Visoki predstavnik u našoj zemlji Christian Schmidt prošle je srijede odustao u korist političara: namećući izmjene Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koje će tehnički unaprijediti sam proces, kazao je da neće intervenirati u Ustav Federacije BiH jer želi dati još jednu priliku političarima da se dogovore. Upravo se tako mogu formulirati i zahtjevi koje su, protestujući protiv očekivanih izmjena, iznijeli poklonici šest političkih partija ispred OHR-a. Trebalo bi da je u skladu s onom narodnom – i vuk sit i ovce na broju, pa nije baš najjasnije otkuda toliko strasti u nastavcima, da ne kažem ružnih prijetnji i retorike koja je – na svim stranama – zaslužila reagiranja međunarodne zajednice. Kako god, s obzirom na to da su protestanti i njihovi lideri dobili što su tražili, možemo se hladne glave pozabaviti onim što neće. Tim prije što je nekako u zapećku ostala teza kako su izmjene zamišljene kao otvaranje mogućnosti onim građanskim i probosanskim snagama koje su se među prvima i pobunile.

Oko jednog su se ipak svi složili: cilj najavljenih izmjena koje su trebale tretirati izbor delegata u Dom naroda Parlamenta Federacije BiH bio je da se osigura u većoj mjeri zastupljenost područja s hrvatskom većinom i to na dva načina – povećanjem izbornog praga u procesu formiranja vlasti i onim famoznim procentom od 3 posto. Trenutno svaki od tri kluba delegata u Domu naroda PFBiH s najmanje šest od ukupno 17 delegata predlaže kandidata za funkciju u izvršnoj vlasti Federacije, a taj bi se broj povećao na osam. Oko ovih brojki su se lomila politička koplja tvrdnjama kako bi HDZ bio zacementiran u vlasti, ali se jednako zanemarivala činjenica da HDZ i sada predstavlja izbornu volju oko 75 posto biračkog tijela Hrvata. Dodaju li se tome podaci da po popisu iz 2013. godine Bosansko-podrinjski kanton Goražde broji 0% Hrvata (slovom i brojem 24), Unsko-sanski 1,02%, Kanton Sarajevo 3,52%, Tuzlanski kanton 4,74%, Srednjobosanski kanton 6,5%, a Zeničko-dobojski kanton 8,8%, ispada zapravo da ovih šest kantona, odnosno njihovi izabrani delegati zastupaju manje od 25% hrvatskog stanovništva u Federaciji. Podizanjem broja sa šest na osam, čak i ako se zanemari zloupotreba nacionalne pripadnosti kakvoj smo svi svjedočili i o kojoj smo pisali na primjeru BPK-a, dobio bi se veliki iskorak u vraćanju povjerenja, jer bi hrvatske predstavnike u izvršnoj vlasti predlagale političke partije sa minimumom od 40 posto osvojenog biračkog tijela. To i dalje nije natpolovična većina, ali jeste doprinos reprezentativnijem predstavljanju, odnosno ustupak konstitutivnosti ugrađenoj u Dejtonski ustav BiH. To je vjerovatno i ponukalo Schmidtove kritičare da govore o betoniranju nacionalnih partija, ali ne može se baš toliko zanemariti stvarnost i zaboraviti da upravo na ovoj matrici HDZ i blokira Federaciju već dosta dugo. Pomicanje praga zapravo bi izbilo najjači Čovićev, ali i Dodikov argument o stvaranju unitarističko-bošnjačke BiH pod krinkom građanske. Što također znači i relaksaciju prvenstveno hrvatskog biračkog tijela, kad je već riječ o Federaciji, i zašto i to ne reći – podsticaj za razvijanje političkog pluralizma među Hrvatima u BiH. Ako bismo ovaj slučaj pogledali kroz drugu prizmu, ispostavilo bi se da podizanje izbornog praga za imenovanje kandidata ide u prilog opozicionim i građanskim strankama. U ovom času, naime, SDA ima šest delegata u Klubu bošnjačkog naroda, dakle ne trebaju joj partneri za predlaganje, ali ako bi se prag podigao na osam, Klub delegata bošnjačkog naroda bi vjerovatno morao biti raznolika koalicija kako bi se došlo do glasova potrebnih za predlaganje. Još je veća šansa u Klubu delegata srpskog naroda, gdje recimo SDP ima 6 u Klubu, pa bi sa DF-om (1) i Liberalnom strankom (1) mogao imati potrebnu kvotu.

U onom dijelu reformi o kojima je visoki predstavnik pričao sa političarima, a koje se uopće nisu pominjale, osim rokova koji bi potpuno onemogućili blokadu formiranja vlasti u Federaciji, ima još jedna zanimljivost. Odnosi se na ukidanje partijskog veta za predlaganje kandidata. Trenutno, ako jedna stranka daje dvije trećine delegata kluba, ona može blokirati postupak predlaganja kandidata za funkcije u izvršnoj vlasti i formiranje nove vlade, budući da nijedna druga stranka u tom slučaju ne može predložiti kandidata. Paket je predviđao i uvođenje silaznog izbornog praga, koji niko nije ni pomenuo. U praksi to bi značilo da – ako bilo koja stranka odbije predložiti kandidata, izborni prag se spušta na 5, a zatim na 2 delegata, čime se onemogućuje i ova blokada, ali se također onemogućuje bilo kojem konstitutivnom narodu da stavi veto na prijedlog kandidata iz reda nekog drugog konstitutivnog naroda – što je opet u skladu s principima Daytona.

Uvođenje izbornog praga od 3% jeste u skladu s presudom Ustavnog suda u predmetu Ljubić, ali od nečeg se mora krenuti u relaksaciji odnosa u Federaciji. Prema važećim odredbama, Zapadnohercegovački kanton daje jednog delegata u Klub delegata bošnjačkog naroda, iako u tom kantonu živi svega 718 Bošnjaka, odnosno 0,05% bošnjačkog stanovništva u FBiH. Sa druge strane, Kanton Sarajevo ima tri delegata koji zastupaju 346.575 Bošnjaka ili 22,18% bošnjačke populacije. U Klubu delegata hrvatskog naroda, BPK ima onog jednog delegata koji zastupa 24 Hrvata, dok Hercegovačko-neretvanski kanton ima tri delegata koja zastupaju 118.297 Hrvata, odnosno 23,76% hrvatskog stanovništva u FBiH. Da ne računamo disparitet, da vidimo šta bi se izgubilo izmjenama: s obzirom na to da bi USK i BPK pali ispod izbornog praga, njih bi zajedno predstavljao jedan delegat u Klubu Hrvata koji bi se birao u tim kantonima. U stvarnosti, taj 1% hrvatskog stanovništva bi imao jednog delegata i moglo bi se reći da su i dalje prekomjerno zastupljeni u Domu naroda PFBiH.Ovo bi također mogle iskoristiti opozicione partije. S obzirom na to da bi sve kantone koji padnu ispod izbornog praga u svakom klubu zastupao jedan zajednički delegat, druga delegatska mjesta, koja popunjavaju ti kantoni, bila bi preraspodijeljena. O tome bi odlučivao CIK, ali logičnim se doima da bi ta delegatska mjesta pripala najmnogoljudnijim kantonima u kojima su opozicione i građanske stranke najjače. Recimo, u Klubu delegata bošnjačkog naroda četiri kantona bi pala ispod izbornog praga od 3%: Posavski, opet BPK, Zapadnohercegovački i Kanton 10. Tri delegatska mjesta bi se preraspodijelila, najvjerovatnije na USK, TK i Kanton Sarajevo. U Klubu delegata srpskog naroda tri kantona bi pala ispod izbornog praga: (opet) Posavski, opet BPK i (opet) Zapadnohercegovački. Dva delegatska mjesta bi se preraspodijelila eventualno Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu, no ako uzmemo u obzir i dosadašnju nepopunjenost srpskog Kluba, čini se da je vjerovatnije da bi CIK morao popuniti upražnjena mjesta delegatima iz drugih kantona. Ali bi konkurencija bila zagarantirana.Ustvari, moj je dojam da konkurentnost i pluralizam malo koga i zanimaju. Prevladao je odijum spram HDZ-a BiH, emocije su ustupile mjesto političkoj logici i pragmatizmu, a nastavak dolijevanja ulja na vatru ide u pravcu lomače za OHR. Pravo je pitanje kome ona najviše treba. Schmidtova polovina paketa sada je pobjeda, no šta ćemo ako se sutra pretvori u Pirovu? Uostalom, već čujemo da su male šanse za dogovor, a ako ćemo suditi po Schmidtovoj ljutnji, još manje da on uskoro opet posegne za bonskim ovlastima.

Prethodni članakJanusz Bugajski’s Washington View: Russia Must Be Decolonized
Naredni članakHDZ-ov ministar finansija Vjekoslav Bevanda prenio nadležnosti sa države na entitete: Za međunarodne ugovore o dvostrukom oporezivanju bit će nadležna entitetska ministarstva finansija