Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Analize

    Sarajevske poruke Jima O'Briena: Bosanska realnost kontra američkog optimizma

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Ne dolaze visoki američki zvaničnici u Bosnu i Hercegovinu svaki dan.  Dođu jednom u 10 – 15 godina. Neki baš i ne znaju gdje su došli i što su došli.

    Jim O'Brien zna! Rijetko ko u najvišem nivou State Departmentu tako detaljno i dobro poznaje situaciju u našoj zemlji.

    Njegov današnji govor na Fakultetu političkih nauka najavljen je kao značajan – ključni.

    A bio je više retrospektiva politike SAD u BiH koja je jasno definirana i koja neće praviti nikakve “zaokrete”.Mnogo toga što je O'Brien izgovorio, na ovaj ili onaj način rekao je prethodno ambasador Michael Murphy.

    Za javnost, prozivanje Sebije Izetbegović u svojstvu supruge predsjednika SDA, te vezanje te stranke za aferu “Respiratori” i navodne zloupotrebe u BH Telcomu, poznata su stvara. Prozivanje Dragana Čovića za Južnu plinsku interkonekciju je isto poznata stvar.

    A poznata je stvar i to što je porodica Milorada Dodika toliko bogata da ne zna šta ima, dok su građani sve siromašniji. Sve je to, dakle, Murphy govorio ranije. Sada je sve to ponovio i bio još precizniji i direktniji njegov šef O'Brien.

    I – kao neko ko Dejton ima “u malom prstu” objasnio je da je državna imovina – imovina države Bosne i Hercegovine i da je to definirano još u Dejtonu, kao i da je jasno dogovoreno da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje, niti da će biti više od dva entiteta.

    Ima još jedan “iskorak” u O'Brienovom govoru – ocjena sastanka Trojke s čelnicima SNSD-a i HDZ-a u Bakincima.

    “Iznimno manjkav Sporazum iz Laktaša”, rekao je O'Brien.

    To je do sada najoštrija i najdirektnija poruka čelnicima Trojke koji su bezglavo otišli na privatno imanje Milorada Dodika, a evo se i danas “peru” da tamo nisu ništa dogovorili.

    O'Brien – očito – smatra da je istina nešto sasvim drugo.

    Njegov govor bio je kombinacija iskustva, diplomatije, ali i iskrena prijateljska manifestacija.

    I?

    Pa ništa! Imali smo mi u Sarajevu i Joea Bidena i njegove jasne poruke. Pa smo imali prethodnike O'Briena koji su dolazili kako bi pomogli da se sistemski popravi situacija u ovoj zemlji. Pa su ta nastojanja propala.

    A imali smo i govore u kojima su samo imena – subjekti bila druga, problemi su bili isti.

    Nekad je bio Edhem Bičakčić, danas je Sebija Izetbegović. Nekad je bio SDS, danas je odmetnuto američko čedo – SNSD i Dodik. Nekad je bio Jelavić, danas je Čović.

    Ali, nekad nije bilo rata u Ukrajini i rastuće polarizacije svijeta na geopolitičkoj karti.

    Kao nekad i sada bošnjačkom političkom scenom dominira politika u kojoj je briga za državu, briga za građane daleko iza privatnog interesa i posvećenosti predsjedniku partije. Amerikanci i Zapad u BiH će uraditi samo ono što je njihov interes. I to je i logično, pa i legitimno.

    Promjene, one istinske, nabolje počet će se dešavati kada konačno shvatimo da BiH nije ni u EU, a pogotovo nije američka savezna država, već naša domovina. I da smo mi zaduženi da od nje napravimo ono što želimo biti, a ne neki stranci, koliko god da su, a današnji jeste, ipak dobronamjerni.

    A daj Bože da to ikada skontamo.

    (politicki.ba)

     

    Sudija Evropskog suda za ljudska prava piše za Istragu: Vodič za izbornu reformu – Bosanci i Hercegovci su manjina u BiH i to se mora popraviti

    Piše:
    Faris Vehabović
    -

    Šta mora biti cilj buduće reforme Izbornog zakona i Ustava BiH? To je svakako pitanje koje čeka odgovor i koji ce vjerovatno biti ponovno aktualan odmah nakon oktobarskih Općih izbora. Izvjesno je da će biti i predmet pregovora (čitaj ucjena) i kada bude vrijeme za formiranje vlasti ali to je isključivo dnevno političko pitanje koje ne zavređuje posebnu pažnju u ovom tekstu (iako je to pitanje koje će odvojiti demokratske od drugih političkih partija). Dakle, koje su to polazne osnove oko kojih se moraju okupiti sve demokratske snage? Namjerno ne kazem bosanske niti prbosanske jer i to je izlišno pitanje ukoliko se te stranke zalažu za vrijednosti libaralnog drustva, odnosno. da budem jako precizan, liberalnu demokratiju koja preovladava u gotovo svim zapadnim zemljama. Svakako da ima izuzetaka čak do te mjere da niti članstvo u EU ne garantuje potvrdu liberalnih vrijednosti, ali pravila su vrlo jasna za pridruživanje društvu sa tim epitetima.

    Kako je to Yuval Noah Harari, inače autor “Sapiensa”, objasnio u „21 lekciji za 21 stoljeće”, liberalne vrijednosti se mogu svesti na ekonomsku, političku i ličnu sferum,pri čemu svaki od tri elementa moramo posmatrati na nacionalnom/državnom, međunarodnom i ličnom nivou.

     Ekonomska sfera u državnom okviru se ogleda u slobodnom tržistu, privatizaciji i niskim porezima, a na međunarodnom na slobodnoj trgovini, globalnim migracijskim procesima i niskim carinama.

    Politička sfera na nacionalnom nivou se ogleda u slobodnim izborima, vladavini prava i pravima manjina, a na međunarodnom nivou u miroljubivim odnosima, multilateralnoj kooperacji, međunarodnom pravu i međunarodnim organizacijama.

    Lična sfera na nacionalnom nivou se svodi na slobodni izbor, individualizam, različitost i jednakost polova, a na međunarodnom nivou na olakšavanje slobode kretanja i imigracija.

     Sa ovog menija, koji je sveobuhvatan, nije moguće, kao u restoranu, uzeti samo ono sto vam se sviđa, već morate uzeti ili sve ili ništa. Drugim riječima, ili ste za libaralni sistem koji uključuje npr. imigracije ili ste za sistem koji ide u pravcu diktature jer niti jedan od elemenata se ne može isključiti, a zadržati vrijednosti liberalne demokratije. Mađarska je najbolji primjer jer sa menija liberalizma je uzela samo ono sto joj se sviđa dok se i dalje pretvara da se radi o liberalnoj demokratiji iako nije moguće govoriti o liberalizmu, a u isto vrijeme podizati zidove za migrante. Na kraju krajeva, Mađarska je, oličena u svom premijeru, sama sebe okarakterisala kao „neliberalno” društvo što se uklapa u sve rečeno. Istovremeno, iako se može reći da je kolijevka demokratije, Velika Britanija je, naoko BREXIT-om, odbacila element multilateralne kooperacije iako je prerano davati takve ocjene za Veliku Britaniju koja je uvijek nalazila snage da ostvari snažnu ulogu u međunarodnoj saradnji sa drugim državama. Sljedeći primjer može biti Kina koja podržava slobodnu trgovinu ali nije nimalo entuzijastična da ostvari slobodne izbore. SAD pod Donaldom Trumpom su bile za slobodno tržište i privatizaciju ali uz istovremena ograničenja multilateralne saradnje i slobodne trgovine (posebno u odnosu na Kinu).

    Koje elemente liberalizma ima Bosna i Hercegovina? Da krenemo redom – u ekonomskoj sferi ima slobodno tržiste ( uz mač koji konstanstno visi nad glavama zbog ekonomski podijeljenog prostora), imala je djelimičnu privatizaciju (koliko god tajkunska i kriminalna ona bila) i ima relativno niske poreze. Na međunarodnom nivou ima izrazitu slobodnu trgovinu, želju za globalnim integracijama (iako bez stvarne unutrašnje i vanjske političke spremnosti da se one i ostvare) i ima relativno niske carinske stope. Na političkom nivou nema slobodne izbore (barem je tako utvrdio Evropski sud za ljudska prava), nema do kraja izgrađenu vladavinu prava, ako ništa drugo, onda radi nepostojanja vrhovnog suda koji bi mogao korigovati sudsku praksu koja se stvara na tri različita nivoa (RS, FBiH i Brčko distrikt) i nema manjinska prava sto je opet potvrdio Evropski sud za ljudska prava, a i nije morao jer je diskriminacija manjina ali i većina, zavisno od područja, opžeprisutna i u ustavima svih nivoa zapisana. Ono sto imamo na međunarodnom nivou, a to su mirni odnosi sa drugim državama (iako se radi o prilično jednostranom odnosu), multilareralna saradnja ali opet zaostajemo sa međunarodnim pravom i automatski dovodimo u pitanje našeg članstva u međunarodnim organizacijama jer ne poštujemo statute na kojima te organizacije počivaju, jedva da mžemo dobiti prolaznu ocjenu. Najbolji primjer je Vijece Evrope jer neizvrsavanjem presuda organa VE (Evropskog suda za ljudska prava) vučemo za nos cijelu organizaciju već više od 13 godina.

    Ono sto se dešava na političkom nivou se prenosi i na lični nivo i direktno je uslovljen prethodnim. Dakle, ne postoji slobodni izbor pojedinca osim ukoliko ne želi da bude diskriminiran, individualizam ne postoji i sve se svodi na logiku stada i ovna predvodnika koji misli i donosi odluke za cijelo stado, različitosti se ne poštuju i često mogu dovesti do životne opasnosti ukoliko su previše vidljive, jednakost polova se poštuje samo na papiru, a u praksi onih koji donose odluke, žene gotovo da ne učestvuju, a o drugim kategorijama da i ne govorimo.

    Ukratko, Bosna i Hercegovina je sve samo ne liberalno društvo, a da bismo to postali, očito je da moramo poraditi na političkoj sferi koja se, potom, sa svojim stupidnim rješenjima, prelijeva na lične odnose. Bez slobodnih izbora nema niti slobodnog tržista – bez demokratije tržista padaju pod uticaj moćnih i dovode do korpucije u vlasti. Tako stvari funkcionišu.

    Zbog toga se trebamo okrenuti abecedi liberalizma, a to su slobodni izbori u kojem slobodne ličnosti – pojedinci odlučuju kome ce dati glas i nakon čega većina koja je dobila najviđe glasova osvaja vlast, vlast koja mora garantovati i da se glas onih koji nisu dio većine, ne samo čuje već i poštuje i da se individualna prava poštuju u punoj mjeri.

    Uputstvo za upotrebu liberalne demokratije mozemo naci u presudama Evropskog suda za ljudska prava – presudi Layla Sahin protiv Turske ili predmetima Zornić, Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine, posebno u stavu 43. presude Zornić. Liberalizam je najjaci stub odbrane države i najjači stub odbrane pojedinca od presije države. To su vrijednosti koje su neprolazne iako se često pokušavaju modifikovati za dnevno-političke potrebe pa i u razvijenim demokratskim zemljama. To su vrijednosti na kojima treba insistirati i na kojima insistiraju sve zapadne demokratije koje su sve od reda multietnička društva poput BiH. Ne može niko reći da Francuska nije multietničko i multikonfesionalno ali demokratsko društvo ali je i društvo u kojem su Francuzi, svi do jednoga, bez obzira na to kako se zovu i odakle su došli ili su oduvijek bili u Francuskoj, građani sa istim pravima i sa istim mogućnostima da učestvuju u javnim poslovima Francuske. Francuz pojedinac je stub i srediste društva. U Bosni i Hercegovini, Bosanac i Hercegovac je manjina i na margini drustva. To su te razlike. I to se mora popraviti.

    Opozivi na lokalu kao znak nemoći na državnom nivou: Dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Neshvatljivo je da u jednoj od najtežih situacija za Bosnu i Hercegovinu od agresija pa ovamo, dok je suverenitet naše zemlje ozbiljno ugrožen najviši dužnosnici naše zemlje se bave lokalnom zajednicom i opozivima načelnika!?

    Usporedbe radi važno je podsjetiti da su prošle godine opozivi načelnika u Višegradu i Bratuncu prošli skoro neopaženo u javnosti, a čak su bili organizirani i protesti ispred CIK-a, no političari iz Republike srpske nisu se previše bavili ovim dešavanjima, dok su mediji simbolično davali vijesti o borbi vijećnika i građana za opoziv ovih načelnika.

    U Sarajevu potpuno obratna situacija!? Zbog opoziva načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića zapaljen je vatromet (!?), a nakon vijesti da je usvojena inicijativa za opoziv načelnika Općine Centar Srđana Mandića od jučer se smjenjuju analize, reakcije, kao da je riječ o smjeni člana Predsjedništva BiH.

    Valja zabilježiti da su lideri Trojke pokazali više spremnosti da brane načelnika Mandića nego Ustavni sud BiH, kojeg je Milorad Dodik faktički ukinuo u Republici srpskoj, jer ekspresne reakcije Nermina Nikšića i Edina Forte nisu tako zabilježene u danu kada je Narodna skupština Rs-a izglasala nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH u tom bh. entitetu.

    Sada se postavlja pitanje je li Trojci ova trakavica u vezi opoziva Mandića dobro došla kako bi se rasteretili priče o ugroženosti države BiH, popunjavanju Vijeća ministara BiH, zaustavljanju partnera Dodika na putu koji vodi ka secesiji manjeg bh. entiteta, ili je i njima Kanton Sarajevo važniji od države Bosne i Hercegovine.

    I nakon što niko do sada nije uspio izgurati inicijative za gašenje kantona kao mini državica, sada nas Trojka spušta još niže. Bave se općinama razvlačeći nam pamet izjava i procedurama, pri tome uredno trošeći stotine hiljada budžetskih-građanskih maraka na referendume, a prikazujući sebe kao velike političare i mislioce. No pokazuju da im je i upravljanje mjesnom zajednicom krupan zalogaj, a ne rukovođenje državom!

    S obzirom da je u svom pohodu na apsolutnu vlast Trojka prvo zavladala Kantonom Sarajevo, prikazujući to kao uspjeh i recept za više nivoe vlasti i danas kada jesu vlast po vertikali, možemo vidjeti da je kompletna priča samo dobro osmišljeni PR, spinovanje i kupovina intelektualaca koji su takve priče pronosili kroz medije.

    Sada je više nego očigledno da u ovoj državi pozicija i opozicija od vajkada imaju jedan zajednički interes – uhljebiti na budžet, stranačke činovnike i poslušnike ili obrnuto riješiti se pojedinih koji im na tom putu eventualno smetaju.

    Najjači su na lokalnim nivoima, jer Dodiku i Čoviću ništa ne mogu. Zato ćemo se načekati vatrometa za Dodikov poraz, jer dok se predsjednici vladajućih stranaka bave Mandićem i Hadžibajrićem Milorad Dodik u Hrvatskoj sa Zoranom Milanovićem već kuje paklene planove!

    I na to niko nije reagirao osim Andreja Plenkovića, koji je i otkrio da je Dodik bez znanja Hrvatske ušao u ovu zemlju!

    Elmedin Konaković, kao ministar vanjskih poslova morao bi se zanimati tom pričom, a ne Srđanom Mandićem, jer ako nestane BiH, neće biti ni kantona, a Boga mi ni općina!

    Ali dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!

    (NAP)

    Analiza Seada Numanovića: Šta ako Schmidt podnese ostavku?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Visoki predstavnik Christian Schmidt pod baražnom je paljbom već duže vrijeme. To što ga se “udara” u Bosni i Hercegovini nekako (mada sve teže) podnosi.

    Ali, prošlosedmično ismijavanje, ali i optuživanje u programu ZDF-a satiričnog karaktera palo mu je mnogo teže nego li se može pretpostaviti.

    Nakon što je Jan Bohermann, vrlo popularni voditelj ZDF-ovog Magazina Royale posvetio skoro 30 minuta ismijavajući visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, uslijedila je lavina reakcija.

    Angažirani su i “stari prijatelji”, a neki su se i sami uključili.

    Pokrenuta je kampanja diskreditacije i Bohermanna i njegove ekipe, nisko (da ne budemo grubi koristeći neke druge riječi, mada bi imali osnova) je prebirana i “krvna slika” nekih koji su navodno učestvovali u pripremi šoua…

    “Operacija” kojoj smo svjedočili nekih barem pet dana, nije dala željeni efekat. Naprotiv! Kredibilitet Schmidta u Njemačkoj teško je poljuljan.

    I to je bila kap u već poprilično punoj čaši.

    Politicki.ba je iz dva nezavisna izvora dobio informacije da se u međunarodnoj zajednici pribojavaju da bi on mogao podnijeti ostavku. ZDF-ova satirična emisija tek je vrh “brijega gorčine” koji postoji.

    Ona se već duže vrijeme taložila.

    Incident od augusta ove godine kada je Schmidt “eksplodirao” u Goraždu, nakon novinarskog pitanja, pokazao je da visoki predstavnik ima “tanak fitilj”.

    Potom je došlo saslušanje u Evropskom parlamentu koje je neslavno završilo.

    Prije, a pogotovo poslije, Schmidt je primao stalne udarce u BiH.

    Najviše su ga iritirala (i iritiraju!) prozivanja iz nekih od stranaka koje čine većinu na državnom nivou.

    Oni ga optužuju da je izmjenama Izbornog zakona 2. oktobra prošle godine, odmah nakon zatvaranja birališta, kada je posegnuo za Bonskim ovlastima, “zakomplicirao situaciju”. Sada od njega traže da “raspetlja šta je zapetljao”.

    No, i on, a pogotovo neki od onih koji ga prozivaju, znaju da su izmjene Izbornog zakona 2. oktobra 2022. godine, kao i Ustava entiteta F BiH rađene u više ili manje tijesnoj koordinaciji tih stranaka (Trojke) i visokog predstavnika.

    Uostalom, Schmidt se nije libio da u jednom momentu javno pohvali i zahvali se strankama koje su mu dostavile prijedloge i pomagale i pomogle da se definira “rješenje” kojim je danas entitet F BiH pred novom političkom blokadom.

    Istina, iz tog tabora su se potrudili i da kažu “svima koji trebaju znati” da je “glazuru na promjene od 2. oktobra, definirao HDZ BiH i Dragan Čović (zajedno sa Shmidtom)”. Tvrdili su, na primjer, da nisu znali za povećanje broja delegata Doma naroda entiteta F BiH i da su brojke iskoordinirali Čović i Schmidt.

    U to je teško povjerovati.

    Tek, prema tvrdnjama sagovornika http://Politicki.ba, situacija sa i u vezi s visokim predstavnikom je rastuće nejasna. I isto tako rastuće neizvjesna.

    Samim tim raste strah i od moguće ishitrene, kako ističu, reakcije visokog predstavnika.

    Jedna od tih reakcija je i – ostavka! Nemoguće je procijeniti koliko je strah realan. No, nakon iskustva iz Goražda, ništa nije nemoguće.

    Schmidt je u BiH – a to si isticali i tokom satirične emisije ZDF-a – došao s uvjerenjem da je spasilac!

    Njegova mesijanska uloga trebala je ne samo stabilizirati BiH, već mu i osigurat da sa uspješnim rezultatom na kraju mandata stupi na veliku scenu politike Njemačke.

    ZDF-ova satira taj je plan značajno devastirala.

    S poljuljanim kredibilitetom u Njemačkoj, te prevrtljivim “saveznicima” u BiH, među političarima koji računaju na njega na putu prema vlasti, ali mu kritizerskim izjavama zabijaju klipove, Schmidt vidi s kim ima posla.

    Zašto bi se trošio na nezahvalnicima?

    No, svjestan je i da bi neki ishitreni potez prema izlasku iz OHR-a bio višestruko opasan.

    Kako bi se izabrao novi visoki prestavnik? Sa ovakvom Rusijom u Vijeću sigurnosti – to bi bio kompliciran eksperiment s neizvjesnim ishodom.

    Gašenje OHR-a moglo bi otvoriti put Miloradu Dodiku za proglašenje otcjepljenja.I Rusija bi ga u tome podržala.

    To što Dodik sve opasnije ljulja brod nove vlasti, samo dodatno podiže nervozu unutar međunarodne zajednice.

    Naravno, on to radi i iz svojih interesa.

    Ali, kombinacija u kojoj Schmidt odlazi, a Dodik razvaljuje tek uspostavljenu vlast u BiH dovela bi do dramatične komplikacije situacije.

    Stranci, doduše, mogu – ako hoće – reagirati na takve aktivnosti i bez Schmidta. No, OHR je i napravljen kako bi se čuvao Dejtonom uspostavljeni poredak i reagiralo na njegove pokušaje rušenja.

    I samo Schmidt u svojim rukama, kao visoki predstavnik, ima Bonske ovlasti.

    Kredibilitet OHR-a već dugo je upitan. Za to su podjednako krivi stranci i domaći.

    Stranci nisu krili da “ne gotive” Valentina Inzka. Prečesto su ga puštali da se sam bori ili trpi naročito Dodikove uvrede. Time su rušili i vlastiti kredibilitet. To je bio dovoljan signal i drugima da ga napadaju jače.

    Sada su zapadne ambasade i misije u određenoj (rastućoj) panici. (Demonstrativna) ostavka i odlazak njemačkog političara bio bi više nego neugodan razvoj situacije…

    Pravna analiza odluka Narodne skupštine RS: Rušenje institucija BiH je krivično djelo

    Piše:
    Redakcija
    -

    Prijetnje  u vezi sa prenosom nadležnosti su  konkretizovane, između ostalog, kroz postupak  jednostranog  i protivpravnog  povlačenja  saglasnosti za formiranje nekih od najvažnijih državnih institucija i pri tome najavljeno formiranje paralelnih kvazi institucija koje bi djelovale u sklopu eniteta RS, suprotno Ustavu Bosne i Hercegovine i važećim zakonima Bosne i Hercegovine. U krivično pravnoj teoriji prijetnja  se cijeni prema tome da li je lice koje je upućuje sposobno  da prijetnju i realizuje. U ovom slučaju, to je i više nego izvjesno.

    Postoji   osnovana  sumnja  da lica sa  odlučujućim ovlaštenjima vrše krivično djelo  napada na ustavni poredak  Bosne i Hercegovine  iz člana 156. KZ BIH  u vezi sa članom 248. KZ BIH na način što osmisle plan, zloupotrijebe  svoju poziciju i ovlasti i utječu na sazivanje niza posebnih sjednica Narodne skupštine Republike Srpske, na kojima se po unaprijed utvrđenom planu i naređenju da se pripreme, te utjecajno, da budu usvojeni, donose pravni akti – Deklaracije i zaključci, koji su ništa drugo do pribavljena sredstva pogodna za  izvršenje krivičnog djela.

    Treba podsjetiti da je, između ostalih, usvojen i zakon kojima se propisuje “zabrana primjene zakona države Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS”, a pored toga slično postupanje može se iščitati i iz gore spomenutih pravnih akata. Takva odredba upućuje na to da će vlasti entiteta RS upotrijebiti fizičku, pa i oružanu silu kako bi spriječili nadležne organe države Bosne i Hercegovine da provode njene zakone na teritoriji entiteta RS.

    Nadalje, Zaključcima NSRS se protivpravno povlače saglasnosti kojima su na osnovi člana III/5 Ustava Bosne i Hercegovine navedene nadležnosti postale dio Ustava Bosne i Hercegovine i za koje nije propisana u Ustavu Bosne i Hercegovine mogućnost da budu vraćene na niže nivoe vlasti. Dakle, pokušaj svrgavanja institucija Bosne i Hercegovine. ”Proces vraćanja nadležnosti sastoji se od nekoliko koraka – izrada izvještaja o stanju u različitim oblastima, evidentiranje zaključaka i odluka NSRS-a koje su ranije donesene, priprema novih zaključaka i, na kraju, usvajanje novog zakonodavstva. Ovaj proces, također, uključuje donošenje odluke o proglašenju ništavnim zakona o Sudu, Tužilaštvu i svim drugim aktima koje je nametnuo Visoki predstavnik i usvojila Parlamentarna skupština BiH. Nakon toga slijedi zabrana rada organa i institucija nastalih iz tih zakona na prostoru RS sa utvrđenim rokom u kojem treba same da odsele, a ako ne odsele, putem intervencije organa Republike Srpske“”, piše u Deklaraciji o ustavnim principima, koja je kao strateški dokument usvojena 28. oktobra 2021. godine, na sjednici Glavnog odbora Saveza nezavisnih socijaldemokrata Republike Srpske održanoj na Palama.

    Evidentna je, dakle, namjera SNSD-a i predsjednika te stranke da “svrgne najviše institucije BiH”, kako to definiše Krivični zakon BiH. Iz takvog postupanja, a u vezi sa blokadom rada institucija Bosne i Hercegovine, te prijetnjom da će zabraniti provođenje zakona Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS, može se jasno zaključiti ne samo postojanje plana nego i naročito podmukao način onemogućavanja institucija države Bosne i Hercegovine da na takav napad na ustavni poredak efektivno i reaguju.

    Krivično djelo iz člana 156. KZ BIH je propisano u formi alternativne dispozicije, znači da je radnja učinjenja krivičnog djela alternativno određena. Odrednica “ko” znači da krivično djelo može bilo ko da učini i to ako upotrebom fizičke sile ili prijetnje upotrebom fizičke sile pokuša da promjeni ustavni poredak Bosne i Hercegovine ili da svrgne njene najviše institucije.

    Napominjemo da pojam odlučujuće kontrole nad izvršenjem krivičnog djela ne mora podrazumijevati formalne činjenice u pogledu nekih od konkretnih radnji, na primjer, može biti da lice nije formalno naredilo blokadu institucija, potpisalo Ukaz o objavi zakona, Deklaraciju i Zaključke, predložilo akte ili formalno nije na službenoj poziciji u vlasti entiteta, ako se van razumne sumnje može dokazati da je upravo to lice osmislilo plan, da su druga lica koja se pojavljuju kao neposredni izvršioci radili prema njegovim uputama i ako je to lice imalo de facto efektivnu komandu ili odlučujuću kontrolu nad pripremama za izvršenje krivičnog djela. Član Predsjedništva iz entiteta RS je rukovodio ovom aktivnošću, davao izjave  u medijima o ideji formiranja vojnih snaga entiteta RS, zatim javno je davao  ponudu svima koji žele da pristupe paravojnoj formaciji koju ima namjeru da formira, navodeći da je proveo anketu među pripadnicama oružanih snaga Bosne i Hercegovine srpske nacionalnosti koji su navodno u procentu većem od 80% “spremni da pristupe vojsci RS” koju ima namjeru da formira jasno i nedvosmisleno još jednom potvrđujući da  postoji prethodni plan i da postoji jasna istrajnost  da prouzroči posljedicu – protivzakonito formira vojne snage (što je također krivično djelo). Isti je izjavio da će svi potrebni zakoni biti spremni do kraja 2021.godine te da ima plan kako će “istjerati pripadnike oružanih snaga BiH iz kasarni i drugih vojnih objekata na teritoriji RS” i to na način “kao u Sloveniji 1991.godine” aludirajući na oružani napad i protjerivanje pripadnika OS BIH, a kasnije je kazao  “isključit ćemo im vodu i struju u kasarnama”, a što jasno ukazuje na postojanje pripremljenog plana i vjerovatno neke vrste oružane sile kojom bi to i sproveo.

    Kada je u pitanju odredba člana 248. KZ BIH “Pripremanje krivičnog djela” na neki način radi se o sastavnom djelu bića svakog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna i kažnjivost za ta krivična djela proširuje se i na pripremne radnje. Kao posljedica djela javlja se apstraktna opasnost za zaštićeno dobro Dakle, kažnjava se priprema kao stadij koji prethodi učinjenju krivičnog djela. Na primjer, usvajanje zakona kojima se oduzima nadležnost državi, zaključaka kojim se daje saglasnost za protupravno povlačenje saglasnosti i Deklaracije/zaključka kojim se najavljuje zabrana provođenja zakona Bosne i Hercegovine na teritoriji entiteta RS je pripremna radnja za izvršenje krivičnog djela  iz člana 156. KZ BiH napada na ustavni poredak Bosne i Hercegovine.

    Slično je i sa odredbom člana 247. KZ BIH “Dogovor za učinjenje krivičnog djela”, koja je također sastavni dio svakog krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora tri godine ili teža kazna. Ovdje se radi o kažnjivoj pripremnoj radnji u vidu samostalnog krivčnog djela, a kažnjava se priprema kao prethodni stadij u učinjenju krivičnog djela. Na primjer blokada institucija  Bosne i Hercegovine na način da predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine postupajući u dogovoru sa osumnjičenim ne saziva sjednice Vijeća ministara Bosne i Hercegovine ili ih saziva sporadično, „kada je to u interesu Republike Srpske“ ili da poslanici iz istog razloga i/ili na isti način opstruiraju sjednice Parlamentarne skupštine BiH.

     

    Podsjećamo da je svako lice koje je učestvovalo u pripremi, donošenju i provođenju  odluka ili je na bilo koji drugi način dalo  doprinos u izvršenju navedenih krivičnih djela, krivično odgovorno u granicama svoga umišljaja  i to u vezi sa članom 29. KZ BIH “Saizvršilaštvo”  i članom 31 “Pomaganje”. Zastupnici i NSRS su saizvršitelji jer su dali svojim glasanjem odlučan doprinos izvršenju krivičnog djela. Svako lice koje je sa umišljanjem pomoglo učinjenju navedenih krivičnih djela kaznit će se kao pomagač. Navedena lica ne mogu se pozivati da su radila jer su bila “prisiljena”, posebno iz razloga što se u ovom slučaju radi o tzv.”odoljivoj sili” gdje su mogli da se odupru i postupe u skladu sa Ustavom i zakonima.

    Isto tako može se govoriti i o “podstrekavanju“  kao posebnom obliku saučesništva  iz člana 30. KZBiH koje se sastoji u umišljajnom podstrekavanju drugog da učini krivično djelo. Ko drugog podstrekava da učini krivično djelo kazniće se kao da ga je sam učinio. U stavu (2) ovog člana je propisano da ko drugog s umišljajem podstrekava na učinjenje krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a krivično djelo ne bude ni pokušano, kazniće se kao za pokušaj krivičnog djela. Podstrekavanje postoji u slučaju kad se navođenjem učvršćuje odluka kod drugog lica da izvrši krivično djelo. U ovom slučaju član Predsjedništva iz RS, zajedno sa drugim pojedincima, utiče, ubjeđuje, nagovara poslanike NSRS i Vladu RS da usvoje određene pravne akte (deklaracije, zaključke, zakone i sl.), čime kod istih učvršćuje odluku da izvrše neko od prethodno navedenih krivičnih dijela. Ovdje se može govoriti npr. o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela Protivzakonito formiranje vojnih snaga iz člana 162.a KZ BiH na način da se daje zadatak Vladi RS da pripremi i u parlamentarnu proceduru dostavi Zakon o odbrani kojim će formirati Vojsku RS, što je protivno Zakonu o odbrani BiH i Zakonu o službi u OS BiH. Član Predsjedništva iz RS je takvu namjeru ispoljio javno više puta rekavši da će RS formirati Vojsku Republike Srpske. Podstrekavanje je izvršeno čak i ako ne bude formirana Vojska RS ili ne bude ni pokušano njeno formiranje, jer za krivično djelo Protivzakonito formiranje vojnih snaga KZ propisuje kaznu zatvora najmanje pet godina, a podstrekavanje je kažnjivo, čak i ako krivično djelo ne bude ni pokušano, ukoliko je za to djelo zaprijećena kazna zatvora tri godine ili teža kazna.

    Takođe se može govoriti i o podstrekavanju na izvršenje krivičnog djela iz člana 156. KZ BiH, jer je član Predsjedništva iz RS u više navrata rekao da će organi RS-a spriječiti SIPA-u da provodi službene radnje na teritoriji entiteta RS. To sprečavanje implicira upotrebu sile ili prijetnju upotrebom sile jer se SIPA, kao agencija za provođenje zakona, koja ima mandat da u svojim aktivnostima primjenjuje prinudu, jedino silom može spriječiti da djeluje na cijeloj teritoriji BiH, gdje je bez ograničenja ovlaštena da poduzima odgovarajuće aktivnosti iz svoje nadležnosti. Ovakve aktivnosti se mogu smatrati pokušajem promjene ustavnog poretka što je obilježje krivičnog djela Napad na ustavni poredak. Javna izjava člana Predsjedništva da će se vojne kasarne u RS-u isprazniti na način kako je to učinjeno u Sloveniji početkom rata u bivšoj SFRJ, uz prethodno navedene činjenice u pogledu odlučujuće kontrole nad izvršenjem krivičnog djela, može predstavljati prijetnju upotrebom sile, a svakako jeste podstrekavanje na izvršenje navedenog krivičnog djela.

    Referendum u Centru: Srđan Mandić – uteg oko vrata Trojke

    Piše:
    Amra Vrabac
    -

    Opoziv načelnika općine Centar Srđana Mandića nije problem devet vijećnika Naroda i pravde kako se to pokušava prikazati, već sve tri stranke koje čine trojku i NIP-a i SDP-a i Naše stranke čiji je kadar Mandić.

    Da nije bilo jedinstvene podrške ovih stranaka Mandić zasigurno ne bi odnio pobjedu na izborima 2020. godine. No, to nikako ne znači da Mandićev nerad i neispunjena obećanja trebaju se fakturisati samo Našoj stranci, ili SDP-u ili NIP-u, već trojci koja je obećala promjene.

    U narednim danima trebala bi biti održana sjednica Općinskog vijeća Centar na kojoj će biti razmatran zahtjev Mandića o preispitivanju opoziva. Devet vijećnika NIP-a nema namjeru povući se i promijeniti stav. Njih će pratiti i neki od nezavisnih vijećnika jer je ukupno 16 vijećnika potpisalo inicijativu za opoziv.

    Iako je najveća pažnja usmjerena na Narod i pravdu čije vijećnike Mandić optužuje za pokretanje opoziva, jedina istina je da je Srđan Mandić postao uteg oko vrata cijele trojke.

    Bez obzira na deklarativnu podršku koju je istog časa nakon što je izglasan opoziv dobio od Naše stranke i predsjednika Edina Forte i predsjednika SDP-a Nermina Nikšić, suština je da među građanima ove općine i brojnim glasačima trojke vlada veliko nezadovoljstvo.

    Ovaj opoziv bio je posljednji (očajnički) potez kojim se željelo ukazati na Mandićev bahat odnos i prema vijećnicima, i prema poslu koji ne obavlja ali i prema građanima.

    Iako je Mandić vješto pokušao na svoju stranu privući predsjednika NIP-a Elmedina Konakovića koji nije znao šta spremaju vijećnici, suludo je očekivati da Konaković brani Mandića, a da se u potpunosti okreće protiv stava Općinske organizacije NIP Centar.

    Ono što je Konakoviću preostalo je da ‘konačnu odluku’ organa NIP-a prebaci na Kantonalni odbor NIP Sarajevo. Sjednica Kantonalnog odbora još nije zakazana, a njeno održavanje zavisit će od ponašanja lidera trojke i njihovog zajedničkog stava o slučaju Srđan Mandić.

    Nije ovo prvi put da se iskazuje nezadovoljstvo Mandićevim radom, ali je obaveza lidera trojke da realno sagledaju situaciju. Pošteno je da trojka prizna grešku, jer ako zatvori oči i nastavi s lošom praksom onda to pokazuje da oni nisu donijeli nikakav novi koncept koji su obećavali. To isto važi i za nivo Kantona Sarajevo gdje su evidentni problemi u određenim preduzećima koje vode kadrovi trojke.

    Procesi koji su započeti oko rekonstrukcije Vlade KS nakon ovog potresa u općini Centar nisu zaustavljeni i zapravo drže trojku u stalnom fokusu. Suštinski gledano, ukoliko trojka napravi još poneki loš potez, a što se već dijelom otkriva u dogovorima sa Damirom Marjanovićem, Redžom Lemezanom i Admelom Hodžić i spremnosti da im se naprave veliki ustupci u raspodjeli vlasti to će samo ići na njihovu štetu.

    (NAP)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Bisera se i treba pokriti, od stida

    Piše:
    Redakcija
    -

    Imala je ova zemlja svakovrsnih ministara, rijetkima smo se ponosili, većini smo odbrojavali dane do kraja mandata, no odlazak Bisere Turković s pozicije vrijedit će slavlja. Malo je ko uspio toliko dosljedno istrajavati u nedosljednostima kakve nam je aktualna ministrica obilato servirala tokom svog mandata. Lijepo čovjeku bude muka kad se prisjeti njezinih eskapada, od diplomatskih nota na društvenim mrežama do ushićenja s kojim je gledala u Sergeja Lavrova, recimo to tako – svoga ruskog kolegu.

    Performans s maramom

    Prošle je sedmice, pak, uspjela zasjeniti i vlastite bisere. Prvo je – očito na svoju (SDA?) ruku – ugostila ministra vanjskih poslova Irana Hosseina Amir-Abdollahiana s kojim su se listom odbili susresti svi s kojima je sastanak navodno bio planiran, riječ je o kolegijima oba doma Parlamentarne skupštine BiH, pa ga je osim Bisere Turković ugostio još jedino onaj koji nas je i kaznio njezinim ministrovanjem, dakle lider SDA Bakir Izetbegović, toga dana u ulozi zamjenika predsjedavajućeg Doma naroda.

    Između ta dva nesumnjivo bespotrebna i nimalo korisna sastanka, organiziran je pres dvoje ministara, zbog koga nam je još crno pred očima. Gospođa Ministrica je susret s novinarima iskoristila da se pokrije i da potom nastupi: “Zamislite da sam vam se ja danas obratila ovako pokrivena. Kakva bi bila vaša percepcija, kakav bi bio vaš stereotip”, upitala je, no s obzirom na to da nije imala prevoditelja, ostali smo uskraćeni za tumačenje šta je tačno htjela reći. To je nije omelo da poentira: “Smatram da ljudska prava uključuju i pravo odjeće i neka svako oblači ono što hoće i neka bude jednako tretiran.” E, dobro, da ponudim svoju percepciju: Gospođa Ministrica se s podija na kojem je ovako trabunjala povukla živa i zdrava, usuđujem se ustvrditi i nekažnjena što je tako lakonski, neosjetljivo i krajnje neutemeljeno pokušala pod pitanje ljudskih prava na nošenje marame podvesti represiju države Iran prema protestantima koji u ovoj zemlji još od septembra ne prestaju zahtijevati više slobode. Da domaća bruka bude kompletna, Gospođa Ministrica je svjesno zaboravila da je proteste u Teheranu, a onda i širom zemlje, inicirala smrt mlade, 22-godišnje Mahse Amini, koju je moralna policija Irana uhapsila zbog nepropisno nošene marame. Mahsu je, tvrde očevici njezina hapšenja, policija za moral tukla u kombiju u koji je strpana zarad prevoza do pritvora, a u pritvoru je pala u komu i tri dana kasnije je i zvanično proglašena njezina smrt.

    Od posljednjeg ispraćaja Mahse Amini policija se obračunava s protestantima, a prema podacima Ujedinjenih naroda i organizacije Ljudska prava u Iranu, do sada je smrtno stradalo između 300 i 450 osoba. Cijeli svijet, a naročito žene, cvijećem, transparentima, šetnjama i tugom za Mahsom Amini stali su na stranu Iranaca koji traže više slobode, samo je naša Gospođa Ministrica svojom demonstracijom pokrivanja podržala režim u ime kojeg je ministar Amir-Abdollahian ne trepnuvši demantirao bilo kakvo stradanje protestanata u Iranu. Iz čega valjda treba zaključiti da smrtne kazne donesene protiv protestanata – jednu je objavila i zvanična vlada u Teheranu – još nisu došle na red. Amir-Abdollahian je još za proteste kazao kako su “vrhunac stranog uplitanja i planiranog terora”. U četiri oka, priznao je, “prezentirao je objašnjenja o postupcima SAD-a i nekih drugih zapadnih zemalja protiv Islamske Republike Iran u nekim oblastima, poput ljudskih prava”, te onako diplomatski prebacio loptu u američko dvorište natuknuvši koju o kršenju postojećih standarda ljudskih prava u svijetu. Ostalo je nejasno jesu li onda režimski standardi Irana motivirali našu govornicu da nastupi s performansom od marame, bacajući bahato u lice ženama tu istu maramu i zapravo ponižavajući sve žene, a naročito one koje maramu s ponosom nose. I to ne kao rezultat zakonskog propisa, već vlastitog odabira. Te iste žene se jednako kao i one koje je ne nose gnušaju policija za moral čije osvete i batine nisu samo slika stanja ljudskih prava već opasnost po život u slučaju da kosa nije pravilno pokrivena.

    To je naša nesretna Bisera. Ali i ne samo to: i Gospođa Ministrica i Šef Izetbegović pokušali su ostaviti dojam da je iranski gost ovih dana nepoželjan u našoj zemlji tobože zbog nekadašnje pomoći odbrani Bosne i Hercegovine. Kako je kao i obično u pitanju zamjena teza, valja se dotaći ove teme. Iran je zaista pomagao odbranu BiH i ko išta zna ili se makar sjeća toga doba, pamti i dio koji na presici nije spomenut: riječ je, naime, o svojevrsnom kuriozitetu upravo na relaciji Iran – SAD, s obzirom na to da je Bijela kuća još od početka rata u BiH znala za dopremanje iranskog oružja Armiji RBiH i, kako je to u svom svjedočenju pred Senatom i Kongresom objasnio Peter Galbraith, tadašnji veleposlanik SAD-a u Zagrebu, nije željela hrvatskoj vladi davati nikakve upute, što je ispravno protumačeno kao zeleno svjetlo. To je odgovaralo i Hrvatskoj, jer se embargo na oružje odnosio i na nju, pa je – recimo – tadašnja vlast u BiH dala i suglasnost da trećina dopremljenog oružja ostane Hrvatskoj vojsci. Ova digresija je potrebna ne zbog današnjih relacija Teherana i Washingtona, ni tada nisu bile puno bolje, već zbog licemjerne podvale svima onima koji su odbili susresti iranskog ministra spoljnih poslova, razumijevajući zapravo osjetljivost aktuelnog trenutka u kome je jedini mogući izbor BiH morao biti izbjegavanje ove posjete. I to nikako ne može ublažiti spajanje nespojivog u režiji Gospođe Ministrice koja je – nakon što je skinula maramu – pokušala objasniti kako je “Iran naš partner i prijatelj i jedna od država koja je uvijek nedvosmisleno podržavala teritorijalni integritet i nezavisnost BiH. Naša vanjskopolitička pozicija je jasna – mi smo mala zemlja koja je odabrala euroatlantski put kao ključni vanjski put”. Zaboravila je, a nema tome ni pun mjesec, da je Evropska unija oštro osudila odnos teheranskog režima prema protestantima i zbog toga sankcionirala dio iranskih zvaničnika.

    I ne kaje se …

    Nema uopće dileme da je najtužniji dio cijele priče s ovom posjetom onaj državni. Još jednom smo demonstrirali da je bosanskohercegovačka diplomacija partijska, nimalo usaglašena i još manje u službi zemlje. Šta to govori o SDA? Ništa pohvalno, jer je posjeti prethodilo uputstvo da BiH ostane uzdržana u UN-u kada se glasalo za Rezoluciju osude Irana zbog odnosa prema protestima, a onda je i šef stranke javno zamjerio osmorci što se odazvala na pregovore u alkoholnoj, vinskoj destileriji. Pa iako je samo koji minut ranije pričao o probosanskom bloku, prigovarajući što ga HDZ i SNSD zovu bošnjačkim, sam ih je zakucao kao muslimane i još sebi dao za pravo da bude moralni policajac. No, ni to ne može saprati grijehe Gospođe Ministrice, naročito ovaj posljednji. Nije riječ samo o ljudskim pravima, riječ je o pravu žene da ne rizikuje smrt zbog svog oblačenja. Pravu na život, dakle, pa tek onda pravu na život dostojan čovjeka. Što je naša ministrica Mahsi Amini posthumno pokušala oteti. I još se i ne kaje.

    Pravna analiza posljednje haške presude: Presuda Stanišiću i Simatoviću ne ostavlja mogućnost tužbe protiv Srbije, genocid nije pomenut!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Nakon što je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove izrekao svoju konačnu presudu u predmetu Stanišić Simatović, izjave o istoj su trajale cijelo popodne, naravno, kao i
    uvijek, uz, za bh. javnost, neizbježno korištenje u dnevnopolitičke svrhe. Nažalost, sve ove izjave su iznesene bez upoznavanja sa samom presudom, ali i bez poznavanja osnova međunarodnog javnog i krivičnog prava. Prije kratkog obrazloženja same presude i njenih stvarnih posljedica, mora se istaći da je ova presuda zaista značajna. Ovo je presuda kojom je utvrđeno da su dva prva čovjeka Službe državne bezbjednosti (preteče današnje BIA-a na ovom mjestu vrijedi podsjetiti na trenutačnu kampanju BIA pod sloganom “Sve se menja služba ostaje”) bila dio udruženog zločinačkog poduhvata sa ciljem nasilnog uklanjanja nesrpskog stanovništva u BIH i Hrvatskoj tokom cijelog trajanja rata. Stanišić i Simatović su osuđeni, jer su obučavali i finansirali direktne počinioce zločina. Bitno je napomenuti da je ova presuda značajna i pravno, jer je utvrdila greške pretresnog vijeća.

    Međunarodni rezidualni mehanizam nije vezan sudskom praksom MKSJ, ali je u većini svojih predmeta prati i odstupa od iste samo u interesima pravde. Suštinski, Apelaciono vijeće Međunarodnog rezidualnog mehanizma je zaključilo da je Pretresno vijeće
    počinilo pravnu grešku ograničivši svoju analizu na to da li je Tužilaštvo dokazalo da su isplate od Službe državne bezbjednosti išle pripadnicima Srpske dobrovoljačke garde koji su
    učestvovali u počinjenju ubistava i drugih krivičnih djela, za koje se tereti u optužnici i ne procjenjujući doprinose Srpskoj dobrovoljačkoj gardi koji bi inače mogli značajno doprinijeti
    unapređenju zajedničkog zločinačkog cilja u vezi sa tim ubistvima i drugim zločinima.
    Isplate generalno pokazuju sistemsku podršku sposobnosti Srpske dobrovoljačke garde, kao organizacije, da izvrši organizovano kriminalno ponašanje protiv nesrba. Suštinski, “u svjetlu
    gore navedenog, Žalbeno vijeće zaključuje da je otklonjena svaka razumna sumnja da su, barem od vremena kada su Stanišić i Simatović organizovali obuku pripadnika Jedinice i
    lokalnih srpskih snaga u logoru Pajzoš, i njihovim kasnijim raspoređivanjem tokom preuzimanja vlasti Bosanskom Šamcu 1992. godine, i Stanišić i Simatović dijelili su namjeru da promovišu zajednički zločinački cilj da se prisilno i trajno otklone, kroz izvršenje zločina progona, ubistva, kao i deportacije i nečovječnih djela (prisilnog premještanja) za koje se tereti u optužnici. Žalbeno vijeće dalje zaključuje da je otklonjena svaka razumna sumnja da su Stanišić i Simatović nastavili dijeliti tu namjeru tokom perioda počinjenja zločina u Sanskom Mostu u septembru 1995. godine”. Da podsjetimo, još je Sudsko vijeće zaključilo da su članovi tog udruženog zločinačkog poduhvata Slobodan Milošević, Radmilo Bogdanović, Radovan Stojičić (Badža), Mihalj Kertes, Milan Martić, Milan Babić, Goran Hadžić, Radovan Karadžić, Ratko Mladić, Momčilo Krajišnik, Biljana Plavšić, and Željko Ražnatović (Arkan). Međutim, kada je riječ o BIH, posljedice ove presude su više moralne, nego pravne. U presudi Međunarodnog rezidualnog mehanizma se ne spominje genocid. Događaji za koje se u javnosti može percipirati da se mogu dovesti u vezu sa genocidom-odnosno, ubistva u Trnovu, ni u Trećoj izmijenjenoj optužnici od 10.07.2008.godine nisu ni bili pravno kvalifikovani kao genocid. Zašto se ovo spominje? Presuda Stanišić i Simatović se u BIH javnosti dovodi u vezu sa tužbom koju je BIH uložila protiv Republike Srbije (i Crne Gore) u odnosu na genocid. Kako se vidi, ova presuda nema i nije mogla imati utjecaja na samu presudu, uzimajući u obzir pravnu kvalifikaciju. S druge strane, pravni osnov za nadležnost Međunarodnog suda pravde (ICJ) u tužbi BIH protiv Srbije je upravo Konvencija o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (članu IX. Konvencije o genocidu iz 1948. godine, prema kojem je ICJ nadležan za
    rješavanje sporova između ugovornih strana “koje se odnose na tumačenje, primjenu ili ispunjavanje” Konvencije). Vrijedi na ovom mjestu podsjetiti da je ovo jedini osnov za nadležnost u ovom smislu, pa je tako i Ukrajina svoju tužbu (i zahtjev za privremenu mjeru) temeljila na navodu da je Vladimir Putin pokrenuo “specijalne vojne operacije” na temelju
    navodnih djela genocida koja su se dogodila u Luganskoj i Donjeckoj oblasti Ukrajine. Ukrajina također tvrdi da je zapravo Ruska Federacija ta koja “planira djela genocida u Ukrajini”.

    Nadalje, pojavili su se i brojni komentari koji se odnose na dokazanost “agresije” Srbije na BIH. Mora se istaći da Statut MKSJ ne predviđa naravno pravnu kvalifikaciju agresije, pa čak ni pravnu kvalifikaciju vođenje agresivnog rata (koja jeste zabranjena Poveljom UN-članom 2. tačka 4.) Zabrana je proširena na svaku prijetnju silom ili upotrebu sile protiv teritorijalne cjelovitosti ili političke neovisnosti bilo koje države, „ili koji su na bilo koji način nespojivi s ciljevima Ujedinjenih naroda“. Glava VII. Povelje propisala je kolektivne sankcije država članica u slučajevima prijetnje miru, narušenja mira ili čina agresije. Problem je što Povelja UN nije definisala niti jedan od ovih pojmova, već shvatanje ostavlja na dispoziciju Savjetu
    bezbjednosti. Opšta skupština UN je 14. decembra 1974. konsenzusom usvojila rezoluciju 3314 (XXIV) o definiciji agresije. Ova definicija je propisana rezolucijom Opšte skupštine
    UN koja formalno nikoga pravno ne obavezuje. Kakogod, tokom cijelog rata u BIH je Vijeće sigurnosti bilo nadležno da na temelju glave VII utvrdi agresiju, pa čak i da poduzme oružane
    mjere prema agresoru, što naravno nikada nije učinjeno. Konačno, pravno definisan zločin agresije je propisan Rimskim statutom MKS (ICC) i stupio je na snagu 2011.godine.
    U konačnici, vrijedi podsjetiti, a u kontekstu presude Međunarodnog rezidualnog mehanizma u predmetu Stanišić Simatović, a u kontekstu odgovornosti države i na stav Međunarodnog suda pravde: presuda Međunarodnoga suda iz 2007. u sporu Bosne i Hercegovine protiv Srbije glede primjene Konvencije o genocidu : “Sud nalazi da on nije u mogućnosti podržati stanovište Vijeća (Tribunala). Najprije, Sud primjećuje da Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju nije u slučaju Tadić bio pozvan, niti je općenito pozvan, da odlučuje o
    pitanjima odgovornosti države, s obzirom da je njegova nadležnost krivična i proteže se samo na (fizičke) osobe. Dakle u toj svojoj presudi Tribunal je odlučivao o pitanju koje nije nužno
    za vršenje njegovih nadležnosti…

    Sud pridaje najveći značaj činjeničnim i pravnim nalazima Tribunala za bivšu Jugoslaviju i odlučivanju o krivičnoj odgovornosti optuženika pred njime…

    Ali situacija nije ista u vezi stavova koje je taj Tribunal usvojio o pitanjima opšteg međunarodnog prava koja ne potpadaju pod njegovu specifičnu nadležnost, a osim toga njihovo rješavanje nije uvijek nužno za odlučivanje o krivičnim predmetima pred njim”(I.C.J. Reports 2007, para. 403.). Ove činjenice je nužno imati u vidu kada se komentariše presuda Stanišić Simatović, jer se čini da javnost u BIH i dalje ostaje pod dojmom-posebno poticana neinformisanim izjavama političara i drugih javnih ličnosti, da su međunarodni sudovi bili u mogućnosti odlučiti da li je ili nije Srbija kriva za agresiju i da li je dužna isplatiti neku štetu po tom osnovu.

    (autor analize je pravni stručnjak sa dugogodišnjim iskustvom u Haagu)

    Kolumna Andreja Nikolaidisa: Enter Džehenem: sretna vam nova vlada

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Nakon što je čitavo Svjetsko prvenstvo odigrao na kokainu, veliki argentinski fudbaler Klaudio Kaniđa u svoju odbranu imao je da kaže: „Ako je kokain droga – onda sam ja narkoman“.

    Izjave funkcionera DF-ovog satelita koji oko velikosrpske orbite kruži pod imenom „Crno na bijelo“, izrečene povodom formiranja nove Vučićeve vlade u Crnoj Gori, varijacija su Kaniđinih riječi.

    Doktor Pavićević ističe kako to što će glasati za vladu kojoj se protivi zapad, vladu koju, kako najavljuju, EU i SAD neće priznati, ne znači da će on dozvoliti promjenu spoljnopolitičkog kursa Crne Gore.

    Dritanova potpredsjednica, kojoj se ne mogu sjetiti imena, a ne da mi se da guglam, premda sam siguran da je zbog nečega značajna, o istoj stvari takođe govori biranim riječima. Te su me riječi, dozvolite da budem ličan, podsjetile na nešto što je mogao napisati Sveto Marović, pa URA-i poslati DHL-om, kao odgovor na onu potjernicu za njim koju je istom firmom u Srbiju poslao Dritan. Toliko je to što je potpredsjednica rekla bilo otmjeno a seljački, toliko mudro a glupo, tako jasno a nejasno, tako puno a prazno, da sam imao osjećaj da čitam klasičnu Marovićevu prdnjavu.

    Umjesto da je na kursu ka Spužu, kamo mu je mjesto jer je snimljen kako prima mito, doktor Pavićević Crnu Goru održava na prozapadnom kursu i bdije nad spoljnopolitičkim prioritetima zemlje.

    Razumijete: ako to što je zemlja koja je bila na putu ka EU izabere vladu koju EU ne priznaje znači promjenu spoljnopolitičkog kursa – onda smo mi promijenili taj kurs.

    Ako to što smo izabrali vladu Demokratskog fronta, iako su SAD saopštile da neće sarađivati sa takvom vladom, znači promjenu spoljnopolitičkih prioriteta – onda smo mi promijenili spoljnopolitičke prioritete.

    A može i ovako… Ako to što nam se jebe za Ustav znači da nam se jebe za Ustav – onda nam se jebe za Ustav.

    Enter „Otvoreni Balkan“. Kako ide sa tom „regionalnom inicijativom“? Koju SAD, po riječima diplomatskih predstavnika te države, neće podržati ako u nju ne uđe i Kosovo? Hvala na pitanju, ide odlično. Eno barikada na sjeveru Kosova. Eno izvještaja da su Srbi pucali na NATO – konkretno na latvijske vojnike. Ako to što je ponovo otvoreno pitanje hoće li biti novog rata na Kosovu znači da je „Otvoreni Balkan“ šarada u koju mogu povjerovati samo beznadno naivne ili beznadno korumpirane ljudske jedinke te manje inteligentne vrste majmuna – onda je „Otvoreni Balkan“ šarada.

    Enter Ćaki Lekić. Novi premijer kaže kako će ona koju će on voditi biti prva normalna vlada u Crnoj Gori. Komunisti su vjerovali da sa njima počinje istorija. Ćaki ide korak dalje: on poručuje kako sa njim počinje normalnost. Jasno. Ćakiju je normalno da mu zemlja bude pod međunarodnom izolacijom: takvu zemlju je diplomatski predstavljao. Ako uzmete u obzir šta je sve Ćakiju normalno…

    Recimo to da brani politiku zemlje koja u tom trenutku vrši ratne zločine na Kosovu, a leševe mrtvih Albanaca prevozi u hladnjačama koje će završiti u lijepom, plavom Dunavu. Recimo da brani politiku zemlje koja je, nakon što je započela četiri rata (Slovenija, Hrvatska, Bosna, Kosovo) ušla i u peti, onaj sa Sjevernoatlantskim savezom…

    Ako, rekoh, uzmete u obzir šta je tom čovjeku normalno, biće vam jasno kakvu će Crnu Goru stvoriti njegova „normalna vlada“. Uzgred… Velikosrpski nacionalizam je u 10 godina započeo pet ratova. I svih pet izgubio.Što je svjetski rekord. Mislite o velikosrpskom nacionalizmu šta god hoćete, ali to je impresivan rezultat.

    Enter „demokratske promjene“. I šta kažete, dragi predstavnici EU i SAD: od demokratskih promjena u Crnoj Gori očekivali ste više? Niste mogli ni pretpostaviti da će, nakon promjena što stigle su na talasu Amfilohijevih litija, najveće manifestacije uličnog velikosrpskog nacionalizma još od 1989, Crna Gora postati klerikalni, kriptonacionalistički brlog? A vaši su vam crnogorski medijski i NVO informanti rekli da će sve biti u redu… I šta ćete sad? Nabiti te informante nogom u stražnjicu? Ili ih nastaviti slušati? Jer, kako bi rekao veliki argentinski mislilac Klaudio Kaniđa: ako to što vas neko nagovara na odluke u korist Rusije znači da taj neko radi u korist Rusije – onda on radi u korist Rusije.

    I šta ćemo sad, svi zajedno?

    A sad, što bi rekao Damir Avdić… Enter Džehenem.

    (kolumna je, uz saglasnost autora, preuzeta sa portala CdM)

    Borba protiv korupcije: U Federaciji podignuto pet puta više optužnica za korupciju nego u RS-u, u pet HDZ-ovih kantona šest puta manje optužnica nego u samom Kantonu Sarajevo

    Piše:
    Redakcija
    -

    U Livnu, Širokom Brijegu, Mostaru i Orašju, zvanično, nema korupcije. Jer, prema podacima koje je prikupio Transparency International u BiH, kantonalna tužilaštva koja djeluju u pet kantona gdje je dominantan HDZ BiH u prošloj su godini podigla svega 17 optužnica za korupciju. Što je šest puta manje nego u samom Kantonu Sarajevo. A kad već poredimo, moramo navesti da je kompletan tužilački sistem Republike Srpske tokom 2021. godine podigao ukupno 35 optužnica za korupciju. U istom periodu u Federaciji je podignuto 185 optužnica. Treba, međutim, imati na umu da u Federaciji, zbog kantona, postoji više institucija, pa je znatno veći broj optužnica za korupciju logičan ishod. No, vratimo se sada na kantone.

    U Zapadnohercegovačkom kantonu (Široki Brijeg) egzistiraju dvije općinske administracije, dvije gradske i Vlada Kantona sa pratećim javnim upravama, ustanovama i preduzećima. Tokom 2021. godine u ovom su kantonu podignute svega dvije optužnice za korupciju. Nijedna od tih optužnica ne odnosi se na “visoku korupciju”. Tokom iste, 2021. godine izrečeno je šest pravosnažnih presuda za korupciji po optužnicama podignutih ranijih godina. Od tih šest presuda, tri su oslobađajuće, dok su u tri slučaja izrečene uslovne osude. To, ukratko, znači, da niko nije završio u zatvoru zbog “niske korupcije”, a za “visoku korupciju” niko nije ni optužen.

    Na području Kantona 10 (Livno) nalazi se pet općinskih administracija i jedna gradska. Tu je i Vlada Kantona 10. Prema podacima Transparency Internationala u BiH, Tužilaštvo tog kantona je tokom 2021. godine podiglo tri optužnice za korupciju. Nijedna od te tri optužnice ne obuhvata takozvanu “visoku korupciju”. U istom periodu pravosudne institucije Kantona 10 nisu izrekle nijednu pravosnažnu presudu za korupciju, što navodi na zaključak da se u tom Kantonu, zapravo, i ne krade.

    Hercegovačko-neretvanskom kantonu (Mostar) pripada osam općina i gradova. U tom je kantonu smješteno i nekoliko institucija Federacije BiH. Pa, ipak, za 12 mjeseci 2021. godine Tužilaštvo HNK sa sjedištem u Mostaru podiglo je svega devet optužnica za korupciju. Nijedna se ne odnosi na visoku korupciju. U istoj godini, 2021., pred sudovima u HNK je objavljeno pet pravosnažnih presuda za korupciju. U svih pet slučajeva je izrečena – uslovna kazna. I u tom kantonu niko neće u zatvor zbog korupcije.

    Dvanaest općina i gradova se nalazi u Srednjobosanskom kantonu (Travnik). Prema popisu stanovništva iz 2013. godine, u tom kantonu živi 254 hiljade stanovnika. Sudeći na osnovu zvaničnih podataka koje je prikupio Transparency International u BiH, korupcija u tom kantonu je – iskorijenjena. Tokom 2021. godine je podignuta samo jedna optužnica zbog korupcije. U istom periodu je objavljena i jedna pravosnažna presuda po optužnici za korupciju iz prethodnih godina. Presuda je bila – oslobađajuća.

    U Unsko-sanskom kantonu (Bihać) živi 274 hiljade stanovnika, odnosno 20 hiljada više nego u SBK. Ovom kantonu pripada osam općina i gradova. Pa, opet, Tužilaštvo USK je tokom 2021. godine podiglo 14 optužnica za korupciju, što je jedna manje u odnosu na gore navedena četiri kantona gdje je dominantan HDZ BiH. Pravosudne institucije USK-a su prošle godine donijele ukupno 15 pravosnažnih presuda za korupciju. Samo jedna je bila oslobađajuća.  Zatvorske kazne su izrečene u dva slučaja, od kojih je jedan bio slučaj “visoke korupcije”. Uslovnih osuda je bilo u 12 predmeta, od kojih je jedan predmet visoke korupcije.

    Posavskom kantonu pripadaju samo tri općine. No, i tu, kao i u svakom kantonu, egzistira kantonalna Vlada. Za godinu dana (2021.) Tužilaštvo Posavskog kantona Orašje podiglo je dvije optužnice zbog korupcije. U istom periodu izrečeno je pet pravosnažnoh presudama po ranijim optužnicama za korupciju. Od tih pet, tri su oslobađajuće presude, dok su dvije osuđujuće – jedna je zatvorska, a druga uslovna.

    Trinaest općina i gradova čini Tuzlanski kanton. Prema zvaničnim podacima Transparency Internationala u BiH, Kantonalno tužilaštvo Tuzla je tokom 2021. godine podiglo 30 optužnica za korupciju, od čega se jedna optužnica odnosi na visoku korupciju. Sudovi u TK izrekli su prošle godine 40 pravosnažnih presuda po optužnicama za korupciju. Ukupno je  35 osuđujućih presuda, dok je u pet slučajeva izrečena oslobađajuća presuda. Ukupno je izrečeno 11 zatvorskih kazni, dok su u 22 slučaja uslovne osude. Dva puta je izrečena novčana kazna.

    U Zeničko-dobojskom kantonu nalazi se 12 općina i gradova. Svi oni imaju administraciju. Tome treba dodati i kantonalne institucije u Ze-Do. Tokom 2021. godine Tužilaštvo Ze-Do je podiglo 22 optužnice za korupciju, od čega se tri odnose na visoku korupciju. Za 12 mjeseci 2021. godine sudovi u tom kantonu su izrekli 19 pravosnažnih presuda po optužnicama za korupciju. Jedna je bila oslobađajuća, dok je 18 osuđujućih. U sedam slučajeva korupcije su izrečene zatvorske kazne, dok je u 11 slučajeva uslovna osuda.

    Tužilaštvo Kantona Sarajevo podiglo je rekordan broj optužnica za korupciju. Čak i ako su predmeti “cjepkani” zbog poboljšanja statistike, ovaj broj je daleko veći nego u svim kantonima, a naročito u kantonima gdje je HDZ BiH dominantna vladajuća partija. Od stotinu optužnica za korupciju u Kantonu Sarajevo, podignutih prošle godine, nijedna se ne odnosi na visoku korupciju. U istom periodu (2021. godina) sudovi u Kantonu Sarajevo su izrekli 40 presuda za korupciju. U tri slučaja je bla bila oslobađajuća presuda, dok je u 8 slučajeva izrečena zatvorska kazna. Devetnaeast predmeta korupcije rezultiralo je uslovnim osudama.

    Bosansko-podrinjski kanton (Goražde) se sastoji od grada  i još dvije općine.  U ovom kantonu, prema popisu stanovništva iz 2013. godine, ukupno živi 23 hiljade stanovnika ili deset puta manje nego u SBK (Travnik). Pa, opet, Tužilaštvo BPK je podiglo duplo više optužnica nego Tužilaštvo SBK. Naime, Tužilaštvo u Goraždu je tokom 2021. godine podiglo dvije optužnice za korupciju. U tom su kantonu izrečene i dvije osuđujuće presude za korupciju. U oba predmeta su izrečene uslovne osude.

    1...394041...56Stranica 40 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj