Christian Schmidt, visoki predstavnik u BiH, gostujući na BHT-u osvrnuo se i na Izvještaj predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Željka Komšića te se, što nije iznenađenje, kritički odnosio prema onome što je Komšić rekao. Interesantno, zaključio je da se u UN-u ne bi trebalo pričati o nečijim stavovima ili pozicijama već prezentirati isključivo činjenice.
U tom kontekstu, ako je objektivan, Schmidt se morao dotaći i nastupa hrvatskog ambasadora, koji je iznio svoj stav da Komšić nije legitiman i legalan, a što naravno nikako nije stvar istine, jer je Komšić izabran u skladu sa Izbornim zakonom BiH i Ustavom BiH, već održava stav Hrvatske, koja godinama ima istu matricu ponašanja prema BiH.
Iako se to ponašanje često predstavlja kao prijateljsko, to je daleko od istine, jer petljanje u unutrašnje odnose i nepriznavanje legalno izabranog predsjednika države BiH ne može se opisati prijateljskim.
A, za razliku od hrvatskog ambasadora, kojem je replicirao i Zlatko Lagumdžija, Komšić je govorio upravo činjenicama, a nikako ličnim stavovima.
I upravo činjenica da je Schmidt kritizirao Komšića, a nije hrvatskog ambasadora, dokazuje da je Schmidt izlobiran od strane susjeda, a što nisu krili ni u Vladi Hrvatske, a što opet nikada nije naišlo na ozbiljnije kritike Brisela ili zapadnih zemalja!
I tako je na pitanje da li je njegova odluka da suspenduje Ustav BiH na 24 sata bila izlobirana od Hrvatske i Andreja Plenkovića, Schmidt odgovorio:
“Ne bih volio da budem uključen u neke interne politike i kampanje, ali ja svoje odluke donosim sam. Neki su zadovoljni, neki nisu, ali dugoročno bi ih svi trebali prihvatiti. Moj posao je da ispravim nešto što ne funkcioniše”.
A, podsjetit ćemo i Schmidta kada se onomad žalio na “neizdrživ” pritisak Republike Hrvatske u vezi s tim pitanjem, ali čini se da su pritisci popustili, naravno popuštanje je došlo nametanjem Izbornog zakona koji je omogućio HDZ-u BiH, ali i Hrvatskoj da istraju u svojim nakanama.
Ovako besramno izvrtanje činjenica je svojstveno Nijemcu koji otkako je došao u BiH mlijeko prikazuje crnim, i to toliko daleko ide u obmanama da suspenziju Ustava prikazuje kao demokratski izraz nečije volje!
Jer činjenica je i da je Schmidt ostao imun na tvrdnje pravnih stručnjaka ali i potpredsjednika FBiH da je Čavara “diskreditirao i dodatno zakomplikovao proces imenovanja nedostajućih sudija Ustavnog suda Federacije BiH”.
Podsjećamo, Čavara je potpuno ignorirao Ustav Federacije BiH u članu IV.C.2.6.(2), koji eksplicitno propisuje proceduru imenovanja sudija Ustavnog suda FBiH.
Ali, Schmidt je Čavarin potez okarakterisao kao kooperativan!?
Christian Schmidt Marinku Čavari slao je tajne, ali i javne migove u vezi deblokade Ustavnog suda FBiH, a što je na kraju Schmidt iskoristio kao izgovor za nametanje Izbornog zakona.
To je bio pogrešan potez, jer se pokazalo da su blokade, a koje je HDZ vršio godinama, legitimno sredstvo u ostvarivanju političkih ciljeva, pa čak i onih koji dovode do trajne etničke podjele Bosne i Hercegovine i uvođenja diskriminacije.
E, to su vam činjenice, gospodine Schmidt, jer da niste nametnuli izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona, HDZ BiH danas ne bi bio nužan partner u Vladi Federacije BiH, jer nakon što je Schmidt podigao broj delegata na 23, a 11 potpisa stavio kao preduslov za izbor predsjednika Federacije BiH, priča o formiranju vlasti bez HDZ-a BiH i Dragana Čovića više nije realna.
A, novo nametanje možemo očekivati kada i to ne bude dovoljno za HDZ-ovo učešće u vlasti!
Zanimljivo je bilo pratiti finalizaciju mostarskog iskoraka iz ustaške prošlosti. Sjednica Gradskog vijeća u četvrtak, na kojoj je konačno odzvonilo Mili Budaku, Vokiću i Lorkoviću, Đuri Spuževiću, Rafaelu Bobanu, Juri Francetiću i Ivi Zeleniki, s razlogom je nazvana povijesnom, no malo ko se htio ozbiljnije pozabaviti suzdržanošću opozicije.
Prvi korak obračuna
Neću reći da su odbijeni amandmani nevažni, slažem se potpuno sa primjedbom Irme Baralije iz Naše stranke da i žene moraju dobiti zaslužena mjesta na uličnim tablama, ali bih voljela naglasiti dvije stvari: potpisujem baš svako slovo kolumniste Oslobođenja Dragana Markovine koje je u petak ispisao u tekstu “Ustaše s ulica odoše” ističući značaj ovog događaja za Mostar, ali baš zato i otvaram ovo pitanje, tim prije što je proteklih 27 godina – koliko smo čekali na promjenu imena mostarskih ulica – upravo opozicija od izbora do izbora skupljala profitne poene i na sramotnim imenima (mostarskih) ulica. Hoću reći da sam duboko uvjerena da niko nema pravo na suzdržanost u ovako važnom času za Bosnu i Hercegovinu, naročito zato što je Komisija Gradskog vijeća Mostara u više navrata istakla da nova imena možda nisu najbolja – ali je važno otvoriti procese, koji se u mostarskom slučaju naprosto moraju definirati kao prvi korak obračuna sa veličanjem NDH i ustaša.
Stoga mislim da je jako važno odati priznanje Gradskom vijeću i samom gradonačelniku Mariju Kordiću, koji su – istina – potaknuti pismom pet ambasadora i visokog predstavnika u BiH, smogli snage da pokrenu ovaj proces i prilično efikasno za naše uvjete protjeraju zloglasne fašiste s uličnih tabli. I, naravno, otvore pitanje svih pitanja – kada će primjer Mostara slijediti i ostali gradovi, Sarajevo i Banja Luka prije svih? Gradonačelnik Kordić nije nikog prozvao, ali je – žaleći što ovako važna odluka nije bila jednoglasna – kazao i ovo: “Ako Mostar, kao možda jedan od najkompliciranijih gradova, može donijeti ovakve odluke, možda i drugi pokažu malo hrabrosti i krenu naprijed”. To kretanje naprijed, priznajem, uzaludno sam godinama očekivala od Sarajeva, i to najviše od suzdržanih u Mostaru – Naše stranke i SDP-a. Ovaj su mandat čak i zajedno u vlasti u Kantonu Sarajevo, SDP ima i gradonačelnicu u glavnom gradu BiH, pa opet iz redova partije koja kao baštini ideje antifašizma slušali smo se i naslušali primjedbi i za Mostar i za Banju Luku, odnosno za tamošnja veličanja ustaških i četničkih ideologa i zločinaca, no nikada i dočekali da pokrenu procese koji će makar u Sarajevu poslužiti kao primjer ostalima. A razloga da baš Sarajevo bude primjer ima bezbroj i od srca se nadam da nije neophodno crtati ih, makar onim partijama koje BiH doživljavaju kao cjelovitu državu, a Sarajevo kao njezin glavni grad.
Naša stranka, mora se priznati, nije bila nijema, no unutar Trojke pokazala se kao najslabija karika, potpuno potisnuta od Naroda i pravde i SDP-a BiH. Ovih dana svjedočimo možda i posljednjoj fazi NiP-ovog obračuna s Našom strankom: uz lidera NiP-a bez sumnje najkarizmatičniji lik u ovoj partiji i vjerovatno traser ideologije Kemal Ademović pomeo je načelnika Općine Centar Srđana Mandića. I ne, do sukoba nije došlo zbog Mandićeve inicijative da u Centru – općini koja vrijedi 10 drugih, što bi rekao Bakir Izetbegović, lider SDA, koja je i ustoličila sporna imena po sarajevskim tablama – pomete onih 500 koraka slijepe Ulice Mustafe Busuladžića, prononsiranog antisemite i zaljubljenika u NDH. Ademović je u intervjuu koji niko ne potpisuje, pa se može čitati kao programski istup samog NiP-a na čijoj je stranici i objavljen, Mandiću zamjerio samovolju u nametanju temeljnih akata koji su – da zlo bude kompletno – u nadležnosti Općinskog vijeća, a ne samog načelnika. I još se čudom iščudio što je Mandić, tvrdi Ademović, opstruirao jednaku zastupljenost svih konstitutivnih naroda i Ostalih u rukovodstvu Vijeća. Iako uopće nema sumnje da Ademović tako pravda izbor Marijane Arapović Podrug za dopredsjedavajuću Općinskog vijeća, koju je NiP iz svojih redova izglasao uz pomoć SDA, Naša stranka i sam Mandić šute, zadržavajući se na nepravednosti s obzirom na to da NiP ima i poziciju predsjedavajućeg OV-a?! Kao i obično, lider NiP-a problem gura u tuđe dvorište, “onima koji se raduju raspadu Trojke”, što bi valjda trebalo čitati kao SDA, ali ne elaborira otkud NiP sa SDA.
Čuvanje leđa
SDP je – samo u ovom slučaju – na strani Naše stranke. Inače je dokazano čuvao leđa NiP-u, pravdajući se – kao u slučaju povlačenja Zakona o javnom okupljanju – pomoćnicima ministra iz redova ove stranke. Ideologija NiP-a je svima znana i daleko bliža miljeu iz koga je stranka potekla, dakle SDA-ovom, nego liberalnom, građanskom i lijevom što karakterizira Našu stranku, a nekada je važilo i za SDP. No, već odavno se SDP odmiče i od proklamiranog antifašizma i okreće golim interesnim sferama svoga vođstva, i to je možda i najočitije upravo u Sarajevu gdje je SDP i u Gradskom vijeću i sa svojom gradonačelnicom pokazao da mu je mnogo važnije o(p)stati u SDA-ovim i NiP-ovim gabaritima odnosa prema Kazanima, naprimjer, nego napraviti iskorak u korist odavanja zaslužene počasti našim sugrađanima brutalno ubijenim po naredbi odmetnutog komandanta 10. bbr. ARBiH Mušana Topalovića Cace. U te je svrhe sarajevska gradonačelnica ne samo poništila javni konkurs za izradu spomenika već i podvukla crtu pod broj ubijenih iako spisak nije konačan. Naša stranka je i u slučaju Kazani bila izopćena iz Trojke, preglasana i potisnuta, a SDP i gradonačelnica s gnušanjem su odbili čak i ideju da se na Vijećnici – u kojoj stoluje – promijeni tekst koji čitav (srpski) narod optužuje za paljenje zgrade i knjiga i imenuje (presuđeni) krivac. Drugim riječima, SDP nema uopće problem da na pleća svih Srba distribuira krivnju za pretvaranje Vijećnice u lomaču, ali ima problem da prizna da su sarajevski Srbi, Hrvati i pokoji Bošnjak – među kojima i jedan iz tadašnjeg rukovodstva SDP-a – ubijeni Cacinom (produženom) rukom. Otuda je i podrška koju SDP daje Mandiću u slučaju Centra automatski pod znakom pitanja, jer se doima više kao borba za (zamjensku) fotelju, nego kao ideološko opredjeljenje za ravnopravnost o kojoj – na kraju – govori Ademović.
Zato je mnogo važnije od Konakovićevog zaklinjanja u Trojku, kakva god ona bila, pitanje ima li ko da napiše pismo sarajevskim vlastima i zatraži od njih da – mostarskom brzinom – porade na sarajevskim ulicama. Pa da vidimo i kakvo to Sarajevo žele oni koji se za njega otimaju, sve uvjeravajući nas da je glavni grad BiH meka multietničnosti. Uvjerena sam da bi Naša stranka odmah pristala. A bila bi to i prilika da otvorimo takmičenje ko će bolje, umjesto dosadašnjeg ko je gori. Pa možda i obnova Partizanskog groblja dođe na red.
Visoki predstavnik Christian Schmidt ponovo je posegnuo za svojim ovlastima.
Koristeći prvo koje mu pripada, nametnuo je odluku kojom osigurava ne samo da se održe opći izbori 2. oktobra, kako je i planirano, već je promijenio zakon kako bi osigurao da se trakavica u režiji Dragana Čovića, predsjednika Hrvatske demokratske zajednice Bosne i Hercegovine, više nikada ne ponovi.
Iako je došao u BiH pod “sjenkom sumnje”, iako je isticao da neće rado posezati za jednim od krajnjih instrumenata koji su mu na raspolaganju, vrlo brzo se suočio s time da nema izbora. A Schmidt, kao i svaki drugi čovjek na svijetu, ne voli biti dovođen u takvu situaciju, piše politicki.ba.
Ipak, prvi put ga je na to natjerao Milorad Dodik, politički lider bosanskih Srba.
Kako bi spriječio dalje manipulacije s državnim zemljištem, on je 12. aprila reagirao i nametnuo odluku kojom je izmijenio i dopunio Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine.
Uz nju, donio je i Nalog o obustavljanju primjene Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti.
Praktično, dvije “bonske ovlasti” realizirane su nepunih devet mjeseci od njegovog stupanja na dužnost visokog predstavnika.
I tada, kao i danas, Schmid je poručio da mu nije drago da mora posezati za Bonskim ovlastima, ali da ga je veći interes – građani BiH – nagnao na to.
Poručio je da će i dalje, kada mora, koristiti ovaj mehanizam.
U prvim javnim reakcijama, ambasadori Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država stali su uz Schmidta.
Iz američke ambasade poručeno je i da će “”međunarodna zajednica nastaviti koristiti alate koji su joj na raspolaganju za zaštitu integriteta i funkcionalnosti i Dejtonskih i institucija BiH.
Politički lideri koji prijete i jednom i drugom moraju biti pozvani na odgovornost”.
Tokom obraćanja javnosti danas Schmid je otkrio i jedan zanimljiv, mada sasvim logičan detalj.
On je u svoj ured jutros pozvao ministra finansija Vjekoslava Bevandu (HDZ BiH) i predsjednika Centralne izborne komisije Suada Arnautovića.
I onda je rekao da je tu vidio da je ono što je Vijeće ministara BiH jučer jednoglasno uradilo, neprovodivo! Stoga je odluka da se akt, kojim se CIK-u posuđuje 9,7 miliona – poništi.
Umjesto toga naredio je da se državnoj izbornoj komisiji dodijeli 12,58 miliona KM. Time je otklonio sve dileme da li će se opći izbori održati kada je i planirano – 2. oktobra. Nakon američkih sankcija jučer, Schmidtova reakcija novi je, teški poraz SNSD-a i Milorada Dodika i HDZ BiH i Dragana Čovića.
Ako se u najjačoj stranci bosanskih Srba glasno ne smije postaviti pitanje liderstva, u HDZ-u BiH je to neminovnost.
Čović je najmanje sedam godina potrošio kako bi sebe do kraja života ostavio u fotelji člana Predsjedništva BiH. Umeđuvremenu, propao je Aluminij, a desetine hiljada bosanskih Hrvata nepovratno je otišlo.
Prema porukama kako Amerikanaca, tako i Schmidta, sankcioniranje će se nastaviti.
I hoće!
Kako se budu približavali izbori, tako je za očekivati da se pojačavaju i kazneni mehanizmi međunarodne zajednice u BiH.Prije ruske agresije na Ukrajinu, BiH se opasno klatila pred ponorom novog rata.
Dvije aktivistkinje za ljudska prava, Aida Ćorović i Jelena Jaćimović izvršile su iznenadi napad na mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu. Tom prilikom “teroristkinje” su koristile vatreno oružje – jaja.
Napad je uspješno osujećen munjevitom reakcijom, što policije u farmerkama, što one u uniformama, piše politicki.ba.
Epilog cijele akcije: mural sačuvan, sa neznatnim povredama naneseinim žumancetom, Aida&Jelena privedene, a kordon policije i dalje stojički brani generala od novih terorističkih nasrtaja.
Dvije hrabre žene podržalo je tek desetak okupljenih građana, zahtijevajući, također, da se mural ukloni. Naravno, to se neće dogoditi. I bolje što je tako.
Današnja Srbija ne zaslužuje ni Aidu ni Jelenu. Njeno lice i naličje su murali sa likom Ratka Mladica, peticije kojima se traži sloboda za ubice Zorana Đinđića i svakodnevno gostovanje i fašističko palamuđenje Šešelja na raznoraznim Vučićevim televizijama.
Javnost u regionu, a prije svega ova naša u Bosni i Hercegovini bi konačno morala shvatiti da autentični reprezenti srpskog društva nisu ni Sonja Biserko, ni Nataša Kandić, ni Žarko Korać, već upravo i potpuno dominantno,Mladić, Šešelj, Zvezdan Jovanović, kapetan Dragan, Dodik i naravno Vučić.
Zato je i bolje što Aida i Jelena nisu uspjele u svojoj časnoj namjeri da prekreče, makar i jajima, lik ratnog zločinca na jednom zidu. To bi bilo samo popravljanje i šminkanje nečega što se ne da ni popraviti ni uljepšati.
Uostalom, sve ankete sprovedene u Srbiji govore da je za više od 80 posto njenih građana Mladić heroj.
Poštenije i realnije je da Beograd, za početak, ima bar 100 naslikanih Mladića, jer jedan ili dva murala ne odražavaju pravo stanje duha i svijesti srpskog društva.
O Srbiji će puno više i tačnije govoriti murali po Beogradu, nego cijeli Beograd na vodi. Ovo drugo je samo nakinđureni izlog, a ono prvo je suština i sadržaj.
Ne može Vučić izgovoriti toliko laži o Srbiji sa konferencija za štampu, koliko može Mladić istine sa zidova okolnih zgrada. Bolje je da strane goste “dočekuje” ratni zločinac, nego prepodobljena Ana Brnabić. O vjerodostojnosti je ovdje riječ.
Gađanje jajima murala Ratka Mladića u Beogradu. Jedna osoba uhapšena (Video: Jelena Diković) pic.twitter.com/DqcP70OVgT
Nažalost, svijet i dalje šuti. Za sada bez ijedne reakcije, a kamoli osude.
Escobaru više smetaju oni koji neće prihvatiti Vučićev Otvoreni Balkan, nego oni koji šalju kordone policije da štite murale ratnih zločinaca. Za njega je važnije to što mu je srbijanski predsjednik rekao, čitaj slagao, da se Srbija neće miješati u BiH, nego što ta država pokazuje konsantnu nespremnost za suočavanje sa prošlošću, ali i upornu sposobnost za izvoz nestabilnosti u regiji. Escobar naivno vjeruje da može riješiti krupne političke probleme, pričom o ekonomiji i međusobnoj saradnji, ili što je još tragičnije da se bavi samo posljedicama krize, a ne njenim uzrocima.
Ako već neće sa Vučićem, da bar krene od Dodika.
Evo, murale ne mora skidati. Vjerovatno ih ni primjetio nije.
Najmračnije mjesto u paklu rezervirano je za one koji ostanu neutralni u uslovima velike moralne krize “(Dante).
Predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen u službenoj je posjeti Bosni i Hercegovini. Uz ostalo, došla je s 6 milijardi eura koje Evropska unija namjerava uložiti u zapadni Balkan, kako bi se provele neophodne reforme. Taj novac dolazi već na raniju gomilu para od 30 milijardi eura.
Šta su građani Bosne i Hercegovine vidjeli od toga?
I puno. I ništa.
S jedne strane, koridor 5c, na primjer, i dalje se gradi. Ide bolno sporo! Ali i to što ide, ne bi išlo bez para Evropske unije. Mi, kakvi smo, vozali bi se u konjskim zapregama! Zašto baš ovako oštra konstatacija? Von der Leyen je prohodala samim centrom Sarajeva.
Nedaleko od nje, u administrativnim uredima, gurali su se građani glavnog grada Bosne i Hercegovine pred šalterima, zbunjeno gledajući kriterije za raspodjelu dijela od 50 miliona eura iz EU namijenjenih direktno i lično njima.
To je dio novca koji je Ursula donijela prošle godine prilikom posjete BiH. Ukupno je donijela 70 miliona eura. To je prvi put u historiji Evropske unije da se novac iz njenog budžeta direktno daje u budžet države koja nije članica EU.
Umjesto da se novac odmah distribuira, vlasti su građane Sarajeva osudile na hodanje od šaltera do šaltera! Nepojmljivo! Entitet Rs već uveliko distribuira svoj dio novca doznačen iz EU. Isto je i u Distriktu Brčko. Federalne vlasti tek prave “socijalnu kartu” svog stanovništva kako bi onima koji trebaju pomoć, ona bila i doznačena. Kako je to moguće!?
Ta storija ponajbolje oslikava put Bosne i Hercegovine k EU! Da se razumijemo, EU nije dženet! Ali je najmanje loša stvar koja se i Bosni i Hercegovini nudi. Sve ostalo je ili nerealno ili opasno. A vlasti su taj put sveli na “šalteruše”! Tokom press konferencije na kraju svoje posjete BiH Von der Leyen je rekla šta je htjela i mogla reći. Ona ne može reći hoće li BiH do kraja ove godine dobiti početak pregovora o ulasku u Uniju.
U konačnici, to i nije “neka pljačka”. Bezmalo sve države koje su otvorile pregovarački proces, nazadovale su na svom evropskom putu – od Turske do Srbije. Posebno su ove dvije države danas dalje od ulaska u EU nego ikada u prošlosti.
Ali, otvaranje pregovora donosi brojne (nevidljive) benefite. Na primjer, pregovaranje donosi jeftinije telefonske razgovore s EU. Pregovaranje otvara vrata investicijama.
“Digitalizacija”, izgovorila je u nekoliko navrata tu riječ predsjednica Evropske komisije.
Bosna i Hercegovina će, kao i još 60-ak država svijeta, od 1. januara biti dijelom novog sistema ulaska i izlaska iz Šengenskog prostora. Preko aplikacije na mobitelu, svaki državljanin i BiH će ispunjavati formular kojim će mu biti (ili neće biti) dopušten ulazak u EU. Unija je, nakon više odlaganja, pripremila taj sistem i tako će se ubuduće putovati prema njenim članicama.
A u Sarajevu se ljudi i dalje tiskaju na šalterima. I vazda im “fali još jedan papir”. Dakle, tako je bolno do nas!
Pare!Brisel je voljan upumpati ogromne količine novca u naš region.
Urusla reče da postoji od tih šest milijardi eura novca za reforme, određen novac za svaku od država zapadnog Balkana. Ali i odmah istače da će dostava novca zavisiti od reformi. Ako ih nema, novac će ići drugoj državi našeg regiona. Neko će reći da, u suštini, EU ne želi Bosnu i Hercegovinu, pa možda i cijeli Balkan, u svom dvorištu.
Ruku na srce, a ko želi? A da vrijedi?
Zamislite sada da Bosna i Hercegovina bukvalno sutra uđe u tu EU!? Pa to bi bila svakodnevna bruka i sramota! Hajmo sad reći da nam članstvo u EU ni ne treba! Hajmo reći da je to “kršćanski klub” gdje mjesta ima za katolike i po kojeg pravoslavca koji se ranije, ovako ili onako, nezasluženo provukao. Dobro.
A šta ćemo s ljudima koji se tiskaju pred šalterima u sarajevskim općinama kako bi dobili pare iz EU?
Zar se davno nije mogla napraviti validna socijalna karta Bosne i Hercegovine? Naravno da jeste. Zar se davno nisu mogle digitalizirati državne službe? Apsolutno!
Zašto nisu?Zato što vlasti neće reforme koje će stvarno koristiti građanima.
Zvuči kao fraza?!
Možda. Ali, evo – kičma evropskog puta svake države je pravosuđe. I bolje da ne detaljišemo šta se sve dešava tamo.
Možemo reći da su i za to stranci krivi. Nećemo pogriješiti.
Samo, prije toga i apsolutno iznad toga – čija je ovo država? Stranaca? Ili naša? Ako se mi ne borimo za svoju državu, pa to značilo i da se svađamo sa strancima ako i kada mislimo da griješe (a griješili su i griješe!), ko će!?
Stoga, da bi Bosna i Hercegovina napredovala, to mora biti rezultat našeg rada. Svako u svom domenu. Korak po korak, uporno, istrajno. Nebitno je hoćemo li ući u tu EU. Boga mi, veliko je pitanje šta će biti EU za 10 godina.Bitno je da pravimo državu!
Visoki predstavnik Christian Schmidt se pokolebao. A izgleda i da je sasvim odustao. Iako je sve spremno za njegov izlazak u javnosti i ispunjenje obećana datog još 19. decembra prošle godine da će nametnuti izmjene Izbornog zakona, u dijelu koji se tiče integriteta izbornog procesa, od toga (za) sada nema ništa. Gotova finalna verzija teksta nametanja i danas se, već više od 10 dana, “krčka” u njegovoj ladici. Zajedno s Bonskim ovlastima. Ključ od ladice je kod nekoga. A taj nije Schmidt.
Visoki predstavnik, kako je rečeno Politicki.ba neće do kraja mjeseca intervenirati.
Osim ako ga nešto baš, baš,baš ne iznervira i opet se predomisli. Otkad je Schmidt u svom obraćanju javnosti u drugoj polovini prošlog mjeseca najavio svoje novo korištenje Bonskih ovlasti, upozoravali smo da je njegova jedina konstanta – nepredvidivost.
Iako je tog 19. decembra zaprijetio da će intervenirati, rekao da “ima jedan čovjek u ovom gradu” koji može sve… djelima je Christian Schmidt samog sebe “pomnožio s nulom”.
“Zato danas posljednji put govorim, ovo je moj posljednji poziv da urade svoj posao. Ako ne, doći ću do rokova i osigurat ću da se poštuje volja birača. To je njihovo pravo koje se mora ispoštovati”, rekao je prije nekih 35 dana visoki predstavnik.
Danas je, međutim, iz njegovog ureda emitirana (sasvim) drugačija poruka.
“Vlasti BiH imaju priliku da učvrste temelje za ključne reforme u pravcu jačanja vladavine prava i integriteta izbora, te otvore historijski proces u kojem će BiH započeti zvanične pregovore ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji”, rekao je Schmidt tokom susreta s Ursulom von der Leyen, Markom Rutteom i Andrejem Plenkovićem.
Kako god da je iz OHR-a i zapadne međunarodne zajednice interpretirali, jasno je da Schmidt nije održao riječ.
“Stoga ću insistirati da se poštuje integritet izbornog procesa. Volio bih da se sada ispoštuje volja birača. Ne u narednom mjesecu, godini… razmislio bih u naredne dvije sedmice – svi bi smo voljeli vidjeti rezultat. Ako ne – nećemo moći ovisiti o obećanjima, ne naredne ili one tamo. Ove sedmice. Ako se to ne uradi, svi znaju da ima jedna osoba u gradu koja ima ovlasti da donese odluku”, rekao je Schmidt 19. decembra.
Otad je proteklo puno mutne vode i – ništa se nije desilo.
Možda visoki predstavnik narednog mjeseca povuče potez i nametne obećane tehničke izmjene.
Ali, kredibilitet mu je već dodatno i dobrano urušen. I neće u njegovom popravljanju značiti ništa ni to što je ove sedmice razgovarao sa kancelarom Njemačke Olafom Scholzom.
Jer je bio vrlo eksplicitan i obećao da će građanima ispuniti (novogodišnju) želju. Za koga sad kaklulira? Za građane sigurno ne. Schmidt je sam postavio metu, podesio nišanske sprave i – upucao sam sebe.
Iz izvornog teksta rezolucije o evropskoj perspektivi Bosne i Hercegovine (prijedlog HDZ-a), koja je u utorak usvojena na Kongresu Evropskih narodnjačkih stranaka, nije izbrisano samo “legitimno predstavljanje”, već je izbrisana sva politička supstanca. U nastavku ću objasniti značaj svega obrisanog.
Obrisana je, recimo, riječ “paritet”. Paritet znači da se vlast treba dijeliti tako da svakoj od tri strane ide po trećina pozicija, odnosno 33%, bez obzira na sastav stanovništva BiH. Faktički, paritet znači da HDZ i SNSD kontrolišu 66% vlasti, odnosno da HDZ u Federaciji ima 50% pozicija.
Dalje, u konačnom tekstu, na mjestu gdje se spominju famozni “konstitutivni narodi” kaže se da su u istoj ravni s njima i Ostali i građani, što nećete čuti u izjavama zvaničnika HDZ-a BiH.
Dalje, obrisan je cijeli pasus u kojem HDZ proizvoljno tumači odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine iz 2016, tvrdeći da je preduslov stabilnosti BiH “legitimno predstavljanje na svim nivoima”. To u prevodu znači da HDZ treba biti vlast od općine do Predsjedništva BiH.
Brisanje prethodnog pasusa znači da je HDZ-ovo tumačenje odluke Ustavnog suda BiH iz 2016. prepoznato kao pogrešno i nedostojno da bude u rezoluciji EPP-a. Rijetko kada se iz rezolucija brišu cijeli pasusi, ali ovaj je očigledno bio nepopravljiv.
U posljednjem pasusu obrisan je poziv liderima u BiH da “izbjegnu izborne prakse koje bi ugrozile legimitno političko predstavljanje tri konstitutivna naroda i svih građana”. U prevodu: izbjegnite izbor “nelegitimnog” Komšića. I to je, dakle, obrisano.
Osim onog obrisanog, izuzetno je važno i ono što je u konačnoj verziji dodano, a to je ljubičastom bojom označeno na fotografiji u prilogu teksta. “Osuda Dodikovog secesionizma”. HDZ je na kraju, ne svojom voljom, osudio svog partnera Dodika, nazivajući ga secesionistom.
Osuđene su Dodikove secesionističke aktivnosti, ali nije, brže-bolje, iznesena mantra o “unitarizmu”, kako bi se ublažila osuda Milorada Dodika, što je omiljena HDZ-ova disciplina. Ne samo da nisu nametnuli svoj diskurs, već su konačno primorani da kažu istinu o Dodiku.
Nacrtom izbornog zakona Republike Srpske u potpunosti se isključuje Izborni zakon BiH. Važećim Izbornim zakonom Republike Srpske, na koje taj entitet i prema državnom zakonodavstvu ima pravo, predviđeno je da “svaki državljanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine sa navršenih osamnaest (18) godina života ima pravo da glasa i da bude izabran (u daljem tekstu: biračko pravo), u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona RS”.
Nacrtom izbornog zakona RS kojeg je u petak ujutro usvojila Narodna skupština RS izborni zakon BiH je – izbrisan. Predloženi član zakona sada glasi: “birač sa navršenih 18 godina života ima pravo da bira i da bude biran (u daljem tekstu: biračko pravo), u skladu sa odredbama ovog zakona”.
Dakle, Izborni zakon BiH više ne postoji.
Kada je u pitanju samo definisanje zakona, odnosno definisanje nadležosti, tu se uvode nove nadležnosti.
“Ovim zakonom uređuje se izbor predsednika i potpredsednika Republike Srpske, poslanika Narodne skupštine Republike Srpske i delegata Veća naroda, odbornika gradske skupštine, odbornika skupštine opštine, gradonačelnika grada, načelnika opštine, članova saveta mesne zajednice, imenovanje organa za sprovođenje izbora i finansiranje izbora i izborne kampanje”, piše u članu 1 važećeg Izbornog zakona Republike Srpske koji je bio usklađen sa Izbornim zakonom BiH.
Evo kako nacrt izbornog zakona definiše nadležnost.
“Ovim zakonom uređuju se izbor i imenovanje poslanika Narodne skupštine Republike Srpske i delegata Vijeća naroda Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske, delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, odbornika skupštine grada, odbornika skupštine opštine, izbor i opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine, izbor članova savjeta mjesne zajednice, imenovanje organa za sprovođenje izbora, zaštita izbornog prava, pravila ponašanja u izbornoj kampanji, finansiranje izborne kampanje, kao i druga pitanja od značaja za sprovođenje ovoga zakona”, navedeno je u nacrtu izbornog zakona RS.
Dakle, nacrtom je predviđeno da se uređuje i izbor srpskih delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, što je suprotno Izbornom zakonu BiH i što je, zapravo, novina u odnosu na važeći Izborni zakon RS
Prema važećem Izbornom zakonu Republike Srpske koji je usklađen za Izbornim zakonom BiH, Republička izborna komisija RS (RIK):
1 donosi opšta akta za opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine, sprovodi postupak za opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine prije isteka mandata, nadzire postupak opoziva i odgovara za zakonito sprovođenje tog postupka,
2. pruža stručnu pomoć skupštini opštine, odnosno grada i organima za sprovođenje postupka za opoziv,
3. donosi akte kojima se utvrđuju kriterijumi za raspodjelu sredstava za finansiranje izborne kampanje,
4. donosi opšte akte i uputstva za izbor savjeta mjesne zajednice (u daljem tekstu: Savjet),
5. vrši nadzor nad sprovođenjem izbora Savjeta,
6. donosi akte kojima uređuje unutrašnju organizaciju i način svog rada, na koje saglasnost daje Narodna skupština Republike Srpske,
7. predlaže budžet za Republičku izbornu komisiju i podnosi izvještaj o izvršenju budžeta u okviru godišnjeg izvještaja Narodnoj skupštini Republike Srpske i
8. vrši poslove koji su joj preneseni od Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine i druge poslove utvrđene aktima Republičke izborne komisije, ovim zakonom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine.
Nacrtom novog izbornog zakona RS Centralna izborna komisija BiH se u potpunosti isključuje iz izbornog procesa za nivo entiteta RS i za lokalne izbore u RS. Tako u nacrtu piše da “Republička izborna komisija raspisuje izboreu skladu s ovim zakonom, obavještava sve nadležne organe i javnost o datumu održavanja izbora najmanje 150 dana prije održavanja izbora, osim ako odredbama Glave XV ovog zakona nije drugačije određeno.
Kada su u pitanju druge nadležnosti RIK-a, evo šta nacrt zakona predviđa.
“Republička izborna komisija:
1) donosi odluku o održavanju neposrednih izbora u Republici Srpskoj, propisanih ovim zakonom,
2) donosi podzakonske akte za sprovođenje ovog zakona,
3) prati primjenu i daje mišljenja u vezi s primjenom ovog zakona;
4) koordiniše, nadgleda i reguliše zakonitost rada gradskih, odnosno opštinskih izbornih komisija i biračkih odbora u skladu s ovim zakonom,
5) predlaže budžet za Republičku izbornu komisiju i podnosi izvještaj o izvršenju budžeta Narodnoj skupštini Republike Srpske,
6) odgovorna je za tačnost, ažurnost i ukupni integritet Biračkog spiska za teritoriju Republike Srpske,
7) obezbjeđuje statističke evidencije razvrstane po polu, starosti, razvrstani po izbornim jedinicama za svaki dio izbornog procesa,
8) ovjerava političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata i nezavisne kandidate za učestvovanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti za neposredne izbore u Republici Srpskoj,
9) donosi propise i odgovorna je za blagovremenu distribuciju i bezbjednost primjenjene izborne tehnologije na biračkom mjestu i centrima za brojanje tj. opreme za elektronsko brojanje glasačkih listića-optičkih skenera glasačkih listića, elektronske identifikacije glasača tj. čitača otisaka prstiju, bezbjednosnih kamera i druge odgovarajuće tehničke opreme i izbornog materijala za sprovođenje izbora iz nadležnosti Republičke izborne komisije,
10) vrši nabavku i donosi propise za upotrebu bezbjednosnih kamera na biračkim mjestima i u centrima za brojanje kako ne bi došlo do povrede tajnosti biračkog prava,
11) potvrđuje i ovjerava kandidatske liste i kandidate za sve nivoe neposrednih i posrednih izbora u Republici Srpskoj obuhvaćenih ovim zakonom,
12) odgovorna je za blagovremeno štampanje, distribuciju i bezbjednost glasačkih listića i obrazaca za neposredne izbore na oba nivoa vlasti u Republici Srpskoj,
13) utvrđuje sadržaj i formu glasačkih listića za oba nivoa vlasti za neposredne izbore u Republici Srpskoj”.
Dakle, sve nadležnosti CIK-a preuzima RIK kada su u pitanju izbori na entitetskom nivou.
Dalje, Republička izborna komisija poništava izbore u izbornoj jedinici ili na nekom biračkom mjestu, ako ustanovi da je za vrijeme glasanja, ručnog brojanja i elektronskog brojanja glasačkih listića došlo do nepravilnosti koje mogu uticati na rezultate izbora.
I ovu nadležnost RIK preuzima od CIK-a.
Kada su u pitanju nadležnosti OIK-a i GIK-a (Opštinske izborne komisije i gradske izborne komisije), nadženosti su, faktički, ostale iste kao i prema važećem Izbornom zakonu RS.
Evo šta predviža važeći Izborni zakon RS.
“Opštinska izborna komisija obavlja sljedeće poslove:
1. obezbeđuje da sve liste kandidata za skupštinu opštine budu sastavljene u skladu sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i dostavlja ih na odobrenje Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine;
2. (brisano)
3. sprovodi i nadgleda izbore za članove Savjeta i saziva konstitutivnu sjednicu Savjeta;
4. određuje biračka mesta na području opštine za glasanje na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini;
5. imenuje i obučava članove biračkih odbora;
6. brine o bezbednosti i dostavi biračkim odborima izbornog materijala za glasanje na svim nivoima izbora u Bosni i Hercegovini;
7. obaveštava birače o svim informacijama neophodnim za sprovođenje izbora, u skladu sa propisima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine;
8. odgovorna je za uređenje biračkog mesta i za druge tehničke pripreme za izbore;
9. odgovorna je za pravilno brojanje gasačkih listića na biračkim mestima i u opštinskim centrima za brojanje;
9a. objedinjuje rezultate izbora sa svih biračkih mjesta u opštini, posebno za svaki organ za koji je vršen izbor i dostavlja ih Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine i
10. (brisano)
11. vrši druge poslove u skladu sa ovim zakonom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine“.
Dakle, važeći Izborni zakon RS je predvidio da OIK radi u skladu sa Izbornim zakonom BiH. Sada se Izborni zakon bih izbacuje u potpunosti. Ovo piše u nacrtu Izbornog zakona BiH:
“Gradska, odnosno opštinska izborna komisija:
1) nadgleda i kontroliše rad Centra za birački spisak iz člana 53. ovog zakona,
2) određuje biračka mjesta na području grada, odnosno opštine za glasanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti,
3) provodi postupak imenovanja, imenuje i obučava članove biračkog odbora,
4) brine o bezbjednosti i dostavi biračkim odborima izbornog materijala za glasanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti,
5) obavještava birače o svim informacijama neophodnim za sprovođenje izbora, u skladu sa pravilnikom Republičke izborne komisije,
6) odgovorna je za uređenje biračkog mjesta i druge tehničke pripreme za izbore,
7) odgovorna je za pravilno brojanje glasačkih listića na biračkim mjestima u gradskim, odnosno opštinskim centrima za brojanje,
8) odgovorna je za pravilno ručno i brojanje glasačkih listića upotrebom izborne tehnologije na biračkim mjestima, pravilno objedinjavanje utvrđenih izbornih rezultata sa biračkih mjesta u gradskim, odnosno opštinskim centrima za brojanje i unos izbornih rezultata u aplikaciju informacionog izbornog sistema,
9) objedinjuje rezultate izbora sa svih biračkih mjesta u gradu, odnosno opštini, posebno za svaki organ za koji je vršen izbor i dostavlja ih Republičkoj izbornoj komisiji,
10) obezbeđuje da sve liste kandidata za skupštinu grada, odnosno opštine budu sastavljene u skladu sa ovim zakonom i dostavlja ih na odobrenje Republičkoj izbornoj komisiji,
11) vrši nadzor nad sprovođenjem izbora Savjeta mjesne zajednice (u daljem tekstu: Savjet)
12) obavlja druge poslove u skladu sa zakonom i propisima Republičke izborne komisije”.
Kompletan nacrt Izbornog zakona Republike Srpske možete pročitati ukoliko kliknete ovdje.
There are widespread perceptions in the Balkans that by appeasing Serbia, Western governments actually contribute to destabilizing the region. Even while President Aleksandar Vučić pursues the “Serbian World” agenda and raises inter-ethnic animosities, he is treated like a constructive statesman who can help ensure regional security. There are two main reasons for this self-damaging Western policy: conversion delusion and risk aversion.
American and EU leaders seem to genuinely believe that political leaders such as Vučić can be converted into cooperative democrats. This will evidently happen through inclusion in high-level meetings and negotiations that will generate mutual confidence and trust. According to this script, even a “former” nationalist and propagandist will understand that he needs to make compromises if Serbia is to join the European Union and be afforded significant accession funds.
Unfortunately, such a policy of inclusion abjectly failed in the case of Russian President Vladimir Putin. For years, Western governments engaged in endless discussion, signed agreements, and enabled Russian state energy and money to penetrate Europe in the forlorn hope that this would convert Russia into a normal partner. Instead, Moscow’s penetration of Western institutions had the exact opposite effect, by enabling Russia’s blackmail and extortion, most visible after its full-scale invasion of Ukraine in February.
Belgrade has exploited the West’s naïve hopes to prevent any strong repercussions for its refusal to recognize Kosova as an independent state. While engaging in inconclusive EU-mediated talks, Vučić regularly threatens Kosova and adamantly opposes its independence, As witnessed in recent disputes over car license plates and passports, Vučić frequently provokes conflicts to try and discredit the government in Prishtina so he can indefinitely delay any agreements leading to mutual inter-state recognition.
Belgrade is also allowed to contribute to the destabilization of Bosnia-Herzegovina and Montenegro without any consequences. Although Vučić and Republika Srpska leader Milorad Dodik may not like each other their policies are mutually reinforcing. Dodik keeps Bosnia unstable, helps revive Croatian nationalist claims to western Herzegovina, and maintains close relations with Moscow. This helps Vučić pursue his Serbian World program by keeping Sarajevo off balance and deflecting blame from Belgrade toward Banja Luka.
Belgrade has become brazen that its actions will not have any serious repercussions from Western capitals. In a recent example, Serbia’s Foreign Minister Nikola Selaković and his Russian counterpart Sergei Lavrov signed a document on bilateral consultations in coordinating their foreign policies. Although Brussels and Washington formally denounced the move, which blatantly disregards EU insistence that candidates curtail their dealings with Moscow, Vučić has calculated that EU words will not be followed by meaningful deeds.
A second reason for the soft approach toward Serbia’s regime is risk aversion. Western governments prefer to maintain the status quo as long as it does not slide into violence, rather than pursuing a more rigorous policy to achieve specific objectives. Vučićplays on these fears and asserts that without him more radical elements could spark a full-fledged war across the region. He calculates that the West will prefer to play it safe rather than challenge his assumptions. Paradoxically, a weak Western approach that placates expansionist nationalism is more likely to result in miscalculations and violence than a firm policy for state consolidation in Bosnia, Montenegro, and Kosova and the neutralization of all pan-national projects.
Unless Brussels and Washington issue a firm timetable for mutual recognition between Serbia and Kosova and specify the economic and diplomatic consequences of non-recognition, Vučić will continue to play the Kosova card to rally nationalists and generate uncertainty. Similarly in Bosnia, unless there is full-blown pushback against Serbian and Croatian separatists and a determination to reform the state structure, the country will continue to be prone to both internal and external destabilization.
If pan-Serbianism is seen to be condoned in the major EU capitals, then this will fuel other irredentist projects, including pan-Croatianism and pan-Albanianism. Zagreb watches carefully how Belgrade exploits US and EU weaknesses and seeks to imitate its successes. This is reminiscent of the early days of the 1992-1995 war when Croatian nationalists decided to carve out their own Herzeg-Bosnia state when they saw that Western governments were tolerating the forcible creation of RS through the mass murder and expulsion of Bosniaks.
Pan-Albanianism and state enlargement can also be revived if local grievances intensify and Serbia is seen to have a freer hand in pursuing its irredentist agenda. There is understandable resentment in Kosova, which unlike Serbia has followed foreign policies congruent with that of Brussels, but is not treated with any preference. Widespread public disappointment with economic conditions and international agencies can be exploited and exacerbated by ambitious politicians to promise national unification as a form of salvation. If popular support for unification mushrooms, then a broad array of politicians will start competing on the pan-national agenda.
The EU is also placating Vučić despite his pro-Kremlin policy. A firm policy would terminate any pre-accession funds and suspend Serbia’s EU accession bid unless the government abides with the European consensus to sanction Moscow for its attack on Ukraine. Although the European parliament has finally taken such an initiative, the results remain uncertain. Serbia is becoming a hub for Russian business and sanctions busting without any repercussions. Western governments seem oblivious to the growing menace and even support initiatives such as “Open Balkans,” trusting that it will foster regional cooperation. In practice, such initiatives are designed to raise Serbia’s regional role and Moscow’s economic penetration without any benefit to ordinary citizens.
Western governments confront a stark choice in dealing with expansionist nationalism in the Balkans. They can continue believing that they will turn radicals into moderates or they can set strict conditions and timetables for executing agreements and withhold any financial and economic benefits if there is no compliance. Ultimately, there is no middle way.
Parametri trenutne secesijske krize u Bosni i Hercegovini dobro su utvrđeni. Namjere i taktike režima u Banjoj Luci također su dobrano poznate. Ono što uveliko nedostaje u javnom diskursu oko ove situacije i u BiH i u atlantskoj zajednici jeste kredibilan niz reakcija koje bi Sarajevo i NATO trebali i mogli slijediti kako bi se suprotstavili ne samo aktivnostima Milorada Dodika već i (hibridnoj) kampanji protiv Bosne i Hercegovine koja dolazi prvenstveno iz Beograda i Moskve. Posebno je alarmirajuće vidjeti nedostatak koherentnog suprotstavljanja takozvanih probosanskih stranaka u Sarajevu, koje, iako su različite ideološke orijentacije, ipak tvrde da dijele jedinstveno opredjeljenje za suverenitet i teritorijalni integritet zemlje.
Razlozi odsustva koherentnog odgovora su bezbrojni, ali i poznati. Prije svega, zbog toga što je tokom većeg dijela poslijeratnog perioda bosanskohercegovački stranački sistem primarno služio unapređenju uskostranačkih, a posebno naslijeđenih ili patrimonijalnih interesa. Ovo je sastavni dio uveliko kriminalizirane poslijeratne političke ekonomije zemlje i rezultirao je ozbiljnim razočarenjem kolektivnim stranačkim establišmentom bosanskohercegovačkih građana i glasača. To je zauzvrat polučilo sve veću nesposobnost (i nespremnost) stranaka da regrutiraju sposobne i principijelne kandidate. Umjesto toga, one su se uglavnom odlučivale za promoviranje kandidata iz svojih vlastitih naslijeđenih mreža, čija je primarna kvaliteta njihova odanost svojim rukovodećim kadrovima. Kao što je primijećeno, posljedica takve politike je pojava jedne političke kulture među probosanskim strankama koja je izrazito provincijalna i služi samo vlastitim interesima.
Štaviše, „zarobljavanje“ mnogih ključnih bosanskohercegovačkih pravosudnih te institucija za provođenje zakona također je značilo da čak i kada kriminalne afere budu otkrivene – kao u slučaju Milana Tegeltije, ličnog savjetnika Milorada Dodika – policija i tužiteljstvo su spori ili u potpunosti nevoljni da reagiraju. Ovi pojedinci, iako razotkriveni u medijima da su očigledno i otvoreno kompromitirani i/ili involvirani u kriminalno trgovanje, ili pak organizirani kriminal, za to nisu pretrpjeli nikakve pravne sankcije ili posljedice. Ovo samo još više produbljuje osjećaj razočarenja i otuđenosti među građanima, koji zaključuju da je Bosna i Hercegovina fatalno kompromitirana korupcijom i kriminalnim političkim elementima te da su putevi za institucionalnu reformu ograničeni, ako ne i potpuno odsutni.
Ova posljednja tačka odražava, ne sasvim netačno, strukturalnu stvarnost dejtonskog ustavnog režima. Kontrola ključnih državnih ureda od dužnosnika SNSD-a i HDZ-a – što je nužna značajka etničke podjele vlasti u zemlji – omogućila je ovim zloćudnim akterima da značajno potkopaju efikasne mehanizme upravljanja državom. Na zakonodavnoj razini Dom naroda je pravo groblje za reformski orijentirano zakonodavstvo, gdje, barem u teoriji, samo 20 posto delegata (3 od 15) može spriječiti usvajanje zakona. Još korozivnija bila je politika stranaka poput HDZ-a da u potpunosti opstruiraju vladu kad god smatraju da njihovi interesi i prioriteti nisu u potpunosti ispunjeni i provedeni. Naprimjer, ova stranka uspješno blokira formiranje vlasti u entitetu Federacija BiH od 2018. godine unatoč tome što je osvojila samo devet posto glasova na državnom nivou i tek nešto ispod 15 posto glasova na nivou Federacije BiH. Nakon 2010. godine, kada je reformski orijentirana koalicija predvođena SDP-om pokušala popuniti mjesta etničkih Hrvata u vladi kandidatima koji ne dolaze iz HDZ-a – što je bila u potpunosti legalna i ustavna praksa – ta stranka je na isti način gotovo dvije godine opstruirala formiranje vlade na državnom nivou. Izvanredne ovlasti koje su postojećim Ustavom BiH dodijeljene onome što bi u većini demokratskih parlamentarnih režima bili minorni politički akteri uveliko potkopavaju mogućnosti za racionalnu vladavinu u Bosni i Hercegovini. Ovo je dodatno pogoršano činjenicom da se, kao u slučaju opstrukcionističkih taktika HDZ-a, mnogim neustavnim i antiustavnim aktivnostima jednostavno dopušta da opstaju, jer nadležne institucije nisu u stanju odgovoriti na ova kršenja vladavine prava i/ili demokratskih normi.
Ova strukturalna neracionalnost u kombinaciji s tendencijama ka provincijalizmu i patrimonijalizmu probosanske političke klase u konačnici je dubinski potkopala velike dijelove državnog aparata Bosne i Hercegovine. Širom gotovo svakog dijela državne administracije – uključujući i ministarsku razinu – zatiče se osoblje koje je nesposobno, kriminalno ili suprotstavljeno osnovnim demokratskim vrijednostima ili pak postojanju države. To je jedna izvanredna kombinacija faktora koji nekada mogu navesti na zaključak da primarna analitička sočiva za razumijevanje prirode politike savremene Bosne i Hercegovine ne trebaju biti ona koja zamišljaju zemlju kao „postkonfliktno“ uređenje ili „podijeljeno društvo“, već ono koje je pod nekim oblikom kvaziokupacije.
Ova posljednja tačka je sporna, ali je treba trezveno razmotriti s obzirom na to da SNSD i HDZ, svaki ponaosob, ne samo da su svoju odanost Beogradu i Zagrebu učinili jasnim dijelom svojih oficijelnih stranačkih programa (a u slučaju SNSD-a to je sasvim jasno zato što ova stranka trenutno slijedi eksplicitnu secesionističku agendu) već i zato što su Beograd i Zagreb zauzeli vanjskopolitičku poziciju koju određuje izuzetan stupanj miješanja u domaća i suverena pitanja Bosne i Hercegovine. Barem u političkom i diplomatskom smislu, trenutna situacija više nalikuje na period iz 1990-ih nego na regiju s jasno uspostavljenim poslijeratnim sistemom i trajnim uvjetima mira. Ovakvo zloćudno miješanje nije međutim ograničeno na susjede Bosne i Hercegovine iako je ono najčešće i najočitije u ovom slučaju. Daleko veće sile – iznad svih Rusija, ali sve više i Kina – dodale su svoju težinu ovoj antibosanskoj osovini. Nedavna odluka Vlade Mađarske da zaštiti secesionistu Milorada Dodika od sankcija Evropske unije te ponuda finansijskog spasa njegovoj vladi sugerira da ovaj blok ipak ima jedan širi opseg, uključujući i zemlje koje su unutar EU i NATO-a.
Dakle, očita je, ali i suviše često zanemarena stvar: Izgledi za bilo koju vrstu racionalne vladavine su ograničeni kada veliki segmenti političkog establišmenta u Bosni i Hercegovini odbijaju i postojanje države i/ili ideju bilo koje vrste vladavine koja se ne bavi isključivo stjecanjem i raspodjelom ministarskih mjesta. Dodatna uključenost daleko moćnijih izvanjskih aktera u unutrašnje poslove zemlje također stavlja integracioniste i/ili prodržavne snage u izuzetno nepovoljan položaj. Takva neravnoteža moći obično postoji jedino u državnim uređenjima okupiranim od neprijateljskih sila. Paralele sa savremenom Ukrajinom su, naprimjer, prikladne: Premda, možda bi još bolja usporedba bila sa, recimo, Poljskom iz perioda od osamnaestog do dvadesetog stoljeća, zapravo primjerom jednog razmjerno malog državnog uređenja koje biva konzistentno sabotirano i na kraju podijeljeno od svojih većih susjeda, čije su vlastite regionalne težnje bile odlučno ekspanzionističke ili iredentističke.
Zanimljivo je, međutim, da opetovano brisanje Poljske s kartografije Evrope nikada nije potrajalo. Poljska je povratila svoju punu suverenost do kraja dvadesetog stoljeća iako je Moskva i dalje ustrajno ostala imperijalna sila s planovima za veći dio istočne Evrope. Kako su poljski narod i njegove vođe ovo postigli? Tako što su tokom decenija okupacije i dominacije zadržali predanost svom vlastitom identitetu i autonomiji te su poduzeli neophodne korake kako bi te predanosti pretvorili u institucionalne kapacitete. Dakle, čak i kada je poljskom narodu nedostajala suverena država, nisu mu nedostajale organizacijske i političke namjere i stremljenja da na kraju ostvari taj cilj.
Bilo bi dobro kada bi probosanski akteri trezveno promislili o ovoj historiji (i zapravo o vlastitoj novijoj historiji). Uostalom, Bosna i Hercegovina je već jednom viktimizirana u posljednje vrijeme potpunim kolapsom međunarodnog angažmana tokom agresivnog rata protiv Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine. I dok je kasnije Bosna i Hercegovina imala koristi od jednog relativnog viška međunarodne i evropske pažnje (barem između 1995. i 2006. godine), to razdoblje pretjerano je odredilo samopercepciju i mišljenja probosanskih lidera i kreatora politike. U eri obnove natjecanja velikih sila prosto je nerazumno očekivati da će Bosna i Hercegovina uživati toliki stupanj međunarodne pažnje imajući u vidu stanje aktuelnih svjetskih zbivanja. Sukobi koji traju u Ukrajini i Siriji, humanitarna katastrofa u Afganistanu – svaka od ovih situacija oduzima bezgranično više diplomatskih resursa i pažnje od Bosne i Hercegovine. Neko bi se čak mogao usuditi kazati da s vremena na vrijeme čak i ćorsokak između Kosova i Srbije značajnije zaokuplja atlantističko razmišljanje u pogledu Zapadnog Balkana od Bosne i Hercegovine.
Probosanski akteri mogu imati svakakva mišljenja o ovim pitanjima. Mogu smatrati ovaj nedostatak pažnje glupim ili nepravednim, ali, u konačnici, to su činjenice. A onda se postavlja pitanje: Šta se može i mora učiniti da se ta mišljenja promijene, te s tim u vezi šta probosanski akteri mogu učiniti ako ne dođe do značajnije promjene međunarodnog stava? Ukratko, šta probosanske snage čine da svoju sudbinu uzmu u svoje vlastite ruke i odrede, u najvećoj mogućoj mjeri, stanje lokalne politike svojom vlastitom voljom i aktivnostima?
Tri su primarna cilja koja probosanske snage moraju slijediti u ovom trenutku kako bi osigurale neposredan opstanak države, njen teritorijalni integritet i suverenitet, ali i stvorile uvjete za dosta povoljniju stratešku poziciju u godinama koje dolaze, pod pretpostavkom da se trenutna kriza riješi ili barem prođe na manje ili više miran način.
Uspostava čvrstog lanca zapovjedništva i sigurnosne spremnosti
Prvi i najvažniji prioritet u ovom trenutku je osigurati da su svi sigurnosni organi u Bosni i Hercegovini, uključujući Oružane snage, ali i državnu policiju (SIPA), graničnu policiju te policijske snage u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Unsko-sanskom kantonu, u stanju optimalne spremnosti da se nose s bilo kakvim potencijalnim sigurnosnim incidentima u narednim mjesecima, ali i mimo toga, s obzirom na to da se separatističke tendencije srpskog nacionalizma vjerovatno neće značajno smanjiti u narednim godinama. Ove pripreme trebale bi uključivati uspostavu čvrstog lanca zapovijedanja, kao i nepredviđene situacije u slučaju značajnijih prebjega iz Oružanih snaga ako dođe do stvarnog pokušaja otcjepljenja vlasti u Banjoj Luci.
U jednom takvom scenariju zbunjenost će biti najveći neprijatelj integracionističkih aktera, te je imperativ da sigurnosne agencije BiH održe realističan i krizno orijentiran osjećaj svojih kapaciteta. Takve pripreme trebale bi uključiti, koliko god je to moguće, „svedržavni“ pristup, a treba poduzeti i korake da državni, entitetski i kantonalni sigurnosni službenici komuniciraju jedni s drugima u najvećoj mogućoj mjeri. Članovi odgovarajućih zakonodavnih tijela i skupština bi isto tako trebali zahtijevati sveobuhvatne i redovne izvještaje o stanju od relevantnih službenika – kako bi održali civilni nadzor, ali i osigurali da odgovarajuće agencije i njihovi čelnici razumiju da je ovo istinski prioritet. Moraju se predvidjeti pokušaji srpskih i hrvatskih nacionalističkih aktera da spriječe takve aktivnosti, kao i njihovi određeni napori da te nužne mjere predostrožnosti okarakteriziraju kao „ratno huškanje“ ili „činove agresije“.
Upravo iz tog razloga sve ove aktivnosti treba provoditi, gdje god je to moguće, u saradnji sa službenicima NATO-a i odgovarajućim glavnim gradovima zemalja NATO-a. U najmanju ruku, Alijansa bi trebala biti u toku sa svim pripremnim aktivnostima sigurnosnih agencija BiH kako bi se izbjeglo da to izgleda kao unilateralizam legitimnih državnih vlasti Bosne i Hercegovine. Bilo kakve nedostatke ili glavna pitanja u sveukupnom stanju pripravnosti bosanskohercegovačke agencije trebaju rješavati u bliskoj saradnji s dužnosnicima NATO-a, a njihovu pomoć treba tražiti i u rješavanju specifičnih problema. Naprimjer, ako postoje zabrinutosti o sposobnosti sigurnosnih snaga BiH da kontroliraju zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine (što je vjerovatno), ili da brzo isture snage u određene „koridore“ vitalne za održanje teritorijalnog integriteta države (Sarajevo – Goražde, Tuzla – Brčko, Jajce – Sanski Most itd.), ove stvari treba razmotriti s konkretnim zahtjevima NATO-u za bolju opremu, logističku podršku ili obuku.
Ove pripreme trebale bi uključivati trezvenu procjenu vjerovatnosti i kapaciteta zloćudnog stranog uplitanja u slučaju bilo kave značajne sigurnosne krize u Bosni i Hercegovini kako u obliku uniformiranih tako i hibridnih/tajnih proksi snaga koje djeluju uime Srbije, Rusije i drugih relevantnih aktera (tj. paravojnih formacija čak i iz određenog bloka zemalja EU). Ove informacije također treba jasno iskomunicirati s dužnosnicima NATO-a, posebno onim najspremnijim i najsposobnijim da pruže kredibilnu pomoć (npr. Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, ali i potencijalno Nizozemske). Dužnosnici Bosne i Hercegovine također bi trebali biti osjetljivi na lokalne političke senzibilitete i istražiti mogućnosti za alternativne aranžmane tamo gdje očita ili otvorena sigurnosna saradnja nije moguća, to jest tamo gdje nije moguće da određene vlade članica NATO-a podrže aktivnosti i pripreme lokalnih sigurnosnih agencija. Treba istražiti mogućnosti za razmjenu obavještajnih podataka i podršku – posebno zato što će održavanje maksimalne svijesti o situaciju biti ključno u bilo kakvoj pravoj sigurnosnoj krizi.
U ovom kontekstu, sigurnosni dužnosnici Bosne i Hercegovine također trebaju produbiti i proširiti svoje interakcije s misijom EUFOR-a u Sarajevu i istražiti mogućnosti za zajedničke vježbe i operacije pripravnosti. Iako postojeće držanje EUFOR-a u Bosni i Hercegovini nije optimalno – što je pitanje koje treba razmotriti s NATO partnerima – bolja koordinacija s EUFOR-om ipak može pružiti važne prednosti. Tokom brzo razvijajuće sigurnosne krize raspoređivanje EUFOR-a na strateški vitalna mjesta unutar Bosne i Hercegovine može se pokazati odlučujućim u stabiliziranju ukupne situacije. I ovdje je od posebne važnosti strateški vitalni koridor Tuzla – Brčko i treba učiniti sve napore da se osigura da Brčko distrikt ostane pod čvrstom kontrolom državnih snaga Bosne i Hercegovine. Osiguravajući da entitet RS ostane teritorijalno razdvojen – a posebno da zapadna polovica regije, gdje je efektivno smještena cjelokupna politička, administrativna i sigurnosna aparatura, ostane odsječena od granice sa Srbijom – sigurnosni organi BiH će održati egzistencijalnu prednost protiv bilo kakvog pokušaja secesije.
Moderniziranje vanjske politike Bosne i Hercegovine
Pored osiguravanja neposrednog sigurnosnog i teritorijalnog integriteta države, probosanski akteri trebaju ponovno osmisliti oblik i opseg vanjskopolitičkog aparata zemlje. Iako Bosna i Hercegovina ima Ministarstvo vanjskih poslova, njegovo osoblje i djelovanje podložno je uobičajenim stranačkim i sektaškim ograničenjima. Ovo ministarstvo bi, naravno, trebalo iskoristiti u najvećoj mogućoj mjeri. Promicanje mladih, profesionalnih, sposobnih diplomata također je od najveće važnosti za dugoročni položaj Bosne i Hercegovine u međunarodnoj zajednici. Međutim, mora se uzeti u obzir priroda političkog sistema. Do 2023. godine pozicija Ministarstva vanjskih poslova će se vjerovatno promijeniti u koristi HDZ-a, koji se svrstao uz SNSD. To će još jednom ograničiti mogućnosti za institucionalnu promociju interesa Bosne i Hercegovine na međunarodnoj areni u najmanju ruku do sljedećeg izbornog ciklusa.
Budući da je tako, imperativ je da probosanski akteri uspostave stalnu aparaturu za promoviranje svojih političkih i demokratskih interesa, posebno u ključnim glavnim gradovima (prije svega u Washingtonu i Londonu, ali i u Berlinu, Bruxellesu i drugdje ako resursi dopuštaju). Nažalost, Bosanci i Hercegovci su protraćili decenije djelujući pod pretpostavkom da će nivo dobre volje, koju je njihova zemlja stekla tokom ratnih godina, trajno oblikovati poglede na bosanskohercegovačka pitanja na političkom Zapadu. To je uvijek bilo glupo uvjerenje, ali su njegove katastrofalne posljedice sada već vidljive ako uzmemo u obzir prigušeni zapadni odgovor (osim nekoliko značajnih izuzetaka) na trenutnu secesionističku krizu. Naprosto, u stvarno postojećem svijetu potrebno je trošiti sredstva kako bi se pridobila i održala podrška u ključnim prijestolnicama. Ta su sredstva različitih vrsta i sva su bitna.
Prije svega, novac se mora trošiti na profesionalno predstavljanje i lobiranje na objema stranama Atlantika. Izgleda da do danas probosanski akteri, a zasigurno i sama država Bosna i Hercegovina, nisu potrošili ni dolara na takve napore, dok su antibosanski akteri iz BiH potrošili milione. Ovo je potpuno neprihvatljiv propust u procjeni svih onih koji tvrde da se zalažu za najbolje interese Bosne i Hercegovine. Profesionalne lobističke usluge nepobitno su obilježje savremenih svjetskih odnosa, a akteri i iz vlasti i iz privatnog sektora u Bosni i Hercegovini moraju odmah izdvojiti sredstva za uspostavu stalnog probosanskog predstavljanja u tim ključnim prijestolnicama. Za relativno skromnu svotu od pet do deset miliona američkih dolara (novac koji se može namaknuti od različitih javnih i privatnih izvora unutar Bosne i Hercegovine i među dijasporom kako bi se izbjegle poznate opstruirajuće taktike antidržavnih aktera) može se uspostaviti sposobno, profesionalno prisustvo barem u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu. Ovo se neće trenutno isplatiti, ali će osigurati razvijanje razumijevanja i uvažavanja interesa Bosne i Hercegovine u ovim glavnim gradovima u godinama koje dolaze, tako da će u budućim krizama međunarodne reakcije biti daleko povoljnije za prodržavne interese.
Isti ovaj konzorcij vladinih i privatnih aktera trebao bi uložiti sredstva za proširivanje ekonomskih i političkih veza između bosanskohercegovačke dijaspore i države, posebno u smislu omogućavanja većeg političkog angažmana bh. dijaspore u lokalna pitanja zemalja u kojima obitavaju. Takva vrsta organiziranja ustaljena je praksa među određenim „starim“ zajednicama u Sjedinjenim Državama (naprimjer Armensko-američka zajednica), ali je izuzetno nerazvijena među bosanskohercegovačkom dijasporom. Trebalo bi poduzeti pažljivo proučavanje organizacije „Birthright Israel“ i sličnih jevrejskih dijasporalnih organizacija kako bi se procijenile najbolje prakse koje treba usvojiti. Doista, sveobuhvatna procjena i razumijevanje izraelskih napora u izgradnji države dobro bi poslužila i probosanskim akterima, posebno zato što će dugoročno bosanska verzija aliye – institucionalnog i ritualiziranog povratka u domovinu – vjerovatno morati biti dio strategije rješavanja dugoročnih imigracijskih trendova. Gotovo je sigurno da među drugom i trećom generacijom bosanske dijaspore postoje pojedinci koji će biti zainteresirani za povratak u zemlju, čak i u regije poput entiteta RS, pod uvjetom da im na raspolaganju budu institucionalna i politička podrška za takve procese. Međutim, dok se ne poduzmu napori za promoviranje kulturne razmjene i obrazovnih programa s tim zajednicama, malo je vjerovatno da će se takav ljudski i ekonomski kapital moći iskoristiti.
Ukratko, potrebno je da probosanski akteri temeljito preispitaju šta je to „vanjska politika“ ako žele stvoriti uvjete za zadobijanje veće podrške kod međunarodne zajednice, a s ciljem stvaranja racionalnog, liberalno-demokratskog državnog uređenja u Bosni i Hercegovini.
Prepoznavanje saveznika
Konačni prioritet probosanskih aktera u pokušaju da ojačaju dugoročne interese države tiče se prepoznavanja i održavanja bliskih veza s potencijalnim saveznicima. Ovdje se ne radi o „moderniziranju“ vanjske politike zemlje kao fokusiranju na tradicionalni vanjskopolitički cilj – izgradnju savezništava – priznajući pritom da je Bosna i Hercegovina tradicionalno u tome prolazila veoma loše. Naprimjer, premda su Sjedinjene Države tvorac Ustava BiH i nesumnjivo najvažniji partner zemlje, opći nivo znanja među kreatorima američke politike o Bosni i Hercegovini i njenim interesima je nizak. Slično tome, tokom 2021. godine Ujedinjeno Kraljevstvo se pojavilo kao vodeći podržavatelj prodržavnih snaga u Bosni i Hercegovini, ali to je uglavnom bio rezultat jedne suštinski privatne inicijative nekolicine pojedinaca, od kojih većina nema nikakvih formalnih veza s državom BiH ili bilo kojom političkom konstelacijom u njoj. Činjenica da se to dogodilo u suštini je više stvar čiste sreće nego bilo kakvog smislenog angažmana nužnih aktera u Bosni i Hercegovini.
To nije održiva strategija za odbranu interesa zemlje, posebno jer – da ponovimo – obnovljeno natjecanje velikih sila znači da su izolirane države u najvećoj opasnosti da postanu ili žrtve ili, najmanje, teatri za interese moćnijih aktera. Štaviše, imajući u vidu da je članstvo u NATO-u vjerovatno najhitniji dugoročni interes vanjske politike Bosne i Hercegovine, imperativ je da Sarajevo pokaže svoju vrijednost atlantskoj zajednici čak i prije nego što se pridruži ovom bloku. To se nužno mora učiniti unaprijed kako bi, kada se BiH približi formalnom pridruženju, postojale minimalne diplomatske prepreke koje treba ukloniti. I ovdje, doista, poenta mora biti da se pokaže vrijednost Bosne i Hercegovine Savezu i saveznicima, a ne samo da se traži zaštita i okrilje.
Bosna i Hercegovina ima mnogo toga da ponudi NATO-u i pojedinačnim NATO državama: ima profesionalnu obavještajnu službu i sigurnosni aparat u jednoj geopolitički složenoj regiji, koja je u stanju prikupiti i analizirati osjetljive podatke i informacije. Ima stanovništvo koje je izrazito prozapadno orijentirano. Ima uspješnu i dobro integriranu dijasporu širom velikog dijela Zapada. I predstavlja važan kulturološki i geografski most između nekoliko ključnih globalnih regija, što je pozicija koja će samo rasti u značaju u godinama koje dolaze. Sve ovo su činjenice, ili u najmanju ruku uvjerljivi argumenti koji se mogu i moraju širiti u ključnim prijestolnicama. Cementiranjem takvih narativa i perspektiva u umove zapadnih kreatora politika probosanski akteri se mogu efikasnije zalagati za kontinuirani angažman i pomoć tih politika.
Sve ovo nije samo stvar odgovora na savremenu stvarnost koju obilježava politika velikih sila. Vlastita historija Bosne i Hercegovine ilustrativan je primjer šta se može desiti jednoj zemlji kada nema istinskih saveznika. Nijedna od država ili organizacija za koje se ranije ili trenutno moglo smatrati da pomažu suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tokom 1990-ih ili tokom njenog poslijeratnog razvoja to nije učinila bez značajnih rezervi. Sjedinjene Države možda jesu predvodile akciju da se postigne konačni mirovni sporazum i zaustavi agresija protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine, ali Clintonova administracije je također odbila podići štetni embargo na oružje snagama Vlade Bosne i Hercegovine unatoč značajnim pritiscima američkog Kongresa u tom smjeru. Hrvatska je možda u konačnici pomogla snagama Vlade BiH u završnim mjesecima rata, ali je prethodno vodila i de facto invaziju. Turska, koja tvrdi da ima bliske kulturološke i historijske veze s Bosnom i Hercegovinom, investira više u Srbiju nego u Bosnu i Hercegovinu. Moglo bi se nastaviti nabrajati na ovaj način, ali poenta bi bila ista: Bosna i Hercegovina nema principijelnih saveznika i mora to ispraviti. Da bi se to učinilo, potrebni su mnogi koraci koji su naznačeni u prethodnim dionicama ovog teksta. Međutim, uspostava postojanih političkih i sigurnosnih odnosa s ključnim prijestolnicama ipak treba biti prepoznata kao samostalan cilj – pored bezbroj drugih pozitivnih ishoda koji proizlaze iz snažne dvosmjerne diplomatske prisutnosti u međunarodnoj zajednici.
Zaključak
Umjesto formalnog zaključka, jedno zapažanje koje je u skladu s duhom ovog eseja: Problemi Bosne i Hercegovine se lahko identificiraju, čak i ako nisu nužno „dobro poznati“ u međunarodnoj zajednici. Zadatak probosanskih aktera nije samo da objašnjavaju ove probleme, već i da ponude i stvore puteve za rješavanje ovih pitanja. Za jednu malu zemlju s teškom historijom, Bosanci i Hercegovci su učinili izuzetno dobar posao pričajući svoju priču svijetu. Ono što preostaje jeste da se te priče kanališu u efikasnu političku akciju, i na lokalnom i na međunarodnom nivou. Nadamo se da će ovaj tekst pomoći animiraju tih napora.
(Autor teksta Jasmin Mujanović, politolog (doktorat, Univerzitet York) koji se specijalizirao za politike postautoritarne i postkonfliktne demokratizacije. Njegova prva knjiga Hunger and Fury: The Crisis of Democracy in the Balkans (Hurst Publishers & Oxford University Press, 2018) istražuje opstojnost autoritarnih i neliberalnih oblika vladavine na Zapadnom Balkanu od kraja jugoslavenskih ratova. Među njegovim objavljenim radovima također su recenzirani članci u vodećim akademskim časopisima, poglavlja u brojnim uredničkim izdanjima, politički izvještaji za Freedom House, European Council on Foreign Relations, te za fondaciju Friedrich Ebert Stiftung. Svoje analize objavio je i u New York Timesu, Washington Postu, Foreign Affairsu, Foreign Policyju i mnogim drugim medijima. Istaknuto je prisutan na društvenim medijima i pojavljivao se u programima međunarodnih televizijskih i radio stanica, na NPR-u, BBC Radiju, CBC Newsu, Glasu Amerike (Voice of America), Al Jazeeri, kao i na brojnim balkanskim medijskim servisima. Ranije je bio docent političkih znanosti i studija na Univerzitetu Elon, a sada je član savjetodavnog odbora Kulin inicijative)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
