Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Analize

    Analiza profesora Envera Halilovića: Tri perioda politike UZP-a!

    Piše:
    Enver Halilovic
    -

    Tri perioda politike UZP-ova na BiH. Prvi period je formiranje i zločinačka djelatnost UZP-ova prema BiH. Drugi period ide od Daytonskog ugovora do 2010-e godine. Treći period od 2010- pa na ovamo.

    Prva faza politike UZP-ova prema BiH je dvostrana agresija, Srbije i Hrvatske, na R BiH (1992-1995.) izvršena je stvaranjem i samostalnim djelovanjem dva udružena zločinačka poduhvata: udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, i udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.

    Udruženi zločinački poduhvat (u daljem tekstu UZP) je pravna sintagma za kolektivni krivični subjekt kako nacionalnog tako i međunarodnog prava. Čini ga grupa, manja ili veća, radi činjenja određenih krivičnih djela koja sankcionišu nacionalni i međunarodni sudovi.

    Dosadašnji internacionalni propisi ne procesuiraju kolektivitet po sebi, već samo pojedince izvršioce krivičnih djela i države. Zbog toga UZP-ovima kao kolektivitetima nije suđeno, iako prema vrlo relevantnim učenjima brojnih savremenih mislilaca oni mogu biti predmet presuda, ali kada se unesu kao subjekti krivice u internacionalnim propisima. UZP kao kolektiviteti imaju svoj identitet. On spada u onu vrstu identiteta koju socijalni psiholozi, sociolozi, filozofi, historičari i drugi, kao npr. Volrair, Max Weber, Karl Marx, Anre J. Vetlesen, Karl Jaspers, Erwing Goffman, Erik Erikson, Jan Assman i drugi, nazivaju Mi-identitet, identitet kolektiviteta, društvene grupe u čijoj osnovi je identitet, ideja smisao i uzrok njegovog postojanja, kao nosilac njegove socijalne, kako unutarnje tako i prema vani interakcije. UZP je hijerarhijski strukturiran kolektiv o kojem je moguće utvrditi sve oblike odgovornosti.

    Posmatran izvan pravno krivične sfere, UZP je jasno funkcionalno strukturirana specifična društvena grupa. To znači da kao društvena grupa može i treba biti predmet interesovanja i analize brojnih društvenih i humanističkih nauka, kao historijska, politička, sociološka grupa itd.

    Kao društveno historijska grupa UZP ima vrijeme nastanka, djelovanja, trajanja. U sociološkom smislu ona ima jasnu funkcionalnu strukturu. Čine je pojedinci koji imaju međusobno usklađene i svjesno utvrđene funkcije u djelatnosti grupe.

    UZP kao grupa, a drugačije ne može da postoji, nastaje da bi ostvario i postigao određen cilj. Vođa UZP je njen najmoćniji pojedinac po nekom osnovu, najčešće po osnovu stvarne ili statusne položajne moći koji ima neprikosnoven autoritet i zbog toga njegove direktive ne moraju biti pisane da bi se provodile u ostvarenju cilja.

    Sud utvrđuje pravnu krivicu pojedinaca UZP-a kao krivične grupe prema njihovim učinjenim djelima unutar djelatnosti grupe. UZP-ovi, o kojima je riječ, nisu niti slučajna niti stihijno nastala društvena grupa.

    Internacionalni krivični sud u Haagu, u procesu utvrđivanja pojedinačnih krivica članova UZP-ova, koji je trajao, manje više, dvije decenije, na osnovu relevantnih dokaznih, nekoliko stotina hiljada dokumenata: organa i njihovih funkcionera Srbije i Hrvatske; organa i funkcionera Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine (RSNBiH), kasnije (Rs); organa i njihovih funkcionera Republike Herceg Bosna (RHB); vojnih organa i komandanata Vojske i Policije RSNBIH (Rs) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO); dokumenata Policije i AR BiH; državnih organa BiH; komandno i politički relevantnih vojnih, civilnih i humanitarnih predstavnika UN koji su bili na službi u BiH; relevantnih nekoliko storina svjedoka svih optuženih kriminalaca, utvrdio je, “bez razumne sumnje” (a) individualne krivične odgovornosti pripadnika UZP-ova prema doprinosu njihovih zlodjela u radu i funkcioniranju  svojih UZP-ova, i (b) da je hrvatski UZP formirao ondašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman, a da je srpski UZP formirao ondašnji predsjednik SRJ, Slobodan Milošević.

    Osuđeni su “bez razumne sumnje” kao ratni zločinci pojedinci koji su zločine činili: u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda; u ime tzv. istorijskih interesa Srba, odnosno povijesnih interesa Hrvata; u ime Velike Srbije, odnosno u ime Velike Hrvatske; najviši politički i vojno policijski funkcioneri i rukovodioci organa i vojno policijskih formacija srpske paradržave Republika srpska, odnosno hrvatske paradržave Herceg Bosna; funkcioneri organa vlasti Srbije i Hrvatske, njihovi direktni predstavnici u vojnim i policijskim strukturama vojske i policije Rs i HB.

    U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića (31. 05. 2023.) potvrđena je tužba i dokazano da je srpski Udruženi zločinački poduhvat imao isti cilj u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Citiram: “Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih dela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu delili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.”

    Srpski UZP djelovao je u Bosni i Hercegovini po istom obrascu koji je djelovao i u Hrvatskoj, samo s drugim lokalnim funkcionerima na terenu. Citiram: “Što se tiče Bosne i Hercegovine, sličan obrazac zločina pojavio se počev od aprila 1992, nakon što bi srpske snage, uključujući Jugoslovensku narodnu armiju i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u opštinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premlaćivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno hapšeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju.”

    U presudi  Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je učešće Srbije u organizaciji i izvršenju zločina srpskog UZP-a na R BiH. Njom nisu obuhvaćene presude vojnom i političkom rukovodstvu Rs, jer su one već bile izrečene, ali se na mnogo mjesta u ovoj presudi navode njihova imena, kao i imena političkih i drugih funkcionera SRJ, odnosno Srbije, kao članova UZP-a o kojem je riječ.

    Na dan izricanja presude u predmetu Tužilaštvo protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića tužilac Haškog suda Serge Bramerc rekao je: ”Ovo (presuda) pokazuje da se (u BiH) nije radilo o građanskom ratu, nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja”.Naravno, Bramerc, misli se na Srbiju i Hrvatsku.

    HZHB, kasnije HRHB nastala je kao paradržava u BiH kao izraz političkog cilja hrvatskog Udruženog zločinačkog poduvata. Citiram Presudu Jadranko Prlić i ostali (20. novembar 2017.): “Počev od 18. novembra 1991. godine više osoba je pokrenulo i učestvovalo u Udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorijama Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ….. i to upotrebom sile, zastrašivanja i prijetnji silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda”.

    U citiranoj Presudi Jadranko Prlić i sotali stoji da su svi politički i vojno-policijski rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu kao rukovodioci, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti i njihovo izvršavanje bili u funkciji UZP kojim je rukovodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Sud je utvrdio da su svi članovi UZP u Predmetu Jadranko Prlić i ostali ponaosob, citiram Presudu: “djelujući individualno ili  putem svojih navedenih položaja i ovlaštenja, a u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, (Jadranko Prlić, dodao E,H.) učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu u rukovodnom svojstvu na jedan ili više (sljedećih) načina”.

    Rukovodioci HR HB su izvršavali razna krivična djela izvršavanjem svojih funkcija, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti bile zločinačke, a njihovo izvršavanje bilo u funkciji njihovog  UZP-a.

    Dakle: Krivična djela koja su počinili članovi UZP-ova prema RBiH su vro raznovrsna i obimna. Nemamo vremena da, sada i ovdje, govoriti o njima. Razlika između dva UZP-a, o kojima govorimo, je u tome što srpski UZR, pored svih ostalih masovnih krivičnih djela koja je vršio hrvatski UZR, ima i najviši oblik masovnih ratnih zločina, genocid u Srebrenici.

    Posmatrano u doktrinarnom, konceptualno, filozofsko političkom smislu, politika UZP-ova je etnocentrička doktrina, jedna od dviju savremenih ratno političkih doktrina. Doktrina etnocentrizma ima za cilj objedinjenje cijele etničke grupe u jednu državu. Ona, u pravilu, podrazumijeva nacionalnu pravnu državu u kao vladavinu nepravde, nepravednih zakona u odnosu na druge etniške zajednice koje sa njom žive. U njenoj metfizici je logika građanske nejednakosti različiti etničkih zajednica u takvoj državi. Etnička država temelji se na logici pravnih i političkih privilegija etničke zajednice čija je to država.

    Primjeri takvih država su Srbija, Hrvatska, BiH, entitet Rs u BiH itd. Ustav Srbije definira Srbiju kao etničku državu, državu  srpskog naroda; ustav Hrvatske definira Hrvatsku kao etničku državu, državu hrvatskog narodu;  BiH-a, dejtonskim ustavom, definirna je kao država tri naroda, ali ne kao građanska država tri naroda, i zbog toga nikako ne može da iziže na kraj sa etničkim političkim neslaganjima i sukobima; Ustav Rs-e definira Rs-u kao etnički entitet, entitet srpskog naroda u BiH.

    Etnička država, po svojoj prirodi, proizvodi zakonsku međuetničku nepravdu, legalizira etničku političku nejednakost i diskriminaciju. Etnička država je “zakonsko nepravo”, kako bi kazao Gustav Rodbruh, ozakonjena nepravda, pravna država nejednakosti i diskriminacije.

    U aktualnom vremenu, sad i ovdje, UZP-ovi su konkretni historijsko fenomenoločki oblici prisutne politike Srpski svet, odnosno Hrvatski svijet. Srpski svet i Hrvatski svijet su balkanske varijante Ruskog mira, Ruskog svijeta. To su konkretne historijske forme etnocentričke političke filozofie.

    Pod zastavom ruske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Ruskog svijeta, u toku raspada SSSR-a proizvedene su ruske političke enklave kao zamrznute ratne konflikte i paradržave, u Gruziji, Južna Osetija i Abhazija, u Moldaviji, Pridnjestrovje; danas se pod brendom Ruskog sveta u Ukrajini stvaraju ruske republike: Krim, Donbas, Donjeck; Ruski svijet danas pored Rusa u RF okuplja u jednu državu sve spomenute ruske oblasti.

    Pod zastavom srpske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Srpskog sveta, u toku raspada SFRJ, u BiH-i je formirana paradržava Republika srpska, kao što je pod zastavom državne etnonacionalne doktrine i ideologije Hrvatskog svijeta nastala paradržava HR Herceg Bosna.

    Dejtonski period politike UZP-ova u BiH počinje Daytonskim mirovnim ugovorom i njegovim ustavom za BiH. Dvije su bitne vrijednosti ovog ugovora, zaustavljanje rata u BiH, ukidanje HR Herceg Bosne. Njegovo ustavno političko rješenje suvereniteta i državnog uređenja BiH nije bosansko, već srpsko-hrvatsko rješenje BiH-e.

    Daytonskim mirovnom ugovorom BiH-a je administrativno podijeljena na dva entiteta, dvije cjeline, FBiH i RS, s internacionalnom legitimacijom prava entiteta i Srbije i Hrvatske na potpisivanje i uspostavu međusobnih tzv. “specijalnih veza”, drugačije kazano s pravom Srbije da se pomoću specijalnih veza sa Rs miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH-e, odnosno s prvom Hrvatske da se pomoću specijalnih odnosa sa entitetom FBIH-e, s Bosanskim Hrvatima, miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH. Pravno politički suverenitet BiH zavisi od stupnja negativnog uticaja na nju susjednih država, Srbije i Hrvatske.

    Konstituentni narodi u Bosni i Hercegovini, u ovom slučaju Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, faktički su dovedeni u poziciju nacionalnih manjina Srbije i Hrvatske, a ne konstituentnih naroda Bosne i Hercegovine. Srbijanski predsjednik A Vučić od kada je izabran za predsjednika predstavlja se direktno predsjednikom svih Srba, zaštitnikom Bosanskih Srba i Rs, s jedne, ali i Kosovskih Srba, s druge strane. Zoran Milanović u New Yorku 19. septembra 2021.godine rekao je:”Ja sam predsjednik Hrvata u BiH” “Vi znate da građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam”.

    Daytonski ustav BiH stvorio je potpuno novu historijski pravno-političku situaciju u BiH, u dnosima njenih susjeda, Srbije i Hrvatske, prema njoj, s jedne, i veoma politički kompliciranu i kompleksnu državu s izuzetno niskom, kako unutarnjom tako i vanjsko-političkm funkcionalnošću njenih organa vlasti i institucija u kojima je uvijek mogućna blokada njihovog rada upotrebom i zloupotrebom prava veta naroda i entiteta o svakom pitanju, čak i o tome pada li ili ne pada kiša u datom momentu.

    Zbog ograničenog vremena detaljne analize Daytonskog ustava BiH ovdje se mogu sintetizirati osnovne političke ne/vrijednosti postdejtonske BiH: individualna i kolektivna međusobna ugroženost: individualna i kolektivna društvena, pravna, politička nejednakost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost.

    Uporedbom navedenih individualnih, kolektivnih, društvenih, pravnih, političkih vrijednosti BiH-e i istovrsnih vrijednosti Evrope lahko je zaključiti da BiH-a s njima ne može nikada postati punopravna članica EU. Najbolji stručni pokazatelj vrijednosti dejtonskog ustava BiH je šest presuda Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH. One su, faktički, eliminirale osnovne pravno političke postulate dejtonskog ustava BiH-e.

    Drugi period politike UZP-ova prema BiH trajao je do usvajanja izvještaja o Srebrenici na Vladi Rs i Skupštini Rs (2004.)

    III. Treći period politike UZP-ova prema BiH razvijao se postupno, može se kazati da je zadobio status građanstva, (a) najprije osporavanjem Haških presuda za ratne zločine, kako od vlasti Srbije i vlasti Rs, tako i od Hrvatske, (b) kasnije glorifikacijom, dodjelom priznanja presuđenim ratnim zločincima i (c) otvorenim stajanjem na strani ruske okupacije Ukrajine, (d) donošenjem niza separatističkih i antievropskih zakona u Skupštini Rs, (e) HDZ-ovim lansiranjem zahtjeva za tzv. legitimno predtavljanje Bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH i domovima naroda FBiH i državnom parlamentu, što u praksi znači zahtjevom za etničkom teritorijalizacijom FBiH-e, odnosno reinkarnacijom HR Herceg Bosna. Na navedenim pitanjima i zahtjevima danas traje politika UZP-ova prema BiH. Ona u posljednje vrijeme dobija kulminaciju.

    Nepriznavanjem presuda Haških sudova i slavljenjem ratnih zločinaca UZP-ova na BiH, državni lideri, Srbije i Hrvatske, svoje države u internacionalnim odnosima svrstavaju u red tzv. odmetničkih država, kako bi rekao Žak Derida, kakva je npr. Sjeverna Koreja. Na taj način, oni su direktno protiv punopravnih odluka haškog suda, ali indirektno i protiv pravnih propisa UN-a po kojima on donosi odluke i presude.

    Prema brojnim genocidolozima, stručnjacima različitih zanimanja za genocid, ovom prilokom navedimo  američkog historičara Richarda Hovannisiana, negiranje genocida je njegova završna faza genocida. “Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže Hovannisian. Prisiljen da spriječi individualne negacije zločina genocid, visoki predstavnik za BiH, Incko, izmijenio je krivični zakon BiH i uveo krivišno djelo negacija genocida, jer je negacija genocida postalo uporište srpskog iredentizma i ugrožavanja sigurnosti građana BiH-e.

    Negacija genocida, a s njom i uvođenje revizionizam ratne historije u BiH, politike UZP-ova, slavljenje ratnih zločinaca, najrije se odvijalo na individualnom nivou, najviše u vladajućoj srpskoj strukturi vlasti, a kasnije je postalo institucionalno negiranje genocida i politike UZP-ova.

    Od 2010-e počinje period intenzivnog i osmišljenog negiranja genocida. Vlada RS je te godine  pokrenula reviziju Izvještaja iz (2004.) koju je usvojila Vlada i Skupština Rs, tvrdeći da je taj izvještaj bio produkt međunarodnih pritisaka. On je im odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida. Pravci negacije genocida i narativi su brojni… „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd

    Budući da je dejtonski ustav BiH nastao prije nego što je započelo izricanje presuda za ratne zločine, postalo je racionalno da one, u kombinaciji sa presudama Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH-e, mogu bitno uticati na promjene ustava BiH-e na njenom putu ulaska u EU i NATO alijansu, kolokvijalno poznatom kao prelazak BiH sa dejtonskog na briselski put. Uporedo s tim išao je i kakav takav internacionalni pritisak na vlasti BiH da mijenjaju bitne odredbe ustava ako žele ulazak u EU. Etnopolitičkim nacionalistima, prije svega separatistima i iredentistima, ali i onim drugima, promjene ustava značile su gubitak vlasti. Zbog toga je kompletna vlast bila više za održanje statusa quo nego za promjene koje nužno vode njihovom nestajanju. Pri svemu tome, veoma je intenzivirana srpska saradnja sa Rusijom nakon ruske agresije na Ukrajinu.

    Manifestna javna ilustracija funkcioniranja politike srpskog UZP-a je miting u Banjoj Luci (19.04.2024.). Na njemu su ušestvovali kako predstavnici vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom Skupštine Srbije Anom Brnabić tako i brojni građani širom Srbije.

    Manifestna ilustracija funkcioniranja hrvatske politike UZP-a je zalaganje predsjednika Hrvatske Z. Milanovića i premijera Hrvatske A. Plenkovića da plinovod južna konekcija ima sjedište u kantonu s hrvatskom većinom u Hercegovini i promjena izbornog zakona u BiH kojim će se uvesti etničko glasanje za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i predstavnika Bosanskih Hrvata u dom naroda FBiH i dom naroda u državnoj skupštini BiH, na način da se izvrši etno teritorijalizacija FBiH i izborno obnovi Herceg Bosna.

    U ovom momentu, BiH više funkcionira na principu političke unije dva entiteta nego na principu jedinstvene dejtonski uređene države. Entitet Republika srpska je, u političkom smislu, postao monoetničan.

    Izlaz iz ove političke situacije u BiH je u napuštanju etničkog i uspostava građanskog političkog uređenja jednakosti ravnopravnosti građana na cijelom prostoru Bosne i hercegovine, prelazak sa Dejtonskog na briselski put njenog političkog uređenja.

    (autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

    Kolumna Seada Numanovića: Bosna i Hercegovina kao Gaza

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Grupa zvaničnika Bosne i Hercegovine ovih dana trebala je na neki put. Automobilima. Put je vodio kroz Srbiju. Nekoliko njih učestvovalo je u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije Srbije. Borili su se na strani Armije Republike Bosne i Hercegovine i Ministrastva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine protiv “dobrovoljaca” iz Srbije na Jevrejskom groblju, Nišićima, bihaćkoj krajini…

    Nakon što je uhapšen Edin Vranj, te upozorenja Ministarstva vanjskih poslova BiH da učesnici odbrane ne putuju u Srbiju, ekipa s početka teksta odlučila je da promijeni plan. Na destinaciju će – avionom. Koliko je Bošnjaka (i Hrvata) koji danas i sutra ne kane u Srbiju i kroz Srbiju?

    Na spisku Dokumentacionog centra entiteta RS je nekih 3.500 imena branitelja BiH koji su se našli pod lupom i potencijalni su predmeti tužilaštava u Srbiji, piše politicki.ba.

    Iz tog su centra prije nekoliko dana “lakonski” objavili da “postoji i tajni spisak”.

    Edin Vranj nije bio na “javnom” spisku Dokumentacionog centra. Ko zna je li i na tom “tajnom”. Tek, njegovim hapšenjem reaktuelizirano je i dodatno pojačano stanje permanentne nevojne agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu.

    Ona je svakodnevna i Beograd je taj koji odlučuje koliko će jak biti stisak u kojem je BiH. Vranju, sigurno, nije prvi put da nakon sloma vojne agresije, putuje u Srbiju. Sigurno je granicu između dviju država prolazio ne jednom. Bez ikakvih problema.

    A onda je u Beogradu odlučeno da ovog puta njegova destinacija bude zatvor u Beogradu. I da mu se priredi višegodišnja lična drama na kraju koje će, čak i po srbijanskim zakonima, biti oslobođen, ali trajno narušenog zdravlja…

    Bosna i Hercegovina je sve više evropska Gaza. Srbija je ta koja odlučuje koliko će to stanje biti akutno.

    Iz Sarajeva, Tuzle, pa i Mostara, može se avionom. Ali i to se da prekinuti. Plus, koliko je onih koji sebi avion mogu priuštiti kao sredstvo prevoza?

    Hapšenje Vranja samo je kamenčić u mozaiku koji se prema BiH slaže u Beogradu i pratećim režimima u entitetu RS, Crnoj Gori… Rastuću psihozu samo pojačava frapantna neodgovornost političkog establišmenta u Bošnjaka.

    Niko od njih nije našao za shodno da sjednu za zajednički sto i dogovore se. Pa ne moraju se ni dogovoriti (odmah), ali bi slika bošnjačkih političkih lidera za jednim stolom već poslala poruku makar brojnim i još uvijek na slobodi, Bošnjacima, da neke smislene reakcije ima. Umjesto toga, svi soliraju, politiziraju i na tome nastoje ubilježiti sebi neki poen. Sramotno!

    Kolumna Vildane Selimbegović: Bosanska avantura Valentina Inzka

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Jedva sedmicu uoči oproštaja sa Uredom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko je održao obećanje još poodavno dato u Srebrenici: nametnuo je zakon o negiranju genocida. I odmah se na njega sručio bijes Milorada Dodika, člana državnog Predsjedništva i lidera SNSD-a. U još nepoznatoj ulozi – možda kao nevladin aktivista? – Dodik se bacio na prikupljanje potpisa za peticiju, kojom – vjerovali ili ne – kani odbaciti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH, u kojem je visoki predstavnik intervenirao da bi – konačno – u Bosni i Hercegovini, kad već ne može drugačije, zabranio bacanje soli na još otvorene ratne rane.

    Šta je sporno

    Pravno sročeno to izgleda ovako: svakom ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin sljeduje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. S obzirom na to da se dopune odnose na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, odnosno na sve one Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili Suda u BiH, to u praksi znači da stratišta – od Jasenovca i Donje Gradiške do Srebrenice – ispadaju iz arsenala predizbornih i izbornih kampanja, kao i inih andrićgradskih koloritnih zabava.
    Šta je sporno? Iz perspektive žrtava – bile one bošnjačke, srpske, hrvatske, jevrejske – stradalih u Drugom svjetskom ratu ili ovim našim ratovima devedesetih, od ruke mupovaca ili vojnika RS-a, Hrvatske vojske, HVO-a ili Armije RBiH, to je konačno garancija porodicama da se posmrtni ostaci njihovih najdražih neće premetati po gozbama i soframa političkih lidera i služiti kao obećanje za neke nove ratove i podjele. Šta se onda čekalo do sada? Kako god to naivno zvučalo, bit će da su svi Inzkovi prethodnici (s izuzetkom Miroslava Lajčaka, koga je bolje ne komentirati) vjerovali da će demokracija pobijediti i da će birači, narod, nevladine organizacije i sva sila modernih aktivista dobiti bitke za puteve, vodovode, kolektore i ina čudesa i tako prisiliti nacionaliste na povlačenje. Očekivali su – ili su se tek tješili – da će Parlament BiH, oni silni zastupnici što i predobro žive od nacionalizma, dići ruke protiv svog i blagostanja partijskih lidera i pokazati pijetet prema onima za koje su – u intermecima bitke za gomilanje vlastitog bogatstva – uobičavali reći kako su njihove svetinje, ne osvrćući se pritom što porodice tih svetinja jedva sastavljaju kraj s krajem, a djeca traže sreću bježeći odavde glavom bez obzira. I sam Inzko je godinama – više od 12 – pokušavao ubjeđivanjima i obećanjima privoljeti političare da makar malo odmaknu od ogledala i okrenu se napretku svih. No, nije Inzko kriv što je demokracija ostala nenaučena lekcija. Krivi su njegovi nalogodavci i ona famozna politička klima za koju se on tako zdušno zalagao u BiH.

    Inzko skinuo Schmidtu teško breme 

    Odlukom da zabrani negiranje genocida i svih ratnih zločina visoki predstavnik spasio je obraz Evropi i pokazao politički sluh za novu fazu ujedinjene borbe Zapada za demokraciju i ljudska prava na planeti. Svom je nasljedniku Christianu Schmidtu skinuo teško breme na početku mandata, ostavljajući mu priliku da se zajedničkim snagama sa šefom Misije EU u BiH Johannom Sattlerom izbori da Bosna i Hercegovina konačno napravi iskorak iz učmale politikanštine i ćorsokaka ucjena i pritisaka. Domaćim pozicionim političarima je poslao poruku da ako hoće da opstanu, ne mogu jedan bez drugog ni drugi bez trećeg, a opozicionim da nikako nije dovoljno biti samo protiv SNSD-a, HDZ-a i SDA, odnosno da ako hoće vladati, moraju nešto i uraditi, a ne samo vjerovati da će kao mlađi i ljepši zamijeniti postojeće. I konačno, ovom odlukom visoki predstavnik povukao je potez koji UN u nadmoćnoj većini mora podržati. Čak jačim intenzitetom od one suzdržanosti kojom je odbačena Rezolucija Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, a koja je ispod žita trebala omogućiti rok do kojeg su povampireni ratni apetiti dobijali mandat da izdrže, a potom da navale na Bosnu i Hercegovinu bez ikakvih (OHR) ograda.
    Na kraju, ali nimalo manje važno, Valentin Inzko svoju bosansku avanturu završava uzdignuta čela, o čemu svjedoči i njegova ponuda da je spreman novac, za koji ga preko srbijanskih medija optužuje Dodik da je primio za donošenje zakona o negiranju genocida, uplatiti u dobrotvorne svrhe onog časa kad legne na račun. Zna Inzko koliko su Dodikove bahate procjene neutemeljene: zar nije najbolji dokaz ona vika kako je Vučić politički pobačaj? Predsjednik Srbije šuti, ostavljajući Dodika njegovom partijskom jaranu i lideru HDZ-a BiH koji se buni, iako je zvaničan stav Hrvatske drugačiji. Što će reći da je diferencijacija počela. I iako neće biti okončana do Inzkova odlaska i stupanja zakona na snagu, imat će jasne okvire u kojima će političari moći da djeluju. A Bosanci i Hercegovci da lakše dišu.

    Kolumna Vildane Selimbegović: SDA (ne) može bez Bakira

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Dan uoči izbora sarajevski taksista mi je neupitan ljubazno očitao izbornu lekciju: “Ja ću sutra glasati za Bakira, a žena za Željka. Njih dvojica čuvaju Bosnu i Hercegovinu”. Ni 24 sata nakon zatvaranja birališta, upravo je ova teza bačena u eter kao opravdanje za Izetbegovićev poraz: SDA-ov kandidat je platio osviještenost Bošnjaka za potrebom da u Predsjedništvu ne bude jedan naprema dva protivnika države.

    UVJERLJIVA NADMOĆ

    S obzirom na to da su obje teze rezultat političkih kampanja, čini mi se da je došlo vrijeme suočavanja s istinom, makar već uveliko traju – a možda i zato – kalkulacije oko buduće vlasti. Željku Komšiću i Bakiru Izetbegoviću niko ne spori potrebu da budu čuvari BiH, no ova se zemlja – i prije Daytona – dakle, tokom rata i svih onih zajedničkih godina u bivšoj Jugoslaviji, a i stoljećima ranije, ponosila svojom multietničnošću, pa je jednako onako kako je Ustav RBiH i Dayton vrlo precizno definirao da pripada Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i svim Ostalim, što u praksi treba da znači kako je dogovor temelj zajedničke kuće.

    U politici se to provodi kompromisom, a ne onako kako se to kod nas, naročito posljednjih godina, intenzivno radi – pričom o davanju Srbima i(li) Hrvatima bilo čega. Drugo, jednako važno: šta god ko (pa i SDA) mislio o Komšiću, njegovi rezultati na svim dosadašnjim izborima pokazuju i dokazuju dovoljan broj stabilnog građanskog biračkog tijela koje se ni u kojoj opciji ne bi okrenulo Izetbegoviću, pa je i prema samom Komšiću prilično nefer njegovom pobjedom objašnjavati Izetbegovićev poraz.

    Još je manje fer umanjivati rezultat Denisa Bećirovića pričom o glasanju protiv Izetbegovića. Po posljednjim rezultatima CIK-a, nakon više od 95 posto prebrojanih glasačkih listića, za Bećirovića su se izjasnila 296.352 birača, a za lidera SDA 193.859. Naravno, ja ne tvrdim da nije bilo i onih, čak i iz SDA koja je u konačnici dobila više glasova od svog stranačkog predsjednika, koji su na izbore izašli da bi šaranjem listića bili protiv Izetbegovića, ne tvrdim ni da su u krivu oni koji tvrde da je Bakira pobijedila supruga Sebija, uvjerena sam, naime, da je razlika veća od 100.000 glasova transparentna poruka Izetbegovićevoj partiji šta birači misle o njegovom načinu vođenja politike. Upravo uvjerljiva nadmoć SDA u odnosu na ostale partije je argument za ovu tezu: birači su kaznili lidera SDA zbog apsolutnog manjka spremnosti na kompromise ne samo sa vodećim partijama hrvatskog i srpskog biračkog tijela već i sa političkim subjektima u bošnjačkom i građanskom spektru. Ne zaboravimo pritom da je lider SDA imao ubjedljivo najbolju kampanju do sada, čak mu se – ruku na srce – osim onog prebrojavanja Bošnjaka gotovo da nema šta prigovoriti, u ono malo debata nastojao je nuditi konkretne podatke, njegova stranka je – u odnosu na njega – imala nezamjetljivu kampanju (s izuzetkom Sarajeva, što je posebna priča), no ništa mu nije pomoglo. Doživio je debakl.

    I to ne mogu saprati jadikovke tipa deset na jednog, niti sklanjanje iza rezultata SDA. U Sarajevu, gdje se SDA ipak posvetila vlastitoj kampanji (zli jezici kažu ne zbog stranke već zbog supruge), SDA je rame uz rame s Narodom i pravdom. Što je – gledajući s visina SDA – dojmljiv poraz, tim prije što je notorni zahiragić dao maksimum vlastitog angažmana da plasira svu raskoš mržnje i objeda koje (nezamislivo!) mogu stati u obraz zastupnika u skupštini. NiP je, bit će, osvojio manje glasova nego je očekivao, ali je važan dio gotovo svih parlamenata, no u NiP-ov veliki uspjeh treba upisati i Bećirovićevu pobjedu koja je njegovom matičnom SDP-u puno donijela. Iz Trojke je najlošije prošla najprincipijelnija Naša stranka, upravo zbog predominantnog okretanja bošnjačkom biračkom tijelu koje nije samo karakteristika NiP-a već i SDP-a. Nermin Nikšić, lider SDP-a, još drhti nadajući se da će s kompenzacijske liste dospjeti donekle, no birači su i njemu poslali poruku – vrijeme je za neki drugačiji, da ne kažem tuzlanski SDP, u kome neće baš sve biti podređeno interesima uskog kruga oko stranačkog šefa. SDP ima još uvijek dovoljno starih vukova koji su u stanju inicirati stranačku debatu, drugo je pitanje imaju li snage i ambicije da se bore za povratak stvarnoj socijaldemokratskoj ideji.

    ČEKAJUĆI ZORU

    Što se SDA tiče, Izetbegović je, umjesto čestitki pobjedniku, čestitao svojoj partiji i odmah se pohvalio o(p)stankom na predsjedničkom tronu. Kuda to vodi SDA, bit će nesumnjivo predmet unutarnjih stranačkih analiza, ako za njih bude bilo volje i snage, da ne kažem koalicijskih kapaciteta u samoj partiji. I sigurno će ovisiti o formiranju vlasti i dijelu kolača koji će ušićariti. Istina je da lider HDZ-a BiH već išareti s kim bi se najradije svađao naredne četiri godine – njegova poruka Trojci da je za njih, ako su spremni presudu Ljubić primijeniti na državnom nivou, nakon što je i visoki predstavnik Christian Schmidt upravo u Oslobođenju rekao da za to nema osnove, jasna je da jasnija ne može biti. No, upravo je Schmidt Čoviću izbio najjače adute iz ruku, pa nije bez pameti očekivati da i njemu zaigra mečka pred vlastitim vratima. Što se Milorada Dodika tiče, i ako zasluži čestitku Aleksandra Vučića koji pristojno čeka CIKBiH, ostat će mu gorak okus straha iz izborne noći kad se skrio u mišiju rupu u vlastitom štabu. Čekajući zoru. Ili, tačnije, operirajući po mraku što mu dođe kao prirodno stanište.

    Kako god, Bećirović ostaje najveći pobjednik općih izbora – em je združena opozicija pokazala da može kad hoće, em su birači u konačnici dobili građanski vrh države. Uključujući i prvu ženu izabranu nakon Daytona u Predsjedništvo BiH, Željku Cvijanović, koja partijskim statutom također pripada građanskom spektru. Da nas je praksa naučila koliko se stvarnost razlikuje od dokumenata, nije potrebno naglašavati. Ali jeste važno podsjetiti na to da buduća vlast – ko god je činio – ima jasnu euroatlantsku agendu i 14 prioriteta za kandidatski status BiH u EU. Pa da ih vidimo na djelu.

     

    Kolumna Vildane Selimbegović: Schmidt i Dodikova (ne)moć

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Danas na Balkan stiže njemačka kancelarka Angela Merkel. I mada se nije teško složiti s tim da je riječ o oproštajnoj posjeti, dovoljno je sjetiti se istrajavanja Milorada Dodika na odlazećoj (američkoj) administraciji, pa trenutno ustvrditi da kontinuitet neće biti narušen, ne samo zato što je imenovanje Christiana Schmidta za visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini njezin politički testament već i zbog važne, da ne kažem vodeće uloge koju Njemačka ima u politici Evropske unije i od koje ne kani odstupiti. Kako se to odražava na stanje u našoj zemlji, uvjerili smo se puno puta – posljednji primjer mogao bi biti ovaj prošlonedjeljni, kada je njemačka ambasadorica, recimo to tako, djelimično reducirala Schmidtove istupe o (ne)legitimnosti članova Predsjedništva BiH, zaklinjući se u stavove Bundestaga, no ne bi trebalo zaboraviti da je ista gospođa prije koji mjesec, na početku debate o izmjenama Izbornog zakona, požurila da umiri Milorada Dodika jasnom porukom da Evropa neće slijediti američke sankcije kada je o njemu riječ.

    Raspetljavanje kosovskog čvora

    Dakle, kancelarka Merkel dolazi, Bosnu i Hercegovinu zaobilazi, družit će se sa Aleksandrom Vučićem u Beogradu, a u Tirani će biti organiziran utješni ručak na kome će se sresti sa premijerima zemalja Zapadnog Balkana. To prevedeno na domaći jezik znači da u Tiranu treba da putuje Zoran Tegeltija, predsjedatelj Vijeća ministara BiH, kojem je rad, odlukom partijskog šefa svih Tegeltija, blokiran zbog nedavno nametnutih izmjena Zakona o krivičnom postupku BiH, čime je Schmidtov prethodnik Valentin Inzko konačno zabranio negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca od 1945. do danas.

    Prije Merkelove, u Beogradu je s Vučićem i patrijarhom SPC-a bio Schmidt, pa iako je ta posjeta nepravedno nazvana njegovim prvim inozemnim putovanjem kao visokog predstavnika, nije red zanemariti Bledski forum, onaj koji su kolege iz Slovenije s pravom doživjele kao potpuni debakl predsjedavanja svoje zemlje Evropskom unijom. Slovenske kolege nemaju dvojbi: EU samo čeka da predsjedavanje preuzme Francuska jer je Slovenija pala na ispitu, najviše zahvaljujući svom premijeru Janezu Janši, koji ne krije ambiciju da bude makar loša inačica Viktora Orbana. Zato se forum, bez ijednog značajnijeg gosta iz EU, pretvorio u balkansku krčmu u koju se naš novopečeni visoki predstavnik savršeno uklopio: s Bleda je ispalio vlastiti stav o slabosti i nemoći Milorada Dodika, demonstrirajući zapravo vlastite slabosti i nemoći. Ni slova nije izrekao – a kamoli odgovorio – na vjerovatno najveći šamar koji je Evropskoj uniji i njezinoj postdejtonskoj politici spucao Dodik samo vikend prije, nakon što je prekršio odluku Narodne skupštine RS-a o apstiniranju svih državnih dužnosti zvaničnika iz RS-a, i kao član Predsjedništva BiH susreo se sa Recepom Tayyipom Erdoganom, a nakon sastanka bez naznaka bilo kakvih slabosti punovažno izjavio kako je upravo on pozvao turskog predsjednika da bude medijator u Bosni i Hercegovini! Christian Schmidt se još nije izjasnio o ovoj ideji, čak ni u Beogradu, mada Aleksandar Vučić ne krije naklonost spram Erdogana, jednako kao što ne krije ni ambiciju da vlastitu političku moć gradi po uzoru na ruskog predsjednika Vladimira Putina, kineskog državnog i partijskog lidera Xi Jinpinga, ili već pominjanog mađarskog autokratu Orbana. No, Vučić je upravo iz tog pristupa – apsolutnog vladara Srpskog sveta – od sebe i napravio poželjnog sugovornika Zapada. Što će reći da bi eventualna odbrana evropskih vrijednosti, da je recimo Schmidt posegnuo za njom, mogla naići na bolji prijem kod Vučića nego kod nemoćnog Dodika.

    Šalu na stranu, da vidimo zapravo šta to BiH može očekivati od međunarodne zajednice i njezinih emisara koji ove naše domaće probleme pokušavaju rješavati u Beogradu, Zagrebu i Tirani. Dobar dio mojih kolega uvjeren je u to da time Zapad detektira probleme pa ih tamo i rješava, no zbivanja u Crnoj Gori ne govore u prilog ovoj tezi. Oni koji pak misle da će u Beogradu i Tirani doći do konačnog raspetljavanja kosovskog čvora – na Kosovu je, podsjetit će, devedesetih sve i počelo – bojim se da ozbiljno griješe. Nema te Angele koja na kraju mandata može izdejstvovati priznanje Kosova, niti ima ikakvih šansi da Kosovari bez priznanja pristanu na ustupke bilo koje vrste. Na strani kosovskih vlasti je ekspanzija Srpskog sveta, kao ključni argument Miloševićevih ambicija iz devedesetih, koje današnje srbijanske vlasti pothranjuju sve zaklinjući se u poštivanje granica sa susjedima. Očekivati da će u takvoj atmosferi Vučić pristati da bude politički egzekutor Dodiku, djeluje poprilično naivno. Tim prije što se Dodik za svoje mjesto u Srpskom svetu (iz)borio uprkos tome što je svojedobno Vučića zvao političkim pobačajem, upravo je Dodik – kad se u jednom trenutku učinilo da se nazire kosovsko rješenje – organizirao svoje litije pa Srbe s Kosova počeo okupljati i po Bosni i Hercegovini, bukvalno ucjenjujući Vučića. Istina, srbijanski predsjednik ne krije zahvalnost njemačkom diplomati na čelu OHR-a što je upravo on – još 2016. – spasio Dodika od potpune međunarodne izolacije, kada je EU ozbiljno zaprijetila Dodiku jer se suprotstavio adaptaciji SSP-a, koja je bila uvjet za predaju Zahtjeva za članstvo BiH u EU. Jasno je kao dan da mu je lider SNSD-a to odlučio vratiti istim žarom kojim napada baš svaku američku administraciju ne opraštajući joj podršku iz vremena kada su ga prepoznavali kao političara koji obećava mir i stabilnost Bosne i Hercegovine. Taj nezahvalni Dodik, ako ćemo pravo, uoči sastanka sa zahvalnim Vučićem, ponovio je sve one stavove o Schmidtu – lažnom visokom predstavniku, kako ga zove – ali i o Bosni i Hercegovini, na čije granice neumorno kidiše svojim obećanjem o “samostalnoj Republici Srpskoj” do koje, kako je uoči sastanka opet izjavio, ne misli doći ratom, “možda manjim incidentom”?!

    Vlastito ukidanje

    Christian Schmidt je konzervativac, potpredsjednik Kršćanske socijalne unije, sestrinske stranke HDZ-a. Advokat je i pravnik, sa više od tri decenije staža u Bundestagu i vrlo dobro pamti ratove devedesetih. Biće da i osobno može potvrditi kako su tada evropski političari očekivali manje incidente na Balkanu. Osim Vučića, njemu je zahvalna i cijela Hrvatska – on je bio njezin glas za pristup NATO-savezu i veliki zagovarač za EU, zato je od Andreja Plenkovića odlikovan Redom Ante Starčevića. Nije tajna da gaji posebno dobre relacije sa Izraelom, Austrijom, Velikom Britanijom i SAD-om, kao što nije nikakva tajna da je sklon (trulim) kompromisima (najveći je, kažu, napravio s Angelom Merkel kada je pristao da ostane bez ponude za Vladu 2018. godine: od tada se bavi vanjskom politikom). Bosna i Hercegovina vapi za kompromisima, no oni ne mogu i ne smiju biti izvor novih podjela i prijetnji miru. Valja vjerovati da je i Schmidt toga svjestan i da zapravo ove svoje političke izlete i koristi da popuni vrijeme čekanja za konkretnije stavove kako EU tako i SAD-a. No, do njih bez sumnje neće doći prije izbora u Njemačkoj, a vrlo vjerovatno ni prije francuskog preuzimanja predsjedavanjem EU, ali ni prije dolaska novog američkog ambasadora u našu zemlju. Do tada bi se Schmidt morao dohvatiti zadaće vlastitog ukidanja, koju je bez sumnje i preuzeo, a to znači ispunjavanja uvjeta za zatvaranje OHR-a u BiH i stvaranje predispozicija za neophodne reforme na euroatlantskom putu zemlje. U praksi to bi trebala biti mnogo više podrška započetim nastojanjima Johanna Sattlera na izmjenama Izbornog zakona, nego soliranje sa vlastitim rješenjima. Pa makar za te dionice imao zelena svjetla svojih zahvalnih prijatelja iz Beograda i Zagreba, jer šta god o Bosni i Hercegovini mislio, njome mu se valja baviti u okviru njezinih međunarodno priznatih granica. Čak i kad to znači suočavanje s Dodikom, koje mu – kako god protekao ručak s Angelom u Tirani – ne gine.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Pod zastavom Dragana Vikića

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Ne, zaista niko nije bio iznenađen oslobađajućom presudom Draganu Vikiću, ratnom komandantu Specijalne jedinice MUP-a RBiH (prvostepenom presudom, u istom procesu oslobođeni su i tadašnji pomoćnik, kasnije i sam ministar policije Jusuf Pušina, te Nermin Uzunović i Mladen Čovčić). Sud Bosne i Hercegovine i predsjedavajući sudija Zoran Božić bili su posve jasni: ni Vikić ni ostali optuženi nisu krivi za zločin u Velikom parku, legendarni komandant sarajevskih specijalaca nije imao efektivnu kontrolu nad onima koji su nesumnjivo uzeli zakon u svoje ruke i strijeljali osam pripadnika bivše JNA.

    A onda je nastala gužva

    No, Sud nema dilema – zločin u Velikom parku je nedjelo za koje Tužiteljstvo BiH naprosto nije pronašlo prave krivce. Presuda je pala nekako u vrijeme kada se navršilo ravno 30 godina od egzekucije u srcu glavnog grada Bosne i Hercegovine, a od osam strijeljanih pronađeni su tek ostaci dvojice, pa cijeli proces porodicama žrtava nije nikakva utjeha, kao i naknadni pokušaji – bez optužnice – da se ovo zlodjelo fakturiše famoznim Ševama i(li) Jukinim “rezervnim specijalcima”.

    Ovi navodnici nisu slučajni: i sama sam, na vlastitoj koži, osjetila filozofiju ratovanja Jusufa Prazine, negdje krajem maja te iste ‘92. Na Ortopedskoj klinici u Sarajevu, gdje su nakon masakra u današnjoj Ferhadiji primali ranjenike jer više na Traumatologiji ni u hodnicima nije bilo mjesta, suočila sam se sa naređenjem: Privedite je, general je traži! Čula sam već da Juka sebe tako titulira. Nisam ga poznavala, ali sam – koji mjesec uoči rata – pitala tadašnjeg direktora Traume dr. Jovu Vranića je li istina da su hirurzi operirali ranjenog Prazinu uz obezbjeđenje njegovih naoružanih sljedbenika. Dr. Vranić je to potvrdio, ja napisala, a Večernje objavile i tek je tada nastala gužva: svi su htjeli da tekst demantiraju, uključujući i Prazinu, koji je zvao redakciju telefonom ne negirajući ništa, ali tvrdeći kako je “doktore i sestre obilato nagradio”. Zbog zbirke demantija, svi su i odustali, dr. Vranić dobio i obezbjeđenje (za svaki slučaj), pa sam ja tog ratnog dana – shvaćajući ko me i zašto traži – Jukinim pobočnicima drsko preporučila da pucaju i izašla iz (prepunog) hodnika Ortopedije. U Redakciji se tadašnji glavni i odgovorni urednik ponudio da riješi problem, pa je mene i fotoreportera Emila Grebenara poveo do nekadašnjeg dječijeg vrtića prekoputa Velikog parka, u kome je bio Jukin štab. Valjda je intuicija kriva što sam dežurnog Vikićevog specijalca zamolila da o našoj avanturi obavijesti Zorana Čegara, tada jednog od Vikićevih zamjenika, koji je Emila i mene u dva navrata prije toga uspio izvući žive sa linija sarajevskog obruča odakle smo izvještavali. Elem, prvo nam je stražar saopćio da je komandant na zadatku, a onda se pred štabom zaustavila kolona od nekoliko automobila (jedan je bio crveni kabriolet) na čijem je čelu bio Prazina, a u njegovoj pratnji veselo, da ne kažem pijano društvo i nekoliko poluobučenih djevojaka. Sejo Demirović je dao sve od sebe da samozvanom generalu objasni kako sam ja novinar koji samo radi svoj posao, Juka je tražio da me “isporuči”, no najveći šok doživjela sam kada je jedan iz Jukinog društva – predstavljao se kao pravobranilac grada – počeo da nam objašnjava kako “niko nema pravo pisati ružno o generalu”, a ja sam to već poodavno učinila! Da ne dužim, mučnu borbu za slobodu štampe okončao je Čegar, koji je prvo pokušao objasniti kako se branitelji Sarajeva i četnici razlikuju i po odnosu prema novinarima, no kad je vidio da to ne prolazi, stao je pred Juku i rekao – ako hoćeš nju, prvo se moraš obračunati sa mnom!

    Zoran nas je potom poveo u Štab specijalaca u kome su bili Vikić i Pušina. Iza zatvorenih vrata začuli su se povišeni tonovi, a epilog je bio poražavajući – Juka se samo predstavlja kao rezervna jedinica Specijalne, Vikić mu nije bio nadređeni. Istoga dana, Juka se – uz izvinjenje – pojavio kod Demirovića, tražeći da “njegove specijalce zovem Jukinim vukovima”. Nisam, a moram priznati da mi taj dan nije i jedino iskustvo ove vrste iz rata. Kako god, Juka je, prije nego je ubijen u Liegeu, terorizirao i Armiju BiH na Igmanu, a nakon otvorenog sukoba preselio se u redove HVO-a i ostao upamćen po postrojavanju uhapšenih vojnika iz Štaba ARBiH u Mostaru, famozne Vranice nakon koje im se gubi svaki trag. Ni taj zločin nikada nije kažnjen, kao uostalom ni ubistvo Nedžada Ugljena, kome se fakturiše uspostava Ševa: atentat na Ugljena izvršen je krajem septembra 1996. godine, u času kada je bio zamjenik direktora AID-a. O njegovoj likvidaciji ostalo je zapisano da je obavljena krajnje profesionalno, na parkiralištu u Sarajevu, nakon što je došao iz Mostara sve tvrdeći – telefonom – svojim kolegama da ga neko prati! No, krivci nisu kažnjeni. Paradoksalno, ali istinito – Jukin ubica je u zatvoru u Belgiji odležao njegovo ubistvo, a ovdje, u Sarajevu, bilo je ambicija da se Jukini posmrtni ostaci prenesu i sahrane na Kovačima.

    I opet Juka nije jedini “i heroj i zločinac”, kako su se kolokvijalno pravdali domaći teroristi. Najsvježiji primjer su Kazani i spomen-ploča na kojoj je nepotpuni spisak ubijenih Sarajlija stradalih od zločinačke naredbe (a suborci tvrde nerijetko i ruke) Mušana Topalovića Cace, ratnog komandanta 10. brdske brigade ARBiH. Gradsko vijeće Sarajeva i gradonačelnica Benjamina Karić združenim su snagama (uz otpor jedino Naše stranke) odlučili da – uprkos presudama domaćeg pravosuđa – izostave Cacine zasluge u egzekucijama civila. Uz obrazloženje kako nigdje na spomenicima ne pišu imena počinitelja. Što, naravno, nije tačno, čak i na Vijećnici u koju svakodnevno ulaze stoji spomen-ploča na kojoj su “srpski zločinci” prozvani kao palitelji nekadašnje Univerzitetske biblioteke, danas kuće iz koje stoluje gradonačelnica. Miro Lazović je još u oktobru 2017. godine zatražio da se izmijeni tekst, no izgleda da nijedno Gradsko vijeće nije bilo ni zainteresirano da se pozabavi njegovom inicijativom. Lazović je, kao i pokojni Jovan Divjak, od prvog dana rata branio ovaj grad, skupa sa svim njegovim stanovnicima – kako to uobičajeno kažemo koji su svojim ostankom u gradu pružali otpor agresoru – računajući i one koje su nakon oktobra 1993. godine ekshumirani iz Kazana. Odnos prema žrtvama Kazana, Gaja i Grma maline, odnos je dakle prema braniteljima Sarajeva, nebošnjacima koji su ostali u svome gradu uvjereni da su na strani istine i pravde. Koje smo nerijetko isticali kao primjere borbe protiv agresora.

    Ponos

    Danas pak imamo posve drugačiju situaciju, čak i pitanja (na društvenim mrežama) da li bi Sarajevo jednakim intenzitetom slavilo oslobađajuću presudu nekom ko se ne zove Dragan već, recimo, Atif? Za razliku od vrlog pitca, znam da ću – dok sam živa – biti ponosna na Specijalnu jedinicu MUP-a, onu koja je nesumnjivo odigrala ključnu ulogu u odbrani grada u onim prvim, najtežim danima, i na sve njezine pripadnike koji i danas s razlogom slave njezino časno ime Bosna i sve svoje poginule drugove. Vikić je još tad ušao u historiju kao komandant odbrane Sarajeva i nije nam trebalo nikakvo suđenje da saznamo da je on to bio samo na linijama odbrane. Oni koji su komandovali gradom i koji su odugovlačenjem i nepostupanjem, u konačnici, štitili i Juku i Cacu, nikada i neće odgovarati. Nisu imali efektivnu kontrolu, što bi se reklo. Zato je od procesa koji će ustanoviti ko nije kriv, mnogo važnije pokazati poštovanje žrtava i njihovih porodica i tako napraviti korak ka pomirenju. Sve drugo je prekrajanje historije i doprinos podjeli zemlje.

    (Oslobodjenje.ba)

    Janusz Bugajski’s Washington View: Belgrade Manufactures Another Balkan War

    Piše:
    Redakcija
    -

    All evidence indicates that the Serb militia attack in northern Kosova on September 24 was orchestrated by Belgrade. The killing of a Kosova policeman and the use of an Orthodox monastery is part of a recurring pattern of provocations designed to achieve three goals: burying the talks for “normalization” between Serbia and Kosova, testing the international response to organized violence, and preparing the conditions for forcible secession.

    Dozens of well-armed Serb gunmen dressed in combat uniforms provoked the gunbattle with Kosova’s police near the border with Serbia. The immediate objective was to demonstrate that the government in Prishtina does not control the territory and that armed gangs can operate with impunity. The killing of three of the gunmen will also create martyrs for Serbian nationalists, with

    President Aleksandar Vučić claiming they were local Serbs no longer willing to tolerate “Kurti’s terror.” Belgrade is painting a mythical picture of repression and suffering among the Serbian minority even though Serbs in Kosova benefit from more collective rights than any minority in the Balkans.

    By creating numerous incidents, Belgrade hopes to destabilize the country and demonstrate that Prishtina is not a genuine partner. Over the past year, a number of incidents have been staged, including road blockades, election boycotts, attacks on municipal buildings, and violent assaults on policemen and NATO troops. The response of Washington and Brussels to each incident has assisted Vučić because “both sides” are blamed for the conflict and thereby reinforce the false narrative of minority repression.

    Regular provocations serve to delay and ultimately derail any talks mediated by the EU. Indeed, the onus has been placed on Prishtina to enable the formation of a Serbian “municipal association” before talks can proceed. In other words, the Albin Kurti government is expected to create the very structure that will partition Kosova. EU envoy Miroslav Lajčák and his US counterpart Gabriel Escobar together with the US and EU ambassadors act deaf whenever Vučić declares that he will never recognize Kosova and therefore never “normalize” relations. There is little point for dialogue if one party refuses to accept the existence of the other, as we are also witnessing in Russia’s attack on Ukraine.

    The second objective of the Serbian paramilitary attack is to test the response of Washington and Brussels and the reaction of the limited NATO contingent in Kosova. If NATO forces do not take strong measures to help Kosova’s police by patrolling the border and searching and disarming all criminal and militia formations in northern Kosova then Belgrade will conclude that it can pursue more intensive violence. If the Kosova Armed Force is not bolstered into a more sizeable and well-equipped regular army that can defend the country’s borders and launch the process of NATO accession then Belgrade will continue to send, fund, and arm Serbian militia groups with impunity. US and EU officials have failed to learn the crucial lesson of the wars in the 1990s – you only deter and defeat the aggressor by demonstrating superior force and willpower.

    The third Vučić objective is to develop a potential Donbas or Crimean scenario for Kosova. The plan for Kosova’s partition between Serbia and Albania floated during the Trump presidency and largely supported by Belgrade and Tirana has been shelved. Hence, Belgrade’s objective has shifted to disabling Kosova from functioning as an integrated state and controlling part of its territory. This is the underlying purpose of establishing a Serbian entity cloaked as a municipal association. However, because the government in Prishtina resists such suicidal moves despite international pressure, Vučić is now opting for outright violence. By staging armed clashes, he calculates that Western powers will lean even more heavily on Prishtina to allow for the creation of an autonomous Serb entity to prevent escalation.

    At the same time, Serbia’s security services are preparing for a broader rebellion in the northern municipalities. An attempted crackdown by Kosova’s police would then justify a direct Serbian military intervention. Belgrade has periodically paraded its military along Kosova’s northern borders and threatened to intervene to “protect” the Serbian population. These are evidently practice runs for infiltration, invasion, and occupation to enable the creation of a local Serbian security force and puppet administration. To deter such a scenario, NATO forces need to be significantly increased and armed with heavier equipment to confront any Serbian intrusions.

    The attack on Kosova would most likely be closely coordinated with the Serb entity in Bosnia-Herzegovina and with Russia. The Dodik government in Banja Luka can simultaneously pursue the separation agenda through a snap referendum, withdrawal of all Serb officials from Bosnian state institutions, the creation of a patrolled border with the Bosnian Federation, the deployment of armed militias, and the formal declaration of independence. The calculation would be to dissipate Western reactions by presenting a fait accompli in both Kosova and Bosnia. Provocations and acts of violence can also be staged in Montenegro to further distract Western attention. While Milošević picked off one target at a time during the 1990s, his pupil Vučić may decide to act concurrently on several fronts.

    This Greater Serbia scenario will also require the green light from Moscow, as the Kremlin seeks retaliation against the West for its massive military losses in Ukraine. Russia would provide political support, diplomatic cover, an information war justifying Belgrade’s intervention, finances, weapons, and volunteers, if any can be spared from the war in Ukraine. It will also bank on the naivety of Western officials currently managing the Balkans. For Belgrade, if the EU and US cannot deliver Serbia’s regional dominance and expand its territories then Moscow will be eager to assist especially as this serves Russia’s anti-Western strategic interests.

     

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)

    Milatović ili Đukanović: Hoće li Bošnjaci i Albanci neizlaskom na izbore Crnu Goru vratiti u srpski svet?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Crna Gora danas bira predsjednika države. Pred građanima ove male, ali ponosne države velika je odluka. Ne bira se samo šef države. Bira se budućnost Crne Gore.

    Hoće li birači izabrati Evropsku uniju ili srpski svet? Kandidati su Milo Đukanović, političar koji je doista dugo na vlasti, s puno kontroverzi, ali i s politikom koja je Crnu Goru otrgnula iz Miloševićevih kandži, uvela u članstvo u NATO i stavila na prvo mjesto utrke prema članstvu u Evropskoj uniji, i mladi Jakov Milatović, čija politika faktički vraća Crnu Goru u srpski svet.

    Đukanović je u prvom krugu osvojio 35,3 odsto glasova. Milatović 28,9 odsto.Glasačko pravo na predsjedničkim izborima ima 542.154 građana.

    Prvi krug izbora bio je obilježen i naglašenom apstinencijom Bošnjaka (i Albanaca) u Crnoj Gori. Centar za demokratiju i ljudska prava prošlog je ljeta objavio da se 7,7 posto stanovništva izjašnjava kao Bošnjaci. Albanaca je 5,1 posto. U duboko polariziranoj Crnoj Gori ova dva naroda mogli bi donijeti prevagu i odlučiti pobjednika.

    Opet!

    Njihova apstinencija u prvom krugu mnogostruka je poruka. No, danas, kada se glasa u drugom krugu, prostor za manevre je bitno sužen!

    Ostanak kod kuće nije opcija. Odluka jeste teška. Ali je samo glas za Đukanovića jedina ispravna. Iz Bosne i Hercegovine su se već očitovali.

    Najjača od svih poruka je ona Majki Srebrenice. One su za Đukanovića.

    Milo, nego ko! i njihova je poruka.

    I svako iz Bosne i Hercegovone ko se izjašnjavao o tome kako glasati u Crnoj Gori svjestan je težine odluke Bošnjaka (i Albanaca) Crne Gore, duboko poštuje svoje sunarodnike, vjeruje u njihovu prosudbu…

    Bosanskohecegovačka podrška Đukanoviću je i želja da se Bošnjacima (i Albancima) osigura dalji prosperitet.

    Svi znamo da nije uopće sjajno, da Bošnjaci pamte, da imaju svašta prigovoriti…No, alternativa je neuporedivo gora.

    I vidjeli smo i mi, a Bošnjaci u Crnoj Gori pogotovo, šta “nova politika” donosi. Od Bijelog Polja, preko Pljevalja, Nikšića…

    Oni su već dobrano etnički počišćeni iz institucija koje su preuzele “progresivne” snage. I svakodnevno su svjedočili sve jačim napadima povampirenog srpskog sveta.

    Odluka o tome da li će se izaći i glasati ili ostati kod kuće, a “neka oni sami među sobom odluče”, duboko se tiče svakog Bošnjaka (i Albanca) jer će se današnji izbor dugoročno odraziti na život svakog građanina Crne Gore, a imat će i značajne implikacije na Bosnu i Hercegovinu…

    (politicki.ba)

    Od Wigemarka do Sattlera: Kako je Čović pokoravao predstavnike EU

    Piše:
    Sedin Ćenan
    -

    Pogotovo je to uočljivo u odnosu na HDZ BiH, koji je redovno i sasvim otvoreno udarao direktne šamare predstavnicima EU u BiH, a da za to nije snosio nikakve posljedice. Dapače, popustljivost je samo rasla.

    Tako su zastupnici HDZ-a BiH tokom ljeta 2018. godine bojkotovali sjednicu Parlamenta FBiH na kojoj su se obraćali tadašnja zastupnica u Evropskom parlamentu Tanja Fajon i tadašnji šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark.

    Iste godine, HDZ je odbio kompromisno rješenje za Izborni zakon koje su zajednički ponudili SAD i EU, uz saglasnost Venecijanske komisije, a prihvatile i sve probosanske stranke. HDZ je u obrazloženju odbijanja diplomatske akcije naveo “da se ne mogu prihvatiti odredbe Ustava FBiH koje pri popunjavanju Doma naroda FBiH predviđaju korištenje popisa iz 1991. godine i one da svaki kanton morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda- tzv. princip – jedan,jedan, jedan”.

    Radilo se o ad hoc rješenju, uz saglasnost da svi zajedno pristupe reformama Ustava FBiH.

    Umjesto sankcija, HDZ-ovo nepristajanje na dogovor nagrađeno je nakon izbora te godine. Pamti se sumnjivi angažman ranije pomenutog Wigemarka u implementaciji izbornih rezultata i pritiska na CIK koji je rezultirao ispnjenjem želje HDZ-a da se popuna Doma naroda FBiH vrši u skladu sa Popisom stanovništva iz 2013. Time su osim kršenja Ustava FBiH, “poništeni” Aneks VII Dejtonskog sporazuma i nagrađeni rezultati etničkog čišćenja.

    Sudeći prema pisanju portal Istraga.ba EU se ovih dana ponovo dala u pomaganje ostvarivanju ciljeva HDZ-a, odnosno spašavanju 12 delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda Federacije BiH i apsolutnoj kontroli uspostave izvšne vlasti u FBiH.

    HDZ-ovom ponovnom zadobijanju naklonosti Evropske unije u BiH prethodilo je poniženje koje je Dragan Čović priredio šefu Delegacije EU u BiH Johannu Sattleru. Naime, Sattler je početkom prošle godine nazvao Čovića “šampionom evropskog puta” pozivajući ga da HDZ prisustvuje radu Grupe za nastavak EU puta BiH. Čović se zahvalio na lijepim riječima i odbio doći na sastanak.

    Želje su ispunjene i kada je Čovć u decembru zatražio zaustavljanje ponovnog prebrojavanja glasačkih listića u Mostaru, a nakon što su utvrđene brojne krađe. Portal Vijesti.ba zatražio je tada od Delegacije EU komentar na izbore krađe uz upit – treba li prebrojati sva biračka mjesta. Odgovor je stigao tek nakon što su CIK i Sud BiH odlučili da neće biti ponovnog brojanja. Operacija Mostar imala je i svoj nastavak. Iz Delegacije EU tražili su “žurno imenovanje gradonačelnika na narednoj sjednici”, identičan stav onome Dragana Čovića, nakon što su probosanske stranke podržale prijedlog rotiranja gradonačelnika.

    Ovakvih primjere je mnogo. I to je konačno počela prepoznavati i međunarodna javnost.

    U analizi briselskog EUobservera Toby Vogel i Bodo Weber pišu da “u potrazi za brzim rezultatom u BiH, Evropska unija pokušava postići dogovor koji rizikuje učvršćivanje moći hrvatskih nacionalista koji se opiru potezima koji zemlju učine funkcionalnijom”.

    – Reforme koje je predložila hrvatska strana, a koje čine temelj za pregovore, otškrinule bi vrata za mogućnost formiranja trećeg entiteta, uz već postojeća dva, što predstavlja dugogodišnji zahtjev hrvatskih tvrdolinijaša koji tvrde da, dok Srbi imaju svoj entitet – Republiku Srpsku, oni moraju dijeliti vlast s Bošnjacima u drugom entitetu – bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. Takav bi potez zacementirao poziciju HDZ-a, sestrinske stranke vladajućoj stranci u susjednoj Hrvatskoj, članici Evropske unije koja žestoko lobira za promjene Izbornog zakona. Međutim, sporazum koji je poprimio oblik u pregovorima koje je predvodio Sattler ne bi osnažio hrvatski narod u BiH – učinio bi HDZ-ovu moć gotovo nesalomljivom, pišu ovi analitičari.

    I američki analitičar Kurt Bassuener smatra da se trenutni razgovori u vezi sa izmjenom Izbornog zakona svode na to da se “ugodi lično Čoviću”.

    “Pogledajte perverznost ovog Izbornog zakona, pa to je nešto za šta se Rusi bore već neko vrijeme. Mi smo se, zapravo, predali ucjeni etnokrata. Na kraju se sve to svodi da se Čoviću osigura da će uvijek biti predstavnik Hrvata. Svi oni koji kažu da to ima veze sa odlukom “Sejdić-Finci” ne vide poentu. To je izgradnja pravnog režima koji će osigurati Čovićevu političku dominaciju”, zaključuje Bassuener.

    (vijesti.ba)

    Dok EU daje zeleno svjetlo Gruziji, Moldaviji i Ukrajini: Ima li u Briselu mjesta za muslimane?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Ako je suditi po prijedlogu Evropske komisije da se Ukajini i Moldaiji dodijeli kandidatski status, a Gruziji odobri isto uz određene uslove, a da se nisu ni “počešali” kada je zapadni Balkan u pitanju – mjesta za muslimane u Evropskoj uniji, prema svjetonazorima birokrata – nema!

    Mnogo je rupetina u mišljenju Evropske komisije!

    Po prvi put u historiji, EU je voljna kandidatski status dati državi koja je suočena s brutalnom agresijom i koja stabilno gubi komad po komad teritorije. Sada je već sigurno petina Ukrajine pod kontrolom Rusije. Veliko je pitanje da li će Kijev ikada uspjeti vratiti taj teritorij.

    Isto tako, petina Moldavije pod ruskom je kontrolom. Tzv. Transnjistrija na svom teritoriju ima i 1.500 ruskih vojnika i vojnu bazu koju koristi zvanična Moskva.

    Istina, do sada se ovaj komad teritorije držao maksimalno po strani u ratu Rusije protiv Ukrajine. No, samo je pitanje kada će Vladimir Putin odlučiti aktivirati ovaj zamrznuti konflikt.

    U Gruziji postoje čak dvije “transnjistrije” – Južna Osetija i Abhazija. A ipak, zvanični Tbilisi je bitno bliže Briselu, nego Bosna i Hercegovina, koja se već 20 godina reformira i “reformira”, piše politicki.ba.

    Još je gore za Sjevernu Makedoniju.

    Ova je država promijenila ime kako bi ušla u NATO. I uspjela je u tome. Sada, nakon 17 godina čekanja, nije ništa bliže otpočinjanju pregovora o ulasku u EU. Nešto je jako, jako, jako truhlo u Briselu! Jako!

    Albanija je ispunila sve uslove za početak pregovora. Čeka se da se Bugarska smiluje i otkoči početak pregovora s Makedonijom, pa da i zvanična Tirana počne otvaranje i provizorno zatvaranje svojih poglavlja.

    Kosovo je višestruko prebacilo plan aktivnosti za ukidanje viznog režima s EU.

    Ovdje se Evropska komisija nema šta kriviti – krivci su pojedinačne države Unije, predvođene Holandijom i Francuskom!

    Tek, u prvim reakcijama na objavu Mišljenja Evropske komisije u vezi s zahtjevom za kandidatski status Ukrajine, Moldavije i Gruzije, vidi se sve dublja podjela unutar bloka 27 država.

    Austrija bezmalo ultimativno traži da se u “dijeljenju karti” kandidatskog statusa uključi i Bosna i Hercegovina. Čak je i sam kancelar te zemlje Karl Nehammer rekao da mu je nezamislio da Ukrajina prođe sa tom “nagradom” a da BiH opet ostane kratkih rukava!

    Njemačka ministrica vanjskih poslova također je u priču uključila zapadni Balkan i zatražila da se ukine jednoglasje u vanjskoj politici EU.

    Poljska, s druge strane, presretna je najavom da bi zvanični Kijev mogao imati taj famozni kandidatski status.

    “Put Ukrajine prema EU bit će jako dug. U pitanju je dvocifrena brojka. Drugi broj je “nula”. Ne znam hoće li ispred te nule biti “1”, “2”, “3”…”, rekao je nedavno jedan evropski zvaničnik u Briselu.

    BiH je već dobrano zagazila u drugu deceniju svog “reformskog evropskog puta”. Ako bi smo analizirali ko je kriv što sve traje toliko dugo, krivica se može podijeliti. No, ne i na ravne časti.

    Niko ne spori da su se u Evropskoj komisiji utrkivali da se za BiH propišu što nemogućiji uslovi za njen dalji napredak prema EU.

    Kako to izgleda, najbolje se može vidjeti na primjeru dva puta propale izborne reforme.Brisel svim silama nastoji držati BiH podalje od evropskih vrata.

    U samoj Bosni i Hercegovini nerijetko smo imali utrkivanja naših političara i državnih službenika ko će napraviti veću budalaštinu na evropskom putu. Da ne idemo u detalje, a znamo ih, kao i imena političara i šta su radili u birokratskim ćoškovima Evropske komisije, evo jednog primjera:

    Kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizacji i pridruživanju, u tom su aktu navedene i kvote za izvoz. Ako mislite da možete pretpostaviti stepen imbecilija koje su tamo navedene, varate se.

    BiH je tako tražila, a Brisel odobrio, da se na tržište EU može plasirati između 100.000 i 200.000 (tona) litara vina šampanjac i pjenušac. I onda je neko otkrio da BiH skoro da i ne proizvodi tu vrstu vina!

    Naravno, sada svi mi možemo reći – pa dobro, to jeste budalaština. Ali hajte je uporedite sa imbecilijom koja će ući u anale briselskih domišljatosti, da se kandidatski status dodijeli državi koja na svom teritoriju ima dvije ruske paradržave!?

    Mišljenje Evropske komisije o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji je odlično!

    Ono pokazuje svo licemjerstvo birokrata iz Brisela koji dugi niz godina treniraju strogoću posebno nad BiH, a onda sve “kompenziraju” servilnošću na drugim mjestima pokazujući da niti imaju principe, niti znanje.

    Da! Ukrajina treba biti kandidat i tu se državu mora ubrzano “usisavati” u evropske institucije i fondove. Ali isto tako to mora važiti i za Sjevernu Makedoniju, Albaniju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu. I kandidati moraju biti Moldavija i Gruzija!

    Crnoj Gori se mora priznati da je najdalje odmakla i dati joj se datum ulaska! Evropska unija je na historijskom ispitu. Odluka od 23. i 24. juna ove godine bit će dalekosežna.

    Ako se ona bude donosila u skladu s aktuelnim uzusima, evropsko tlo postat će rastuće nestabilno, a ratni požari redovna pojava.

    A sve zbog briselskih ćata!

    1...353637...56Stranica 36 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj