Crna Gora danas bira predsjednika države. Pred građanima ove male, ali ponosne države velika je odluka. Ne bira se samo šef države. Bira se budućnost Crne Gore.
Hoće li birači izabrati Evropsku uniju ili srpski svet? Kandidati su Milo Đukanović, političar koji je doista dugo na vlasti, s puno kontroverzi, ali i s politikom koja je Crnu Goru otrgnula iz Miloševićevih kandži, uvela u članstvo u NATO i stavila na prvo mjesto utrke prema članstvu u Evropskoj uniji, i mladi Jakov Milatović, čija politika faktički vraća Crnu Goru u srpski svet.
Đukanović je u prvom krugu osvojio 35,3 odsto glasova. Milatović 28,9 odsto.Glasačko pravo na predsjedničkim izborima ima 542.154 građana.
Prvi krug izbora bio je obilježen i naglašenom apstinencijom Bošnjaka (i Albanaca) u Crnoj Gori. Centar za demokratiju i ljudska prava prošlog je ljeta objavio da se 7,7 posto stanovništva izjašnjava kao Bošnjaci. Albanaca je 5,1 posto. U duboko polariziranoj Crnoj Gori ova dva naroda mogli bi donijeti prevagu i odlučiti pobjednika.
Opet!
Njihova apstinencija u prvom krugu mnogostruka je poruka. No, danas, kada se glasa u drugom krugu, prostor za manevre je bitno sužen!
Ostanak kod kuće nije opcija. Odluka jeste teška. Ali je samo glas za Đukanovića jedina ispravna. Iz Bosne i Hercegovine su se već očitovali.
Najjača od svih poruka je ona Majki Srebrenice. One su za Đukanovića.
Milo, nego ko! i njihova je poruka.
I svako iz Bosne i Hercegovone ko se izjašnjavao o tome kako glasati u Crnoj Gori svjestan je težine odluke Bošnjaka (i Albanaca) Crne Gore, duboko poštuje svoje sunarodnike, vjeruje u njihovu prosudbu…
Bosanskohecegovačka podrška Đukanoviću je i želja da se Bošnjacima (i Albancima) osigura dalji prosperitet.
Svi znamo da nije uopće sjajno, da Bošnjaci pamte, da imaju svašta prigovoriti…No, alternativa je neuporedivo gora.
I vidjeli smo i mi, a Bošnjaci u Crnoj Gori pogotovo, šta “nova politika” donosi. Od Bijelog Polja, preko Pljevalja, Nikšića…
Oni su već dobrano etnički počišćeni iz institucija koje su preuzele “progresivne” snage. I svakodnevno su svjedočili sve jačim napadima povampirenog srpskog sveta.
Odluka o tome da li će se izaći i glasati ili ostati kod kuće, a “neka oni sami među sobom odluče”, duboko se tiče svakog Bošnjaka (i Albanca) jer će se današnji izbor dugoročno odraziti na život svakog građanina Crne Gore, a imat će i značajne implikacije na Bosnu i Hercegovinu…
Kada je, u mandatu 42. Vlade Crne Gore, premijera Zdravka Krivokapića, ministar pravde Vladimir Leposavić, bio smijenjen zbog svoje izjave u Skupštini da se Srebrenici u julu 1995. nije dogodio genocid, teško je bilo pretpostaviti da će to pitanje ikada više opterećivati crnogorsku političku “elitu”, bar kada se radi o većini parlamentarnih stranaka.
Istina je da je i prilikom usvajanja Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici, u junu 2021, bilo uzdržanih i onih koji su bili protiv (da podsjetimo: 55 je glasalo za, 18 protiv, 6 uzdržanih), ali se smatralo – sada je jasno: preuranjeno i bez osnova – da je to pitanje, uprkos otporu i teškoj nelagodi predstavnika velikosrpske nacional-šovinističke politike, zauvijek prevaziđeno u kontekstu zvanične crnogorske politike i pozicije povodom tog ‘magnum crimen’-a.
Gotovo tri godine kasnije, inicijativa Njemačke i Ruande, da se u Ujedinjenim Nacijama usvoji dokument koji će komemorisati, na odgovarajući način, tragične događaje i genocid u Srebrenici, kojoj se, u međuvremenu, u svojstvu “ko-sponzora” priključio veliki broj značajnih članica UN, ali i manjih zemaja, sa praktično svih kontinenata, među kojima su i sve zemlje bivše Jugoslavije i regiona Zapadnog Balkana koje imaju stolicu u svjetskoj organizaciji.
Sve, osim Srbije i osim Crne Gore.
Ideologija, logika i retorika vlasti u Beogradu, tim povodom, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Vehementno odbijanje režima Aleksandra Vučića, i njegovih službi, medija i uslužnog partnera/predvodnika – Crkve Srbije, po obrascu koji u svemu liči na Putinove mehanizme i poluge moći, je neizbježna rezultanta svega što su, ne samo posljednjih dvanaest godina vlasti u Srbiji, već i u mnogo dužem periodu, pa čak i prije genocida u Srebrenici, bile odrednice zvanične srpske ideologije i politike.
Vučić će, čak, u Njujork poslati “tim za borbu protiv Rezolucije”, a njegovi nastupi na Savjetu bezbjednosti UN i izjave u kuloarima će imati tragi-komične posljedice. Srpski diplomatski poraz je vidljiv svima, pa čak i ostrašćenim medijima u Srbiji, koji (još uvijek) ne nalaze formulu da ga pretvore, po običaju koji srpskoj političkoj kulturi nije stran – u slavnu pobjedu, sa mnogo junačkih žrtava.
Sve to nije pozitivno uticalo na stavove, pozicije i ponašanje predstavnika 44. crnogorske vlade, koju, u ovom segmentu aktivnosti, pored premijera Milojka Spajića, predstavlja ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. Naprotiv – i kedan i drugi su, svojim istupima, pokazali da je revizionistički i negatorski odnos prema istini o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori itekako živ i žilav.
Na sceni je, dakle, kada se radi o razumijevanju genocida i u formulisanju zvaničnog stava, opšta politička, socijalna i kulturna regresija zabrinjavajućih razmjera, koja pokazuje duboku kontaminiranost crnogorskog društva i politike nacionalističkim i nacional-šovinističkim idejama, koje se uglavnom prepoznaju u sintagmi “srpski svet”.
Na sceni je i nova taktika političkih snaga koje ne žele da Crna Gora bude ko-sponzor Rezolucije UN. Oni ne negiraju srebrenički genocid, kako to eksplicitno i gorljivo ponavlja režim u Beogradu i, pored ostalih, srpsko-ruske medijsle ispostave u Crnoj Gori, već su se opredijelili da o tome ćute i ignorišu da problem uopšte postoji.
Takvu vrstu pokušaja je prvi iskazao ministar vanjskih poslova g. Ivanović, čiji je nastup u Skupštini (“zašto bi Crna Gora bila ko-sponzor, kada to – u tom trenutku – nije bila ni Bosna i Hercegovina?”), što je naišlo na ubojit odgovor pro-evropske opozicije.
Ni premijer, g. Spajić, nije bio ništa bolji: njegovo upravo nekulturno i nevaspitano ponašanje kada ga je o tome na press-konferenciji upitao novinar Al Jazeera Balkans, samo je potvrdila mučnu istinu: ova Vlada Crne Gore ne želi da se Rezolucija spominje, a kamoli da javno iskaže svoj stav podrške. Ko-sponzorstvo, sada je i to jasno, ne dolazi u obzir.
Tako su crnogorske diplomate, kojecradevu Stalnoj misiji Crne Gore u UN, među rijetkima (pored, uz puno poštovanje, rijetkih afričkih i azijskih zemalja) koji uopšte nemaju ni stav, ni znanje o tome kako će glasati kada Rezolucija konačno bude na dnevnom redu – a sada je jasno da će to biti sredinom maja ove godine, zbog dodatnih konsultacija o nekim formulacijama u samom tekstu.
Političke implikacije na Crnu Goru povodom ove situacije su, dakle, zabrinjavajuće jasne.
Prvo, došlo je do tihe, ali efikasne regresije u pogledu odnosa crnogorske politike prema nekim nespornim civilizacijskim pitanjima i problemima.
Drugo, uticaj iz Srbije – politički, ideološki, bezbjednosni i propagandni – je pojačan. On nije više tako vidljiv “prima facie”, ali je vrlo djelotvoran. Singronizovana aktivnost čitave lepeze promotera i “proksija” – od medija do Crkve Srbije – ostvarila je veliki na političke strukture.
Treće, sâma struktura vlasti je dobila novi balans: zvanično vodeći Pokret Evropa sad (PES) je, zapravo, postao zavistan od stavova, mišljenja i interesa koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju predvode Vučić-Putinovi epigoni i pratioci Andrija Mandić i Milan Knežević. Spajić je samo ‘frontman’ u orkestru u kojem drugi određuju notne partiture. Njegovo ignorisanje teških političkih pitanja postaje farsično.
Četvrto, u susret najavljenoj rekonstrukciji Vlade i mogućnosti da Crna Gora dobije tzv. IBAR (tj. izvještaj o ispunjenju privremenih uslova) od strane EU – pokazuje se da je, i u tim procesima, PES bliži poziciji političkog taoca, nego kapetana koji suvereno upravlja crnogorskim državnim brodom.
Na kraju, peto, tu je i zapadni dio međunarodne zajednice, koji sve to posmatra sa dozom inercije, koja zabrinjava svakoga, a najviše pro-evropsku i prozapadnu crnogorsku opoziciju.
Razlozi za podršku i za ko-sponzorstvo Crne Gore Rezoluciji UN o genocidu u Srebrenici su jasni, i na dnevno-političkoj, ali, još i važnije, strateškoj i istorijskoj ravni. Oni se, naravno, tiču i činjenice da je Crna Gora multi-etničko i multi-konfesionalno građansko društvo, tj. da takvo treba i da ostane. Radi se, dakle, o najvažnijem segmentu budućnosti svih koji žive u Crnoj Gori.
I upravo zbog tih vrijednosti i principa je ugrožena, tj. elimisana mogućnost ko-sponzorstva od strne vlade u Podgorici. Taj momenat, dakle, pokazuje svu dramatiku i težinu političkog i bezbjednosnog stanja u Crnoj Gori.
Aktuelna vlast, svrstana uz Beograd i Kremlj, ne izdaje samo crnogorsku tradiciju i istoriju. Ona je izdajnik i budućnosti suverene i nezavisne Crne Gore.
(Miodrag Vlahović je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i bivši crnogorski ambasador u SAD-u)
Pogotovo je to uočljivo u odnosu na HDZ BiH, koji je redovno i sasvim otvoreno udarao direktne šamare predstavnicima EU u BiH, a da za to nije snosio nikakve posljedice. Dapače, popustljivost je samo rasla.
Tako su zastupnici HDZ-a BiH tokom ljeta 2018. godine bojkotovali sjednicu Parlamenta FBiH na kojoj su se obraćali tadašnja zastupnica u Evropskom parlamentu Tanja Fajon i tadašnji šef Delegacije EU u BiH Lars-Gunnar Wigemark.
Iste godine, HDZ je odbio kompromisno rješenje za Izborni zakon koje su zajednički ponudili SAD i EU, uz saglasnost Venecijanske komisije, a prihvatile i sve probosanske stranke. HDZ je u obrazloženju odbijanja diplomatske akcije naveo “da se ne mogu prihvatiti odredbe Ustava FBiH koje pri popunjavanju Doma naroda FBiH predviđaju korištenje popisa iz 1991. godine i one da svaki kanton morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda- tzv. princip – jedan,jedan, jedan”.
Radilo se o ad hoc rješenju, uz saglasnost da svi zajedno pristupe reformama Ustava FBiH.
Umjesto sankcija, HDZ-ovo nepristajanje na dogovor nagrađeno je nakon izbora te godine. Pamti se sumnjivi angažman ranije pomenutog Wigemarka u implementaciji izbornih rezultata i pritiska na CIK koji je rezultirao ispnjenjem želje HDZ-a da se popuna Doma naroda FBiH vrši u skladu sa Popisom stanovništva iz 2013. Time su osim kršenja Ustava FBiH, “poništeni” Aneks VII Dejtonskog sporazuma i nagrađeni rezultati etničkog čišćenja.
Sudeći prema pisanju portal Istraga.ba EU se ovih dana ponovo dala u pomaganje ostvarivanju ciljeva HDZ-a, odnosno spašavanju 12 delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda Federacije BiH i apsolutnoj kontroli uspostave izvšne vlasti u FBiH.
HDZ-ovom ponovnom zadobijanju naklonosti Evropske unije u BiH prethodilo je poniženje koje je Dragan Čović priredio šefu Delegacije EU u BiH Johannu Sattleru. Naime, Sattler je početkom prošle godine nazvao Čovića “šampionom evropskog puta” pozivajući ga da HDZ prisustvuje radu Grupe za nastavak EU puta BiH. Čović se zahvalio na lijepim riječima i odbio doći na sastanak.
Želje su ispunjene i kada je Čovć u decembru zatražio zaustavljanje ponovnog prebrojavanja glasačkih listića u Mostaru, a nakon što su utvrđene brojne krađe. Portal Vijesti.ba zatražio je tada od Delegacije EU komentar na izbore krađe uz upit – treba li prebrojati sva biračka mjesta. Odgovor je stigao tek nakon što su CIK i Sud BiH odlučili da neće biti ponovnog brojanja. Operacija Mostar imala je i svoj nastavak. Iz Delegacije EU tražili su “žurno imenovanje gradonačelnika na narednoj sjednici”, identičan stav onome Dragana Čovića, nakon što su probosanske stranke podržale prijedlog rotiranja gradonačelnika.
Ovakvih primjere je mnogo. I to je konačno počela prepoznavati i međunarodna javnost.
U analizi briselskog EUobservera Toby Vogel i Bodo Weber pišu da “u potrazi za brzim rezultatom u BiH, Evropska unija pokušava postići dogovor koji rizikuje učvršćivanje moći hrvatskih nacionalista koji se opiru potezima koji zemlju učine funkcionalnijom”.
– Reforme koje je predložila hrvatska strana, a koje čine temelj za pregovore, otškrinule bi vrata za mogućnost formiranja trećeg entiteta, uz već postojeća dva, što predstavlja dugogodišnji zahtjev hrvatskih tvrdolinijaša koji tvrde da, dok Srbi imaju svoj entitet – Republiku Srpsku, oni moraju dijeliti vlast s Bošnjacima u drugom entitetu – bošnjačko-hrvatskoj Federaciji. Takav bi potez zacementirao poziciju HDZ-a, sestrinske stranke vladajućoj stranci u susjednoj Hrvatskoj, članici Evropske unije koja žestoko lobira za promjene Izbornog zakona. Međutim, sporazum koji je poprimio oblik u pregovorima koje je predvodio Sattler ne bi osnažio hrvatski narod u BiH – učinio bi HDZ-ovu moć gotovo nesalomljivom, pišu ovi analitičari.
I američki analitičar Kurt Bassuener smatra da se trenutni razgovori u vezi sa izmjenom Izbornog zakona svode na to da se “ugodi lično Čoviću”.
“Pogledajte perverznost ovog Izbornog zakona, pa to je nešto za šta se Rusi bore već neko vrijeme. Mi smo se, zapravo, predali ucjeni etnokrata. Na kraju se sve to svodi da se Čoviću osigura da će uvijek biti predstavnik Hrvata. Svi oni koji kažu da to ima veze sa odlukom “Sejdić-Finci” ne vide poentu. To je izgradnja pravnog režima koji će osigurati Čovićevu političku dominaciju”, zaključuje Bassuener.
Ako je suditi po prijedlogu Evropske komisije da se Ukajini i Moldaiji dodijeli kandidatski status, a Gruziji odobri isto uz određene uslove, a da se nisu ni “počešali” kada je zapadni Balkan u pitanju – mjesta za muslimane u Evropskoj uniji, prema svjetonazorima birokrata – nema!
Mnogo je rupetina u mišljenju Evropske komisije!
Po prvi put u historiji, EU je voljna kandidatski status dati državi koja je suočena s brutalnom agresijom i koja stabilno gubi komad po komad teritorije. Sada je već sigurno petina Ukrajine pod kontrolom Rusije. Veliko je pitanje da li će Kijev ikada uspjeti vratiti taj teritorij.
Isto tako, petina Moldavije pod ruskom je kontrolom. Tzv. Transnjistrija na svom teritoriju ima i 1.500 ruskih vojnika i vojnu bazu koju koristi zvanična Moskva.
Istina, do sada se ovaj komad teritorije držao maksimalno po strani u ratu Rusije protiv Ukrajine. No, samo je pitanje kada će Vladimir Putin odlučiti aktivirati ovaj zamrznuti konflikt.
U Gruziji postoje čak dvije “transnjistrije” – Južna Osetija i Abhazija. A ipak, zvanični Tbilisi je bitno bliže Briselu, nego Bosna i Hercegovina, koja se već 20 godina reformira i “reformira”, piše politicki.ba.
Još je gore za Sjevernu Makedoniju.
Ova je država promijenila ime kako bi ušla u NATO. I uspjela je u tome. Sada, nakon 17 godina čekanja, nije ništa bliže otpočinjanju pregovora o ulasku u EU. Nešto je jako, jako, jako truhlo u Briselu! Jako!
Albanija je ispunila sve uslove za početak pregovora. Čeka se da se Bugarska smiluje i otkoči početak pregovora s Makedonijom, pa da i zvanična Tirana počne otvaranje i provizorno zatvaranje svojih poglavlja.
Kosovo je višestruko prebacilo plan aktivnosti za ukidanje viznog režima s EU.
Ovdje se Evropska komisija nema šta kriviti – krivci su pojedinačne države Unije, predvođene Holandijom i Francuskom!
Tek, u prvim reakcijama na objavu Mišljenja Evropske komisije u vezi s zahtjevom za kandidatski status Ukrajine, Moldavije i Gruzije, vidi se sve dublja podjela unutar bloka 27 država.
Austrija bezmalo ultimativno traži da se u “dijeljenju karti” kandidatskog statusa uključi i Bosna i Hercegovina. Čak je i sam kancelar te zemlje Karl Nehammer rekao da mu je nezamislio da Ukrajina prođe sa tom “nagradom” a da BiH opet ostane kratkih rukava!
Njemačka ministrica vanjskih poslova također je u priču uključila zapadni Balkan i zatražila da se ukine jednoglasje u vanjskoj politici EU.
Poljska, s druge strane, presretna je najavom da bi zvanični Kijev mogao imati taj famozni kandidatski status.
“Put Ukrajine prema EU bit će jako dug. U pitanju je dvocifrena brojka. Drugi broj je “nula”. Ne znam hoće li ispred te nule biti “1”, “2”, “3”…”, rekao je nedavno jedan evropski zvaničnik u Briselu.
BiH je već dobrano zagazila u drugu deceniju svog “reformskog evropskog puta”. Ako bi smo analizirali ko je kriv što sve traje toliko dugo, krivica se može podijeliti. No, ne i na ravne časti.
Niko ne spori da su se u Evropskoj komisiji utrkivali da se za BiH propišu što nemogućiji uslovi za njen dalji napredak prema EU.
Kako to izgleda, najbolje se može vidjeti na primjeru dva puta propale izborne reforme.Brisel svim silama nastoji držati BiH podalje od evropskih vrata.
U samoj Bosni i Hercegovini nerijetko smo imali utrkivanja naših političara i državnih službenika ko će napraviti veću budalaštinu na evropskom putu. Da ne idemo u detalje, a znamo ih, kao i imena političara i šta su radili u birokratskim ćoškovima Evropske komisije, evo jednog primjera:
Kada je BiH potpisala Sporazum o stabilizacji i pridruživanju, u tom su aktu navedene i kvote za izvoz. Ako mislite da možete pretpostaviti stepen imbecilija koje su tamo navedene, varate se.
BiH je tako tražila, a Brisel odobrio, da se na tržište EU može plasirati između 100.000 i 200.000 (tona) litara vina šampanjac i pjenušac. I onda je neko otkrio da BiH skoro da i ne proizvodi tu vrstu vina!
Naravno, sada svi mi možemo reći – pa dobro, to jeste budalaština. Ali hajte je uporedite sa imbecilijom koja će ući u anale briselskih domišljatosti, da se kandidatski status dodijeli državi koja na svom teritoriju ima dvije ruske paradržave!?
Mišljenje Evropske komisije o Ukrajini, Moldaviji i Gruziji je odlično!
Ono pokazuje svo licemjerstvo birokrata iz Brisela koji dugi niz godina treniraju strogoću posebno nad BiH, a onda sve “kompenziraju” servilnošću na drugim mjestima pokazujući da niti imaju principe, niti znanje.
Da! Ukrajina treba biti kandidat i tu se državu mora ubrzano “usisavati” u evropske institucije i fondove. Ali isto tako to mora važiti i za Sjevernu Makedoniju, Albaniju, Kosovo, Bosnu i Hercegovinu. I kandidati moraju biti Moldavija i Gruzija!
Crnoj Gori se mora priznati da je najdalje odmakla i dati joj se datum ulaska! Evropska unija je na historijskom ispitu. Odluka od 23. i 24. juna ove godine bit će dalekosežna.
Ako se ona bude donosila u skladu s aktuelnim uzusima, evropsko tlo postat će rastuće nestabilno, a ratni požari redovna pojava.
Očekivana i sasvim logična odluka Rusije da prizna “Donjecku narodnu republiku” (“DNR”) i “Luganjsku narodnu republiku” (“LNR”) kao nezavisne države dovela je i još će dovesti do krupnih političkih turbulencija na svjetskoj političkoj sceni. Zašto je odluka – “očekivana” i “sasvim logična”?
Kremlj je već priznao kao države tvorevine koje je sam stvorio u nizu država svog susjedsta – od Abhazije do Južne Osetije. No, ovog puta tvorevine su “u dubini” evropskog tla i imaju potencijal dalje destabilizacije.
Na primjer, šta ako Rusija prizna nezavisnost entiteta RS?
Ili “Herceg Bosne”?A to uopće nije nerealno. Odlukom da podari “međunarodni politički subjektivitet” “LNR-u” i “DNR-u”, Putin je dodatno razbuktao političke strasti.
Ukoliko ga Kina i formalno podrži u tome, što skoro pa nemoguće – zbog Tajvana, svijet bi se suočio s velikom polarizacijom i obnovom Hladnog rata u najgorem obliku.
No, to je visoka politika na koju mi, cijeli region zapadnog Balkana, nema nikakvog utjecaja. Šta su implikacije Putinove odluke na Evropu i – posebno – naš region?
Ako je suditi po prvim reakcijama, ovdašnji političari su uplašeni i kao da se dozivaju pameti. Najbolje se to vidi iz sinoćnjeg dramatičnog istupa Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije.
Kao malo kome, Putinova odluka došla mu je u krajnje nezgodnom momentu. Slijede mu 3. aprila predsjednički izbori.
Koncept na kome se temeljila njegova kampanja – faktičko negiranje svega što dolazi sa Zapada i proglašenjem izdajnicima svakog ko tako makar misli – sada je više nego kontraproduktivno. Ne treba sumnjati u Vučićevu domišljatost. Naći će on modus da i iz toga proba izvući najbolje za sebe. No, političke postavke njegovog bitisanja nalaze se pred (dubokom) redefinicijom. Naruku mu ide i to što je Srbija ipak najmnogoljudnija država zapadnog Balkana i uticaj koji to samo po sebi donosi u regionu.
Andrej Plenković i Milo Đukanović (a sada i ministar vanjskih poslova Crne Gore) osudili su Putinov potez.
Osudio ga je i Janez Janša. Andrej Plenković je hitro kritizirao akt Kremlja. Prije njih oglasio se Recep Tayyip Erdogan sa oštrom osudom…
Šuti Viktor Orban. Ali i Zoran Milanović. Šuti i Dragan Čović. Milorad Dodik će se morati izjasniti.
Ovaj dvojac sebe je davno pozicionirao kao bliži Putinu čak i od samog Vučića. Sada se traži koliko toliko častan izlaz. Barem to Čović radi.Stvari su se, dakle, u Ukrajini poprilično iskristalizirale. Rusija je izvršila novu agresiju na tu zemlju. “Crvena linija” je pređena. Zapad kreće sa sankcijama.
Jučer smo napisali da su novi pojedinci i pravni subjekti (“entiteti”) Rusije stavljeni na “crnu listu” EU.
Objavili smo i da je na Vijeću za vanjske poslove (FAC) Evropske unije raspravljano i o sankcioniranju Dodika i njegovih sljedbenika – kako pojedinaca, tako i “entiteta”.
Putinovi potpisi na dva papira sada ubrzavaju i dešavanja oko BiH.
Liz Truss, ministrica vanjskih poslova Velike Britanije i političarka koja se sve glasnije pominje kao nova premijerka te zemlje, u nedjeljnom intervjuu reče i da Putin želi anektirati zapadni Balkan – posebno Srbiju i Albaniju, kako prenese The Guardian.
Ta poruka sigurno je stigla i u EU, ali i u Vašington. Balkan jeste jedna od tačaka sa koje Rusija destabilizira Zapad.
Putin ovdje nema šta izgubiti. Nikada nije ni imao. On će sigurno pojačati djelovanje u našem regionu. I to smo već vidjeli kroz pojačane aktivnosti i retoriku Ambasade Rusije u Sarajevu.
Šta bi naš odgovor trebao biti?
Vremena su krhka. Sada se svaki potez prati kroz puno više dioptrija i iz više uglova. Zvanično Sarajevo je imalo iznuđenu neutralnu ulogu, zbog Dodika. A i Čovića. BiH se nije pridružila EU i SAD u sankcioniranju Rusije zbog okupacije Krima 2014. godine. I Zapad je to razumio. Sada toga više nema.
Pogoršanje stanja u Ukrajini znači da će Zapad morati čistiti ruske džepove u drugim dijelovima Evrope. To stavlja “na basamak” i Dodika i Čovića i Milanovića… I bit će sada jako zanimljivo pratiti kako će se ovaj posljednji ponašati. Bezglavi populizam, pljuvanje na sve i svakoga počinje mu se obijati o glavu.
Dodik, naravno, nema kud i stajat će uz Rusiju i Putina. Ne treba se iznenaditi ako pokuša napraviti salto mortale. No, davno je već otišao predaleko. Sada je izglednije da bude predsjednik (istina, realnije je da nađe utočište tamo) “DNR-a”, nego neki faktor ovdje. Čović sa čuvenom izjavom da ne vidi maligni ruski uticaj u BiH sam se gurnuo u offsajd. Je li mu to, međutim, otvorilo boravišnu vizu u “LNR”?
Sada se, dakle, otvara pitanje vodstva nad dva, od tri konstitutivna naroda u BiH. Ono će se prelamati i kroz finiš pregovora o izbornoj reformi. Najavljuje se dolazak zapadnih izaslanika za to pitanje u BiH. Najavljuje se i da će oni na sto staviti prijedlog koji se ne sviđa vodećim strankama u entitetu F BiH. Kao, pošto oni imaju puno zamjerki – to je najmanje loš prijedlog. Nekako mi ta teza izgleda baš neuvjerljivom. Ali, neuvjerljivo je bilo i da se od nas traži prihvatanje entiteta RS, jer se radi(lo) o planetarnoj nepravdi, pa se desilo.
Bošnjaci i probosanske političke snage nisu ni u primisli otišle na stranu podrške Rusiji i Putinu. Naprotiv!
Stoga je tu situacija prilično relaksirana i sada se ne treba pokvariti nekim nepromišljenim potezom ili potezima. Mada takva opasnost realno postoji jer su politički lideri tog bloka podijeljeni, presujetni i sve manje komuniciraju. Potezi i odluke koje se budu donosile u narednim danima imat će utjecaj ne toliko na sarajevske stranke, koliko sudbinu Dodika i Čovića. Sarajevo je tu redovno pravilo sistemske greške. Sada je situacija jasnija i dramatičnija.
Od danas se, pod sloganom Simbol slobode, obilježava Dan Republike Srpske. Kako je u objašnjenju ovogodišnjeg slogana proslave istaknuo RTRS, „sloboda ima duboko ukorijenjeno značenje u istoriji, kulturi i kolektivnom identitetu srpskog naroda“, te dodaju da slogan podsjeća na „borbe kroz istoriju i služi kao inspiracija za trenutne izazove“.
Na pojam slobode, osvrnuo se i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, u svom obraćanju na svečanoj akademiji: „Sloboda Srbima na ovim prostorima nikada nije bila filozofska, već egzistencijalna riječ, zato je i proizvela mnoge naše akcije.“
U presudi Petru Mitroviću, bivšem pripadniku policije Republike Srpske, koji je učestvovao u streljanju 1.300 Srebreničana u hangaru u Kravici, sudsko vijeće je iznijelo analizu načina na koji su zvaničnici Republike Srpske koristili riječi osloboditi, tokom operacija u Podrinju, uključujući i masovne egzekucije zarobljenih Srebreničana.
Sudije podsjećaju da u poznatoj Direktivi 7, koja je izdata početkom marta 1995. godine, Radovan Karadžić koristi više puta pojam oslobađanje. U ovom dokumentu, ratni lider bosanskih Srba govori o „oslobodilačkoj borbi i stvaranju slobodne i jedinstvene srpske države na prostoru bivše Jugoslavije“. (Podvlačenja su moja.)
Nadalje, kako sudije primjećuju, Karadžić u Direktivi 7 govori o „oslobađanju“ Goražda i Srebrenice.
„Isplanirati operaciju pod nazivom ‘Jadar’ sa zadatkom razbijana i uništenja muslimanskih snaga u ovim enklavama i definitivnog oslobađanja Podrinja“, piše Karadžić u spomenutom dokumentu.
U jednom televizijskom intervjuu, koji je dao 12. jula 1995. godine, Karadžić je – navodi se u presudi – govorio o „preostalim borbenim aktivnostima“ odnosno o zarobljenim Bošnjacima u Srebrenici:
„Naš komesarijat“, kazao je „kao što vidite, požurio je da pruži pomoć. Svako može vidjeti da su ti ljudi dobro uhranjeni i da nema uopšte nikakvih problema.“
„Ako ste“, dodat će Karadžić, „uporedili ono što se desilo u Zapadnoj Slavoniji gdje su Hrvati navodno oslobađali sa onim što se desilo u Srebrenici, gdje Srbi zaista vrše oslobađanje, postoji takva razlika da je uopšte nemoguće govoriti o ratu.“
Jedan od njegovih najbližih saradnika Miroslav Deronjić svjedočio je pred Haškim tribunalom i Sudom Bosne i Hercegovine da mu je Karadžić, tri dana ranije, 9. jula kazao:
„Miroslave, sve ih treba poubijati.“
„Onda je“, veli Deronjić, „dodao sljedeću rečenicu – ‘princip Zapadne Slavonije’.“
„To je“, veli Deronjić, „bio jedan osvrt na nedavne napade Hrvata u Zapadnoj Slavoniji, o čemu smo prethodno bili razgovarali. Shvatio sam da se to odnosi na rašireno mišljenje da su Hrvati tokom napada ubili sve šta im se našlo na putu, uključujući civile, te da su napali kolonu koja je bježala.“
Nije jedini Karadžić koristio riječ oslobađanje u navedenom smislu. Sudije skreću pažnju na intervju, koji također 12. jula, dao general Radoslav Krstić, jednom od novinara ispred UN-ove baze u Potočarima.
Na pitanje kako ocjenjuje način na koji je Drinski korpus obavio „vojni posao u vezi sa oslobađanjem Srebrenice“, Krstić je ispravio novinara, pojasnivši da je operacija još uvijek u toku.
„Mi nismo prekinuli operaciju“, kazao je, „mi idemo do kraja, do oslobađanja teritorije opštine Srebrenica.“
Na kakvo je „oslobađanje do kraja“ mislio, bit će nam jasnije, ako imamo na umu da je tog jutra, 12. jula, prije nego što je dao intervju, general Krstić učestvovao na sastanku sa generalom Mladićem, na kojem je odlučeno da će zarobljeni bošnjački muškarci i dječaci biti poubijani.
Nadalje, svjedok S4, jedan od policajaca Skelanskog odreda, koji je učestvovao u egzekuciji u Kravici, kazao je da im je komandant odreda Milenko Trifunović još 11. jula kazao da će sa sarajevskog fronta biti premješteni u Podrinje, kako bi učestvovali u „oslobađanju Srebrenice“.
Svjedok S4 je, kažu sudije, „tvrdio, dosljedno i bez kolebanja, da je oslobađanje Srebrenice, kako su oni to razumjeli, imalo za cilj trajno istrebljenje bošnjačkog stanovništva.“
Sudije primjećuju da je čak i Miroslav Deronjić, koji je priznao krivicu za zločine u selu Glogova i svjedočio protiv političkog vojnog rukovodstva Republike Srpske u Hagu, u svojim iskazima redovno koristio pojam „osloboditi“ u istom značenju.
„On je“, vele sudije, „naveo da je ‘oslobađanje’ istočne Bosne niz koridor Drine uključivalo plan od dva dijela koji je smišljen 1991. i 1992. godine. Bosanski Srbi bi prvo preuzeli vlast u opštinama u Podrinju, a potom silom protjerali bošnjačko stanovništvo: konkretno prisilnim preseljenjem žena i djece i često zatvaranjem i ubijanjem muškaraca. On navodi ‘oslobađanje Bratunca’ (točka 152), ‘oslobađanje Konjević Polja’ (tačke 154 i 156), ‘oslobađanje Kravice’ (točka 156) i pokušaj ‘oslobađanja Srebrenice 1993. godine’ (točka 152).“
„Oslobođenje je“, zaključuju sudije, „bio termin kojeg su koristili bosanski Srbi za istrebljenje Bošnjaka s teritorije koju su držali.“
Što se tiče genocida u Srebrenici, o njemu su, pred Haškim tribunalom i Sudom BiH, najviše otkrili upravo Srbi, od visokih političkih zvaničnika poput Deronjića, preko oficira poput Momira Nikolića i Dragana Obrenovića, pa sve do mnoštva običnih pripadnika VRS-a, civilne zaštite, bagerista i mještana. No, istina je skoro pa bezvrijedna.
Danas, kada se, na svečanoj akademiji povodom 9. januara, na pomen Karadžićevog i Mladićevog imena, u Boriku orio aplauz, nebom iznad Banjaluke letjeli su američki avioni.
U svojoj momumentalnoj knjizi o Srebrenici, Matthias Fink piše da su, nakon ulaska srpskih snaga u Srebrenicu, avioni NATO-a letjeli iznad srebreničkog neba, te da su izbacili čak i nekoliko bombi, prije nego što su se povukli. Ako se dobro sjećam, u avionima su bili nizozemski piloti, odnosno pilotkinje.
Tri decenije nakon genocida, još uvijek traje rasprava o tome ko je tačno kriv u lancu međunarodne komande, zbog neadekvatne reakcije. Da li nizozemski ministar odbrane Joris Voorhoeve, ili vlade SAD-a, Francuske i Britanije, kako je on nedavno ustvrdio u intervjuu za Al Jazzeru?
Kada su u septembru, konačno počeli vazdušni udari NATO-a, na položaje Vojske Republike Srpske, Nikola Koljević se, kako piše Derek Chollet u svojoj knjizi o Dejtonu, žalio da korištenje Tomahawk projektila „nije fer“ i da je šokiran time da su američki avioni bacali bombe „samo 150 metara od njegovog ureda“.
Karadžić je, kaže Chollet, tih dana govorio da su „Srbi poniženi“.
I James Pardew je, veli Chollet, u svojim izvještajima s Balkana tih dana pisao da se bosanski Srbi osjećaju poniženim, te da se njihova odlučnost raspala što otvara šansu za mir.
Navedena epizoda je od izuzetnog značaja za razumijevanje Karažićevog moralno-psihološkog koda. On, koji je istrebljenje Bošnjaka doživljavao kao oslobađanje, nije se mogao osjetiti posramljenim ni pred kakvim moralnim ukorom, već samo pod osjećajem bespomoćnosti koji su mu ulijevali vazdušni udari NATO-a.
Nije to samo Karadžićev psihološki kod. Velikosrpska politika, koja je uvijek osjećala samo prezir prema nemoći svojih žrtava, pokazala je da njeno poštovanje zaslužuje samo onaj ko i nju samu dovede do osjećaja potpune bespomoćnosti, što nije moguće prijetnjama već djelima.
Nekoliko sedmica prije zaključenja Dejtonskog sporazuma, Milošević je američkom generalu Wesleyju Clarku kazao da „Amerikanci mogu biti zadovoljni što je NATO pobijedio u ovom ratu“.
Milošević je, kaže Clark, iskazao respekt prema američkim „bombama i projektilima“, te ukupnoj vojnoj i tehnološkoj nadmoći.
„Mi Srbi nikad nismo imali šanse protiv vas“, kazao je Milošević.
Clark mu je, veli, kazao da griješi.
„Vi ste izgubili rat od Muslimana i Hrvata“, pojasnio je Clark.
Rasprava između mene i gospodina Draga Bojića ilustrativan je primjer nemoći dijaloga. Što god da se desi, bez obzira na snagu argumenata, nakon dijaloga svaka strana ostane na svome stanovištu. Ako bi se, pak, iz te rasprave izrodila otvorena i intelektualno poštena šira javna rasprava o nacionalizmu koja je nužna bosanskohercegovačkom društvu, ni njegovo ni moje vrijeme ne bi bilo protraćeno.
Dakle: ja nakon „dijaloga“ još tvrđe mislim da je gospodin Bojić u krivu. Kao što i on, usudiću se pretpostaviti, misli da sam u krivu ja.
Osvrnuću se, ipak, na samo jednu krivu tezu gospodina Bojića. Učiniću to zato što mislim da je to tačka u kojoj se najjasnije vide naše razlike.
Ponoviću: crnogorski nacionalizam broji 0 žrtava. Gospodin Bojić tvrdi da nije tako i crnogorski napad na Dubrovnik pripisuje crnogorskome nacionalizmu.
Vlast koja je učestvovala u napadu na Dubrovnik bila je vlast Crne Gore. Ali je njen nacionalizam bio velikosrpski. Mila Đukanovića i Momira Bulatovića na vlast je doveo velikosrpski nacionalizam. U trenutku napada na Dubrovnik, Crna Gora je satelit Srbije. Napad na Dubrovnik je djelo velikosrpskog nacionalizma koji je u Crnoj Gori bio prisutan i destruktivna sila tada, kao što je i danas.
U trenutku napada na Dubrovnik, što gospodin Bojić očito ne zna ili ne želi da zna, jer ruši njegove teze, crnogorski su nacionalisti okupljeni oko partije LSCG. Oni na Cetinju organizuju antiratne mitinge i pjevaju: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Kao što će, ti crnogorski nacionalisti, kasnije na trgovima puštati pjesme Kemala Montena i plakati nad sudbinom Sarajeva. Razumijem da gospodin Bojić ima problem da to kognitivno mapira, ali to je prosto tako: govorimo o nacionalistima koji su oplakivali opsadu „tuđeg“ grada u koji se upustila njihova zemlja, oteta od strane velikosrpskog projekta.
Crnogorske vlasti i ostali velikosrpski nacionalisti tada su crnogorske nacionaliste nazivali „ustašama“. Tako ih velikosrpski nacionalisti zovu i danas. Ali eto: gospodin Bojić tvrdi da su Dubrovnik napali baš „crnogorske ustaše“.
Sa mojim stavom, prećutno i svojim prisustvom, složili su se Ministarstvo branitelja te Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. Otkrivanju spomen ploče u Morinju kod Kotora, gdje su u logor odvođeni zarobljeni hrvatski branitelji, prisustvovali su ministri odbrane i vanjskih poslova Crne Gore Raško Konjević i Ranko Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda.
Tekst na ploči, koji su, it goes without saying, usaglasile hrvatska i crnogorska strana, glasi: „Tokom velikosrpskeagresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj, za zatočene hrvatske civile i branioce.
Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!”
Što se toga čiji je nacionalizam, crnogorski ili srpski napao Dubrovnik, I Rest My Case.
Uzgred, najodvratnija strana CG nacionalizma, prisutna kod malog dijela crnogorskih nacionalista, jeste očijukanje sa hrvatskim nacionalizmom, njegovom ustaškom frakcijom. “Ista nas je odgojila mati, Crveni smo mi Hrvati”, Sekula Drljević, Štedimlija i taj đir. O tome sam pisao i to jasno osudio. Izvolite dokaz. https://zurnal.info/clanak/naspram-draze-mihailovica-mora-stajati-ljubo-cupic/23360
Tu, između ostalog, pišem: “Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti ništa nacionalističko”. Toliko o mojoj podršci crnogorskome nacionalizmu.
Iz očitih razloga, međutim, ne pristajem na izjednačavanje crnogorskog i srpskog nacionalizma. Ne samo zbog nejednakog broja žrtava koje stoje iza tih nacionalizama, nego i zbog toga što je srpski nacionalizam imperijalan, dok je crnogorski antiasimilatoran i antikolonijalan. Taj se nacionalizam, koji nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjedima, iscrpljuje u odbijanju asimilacije kojoj su Crnogorci od 1918. naovamo izloženi. Taj nacionalizam staje u iskaz: “Mi smo Crnogorci, ne Srbi”. Što je u očitoj suprotnosti sa stavom velikosrpskoga nacionalizma o tome da su svi i svuda Srbi, a sve okolne zemlje “srpske”.
Crnogorski nacionalizam, koji su kao sredstvo oslobodilačke i emancipatorne borbe koristili i komunisti, ne da nije “isti” kao velikosrpski, nego mnogo više sličnosti ima sa alžirskim antikolonijalnim nacionalizmom, ili nacionalizmom koji je u svojoj borbi koristio marksistički revolucionar Thomas Sankara, koji će postati predsjednik Burkine Faso.
Dio argumentacije koju sam koristio za crnogorski, važi i za bošnjački nacionalizam. U BiH, srpski i hrvatski nacionalizam su centrifugalne, dok je bošnjački (još uvijek) centripetalna sila. Ukoliko bi bošnjački nacionalizam postao asimilatorna ili imperijalna sila, u meni bi imao posvećenog neprijatelja. Dok ne bude tako, odbijam bošnjački nacionalizam izjednačiti sa velikosrpskim i (veliko)hrvatskim. Tvrdim da teza o “istovjetnosti nacionalizama” aktivno radi za imperijalne nacionalizme.
Kada je katolička crkva spaljivala Jana Husa, pobožna je žena bacila cjepanicu u plamen na kojem je ovaj gorio pa se prekrstila. Tako, iz očitog neznanja, i gospodin Bojić baca drvo u vatru velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Šta reći, osim ponoviti ono što je tom prilikom rekao Hus: O, sancta simplicitas! O sveta prostoto!
Ovim je, što se mene tiče, “dijalog” između mene i gospodina Bojića završen.
Obećanja su kao pun mjesec, ako se odmah ne ispune, svakim danom više blijede. Ova njemačka poslovica možda najbolje opisuje kojom brzinom će se smanjivati i prestati sijati vještačko blještavilo priče koju nam Trojka prodaje pod historisku integraciju ka EU. Polazeći od toga da ništa dobro nije postojalo prije njih, sarajevski trikolori nesvjesni zablude vlastitih misli, razletješe se po medijima i društvenim mrežama da nas ubijede “da je 21. mart historijski dan za BiH”. I povrh svega plasiraju nam blago rečeno licemjernu besjedu da smo eto zahvaljujući njihovim “mudrim politikama” dobili zeleno svjetlo iz Evropske unije.
A ni u tragovima ne žele reći kako izgleda ta trasa na koju treba da kročimo nakon zelenog svjetla. Svjesno prešućuju tešku istinu da zeleno svjetlo koje smo dobili nije nikakav putokaz niti lift koji će državu Bosnu i Hercegovini podići na viši nivo. Na nivo srednje razvijenih i uređenih članica EU. Umjesto istine, mudrolijaši iz Trojke ushićeno dižu ruke nadajući se da im poklonjena ulaznica za pregovore s EU može donijeti političku moć za koju su kao list na buri strahovali svake sekunde dok je trajala sjednica Evropskog vijeća.
Jer, niti im je bitno šta znači ono što nam je Evropska unija poklonila iz svojih interesa, niti smiju trezveno promišljati kakve posljedice će na državu Bosnu i Hercegovinu ostaviti njihovi ustupci da bi se na semaforu nepoznatog puta upalilo zeleno svjetlo. Nedvosmislena je fakta da su skoro sve što su imali kao ulog naroda i države koji bi trebali predstavljati uložili za to svjetlo samo iz uskopartijskih i ličnih interesa, a nikako zarad interesa naroda i države.
I nesumnjivo je da će ih to koštati. Koštalo je sve slične njima u državama koje su sada članice i naročito one koji su na EU putu dali sve, pa i identitet, bez da su još postali dio EU. Njihovi su lideri na tom evropskom putu ulagali previše, za premalo rezultata i puk je to vrlo brzo shvatio i kaznio ih. Stoga, besmisleno je slavlje trikolora iz Murphyijevog džepa, ma koliko potrajalo, u konačnici će donijeti otrježnjenje za njih same.
I to nije problem. Problem je što će država Bosna i Hercegovina zbog želje trojca Konaković, Nikšić i Forto da utvrde moć i vlast na kraju doći u situaciju da na mnogo teži način brani svoju opstojnost, nezavisnost i suverenitet nego što ju je branila prije onog zelenog svjetla.
Bosna i Hercegovina je zvanično dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji 15. decembra 2022. godine. Gle čuda, postojala država i nešto se dešavalo i prije dolaska misionara pod zastavom Schmidta i Murphyija. Je li zbog kandidatskog statusa Bosna i Hercegovina uznapredovala, jesu li i za promil smanjene prijetnje po njen opstanak. Nisu, kao što ni nakon 21. marta 2024. godine te prijetnje neće nestati, nego će biti i opasnije i vidljivije.
Sjećam se koliko je Dragan Čović, lider HDZ-a, vilenio nakon dobijanja kandidatskog statusa. I tada se, kao i danas govorilo kako je to historijski dan, a historija kaže da svaki dan koji se u momentu zbivanja naziva historijskim nije ništa drugo do li prekriženi broj u kalendaru. Valjda historija nakon protoka vremena definiše šta je bilo historijski dobro ili loše, a ne Trojka ili Dragan Čović. Ali, nisu oni krivi što teško stečene diplome definišu količinu njihovog neznanja.
Turska bi bila dobar primjer koji može smiriti ushićenost Trojke, ali ima jedan još bolji, čak dijelovima Trojke i bliži uzorak.
Sjeverna Makedonija, ranije Republika Makedonija zvanično je promijenila ime 12. februara 2019. godine. Učinila je to pod vlašču Zorana Zaeva kako bi deblokirala euroatlantske integracija jer joj je Grčka stajala na putu. Kandidatski status dobila je 2005. godine, a pravo na pregovore 19. jula 2022, tri godine nakon promjene imena. Sjeverna Makedonija i pored svega učinjenog nije članica EU.
I što je još gore, Sjeverna Makedonija je i danas, kao i svih godina unazad pod istom količinom prijetnje koja kao i u slučaju Bosne i Hercegovine dolazi kroz hibridne i cyber napade, kroz kriminal i obavještajno podzemlje… Ni ulazak u NATO nije umanjio te prijetnje. Zoran Zaev je s vlasti otišao otprilike mjesec dana nakon otvaranja pregovora sa EU.
Indikativno i zabrinjavajuće bi po Nikšića moglo biti ono što je sam napisao tada Zaevu. “Zoran Zaev, moj drug, u potpunosti je preuzeo odgovornost za poraz svoje stranke na lokalnim izborima, pa podnio ostavku na mjesto predsjednika SDSM-a i na mjesto premijera Sjeverne Makedonije. Sve vrijeme je pokazivao da mu je interes građana Sjeverne Makedonije na prvom mjestu. Zoran Zaev i SDSM su direktne žrtve katastrofalne i licemjerne politike Evropske unije u toj zemlji, ali i cijeloj regiji”. Dakle, Nikšiću je tada bilo jasno da je Zaev platio cijenu evopskog puta.
Iako ne bih da mu kvarim evropsko ushićenje, Nikšiću, ali i njegovim političkim ortacima moram napomenuti da je Zaev Sjevernu Makedoniju uveo u NATO, a opet platio ceh pregovora s EU. Zaev je za razliku od Trojke to uradio zarad interesa države, a opet mu narod dao crveni karton od kojeg se nikada nije oporavio. Lokalni izbori u BiH su za otprilike šest mjeseci, neka trikolori porazmisle trebaju li i imaju li šta slaviti.
Ono što Trojka očito nije u mogućnosti shvatiti morali bi shvatiti svi drugi politički subjekti s adresom na prostoru koji je oslobodila ili odbranila Armija RBiH. Republika Hrvatska je nakon 21. marta 2024. godine postala mnogo ozbiljnija prijetnja nego je to bila ranije. Politički je slijep ko god ne vidi da su Plenković, Grlić Radman, Zovko slavili zeleno svjetlo za pregovore BiH i EU u podjednakoj mjeri u kojoj su to činili trojkaši kao političke marionete (lutke na konopcima predstave o uspješnosti države kojoj i danas prijeti nestanak).
“Uspjeli smo” uzviknu Plenković, pa nas napomenu zašto je toliko ushićen: “Nastavit ćemo pomagati BiH i štititi interese Hrvata kao konstitutivnog naroda”. Zanimljivo, dok se čekao bijeli dim nad Evropskim vijećem potekla je informacija o spremnom Izbornom zakonu koji u formi i suštini predstavlja ostvarenje ovog Plenkovićevog “štititi interese Hrvata u BiH”. Čitaj – zaštita interesa HDZ-a i RH. Dakle, prije nego su opijeni samoljubljem Trojkaši uspjeli da se vrate u Sarajevo stigla je prva faktura.
Stići će još neke, ekonomske, političke, energetske. Zagreb se nikad nije odrekao osnovne ideje da budemo njegova gubernija, samo je sofisticirao način na koji to ostvaruje. A dok Zagreb slavi priliku da nas lakše utopi u banovinu, moramo podsjetiti na najavu svesrpskog sabora koja dolazi iz Beograda. Taj sabor će razmatrati položaj srpskog naroda i definisati neke korake.
A dio koraka već je definisao Milorad Dodik. April je za koji dan a on u aprilu očekuje da na talasima lažne evropske magije dobije ono što je zahtijevao, a i što mu je obećano. A to je progon stranih sudija, no siguran sam i ustupak na polju državne imovine koja mu je neophodna kao posljednja atribucija državnosti entiteta Rs.
I dok legionari kompromisa pod Schmidtovom i Murphyijevom zastavom poplaćaju fakture za zeleno svjetlo na neizvjesnom putu, jedini prostor koji će moći uvesti u EU je Konjic kao forma onog slova “i” između prostora poznatog kao Bosna, odnosno Hercegovina.
Za to vrijeme iz političke grobnice lidera na evropskom putu Zoran Zaev će se smijati Nikšiću i ortacima i čuditi kako na njegovom primjeru nisu shvatili da nijedan kompromis s interesima države nije vrijedan evropskog puta. Jer, evropski put definišu birokrate i kadrovi koji su u suštini identični projektu Trojke. Sve može kada odgovara uskogrudnim interesima grupacije koja vodi procese i ništa ne može kada im nije u interesu.
Zato ću tekst završiti još jednom njemačkom poslovicom koja kaže: “Bolje je prijateljsko odbijanje nego nevoljno obećanje”. Samo još da Trojka i svi mi u Bosni i Hercegovini shvatimo da u Evropskoj uniji nema ništa prijateljsko. Sve je interes, pa i to da se disfunkcionalnoj BiH daju pregovori u naletu panike od sibirskog medvjeda čiji bijes stvara sve veću paranoju u Briselu!
Kao da je sve gotovo. A uopće nije! Bosna i Hercegovina trebala bi od sutra imati status pregovarača o ulasku u Evropsku uniju.
To je ono što je, na primjer, Srbija dobila u martu 2012. godine. Misli li iko da današnja Srbija može u EU? Iako je ta država otvorila 22, od 35 pregovaračkih poglavlja. Dobro, za razliku od ostalih, 35. pregovaračko poglavlje je posebno i odnosi se samo na tu državu. I Kosovo. Rješavanje međusobnih odnosa i – u konačnici – uzajamno priznanje kao dvije nezavisne države. Sigurno je Vaša trenutna rekacija – ‘to se nikada desiti neće!’. I vjerovatno ste u pravu.
Tek, Bosna i Hercegovina bi sutra trebala dobiti jednu dobru vijest. Sa navodnicima ili bez. Odobravanjem pregovaračkog statusa, naša je država napravila još jedan iskorak na svom evropskom putu. Koji traje više od dvije decenije.
Dobivanje kandidatskog statusa za BiH jeste bio veliki iskorak. S njim smo, na primjer, dobili i pravo pristupa određenim fondovima EU. Jesmo li to iskoristili, veliko je pitanje. Odgovor je najvjerovatniji da – nismo. I tu je ključni problem!
BiH će sutra iz Brisela dobiti muštuluk.
I uz njega set zahtjeva za promjenama. Njih – u 90 posto slučajeva – mora provoditi aparat državne uprave. A bh. državna uprava je devastirana! U njoj i dalje ima izuzetno sposobnih, stručnih i pametnih ljudi. Ali takvi ne vode državne javne ustanove. Naprotiv!
I trebat će istinsko čudo da se i sutrašnja preporuka EU ubrzano pretoče u početak pregovora, neophodne promjene koje će biti i “ovozemaljske”, poput konačne zabrane pušenja na javnim mjestima, na primjer, reguliranje klanja životinja ili pečenja rakije. A da o onim pakleno teškim – poput promjena Ustava, i ne govorimo. Ne, ne postoji država koja je ušla u EU a da prije toga nije u više navrata mijenjala Ustav.
Ovaj Dejtonski je nespojiv s Evropom. I to vidimo po brojnim neprovedenim presudama Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu. A one su sastavni dio pravne stečevine EU.
Prema sve glasnijim kritičarima iz Evropske unije, Brisel stalno popušta Bosni i Hercegovini. I to je potpuno tačno.
Sam kandidatski status, koji smo dobili krajem 2022. godine, bio je suprotan svemu što je pisalo u izvještaju Evropske komisije o napretku BiH za tu godinu. Na kraju, odluka o kandidatskom statusu objašnjena je kao nagrada građanima BiH koji žele u EU. Formulacija je to koja je prethodno korištena za isti status koji je dobila ruskom posvemašnjom agresijom pogođena Ukrajina.
I od tada BiH prati ukrajinski put ka EU. To znači i da najavljena sutrašnja odluka Evropskog vijeća, vrhovnog organa EU, predstavlja kontinuitet.
Ukrajina očekuje početkom ljeta početak pregovora. Šest mjeseci nakon što je dobila zeleno svjetlo za to. Pregovarački okvir je dobrano definiran i brusit će se do juna. A onda slijedi prva međuvladina konferencija EU i Ukrajine i formalni početak pregovora. Ne znači da će pregovori i krenuti odmah.
To je već doživjela Sjeverna Makedonija. Ova država, zbog blokada Bugarske, više od dvije godine čeka stvarni početak pregovora. Prije toga, 17 godina je bila kandidat za ulazak u EU.
Bugarska traži, uz ostalo, da se njena nacionalna zajednica u Makedoniji ugradi u Ustav. U bugarskom ustavu ne postoji niti jedna manjina. Svi su Bugari, usprkos tome što se najmanje 10 posto stanovništva izjašnjava kao Turci. EU podržava zahtjeve Bugarske, bez obzira što većina njenih čelnika ili prezire to što zvanična Sofija traži ili ne može razumjeti. Ipak, Bugarska je u EU!
Dakle, BiH dobija pregovarački status i imat će pravo povlačiti novac iz dodatnih EU fondova. To ne radimo jer ne znamo. Niti ko ozbiljno radi da naučimo. Pa je i to indikativ koliko smo odista spremni za evropski put.
Ali, eto, Brisel će nam izdati “boarding pass” i uputi ti nas prema konačnoj destinaciji. Na tom putu, dakle, morat će se mijenjati ogroman broj zakona, propisa i već pominjani Ustav. Osim Ustava, morat će se, u skladu s presudama Suda iz Strazbura, mijenjati i Izborni zakon.
Javnost je već vidjela u više navrata kako to izgleda. Ne zaboraviti primjer Bugarske i makedonski put u EU.
U EU je i Hrvatska. Njena će se “pikati” manje ili više na bh. evropskom putu. I nemojte imati iluzija da se neće “pikati”. Ukrajina je čedo Zapada. EU je uradila sve – a i više od toga – da izađe ususret Ukrajini. No, u jednom od zadnjih nacrta pregovaračkog okvira ugrađene su odredbe koje je zahtijevala Mađarska, a tiču se položaja Mađara u Ukrajini.
Viktora Orbana baš i ne zanimaju, istinski, Mađari u Ukrajini. On ih koristi za svoje lične i političke probitke. Ko kaže da nije isto sa Hrvatskom i bh. Hrvatima?!
Kad već pominjemo Hrvatsku, sjetimo se haosa pred ulazak te države u EU i njihovog odnosa sa Slovenijom. “Problemi” koji su bili ozbiljna prepreka pristupanju Zagreba klubu u Briselu, na momente su izgledali kao razlog za objavu rata. Hrvatska je morala gutati žabu za žabom, trpjeti poniženja i provokacije populista koji su davno morali biti smješteni na jaku psihijatrijsku ustanovu… EU je bila uz Sloveniju i njene zahtjeve…
Dakle, čekaju nas ludaci koji će nam podmetati klipove. I mi već neke moduse toga vidimo sada. Davno prije početka formalnih pregovora.
Godinama su se u institucijama BiH koplja lomila oko saradnje s Europolom. Malo po malo, prepreke su uklanjane. Šta danas imamo? Taj proces je duboko kompromitiran soliranjem predstavnika iz entiteta Rs. Oni žele voditi glavnu riječ. Oni hoće direktnu komunikaciju Banje Luke s Briselom. I rade sve što mogu da Sarajevo ni ne postoji.
U sjeni vijesti iz Evropskog vijeća, međutim, prolazi informacija da je predsjednica Evropske komisije Ursula von der Leyen u proceduru uputila prijedlog ukidanja konsenzusa u pitanjima vanjske politike i poreza Evropske unije.
Radi se o ideji da se kvalificiranom većinom, a ne konsenzusom, donose odluke kada su u pitanju proširenje, ali i sankcije koje bi EU nametnula.
Von der Leyen je – čini se – našla i modus da se takva odluka donese, bez da se mijenja svojevrsni ustav EU. Objasnila je da je kvalificirana većina već propisana u ustavu (a “ustav” je kombinacija niza sporazuma o funkcioniranju EU, od Kopenhagena do Lisabona).
Ta kvalificirana većina definirana je tako da je za odluku dovoljno 55 posto država EU koje imaju najmanje 65 posto stanovništva. Ako odluka prođe i postane norma EU, onda je proširenje u potpuno novom svjetlu.
I tek bi to bio “game changer”. Ukoliko sve ostane kao do sada, sutrašnji dan u historiji BiH nije ništa!
Čini se da su u EU “nadošli”. I to vidimo po istupima Von der Leyen. Ona je ne jednom rekla da nije dovoljno reći da se trebaju ispuniti preduslovi da bi se dalje napredovalo na putu evropskih integracija. Evropska komisija s njom na čelu počela je proaktivnu politiku proširenja. I to se vidi čak i po tome što je taj portfolio u Evropskoj komisiji postao atraktivan, nakon godina zanemarivanja.
Da, geopolitika je kumovala tome! Pošto se svijet ubrzano blokovski dijeli, Zapad hoće da ima “čisto dvorište”.
Iako je BiH na samom dnu, po kriterijima Evropske komisije za spremnost za pristupanje, samo se o njoj govori u Briselu, od svih zapadnobalksanskih država. Zašto? Očito je preovladalo stajalište da je naša zemlja ključ mira na Balkanu.
Sada Brisel ide ususret državama koje stvarno žele biti članice i nudi primamljive darove. Danas Evropska komisija odlučuje i o tome da li će se države – kandidati postepeno uključivati u EU.
Šta to znači? Najjednostavnije, ako ispunite ove ili one reforme, postajete dio evropskih institucija iako niste formalno primljeni.
Sjedite, na primjer, na Vijeću za opće poslove, ali nemate pravo glasanja.Ili, provedete te i te reforme i vaša dokumenta prihvaćena su na tržištu rada EU.
Ili, uradite domaću zadaću i više nemate roaming troškova s EU. Pa vas u dogledno vrijeme isključe iz onog čuvenog ETIAS sistema. To je ona odredba po kojoj se morate najaviti EU da namjeravate doputovati na njeno tlo i zatražiti odborenje iako imate bezvizni režim s većinom država – članica EU. Sutrašnja odluka EU, dakle, sama po sebi ne znači ništa.
Dosta je do BiH. I tu slijedi cijeli niz negativnih i razočaravajućih vijesti. Ipak, tinja nada da je najavljena promjena okolnosti, konteksta, metodologije… proširenja dobra vijest. Jer se sužava mogućnost da države unutar EU blokiraju, zarad sebičnih interesa, one koji žele ući.
Upamtite, sutrašnjom odlukom NISMO ušli u EU! Dobili smo tek pregovorački status. Jednostavno, napravili smo još jedan korak naprijed, a do cilja nam je ostalo još milijarde koraka…
Zeleno svjetlo jeste. Ali bi ubrzo moglo postati crveno.
Kakvu Bosnu i Hercegovinu Hrvatska vidi u okviru Evropske unije najbolje oslikavaju ovacije za Dragana Čovića koji je najavio na Općem saboru HDZ-a da će srijeda, 17. april, kada se održavaju hrvatski izbori, biti neradan dan i u BiH!
Aplauzi koji su se prolomili salom jasno ukazuju kakvu politiku baštini HDZ, te kako stoji suverenitet Bosne i Hercegovine I kako ga Zagreb vidi!
I ne prestaju se, ni dan-danas, baviti unutrašnjim poslovima Bosne i Hercegovine. Kad god to mogu, a trude se da to bude na skoro svakodnevnom nivou, hrvatski političari na svaki mogući način pokušavaju utjecati na političku situaciju kod svojih komšija.
U tome im pomažu ekspoziture u vidu Dragana Čovića i HDZ-a BiH, koji voli Andreja Plenkovića više nego cijelu državu u kojoj živi.
Jasno je svakom laiku da ovakav konstitutivni sistem u kojem postoje neke hrvatske stranke i neki hrvatski kantoni, Zagrebu će se omogućavati da se nastavi miješati u unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini.
Zabrinjava šutnja lidera ‘Trojke’, koji na sve ostaju imuni i dalje mantrajući kako je kompromis sve što BiH treba, ali nikako da nam pokažu šta su u tom kompromisu dali HDZ I SNSD. A, da budemo jasni ‘Trojka’ je dobrano države dala.
Otud i jeste problem što Elmedin Konaković ne vidi ništa sporno u svojoj rečenici da ‘nije fer da Hrvatima neko drugi bira predstavnike’, a dok mu nije problem da Čović proglašava svetkovine iz Zagreba kako djeca ne bi išla u školu, a HDZ glasači na izbore dali podršku Andreju Plenkoviću!
Nije u lakoj poziciji upleo se tu i Zoran Milanović, pa onda ne čudi ni šutnja Nermina Nikšića, jer možda koji glas ode i SDP-u Hrvatske.
I stoga dok ne naučimo napamet valja ponavljati da je Zagreb preko međunarodne zajednice, odnosno Ureda visokog predstavnika (OHR) uspio da postigne određene ciljeve u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ti su ciljevi oslabili našu državu, što je i definitivno otvorilo dodatni prostor Zagrebu, ali i Beogradu da provode svoje politike u Bosni i Hercegovini.
Beogradu i Zagrebu niti su aspiracije ugašene, niti im nešto na tom putu smeta. Zagrebu su narasli apetiti prema Bosni i Hercegovini, jer su uvidjeli da svoje politike u Bosni i Hercegovini mogu provoditi uz pomoć međunarodne zajednice – direktno iz Brisela!
I sve to dok se trojka hvali mogućnošću otvaranja pregovora, iako suštinski znaju da to ništa ne znači, te da napredak nije postignut, već su se samo geopolitički odnosi promijenili početkom rata u Ukrajini. Nikako zbog toga što BiH postaje demokratska zemlja s jakom vladavinom prava. Nažalost, otvaranje pregovora neće značiti boljitak građanima, već sigurnost Zagrebu da će baš preko Brisela nastaviti jačati svoj utjecaj, prvenstveno u Hercegovini.
I zato uporno izmišljaju bošnjački demografski oportunizmom i nekakve izmišljene sigurnosne problem. Na te izmišljotine nema adekvatnog odgovora, kao što nema ni reakcija na slobodne dane zbog izbora u Hrvatskoj.
A, znate li zašto? Zato što institucije BiH nikada slabije nisu bile, a upravo na tim slabostima jača snaga Beograda i Zagreba.
I nikakvi pregovori Bosni i Hercegovini neće u suštini donijeti prosperitet bez njenih jakih državnih institucija, koje u ovom slučaju izgleda nikome nisu važne!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
