Analize

Šta je zajedničko Van der Bellenu i Našoj stranci: Politički zelenaši i liberali uvijek protiv nacionalizma ako nije kršćanski!

Iako naizgled i površno posmatrano ništa ne povezuje austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena i Našu stranku, način na koji djeluju sa političkih pozicija jasno detektira da je najvećih broj onih koji se nazivaju liberalima i zelenim zapravo proizašao iz potrebe za političkim profitom i preuzimanjem vlasti.

Van der Bellen je bio SDP-ovac u Austriji blizu tri decenije, a onda je shvatio da mu to ne donosi ništa, da su zeleni moderniji, više in i nude mogućnost političkog napretka uz činjenicu da ne traže neminovno promjenu ranijih stavova i pogleda.

Uz populizam koji je nesumnjivo savladao u SDP-u Van der Bellen je prilično lako kupcima političkog liberalizma i ekologije prodao svoje ideje i popeo se do predsjednika Austrije. A s tog mjesta ovih dana je odlikovao je Petera Handkea najvišim priznanjem Austrije.

To što je Nobelov komitet napravio grešku i Handkeu dodijelio nagradu za književnost, Van der Bellenu je bilo dovoljno da mu uruči orden, iako je nesumnjivo znao za nečasnu prošlost Handkea.

A Handke je osim što je ljubitelj ratnih zločinaca poput Slobodana Miloševića kojem je išao na suđenje i falsifikator historije koji je izmišljao kako su građani Sarajeva ubijali sebe a da ih nisu ubijale granate zločinačke VRs.

“Iako dolazi iz progresivne stranke Zelenih Austrije, Van der Bellen je baštinik niza krajnje kontraverznih i rigidnih stavova”, napisat će u reakciji na dodjeljivanje nagrade direktor MC Srebrenica Emir Suljagić.

I upravo tako, fasada liberalizma mnogima poput Van der Bellena služi za fasadiranje i skrivanje rigidnih politika i stavova, koji nemaju nikakve veze s liberalizmu.

I to je zapravo najdublja poveznica Van der Bellena i Naše stranke Sarajevo.

Krenemo li redom, i predsjednik Austrije i Naša stranka ponikli su u socijaldemokratskoj partiji. Van der Bellen je svoju promjenu opisao kao razvoj “od arogantnog antikapitaliste do velikodušnog lijevog liberala”. Naša stranka s druge strane potekla je iz SDP-a, ali više kao potreba uskointeresne grupacije samoprozvanih liberala za političkom moći.

Danas se i Van der Belen, kao i Naša stranka, ali i veliki broj njima sličnih širom Evrope kriju iza političke orjentacije, dok su njihova djela sušta suprotnost.

U vrhu Naše stranke sjedi doktor u čijoj je poliklinici operisana preminula djevojčica Gadžun, a liberali nisu ni pomislili da ga smijene. Istovremeno, Našisti su u političkom životu potpuno suprotno liberalizmu digli ruke za političare i politike sa crnih listi, za štovatejle ratnih zločin i nositelje antievropskih projekata u Bosni i Hercegovini.

A onda, nakon takvih poteza su praveći privid da su opozicija unutar vlast stvarali toliku buku i dizali prašinu da bi neupućeni pomislili kako su oni stvarna opozicija iako su bili presudni faktor za imenovanje onih nikada nisu smjeli biti u institucijama BiH.

Principi liberalizma i kod austrijskog predsjednika i kod Našista su očigledno identični i koriste se po potrebi. Tako će Naša stranka zdušno i politički najoštrije da se protivi nacionalističkim strankama Bosne i Hercegovine, ali će istovremeno njihova predsjednic(a) Edin Forto poletno omogućiti da zetovi nacionalističkih stranak i njihovih lidera budu trajno direktori.

Isto tako će Našisti pričati o SDA tiraniji i režumu, pa pristati da budu dio oktroisane vlasti koju je nametnuo visoki predstavnik mimo volje naroda. A onda u toj vlasti, ti lažni nosioci libelarizma će glasati za zaključak kojim će srušiti Poslovnik da bi nacionalistima HDZ-a omogućili kontrolu Parlamenta.

Potom će dati sve od sebe da se pripremi teren za imenovanje Marina Vukoje u Ustavni sud. I tako bi se mogao napraviti podugačak spisak koji dokazuje da liberali Naše stranke “principijelno” neće sa bošnjačkim etničkim strankama, ali su radi s HDZ-om u sve kombinacije.

I zbog toga se ne mogu oteti utisku rečenice koju je izrekao Emir Suljagić o obnovi kršćanske Evrope. Jer, posmatrano i u EU i kod nas, ti liberali dok govore kako im nacije i vjere nisu bitne, uvijek i principijelno su na strani nacionalista s poluvidljivim predznakom kršćanstva, da budem precizniji katoličanstva!

(NAP)

Pravna analiza Dževada Mahmutovića: Zahtjev Kemala Ademovića za ocjenu ustavnosti odluke o šumskom zemljištu u varešu osuđen je na propast jer je katastrofalno napisan!

Danas su mediji objavili da je Kemal Ademović Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH podnio Ustavnom sudu, a kojim traži ocjenu ustavnosti Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene koju je donijela Vlada Federacije BiH, a koji iz onog što u mediji prenijeli vrvi zgrožen neznanjem i površnošćui autora ovog podneska, ali i mogućim lošim namjerama podnosioca Zahtjeva.

Naime, onaj ko je pisao ovaj podnesak, u samo dvije rečenice, ako su tačne onako kako su ih mediji prenijeli, pokazao je svo pravničko neznanje i amaterizam.

Mediji su prenijeli da u tom Zahtjevu piše: “u skladu sa odredbom člana III/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine entiteti i sve njihove administrativne jedinice imaju obavezu da usaglašavaju entitetske ustave i zakone sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine entiteti imaju obavezu provođenja presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.

Prva rečenica govori o obavezi nižih organa vlasti da svoje normativne akte do nivoa zakona usaglašavaju sa Ustavom Bosne i Hercegovine, vjerovatno aludirajući na pravo i dužnost Ustavnog suda BiH da ocjenjuje usklađenost odredaba ustava ili zakona nekog entiteta sa Ustavom BiH. Nije jasno kako isti taj autor imajući na umu ovu rečenicu smatra da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje usklađenost odluke organa izvršne vlasti sa ustavom. U ovom smislu autor se mogao informisati i među odlukama Ustavnog suda, te shvatiti da ovaj Zahtjev nema nikakve šanse za uspjeh pred sudom. Najkraće rečeno morao bi biti odbačen, jer pitanje koje se pokreće nije u nadležnosti Ustavnog suda.

Druga rečenica citiranog teksta govori o tome da autor Zahtjeva uopšte nije upućen u ustav i materiju koja se njime reguliše. Status odluka Ustavnog suda BiH (konačnost i obaveznost) bila je regulsana odredbom člana VI/4 Ustava BiH prije donošenja Amandmana I na Ustav BiH, a koji se odnosi na nadležnost Ustavnog suda u pogledu Brčko distrikta BiH (PSBiH, broj 327/09 od 26.05.2009. godine), a kojim je rečeno da „Dosadašnji član VI.4. postaje član VI.5.“ Ovakav promašaj je nešto što bi se moglo tolerisati studentu pravnog fakulteta koji još nije položio Ustavno pravo, ali autoru podneska kojim se obraća Ustavnom sudu BiH nikako ne može biti prihvatljivo.

Kada se pokuša ući u namjere podnosioca onda je to posebna tema. Kemal Ademović, legendarni komandant odbrane BiH ovakvim podneskom i u vrijeme kada je podnešen otvara prostor za nastavak i intenziviranje napada na Ustavni sud.

Ovih dana podnesen je Zahtjev za rješavanje spora države BiH sa Vladom RS u vezi sa prodajom državne imovine na Jahorini i koji bi trebao biti prihvaćen od strane US, s druge strane podnesen je ovaj Zahtjev za ocjenu ustavnosti. Radi se o sličnom nivo pravne snage akata koje su donijele dvije entitetske vlade, o dva različita zahtjeva koja se nalaze pred Ustavnim sudom, za jedan od njih (spor) Ustavni sud BiH je nadležan, a za drugi nije nadležan, jedan se odnosi na državnu imovinu u RS, a drugi na istu tu imovinu u Federaciji BiH.

S obzirom na dosadašnji rad Ustavnog suda BiH očekivati je da bi se oba ova predmeta trebala naći na istoj Plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH, i sud bi trebao zaustaviti aktivnosti na raspolaganju državnom imovinom u RS (na Jahorini) i istovremeno se proglasiti nenadležnim za razmatranje raspolaganja državnom imovinom u Federaciji BiH.

Bit će ovo idealna prilika za sve one koji osporavaju rad Ustavnog suda BiH i što je najgore bit će u pravu, barem u opšte prihvaćenom narativu. Obzirom da Zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke vlade podnosi Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, dakle visoko pozicioniran funkcioner, funkcioner koji može koristiti izuzetne resurse u obnašanju svoje pozicije pa i u pripremanju ovakvih podnesaka u smislu konsultacije struke i nauke, što se ne može reći za podnesak koji je su mediji objavili.

Pitanje za Kemala Ademovića, legendarnog komandanta, jesi li svjestan kakav si autogol postigao? Kako ovaj tvoj potez pogoduje protivnicima Ustavnog suda i zagovaraocima njegove reforme.

Ako ovo nisi uradio namjerno konsultovat ćeš se sa onima koji znaju, posljedice koje mogu da se dogode mogu se izbjeći. Ako ostaneš pri ovakvom zahtjevu bit će jasno da je ovaj zahtjev dio nekog zakulisnog dogovora o „rješavanju pitanja Ustavnog suda BiH“.

(autor je profesor pravnih nauka na Pravnom fakultetu u Tuzli, te bivši savjetnik bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Član je SDA)

British historian Marko Attilla Hoare writes for Istraga.ba: Operation Halyard, Chetniks and Allies

Right-wing Serb nationalists have for decades sought to rehabilitate Draza Mihailovic and his Chetnik movement, which during World War II collaborated with the Axis occupiers of Yugoslavia and carried out genocidal crimes against Muslim Bosniaks, Croats and other non-Serbs. Mihailovic was convicted as a war-criminal and executed in Yugoslavia in 1946, but in 2015 was rehabilitated in post-Communist, nationalist Serbia. However, the rehabilitation is deemed unwarranted by most mainstream scholarly opinion outside of Serbia, by almost all non-Serb opinion in the former Yugoslavia, and by left-wing and anti-nationalist opinion in Serbia itself.

Pro-Mihailovic propaganda in particular revolves around Operation Halyard, which involved Mihailovic and his Chetniks facilitating the rescue of Allied airmen from German-occupied Yugoslavia by the US’s Air Crew Rescue Unit (ACRU). During 1944, the ACRU flew seven evacuation missions from three Chetnik landing strips in Serbia and Bosnia, resulting in the evacuation of at least 343 US airmen, 8 British airmen and 66 others. For this, and with the Cold War in full swing, US President Truman posthumously awarded the anti-Communist Mihailovic the Legion of Merit in 1948. This legacy has been highlighted in recent years in the diplomacy of the US government, as part of its efforts to woo Serbia, which in turn has led right-wing nationalist Serbs to claim for him the mantle of an Allied war-hero.

In reality, Mihailovic and his Chetniks were opportunistic Great Serb nationalists whose policy was to collaborate with both Axis and Allied forces where necessary to achieve their war-aims, above all the destruction of their chief domestic political rivals for power in Yugoslavia, the Communist-led Partisans, who were the ones actually conducting most of the Yugoslav resistance to the occupiers. As early as 11 November 1941, Mihailovic met with representatives of the German occupiers at Divci near Valjevo, in order to ask them for ammunition with which to fight the Partisans. The Germans were unwilling to collaborate with Mihailovic’s Chetniks at this time, yet this did not stop the latter from turning their guns against the Partisans, helping to ensure the defeat of the Serbian uprising against the Germans and the expulsion of the Partisan main forces from Serbia. After this, part of Mihailovic’s Chetniks were legalised within the framework of the Serbian quisling forces serving the Germans, while his Chetnik commanders in Bosnia would reach agreements with the Croatian fascist (Ustasha) puppet-state for further collaboration against the Partisans. Collaboration between the Italians and Chetniks was particularly warm, and the Chetniks fought alongside the Italians in large numbers against the Partisans at the crucial Battle of the Neretva in February-March 1943, at which Tito’s Chief Operational Group narrowly avoided total destruction.

On 28 February 1943, according to the British Colonel William Bailey who was attached to Mihailovic’s staff, Mihailovic gave a speech in which he accused the British of perfidy and of ‘fighting to the last Serb’, and stated that ‘his enemies were ‘he Partisans, the Ustashas, the Muslims and the Croats’ and that ‘As long as the Italians remained his sole adequate source of benefit and assistance generally, nothing the Allies could do would make him change his attitude towards them.’ Subsequently, following the Italian capitulation to the Allies in September 1943, German collaboration with the Chetniks increased. On the basis of Field Marshal Maximilian von Weichs’s 21 November 1943 directive, several of Mihailovic’s top officers, above all Vojislav Lukacevic, Nikola Kalabic, Jevrem Simic and Ljuba Jovanovic-Patak, reached agreements for collaboration with the Germans. Simic, as the overall inspector of Mihailovic’s Supreme Command, renewed his agreement with the Germans on 17 January 1944. The agreement specified that the Mihailovic forces would receive ammunition and medical supplies from the Germans. Three days later Mihailovic ordered the buying of weapons and munitions from the Germans.

This extensive and systematic collaboration was primarily opportunistic in nature rather than due to any strong ideological identification with the Axis powers or sincere loyalty to them on Mihailovic’s part, and he hedged his bets by collaborating with the Allies as well. The evacuation of Allied airmen was his way of ingratiating himself with the Americans after he had already fallen out of favour with the British. However, even this was cynical in nature. According to a 1977 Research Report by Thomas T. Matteson for the Air War College of the US Air Force:

Although thankful for the protection provided by Mihailovic's people, the returned airmen displayed a generally restrained enthusiasm toward their Chetnik saviors. Overall, the flyers agreed that their rescue was due in large part to the efforts o£ the ACRU field team and not, as some believed, to Chetnik loyalty or dedication to the Allied cause. In fact, there is indisputableevidence that Mihailovic concealed some airmen from the .ACRU field party in order to exhibit them as “Americanrepresentatives” to the Chetnik cause. For example, an American pilot who parachuted into Serbia on July 3, 1944, was kept by the Chetniks until October 4, 1944, when he escaped to the Partisans and was eventually evacuated on October 17.’

Furthermore, much fewer Allied airmen were rescued by the Chetniks than by the Partisans; according to Lieutenant-Colonel James Parton’s official ‘History of the M.A.A.F [Mediterranean Allied Air Forces], 1 September 1944 – 9 May 1945’, of 2350 airmen rescued from Yugoslavia the Partisans rescued 2,000 and the Chetniks only 350. Historian Robert J. Donia, in his study of the topic, estimates that the real figures for both Partisan and Chetnik rescues were significantly higher; nevertheless, that American-Serbian commemoration focusing on Halyard ‘whether by design or not, promoted the memory-based, one-sided, incomplete Chetnik version of the Halyard rescues and caused the larger, more numerous, and more strategically significant rescues aided by Partisans to vanish from public memory’.

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Čini li se vama da se Dodik ‘promijenio’ i ‘transformisao’ otkako je ‘političko Sarajevo’ odlučilo da mu pruži drugu šansu?”

Selektivna pravda najgora je vrsta nepravde. Ona je institucionalizovana nepravda.

Dok je sve i svuda tek nepravda, postoji nada da pravda će jednom doći. Selektivna pravda ništi tu nadu. Ona je, selektivna pravda, posljednji čin u normalizaciji nepravde. Nakon nje, ljudi nepravdu prihvataju kao nužnu, kao prirodno i nepromjenjivo stanje.

Odmazda je pravda slabića. Tako bijednik zamišlja pravednost: kao glave koje se kotrljaju ulicama. Kao rituale javnog sramoćenja.

Hoće to, kad od naroda tražiš bilo šta: naročito vlast. Od tamo gdje te prime aklamatornim dizanjem ruku, izbaciće te udarcem nogom u stražnjicu. No o svemu tome vrijedi misliti samo prije nego što odlučiš da želiš biti kralj. Kasnije ti niko ne može pomoći: pa ni ti sam sebi.

Čemu ovaj uvod?

Zato što američka politika selektivne pravde u regionu u ovom trenutku proizvodi toliko nepravde da je to duboko uznemirujuće.

Čini li se vama da je nacionalizma manje otkako je Gabriel Eskobar saopštio da je pravi neprijatelj nas građana korupcija? Čini li se vama da se Dodik „promijenio“ i „transformisao“ otkako je „političko Sarajevo“ odlučilo da mu pruži drugu šansu? Ima li đe kakve korupcije u bosanskohercegovačkom HDZ-u? A kod Vučića? Taj je izgleda uspio u idealu bezgrješne vladavine: stvorio je coruption free sistem.

A šta mislite: zašto se korupcija najbolje primila kod vladajućih Bošnjaka i Crnogoraca? Jel’ to nešto kulturološki? Jer vjerski očito nije: jedni muslimani, drugi pravoslavci, a tako korumpirani… Kažem, mora da postoji neki takozvani “dubok” razlog, nešto kulturološko-mentalitetsko.

Jer… Jasno je. Da su prije 30 godina negdje na vlast došli apostoli Petar i Pavle, odavno bi već bili zreli za smjenu a vlast bi im srdila do neba. DPS u Crnoj Gori i SDA u BiH predugo su vladali: svačega se tu nakotilo. Ali zar jednako dugo Hrvatskom ne vlada HDZ? Zar jednako dugo Srbijom ne vlada osovina Miloševićevih socijalista i Šešeljevih radikala, odnosno partija koje su nastale njihovim ribrendiranjem? Je li tridesetogodišnja vlast preduga i po društvo odveć destruktivna samo u Sarajevu i Podgorici, dočim je njen učinak posve suprotan u Zagrebu i Beogradu?

Američka se administracija na Balkanu igra vatrom. Podrškom beogradskom diktatoru iznevjerili su sve istinski prozapadno u Srbiji. Dugotrajnom primjenom dvostrukih standarda alijenirali su Bošnjake i Crnogorce. Blizu dobrom su putu da to učine i sa kosovskim Albancima.

Nema nikakve sumnje da će Imperija uspjeti u onome što je naumila. Otvoreni Balkan će biti stvoren. Federacija će biti pod kontrolom Zagreba, Crna Gora već jeste pod kontrolom Beograda. Balkan podijeljen na tri interesne sfere – srpsku, hrvatsku i albansku – je takoreći tu.

No tu postoji ozbiljan problem. Koji ću vam pokušati objasniti na primjeru Crne Gore.

Kada ga je Amfilohije u manastiru Ostrog postavio za premijera Crne Gore, Zdravko Krivokapić saopštio je da je pobijedio naaaaarod. Baš je tako otegao to „a“.

Imam nekoliko jednostavnih pitanja na koja svi znaju odgovor. Ali je lakše biti licemjer.

Budući da je u Crnoj Gori pobijedio naaaaaaaaarod te stigle sloboda i demokratija, možda je vrijeme da naaaaarod bude konsultovan glede javnih (a zašto ne i tajnih?) politika.

Na fer i slobodnom referendumu, da li bi se naaaaarod izjasnio za sankcije Rusiji? Ne bi. Naaaaarod je za Rusiju. Na Cetinju su hrabri ljudi mjesecima šetali u znak podrške Ukrajini. Obilazile su ih ambasadorke i fotografisale se sa njima. To je u svijet poslalo lijepu sliku. Ali ta slika nije istina o Crnoj Gori.

U ratu u kojem je Rusija izvršila zločinačku agresiju na Ukrajinu, naaaaaaaarod je na strani Rusije. Kao što je 1993. bio na strani onih koji su u opsadi držali Sarajevo i snajperom ubijali sarajevsku djecu.

Kad smo već kod Bosne… Na fer i slobodnom referendumu – sigurni ste da bi se većina građana Crne Gore izjasnila da se u Srebrenici desio genocid? Mogli biste se iznenaditi.

Članstvo Crne Gore u NATO-u, referendum o tome? To ne bi prošlo. Ni blizu.

Na fer i slobodnom referendumu, građani Crne Gore bi glasali za istopolne brakove? Stvarno? A ako bi postavili pitanje: da li Lgbtiqcapgngfnba populaciji treba dozvoliti Parade ponosa? Da pitate narod o političkim praksama rodne ravnopravnosti i transgender politici? Stigla je demokratija, valjda se sad naaaaarod nešto pita? Ili ipak ne?

Da se sutra održi novi referendum o crnogorskoj nezavisnosti? Sigurni ste da bi većina glasala “Da”? A ako ne bi? Koji je onda smisao te nezavisnosti?

A šta mislite: koji bi bio rezultat referenduma o priznanju Kosova? Recimo da pitanje bude: “Da li ste za to da Crna Gora povuče priznanje Kosova”? Koliko posto građani bi odgovorilo sa “Da”? Šezdeset? Ili znatno više?

Progresivne politike o kojima je ovdje riječ su bile oktroisane: dakle nametnute. Moje je mišljenje da su te odluke bile prosvijećene, ispravne i korisne. Ja sam bio za njih i opet bih bio. Ali ja se ne pozivam na naaaaarod niti od naaaaaaroda tražim mandat da ga vodim u slobodu i bolje sutra. Šta o tome misle sadašnje i buduće vođe?

To o čemu je riječ, doduše, nije ništa neobično u predstavničkoj demokratiji. Predstavnici građana katkada donose odluke sa kojima se njihovi birači ne slažu. Do sljedećeg izbornog ciklusa, biračima se baci nešto što će učiniti da opet glasaju za svoje “predstavnike”. Hapšenja starih vlasti i trobojka, recimo: to će u Crnoj Gori naaaaarod dobiti ovoga puta.

Ovo je moja teza: spoljna politika Crne Gore usklađena je sa politikom Evropske unije, ali nije sa mišljenjem crnogorskih građana. I to je problem. To je problem koji se može retuširati, gurati pod tepih. O tom problemu može se ne govoriti. Ali taj problem neće nestati. Kad-tad, ovako ili onako, nesklad između crnogorskih progresivnih i dobrosusjedskih politika i mišljenja naaaaaaroda doći će na naplatu.

Tim brže ako se i nove vlasti, kao stare, umjesto za edukaciju, u saradnji sa ambasadama Kvinte, opredijele za manipulaciju. Što je praktično izvjesno.

Notorno je da je Fukuyama 1992, u knjizi „Kraj istorije i Posljednji čovjek“ proglasio – kako naslov veli – kraj historije i pobjedu liberalne demokratije.

Trideset godina kasnije, jasno je da liberalna demokratija nije pobijedila. Ne samo da ostatak svijeta za nju nije zainteresovan, nego su se neliberalne demokratije lijepo primile i na zapadu – od Orbanove Mađarske do Trumpove Amerike.

Kao što je 1992. pobijedila liberalna demokratija, tako je danas na Balkanu pobijeđen nacionalizam i došlo je vrijeme regionalne saradnje te posvećenosti ekonomiji i izgradnji pravne države. Pred nama je Balkan visokih plata, pravne sigurnosti, ekonomske i kulturne saradnje, Balkan sa kojega ljudi više neće bježati, je li se tako kaže, „trbuhom za kruhom“.

A osim toga, i Djed Mraz postoji.

(Slobodna Bosna)

Kolumna Vildane Selimbegović: Moral i harmonika, Milanko i Gordana

Ovaj ćemo oktobar najviše pamtiti po već opipljivom strahu od rata zbog srljajućih ataka na mir Milorada Dodika i njegove hoću-neću politike koja je u drugi plan potisnula i vjerovatno najvažniji događaj za pravosudni sistem ove zemlje: konačnom smjenom Gordane Tadić s mjesta glavne tužiteljice, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine odsviralo je kraj eri Milana Tegeltije. To je odlično detektirao Dragan Mektić, nekadašnji ministar sigurnosti BiH i jedan od rijetkih koji je mandat koristio prozivajući Tužiteljstvo zbog apsolutnog ignoriranja borbe protiv korupcije, ali i zbog daleko gore pravosudne prakse – progona neistomišljenika i konkurencije optužnicama. Komentirajući smjenu Gordane Tadić, Mektić je isti dan poentirao: “U moru sumornih, napokon i jedna dobra vijest. Borba se ipak isplatila. Ništa više neće biti kao prije, a posebno pakovanja i montiranih optužnica. Ovo ne bi trebao biti kraj, već početak njene krivične odgovornosti”.

Najjači kandidat, ali …

Zaista, grijesi bivše glavne tužiteljice daleko su veći od pobrojanih u radu Ureda disciplinskog tužitelja, no teško je povjerovati da će zbog – kolokvijalno rečeno – bahatog korištenja službenih ovlasti njezina odgovornost doći na dnevni red bilo kojeg suda i baš zato pitanje svih pitanja – zašto nijedan glavni tužitelj nije dočekao kraj mandata – mora biti ključna lekcija za budući rad Tužiteljstva, jer odgovor – naravno – znamo, a indirektno ga je ponudio i sam predsjednik VSTV-a vajkajući se između teškog političkog pritiska i zanemarivanja etike. Što se u konačnici svodi na isto, ne samo zato što se politika na ovim prostorima takmiči sa najstarijim zanatom na svijetu već još i više zato što ovdašnji političari i zakon i državu i ljude smatraju osobnim vlasništvom. Pa se i njihovi kadrovi ponašaju u skladu s tim. Da je tako, potvrdile su i reakcije na smjenu – od HNS-a do Tegeltije. Ovaj Dodikov trbuhozborac, kome je, valjda, partijski zadatak da dokazuje političku (nad)moć nad pravosuđem, ako je suditi po seriji fotografija koje su kolale nakon njegova rođendanskog slavlja, do posljednjeg je časa – iz samo njemu znanih razloga – vjerovao da će Gordani Tadić kazna biti umanjena na sjednici VSTV-a. I da će, zapravo, uspjeti da sačuva svoj utjecaj koji je nemilice koristio i tako dobrim dijelom kumovao teškim propustima glavne tužiteljice. Koja je, bit će, od njega i naučila da su nerad i kafansko uređivanje tužiteljskih predmeta najsigurnija politička iskaznica za napredovanje, s obzirom na to da bivši predsjednik VSTV-a ne krije da mu je savjetnička politička pozicija vrhunac karijere. Da nije bio zauzet proslavom uz vlastitu harmoniku, ne bi Dodik ni dovodio drugog svirača u Predsjedništvo.

Kako god, za ovu je zemlju i normalan svijet koji u njoj živi najljepša muzika čišćenje pravosuđa od njegovih ostataka, u šta bez sumnje spada i smjena Gordane Tadić. Da je tako, svjestan je i novoimenovani vršitelj dužnosti glavnog tužitelja Milanko Kajganić. U svojim prvim izjavama rezolutno je poručio: Nisam Tegeltijin! Kajganić (1975.) se školovao za policajca – srednju, a potom i višu školu unutrašnjih poslova završio je u Banjaluci 1998, a onda u istom gradu diplomirao i na Pravnom fakultetu 2005. Sve vrijeme školovanja i bio je policajac: u MUP-u RS-a od 1994. godine, napredovao je u službi do Inspektorata, da bi 2007. postao tužiteljski istražitelj u Specijalnom tužilaštvu u Banjaluci. Već godinu kasnije položio je pravosudni ispit, a 2014. je imenovan za državnog tužitelja. Samo koji mjesec kasnije pravosuđu BiH počeo se događati Tegeltija. Iako je prilikom njegova izbora za vršitelja dužnosti vođena podugačka debata tokom koje je više puta rečeno kako on nije najkvalitetniji kandidat, zamjeralo mu se neiskustvo, mladost, mali broj slučajeva i skoro nijedan jači, sve pobrojano može se iščitati i kao njegova prednost jer može značiti da baš i nije bio osoba od povjerenja glavne tužiteljice. Upravo je Kajganić zamijenio sada već bivšu Gordanu Tadić na mjestu šefa Odjela za ratne zločine, a na sjednici se moglo čuti da je vidno popravio Odjel, ako se takvo nešto i može reći za Tužiteljstvo koje u izvještajima međunarodnih promatrača redovito biva detektirano kao rak-rana cijelog pravosuđa. To se naročito odnosi na Posebni odjel za ratne zločine koji je i najčešće pod paskom međunarodnih monitoringa: u septembru 2020, kada je sutkinja Joanna Korner prezentirala svoj izvještaj, istaknula je upravo podatak da Tužiteljstvo BiH nije napravilo napredak u radu na predmetima ratnih zločina u odnosu na 2016. godinu. No, VSTV je rekao svoje i Kajganić zaslužuje šansu. Period vršitelja dužnosti treba posmatrati ne samo kroz prizmu umanjenih ovlasti o kojima je i sam govorio već i kao mogućnost. Da je tako, pokazuju već neke najave, od kojih je nesumnjivo strateški najbitnija da će Diana Kajmaković biti novi šef Posebnog odjela za korupciju pa samim tim najvažniji suradnik Kajganovićev. Samo su dobri lideri spremni najveće konkurente birati u najuži krug suradnika.

Diana Kajmaković je, po reakcijama na samoj sjednici VSTV-a, bila najjači kandidat za v. d. glavnog tužitelja. Između redova se moglo naslutiti da je i disciplinsku prijavu zaradila da bi na vrijeme bila eliminirana. Predsjednik VSTV-a nije krio poštovanje spram teških tužiteljskih predmeta koje je dovela do osuđujućih presuda, a njegove kolege-članovi istakli su da ima 26 godina radnog staža kao tužiteljica, od toga 13 u Tužiteljstvu BiH i uz to nemali broj jako složenih slučajeva. S obzirom na to da je još u vrijeme angažmana u Kantonalnom sarajevskom tužiteljstvu važila za ubjedljivo najjačeg profesionalca koji uz to ima i neophodne tužiteljske hrabrosti, varijanta vođe Posebnog odjela za korupciju mogla bi Mektićevu izjavu upisati u proročanske, u onom dijelu koji se odnosi na montiranje optužnica. Ako iko poznaje sklonosti i metode Olega Čavke i njegovih kako-kad bratskih (ne)prijatelja i može ih zaustaviti, onda je to upravo Diana Kajmaković. To i jeste pozicija koja zahtijeva iskustvo, neophodno ne samo za teške predmete već još i više za spremnost da se suprotstavi političkim pritiscima. Čavka je zapravo najbolji primjer da se glavni tužitelji mijenjaju, a njihovi batinaši o(p)staju: istim žarom kojim se – nekada davno – obračunavao sa svojim šefom u Sarajevskom kantonalnom tužiteljstvu, hakirao je glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina i u njegovo ime pisao mailove. Kasnije je uznapredovao, pa su i dokazi pronalaženi u njegovom domu, što bivšu glavnu tužiteljicu nije omelo u namjerama da baš njemu povjerava sve one istrage za koje je bila lično zainteresirana. Više je puta disciplinski kažnjen, no nikada nije odgovarao za odštete koje su iz državnog budžeta plaćane zbog izmišljenih slučajeva.

Čavka je odličan primjer

Zapravo su čavke najveći razlog što je pravosuđe BiH dospjelo na tako niske grane. A tu leži i odgovor na ono pitanje predsjednika VSTV-a s posljednje sjednice: šta se dogodi s ljudima pa zaborave na etiku? Moral jednostavno nema množinu, zasniva se na principima i društveno prihvatljivim normama, a naše društvo i naše pravosuđe – Čavka je odličan primjer – nema problem sa rastegljivošću ovog pojma. Do te mjere da je posve jasno kako obračun s korupcijom, političkim uplitanjem i ostalim pošastima i treba početi u pravosuđu. Transparentnost je prvi aksiom, ali i pročišćavanje vlastitih redova ukoliko se išta zaista želi postići. Dok se to ne dogodi, jedan od nespornih autoriteta u našem pravosuđu, sudija Branko Perić imat će razloga za skepsu. Kao vrhunski poznavatelj prilika u kojima se i sam bori s vjetrenjačama, sudija Perić je napisao dovoljno tekstova koji mogu biti savršen pokazatelj kako krenuti naprijed. Za početak, vrijedi vjerovati da je novi lider Tužiteljstva riješen da ih uvaži. I s riječi prione na djela.

Kolumna Vildane Selimbegović: ZAVNOBiH iz Širokog Brijega

Dana 21. jula 1920. godine zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske vlade i Saveza rudarskih radnika. Njime je bilo predviđeno da svaka od ugovornih strana može tražiti reviziju. Poštujući pravila, rudarska strana najavila je štrajk. I zaista, 20. decembra rudari rudnika Kreka u Tuzli obustavili su rad. Glavnim akterima štrajka – devetnaestorici rudara – poslije se sudilo. Rudarski štrajk nije odgovarao ni vrhovnim ni lokalnim vlastima.

Jedino obećavaju gašenje svega

Ako se nekom čini da sam u prethodnom pasusu pogriješila ispisujući godinu, da odmah riješimo dilemu: nije riječ o posljednjim protestima rudara u Sarajevu, već o vikipedijskoj zabilješci o Husinskoj buni. Historija nas uči kako je završila prije gotovo pa 101 godinu, a kako će završiti rudarski neposluh ove sezone, zavisi isključivo od spremnosti ovozemaljske vlasti da se suoči sa problemom. Mnogo se toga čulo u onih tridesetak sati koliko su rudari boravili u Sarajevu, tražeći svoja prava, no najmanje o suštini, onom zbog čega, uostalom, rudari vlastima i ne vjeruju: poreski dug rudnika u Federaciji BiH, izračunat oko 100. godišnjice Husinske bune, iznosio je skoro 510 miliona maraka, dugovanja rudnika po svim osnovama 892 miliona, a ukupni gubitak u 2020. je bio oko 76,5 miliona, što prevedeno na kolokvijalni jezik znači – rudnici nestaju.

I nije riječ o planskom odnosu spram globalnih sporazuma o zagađenju, već o tipičnoj nebrizi i neodgovornosti. U vrijeme kada su rudnici postajali dio Koncerna EPBiH, ove su brojke bile upola manje, pa samim tim postaje jasno zašto su rudari kivni na EPBiH i zašto traže ostavku aktuelnog direktora Admira Andelije i svojih sedam uprava. Iz EPBiH odgovaraju prijetnjama o poskupljenju struje i domaćinstvima – privrednicima u FBiH već mjesecima stižu udvostručeni i utrostručeni prijedlozi ugovora koji jedino obećavaju gašenje svega – a iz svojih udobnih kabinetskih poljana šalju nam i upozorenja o kolapsu koji je neminovan ukoliko se rudari ne vrate u jame. Uprave rudnika su već posegnule za sudskim progonom štrajkača, a Vlada FBiH i resorni ministar nemoćno sliježu ramenima objašnjavajući da su u ovoj priči tek medijatori?! Kako god, rudari sigurno nisu krivi što je u Kreki, recimo, zaposleno čak devet novinara, niti su odgovorni što zahvaljujući rudnicima privatne firme koje rade za njih dobro i posluju i žive. Transparency International je zabilježio da je samo tokom 2018. Kreka potpisala 149 direktnih sporazuma o iznajmljivanju mehanizacije, odnosno da su privatne firme bez tendera za godinu dobile poslove od 950.000 KM.

O društvenoj odgovornosti državnih preduzeća – a to EPBiH jeste – govore samo neovisni ekonomski analitičari, oni ostali skloniji su analizi političke pozadine rudarske pobune, tako da teško i može doći na red ozbiljno hvatanje ukoštac sa restrukturiranjem rudnika, čime se busaju u prsa i Andelija i sedam patuljaka, sve sami direktori rudnika bez kojih bi – čulo se iz Vlade – mogao nastupiti kolaps. No, za kolaps koji već živimo, niko ne preuzima odgovornost, ni ličnu ni društvenu. Razlog je jednostavan – sve su ove uprave i napravljene na bazi stranačke, partijske odgovornosti, tako su posložene i zna se kome svaka odgovara: u ovom mandatu to su SDA i DF i svakako je na njima i najveći teret. Zato rudarima podršku daju SDP i Nermin Nikšić, glumeći opoziciju, a zaboravljajući da su rudnici u Koncernu EPBiH bili i za njegova premijerskog mandata i da je upravo njegova partija tada redala svoje grabljivice kao prethodnicu današnjim i(li) nastavak prethodnim. Nije ni NN lice imenovalo po sposobnostima, već po istom kriteriju na koji se danas kamenjem baca, partijskom. Što, naravno, ne amnestira ni SDA ni DF, ali zorno pokazuje da nama treba politička hrabrost koja će iznjedriti promjenu u pristupu i konačno dati sposobnima prioritet nad odanima.

Isti vlasnik, ista Vlada, diskriminatorske cijene: Elektriprivreda BiH povećava cijenu svojim kupcima, a Elektroprivreda Herceg-Bosne ostaje na istom!

Član 3. Zakona o električnoj energiji Federacije Bosne i Hercegovine propisuje: “Ovaj zakon se zasniva na načelima nediskriminacije, pravičnosti, transparentnosti, tržišne konkurencije, reguliranog pristupa treće strane, slobode kretanja robe i slobode pružanja usluga, zaštite prava krajnjih kupaca i drugih sudionika na tržištu, javnog interesa i zaštite okoliša te slobode izbora opskrbljivača električnom energijom”.
Kada pročitamo ovaj član zakona, prvo što upada u oči je da se zakon zasniva na “načelima nediskriminacije” i “pravičnosti”. Kako se prvičnost, a i načelo nediskriminacije postiže uvođenjem “blok tarifa” teško će biti objasniti u pravnom postupku pred Ustavnim sudom ako se pravnici odluče obarati tarifne stavove po kojim oni koji troše više el. energije treba i da “plate više”.

Pravičnost je zasnovana na jednakim uslovima za sve, a po ovom prijedlogu JPEPBIH sva domaćinstva koja troše više od 268 kWh treba da plate više, a oni koji troše preko 1000 kWh treba da plate najviše. Načelo nediskriminacije je opće načelo, ali ako domaćinstva razdvajate po potrošnji el. energije onda vršite diskriminaciju domaćinstava koja imaju više članova (npr. supružnici i troje djece) jer logično je da ta domaćinstva i troše više energije, a imat će ugašenu sijalicu u hodniku.
JPEPBIH uvodi “blok tarifu” prema kojem se cijena el. energije neće mijenjati za one koji troše 268 kWh, a onima koji troše između 268 kWh i 1000 kWh hoće, a onima koji troše preko 1000 kWh tek onda hoće, to jest porast će najviše.
U manjem bh. entitetu uvedena je “blok tarifa” i tarifni stavovi za javno snabdijevanje električnom energijom po kategorijama potrošnje i grupama kupaca do 500 kWh od 501-1500 kWh i preko 1501 kWh.
Već ovdje vidimo različiti pristup i različite kategorije potrošnje, što je neobično jer je BiH jedan ekonomski prostor. Ovdje neću spominjati Elektroprivredu HZHB jer ona je, kada se gledaju druge dvije elektroprivrede, kao da se nalazi u Ruandi. Pa će, tako, električna energija kupcima od Elektroprivrede BiH skuplja, dok onima koji kupuju električnu energiju od Elektroprivrede Herceg-Bosne cijena ostati ista.
Idemo sada pojasniti pojedine detalje ovih kategorija potrošnje. I kod jedne i kod druge elektroprivrede penališe se veća potrošnja el. energije. To znači da ko koristi el. energiju za grijanje ili za hlađenje, uz još veći broj članova u domaćinstvu, mora platiti višu cijenu el. energije. To što se na -15 ili +40 morate grijati ili hladiti, to će vam biti otezavajuća okolnost i vi spadate u grupu onih koji rasipaju el. energiju. Doduše, ljudi su se nekada i grijali na otvoreni plamen tako da je povratak u prošlost neminovan, a globalno zatopljenje je vaš usud što se niste rodili kada je bilo ipak malo hladnije.

Kada je Elektroprivreda RS usvajala blok tarifu priopćeno je da će 80% korisnika/domaćinstava biti zahvaćeno povećanjem cijene iako je gornji prag 500 kWh. JPEPBIH nam priopćava da 60% domaćinstava neće biti obuhvaćeno povećanjem cijene iako je gornji prag 268 kWh.
Da to sada vidimo po potrošnji uređaja u domaćinstvu:
kada koristite naprimjer frižider, šporet, mašinu za veš, mašinu za suđe, bojler, TV uređaj i par sijalica (sve prosječno izuzev frižidera koji koristite čitav mjesec) i imate dva člana domaćinstva potrošit ćete ovih 268 kWh. Ako uključite samo jednu grijalicu ili samo jedan klima uređaj, vi već prelazite odobrenih 268 kWh jer ste tada rasipnik el. energije. Možete pogasiti sve sijalice, ali opet ćete biti rasipnik.

Sada dolazimo do apsurda, mediji su puni uputa za ekološki čisto grijanje putem toplotnih pumpi i mnogi su krenuli da ih uvode. Kada koristite sve pomenute uređaje i imate toplotnu pumpu u decembru, u januaru i februaru sigurno ćete preći gornji limit od 1000 kWh. Ako opet imate sve iste uređaje i koristite hlađenje preko toplotnih pumpi u junu, julu i avgustu sigurni ste “sretnik” koji će dobaciti do 1000 kWh (Hercegovina neupitno).
Ono što je posebno interesantno, a gledajući najavu JPEPBIH da cca 400.000 domaćinstava neće osjetiti povećanje cijene el. energije, ne mogu da se ne upitam koliko je u ovih 400.000 domaćinstava onih u kojima niko ne živi jer su otišli u Evropu. Hiljade, desetine hiljada kuća i stanova je prazno i oni zaista i ne troše 268 kWh. Ako su oni bili reper za ovaj podatak onda imamo problem jer demografske podatke imamo javno objavljene.
Sad želim komparirati odnose u gasnom i elektro sektoru.
U gasnom sektoru Evrope cijenu kubika najviše plaćaju uglavnom oni koji najmanje i troše prirodnog gasa (samo kuhanje i topla voda), a oni koji koriste prirodni gas i za druge namjene plaćaju manju jediničnu cijenu. Razlozi su lako razumljivi jer neko za vas rezerviše kapacitete, a vi hoćete ili nećete danas kuhati. Kada npr. gas koristite za hlađenje onda koristite kapacitete više i plaćate manje. Ovaj princip, po meni, nije pravičan jer se i ovdje dijele potrošači, ali je logičniji. Logičniji je i kad kupujete 20 metara drva da imate manju cijenu od onoga ko kupuje drva na vreću. JPEPBIH se odlučila kontra ovim modelima i želi za veću potrošnju i veću cijenu.
Sve ovo nam govori da je JPEPBIH u ozbiljnim problemima i da su krenuli putem povećanja cijene el. energije koji će sada utjecati na sve one koji žele el. energiju za grijanje da se preorijentišu na ćumur ili drva. Koga briga za ekologiju kad treba namaknuti veće prihode.
Ono što treba znati je to da kakvo god povećanje cijene el. energije bude, ono neće biti dovoljno da se pokrije gubitak od 140 miliona KM. JPEPBIH će morati povećati izvoz el. energije, ali i tu je “mrka kapa” jer su cijene el. energije toliko pale na berzama, da imamo MWh i u minusu ili da danima ne prelazi 50 EUR. Još kada se uvedu takse na CO2 imat ćemo puno razloga da se sjećamo kako smo nekada imali jeftinu el. energiju, ali i kako smo sve upropastili jer nismo gradili proizvodne objekte na vrijeme.

Kolumna Seada Numanovića: Bosna i Hercegovina kao Gaza

Grupa zvaničnika Bosne i Hercegovine ovih dana trebala je na neki put. Automobilima. Put je vodio kroz Srbiju. Nekoliko njih učestvovalo je u odbrani Bosne i Hercegovine od agresije Srbije. Borili su se na strani Armije Republike Bosne i Hercegovine i Ministrastva unutrašnjih poslova Republike Bosne i Hercegovine protiv “dobrovoljaca” iz Srbije na Jevrejskom groblju, Nišićima, bihaćkoj krajini…

Nakon što je uhapšen Edin Vranj, te upozorenja Ministarstva vanjskih poslova BiH da učesnici odbrane ne putuju u Srbiju, ekipa s početka teksta odlučila je da promijeni plan. Na destinaciju će – avionom. Koliko je Bošnjaka (i Hrvata) koji danas i sutra ne kane u Srbiju i kroz Srbiju?

Na spisku Dokumentacionog centra entiteta RS je nekih 3.500 imena branitelja BiH koji su se našli pod lupom i potencijalni su predmeti tužilaštava u Srbiji, piše politicki.ba.

Iz tog su centra prije nekoliko dana “lakonski” objavili da “postoji i tajni spisak”.

Edin Vranj nije bio na “javnom” spisku Dokumentacionog centra. Ko zna je li i na tom “tajnom”. Tek, njegovim hapšenjem reaktuelizirano je i dodatno pojačano stanje permanentne nevojne agresije Srbije na Bosnu i Hercegovinu.

Ona je svakodnevna i Beograd je taj koji odlučuje koliko će jak biti stisak u kojem je BiH. Vranju, sigurno, nije prvi put da nakon sloma vojne agresije, putuje u Srbiju. Sigurno je granicu između dviju država prolazio ne jednom. Bez ikakvih problema.

A onda je u Beogradu odlučeno da ovog puta njegova destinacija bude zatvor u Beogradu. I da mu se priredi višegodišnja lična drama na kraju koje će, čak i po srbijanskim zakonima, biti oslobođen, ali trajno narušenog zdravlja…

Bosna i Hercegovina je sve više evropska Gaza. Srbija je ta koja odlučuje koliko će to stanje biti akutno.

Iz Sarajeva, Tuzle, pa i Mostara, može se avionom. Ali i to se da prekinuti. Plus, koliko je onih koji sebi avion mogu priuštiti kao sredstvo prevoza?

Hapšenje Vranja samo je kamenčić u mozaiku koji se prema BiH slaže u Beogradu i pratećim režimima u entitetu RS, Crnoj Gori… Rastuću psihozu samo pojačava frapantna neodgovornost političkog establišmenta u Bošnjaka.

Niko od njih nije našao za shodno da sjednu za zajednički sto i dogovore se. Pa ne moraju se ni dogovoriti (odmah), ali bi slika bošnjačkih političkih lidera za jednim stolom već poslala poruku makar brojnim i još uvijek na slobodi, Bošnjacima, da neke smislene reakcije ima. Umjesto toga, svi soliraju, politiziraju i na tome nastoje ubilježiti sebi neki poen. Sramotno!

Kolumna Vildane Selimbegović: Bosanska avantura Valentina Inzka

Jedva sedmicu uoči oproštaja sa Uredom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko je održao obećanje još poodavno dato u Srebrenici: nametnuo je zakon o negiranju genocida. I odmah se na njega sručio bijes Milorada Dodika, člana državnog Predsjedništva i lidera SNSD-a. U još nepoznatoj ulozi – možda kao nevladin aktivista? – Dodik se bacio na prikupljanje potpisa za peticiju, kojom – vjerovali ili ne – kani odbaciti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH, u kojem je visoki predstavnik intervenirao da bi – konačno – u Bosni i Hercegovini, kad već ne može drugačije, zabranio bacanje soli na još otvorene ratne rane.

Šta je sporno

Pravno sročeno to izgleda ovako: svakom ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin sljeduje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. S obzirom na to da se dopune odnose na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, odnosno na sve one Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili Suda u BiH, to u praksi znači da stratišta – od Jasenovca i Donje Gradiške do Srebrenice – ispadaju iz arsenala predizbornih i izbornih kampanja, kao i inih andrićgradskih koloritnih zabava.
Šta je sporno? Iz perspektive žrtava – bile one bošnjačke, srpske, hrvatske, jevrejske – stradalih u Drugom svjetskom ratu ili ovim našim ratovima devedesetih, od ruke mupovaca ili vojnika RS-a, Hrvatske vojske, HVO-a ili Armije RBiH, to je konačno garancija porodicama da se posmrtni ostaci njihovih najdražih neće premetati po gozbama i soframa političkih lidera i služiti kao obećanje za neke nove ratove i podjele. Šta se onda čekalo do sada? Kako god to naivno zvučalo, bit će da su svi Inzkovi prethodnici (s izuzetkom Miroslava Lajčaka, koga je bolje ne komentirati) vjerovali da će demokracija pobijediti i da će birači, narod, nevladine organizacije i sva sila modernih aktivista dobiti bitke za puteve, vodovode, kolektore i ina čudesa i tako prisiliti nacionaliste na povlačenje. Očekivali su – ili su se tek tješili – da će Parlament BiH, oni silni zastupnici što i predobro žive od nacionalizma, dići ruke protiv svog i blagostanja partijskih lidera i pokazati pijetet prema onima za koje su – u intermecima bitke za gomilanje vlastitog bogatstva – uobičavali reći kako su njihove svetinje, ne osvrćući se pritom što porodice tih svetinja jedva sastavljaju kraj s krajem, a djeca traže sreću bježeći odavde glavom bez obzira. I sam Inzko je godinama – više od 12 – pokušavao ubjeđivanjima i obećanjima privoljeti političare da makar malo odmaknu od ogledala i okrenu se napretku svih. No, nije Inzko kriv što je demokracija ostala nenaučena lekcija. Krivi su njegovi nalogodavci i ona famozna politička klima za koju se on tako zdušno zalagao u BiH.

Inzko skinuo Schmidtu teško breme 

Odlukom da zabrani negiranje genocida i svih ratnih zločina visoki predstavnik spasio je obraz Evropi i pokazao politički sluh za novu fazu ujedinjene borbe Zapada za demokraciju i ljudska prava na planeti. Svom je nasljedniku Christianu Schmidtu skinuo teško breme na početku mandata, ostavljajući mu priliku da se zajedničkim snagama sa šefom Misije EU u BiH Johannom Sattlerom izbori da Bosna i Hercegovina konačno napravi iskorak iz učmale politikanštine i ćorsokaka ucjena i pritisaka. Domaćim pozicionim političarima je poslao poruku da ako hoće da opstanu, ne mogu jedan bez drugog ni drugi bez trećeg, a opozicionim da nikako nije dovoljno biti samo protiv SNSD-a, HDZ-a i SDA, odnosno da ako hoće vladati, moraju nešto i uraditi, a ne samo vjerovati da će kao mlađi i ljepši zamijeniti postojeće. I konačno, ovom odlukom visoki predstavnik povukao je potez koji UN u nadmoćnoj većini mora podržati. Čak jačim intenzitetom od one suzdržanosti kojom je odbačena Rezolucija Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, a koja je ispod žita trebala omogućiti rok do kojeg su povampireni ratni apetiti dobijali mandat da izdrže, a potom da navale na Bosnu i Hercegovinu bez ikakvih (OHR) ograda.
Na kraju, ali nimalo manje važno, Valentin Inzko svoju bosansku avanturu završava uzdignuta čela, o čemu svjedoči i njegova ponuda da je spreman novac, za koji ga preko srbijanskih medija optužuje Dodik da je primio za donošenje zakona o negiranju genocida, uplatiti u dobrotvorne svrhe onog časa kad legne na račun. Zna Inzko koliko su Dodikove bahate procjene neutemeljene: zar nije najbolji dokaz ona vika kako je Vučić politički pobačaj? Predsjednik Srbije šuti, ostavljajući Dodika njegovom partijskom jaranu i lideru HDZ-a BiH koji se buni, iako je zvaničan stav Hrvatske drugačiji. Što će reći da je diferencijacija počela. I iako neće biti okončana do Inzkova odlaska i stupanja zakona na snagu, imat će jasne okvire u kojima će političari moći da djeluju. A Bosanci i Hercegovci da lakše dišu.

Kolumna Vildane Selimbegović: SDA (ne) može bez Bakira

Dan uoči izbora sarajevski taksista mi je neupitan ljubazno očitao izbornu lekciju: “Ja ću sutra glasati za Bakira, a žena za Željka. Njih dvojica čuvaju Bosnu i Hercegovinu”. Ni 24 sata nakon zatvaranja birališta, upravo je ova teza bačena u eter kao opravdanje za Izetbegovićev poraz: SDA-ov kandidat je platio osviještenost Bošnjaka za potrebom da u Predsjedništvu ne bude jedan naprema dva protivnika države.

UVJERLJIVA NADMOĆ

S obzirom na to da su obje teze rezultat političkih kampanja, čini mi se da je došlo vrijeme suočavanja s istinom, makar već uveliko traju – a možda i zato – kalkulacije oko buduće vlasti. Željku Komšiću i Bakiru Izetbegoviću niko ne spori potrebu da budu čuvari BiH, no ova se zemlja – i prije Daytona – dakle, tokom rata i svih onih zajedničkih godina u bivšoj Jugoslaviji, a i stoljećima ranije, ponosila svojom multietničnošću, pa je jednako onako kako je Ustav RBiH i Dayton vrlo precizno definirao da pripada Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i svim Ostalim, što u praksi treba da znači kako je dogovor temelj zajedničke kuće.

U politici se to provodi kompromisom, a ne onako kako se to kod nas, naročito posljednjih godina, intenzivno radi – pričom o davanju Srbima i(li) Hrvatima bilo čega. Drugo, jednako važno: šta god ko (pa i SDA) mislio o Komšiću, njegovi rezultati na svim dosadašnjim izborima pokazuju i dokazuju dovoljan broj stabilnog građanskog biračkog tijela koje se ni u kojoj opciji ne bi okrenulo Izetbegoviću, pa je i prema samom Komšiću prilično nefer njegovom pobjedom objašnjavati Izetbegovićev poraz.

Još je manje fer umanjivati rezultat Denisa Bećirovića pričom o glasanju protiv Izetbegovića. Po posljednjim rezultatima CIK-a, nakon više od 95 posto prebrojanih glasačkih listića, za Bećirovića su se izjasnila 296.352 birača, a za lidera SDA 193.859. Naravno, ja ne tvrdim da nije bilo i onih, čak i iz SDA koja je u konačnici dobila više glasova od svog stranačkog predsjednika, koji su na izbore izašli da bi šaranjem listića bili protiv Izetbegovića, ne tvrdim ni da su u krivu oni koji tvrde da je Bakira pobijedila supruga Sebija, uvjerena sam, naime, da je razlika veća od 100.000 glasova transparentna poruka Izetbegovićevoj partiji šta birači misle o njegovom načinu vođenja politike. Upravo uvjerljiva nadmoć SDA u odnosu na ostale partije je argument za ovu tezu: birači su kaznili lidera SDA zbog apsolutnog manjka spremnosti na kompromise ne samo sa vodećim partijama hrvatskog i srpskog biračkog tijela već i sa političkim subjektima u bošnjačkom i građanskom spektru. Ne zaboravimo pritom da je lider SDA imao ubjedljivo najbolju kampanju do sada, čak mu se – ruku na srce – osim onog prebrojavanja Bošnjaka gotovo da nema šta prigovoriti, u ono malo debata nastojao je nuditi konkretne podatke, njegova stranka je – u odnosu na njega – imala nezamjetljivu kampanju (s izuzetkom Sarajeva, što je posebna priča), no ništa mu nije pomoglo. Doživio je debakl.

I to ne mogu saprati jadikovke tipa deset na jednog, niti sklanjanje iza rezultata SDA. U Sarajevu, gdje se SDA ipak posvetila vlastitoj kampanji (zli jezici kažu ne zbog stranke već zbog supruge), SDA je rame uz rame s Narodom i pravdom. Što je – gledajući s visina SDA – dojmljiv poraz, tim prije što je notorni zahiragić dao maksimum vlastitog angažmana da plasira svu raskoš mržnje i objeda koje (nezamislivo!) mogu stati u obraz zastupnika u skupštini. NiP je, bit će, osvojio manje glasova nego je očekivao, ali je važan dio gotovo svih parlamenata, no u NiP-ov veliki uspjeh treba upisati i Bećirovićevu pobjedu koja je njegovom matičnom SDP-u puno donijela. Iz Trojke je najlošije prošla najprincipijelnija Naša stranka, upravo zbog predominantnog okretanja bošnjačkom biračkom tijelu koje nije samo karakteristika NiP-a već i SDP-a. Nermin Nikšić, lider SDP-a, još drhti nadajući se da će s kompenzacijske liste dospjeti donekle, no birači su i njemu poslali poruku – vrijeme je za neki drugačiji, da ne kažem tuzlanski SDP, u kome neće baš sve biti podređeno interesima uskog kruga oko stranačkog šefa. SDP ima još uvijek dovoljno starih vukova koji su u stanju inicirati stranačku debatu, drugo je pitanje imaju li snage i ambicije da se bore za povratak stvarnoj socijaldemokratskoj ideji.

ČEKAJUĆI ZORU

Što se SDA tiče, Izetbegović je, umjesto čestitki pobjedniku, čestitao svojoj partiji i odmah se pohvalio o(p)stankom na predsjedničkom tronu. Kuda to vodi SDA, bit će nesumnjivo predmet unutarnjih stranačkih analiza, ako za njih bude bilo volje i snage, da ne kažem koalicijskih kapaciteta u samoj partiji. I sigurno će ovisiti o formiranju vlasti i dijelu kolača koji će ušićariti. Istina je da lider HDZ-a BiH već išareti s kim bi se najradije svađao naredne četiri godine – njegova poruka Trojci da je za njih, ako su spremni presudu Ljubić primijeniti na državnom nivou, nakon što je i visoki predstavnik Christian Schmidt upravo u Oslobođenju rekao da za to nema osnove, jasna je da jasnija ne može biti. No, upravo je Schmidt Čoviću izbio najjače adute iz ruku, pa nije bez pameti očekivati da i njemu zaigra mečka pred vlastitim vratima. Što se Milorada Dodika tiče, i ako zasluži čestitku Aleksandra Vučića koji pristojno čeka CIKBiH, ostat će mu gorak okus straha iz izborne noći kad se skrio u mišiju rupu u vlastitom štabu. Čekajući zoru. Ili, tačnije, operirajući po mraku što mu dođe kao prirodno stanište.

Kako god, Bećirović ostaje najveći pobjednik općih izbora – em je združena opozicija pokazala da može kad hoće, em su birači u konačnici dobili građanski vrh države. Uključujući i prvu ženu izabranu nakon Daytona u Predsjedništvo BiH, Željku Cvijanović, koja partijskim statutom također pripada građanskom spektru. Da nas je praksa naučila koliko se stvarnost razlikuje od dokumenata, nije potrebno naglašavati. Ali jeste važno podsjetiti na to da buduća vlast – ko god je činio – ima jasnu euroatlantsku agendu i 14 prioriteta za kandidatski status BiH u EU. Pa da ih vidimo na djelu.

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...