Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Analize

    Washington View: Battle for the Balkans in 2021.

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    2021will be a year of rising conflicts between the West and Russia for the future of the Western Balkans. A new U.S. administration has promised to restore and rebuild trans-Atlantic relations, while a resurgent Russia has vowed to stretch its imperial reach at the cost of Western unity.

    Unsurprisingly, the election of Joe Biden is generating anxiety in Moscow that Russia’s European ambitions will be more directly challenged by Washington. While in recent months the Donald Trump administration has focused on withdrawing American forces from Europe and avoiding embroilment in any new conflicts, the Kremlin fears that President Biden will re-engage in disputed regions such as the Western Balkans in pursuit of Western integration.

    The recent tour of the Balkans by Russia’s Foreign Minister Sergei Lavrov demonstrated Moscow’s disquiet. In practice, Lavrov’s statements about the significance of the Balkans projected Russia’s own aspirations on to the U.S. He claimed that some Western countries “would like to turn this part of Europe into an arena of geopolitical confrontation and create new dividing lines.” That is precisely what the Kremlin has been trying to accomplish to prevent the remaining Western Balkan countries from settling their internal and external disputes and qualifying for NATO and EU membership.

    On his political pilgrimage in mid-December, Lavrov targeted two countries that enable Moscow to pursue its regional “divide and conquer” strategy – Bosnia-Herzegovina and Serbia. During a controversial visit to Bosnia, Lavrov openly opposed the country’s membership in NATO by stressing the alleged “military neutrality” of the Serbian entity inside Bosnia. In reality, decisions on international alliances can only be made by the central government in Sarajevo and not by entity leaders or foreign agents such as Lavrov.

    Unsurprisingly, the Bosniak and Croatian members of the country’s presidency pointedly refused to meet with Russia’s Foreign Minister and called his visit disrespectful toward their country. They criticized him for meeting first with Milorad Dodik, the Serbian member of the presidency, and for interfering in Bosnia’s internal politics. Lavrov responded by claiming that both presidents were acting on instructions from outside powers – a standard Soviet and Greater Russian accusation in dismissing the sovereignty of smaller countries.

    Lavrov asserted that the Dayton Agreement that ended the war in November 1995 should not be changed despite “calls from abroad.” Moscow is clearly alarmed that American and EU officials will be exploring constitutional formulae that can end Bosnia’s painful paralysis. Many now recognize that Dayton is stifling the country’s development and any realistic prospects for EU integration. Hence the Kremlin’s enduring support for the outdated agreement. Lavrov’s attack was evidently in response to Biden’s recent statement that efforts to construct a functional multi-ethnic Bosnian state remain incomplete, while he committed the U.S. administration to assist in its completion.

    Moscow will continue to vehemently oppose Bosnia’s progress into the EU, as this could limit Russia’s economic penetration and political corruption. Lavrov offered various economic incentives to Banja Luka, including joint projects with Russian companies in gas infrastructure that would make the Serbian entity increasingly dependent on Moscow. Lavrov also called for the closure of the Office of the High Representative (OHR), which oversees the civilian implementation of Dayton, a move that would further embolden RS leaders to defy the central government and threaten secession. Separatism remains a valuable card for the Kremlin that it can play if its efforts to keep Bosnia divided and dysfunctional are seriously threatened.

    Lavrov’s subsequent visit to Belgrade sent a strong signal of Kremlin support for Serbian President Aleksandar Vučić. Moscow is anxious that Biden and his national security team will press Vučić to recognize Kosova as an independent state, accept a more integrated Bosnia-Herzegovina, terminate Serbia’s political interference in Montenegro's internal affairs, and curtail Serbia’s regionally destabilizing links with the Russian regime.

    As in Bosnia, Lavrov spotlighted projects that intensify Russia’s inroads into Serbia’s economy, including the Turkish Stream gas pipeline, the Belgrade-Novi Sad high-speed railway, and the Djerdap 1 hydroelectric power plant. In their visit to the Saint Sava Cathedral, in which a letter from President Vladimir Putin was read out, Vučić and Lavrov also highlighted the tight links between the Russian and Serbian Orthodox Churches, both of which promote Russian and Serbian territorial revisionism.

    In a third avenue for Russia’s regional subversion, Bulgaria’s blockade of EU accession talks for North Macedonia directly assists Moscow. The beleaguered government in Sofia is trying to gain public support by fanning historical and identity disputes with Skopje. But its actions serve the Kremlin in three ways: preventing North Macedonia’s progress into the EU, expanding inter-state disputes in the Balkans, and mobilizing the pro-Russia lobby in Bulgaria.

    This provides Moscow with a third potential proxy in the region, together with Serbia and the RS. Moscow is also calculating that the new coalition government in Montenegro will stall or reverse the country’s Western course and ignite fresh disputes with neighbors.

    Even while it is planning to further disrupt the Balkans, Moscow will seek rapprochement with the Biden administration, as it does with every incoming U.S. President. The purpose will be to convince Washington to disregard the Kremlin’s unilateral gains in its foreign offensives during the previous four years and to delude Washington into believing that a new grand compromise with Russia will avert future conflicts.

    The Biden administration will have the opportunity to reassert enduring American and European values and interests throughout the Balkan peninsula. A core component of such a strategy must focus on repelling damaging Muscovite influences and exposing the escalating failures of the Russian Federation. 2021 promises to be a year of reckoning between two distinct visions for the Balkans – a cooperative and successful region under a NATO umbrella or an unstable peninsula exposed to negative Russian and Chinese manipulation.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

    Zablude Zapada i sarajevske Trojke: Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom!

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Bivši britanski ambasador u Americi i pri NATO-u David Manning i šef kabineta Tonyja Blaira Jonathan Powell objavili su, povodom godišnjice ruske agresije na Ukrajinu, članak koji može biti vrlo koristan za razumijevanje stanja u našoj zemlji, naročito kada je riječ o djelovanju famozne „međunarodne zajednice“.

    U članku pod naslovom „Novi dugi telegram“, dvojica autora podsjećaju na skoro pa mističnu koincidenciju: 22. februara 1946. George Kennan, tada diplomata u američkoj ambasadi u Moskvi, poslao je u Washington čuveni „Dugi telegram“. Upozoravajući svoju vladu da je vrijeme saradnje sa Kremljom nepovratno prošlo, Kennan iznosi niz zapažanja koja će postati osnova američke politike prema Sovjetskom savezu sve do pada Berlinskog zida.

    Između ostalog, Kennan objašnjava svojoj vladi da je u Kremlju na snazi jedan „neurotičan pogled na svijet“ čija je osnovna „neiskorjenjivi osjećaj nesigurnosti“. Ruski autokrati, veli on, znaju da je njihov način vladanja zastario, krhak i vještački, te je neodrživ ako se usporedi ili bude u kontaktu sa zapadnim političkim sistemima.

    Sovjeti su, veli Kennan, svjesni da su slabiji u odnosu na Zapad, kao i da će „njihov uspjeh ovisiti o stepenu jedinstva, odlučnosti i robusnosti zapadnog svijeta“. Zato je, nastavlja američki diplomata, Staljin snažno uvjeren da „sovjetski kao i napori ruskih prijatelja u inozemstvu trebaju imati za cilj produbljivanje i eksploatisanje razlika [unutar Zapada]“.

    Koristeći tada utjecajne komunističke partije širom Evrope, Staljin je neprestano sijao polarizaciju u zapadnoevropskim državama i između njih. Što je jedinstvo Zapada bilo slabije, zahvaljujući malignom ruskom utjecaju ili drugim faktorima, Staljin je bio uvjereniji u marksističku ideju o „propasti dekadentnog buržoaskog svijeta“.

    Jednako kao Staljin nekada, Putin je proteklih godina  snažno poticao podjele u euroatlantskoj zajednici, uvjeravajući sebe i druge da se „dekadentni Zapad uistinu raspada“. Djelatnost ruskih vlasti nije bila jedini uzrok dezintegracijskih procesa, ali su oni možda najviše odgovarali njima.

    Brexit i euroskepticizam; kriza proširenja EU i NATO-a; populistički pokreti koji su polarizirali zapadna društva; Macronova odnosno tradicionalna francuska skepsa prema svrsishodnosti NATO-a; francusko-njemačke ambicije za „strateškom autonomijom Evrope“ i ideja da će se ovisnost Evrope u odnosu na SAD smanjiti, ako se unaprijedi ekonomska saradnja sa Rusijom i time relaksiraju ukupni odnosi, itd.

    Osim dezintegracijskih procesa, ugled Zapada je narušen i nespremnošću da se silom odgovori na rusku agresiju na Gruziju 2008. godine, kao i na aneksiju Krima 2014. Posljednji veliki događaj, koji je Putina uvjerio da se Zapad raspada i da neće imati volje da se suprotstavi Rusiji, bio je debakl Sjedinjenih Država u Afganistanu i ponižavajuće povlačenje 2021. godine.

    Manning i Powell ističu da je Putin, posmatrajući i potičući navedene procese, zaključio da se Zapad raspada i da neće uraditi ništa da zaštiti Ukrajinu. Iako je bila pogrešna, predstava o slabom i raspadajućem Zapadu doprinijela je Putinovoj odluci da napadne Ukrajinu.

    „Ukrajina je podsjetnik koliko je važno očuvati jedinstvo Zapada i glasno ga promovisati potencijalnim suparnicima. […] Od suštinskog je značaja dokazati da je [Putin] bio u krivu, ne samo zbog Ukrajinaca, već i zbog nas samih. Što više jede, Putin ima sve veći apetit: prvo je uzeo dijelove Gruzije, zatim Krim, zatim Donbas. Ako okupira Ukrajinu, ko je sljedeći: Moldavici, Balti, Finci, Poljaci?“, pišu Manning i Powell.

    Zapad mora, dodaju oni, demonstrirati svoju koheziju, jer će time demonstrirati svoju snagu, potkopati predstavu koju o njemu širi Putin i obeshrabriti Ruse da kreću u nove napade. „Moramo suzbijati Putinove napore da širi regionalnu nestabilnost, bilo da se radi o Siriji, Balkanu ili Sahelu“, zaključuju autori.

    Čini se da u ovom kontekstu, koji su ocrtali britanski diplomati, treba razumjeti čitav niz diplomatskih inicijativa s ciljem rješavanja nesporazuma na različitim krajevima Evrope. Zahvaljujući snažnom američkom pritisku, Velika Britanija i EU su konačno blizu sporazuma o statusu Sjeverne Irske, nakon Brexita, a Srbija i Kosovo su također nadomak sporazuma o normalizaciji odnosa.

    Također, Washington snažno radi na odobravanju ulaska Finske i Švedske, čime bi se dodatno učvrstila predstava o koheziji Zapada. Američki predsjednik je, na nekoliko pres konferencija, istaknuo da je „Putin htio finlandizaciju NATO-a, a da je dobio NATO-izaciju Finske, skupa sa Švedskom“.

    Ako uspije zaključiti rješavanje navedenih sporova (UK-EU, Srbija-Kosovo, Turska-Švedska), Zapad će demonstrirati vlastitu koheziju i uništitit predstavu o „raspadu Zapada“ koja je ohrabrivala Kremlj da postane sve agresivniji.

    Čini se da je dio ove „kohezijske diplomatske inicijative“ Zapada i trenutno djelovanje famozne međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovinu, na čelu sa Američkom ambasadom.

    Jedno od strateških mjesta, na kojem je Kremlj provodio svoju politiku dokazivanja „raspada Zapada“ bila je i Bosna i Hercegovina.

    Od 2007. godine, Milorad Dodik se počeo otvoreno približavati Moskvi, koja ga sve više ohrabrivala da zaustavi NATO put Bosne i Hercegovine, a zatim da dovodi u pitanje autoritet Zapada i njegovo „naslijeđe“. Dodik podriva OHR, Ustavni sud i reforme koje su vodili zapadni i probosanski akteri, u periodu od 1997. do 2006. s ciljem jačanja državnog nivoa vlasti, nauštrb entiteta.

    Osim što je Kremlju an sich odgovaralo da jedan lokalni lider podriva autoritet i kredibilitet Zapada, stanje skoro stalne krize i nestabilnosti u Bosni i Hercegovini, nakon 2006, bilo je Putinovim diplomata odličan argument u korist teze o „raspadu Zapada“: ako nesposobni Zapada ne može riješiti probleme u  BiH kao svom protektoratu, kako da ih rješava drugdje (gdje nema svoje trupe ili Ured visokog predstavnika)? Istovremeno, Moskva je, što sama što zajedno sa Banjalukom, tvrdila da je Zapad svojim intervencionizmom i jačanjem državnih struktura, „u korist Bošnjaka“, zapravo proizveo probleme.

    Rusija je, vršeći pritisak na OHR, nastojala obeshrabrivati Zapad da nastavi s intervencionizmom i jačanjem države, a kada je, u značajnoj mjeri uspjela, onda je volšebno za novonastalo stanje okrivila Zapad, odnosno njegovo ranije „antisrpsko djelovanje“.

    Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, Evropska unija nosi historijsku odgovornost, jer je dala presudnu podršku Rusiji u osporavanju uloge OHR-a, odnosno u zaustavljanju procesa jačanja države i slabljenja entiteta. OHR je 2007. godine, Lajčakove amandmane, kojima se sprečavala mogućnost blokada u Vijeću ministara u Parlamentu. Ne zato što je Rusija tražila od njega, već zato što je Brisel podržao Rusiju u tom zahtjevu.

    U isto vrijeme, kada se to dešava, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova, a sadašnji predsjednik  Frank Walter-Steinmeier je napisao: „Rusija je nezamjenjiv partner od strateškog značaja za EU. Panevropski mirovni poredak i trajno rješenje važnih sigurnosnih problema, od Balkana do Bliskog Istoka, mogu biti ostvareni samo uz Rusiju, nikako bez nje niti protiv nje.“

    Brisel, odnosno Berlin, kao da je tada napravio dogovor sa Moskvom, po kojem je Bosna i Hercegovina zajednička interesna sfera, sa omjerom 50-50%. Udaljavanje EU od Sjedinjenih Država, u Vijeću za implementaciju mira, i približavanje Rusiji bila je zastrašujuća demonstracija „raspada Zapada“ (u džepnom izdanju).

    Narativ Berlina i Moskve o „jačanju domaćih aktera“ i „konsenzusa“ nije donio stabilnost, ali jeste zaustavio reformske procese. Bosna i Hercegovina je 2006. bila ispred Hrvatske, na evropskom putu, a danas je naša evropska perspektiva skoro pa mrtva. Interesi velikosrpskog projekta su se savršeno podudarali sa interesima Moskve: Putin je ohrabrivao Dodika da pravi krize, kako bi potkopao kredibilitet Zapada, a Dodik je pravio krize, kako bi u maniru samoispunjavajućeg proročanstva dokazivao da je BiH „nefunkcionalna“ i „neodrživa“.

    Navedeno stanje se promijenilo, nakon ruske invaziije i isključivanja Rusije iz PIC-a. Očekivalo se da Zapad, podržavajući opoziciju u RS-u, skinuti Dodika. To se nije desilo. Ostalo je nejasno da li razlog tome nesposobnost opozicije, ili neodlučnost Zapada (ili oboje).

    U svakom slučaju, nakon izbora, Amerikanci su odlučili primijeniti drugu strategiju: odlučili su da oslabe Dodika, tako što će skinuti njegove suparnike. Čini se da je njihova logika bila – „za tango je potrebno dvoje“. Ako se Dodiku ne bude imao ko suprotstavljati, stanje će se smiriti, makar privremeno. Čini se da je to američka logika, u ovom slučaju.

    Dodik je, nakon 15 godina vlasti, dobio podršku na izborima, zahvaljujući narativu po kojem je „političko Sarajevo“ prijetnja po opstanak Republike Srpske, a ona navodno opstaje zahvaljujući agilnosti SNSD-a.

    Kada je prije nekoliko dana, Dodik nazvao Trojku „invalidnom strukturom“, objasnio je na neki način zašto su je Amerikanci uopće podržali: upravo zato što i oni vjeruju da je „invalidna“. Ona ne samo neće da se suprotstavlja Dodiku, već i ne može. Nema snage. Njeno učešće u vlasti ovisi o samom Dodiku, što je zorno pokazao izbor Kemala Ademovića u Kolegij Doma naroda BiH (uz presudnu podršku SNSD-a).

    Po navedenoj logici, ako je Trojka uistinu „invalidna struktura“ (a jeste), onda ona nije prijetnja po opstanak Republike Srpske. To znači da onda Dodik ostaje „bez posla“. Jer zašto bi je neko štitio, ako joj niko ne prijeti? Dodikova pobjeda je ujedno i njegov poraz.

    Predsjedniku Republike Srpske, naravno, ne odgovara navedeno stanje. Možda ga je upravo zato i konstatovao. Možda ponižava Trojku, kako bi je naveo da „oštro reaguje“. Trojka je progutala i ovu uvredu, što nije dobro za Dodika, ali nije ni za nju, jer je u znatnoj mjeri već izgubila povjerenje javnosti. A ako nastavi trpiti ponižavanje njen ugled će biti sve gori. U ovakvoj situaciji, na snazi će dobivati politika otpora i patriotskog ponosa, koju ilustrira Izetbegovićevo „bitno pojašnjenje“ u Beogradu, ili Komšićev prvomartovski govor u Vijećnici.

    Sa Dodikom je moguće graditi „međusobno razumijevanje“, koliko i sa Putinom. Dakle, nije. Narativ Elmedina Konakovića jednako je neuvjerljiv kao i propala politika evropskih Putin-Verstehera, šampiona kompromisa a la Merkel. Bio na čelu nuklearne sile ili zajednice srpskih općina u BiH, autokrata preživljava zahvaljujući strahu svog glasačkog tijela od vanjskog neprijatelja. To je ključni integrativni faktor autokratske zajednice. Ako nema vanjskog neprijatelja, neminovno se otvaraju druga pitanja, npr. bogatstvo Dodika i njegove porodice.

    Možda je za tango potrebno dvoje, ali je za krizu dovoljno jedno: Dodik. Njemu je kriza neophodna, kao zrak ili hrana. Iako je Trojka, na čelu sa Elmedinom Konakovićem, učinila sve da ga odobrovolji, Dodik je nastavio po svome. Štaviše, u nekim dimenzijama postaje još i gori. Npr. po prvi put je zaprijetio da će NSRS donijeti odluku o napuštanju evropskog puta, kao što je to već učinila u vezi s NATO-om.

    Zapad ima apsolutni interes da stvori koheziju ili makar privid kohezije u BiH. Jer, nastavak krize u BiH, ujedno je i znak slabosti Zapada, te narušava njegov ugled. Prije ili kasnije, Washington će shvatiti da se Dodik neće smiriti, čak i ako mu Trojka bude popuštala. Amerikanci to vjerovatno već i shvataju, pa možda insistiraju na „invalidnoj strukturi“ u Sarajevu, kako bi oslabili Dodikov narativ i pripremili teren za njegovo eventualno uklanjanje.

    Poticanje samo „unutarbošnjačkog sukoba“ ne može biti osnova za stabilnost. Lideri Trojke ne mogu uvjeriti nikoga da je za napredak dovoljno da „bošnjački dioničari“ promijene svoje ponašanje, jer to, nažalost, nije istina.

    Ne treba zaboraviti da zlatno doba reformi nije bilo za vrijeme Alijanse, već nakon nje, kada je, uz zajedničko djelovanje Amerikanaca, OHR-a, SDA, SBiH i često uz podršku tada opozicionog SDP-a, trasiran euroatlantski put i uspostavljene dodatne državne institucije. Bilo je to vrijeme, kada je Brisel pratio politiku Washingtona, a ne Moskvu. Ako rat u Ukrajini iscrpi Rusiju i dugoročno joj eliminiše utjecaj u Evropskoj uniji, onda postoji šansa da BiH nastavi svoje euroatlantske integacije, uz jedinstvo svih probosanskih aktera, a to su Washington i najveći dio „političkog Sarajeva“.

    Emir Suljagić o danu RS: 9. januar – oni govore naglas, samo ih treba slušati

    Piše:
    Emir Suljagić
    -

    Jedan od najsudbonosnijih dana u recentnoj historiji Bosne i Hercegovine je 5. januar 1992. godine. Navečer tog dana, nakon što je obavio razgovor s Dobricom Ćosićem, i po njegovom savjetu, Radovan Karadžić telefonom je nazvao Vladislava Jovanovića, ministra vanjskih poslova u Vladi Slobodana Miloševića.

    Predmet razgovora bilo je očekivano mišljenje Badinterove (arbitražne) komisije o tome da li srpske manjine izvan Srbije imaju pravo na samoopredjeljenje. Mišljenje komisije i raspoloženje Zapada Jovanović je prenio Karadžiću tokom razgovora.

    Karadžić je – čini se po prvi put – shvatio da čin priznanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine ima pravne, političke i stvarne posljedice. Kao malo čime bio je užasnut mogućnošću da srpski poduhvat u BiH bude smatram nezakonitim i pobunjeničkim. Na kraju je tako i bilo, Badinterova komisija 11. januara 1992. godine objavila je Mišljenje br. 2, u kojem se navodi da “pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti, osim u slučaju da se zainteresovane države suprotno dogovore.”

    Bio je to logičan ishod srpske strategije da se sve vrijeme uspostave novog, srpskog projekta, sačuva pravna fikcija i praktični paravan Jugoslavije.

    Karadžić: Ja sam s nekima našima gore, vi znate na koga mislim razgovarao, oni kažu „na to se treba smijati“. To nema težinu, njihovo priznanje.

    Jovanović: Pre svega, ima pravnu težinu, jer zakonski iz priznanja nezavisnosti jedne zemlje su ti, da se priznaje njena vrhovna vlast. A drugo, prestaje u tom slučaju postojanje Jugoslavije na tom, na toj teritoriji.

    Nakon dodatnih objašnjenja, Karadžić kao da je tu i u tom trenutku donio odluku da je vrijeme da se pokrene plan za srpsku secesiju od Bosne i Hercegovine:

    “Mi bismo htjeli, možda bi onda ja doletio za čas da se vidim s vama i s Miloševićem zajedno, jer mi imamo ovde neki red poteza koji, koji, za koji, iza kojeg naš narod potpuno stoji i oslanja se na plebiscit itd. Tako da on može imati prije svega adverzivni karakter, a osim toga ima i, ima i neki karakter realnog, uu, oo, od… uspostavljanja odnosa snaga. Ovaj, mi ne možemo da čekamo. A ne bismo htjeli da pretjerano žurimo, ali ne možemo da čekamo.”

    Karadžić će poslije ovog, obaviti još dva razgovora, oba s Jovicom Stanišićem, načelnikom Resora državne bezbednosti (RDB) Srbije. Iz ta dva razgovora kristalizirat će se nekoliko stvari: učesnici, vrijeme i mjesto sastanka.

    Stanišić: Oprostite, ko da bude? Smilja…

    Karadžić: Smilja (Avramov, op.a.), Vlada (Jovanović, op.a.), Milenko Kreća, profesor, obavezno on i Jović.

    Bosanske Srbe na tom sastanku su pored Karadžića, predstavljali Momčilo Krajišnik, Nikola Koljević i “profesor Lukić”. Jedina nedoumica je bila da li će Milošević, koji je bio izvan Beograda, stići do podne, ali je Stanišić na sebe preuzeo odgovornost da razgovara s njim naredno jutro. Iz razgovora između Karadžića i Stanišića jasno je također da je vođa bosanskih Srba u tom trenutku izgubio povjerenje u Miloševića ili barem u njegovu sposobnost rasuđivanja.

    Sastanak u Beogradu, zakazan za 6. januar, ne spominje se ponovo u međusobnim razgovorima učesnika srpskog i srbijanskog zločinačkog poduhvata u Bosni i Hercegovini. Jedina tema sastanka koji je najvjerovatnije održan u zgradi Instituta za bezbednost u Beogradu bila je – po Karadžićevim riječima – sjednica skupštine bosanskih Srba zakazana za četvrtak, 9. januara 1992. godine.

    O sadržaju sastanka se ne zna ništa. Malo je vjerovatno da postoji zabilješka. Ali ako u našem kontekstu može da se čuje eho Wannseea i u vremenu i prostoru ukaže na jednu tačku potpune kristalizacije namjere – to je onda sastanak održan u Beogradu 6. januara 1992. godine.

    To ne znači da već mjesecima ranije SDS nije praktično uspostavljao činjenično stanje u saradnji sa prije svega Jugoslavenskom narodnom armijom (JNA) i srbijanskim RDB-om. Ovaj sastanak mogao je jedino rezultirati odlukom da se mehanizmi koji su već bili uspostavljeni pokrenu sa sviješću o posljedicama. Karadžić tu odluku očigledno nije htio donijeti sam i tražio je da podijeli odgovornost. On nije imao dilema o tome šta slijedi, kao što je i rekao Cyrusu Vanceu, tadašnjem kopredsjedavajućem Međunarodne konferencije o Jugoslaviji:

    “Ja sam to i Vensu predočio kad je pitao ‘Šta će nastupiti?’. Ja sam mu rekao, nastupit će veliki pokreti masa, homogenizacija teritorija, preseljenja iz jednog kraja u drugi, i naravno, uz to, nekontrolisani procesi pucanja.”

    Karadžićeva mračna vizija bliske budućnosti nije bila strah, nego je proizlazila iz plana.

    I bilo je jasno da tu viziju dijeli s političkom klasom bosanskih Srba. Na 5. sjednici skupštine bosanskih Srba, održanoj 9. januara u hotelu Holiday Inn u Sarajevu, Karadžić je za plan formiranja srpske države u BiH dobio plebiscitarnu podršku. Ključna strategija uništenja nesrpskih naroda bila je uništenje bosanskohercegovačke države. Tamo gdje je država preživjela inicijalni i šokantni udar JNA, formacija Resora državne bezbednosti, policije i teritorijalnih jedinica bosanskih Srba – nije bilo genocida. Tamo gdje to nije bio slučaj združene srpske snage počinile su neizrecive zločine.

    Za zaključak, 9. januar 1992. godine nije važniji od bilo kojeg drugog datuma 1992. godine, sve odluke do tada su već bile donesene. Organizovano i sistematsko nasilje protiv nesrba bilo je integralni dio svake odluke koja je vodila do one donesene u sarajevskom Holliday Innu.

    To je na samoj sjednici devetog januara – ne do kraja eksplicitno, ali savršeno jasno – rekla i Biljana Plavšić, kasnije osuđena za zločine protiv čovječnosti pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju: “Oni koji su tražili da Bosna i Hercegovina bude međunarodno priznata moraju znati da se država, a pogotovo velika država u kojoj se vlada i nad drugim narodima, ne osvaja na pregovaračkim stolom. I najmanje su države u istoriji na sablji stvorene. I Jugoslavija je tako stvorena.”

    Oni su sve rekli naglas. Mi samo nismo htjeli da čujemo. Njihovi nasljednici danas također otvoreno govore. Samo ih treba slušati.
    (preporod.info)

    Kolumna Damira Rastodera: Sarajevska šutnja

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Ima li još nekog, pri zdravoj pameti, da vjeruje u međunarodno pravo, njihovu pamet i poštenje? To vam je isto kao da tvrdite da te karakteristike postoje i u domaćoj politici. I tamo i ovdje postoje, ali u tragovima. Šta bi za nekog ovdašnjeg političara rekli, a naročito pomislili, da se ponaša, recimo, kao Christian Schmidt, dok se dere, viče, galami, mlatara rukama i glavom. Postoji više izraza za takav osebujni temperament,ali ovo je prije svega politička, a ne lična analiza bilo kog pojedinca. Oni su, na svu sreću prolazni, ali na našu nesreću, jedina konstanta je njihova pogrešna politika prema BiH. Jedino što više boli od njihovog činjenja je nečinjenje i sveopća šutnja ovdašnje političke, intelektualne i kulturne javnosti. Jedni očito precjenjuju inostranu pamet, tvrdeći da znaju šta rade, drugi su sretni što će SDA otići u opoziciju, makar se koristila i sva nedemokratska sredstva, treći su zadovoljni “samo da rata ne bude” makar nam sudbinu krojili Dodik i Čović, četvrti misle samo na svoju stražnjicu i peti ne misle baš ništa!

    A da stvar nije tako bezazlena svjedoče nam dva primjera iz našeg susjedstva, iz bliske nam prošlosti, piše politicki.ba.

    Priča prva. Srbija 2012. godina. Na predsjedničkim izborima takmiče se Tomislav Nikolic, četnički vojvoda i Boris Tadić, predsjednik proevropske Demokratske stranke. Dobar dio građanske i antinacionalističke elite iz potpuno neobjašnjivih razloga vodi kampanju protiv Borisa Tadića, formalno pozivajući na bojkot, a suštinski priželjkujući pobjedu Nikolića. Četnički vojvoda je bio bolji za nekih 2% glasova,a broj tzv. “bijelih listića” (bojkotaši) bio je veći od 4%. Tako je Vesna Pesić, poznata i po svom antiratnom angažmanu, a koja je faktički predvodila bojkotaše, direktno doprinijela da Nikolić i Aleksandar Vučić dođu na vlast. Nažalost, nije bila jedina, jer se dobar dio intelektualaca priključio kampanji “bijelih listića”,računajući da je svaka promjena dobra i pozitivna. U to su povjerovale i mnoge međunarodne diplomate, pa čak i Angela Merkel kojoj se nije svidio Tadićev pristup kosovskom problemu, pa je priželjkivala i njegov poraz na izborima. Srbijanski mediji su tada izvjestili da je već u nedjelju popodne, dok je glasanje još trajalo, stigla čestitka iz Brisela novoizabranom predsjedniku Nikoliću. Koliko nam je poznato, do dan danas, nije razjašnjenja sudbina tog telegrama, ni koga je poslao, da li ga je poslao i zašto je to učinjeno. Sve ostalo je dobro znano. Nekadašnji radikali preuzeli su kompletnu vlast u Srbiji. Šešeljeva ideologija srpskog nacionalizma je zadominirala, a srpsko društvo nikada nije bilo bliže Rusiji, a dalje od EU. Angela Merkel je otišla u penziju, a kosovski problem je ostao tamo gdje je i bio dok je ona podržavala Vučića i njegovu stabilokratiju. Dok ona piše memoare, a Vesna Pešić twituje, Vučić neprikosnoveno vlada i destabilizira cijeli region. Gabriel Escobar podržava njegov Otvoreni Balkan, Vučić sa Charles Michelom peče ćevape, sa Lajcakom kao traži rješenje za Kosovo.

    Dakle,u Srbiji se prije deset godina dogodila promjena u kojoj su nacionalisti imali podršku domaćih građanista i liberala, ali i stranog faktora. Što je najgore, ni jedni ni drugi ni danas ne bi priznali da su napravili nepopravljivu grešku, sa teškim posljedicama za ionako krhku demokratiju.

    Primjer drugi, svježiji i još ilustrativniji. Crna Gora 2020. godina. Na parlamentarnim izborima Milo Đukanović, poslije 30 godina gubi vlast. Dominantnu ulogu imala je SPC koja je kroz litije izvršila klasičnu konzervativnu kontrarevoluciju. Za američke i evropske diplomate to je bila logična i dobrodošla promjena nakon višedecenijske vladavine jedne stranke (DPS).Uslijedili su hvalospjevi novoj vladi sastavljenoj u manastiru Ostrog, uz očekivanje da će se nastaviti reforme i ubrzati evropske integracije. Naravno, ni ova promjena vlasti nije se mogla dogoditi bez savezništva većinskih nacionalista (DF) i manjinskih građanista(URA), uz asistenciju i podršku međunarodnog faktora i tobože nezavisnih intelektualaca. Za njih je smenjivost vlasti u osnovi demokratskog poretka. U teoriji da, u Crnoj Gori je to poprimilo sasvim drugo značenje.  Crna Gora je danas u najvećoj institucionalnoj krizi od proglašenja nezavisnosti, faktički bez vlade, bez Ustavnog suda, bez reformi i euro integracija, sa nelegitimnim parlamentom i premijerom čija je podrška u biračkom tijelu manja od 3%. Zato mu i ne pada na pamet da ide na izbore. Oni koji su podržavali proruske i prosrpske stranke da dođu na vlast, sada se prave mrtvi. Bez ijedne riječi kritike, a da ne govorimo o eventualnom priznanju sopstvene krivice. A ona je više nego očigledna. I americka, i britanska i evropska.

    Bosna je danas u sličnoj situaciji i zato navodimo ove primjere. Stranci žele vlast po svojoj mjeri i aktivno u tome učestvuju. Tu su i domaći akteri, navodno građanske i liberalne orjentacije kojima ne smeta koaliranje sa nacionalistima(HDZ i SNSD). Sve je začinjeno oportunistickom šutnjom sarajevske čaršije kojoj ne pada na pamet da se zamjeri moćnim zapadnim ambasadorima. Sa Trebevića se vidi da je današnja američka politika prema Bosni i regionu, a koju kreira Escobar, krajnje štetna i pogrešna. Ukazivanje na njenu površnost i nedosljednost ne znači promjenu spoljnopolitičkih prioriteta ili saveznika, već samo da se ne slažemo sa onim što govori i radi jedan Escobar ili jedan američki ambasador. Uostalom, ko može povjerovati u strategiju po kojoj će silazak SDA sa vlasti uticati na demokratizaciju HDZ i SNSD ili da će to otupiti njihovu nacionalističku i secesionističku politiku. Slab bošnjački blok, sastavljen od čak osam stranaka samo će dodatno ohrabriti i ojačati osovinu Dodik-Čović. Možda stranci i imaju dobru namjeru, ali se ljudi u politici ocjenjuju po posljedicama svojih odluka a ne namjera. Vidjeli smo šta su njihove namjere donijele i u Srbiji i u Crnoj Gori. Sa velikom sigurnošću možemo reći da i poslijednje aktivnosti ni Bosni ništa dobro donijeti neće.

    Nakon tajnih i javni apeli Schmidta: Deblokada Ustavnog suda izgovor za nametanje Izbornog zakona?

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    „Pozivam vas da dovršite, bez daljeg odlaganja, imenovanje sudija na upražnjenim mjestima. Samo postupanjem u skladu s Ustavom Federacije BiH možete pokazati svoju opredijeljenost za iznalaženje pozitivnih rješenja za probleme ove zemlje”, naveo je između ostalog Schmidt u današnjem pismu.

    Podsjećam, da smo ranije iz diplomatskih izvora saznali da je Schmidt kroz medijske nastupe slao signale Čavari, ali i HDZ-u BiH. Zapravo, pojednostavljeno rečeno sumnja se da će potpis Čavare na imenovanje sudija Ustavnog suda FBiH (što se godinama blokira) Schmidtu poslužiti kao izgovor za nametanje Izbornog zakona BiH, i to opet na način da se pogoduje željama HDZ-a BiH.

    To bi svakako bilo pogrešno, jer bi se pokazalo da su blokade, a koje HDZ vrši godinama, legitimno sredstvo u ostvarivanju političkih ciljeva, pa čak i onih koji dovode do trajne etničke podjele Bosne i Hercegovine i uvođenja diskriminacije.

    No, Schmidt bi ovim činom ostalim probosanskim strankama ipak mogao prebaciti kako je HDZ kooperativan i spreman za saradnju!?

    Visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt nakon što su mediji objavili neka od rješenja koja su trebala biti nametnuta Bonskim ovlastima, a tiču se izmjena Ustava FBiH i izbornog zakona BiH šutio skoro 10 dana.

    Nikakve reakcije ili vijesti iz OHR-a nisu dolazile, a onda je, nakon trodnevnih protesta građana ispred zgrade OHR-a i sastanka sa političkim predstavnicima i nametnuo tehničke izmjene Izbornog zakona i uslijedila je medijska ofanziva. Schmidt je u svega dva dana dao intervju za nekoliko bh. medija. Interesantno, skoro u svakom je pomenuo predsjednika FBiH Marinka Čavaru.

    „Što se tiče garancija da će do dogovora političara doći – on je spomenuo činjenicu da nisu imenovane sudije u Ustavni sud. Podsjetimo, taj proces je blokirao predsjednik Federacije BiH Marinko Čavara, koji je i na američkoj Crnoj listi.

    “Ne mogu da se žalimo na HDZ, ali to je tačno. Je li riječ o finansiranju izbora, je li to bilo taktiziranje ministra Vjekoslava Bevanda ili je to pitanje koje sam ja otvorio – šta je sa sudijama, postoje ljudi i njih treba i nazvati kad je riječ o ovim temama, a ja ću to i raditi. Predsjednik Federacije će dobiti još jednu šansu da uradi svoj posao, a onda će dobiti dopis od mene – neka se pripremi za takvo nešto“, poručio je Schmidt na FTV-u.

    Samo dan nakon toga u intervjuu za DW kazao je:

    „To nije jedna stranka, ali predsjednik je iz HDZ-a (Marinko Čavara – op. red.). Međutim, sada uopće ne želim stavljati (tu) stranku na stub srama. Tu obavezu ispunjavate i ne koristite je kao alat za blokiranje u korist bilo koga ili bilo čega.

    Jer dajem još jednu, posljednju šansu da izvršna i zakonodavna vlast to odluči. To zapravo tu pripada, tome nije mjesto na mom stolu. Ja sam, da tako kažem, samo onaj koji pomaže u nuždi.Za nekoliko sedmice ćemo se sastati sa predstavnicima stranaka. A onda ću vidjeti ima li pomaka“, istakao je Schmidt.

    HDZ i HNS se predstavlja konstruktivnim i otvorenim za dogovore, ali svakako je to samo retorika, naravno da ne žele dogovor, već isključivo ispunjavanje njihovih želja.

    Tako su u zaključcima HNS-a, a nakon što je Schmidt nametnuo tehničke izmjene zakona, kazali da ‘HNS BiH smatra kako je, u suradnji s nadležnim institucijama Republike Hrvatske, potrebno razmotriti i pitanja koja se odnose na pravne aspekte Daytonskoga i Washingtonskoga sporazuma koja su narušena neodgovornim djelovanjima vodećih bošnjačkih političkih aktera i ureda OHR-a u Sarajevu u protekla dva desetljeća’.

    (nap.ba)

    I Dževad Galijašević u službi dezinformacijskih centara: Kako srbijanski i ruski mediji Kosovo predstavljaju leglom terorizma

    Piše:
    G.Venhari
    -

    Srbijanski i ruski mediji ponovo su namjerno iskrivili događaje koji su se, posljednjih dana novembra, dogodili na Kosovu. Širenje propagande protiv Kosova ima za cilj stvaranje narativa da je „bezjbednosna situacija na Kosovu nestabilna” i da su, navodno, “srpska i druge nealbanske zajednice su u opasnosti”.

    Ovakve vijesti imaju za cilj da stvore klimu mržnje prema Albancima i drugim zajednicama od strane Srba. One takođe imaju za cilj da ojačaju narativ „slabosti i nestabilnost kosovske državnosti“ i „povezanosti Kosova sa ekstremizmom i terorizmom“, da bi koristile ove narative protiv Kosova, u procesu njegovog članstva u međunarodnim organizacijama i međunarodnog priznanja.

    Nije neuobičajeno da se tragični događaji i ljudski životi koriste u svrhu propagande i dezinformacije. Posljednji slučaj bila je pucnjava 26.11.2021 na putnički autobus u Glođanu, u kada su ubijeni vozač autobusa i dva učenika, a izvršilac ovog napada i njegovi motivi još nisu poznati. Iako kosovska policija ovaj događaj nije okarakterisala kao teroristički akt, ustvrdivši da nema nikakve veze sa tim, srpski i ruski mediji su napad u Glođanu opisali kao teroristički, koristeći ga za politizaciju slučaja i propagandu protiv Kosova.

    Srbijanski „Informer” je odmah nakon incidenta tekst naslovio dezinformativnim naslovom u kojem piše da se “provjerava da li je u napadnutom autobusu u Dečanima bilo Srba”. Ovaj naslov predstavlja otvoren trend podsticanja srpskih čitalaca da se zapitaju da li je možda bilo u napadnutom autobusu građana srpske nacionalnosti. Šteta nanesena Kosovu ovom viješću, ne završava ovdje. Veb pretraživači već imaju automatski prevod na različitim jezicima u svijetu, a samim tim takve vijesti stranom čitaocu koji ne poznaje pristup Informera Kosovu mogu dati potpuno pogrešnu percepciju.

    Dana 27.11.2021, srpski medij „Kosovo-Online“ poznat po širenju lažnih vest, kao što je to bio slučaj tokom barikada na sjeveru Kosova, objavio je nekoliko dezinformativnih i tendencioznih članaka o incidentu u Glođanu. Članak koji je objavio ovaj medij sa naslovom „Pucnjave u autobus potresli Kosovo: Glođan je bio baza OVK, puno oružja po kućama, policija je bila nemoćna“, predstavlja bezbjednosnu situaciju na Kosovu krhkom i pokušava da poveže ovaj incident sa oružjem koje je OVK koristila tokom rata (1998-1999), jer prema njima, „Ne treba zaboraviti da je veliki broj ilegalnog oružja ostao u rukama civila na području Glođana, jer su se tamo vodile neke od najžešćih borbi u godinama 1998. i 1999. Ova naracija se uklapa u cjelokupni srpski, ali i ruski narativ protiv Kosova, koji ne napada samo OVK, već i NATO, koji je 1999. bombardovanjem zaustavio humanitarnu katastrofu.

    Štaviše, „Kosovo-onlajn” koristi tragični slučaj za širenje propagande protiv imidža Kosova i za predstavljanje Srba kao žrtvama nedavnog rata. U članku se navodi da je „u Glođanu bio i štab bivšeg komandanta OVK Ramuša Haradinaja, kao i logor kidnapovanih Srba i drugih nealbanaca. U blizini se nalazi i Radonićko jezero, gde su članovi iz OVK je 1998. godine ubili najmanje 34 Srbina i Albanaca”. U članku nije predstavljen nijedan dokaz „policijske nemoći“, što je dio samog naslova.

    Istog dana „Kosovo onlajn“ je objavio još jedan članak-intervju sa osobom koja je poznata po svojim prosrpskim i ruskim stavovima protiv Kosova, sa naslovom „Galijašević: Napad u Glođanu je klasičan preddržavni terorizam”.  U ovom članku, tzv. stručnjak za bezbednost Dževad Galijašević incident u Glođanu opisuje kao „terorističkim“, Kosovo kao „izvor terorizma i drugih teških zločina”. Također dezinformiše u vezi sa bezbjednosnom situacijom na Kosovu, navodeći da je „Kosovo otvoren prostor za organizovani kriminal i da Kosovo ne bi postojalo ako ne bi imalo organizovanog kriminala, terorizma i droge”.

    Dok otvoreno predstavlja tendenciju narušavanja bezbednosne situacije i „žrtvovanja lokalnih Srba“, Galijašević tvrdi je „Kosovo teroristička baza koja prima velike količine oružja, uglavnom iz Albanije“.

    Njegovi lažne konstatacije kao što su: „Ovo je sistematski prilagođeno onome što se dešava na Kosovu svakih 10 ili 15 dana kada je u pitanju nasilje nad srpskom zajednicom“, osim što su netačne, imaju za cilj da potiču mržnju među zajednicama na Kosovu i šire paniku kod određene etničke zajednice.

    Još jedan članak „Kosovo-Online” objavljen istog dana pod naslovom: „Trajković: Saučešće porodicama žrtava u Glođanu, nažalost bilo je sličnih stvari kao i napad u Goraždevcu 2003. godine“, kroz povlačenje paralela između ovih slučajeva predstavljajući ih kao „međuetničke incidente” pod pretpostavkom da ih je izvršila „druga strana”. Ovakve vijesti potiču mržnju među zajednicama na Kosovu i nisu zasnovane na činjenicama.

    Ruski medij „Sputnjik” je kroz razne naslove iznio slične dezinformacija tvrdeći da je ovo bio „Udar na sistem bezbjednosti, teroristički akt“ i “Reakcije Prištine o ubistvu studenta kod Dečana”. Osim što se naslov ne poklapa sa sadržajem, jer članak predstavlja reakcije institucionalnih i političkih lidera na Kosovu, on pokušava da lažno predstavi reakcije kosovskih institucija i da ovaj čin okarakteriše ih kao terorističke i štaviše koristi ovaj tragični slučaj da predstavi sistem bezbjednosti na Kosovu kao slabog.

    Srpski i ruski mediji su bili veoma aktivni 26. i 27. novembra 2021. godine, s namjerom dezinformiranja o bezbednosnoj situaciji na Kosovu. Iskoristili su vijesti objavljene u kosovskim medijima, sa naslovima poput „Opasnost od napada, ambasade na Kosovu upozoravaju zaposlene da izbjegnu gužve“,  iskrivljujući ih i upotrebljavajući ih u svrhu propagande.

    Ista viest prenesena je u većini srpskih i ruskih medija uz „bombastične” naslove i sa sadržajem koji namjerno širi propagandu i dezinformacije o bezbjednosnoj situaciji na Kosovu, iznoseći lažni narativ o Kosovu.

    Ruski medij „Sputnjik” u članku pod naslovom „Upozorenje Amerike sa opasnom inovacijom: „Usamljeni vuk  u kosovskoj ekstremističkoj mreži” – upozorenje o mogućem terorističkim  napadu na  Kosovu smatra „normalnim, s obzirom da u je pokrajini je uspostavljena jaka džihadistička mreža”. Novi momenat u najavi je upozorenje za „Usamljenog vuka“ koji sprema teroristički napad van organizacija. Shodno tome, članak osim što dezinformira predstavlja Kosovo kao „ognjište ekstremizma“, pokušavajući da tako nešto predstavi kao konstataciju američkih vlasti.

    Samo u slučajevima kada postoji “terorizma na Kosovu“, „Sputnjik“ se „poziva“ na američke izvore. Inače, u svakom drugom slučaju, SAD, američke institucije i Amerikanci uopće označavani su kao „saradnici sa Kosovom“, dok je Kosovo označeno kao „američko stvorenje“ ili stvorenje NATO-a”.

    Srpski i ruski mediji objavljuju ovakve vijesti kako bi dezinformisali javno mnjenje u Srbiji i Rusiji, kao i sa ciljem demonizacije albanskog naroda Kosova i poticanja mržnje ovih naroda prema kosovskim Albancima.

    Kroz lažne vijesti ovi mediji pokušavaju da predstave lažni narativ koji kaže da „Bezbjednosna situacija na Kosovu je nestabilna“ i da „kosovske institucije i njihovi međunarodni partneri su propali”.

    Objavljivanje propagandnih članaka srpskih i ruskih medija imaju za cilj predstavljanje velikog broja međuetničkih incidenata, odnosno svakog incidenta,  kao „napada na Srbe”.

    (thegeopost.com)

    Prvi krug pakla: Crna Gora pred vratima srpskog sveta

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Milo Đukanović je pobijedio u prvom krugu crnogorskih predsjedničkih izbora, ali u drugi krug ulazi kao potpuni autsajder u dvoboju sa Jakovom Milatovićem. Naprosto, rezervoar novih birača na koje može računati Đukanović je neuporedivo manji od onog na koji pretendira njegov protivkandidat. Rezultat prvog kruga jasno pokazuje da je suverenističko biračko tijelo spalo na manje od 40%, (Đukanović 35.3% i Draginja Vuksanovic 3.2%), a da ostatak čine unionisti, koji se razlikuju samo u nijansama, ali se uglavnom radi o prosrpskim ili čak proruskom strankama.

    Đukanovićev DPS je u konstantnom padu od gubitka izbora augusta 2020. do danas.

    Na ovim predsjedničkim izborima Đukanović je dobio čak 60.000 glasova manje nego na posljednjim izborima koji su održani 2018. godine. Samo u Podgorici bio je u deficitu za 6.000 glasova u odnosu na lokalne izbore koje je lista DPS osvojila u oktobru 2022.

    Nekoliko je razloga za ovakav izborni rezultat.

    Kao prvo, narativ o tridesetogodišnjoj vladavini Đukanovića ukorijenio se u domaćoj javnosti, ali i dobrom dijelu međunarodne zajednice.

    Stvorena je percepcija da je on glavna prepreka za pomirenje i napredak Crne Gore.

    Propaganda iz Beograda pala je ovdje na plodno tlo.

    Od pet televizija sa nacionalnom frekvencijom, u četiri su vlasnici iz Srbije, a ona peta je javni servis RTCG koji je pod kontrolom Abazovića&co.

    Još jednom se potvrdilo staro pravilo da se u politici ne vrijednuju minuli rezultati koliko trenutni neuspjesi. Đukanović je sačuvao mir u Crnoj Gori, osigurao njenu samostalnost i uveo u NATO i predvorje EU. Samo 35% birača je te zasluge valoriziralo svojim glasom.

    Srbi su baš zbog tih dostignuća glasali protiv Đukanovića, dio Crnogoraca za neko novo lice u politici, a manjinski narodi su ovoga puta, u velikoj mjeri apstinirali.

    Najslabija izlaznost bila je u sredinama gdje većinsko stanovništvo čine pripadnici bošnjačkog i albanskog naroda. To i jeste drugi razlog lošijeg rezultata Đukanovića u prvom krugu.

    Manja izlaznost je svakako i posljedica činjenice da veliki broj građana iz tih općina (Rožaje, Petnjica, Plav, Gusinje, Ulcinj, Tuzi) živi i rade u inostranstvu, iako se nalaze na biračkim spiskovima.

    Ipak, lako je uočljivo da je najmanja izlaznost zabilježena u Gusinju (30.12%), Petnjici (37,71%), Ulcinju (36,48%), Rozajama (43%).

    To je neuporedivo manje od prosječne izlaznosti na jučerašnjim izborima od 64%. Vjerovatno da kod građana postoji i doza zasićenosti politikom, ali i kod pojedinih manjinskih lidera evidentna je politička kalkulacija da se vidi ko će proći u drugi krug.

    Ukoliko je to Mandić, onda bez obzira na stavove lidera, manjinski birači bi bili za Đukanovića.

    Sada se situacija iz korijena mijenja.

    Za širu javnost, Milatović je manje radikalan i više prihvatljiv od Mandića. Ako ništa drugo, nema titulu četničkog vojvode. Više govori o ekonomiji nego o politici. Podržavaju ga crkveni krugovi, ali ne maše previše sa tim.

    I tu dolazimo do trećeg, ključnog razloga, zašto je Đukanović prošao loše.

    Milatović je ponudio biračima kombinaciju mladosti i populizma, što je očito recept za uspjeh u ovom novom vremenu.

    Politika bez ideologije i ekonomija sa neekonomskom logikom.

    Nova lica sa starim demagoškim trikovima koji daju kratkoročni politički efekat i dugoročnu ekonomsku štetu.

    Milatović i njegov stranački sef Milojko Spajić, kao ministri u bivšoj Krivokapićevoj vladi povećali su minimalnu plaću sa 220 na 450 eura, a prosječnu plaću sa 530 na 720 eura.

    Naravno, to nije posljedica ekonomske i privredne aktivnosti, već čista administrativno-populistička mjera u režiji ova dva “genijalca”.

    Oni su ukinuli doprinose za zdravstveno osiguranje, a po tom osnovu stvoren višak u budžetu, iskorišten je za povećanje plaća, odnosno kupovinu političke podrške. Sada je zdravstveni sistem pred potpunim kolapsom, inflacija (17%) je već pojela povećanje plaća, pa građani mogu manje robe kupiti iako nominalno imaju više para u džepu.

    Ali ko za to još mari.

    Milatović je prodao iluziju i za to dobio 103.000 glasova.

    Tokom kampanje obećao je povećanje prosječne plaće na 1.000 eura. Očito da mu ljudi vjeruju.

    Djeluje skoro nevjerovatno da je na Cetinju Milatović dobio više glasova od Draginje Vuksanović, iako njena stranka vrši vlast u toj općini, iako je ona branila građane Cetinja prilikom policijske intervencije prije dvije godine, u kojoj je Milatović imao značajnu (negativnu) ulogu.

    Zbog svega toga, Milatović je veliki favorit u drugom krugu. Njega su već podržali svi lideri prosrpskih stranaka, uključujući i Abazovića.

    Đukanović eventualno može animirati manjine i dijasporu. To je jedini potencijalni bazen iz koga može dobiti novu podršku. I veliko je pitanje da li će i to biti dovoljno.

    Pozicija autsajdera će prije demotivirati postojeće birače nego što će mobilizirati nove.

    Poraz na predsjedničkim izborima značio bi siguran gubitak i parlamentarnih izbora zakazanih za juni ove godine. A potom slijedi i popis stanovništva.

    Ukoliko se neko čudo ne dogodi, Crna Gora je nikad bliža punopravnom članstvu. Ali ne EU već u srpskom svetu.
    (Politicki.ba)

    Ni EU ne traži ono što daju Čoviću i Dodiku: Pristaje li Trojka na ‘kiparski model’!?

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Situacija u Bosni i Hercegovini ni nakon posjete predsjednice Evropske komisije Ursula von der Leyen, te premijera Hrvatske Andreja Plenkovića i Nizozemske Marka Ruttea nije bolja, niti je došlo do relaksacije odnosa u političkom kontekstu, a čini se, i da poruka bh. vlastima, da vrijeme curi nije urodila plodom.

    Još su svi na početnim pozicijama.

    Osim diplomatskog skandala u kojem Plenković nije želio doći u Predsjedništvo BiH, jer je tamo bio i Željko Komšić (gdje bi drugo bio legalno izabrani član Predsjedništva BiH), ostao je gorak okus šutnje Leyen i Ruttea na ovo neviđeno ponižavanje institucija Bosne i Hercegovine!

    Također, znakovita je i druga šutnja, tačnije ignoriranje nesuvislih zahtjeva HDZ-a i SNSD-a u vezi sa Izbornim zakonom i Ustavnim sudom BiH, a što se nikako ne može vezati za put BiH ka Evropskoj uniji.

    Upravo je to, danas potencirao Komšić, koji je za Radio Sarajevo kazao da je važno da građani ali i svi oni koji su politički angažovani znaju sljedeće – ni Von Der Leyen ni Rutte nisu naveli Ustavni sud i način izbora članova Predsjedništva kao uslov za napredak na evropskom putu!

    „Dakle, uopće nije uzeto u obzir ono što traže HDZ i SNSD u pogledu izbora u ove dvije institucije. Dakle, sve ono što je dogovarano na posljednjem sastanku kod Dodika niko nije naveo kao nešto što je potrebno za odluku o otvaranju pregovora“, poručio je Komšić.

    Trojka, pak, očito pristaje na uslove koje Dragan Čović i Milorad Dodik stavljaju na sto kao dio paketa reformi koje bi BiH otvorile put pregovora za ulazak u Evropsku uniju.
    Stoga bi umjesto hvalisanja o rezultatima rada Elmedin Konaković mogao biti konstruktivan, pa partnerima Čoviću i Dodiku pojasniti, ako nisu shvatili, šta to EU traži od nas, a ne pristajati na ucjene i isporučivanje Izbornog zakona i Ustavnog suda njima, kada to ni Evropska unija ne traži!

    Zato će ‘trojka’ morati artikulisati svoje djelovanje i kazati je li rade na reformama koje traži EU, ili na odobrovoljavanje Čovića i Dodika na te reforme, a što bi značilo dodatno urušavanje BiH, jaču etničku podjelu i krajnje neizvjesnu sigurnosnu situaciju.

    „Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, državna služba, Frontex, Zakon o sukobu interesa, sa ili bez Zakona o sudovima on je najkontroverzniji unutar nas. Ovi zakoni nemaju nikakvu entičko-političku pozadinu. I ako ne bude povezivanja tema mi smo tu nadomak historijskog pomaka”, kazao je danas Konaković.

    I ako je tako šta se onda čeka! Zna to Konaković, zato bi morao biti iskren i prema javnosti, pa kazati da Čović i Dodik ove reforme uslovaljavaju svojim neevropskim zahtjevima. Pitanje je samo zašto trojka to jasno ne razgraniči, posebno sada kada zvanični Brisel šuti o tome! Onda bismo mogli zaključiti da i njima tako odgovara da se kriju iza tobožnjih evropskih reformi, i da na tim krilima dobijemo plutajuću treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet, do kojeg su se UZP-ovci pokušali domoći u agresiji, i jaču i ‘nezavisniju’ Republiku sprsku.

    Kao takvi bismo Konakoviću ušli u EU po kiparskom modelu, a građani takvo što ne žele. Uportište u ovome valja naći i u riječima Elmedina Konakovića, koji je nakon jednog povratka iz Brisela kazao da EU razmatra kako pomoći samo Federaciji BiH.

    Nije tada, a ni sada jasno kazao da taj ‘kiparski model’ Bosni i Hercegovini ne odgovara. Očito neće ni reći, jer želja da pokaže kako je bolji od SDA i kako je za cijelu situaciju u BiH isključivo kriva SDA je veća od uspostavljanje jake suverene države BiH!

    Jer, da je drugačije ‘trojka’ ne bi zakazivala sastanak sa svim parlamentarnim strankama u PS BiH kako bi se razgovaralo o izmjenama Ustava BiH i implementacijama presuda iz Strazbura (naravno da je i ovo umiveno nazvano, a iza se krije Čovićeva želja za ‘legitimnim’), već bi još danas usvajali FRONTEX i slične zakonske regulative koje nas vode u EU. Jer, mart je blizu, a vrijeme ističe.

    I to što nas rasterećuju pričom da samo “ono što predsjednici potpišu” je dogovoreno posebno plaši, jer smo svjedoci zadnjih godinu dana kako funkcionira koalicija na državnom nivou. Kako god se obrne i okrene HDZ i SNSD pobijede!

    (NAP)

    Matematika je neumoljiva: Ljevica u pozelenjelom sendviču

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Zamislite, a imajte na umu Bosna je kolijevka nezamislivih stvari, da se jednog dana izmire Sebija Izetbegović i Elmedin Konaković. Pa da im zajednički kadar bude Haris Zahiragić. Ili da u Zenici ratne sjekire, iskopane zbog sukoba interesa, zakopaju Fuad Kasumović i Miralem Galijašević. Zamislite da u Tuzli padne pomirenje Kuke i Hodže, a u Krajini Kambera i Hozana.

    Izumiranje

    To što vam sada izgleda nezamislivo, ne znači da je neostvarivo.

    Sarajevske parade “ponosa i predrasuda” kao da su počele buditi ljude iz malo dužeg zimskog sna u koji su utonuli od prekomjerne upotrebe opijata zvanog društvene mreže, slušajući bajke o poštenijem i pravednijem svijetu koji će doći nakon što neko kaže “budi”, pa on, pravedniji svijet – bude.

    Neprincipijelne koalicije dovele su do toga da ljevičarske stranke izumiru u dijelovima Bosne i Hercegovine gdje su do sada jedino i egzistirale.

    Evo jasnih pokazatelja. U oktobru 2010. godine SDP pod Zlatkom Lagumdžijom je ostvario historijski rezultat. U Kantonu Sarajevo je ta stranka osvojila 50 hiljada glasova. Kada im se doda još skoro 10 hiljada glasova Naše stranke, i sedam hiljada glasova SDU-a, dođemo do nevjerovatnih 67 hiljada glasova koje su osvojile stranke ljevice. SDA je u Sarajevu imala svega 37 hiljada glasova. Onda je Lagumdžija krenuo stranputicom. Prvo je izabrao SDA za svog partnera, da bi, nekoliko mjeseci kasnije, zajedno sa HDZ-om i SNSD-om izbacio tu stranku iz vlasti na nivou BiH. To će ga četiri godine kasnije koštati nekih 200 hiljada glasova u Federaciji BiH. Sa 50 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, SDP je pao na svega 19 hiljada glasova. SDA je sa 37 hiljada glasova porasla na 52 hiljade glasova. No, ljevičarsko biračko tijelo je dalo svoju podršku Demokratskoj fronti (36 hiljada) i Našoj stranci (16.200). DF će, potom, prokockati šansu da izraste u lidera ljevice, jer su prvo ušli u vlast sa SDA-om, a onda je, nakon godinu, napustili. Sve je to iskoristila Naša stranka koja se nametnula u liberalnim i lijevim krugovima kao protuteža “nacionalnim strankama”.

    Netom pred izbore 2018. godine došlo je do raskola unutar SDA, pa je Elmedin Konaković, dugogodišnji miljenik Sebije Izetbegović, formirao svoju Narod i pravdu. No, 2018. to nije uticalo na izborni rezultat SDA. U odnosu na 2014. godinu, unatoč velikom raskolu, ta stranka osvaja čak 2.000 glasova više u Kantonu Sarajevo. SDA je, dakle, 2018. godine osvojila 54 hiljade glasova u KS-u. SDP je malo porastao (22 hiljade glasova), DF je pao za 20 hiljada glasova, a Naša stranka je sa 16 hiljada 2014. godine porasla na 28 hiljada glasova. SDA-ov odmetnik Elmedin Konaković je na svojim prvim izborima osvojio skoro 30 hiljada u Kantonu Sarajevo. SDP i Naša stranka za svog partnera biraju Konakovićev NiP, a DF se odlučuje za Izetbegovićevu SDA. Komšićeva stranka nastavila se topiti pod SDA-ovim kišobranom, a SDP i Naša stranka su, zapravo, počeli gubiti identitete.

    Dok su Edin Forto i Nermin Nikšić svoju priču gradili na, budimo realni, fiktivnoj borbi protiv korupcije, udaljavajući se od vlastite ideologije, Elmedin Konaković je širio svoju infrastrukturu na račun ove dvije stranke. Na lokalnim izborima 2020. godine ljevica je podržala četiri NiP-ova kandidata za načelnike općina u Kantonu Sarajevo. Onda su došli rezultati za vijeća i pokazali kako je SDA prva stranka u KS-u sa 48 hiljada glasova, dok je NiP sa 30 hiljada glasova 2018. godine skočio na 42 hiljade. SDP je pao na 16 hiljada, DF na 7.500, a Naša stranka je izgubila polovinu birača (osvojili 17.000). Kompletna ljevica, tako, nije uspjela osvojiti ni 42 hiljade glasova, koliko je osvojila Konakovićeva Narod i pravda. A u zbiru SDA i njeni odmetnici iz NiP-a su osvojili 90 hiljada glasova.

    Na margini

    Slična situacija je i u Tuzlanskom kantonu. Na općim izborima 2010. godine SDP je u TK-u osvojio oko 67 hiljada glasova. SDA je te godine osvojila 55 hiljada glasova. Četiri godine kasnije, nakon srljanja Zlatka Lagumdžije, na općim izborima 2014. godine, SDA je, sa najboljim rezultatom nakon smrti Alije Izetbegovića, osvojila 68 hiljada glasova. SDP i DF su u zbiru osvojili 53 hiljade glasova. Na narednim općim izborima, 2018. godine, bivši potpredsjednik SDA Mirsad Kukić je formirao svoju stranku PDA. SDA je izgubila 20 hiljada glasova, a Kukić je osvojio 37 hiljada. SDP i DF su osvojili 65 hiljada glasova. No, Kukić i SDA su u zbiru imali 86 hiljada glasova, što je za 20 hiljada glasova više nego rekordne 2014. godine kada je Kukić bio SDA. SDP se odlučio na koaliranje sa Kukićevom PDA i 2020. godine na lokalnim izborima je doživio debakl. Sa 49 hiljada glasova osvojenih 2018. godine, SDP je pao na svega 29 hiljada glasova u TK-u. SDA je ostala skoro na istom, dok je Kukić osvojio 20 hiljada glasova. To znači da je SDA sa svojim bivšim članovima osvojila 70 hiljada glasova u TK-u, dok su SDP i DF pali na svega 37 hiljada. Doda li im se i 18 hiljada glasova Socijaldemokrata Envera Bijedića, kompletna ljevica je pala na 56 hiljada glasova. Dakle, ljevica je u Tuzlanskom kantonu, kao svojoj bazi, za 12 godina izgubila 12 hiljada birača. SDA i njeni recidivi su porasli za 20 hiljada glasova.

    To je, ukratko, govor matematike. A na ideološkom planu situacija je još gora. U Federaciji BiH postoje dva bloka. Jedan je okupljen oko SDA, a okosnicu drugog čine bivši SDA-ovi prvaci Elmedin Konaković, Mirsad Kukić, Fuad Kasumović i Rifat Hozanović. Ljevica se našla u sendviču i vidljiva je samo na marginama. Ko je kriv za to? Bakir Izetbegović i Elmedin Konaković sigurno nisu. Krivi su lideri ljevice koji svoje koalicije sklapaju samo radi fotelja, ali ne i promjena i reformi. I već u subotu je sve to počelo stizati na naplatu.

    Analiza Seada Numanovića: Šta hoće Zapad u BiH?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Nekad, proljeća ove godine zapadni zvaničnici u Bosni i Hercegovini rekli su mi da im je cilj da izbori rezultiraju s “barem jednom nacionalističkom strankom u opoziciji”.

    Tokom dugih razgovora objašnjavano mi je da je politika Milorada Dodika destruktivna i da zapadne države nastoje umanjiti njegovu snagu kako bi ga se uklonilo s vlasti.

    Dragan Čović uspio je napraviti “bunker”, ugušio je opoziciju u vlastitom narodu pod krinkom “legitimnog predstavljanja” i Željka Komšića u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

    Bakir Izetbegović, rekli su dalje, SDA je pretvorio u antibosansku stranku i “iako on nije korumpiran, omogućio svima drugima da kradu”.

    U propitivanju kako Dodika oslabiti iznosili su različite scenarije ali su naglašavali da se radi o “planovima za budućnost”.

    Ista takva sintagma, samo u malo drugačijem kontekstu, korištena je i za Dragana Čovića, piše politicki.ba.

    Ukoliko se uspije SDA istisnuti iz vlasti, a velike su šanse, mogao bi pući Čovićev bunker i otvoriti se proces pluralizacije bh. Hrvata. Dodavali su i da već rade na tome.

    U slikanjima političke scene nakon izbora, jako se računalo na animozitet Dragana Čovića prema Bakiru Izetbegoviću.

    Tada, procjena je bila da će Čović, ako bude mogao birati između dva bošnjačka bloka – izabrati onaj gdje nije Izetbegović.

    Kako sada stvari stoje, sada se taj plan ostvaruje.

    Izbori su prošli, rezultati su poznati i proces formiranja vlasti dinamično teče.

    “Zvijezde se poklapaju” da se ispuni plan o isklučenju iz vlasti “barem jedne nacionalističke stranke” – SDA.

    Ukoliko se plan i finalizira, predstoji njegova druga faza – razbijanje Čovićevog bunkera i slabljenje Dodika.

    “U ovom momentu on (Dodik) je za međunarodnu zajednicu previše jak. Mi moramo ozdraviti odnose Bošnjaka i Hrvata, kako bi smo na tim osnovima gradili promjenu paradigme i privlačenje Srba u BiH”, govoreno mi je.

    Svi sagovornici iz međunarodne zajednice ne dvoje da je SDA najmanje zla u trojcu s SNSD i HDZ. Ali i da je izbacivanje SDA prilika da se detroniziraju i HDZ, pa i SNSD.

    Nakon što bi se formirala vlast bez najjače bošnjačke stranke, krenulo bi se u procese reformi. Borba protiv korupcije i organiziranog kriminala je na prvom mjestu.

    U razgovorima koji su uslijedili i traju, najavljuju se i spektakularna hapšenja, “puno iznenađenja”, nade se polažu posebno u Tužilaštvo BiH…

    Umeđuvremenu, građani Bosne i Hercegovine mogli bi i trebali bi dobiti nagradu iz Brisela u vidu iskoraka na putu prema Evropskoj uniji kroz dodjelu kandidatskog statusa. Takav “boost” trebao bi pomoći strankama iz Sarajeva u vlasti, da se odbrane od agresivne retorike koja će uslijediti iz SDA, ako ova ostane u opoziciji. Zapad se nada da će se kroz novu vlas, te uz podršku njihovih ambasadora i zvaničnika, kako tako “ubrzati” reformski put.

    Najsirovije prevedeno – Michael Murphy, Christian Schmidt, pa i Johann Sattler, bit će premijeri. I to je ok.

    Oni su ti koji bi trebali u narednom periodu pomagati (sa ili bez navodnika) da se skupe ruke i izglasaju potrebni zakoni, da se odbrani funkcioniranje institucija u borbi protiv organiziranog kriminala i korupcije, a pogotovo da se lideri sarajevski stranaka odbrane od napada onih koji su ostali izvan vlasti.

    Prozivanja potencijalne opozicije su već (uveliko) počela i ona se ne usmjeravaju samo na čelnike NiP-a i/ili SDP-a, te NS-a već i na više američke zvaničnike.

    Gabriel Escobar, ispred SAD zadužen za balkansku politiku, na rastućem je udaru.

    Christian Schmidt je već odavno “na basamaku” pod bezmalo svakodnevnom baražnom paljbom.

    Uz njih, lideri Trojke stabilno se portretiraju kao “izdajnici”.

    I ta kampanja samo dobija na dinamici.

    Narativ je da Trojka neće sa SDA, bez obzira što su temeljna opredjeljenja kada je u pitanju BiH kao država identična, a hoće sa SNSD i HDZ koje svakodnevno aktivno rade na uništenju BiH.

    Zapadne diplomate odgovaraju još snažnijim lobiranjem za Trojku u vlasti.

    Posebno je agilan američki ambasador.

    Schmidt je “u pričuvi” spreman da nametne odgovarajuće političke odluke. Ipak, nakon lošeg iskustva s nametanjem izmjena Izbornog zakona i Ustava entiteta F BiH u izbornoj noći, to “teško oružje” je sada malo na čekanju.

    Nakon što se ispostavilo da je sporno nametanje broja delegata u Domu naroda entiteta F BiH pomoglo ne samo HDZ-u, već i SDA-u, sada se postupa malo opreznije.

    Zapadni zvaničnici ne jednom su mi rekli da bi “stvari bile mnogo jednostavnije da ta promjena nije napravljena”, odnosno da bi Trojka mogla imati jednostavniju situaciju za formiranje vlasti da je u Klubu Bošnjaka ostalo 17, a ne sadašnja 23 delegata.

    Šta je jedan od najvećih problema zapadnog plana u BiH?

    Kratkotrajnost i nestabilnost.

    Ljudi se u zapadnim strukturama mijenjaju. A mijenjaju se i okolnosti.

    Bosna i Hercegovina sve je niže na ljestvicama interesa u zapadnim prijestolnicama.

    Mi smo vidjeli toliko zapadnih nastojanja u reformama koja su propala, da se nikome bilo gdje u zapadnim centrima ne riskira karijera. Niko ne želi biti “samljeven” u bosanskom loncu.

    Ako se “zapadni plan za BiH” nastavi realizirati, a nema nikakvih indikacija da će neko od njih sada odustati, ono što bi se moglo disiti za dvije godine je sljedeće:

    Zapad će biti već premoren od stalnih nastojanja da održi mir u (sarajevskom) konglomeratu partija koje su u vlasti, a rastuće se razlikuju.

    Rezultati u prekompliciranom i do srži korumpiranom političkom sistremu BiH neće biti očekivani, pogotovo ne potrebni, a i ono što se postigne bit će jako umrljano (ne)utemeljenim prozivkama iz opozicije.

    Jer, ona ostaje brojčano velika i u njoj ima puno vrlo grlatih i maštovitih koji će “o jadu zabaviti” vlast i njene sponzore. Nadalje, ukoliko nova vlast bude osvetnička, a ne reformska, ona neće preživjeti. A, ako je suditi po djelima, osveta dominira.

    I upravo je tu najveći test za Trojku i njihove sponzore, posebno američkog ambasadora u Sarajevu.

    Jer, nama ne treba osveta. Nama treba pravda!

    Ne treba nam puko mijenjanje subjekata u vlasti. Trebaju nam istinske reforme.

    I, POGOTOVO, nama ne trebaju novi strani emisari koji će se baviti nekakvom “izbornom reformom”. Nama treba vladavina prava. I ako iko od stranaca stvarno i iskreno misli pomoći, onda nam pošaljite takve koji će iz temelja protresti institucije vladavine zakona i konačno ih postaviti na noge. I tu nek koriste Schmidta.

    Jer, i Izborni zakon izveden je problem iz posvemašnje nepravde. I on se, gle čuda, koristi da bi se nepravda samo produbila i proširila.

    1...333435...56Stranica 34 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj