Sprema se konačna politička bitka za izborna pravila koja su dogovorena u Dejtonu. Hrvatska država i njen proksi u BiH, HDZ BiH, su utrošili sav politički kapital koji je Hrvatska stekla ulaskom u NATO i EU u postizanje za njih strateškog cilja: izmjene načina izbora člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata. Dakle, ono što nije moglo agresijom i masovnim zločinima – koje je Haški sud okarakterisao kao udruženi zločinački poduhvat (UZP) hrvatskog rukovodstva – pokušava se postići kroz Parlament BiH.
Taj politički nastavak UZP-a zavisi od pristanka dijela stranaka sa sjedištem u Sarajevu na bjelodano učešće u uništavanju države BiH. Drugim riječima, nema uspješnog političkog UZP protiv BiH bez kolaboracionista iz sarajevskih stranaka.
Stranke tzv. Trojke su došle na vlast na nivou Federacije BiH nakon što su obećale svome malom šefu Draganu Čoviću da će biti spremne na puno učešće u ispunjavanju svih njegovih ciljeva ukoliko ih on izabere kao partnere. Veliki šef, Andrej Plenković, je stvorio preduslove za uspjeh ove grupacije stranaka svojim lobiranjem u EU i NATO za postavljanje Kristijana Šmita na mjesto Visokog predstavnika.
Prvi korak ka punom zagrljaju šahovnice je bilo učešće SDP, NS i NiP u Šmitovom nametanju izbornog zakona koji od Bošnjaka, ali i nebošnjaka koji žive u dijelovima zemlje koje je odbranila Armija RBiH, pravi gradjane drugog reda. Zagreb Šmitovo nametanje s pravom smatra svojom golemom pobjedom jer je de facto dobio veto na svako buduće formiranje vlasti na nivou FBiH.
Tu dolazimo do Predsjedništva BiH kao najveće i najvažnije bitke koju politički UZP planira da dobije u ovoj godini. Stranke kojima naputke daje Plenković – dakle HDZ, SDP, NS i NiP – naprosto nemaju dovoljan broj ruku u Parlamentu BiH da usvoje izmjene Ustava BiH. Zbog toga se planira perfidnom metodom kršenja pravnih normi i procedura usvojiti novi Izborni zakon koji će biti suprotan Ustavu BiH, a koji je već usvojen u Domu naroda od strane SNSD i HDZ 2022. Za uspjeh ovog plana je potrebno da Ustavni sud BiH solomonski odluči da je usvojeni zakon neustavan u svim aspektima osim u onom dijelu koji se odnosi na način izbora članova Predsjedništva BiH. Oni bolje upućeni u politička događanja lako uviđaju da je izbor HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda, Marina Vukoje, ključni preduslov za uspjeh ovog perfidnog plana za legaliziranje trajne vladavine HDZovske manjine u BiH.
Svako onaj koji u njihovim očima predstavlja prepreku ispunjavaju političkog UZP-a je meta koju treba neutralizirati. Sredstva se ne biraju. Činjenice su nevažne. Za politički UZP je vrijeme sada ili nikada. Biti li ne biti. Ako treba palit ćemo protivnike i na medijskoj lomači nelegitimnog režima kojeg je nametnuo Kristijan Šmit.
Mržnja je pogonsko gorivo lomače političkog UZP-a. Najomraženija ličnost je svakako Željko Komšić. Već 2019. je njegova lutka spaljena na lomači, uz ekstatično slavlje okupljene rulje, zato što je “probošnjački političar hrvatskih korijena”. Međutim, veći problem od samog Komšića su oni koji glasaju za njega. Njima se poručuje da su “Isil, Hamas, Hezbolah”, i to od strane katoličkog klera koji je kroz historiju pokazivao da mu lomače nisu mrske.
Izvjesni fra Franjo Ninić, i poprilično poznati fra Drago Bojić prednjače u upiranju prstom u najprioritetnije kandidate za lomaču. Neki od askera političkog UZP-a, kao što je Franjo Šarčević, su toliko fanatizirani da javno psuju mater svih dvjesto i kusur hiljada glasača Željka Komšića i žele im da se svi “uguše”. Tim glasačima se želi gušenje zato što koriste svoje demokratsko pravo da glasaju protiv stranke HDZ i političkog UZP-a, tj. za Komšića.
Ne bi Komšića ni bilo da Armija RBiH nije porazila onaj pravi UZP nekad 1993. pa je čak i Tudjman morao pristati na to da se prema izbornim pravilima može legalno i legitimno glasati za ljiljane, i to one zlatne. Pošto je ta armija porazila UZP, tj. HVO, noseći ljiljane na uniformama onda se od gubitničkog jeda javno napadaju djeca čiji se roditelji drznu da slave Dan nezavisnosti BiH. Djecu, roditelje i Benjaminu Karić, dakle cijelo to “bolesno društvo” želi se dodati lomači na kojoj već decenijama gori Komšić sa svim svojim glasačima. Bakir Izetbegović i SDA su mogli izbjeći da ih se ubaci u vatru lomače da su pristali na ono na što je pristala Trojka. Ali nisu i zato i oni gore u njoj.
Ako nekome slučajno padne na pamet da se brani od političkog UZP-a, onda se po uzoru na autoritarne režime prst upre u anonimne prijetnje na društvenim mrežama. Gebelsovski se onda te prijetnje nepoznatih autora lažno pripišu kandidatima za lomaču. Dakle, lomača i sve želje za gušenjem i uvrede postaju opravdane. Neki od podstrekača lomače šeretski zaključuju da su te uvrede i psovke jedino što ovi koji vole ljiljane i 1. mart i mogu razumjeti.
Osim toga, mnogi javni društveni i politički radnici u Sarajevu u svojoj naivnosti naprosto ne razumiju i nisu svjesni toga da su Šarčević i Bojić stupili na mjesto Čovićevih jurišnika poput Joze Pavkovića i Zorana Krešića, te sada iz Sarajeva potpomažu suštinski cilj hrvatskih nacionalista – preuzimanje Predsjedništva BiH i Ustavnog suda BiH – čime bi se bosanski politički faktor doveo o šah-mat poziciju. Podrška jurišnicima naravno stiže i od bivših vojnika VRS. Notorni Rajko Vasić i poštar smrti Srdjan Puhalo se kao i 90ih nalaze upravo tamo gdje treba dati doprinos uništavanju i obesmišljavanju BiH.
Andrej Nikolaidis je nedavno spaljen na sličnoj lomači velikosrpskog fanatizma u Herceg Novom, ali ni to ga nije spasilo od toga da ga fra Bojić tako spaljenog ne doda na lomaču velikohrvatskog političkog UZP-a koji je sada na svom tridesetogodišnjem vrhuncu. Moj savjet svima koji žele izbjeći sudbinu Nikolaidisa je da opsuju majku svim glasačima Željka Komšića i da im požele da se uguše. To je jedini način da se spasite. Ako meni ne vjerujete pitajte režimske propagandiste Nerzuka Ćurka i Asima Mujkića.
„Ovakvu šamarčinu Amerikanci na Balkanu još nikada nisu dobili“. Ovu poruku sam dobio prije dvadesetak dana od jednog dobrog poznavatelja ovdašnjih (geo)političkih prilika poslovno vezanog za međunarodnu zajednicu, a emocionalno za vladajuću strukturu. Povod je bio sastanak održan u Zagrebu Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske i Dragana Čovića, lidera HDZ BiH.
U konretnom slučaju „uvažavenje hrvatskog interesa u BiH“ značilo je podršku službenog Zagreba izgradnji Južne plinske interkonekcije i njenom funkcioniranju na način na koji to mjesecima „gura“ Čović: „uspostavom nove firme sa sjedištem u Mostaru“.
O tom projektu negativan sud je prethodno dao američki državni sekretar Anthony Blinken u pismima koje je uputio hrvatskom ministru vanjskih poslova Goranu Grliću Radmanu i njegovom bosanskohercegovačkom kolegi Elmedinu Konakoviću. Protiv Čovićevog prijedloga, a za jedinstvenu firmu sa sjedištem u Sarajevu koja će servisirati Južnu interkonekciju, izjasnili su se i visoki dužnosnik State Departmanta James O’Brien, te američki, amabasador SAD u BiH Michael Murphy. (Nije poznato da li je i šta je Konaković odgovorio Blinkenu).
„Problem je u tome što je američka ambasada jedina opozicija Draganu Čoviću, dok svi drugi poslušno ispunjavaju njegove želje i zahtjeve“, odgovorio sam svome korespodentu sa početka ovog teksta.
Murphy zakon
Da lider HDZ-a nema opoziciju, ni na jednoj razini svojeg javnog djelovanja, nego da čvrstom rukom sve kontrolira nije originalno otkriće. Unutar hrvatskog biračkog tijela pune dvije decenije koliko se nalazi na čelu stranke Čović vlada autokratski suvereno. Izuzev jednog kratkog perioda nakon izbora 2006.godine kada mu je ozbiljno zaprijetio Božo Ljubić sa HDZ-om 1990, Čović nije imao dostojnu konkurenciju. Način na koji je pacifizirao Ljubića i uključio ga u zajednički front, Hrvatski narodni Sabor, za „hrvatsku stvar“ podjednako govori o Čovićevoj vještini i Ljubićevoj političkoj vjerodostojnosti.
Nekoliko godina kasnije tokom suđenja Ivi Sanaderu saznati ćemo da je HDZ 1990 bio projekat bivšeg hrvatskog premijera koji je svim sredstvima, a najviše financijskim, pokušao obuzdati faraonski status i nezajažljive ambicije Dragana Čovića u susjednoj zemlji koji se se posredno prelijevale i na samu Hrvatsku.
Na Čovićevu superiornost u kantonima sa hrvatskom većinom, također je suvišno trošiti riječi. Sa malim izuzetkom Kantona 10, HDZ BiH kontrolira cjelokupan „hrvatski poltičko-nacionalni prostor“ u svakom segmentu vlasti, zakonodavnom, izvršnom i, što je posebno toksično-pravosudnom.
Punu deceniju, otkako se na izborima 2014. HDZ BiH vratila na vlast u Federaciji BiH (koja im je prethodne četiri godine na ne baš sasvim legalan i demokratski način bila uskraćena) Čović i njegova stranka unutar Vlade Federacije BiH djeluju suvereno i bez ozbiljnijih mehanizama demokratske kontrole. U prećutno uspostavljenom palalelizmu vlasti HDZ BiH se utaborio u svojim „tradicionalnim“ resorima, poput financijskog sektora i prometno-infrstruktornog kompleksa.
U pravu su kritičari sarajevske „Trojke“kada tvrde da je premijer Nermin Nikšić isporučio Čoviću sve što je on tražio, a on je, to je barem poznato, nezasit u traženju. No, takvi moraju priznati da nikako drugačije Vlada Federacije Bih nije šljakala ni u vrijeme zlosretnog Fadila Novalića. Čović i njegovi ministri se nisu „šteli mešat“ u nabavku respiratora, ili rasprodaju „Fabrike Duhana“, kao eminentno „bošnjačko-sarajevska“ pitanja, dok su Novalić i Nermin Džindić(SBB) mirno posmatrali uzurpiranje državnog vlasništva u „Aluminiju“.
Faraon s Neretve
I na državnoj razini, Vijeću ministara BiH gdje je zahvaljujući „čeličnom“ partnerstvo sa Dodikovim SNSD-om, neuzamljenjiv čimbenik, HDZ BiH nema apsolutno nikakvu opoziciju koja bi predstavljala ozbiljnog protivnika. Bilo koji prijedlog, ili zahtjev njihovih ministara „na neviđeno“ može računati na dvotrećinsku podršku u Vijeću ministara BiH.
(Iz ove rasprave apstrahiram Prdsjedništvo BiH, odnosno legitimnog izbora Hrvata, ne zato što ga smatram irelevantnim, nego što se stiče dojam da Čović na ovom pitanju insistira više iz razloga povrijeđene taštine-svaki autokrata želi kontrolu nad cjelokupnom piramidom vlasti-nego što drži do autoriteta i značaja te funkcije)
Nepodijeljenu, plebiscitarnu podršku HDZ BiH i Dragan Čović godinama imaju unutar cjelokupnog političkog spektra u Hrvatskoj, vladajućeg i oporbenog. Ne samo što je Čović i njegova politika jedina tačka na kojoj su suglasni dvojica najvažnijih hrvatskih političara, premijer Plenković i predsjednik Zoran Milanović, nego među njima dvojicom godinama bukti rivalitet na temu ko se više, jače, bolje zalaže za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Ovih dana, nakon što je BiH dobila podršku Evropske komisije za početak pregovora za ulazak u EU, ta je prepirka dobila komične elemente: dok je Milanović kritizirao Plenkovića da nije uvjetovao evropski put BiH legitimnim izborom hrvatskog člana Predsjedništva BiH, HDZ ga je podsjetio na davno ašikovanje sa Željkom Komšićem optužujući ga da „jednom komšićevac-uvijek komšićevac!?
Podrška Andreja Plenkovića „pravednoj borbi“ Dragana Čovića protiv američke diplomacije nijednog trenutka nije bila upitna. Hrvatskog premijera i lidera HDZ-a uskoro čekaju izbori, nacionalni i za Evropski parlement. Akcije Plenkovića i njegova stranke dugo nisu stajale lošije na političkom tržištu Hrvatske. Nakon niza afera, od kojih je izbor kompromitiranog Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika najviše ponizila javnost i ujedinila oporbu, Plenković je zaoštrio svoju retoriku, koketirajući sa desnim biračkim bazenom i atakirajući na neke od bazičnih sloboda poput medijskih.
Kako je nedavno u „Nacionalu“ pisala Jelena Lovrić: „Dok je glumio svilenog autokrata Andrej Plenković je sedirao opoziciju i pobjeđivao na izborima. Njegova se vlast činila prihvatljivom i mnogim neostrašćenim ljevičarima, kao i neekstremiziranim desničarima.
Oštrim zaokretom udesno gubi birače i moguće partnere u centru“. I dalje: „Plenkovićevo skretanje udesno kamuflacijske je prirode. Služi maskiranju nemoći da se iz blata korupcijskih skandala-u kojima se njegov vlast davi-izađe…“
Plenkovićevo ohrabrivanje Dragana Čovića da nastavi „štititi hrvatske interes“ idući kontra zahtjeva diplomacije najmoćnije svjetske velesile, jeste preuzimanje agende suverenizma kao zaštitnog znaka svih desničarskih lidera, Zorana Milanovića.
S druge strane, Dragan Čović i HDZ BiH nezamjenjivi su izborni aduti sestrinske stranke sa sjedištem u Zagrebu. Ne radi se tu samo o ona tri zastupnička mjesta iz dijaspore koju, bez izuzetka godinama u Hrvatskom Saboru popunjavaju HDZ-ovci iz Bosne i Hercegovine. Plenković ima u vidu da je manje-više cjelokupno biračko tijelo HDZ-a u Hrvatskoj ideološkio i zavičajno senzibilizirano prema Čoviću i njegovoj stranci pa bi stoga svako zaoštravanje prema njemu vodilo unutarnjem stranačkom raskolu i sisperziji glasova prema desnijim opcijama (Domovinskom pokretu, Mostu…).
Dragane moj, kad dođeš ti
Nakon velikog mitinga ujedinjene oporbe predvođene SDP-om u Zagrebu Andrej Plenković je organizatoru optužio da su „proruski orjentirani“. „Oni su krajnja ljevica, radikalna ljevica, ljudi koji su bili protiv vojne pomoći Ukrajini, a tim su de facto za Rusiju“, objasnio je svoje objede hrvatski pormijer. Sličnim jezikom i tonom je u posljednje dvije godine Plenković govorio i o Zoranu Milanoviću, za što je predsjednik davao mnogo više argumenata.
Ukoliko bi se Plenkovićev kriterijum da se prorusko djelovanja pojedinih političkih stranaka i lidera mjeri njihovim ponašanje u parlamentima glede ruske agresije, primijenio u Bosni i Hercegovini u tom bi slučaju Dragan Čović i njegov HDZ prošli neuporedivo lošije od tzv. „ekstremne ljevice u Hrvatskoj“. U dva navrata je tokom 2022.godine Čović kao član, i/ili predsjedavaući Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH odbijao uvrstiti zahtjeve zastupnika (Denisa Bećirevića i Zlatka Miletića) da ovaj visoki dom osudi rusku agresiju i podrži prava Ukrajine na odbranu i teritorijalni integritet. Samo nekoliko mjeseci pred rusku agresiju Čović je u Moskvi svoje domaćine molio za „više prisustva u Bosni i Hercegovini“.
Ostavimo načas Plenkovića po strani, Čovićev promoskovski uklon nije u to vrijeme zasmetao američkim (ni evrospkim) diplomatama u BiH i izvan nje. Dapače, nakon okončanja izbora snažno su se zauzeli da HDZ-u BiH ispune sve zahtjeve glede raspodjele vlasti. Podrška je išla dotle da su insisitrali na rehabilitaciji HDZ-ovih kadrova koje su prethodno stigmatizirali stavljanjem na američku „crnu listu“.
Tek će posljednjih nedjelja ambasador Michael Murpfy zaoštriti retoriku koja je ovih dana dovedena do usijanja u intervjuu „Oslobđenju“ u kojem je Čovićevu politiku nazvao „proruskom“. „Nastavit ćemo se boriti i navoditi argumente i braniti, inzistirati na egergetskoj sigurnosti BiH u ime građana Federacije BiH i ekonomske koristi i Bošnjaka i Srba i Hrvata“, kazao je ambasador Murphy. Potom je bio izravan: „ A gospodin Čović je taj koji treba da odluči treba li raditi u interesu ljudi za koje tvrdi da ih predstavlja, ili će raditi u korist Rusije. To je izbor sa kojim se on suočava“.
Da se dugodišnjoj idili između lidera HDZ-a BiH i američkog ambasadora bliži kraj bolje upućeni su tvrdili mnogo prije nego što je to postalo javno dostupno. Ambasador Michael Murphy je, prema tim izvorima, bio prošle godine pozvan na sastanak u Mostar na kojem su pored Čovića prisustvovali gazda „Aluminija“ Amir Kabiri, te Galit Peleg, ambasadorica Izraela u Bosni i Hercegovini. Nakon što je Kabiri ohrabren prisustvom i podrškom ambasadorice obećao pomoć Čoviću u uspostavi tvrtke za plinski biznis sa sjedištem u Hercegovini, navodno je reagirao američki ambasador koji im je ultimativno poručio da od toga neće biti ništa te da firma koja će biti zaduđena za Južnu interkonekciju mora imati sjedište u Sarajevu.
Nakon toga se moglo čuti da je Čović odbio poziv ambasadora Muprhyja da se sretnu u Sarajevu. Za cjelovito razmijevanje Čovićeve fiksacije za vlastitu tvrtku za Južnu interkonekciju neopodno je imati uvid u plinski biznis u Hrvatskoj i moćni lobi koji iza njega stoji. Tu je svakako presudna uloga Prvog plinarskog društva (PPD) i njegovog šefa Pavla Vujnovca, najmoćnijeg ( ne samo) poslovnog čovjeka u Hrvatskoj.
Vujnovčev PPD je pokrenut svojevremeno kao projekat ruskog GASPROM-a. Nakon zapadnih sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, dolazi do (prividnog?)zahlađenja odnosa Vujnovca i ruskih partnera, uslijedile su međusobne optužbe, Rusi su tužili PPD-e za višemilionske prevare. Prema mišljenju upućenih, radi se u fingiranom sukobu, kojim Vujnovac prema Zapadu želi steći reputaciju borca protiv ruskog utjecaja. Imajući u vidu moć i utjecaj Pavla Vujnovca, koja je rapidno uvećana nakon preuzimanja velikog dijela „Agrokora“, razumljivo je da se Andrej Plenković ne bi usudio suprotstaviti njegovim razvojnim planovima, čak i da njima nije obuhvaćen Dragan Čović i njegova poltičko-poslovna ekipa iz Hercegovine.
Važna ličnost u operacijama PPD-a, pa i onim u Bosni i hercegovini, konkretno Draganom Čovćem ima jedan od većih dioničara tog poslovnog giganta Josip Jurčević, nekadašnji šef analitike Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske. Za Jurčevića upućeni kažu da je preko svoje mreže suradnika raspoređene u diplomatskim predstavništvima Hrvatske, odnosno kadrovima HDZ-a u institucijama BiH „opkolio“ Čovića kojem ta vrsta podrške u ovom trenutku konvenira.
Iz tog poslovo-obavještajnog miljea u Hrvatskoj dolazi Ivica Nuić, planirani direktor preduzeća Interkonekcija sa sjedištem u Mostaru. Nuić je poznato ime u poslovnoj zajednici u Hrvatskoj, tajnik je Matice Hrvatske. Povezivan je sa desničarskim strukturama u HDZ-u posebno sa bivšim Tuđmanovim prvim suradnikom Ivićem Pašalićem sa kojim je, tvrdilo se, sudjelovao u prodaji „Večernjeg lista“ austrijskoj „Styriji“.
Šaptač Konjičanima
Naravno da sudbina Južne plinske interkonekcije ne ovisi samo o Draganu ČovIću i HDZ-u, da će se o njoj morati pitati i njegovi federalni politički partneri, prije svih Nermin Nikšić premijer Federacije BiH. On je prošle nedjelje zatražio od rukovodstva Predstavničkog doma Parlamenta FBiH da sa dnevnog reda skine (SDA-ov)prijedlog zakona o Južnoj interkonekciji. Taj je Zakon, inače, već bio usvojen u Predstavničkom domu u prošlom sazivu, ali je izborom novog sastava ovog doma on povučen. Nikšić je najavio da njegova Vlada priprema novi prijedlog Zakona o Južnoj interkonekciji. U kom bi smjeru mogao ići najavljeni Zakon najavio je Nikšić ovih dana: „Ovdje imamo samo (samo?!op, S.A.) politički problem za koji se nadam da ćemo ga riješiti.
Smatramo da je korektno napraviti mješovitu upravu „BH Gasa i napraviti podružnicu u Mostaru“! Dragan Čović je prije toga kazao da bi također „bilo korektno“ da se formira plinska tvrtka u Mostaru „koje bi bilo u stoprocentnom vlasništvu Vlade Federacije BiH”. Pa bi federalna Vlada, na poslovanje kadrovsku i inu politiku vjerovatno isti utjecaj kao što ima na „svoju“ „Elektroprivredu Herceg Bosne“, ili „Šume Herceg Bosne“!
Da stavovi Čovića i Nikšića o Južnoj interkonekcijki međusobno nisu udaljeni kako bi se moglo na prvi pogled učiniti, sugerira i činjenica da su i jedan i drugi vrlo bliski Ivicom Nuićem, inače Nikšićevim zemljakom iz Konjica. Navodno da nijedan ne bi imali ništa protiv da Nuić bude na čelu onog što jedna naziva „podružnicom“, a drugi „zasebnom tvrtkom u vlsništvu Vlade Federacije BiH“.
Koliko je stvarni utjecaj američke diplomacije i njenog opunomoćenika za BiH Marpfya na obuzdavanju Dragana Čovića i ruskog utjecaja na energetsku sigirnost ove zemlje, moglo bi na koncu ovisiti o spremnosti „sarajevske Trojke“ da svaku kapitulaciju predstavlja kao „kompromis“!
„Šamarčina Amerikacima“ o kojoj je bilo riječi na početku teksta neće biti toliko bolna ukoliko bude izvedena samo sa dva prsta, Plenkoivićevim i Čovićevim. Za „puni kapaciotet“ i snagu te poruke, potrebni su i prsti sarajevske Trojke!
Danas su mediji objavili da je Kemal Ademović Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH podnio Ustavnom sudu, a kojim traži ocjenu ustavnosti Odluke o promjeni namjene šumskog zemljišta i privremenom korištenju šumskog zemljišta u druge namjene koju je donijela Vlada Federacije BiH, a koji iz onog što u mediji prenijeli vrvi zgrožen neznanjem i površnošćui autora ovog podneska, ali i mogućim lošim namjerama podnosioca Zahtjeva.
Naime, onaj ko je pisao ovaj podnesak, u samo dvije rečenice, ako su tačne onako kako su ih mediji prenijeli, pokazao je svo pravničko neznanje i amaterizam.
Mediji su prenijeli da u tom Zahtjevu piše: “u skladu sa odredbom člana III/3 b) Ustava Bosne i Hercegovine entiteti i sve njihove administrativne jedinice imaju obavezu da usaglašavaju entitetske ustave i zakone sa Ustavom Bosne i Hercegovine. U skladu sa članom VI/4 Ustava Bosne i Hercegovine entiteti imaju obavezu provođenja presuda Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Prva rečenica govori o obavezi nižih organa vlasti da svoje normativne akte do nivoa zakona usaglašavaju sa Ustavom Bosne i Hercegovine, vjerovatno aludirajući na pravo i dužnost Ustavnog suda BiH da ocjenjuje usklađenost odredaba ustava ili zakona nekog entiteta sa Ustavom BiH. Nije jasno kako isti taj autor imajući na umu ovu rečenicu smatra da je Ustavni sud nadležan da ocjenjuje usklađenost odluke organa izvršne vlasti sa ustavom. U ovom smislu autor se mogao informisati i među odlukama Ustavnog suda, te shvatiti da ovaj Zahtjev nema nikakve šanse za uspjeh pred sudom. Najkraće rečeno morao bi biti odbačen, jer pitanje koje se pokreće nije u nadležnosti Ustavnog suda.
Druga rečenica citiranog teksta govori o tome da autor Zahtjeva uopšte nije upućen u ustav i materiju koja se njime reguliše. Status odluka Ustavnog suda BiH (konačnost i obaveznost) bila je regulsana odredbom člana VI/4 Ustava BiH prije donošenja Amandmana I na Ustav BiH, a koji se odnosi na nadležnost Ustavnog suda u pogledu Brčko distrikta BiH (PSBiH, broj 327/09 od 26.05.2009. godine), a kojim je rečeno da „Dosadašnji član VI.4. postaje član VI.5.“ Ovakav promašaj je nešto što bi se moglo tolerisati studentu pravnog fakulteta koji još nije položio Ustavno pravo, ali autoru podneska kojim se obraća Ustavnom sudu BiH nikako ne može biti prihvatljivo.
Kada se pokuša ući u namjere podnosioca onda je to posebna tema. Kemal Ademović, legendarni komandant odbrane BiH ovakvim podneskom i u vrijeme kada je podnešen otvara prostor za nastavak i intenziviranje napada na Ustavni sud.
Ovih dana podnesen je Zahtjev za rješavanje spora države BiH sa Vladom RS u vezi sa prodajom državne imovine na Jahorini i koji bi trebao biti prihvaćen od strane US, s druge strane podnesen je ovaj Zahtjev za ocjenu ustavnosti. Radi se o sličnom nivo pravne snage akata koje su donijele dvije entitetske vlade, o dva različita zahtjeva koja se nalaze pred Ustavnim sudom, za jedan od njih (spor) Ustavni sud BiH je nadležan, a za drugi nije nadležan, jedan se odnosi na državnu imovinu u RS, a drugi na istu tu imovinu u Federaciji BiH.
S obzirom na dosadašnji rad Ustavnog suda BiH očekivati je da bi se oba ova predmeta trebala naći na istoj Plenarnoj sjednici Ustavnog suda BiH, i sud bi trebao zaustaviti aktivnosti na raspolaganju državnom imovinom u RS (na Jahorini) i istovremeno se proglasiti nenadležnim za razmatranje raspolaganja državnom imovinom u Federaciji BiH.
Bit će ovo idealna prilika za sve one koji osporavaju rad Ustavnog suda BiH i što je najgore bit će u pravu, barem u opšte prihvaćenom narativu. Obzirom da Zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke vlade podnosi Predsjedavajući Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, dakle visoko pozicioniran funkcioner, funkcioner koji može koristiti izuzetne resurse u obnašanju svoje pozicije pa i u pripremanju ovakvih podnesaka u smislu konsultacije struke i nauke, što se ne može reći za podnesak koji je su mediji objavili.
Pitanje za Kemala Ademovića, legendarnog komandanta, jesi li svjestan kakav si autogol postigao? Kako ovaj tvoj potez pogoduje protivnicima Ustavnog suda i zagovaraocima njegove reforme.
Ako ovo nisi uradio namjerno konsultovat ćeš se sa onima koji znaju, posljedice koje mogu da se dogode mogu se izbjeći. Ako ostaneš pri ovakvom zahtjevu bit će jasno da je ovaj zahtjev dio nekog zakulisnog dogovora o „rješavanju pitanja Ustavnog suda BiH“.
(autor je profesor pravnih nauka na Pravnom fakultetu u Tuzli, te bivši savjetnik bivšeg člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića. Član je SDA)
Nisam znao, ali čitajući kolumnu Selvedina Avdića sam saznao da je objava skrinšotova koji dokazuju kako je Franjo Šarčević glasačima Željka Komšića “jebavao majke”, “lukavo tempirana”, te da je “iskorištena za pokretanje nove, još bespoštednije hajke” na profesora matematike. Nisam znao, ali me, eto, bivši urednik sa Žurnala i vječni prezimenjak Selvedin, nauči da je za neke psovke, ako se, kao Franjo, zalažete za “laičko društvo i sekularnu državu”, bitan kontekst, dok je, recimo, za uzvratne psovke Franji, kontekst potpuno nebitan.
Jer kad Franjo psuje majke glasačima Željka Komšića, a ima ih najmanje 220 hiljada, nije isto kao kada, recimo, glasači Željka Komšića psuju majku Franji.
Franjo Šarčević je, ako ćemo pravo gledati, u ovom trenutku “režimski matematičar”. Podržala ga je, javno, Naša stranka, vladajuća politička partija na nivou Općine Centar, Kantona Sarajevo, Federacije BiH i, na koncu, države BiH. Dakle, vlast je uz Franju. I to je, sasvim ok.
A ako je vlast uz Franju Šarčevića, ko to, onda, ugrožava “režimskog matematičara”? Botovi. I to oni botovi koji se služe istim rječnikom kao profesor Šarčević kada, recimo, piše da je profesor Vahidin Preljević “nacionalistička hulja”, da je Emir Suljagić “medicinski slučaj”, da glasačima Željka Komšića “jebe majku” i kada ismijava gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić zbog njenog djevojačkog prezimena Londrc.
Nisam primijetio da su Emir Imamović Pirke, koji toliko voli Bosnu da je emigrirao u Hrvatsku, i Selvedin Avdić, koji se nepotrebno stidi svoje ratne prošlosti u Armije RBiH, i dvadesetak članova PEN Centra BiH koji su stali u odbranu Franje Šarčevića od “botovskog napada”, stali u zaštitu, recimo, Benjamine Karić kada su je “sekularni” botovi s lijeve strane vrijeđali zbog dijeljenja baklave. Koja je razlika između botovskog napada na Karićevu ili Šarčevića? Zašto Franjo zaslužuje podršku, a Benjamina ne? Zašto je seksističko iživljavanje nad Dušankom Majkić “društveno prihvatljivo” za “pisce i kolumniste” Pirketa i Sefketa, dok se svi njihovi istomišljenici odmah postrojavaju kada, naprimjer, treba braniti likove i djela Sabine Ćudić ili Mie K. Abazović.
Kada sljedbenici ideologije Franje Šarčevića poručuju da će Sebija Izetbegović završiti kao Elena Čaušesku, tada nema ni Sefketa niti Pirketa, koji je nestao kao da je “ubiven”. Jer to nije “odvratna prijetnja”. Tada niko ne potpisuje peticije. Jer nije isto psovati majke Franji i pozivati na smrt Sebije.
U Sarajevu se godinama, evo, mogu problematizirati i živa i mrtva djeca. Broj mrtve je, sjetit ćemo se, problematizirao psiholog i kurir Srđan Puhalo. Oblačenje žive je problematizirao Franjo Šarčević.
Ako je to sloboda izražavanja, ok. Ali onda je i sloboda izražavanja kada ljudi koje su povrijeđeni tim prebrojavanjem mrtve djece i problematiziranjem oblačenja žive djece psuju majke Puhalu i Šarčevićem. Sve dok ne ugrožavaju njihove živote.
Ne možete davati pravo Puhalu i Šarčeviću da psuju kome žele i preispituju što god žele, a istovremeno oduzimati pravo onima koji žele da psuju Puhalu i Šarčeviću. I njihovim istomišljenicima.
Kada sam ga sredinom ove sedmice pozvao da dođe u moju TV emisiju i obrazloži svoje stavove, Franjo Šarčević se zahvalio, kazavši da cijeni poziv, ali da ne može gostovati. Par sati kasnije će se na Facebooku pohvaliti kako mi je “lagao” i kako ne cijeni moj poziv.
Ok. Ugledni profesor javno priznaje da laže. Logično je zapitati se koliko puta nije priznao da je lagao. A laž i dosljednost ne idu zajedno.
Da nema ništa sporno u njegovim stavovima, Franjo Šarčević bi došao u emisiju i, uz sva logična pitanja, ubijedio i mene i onih 200 hiljada gledalaca da je u pravu. Argumentima. Ali zna i on da nije u pravu. I zato se boji suočavanja sa vlastitim nelogičnostima.
Jer život nisu brojke, osim u trenucima kada brojimo godine. Život nisu računske operacije, osim u trenucima kada nekom oduzimaju život. Franjo Šarčević možda zna matematiku. Ali sigurno ne zna politiku. I ne zna ništa o izbornom zakonodavstvu. I ne zna ništa o količnicima koji određuju delegate u domovima naroda. Njegova matematika, prema kojoj je prosta većina – 50 posto plus jedan glas ne vrijedi u Bosni. Ovdje mnogo manje vrijedi bošnjački glas od hrvatskog glasa. I samo ovdje 50 posto plus jedan glas ne znači da vladate. Ovdje to znači da vladaju vama. Uz pomoć glasova ponekog sefketa, pirketa, kazaza i ostatka društva nečega. Da se razumijemo, njihovo je pravo da budu šta god žele. Ali to ne znači da samo oni imaju pravo “na istinu” i “moralisanje”. Zato, za kraj – POZDRAV DOMOVINI! Jer pod tim je pozdravom, i pod zastavom ljiljankom, opstala sloboda.
Moscow’s “special military operation” in Ukraine has developed into a war between Russia and the United States. Although the war is currently in the warm stage it could rapidly heat up over the coming year. Russia’s non-military attacks on the West began over two decades ago when Putin became President, especially in its information offensives, political corruption, and energy dependencies. And because of Washington’s weak response to the seizure of Crimea in 2014 the Kremlin is escalating the war against the West through Ukraine.
Putin issued a warning to Washington on the eve of the expanded war in February 2022 that NATO had to reverse its decision to include Central Europe in the Alliance and remove all weapons close to Russia’s borders. Moreover, as Ukraine aspired to NATO membership to protect itself, Moscow was determined to halt the process. It calculated that Kyiv would quickly fall, that the West would be divided in its support for Ukraine, that economic sanctions would not be imposed, that Western publics would grow tired of the war, and that Ukraine’s resolve would dissipate. It was proved wrong in several of these estimations but it continues to push the narrative that Russia’s victory is inevitable and the West does not have the stomach for a prolonged conflict.
Putin’s propagandists regularly threaten Poland and the Baltic states with invasion and former president Dmitri Medvedev has declared that attempts to push Russia back to its 1991 borders would result in the nuclear annihilation of Washington, London, Berlin, and Paris. These bombastic statements are intended to rally Russians around the flag and to frighten Western leaders to stop arming Ukraine and allow Moscow to triumph.
The Kremlin views Ukraine’s future as decisive for Russia’s future, because without Ukraine subdued or eradicated the Russian federation will dissolve. Putin himself has issued such warnings. Paradoxically, such a juxtaposition should actually encourage Western governments to make sure that Ukraine is victorious. If the stark choice facing Washington is either Ukraine’s capitulation and Russia’s expansion or Ukraine’s victory and Russia’s rupture then the dissolution of Europe’s last empire must be the Western goal.
The first alternative – a potential Russian victory in Ukraine – has convinced several NATO members that a broader war is on the horizon. The Defense Ministers of the United Kingdom, Germany, Poland, Norway, and other NATO allies have stated that the West needs to prepare for an outright war with Russia. Their warnings are intended to draw attention to three realities – that Europe can no longer depend on the US, especially if there is a second Trump presidency; that Europe itself remains militarily unprepared and ill equipped; and that Ukraine conceding any territories to Russia will embolden Moscow to directly confront NATO militarily.
Although the threat of nuclear war stirs fears among many Western officials, Russia’s leaders will not commit national and personal suicide by using them against NATO. Alliance nuclear strikes would erase all major Russian cities within minutes. And similarly to the Soviet elite, the current clique of corrupt officials will want to survive and salvage their political futures and economic fortunes. When Russia starts to rupture, even if some emerging states acquire nuclear weapons, they will have no reason to deploy them while seeking international recognition and economic assistance. Post-Russian states are likely to pursue nuclear disarmament much like Ukraine, Belarus, and Kazakhstan after the demise of the Soviet Union. Indeed, the West will need to be closely engaged in the process of de-nuclearization and de-militarization.
A bigger danger looming ahead is Washington’s potential refusal to intervene in the event of a Russian military strike anywhere on NATO territory. The destruction of some infrastructural or military facility without Allied counterstrikes led by America would simply escalate Moscow’s ambitions. The lack of response would expose the US as an unreliable “paper tiger” – according to the old Maoist insult. Washington would then face an even starker choice – whether to abandon its allies or be drawn into another European war.
Such a losing scenario can be avoided if Ukraine is fully armed over the coming months to defeat the Russian military, especially as its forces have already demonstrated their capabilities. Recent Russian gains in parts of Donbas can be reversed if Ukraine is properly equipped with long range weapons, aviation, and artillery. At the same time, Western leaders should not be fooled by offers of settlements or ceasefires with Russia, which will seek to consolidate it conquests. The US and the EU have vastly bigger economies and resources than Russia and the only question mark is the willpower and determination of alliance leaders.
Regardless of the US elections, there is strong bi-partisan consensus on NATO and Ukraine in both chambers of the US Congress. And recent opinion polls demonstrate that an overwhelming majority of the American public continues to support Ukraine. Many senior Republicans understand the urgency and importance of Kyiv defeating one of America’s chief adversaries. Half of Russia’s professional army has already been destroyed in Ukraine and by spending less than 5% of the annual US defense budget the mission can be completed.
For the internationalists and anti-imperialists in Washington to prevail, they must convince the electorate that America will only be great again as the leader of the free world, while the isolationists are voted out in November. Simultaneously, the Biden administration must pursue bold and innovative ways to arm Ukraine, including using billions of dollars of frozen Russian state assets. It is clear that the critical battle in this US-Russia war will be Ukraine’s victory in liberating all of its territories. This will prevent a wider conflict and accelerate the rupture of the imperial Russian state.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)
Šta BiH treba biti — građanska država, ili država konstitutivnih naroda? To pitanje je bilo ključno 1. marta 1992. Ključno je i danas.
Aktuelni izazovi
Nakon svega što se desilo u protekle dvije godine postoji određena zbunjenost kada se govori o “građanskoj državi”.Najprije, SDA kao bošnjačka stranka je zadnjih godina često zagovarala građanski princip. Može li etno-nacionalna stranka podržavati građanski princip; zar se to dvoje ne isključuje?
Međunarodna zajednica je, kroz Schmidtove amandmane od 2. oktobra, dala prednost pravima konstitutivnih naroda (tačnije hrvatskog naroda) u odnosu na građanska prava. Međutim, nije ni u tome ostala dosljedna, pa je kroz drugu Schmidtovu intervenciju (od 27. aprila), potkopala princip konstitutivnosti naroda, oduzimajući pravo Klubu Bošnjaka i bošnjačkom potpredsjedniku Federacije da utječe na proces imenovanja Vlade.
DF kao građanska stranka je, u tom trenutku, tražio da se poštuje volja Kluba Bošnjaka, odnosno bošnjačkog potpredsjednika FBiH pri izboru Vlade FBiH. Mnogi su otvarali pitanje: može li se građanska stranka voditi takvom, nacionalnom logikom?
Na koncu, HDZ i stranke Trojke su podržale suspenziju „bošnjačkog veta“. HDZ je time demonstrirao da je samo za konstitutivnost Hrvata, ali ne i Bošnjaka.
A iz Trojke je poručeno da Schmidtova odluka „jača građanski princip u odnosu na etnički“ i „poštuje principe parlamentarne demokratije u kojoj konačnu odluku donosi većina u Predstavničkom domu“.
Po toj logici, zahvaljujući Schmidtu, nakon idućih izbora će prosta većina u Parlamentu moći izabrati vladu, ignorišući npr. Klub Hrvata i hrvatskog pot/predsjednika Federacije. Jedini problem s ovom ocjenom je što je neistinita.
Schmidtova odluka je, naime, omogućila da se zaobiđe bošnjački veto 2022, ali ne i hrvatski 2026.
Navedena zbrka izvire iz činjenice da Bosna i Hercegovina nije ni građanska država, niti je država konstitutivnih naroda, već mješavina. Tako je oduvijek bilo.
Ako je ne posmatramo u nekom idealnom okružju, već u konkretnoj stvarnosti (i u kontekstu konkretnih odluka), dilema „građanski princip ili konstitutivnost naroda“ postaje izuzetno problematična.
Ako danas postavljamo to pitanje, odgovor možemo naći u praksi dvije značajne ličnosti iz vremena stjecanja nezavisnosti: Alije Izetbegovića i Bogića Bogićevića.
Referendum građana BiH za člana Predsjedništva SFRJ, Srbina
Počet ću s Bogićevićem. Danas je prilično zaboravljeno da je prije 1. marta, održan već jedan referendum građana.
25. juna 1989. godine, na referendumu građana, birao se bosanskohercegovački član Predsjedništva Jugoslavije. Već tada su se otkrili izvjesni problemi, koji su ostali aktuelni sve do danas.
Naime, među onima koji su se htjeli kandidovati, bio je i Zdravko Grebo, tada član CK Saveza komunista BiH. Međutim, on se na kraju nije mogao kandidovati, jer se izjašnjavao kao Jugosloven. (Dakle, Sejdić-Finci prije Sejdić-Fincija.)
Može zvučati bizarno (da Jugoslaven nije mogao biti član Predsjedništva Jugoslavije). Ali to je bilo sasvim normalno u strukturi SR BiH, koja je još od ZAVNOBiH-a bila definisana kao republika (samo) tri naroda.
Tako je, od 1980, Savez komunista BiH svake godine delegirao bh. člana jugoslovenskog Predsjedništva, vodeći se pravilom nacionalne rotacije. Jedne godine bi bio izabran Hrvat, druge Srbin, treće Bošnjak (tada Musliman). Oni poput Grebe, čija se etnička pripadnost (ili nepripadnost) nije uklapala u tronacionalni okvir, nisu mogli biti članovi Predsjedništva.
U svakom slučaju, pošto su prethodno u jugoslovensko Predsjedništvo izabrani Hrvat Branko Mikulić i Musliman Raif Dizdarević, 89. godine je došao red da se izabere Srbin.
Kandidati, unutar Saveza komunista, za tu poziciju bili su: Nenad Kecmanović, Bogić Bogićević, Dragan Kalinić, Živko Radišić, Neđo Miličević i Marko Ćeranić.
Na kraju je sa 609 hiljada glasova izabran Bogićević, kao Srbin. Ali izabran je glasovima svih građana BiH (a ne samo Srba). Dakle, nije bio „legitimni predstavnik“. Nešto kao Željko Komšić danas.
Legitimni predstavnik Muslimana u Predsjedništvu SFRJ
Nakon Bogićevićevog izbora, nekada u maju 1990. godine, u bošnjačkim, tada muslimanskim intelektualnim krugovima su se javljali glasovi, koji su dovodili u pitanje izborni sistem, pa i sam Bogićevićev legimitet.
Njihova argumentacija je glasila: „Kako je moguće da treći po brojnosti narod u SFRJ (dakle, Muslimani) nema svog predstavnika u kolektivnom predsjedništvu države?“
Kada je, na historijskoj sjednici u martu 1991. godine, Bogićević odbio glasati za prijedlog JNA o proglašenju stanja neposredne ratne opasnosti na području cijele SFRJ (“vanrednog stanja”) — pokazalo se da on bolje štiti interese Bosne i Hercegovine, a samim time i Bošnjaka/Muslimana, nego što bi to činio neki Bošnjak. Nego što je to činio npr. njegov prethodnik, Raif Dizdarević. Ili nego što bi to činio npr. Bošnjak Fikret Abdić.
Tada se Karadžićev SDS okrenuo protiv Bogićevića, tvrdeći da, iako je Srbin, on nije „predstavnik srpskog naroda“.
Poenta navedene epizode bi mogla biti — da je bilo besmisleno osporavanje Bogićevićevog legimiteta, bilo da je dolazilo s bošnjačke, bilo da je dolazilo sa srpske strane.
Međutim, takva poenta zvuči previše lijepo da bi bila dovoljno dobra.Zato ću kazati sljedeće: sreća pa je Bogić Bogićević izabran za člana Predsjedništva Jugoslavije.
Šta bi se desilo da je, recimo, izabran Nenad Kecmanović? Ili Dragan Kalinić (poznat po tome što je kasnije zagovarao granatiranje sarajevskih bolnica)? Ili Živko Radišić?
Treba podsjetiti da je Kecmanović, na izvjestan način bio favorit, ali je odustao od kandidature, nakon što mu je Muhamed Berberović zaprijetio da će objaviti informacije o njegovim vezama sa britanskim tajnim službama, koje je prikupila Državna bezbjednost SR BiH.
Šta da nije došlo do navedene intervencije? Šta da je Kecmanović bio izabran i omogućio usvajanje prijedloga JNA, koji bi značio svrgavanje novoizabrane vlasti u BiH?
„Dogovor naroda“ ili građanska BiH
Najvećih strah bošnjačkih političkih krugova 1989, 1990. i 1991. je bio da bi ključne odluke o sudbini Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i Bošnjaka mogle biti donesene sporazumom između srpskog i hrvatskog političkog faktora, po ugledu na sporazum Cvetković-Maček.
Dogovor u Karađorđevu će, kasnije, potvrditi opravdanost tih strahova.
(Stjepan Mesić je mnogo puta svjedočio da mu je Franjo Tuđman kazao kako se lako dogovorio s Miloševićem o podjeli Bosne. Kad ga je Mesić pitao „šta o tome misli Alija Izetbegović“, Tuđman je kazao: „Kad se srpske i hrvatske škare slože, Alija tu nema šta tražiti.“)
Kako primjećuje jedan komentator tadašnjiih zbivanja, Tuđman i Milošević su u martu 1991. dogovorili sve pojedinosti sporazuma o podjeli BiH, ali „u Skupštini Republike BiH, Srbi i Hrvati zajedno nisu raspolagali zahtijevanom dvotrećinskom većinom za promjenu ustava. Sa stanovišta rukovodstva SDA, najgore što se moglo da se dogodi jeste da njihova stranka ostane u opoziciji — budući da su dvije druge etničke stranke mogle bez njih obrazovati vladu.“ (Tarik Haverić, Ethnos i demokratija)
Zamislimo da je Bosna i Hercegovina, nakon sporazuma u Karađorđevu, u 1992. godinu, ušla sa vladom u kojoj bi bili samo SDS i HDZ.
Strah od srpsko-hrvatskog dogovora o ponovnoj podjeli BiH, bio presudni motiv, koji je opredijelio bošnjačku političku elitu da 1990. godine insistira na principu „nacionalnog konsenzusa“, tj. potrebe da se uvaži glas Bošnjaka, tada Muslimana, kada se budu donosile odluke o „reformi Jugoslavije“.
To je od ključnog značaja. Te 1990. postoji apsolutni međunarodni konsenzus da se Jugoslavija treba očuvati.
Tada još uvijek nema govora o nezavisnosti republika.
U maju 1990. godine, Alija Izetbegović kaže: „Predstoji novi dogovor naroda BiH i Jugoslavije o tome kakvu BiH i kakvu Jugoslaviju hoćemo. Te dogovore mogu voditi samo istinski predstavnici naroda, a istinske predstavnike narodamogu odrediti samo narodi na slobodnim izborima.“ (Moje podvlačenje)
„Istinski“ ili, što bi se danas reklo, „legitimni“ predstavnici naroda.
Nakon izbora, u prvoj polovini ’91, Alija Izetbegović, u svojstvu predsjedavajućeg Predsjedništva BiH, počinje ići na proširene sastanke saveznog Predsjedništva, a zatim i na sastanke republičkiih rukovodstava koje organizira Evropska zajednica.
Povodom jednog od tih sastanaka, u martu ’91, Izetbegović u svojim Sjećanjima kaže: „Razgovori u Splitu demonstrirali su novu političku realnost u Jugoslaviji. Za razliku od stare Jugoslavije, kada su relevantne bile samo dvije strane, Srbi i Hrvati, sada su se i Bošnjaci pojavili kao faktor, bez kojeg se više ne mogu donositi odluke.“
Sve se mijenja u ljeto 1991. godine, kada nakon što pregovori nisu uspjeli, Slovenija i Hrvatska proglašavaju nezavisnost.
11. septembra 1991, Predsjedništvo BiH usvaja Platformu za ostvarenje suverenosti.
14. oktobra 1991, Skupština BiH usvaja Deklaraciju o suverenosti BiH.
Obje odluke su usvojene, uz protivljenje SDS-a. Ali nigdje u Ustavu nije postojala odredba da je za odluke potreban konsenzus „predstavnika sva tri naroda“. To znači da su odluke bile legalne.
Princip „konsenzusa naroda“ koji je bio sredstvo za sprečavanje srpsko-hrvatskog dogovora o podjeli BiH, u novom kontekstu, postaje prepreka za nezavisnost. Ali ne legalna, već politička.
Alija Izetbegović nakon proglašenja slovenačke i hrvatske nezavisnosti počinje naglašenije zagovarati građanski princip, nauštrb „dogovora naroda“.
Na Kongresu SDA 1. decembra 1991. godine, Izetbegović kaže: „Srbija i Hrvatska su nacionalne države. BiH to nije i zato može biti samo građanska republika. Jer u BiH ne žive Srbi, Hrvati i Muslimani, nego nacionalna mješavina tih naroda.“
„U BiH“, veli on, „pravo pitanje ne glasi da li i kako samoopredijeliti narode, nego kako samoopredijeliti njihovu mješavinu. Odgovor za to postoji, a to je historijska formula Bosne kao multikonfesionalne, multinacionalne, multikulturne zajednice.“
Kada je Evropska zajednica postavila građanski referendum (a ne konsenzus tri nacionalne stranke) kao uslov za sticanje nezavisnosti BiH, za nas tada dileme nije bilo. S „dogovorom naroda“ ili bez njega, BiH je morala ići ka nezavisnosti.
Naše, probosanske političke elite su od ranije zauzele jasan stav da je za BiH prihvatljiva samo cjelovita Jugoslavija, u kojoj su Slovenija i prije svega Hrvatska. Bez njih to ne bi bila Jugoslavija, već Velika Srbija.
Ako bi ostali u Velikoj Srbiji, „Bošnjaci bi“, piše Izetbegović, „bili iskorišteni da ratuju za račun dva zavađena susjeda“. Riječju, Bošnjaci bi bili u poziciji kakvoj su sada Čečeni ili Tatari, čija omladina je regrutovana i ratuje po Ukrajini uime velike Rusije.
U tradicionalnim, moralistički intoniranim priručnicima za vladaoce, hvaljena je dosljednost kao takva. Nasuprot njima, Machiavelli ističe da dosljednost vladaoca, tj. nesposobnost da se prilagođava novim okolnostima, može odvesti državu u propast.
Uloga međunarodne zajednice
Referendum o nezavisnosti svakako nije bio kraj, nego početak. Da „građanski princip“ nije nikakav čarobni štapić za očuvanje BiH pokazalo se vrlo brzo nakon referenduma.
Naime, Radovan Karadžić i Mate Boban su 6. maja 1992. u austrijskom Gracu postigli sporazum o prekidu neprijateljstava i o podjeli BiH, čime se pokazalo da je podrška HDZ-a nezvisnosti BiH samo privremena.
Kako piše Zijad Šehić u knjizi Eksperiment u svjetskoj laboratoriji — Bosna, 8. maja 1992. reaguje State Depratment saopćenjem, u kojem se iznose stav da nisu mogući niti prihvatljivi dogovori na račun Bošnjaka, tada Muslimana, i legalno izabrane vlade BiH.
Oslobođenje je, recimo, dan kasnije prenijelo saopćenje uz naslov: „SAD o dogovoru Srba i Hrvata u Gracu. Nema sporazuma bez Muslimana“.
State Department je podsjetio da se dvije trećine građana s pravom glasa na refrendumu izjasnilo za nezavisnu i cjelovitu BiH, te se pozivaju sve strane da se kroz razgovore dođe do rješenja krize.
To je, u konačnici, ostvareno kroz Dejtonski sporazum, kojim je potvrđena nezavisnost BiH, na osnovu odluke od 1. marta, ali je uspostavljeno uređenje, koje nije građansko, već princip „dogovora naroda“ ima značajno mjesto u njemu. Takvo, dejtonsko uređenje ima apsolutnu podršku međunarodne zajednice i danas.
Zaključak: građansko-bošnjačka koalicija
Ako uzmemo u obzir navedena iskustva, jasno je da je početna binarna opozicija „građanski princip ili konstitutivni narodi“ — neadekvatna da odgovori na izazove u političkoj praksi.
U borbi za Bosnu i Hercegovinu, treba se koristiti i jednim i drugim principom. Jer po Dejtonu BiH nije posve ni građanska niti je posve tronacionalna država, već nešto između. Mješavina.
Kako se, dakle, nositi s aktuelnim izazovima u borbi za bh. nezavisnost?
S jedne strane, glasovima svih građana u Predsjedištvo i druga mjesta na kojima se odlučuje birati ljude kao što su Bogić Bogićević i Željko Komšić, koji će štititi interese države bolje nego dobar dio bošnjačkih funkcionera. To je egzistencijalni interes BiH, jednako kao i očuvanje sadašnje strukture Ustavnog suda u kojem nema „dogovora naroda“, te se odluke donose većinom koja je pro-državna zahvaljujući prisustvu evropskih sudija.
Nadalje, uz Predsjedništvo i Ustavni sud, treba u što većoj mjeri koristiti Predstavnički dom Parlamenta BiH (po modelu izbora CIK-a u proteklom mandatu); treba se suprotstaviti trenutnoj tendenciji da se u izbor CIK-a uključi Dom naroda.
S druge strane, čuvati bošnjački veto, kojim se sprečava da SNSD i HDZ sami donose odluke u Domu naroda gdje imaju većinu. Treba, primjera radi, pružiti podršku Klubu Bošnjaka u odluci da ne dolazi na sjednicu, ako se na dnevnom redu nađe HDZ-ov Izborni zakon kojim bi se dalje razgradila država.
Također, ne smijemo se pomiriti sa suspenzijom volje Kluba Bošnjaka i bošnjačkog potpredsjednika Federacije, s obzirom da OHR nije spreman uraditi isto Klubu Hrvata i hrvatskom potpredsjedniku FBiH (što je pokazao period 2018–2022. kada je HDZ blokirao formiranje vlade). Nedopustio je da međunarodna zajednica ima senzibilitet prema konstitutivnosti samo jednog naroda, Hrvata, a da nema prema konstitutivnosti Bošnjaka.
Na koncu, u raspravama o reformi Izbornog zakona i ustavnog sistema, a s obzirom da međunarodni faktor ne podržava skoru transformaciju BiH u striktno građansku državu, potrebno je više i češće isticati princip proporacionalne zastupljenosti konstitutivnih naroda.
Po tom principu, koji je važeći princip Dejtonskog ustava, HDZ-u ne može pripadati 33% državne vlasti, jer pretenduje da predstavlja populaciju koja čini samo 15%. Ne može biti pravedno da 50% i 15% stanovništva dobiju isti komad vlasti. Konstitutivnost ne podrazumijeva nužno paritet, već i — proporcionalnost.
Da bi se navedena politika efikasno vodila potrebna je jedna široka građansko-bošnjačka koalicija, koja će koristiti navedene dvije vrste argumentacije, ne u svrhu međusobne prepirke bošnjačkih i građanskih stranaka, već u korist zajedničkog cilja — jačanja nezavisnosti države BiH.
Kako bi se opravdale trenutne opstrukcije, odnosno blokade strateški važnog projekta “Južne interkonekcije” u režiji predsjednika Hrvatske demokratske zajednice (HDZ) Bosne i Hercegovine Dragana Čovića, a koje su u posljednje vrijeme dovele do žestokih reakcija zvaničnog Washingtona, ove sedmice je u Mostaru održan skup na kojem je predstavljena studija “Energetska (ne)ovisnost Bosne i Hercegovine i strateško partnerstvo s Republikom Hrvatskom”, piše Radio Sarajevo.
“Od strateškog je interesa za BiH da se energetske snažnije uveže s Hrvatskom kako bi se oslobodila ovisnosti o ruskome plinu kroz projekt Južne plinske interkonekcije kojim bi upravljala kompanija koja je pod utjecajem kruga NATO-a i EU-a”, ocijenjeno je u Mostaru na predstavljanju energetske studije. Prenijela je to Hrvatska novinska agencija (HINA), mediji bliski HDZ-u BiH, kao i desničarski portali u susjednoj Hrvatskoj.
Studiju je su predstavili Institut za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba sa dr. Gordanom Akrapom na čelu, zajedno s Institutom za društveno-politička istraživanja (IPDI) iz Mostara, uz, kako je naglašeno, podršku Ministarstva vanjskih i europskih poslova (MVEP) Republike Hrvatske.
Dr. Akrap je ocijenio je kako je iznimno važno BiH povezati preko plinovoda s LNG terminalom na otoku Krku, koji je “nakon ruske agresije na Ukrajinu pokazao stratešku važnost za Hrvatsku”, ali postoji ozbiljan uvjet… Po Akrapu, Bosna i Hercegovina “mora steći svoju energetsku neovisnost o ruskome plinu” tako da “operaterom nove tvrtke trebaju upravljati države članica EU i NATO-a preko svojih instrumenata kako bi izvori neovisno od ruskoga plina mogli opskrbljivati sigurno i pouzdano Bosnu i Hercegovinu”.
Na HRT-u je bio nešto precizniji pa je kazao “da je važno da Južnom interkonekcijom ne upravlja BH Gas, kako je predloženo”. To je upravo ono što traži Dragan Čović, čiji HDZ BiH insistira na formiranju nove kompanije sa sjedištem u Mostaru. Suprotno stavovima i Washingtona, ali i zdravoj logici. Jer je iskusna sarajevska kompanija u vlasništvu Vlade Federacije BiH (gdje sjede i brojni Čovićevi ministri!) već godinama uključena u aktivnosti u vezi s ovim plinovodom, te bez većih problema sarađivala sa kolegama iz zapadnog susjedstva.
Zanimljivo je da su o tome na korektan način još prije četiri godine pisali i lokalni portali u Posušju, upravo onom gradiću kojem će, kako tvrdi Čović, iz Sarajeva “zavrnuti plin”!?
Stajalište Sjedinjenih Američkih Država jeste da Čovićevi zahtjevi nisu utemeljeni niti racionalni, a kritiku na njegov račun zbog toga je posebnim pismom upućenim na adrese ministara vanjskih poslova Hrvatske i BiH ranije iznio i američki državni sekretar Antony Blinken. Direktno ga je kritizirao i Blinkenov pomoćnik James O‘Brien tokom nedavnog posjeta Sarajevu, podsjeća nas Jutarnji.hr.
“Federacija BiH ima jednu kompaniju za transport plina BH Gas kao što i Hrvatska ima samo jednu kompaniju za transport plina. Čovićev prijedlog da se formira nova kompanija za prijenos, koja trenutno ne postoji, nema zaposlenike, nema iskustva, nema mogućosti da osigura stabilno financiranje, nije održiv i sahranit će ovaj projekt”, saopćila je Ambasada SAD-a u Sarajevu.
Uprkos tome dekan Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru dr. sc. Dražen Barbarić je na mostarskom skupu ocijenio kako je “trenutačni plinski operater u Federaciji BiH” kompanija (“BH Gas”) koja je “gubitaš i opterećena korupcijom”. Pojasnio je kako je nelogično da kompanija, može biti partner s obzirom na to da je izložena “malignom utjecaju Rusije, Irana i Turske”.
Valjda se spominjanjem Turske i Irana želi – Dodikovim rječnikom kazano – upozoriti Washington da je Sarajevo, ipak, samo “Teheran”, a sarajevski “muslimani” su, ipak, samo “muslimani”, čak i kad HDZ BiH vlast formira s poželjnim partnerima iz “Trojke”.
Nastranu Ankara i Teheran, kada se već spominje Moskva, zanimljivo bi bilo da je dekan Barbarić podsjetio ko je koliko jučer tražio više “ruskog utjecaja”, pozivao i rusku vojsku u Hercegovinu, te ko je “vladar Hercegovine” koji je stigao upravo iz Rusije…, ali to je već neka druga tema…
Mostarska operacija
Zanimljiva je, pak, cijela pozadina ove “mostarske operacije”. Poznato je da se stavovi instituta IPDI često u najmanju ruku podudaraju sa HDZ-om BiH, te da su nerijetko gosti medija bliskim Čoviću i HDZ-u, novi element je uloga Instituta za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba. Njezin pokretač i predsjednik jeste dr. Gordan Akrap.
Akrap je, zapravo, bio dugogodišnji načelnik Operativne uprave (OA) Hrvatske izvještajne službe (HIS). Riječ je obavještajnoj službi kojom je rukovodio pokojni prof. dr. Miroslav Tuđman, sin prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana.
Pomoćnik direktora HIS-a bio je dr. Ivo Lučić, ranije bivši načelnik Uprave Sigurnosno informativne službe (SIS), akronim dobro poznat svim mostarskim logorašima.
O Akrapovim vezama s HIS-om pisao je i poznati hrvatski novinar Ivica Đikić u Feralu u tekstu pod naslovom “Špijuni i zapjevaj” objavljenom prije više od 20 godina, navodeći da je riječ o istaknutom “operativcu HIS-a” koji je završio u diplomatskoj službi.
Bio je brigadir Akrap i dekan Vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu, te pripadnik Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), sve do umirovljenja 2017. godine. A potom i član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija Hrvatskog sabora, do 2020. godine. Posljednje je kritizirano u dijelu hrvatske javnosti zbog mogućeg sukoba interesa. Zanimljivo je da ga je u “moćno Vijeće” ugurao upravo Miroslav Tuđman, koji mu je i mentor na doktorskim studijima. Akrap se odužio tako što je posthumno uredio Zbornik radova Miroslava Tuđmana, zajedno s njegovom biografijom, veličajući kao tvorca “hrvatske obavještajne zajednice”.
Taj Akrap je posljednjih godina čest gost medija pod kontrolom HDZ-a u Hercegovini. Tamo je nerijetko tvrdio da “velikobošnjački unitaristi pozivaju na rat i nasilje, kao velikosrbi 90-ih”. Izjave Bakira Izetbegovića je uspoređivao je s onim Radovana Karadžića! Kazivao da jedan dio bošnjačke politike provodi politiku “putizma”, “da je retorika nacional-unitarista jednaka onoj velikosrpske politike”, govorio o navodnoj podršci Turske i Irana Bošnjacima itd…
Sudeći po analizi njegovih javnih iskaza, Akrap nerijetko svjesno manipulira činjenicama kako bi izazivao nepovjerenje, strah, pa i mržnju među građanima Bosne i Hercegovine, posebno Hrvata prema Bošnjacima. To, nažalost, plaća njegova domovina, susjedna Hrvatska, a sada je postao i ekspert za plin. Skandalozno je da je, kako je ranije otkrio portal Istraga.ba studiju obavještajca Akrapa – koji tvrdi da “BH Gas” ni za živu glavu ne smije biti dio projekta “Južne interkonekcije” – platilo upravo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske, čiji je, također, bio službenik. Naime, ministar Gordan Grlić Radman je prema medijskim navodima u januaru 2023. godine donio odluku o financiranju izrade studije pod nazivom “Energetska (ne)ovisnost Bosne i Hercegovine i strateško partnerstvo sa Republikom Hrvatskom”. Iz Budžeta RH za studiju je izdvojeno 65.000 EUR-a.
Toliko o tome da “BiH nema boljeg saveznika od Hrvatske u ovome pitanju”, a Grlić Radman i Zagreb neka objasne Washingtonu i Blinkenu čije naloge izvršava Čović kada “zaustavlja projekt koji umanjuje utjecaj Rusije”.
Iako naizgled i površno posmatrano ništa ne povezuje austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena i Našu stranku, način na koji djeluju sa političkih pozicija jasno detektira da je najvećih broj onih koji se nazivaju liberalima i zelenim zapravo proizašao iz potrebe za političkim profitom i preuzimanjem vlasti.
Van der Bellen je bio SDP-ovac u Austriji blizu tri decenije, a onda je shvatio da mu to ne donosi ništa, da su zeleni moderniji, više in i nude mogućnost političkog napretka uz činjenicu da ne traže neminovno promjenu ranijih stavova i pogleda.
Uz populizam koji je nesumnjivo savladao u SDP-u Van der Bellen je prilično lako kupcima političkog liberalizma i ekologije prodao svoje ideje i popeo se do predsjednika Austrije. A s tog mjesta ovih dana je odlikovao je Petera Handkea najvišim priznanjem Austrije.
To što je Nobelov komitet napravio grešku i Handkeu dodijelio nagradu za književnost, Van der Bellenu je bilo dovoljno da mu uruči orden, iako je nesumnjivo znao za nečasnu prošlost Handkea.
A Handke je osim što je ljubitelj ratnih zločinaca poput Slobodana Miloševića kojem je išao na suđenje i falsifikator historije koji je izmišljao kako su građani Sarajeva ubijali sebe a da ih nisu ubijale granate zločinačke VRs.
“Iako dolazi iz progresivne stranke Zelenih Austrije, Van der Bellen je baštinik niza krajnje kontraverznih i rigidnih stavova”, napisat će u reakciji na dodjeljivanje nagrade direktor MC Srebrenica Emir Suljagić.
I upravo tako, fasada liberalizma mnogima poput Van der Bellena služi za fasadiranje i skrivanje rigidnih politika i stavova, koji nemaju nikakve veze s liberalizmu.
I to je zapravo najdublja poveznica Van der Bellena i Naše stranke Sarajevo.
Krenemo li redom, i predsjednik Austrije i Naša stranka ponikli su u socijaldemokratskoj partiji. Van der Bellen je svoju promjenu opisao kao razvoj “od arogantnog antikapitaliste do velikodušnog lijevog liberala”. Naša stranka s druge strane potekla je iz SDP-a, ali više kao potreba uskointeresne grupacije samoprozvanih liberala za političkom moći.
Danas se i Van der Belen, kao i Naša stranka, ali i veliki broj njima sličnih širom Evrope kriju iza političke orjentacije, dok su njihova djela sušta suprotnost.
U vrhu Naše stranke sjedi doktor u čijoj je poliklinici operisana preminula djevojčica Gadžun, a liberali nisu ni pomislili da ga smijene. Istovremeno, Našisti su u političkom životu potpuno suprotno liberalizmu digli ruke za političare i politike sa crnih listi, za štovatejle ratnih zločin i nositelje antievropskih projekata u Bosni i Hercegovini.
A onda, nakon takvih poteza su praveći privid da su opozicija unutar vlast stvarali toliku buku i dizali prašinu da bi neupućeni pomislili kako su oni stvarna opozicija iako su bili presudni faktor za imenovanje onih nikada nisu smjeli biti u institucijama BiH.
Principi liberalizma i kod austrijskog predsjednika i kod Našista su očigledno identični i koriste se po potrebi. Tako će Naša stranka zdušno i politički najoštrije da se protivi nacionalističkim strankama Bosne i Hercegovine, ali će istovremeno njihova predsjednic(a) Edin Forto poletno omogućiti da zetovi nacionalističkih stranak i njihovih lidera budu trajno direktori.
Isto tako će Našisti pričati o SDA tiraniji i režumu, pa pristati da budu dio oktroisane vlasti koju je nametnuo visoki predstavnik mimo volje naroda. A onda u toj vlasti, ti lažni nosioci libelarizma će glasati za zaključak kojim će srušiti Poslovnik da bi nacionalistima HDZ-a omogućili kontrolu Parlamenta.
Potom će dati sve od sebe da se pripremi teren za imenovanje Marina Vukoje u Ustavni sud. I tako bi se mogao napraviti podugačak spisak koji dokazuje da liberali Naše stranke “principijelno” neće sa bošnjačkim etničkim strankama, ali su radi s HDZ-om u sve kombinacije.
I zbog toga se ne mogu oteti utisku rečenice koju je izrekao Emir Suljagić o obnovi kršćanske Evrope. Jer, posmatrano i u EU i kod nas, ti liberali dok govore kako im nacije i vjere nisu bitne, uvijek i principijelno su na strani nacionalista s poluvidljivim predznakom kršćanstva, da budem precizniji katoličanstva!
U tekstu “Bosanskom nacijom” protiv ZAVNOBiH-a”, Ivo Komšić predstavio se teorijski i politički nedostojno o: Referendumu u BiH (1992.), historijskom smislu i značaju ZAVNOBiH-a, Daytonskom ustavu za BiH, internacionalnom priznanju BiH, odnosu Bosanske nacije i mogućih historijskih političkih projekata tzv. bošnjačkog entiteta u BiH, Bosanskoj naciji kao bošnjačkom nacionalističkom projektu, o troetničkom nacionalnom karakteru BiH itd.
Na referendumsko pitanje (1992.) o suverenitetu i nezavisnosti BiH glasali su, isključivo, građani BiH, a ne narodi BiH, kako tvrdi Ivo Komšič. Pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendumsko pitanje postavljeno je: (1) direktno građanima BiH; (2) u pitanju građanima, iza zareza, pridodato je “narodi BiH”; (3) navedena su imena naroda u tadašnjem Ustavu BiH, Muslimani, Srbi i Hrvati; (4) ali, uz imena spomenutih naroda, što je od izuzetne važnosti, u istom dijelu rečenice, u kontinuitetu, bez zareza ili nekog drugog interpunkcijskog znaka, dodat je još jedan dio pitanja koji, kao što vidimo, glasi: “i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, koji žive u BiH.
Zbog navedenog dodatka u referendumskom pitanju, nesporno je pravo na BiH, u svakom pogledu, ne samo građana pripadnika spomenutih etnokulturnih zajednica, naroda: Muslimana (Bošnjaka), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, već, isto tako, i podjednako, i građanapripadnikadrugih naroda koji u njoj žive, Jevreja, Roma, nacionalnih manjina u BiH itd. Na Referendum nisu pozvani da glasaju samo pripadnici triju, već svih naroda u BiH, nezavisno od toga koliki ih je bilo brojčano ili procentualno u odnosu na ukupan broj stanovnika BiH.
Referendumom o suverenitetu i nezavisnosti BiH (1992.) izglasana je građanska država svih naroda, etnokulturnih zajednica, koji u njoj žive, a ne troetnička suverena i nezavisna država BiH, kakvu zastupa Ivo Komšić.
Referendumsko pitanje nije samo formulisano kao građansko, a ne etničko pitanje, već je i samo glasanje bilo građansko, a ne etniko. Na njemu su glasali građani BiH sa zajedničkih, građanskih glasačkih spiskova, a ne građani sa odvojenih, zasebnih, glasačkih spiskova naroda.
Ivo Komšić, s jedne strane, ktitikuje moje stavove o građanskoj utemeljenosti BiH na Referendumu, a, s druge strane, sam priznaje tu činjenicu. “Na Referendumu građani su glasali za suverenu i nezavisnu državu”, piše Komšić.
Daytonski ustav BiH nije zasnovan na ishodu Referenduma i njegovom pitanju građanima o suverenosti i nezavisnosti BiH. On je građansko referendumsko pitanje i građansko glasanje u BiH transformirao u etnički politički ustav. Daytonski ustav BiH je zbog toga neevropski i nedemokratski ustav, u suprotnosti je sa svim standardima ljudskih prava u demokratskim državama EU. Tu ocjenu izrekao je Evropski sud za ljudska prava u svim do sada donesenim presudama građanima BiH u vezi s njihovim ustavnim statusom u BiH. One dokazuju suprotnost ustava BiH sa evropskim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima.
Evropski sud za ljudska prava donio je dvije grupe presuda građanima BiH: (1) presude koje se tiču kolektivnih prava, prava etnija, naroda: presuda Sejdić i Finci protiv BiH (2009.); (2) presude koje se tiču građanskih, individualnih, ljudskih prava: presuda Zornić protiv BiH (2014.), Pilav protiv BiH (2017.), Pudar protiv BiH (2021.), Kovačević protiv BiH(2023.).
Presuda Sejdić i Finci protiv BiH tiče se etničkih političkih prava Jevrejskog i Romskog naroda. Presuda jasno kaže da Finci i Sejdić imaju pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH kao pripadnici Jevrejskog i Romskog naroda, jer narodi BiH nisu samo Muslimani, (Bošnjaci), Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, već i Jevreji, Romi i drugi narodi koji u njoj žive. Uskraćivanje njihovog prava da budu kandidati za Predsjedništvo zbog toga što nisu pripadnici jedne od tri tzv. konstitutivne etničke grupe je njihova građanska diskriminacija kojom im se oduzima univerzalno građansko pravo da biraju i budu birani.
U ostalim presudama, Evropski sud za ljudska prava ustanovio je diskriminaciju individualnih, građanskih, prava tzv. konstituentnih naroda u Daytonskom ustavu BiH.
U osnovi, Daytonski ustav za BiH izveo je loše sadržaje ZAVNOBiH do ustavno-političkog apsurda.
Pod sdaržaj građanskog refenduma u BiH, čije je građansko pitanja formulisala Skupština BiH, Ivo Komšić podmeće HDZ-ovo Livanjsko pitanje koje je formulisano u pripremi za odluku Skupštine BiH o referendumu. Međutim, Skupština BiH je odbacila Livanjsko etničko pitanje.
HDZ-ovo Livanjsko etničko pitanje, pripremljeno za Referendum građana BiH, glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?” Ivo Komšić danas interpretira građanski karakter države BiH, izglasane na njenom građanskom Referendumu (1992.), kao uređenje BiH projicirano, isključivo, na Livanjskom etničkom pitanju.
BiH nije internacionalno priznata kao troetnička država, kako tvrdi Ivo Komšić, već kao država-nacija. Nisu narodi, kao etničke kulturne zajednice, niti u BiH niti bilo gdje drugdje, subjekt internacionalnog prava, i kao etničke kulturne zajednice nemaju i ne mogu imati internacionalno priznanje. Subjekt internacionalnog prava je država kao pravno-politički institucionalno organiziran narod, odnosno nacija. BiH je postala članica UN-a po univerzalnim standardima. Internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, nije priznala, ni zajedno ni pojedinačno, “etnokulturne narodne zajednice”, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH: Muslimane (Bošnjake), Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, već državu BiH u kojoj su svi građani BiH, ne samo pripadnici navedena tri naroda, jedan jedinstven politički narod, Bosanska nacija-država.
Ivo Komšić ne razumije razliku između naroda i nacije, države BiH, institucionalno pravno-politički organizirane nacije građana, i naroda kao etno-kulturne zajednice, te tako i zbog toga ne razumije razliku između Bosanske nacije i etno-kulturnih narodnih zajednica u BiH: Bošnjaka, Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata.
Vrhunac insinuacija u Komšićevom tekstu “S Bosanskom nacijom protiv ZAVNOBiH-a” je njegov postulat, kojeg ne dokazuje, jer polazi od njega kao unaprijed date istine, da “sBosanskom nacijom Bošnjaci samo dobijaju novo nacionalno ime”. Zašto je ovo licemjeran Komšićev postulat? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što Komšić vrlo dobro zna da je to monstruozna laž koja se u velikohrvatskim i velikosrpskim, što će reći, antibosanskim krugovima bezpogovorno prodaje.
Neću ponavljati ono što sam već kazao o odnosu postojeće Bosanske nacije i tzv-ih nacija BiH-e o kojima govori Komšić, jer to ne vrijedi ponavljati, bilo zbog toga što on nije u mogućnosti to da shvati, iako je to vrlo jednostavno, bilo zato što želi takvu zamjenu. Njemu veoma odgovara zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac. Ono što on želi pripisuje meni, jer se tako prologira važenje i upotreba svetog nacionalno trojstvo u BiH. S takvom promjenom prostor za sprpski i hrvatski separatizam političkog komšićevstva se širi i nastlja. Ja sam apsolutno protiv takve ideje. Po mom viđenju, zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac je nemoguća i vrlo opasna, kako za Bošnjake tako i za Bosanace, stoga taj Komšićev “prigovor” odbacujem kao zluradu insinuaciju.
Koliko je besmislena insinuacija Ive Komšića da je pojam Bosanska nacija samo “drugo ime” za Bošnjačku naciju lahko je ustanoviti uporednom analizom osnovnih etnokulturoloških karakteristika pripadnika narodne zajednice Bošnjačka, na jednoj, i kulturoloških karakteristika građana Bosanaca, na drugoj strani.
Uporedna analiza sadržaja značenja Bošnjak i sadržaja značenja Bosanac vidno pokazuje koliko je: (1) infantilna identifikacija Bošnjaka i Bosanaca; (2) koliko Bosanska nacija, ni u kakvom smislu, ne može biti novo “nacionalno ime” Bošnjaka, kako tvrdi Komšić; (3) koliko Bosanska nacija ne može biti, u bilo čemu, savremena manifestacija bošnjačkog nacionalizma i unitarizma, kako tvrdi Ivo Komšić.
Bošnjaci, danas, u vjerskom smislu su muslimani, ateisti ili agnostici, dok su Bosanci, danas i u budućnosti, u vjerskom smislu, muslimani, katolici, pravoslavci, judaisti, agnostici ili ateisti i td.
U pogledu jezika, govorni jezik Bošnjaka je Bosanski jezik, dok su govorni jezici Bosanaca: Bosanski jezik, Srpski jezik, Hrvatski jezik, jezici drugih etničkih društvenih grupa ili neki svjetski jezik za koji se dogovorno opredijele građani BiH (npr. Engleski ili Njemački.)
U kulturološkom smislu, svaka etnička zajednica u BiH zivi u svojim odrednicima, nikom se ništa, kulturološki, niti dodaje niti oduzima. Etnokulturne zajednice, narodi: Bošnjak, Bosanski Srbin, Bosanski Hrvat, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH, u njohovoj zajedničkoj, obuhvatnoj Bosanskoj naciji, ostaju biti to što su bile i što jesu.
Dakle, za onog ko ima minimum moći zapažanja lahko uočava da sadržaj nacionalnog ime Bosanac niti sadrži bošnjački nacionalizam i unitarizam, niti je novo nacionalno ime za Bošnjake, kako insinuira Ivo Komšić. Njegov politički problem nije u tome što je Bosanska nacija zaista bošnjački nacionalizam, već u tome što mu Bosanska nacija suzbija hegemonistički hrvatki nacionalizam i separatizam Bosanskih Hrvata u BiH.
Za razliku od Komšićevog svetog komunističkog etno-nacionalnog trojstva u BiH, zasnovanog na velikosrpskim velikohrvatskim hegemonističkim koncepcijama svesrpskog, odnosno svehrvatskog etnocentričkog svijeta i jedinstva, s jedne, i međusobnih etno-kulturnih razlika između bosanskihnaroda, s druge strane, koncepcija Bosanske nacije zasnovana je na filozofskoj antropologiji prirodne istostiljudi i na njoj utemeljenoj njihovoj građanskoj društveno-političkoj jednakosti. U konkretnom slučaju, u BiH, na prirodnoj istosti i njihovoj građanskoj pravno-političkoj jednakosti, ne samo Bošnjaka, Bosanskih Srba, Bosanskih Hrvata, već i bosanskih Jevreja, bosanskih Roma i drugih etnokulturnih zajednica, bez obzira na njihove kulturne, vjerske, klasne, spolne, dobne, etničke i drugu razlike. Zalažući se za etnocentrički koncept BiH, koncept etno-kulturnih razlika, s izgovorom na specifičnost BiH, Ivo Komšić brani Srbiju i Hrvatsku u BiH, na štetu BiH.
Ivo Komšić politikanskim manipulacijama sotonizira Bosansku naciju, između ostalog, i zato što je ona, u njegovoj manipulativnoj interpretaciji, “protiv ZAVNOBiH-a”. Objektivnom historijsko političkom analizom ZAVNOBiH-a mogu se utvrditi njegove kako pozitivne tako i negativne strane, s obzirom na definitivno rješenje Bosanskog pitanja.
Pozitivne strane ZAVNOBiH-a, između ostalih, su: (1) priznanje državnog identitet BiH; (2) niki oblik priznanja političkog identiteta muslimana (Bošnjaka); (3) priznanje da su muslimani (Bošnjaci) dio političke supstance državnog identiteta BiH.
U odnosu na dotadašnji politički odnos Srba i Hrvata prema Bošnjacima, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, preko Kraljevine Jugoslavije, ZAVNOBiH je bio značajan politički iskorak u pogledu priznavanja, bilo kakvog, politički relevantnog identiteta Bošnjaka i identiteta državnosti države BiH.
Hegemonističko imperijalističku srpsku i hrvatsku politiku pojedinačno i njihovu zajedničku politiku prema političkom identitetu Bošnjaka i identitetu države BiH, od odlaska osmanlija do ZAVNOBiH-a, simbolizira i izražava Sporazum Cvetković-Maček (1939.).
Sporazum Cvetković-Maček: (1) negira postojanje bilo kakvog oblika političkog identiteta Bošnjaka; (2) negira postojanje bilo kakvog etnopolitičkog osnova postojanja države BiH, jer, navodno, BiH nema svoju jedinstvenu etničku zajednicu da bi zbog i na osnovu nje trebala i mogla opravdati razlog svog postojanja kao država; po velikosrpskim i velikohrvatskim političkim doktrinama, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su međusobno sasvim različiti narodi do te mjere da ne trebaju i ne mogu imati zajedničku državu (BiH), a Bošnjacima se negira bilo kakav politički identitet; oni su ili Bosanski Srbi muslimanske vjere ili Bosanski Hrvati muslimanske vjerene, te kao takvi ni oni ne mogu biti etničkokulturni osnov formiranja i postojanja posebne države BiH. Srpsko i Hrvatsko osporavanje bosanskog etnopolitičkog osnova formiranja i postojanja države BiH i srbizacija bosanskih pravoslavaca, odnosno hrvatizacija bosanskih katolika, su išle zajedno i u isto vrijeme; danas, politički Komšići, osporavanjem mogućnosti postojanja Bosanske nacije i bilo kakvog Bosanstva, osporavaju mogućnost trajnog i stabilnog postojanja države BiH, rade isto to što su radili njihovi politički pretciporicanjem bilo kakvog jedinstvenog identiteta ondašnjeg Bosanskog naroda i državnog identiteta BiH; (3) (Sporazum Cvetković-Maček) negira bilo kakav historijski oblik državnog postojanja BiH koji bi, eventualno, mogao biti osnov njenog savremenog postojanja.
Negativni sadržaji ZAVNOBiH-a su ostatci i nastavak hegemonističke srpsko-hrvatske politike prethodnog historijskog perioda. Oni se sastoje i ogledaju u njegovim sljedećim činjenicama: (1) stvaranje dvojnih nacionalnih identitetaBosanskih Srba i Bosanskih Hrvata kao završnih činova srbizacije i hrvatizacije bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika u prethodnom historijskom periodu; (2) političko objedinjenje Bosanskih Srba sa svim Srbima izvan BiH i političko objedinjenje Bosanskih Hrvata sa svim Hrvatima izvan BiH; (3) u ZAVNOBiH-ovskoj definiciji Bosne i Hercegovine nema bosanske državno-teritorijalne odrednice Bosanski, niti u imenu Bosanskih Srba, niti u imenu Bosanskih Hrvata, što nikako nije bilo niti moglo biti slučajno; (4) omogućen je, a u neku ruku i legitimiran: (a) direktan državni i svaki drugi uticaj Srbije i Hrvatske na državu Bosnu i Hercegovinu, u svakom pogledu; (b) konstruiran jedinstven Srpski svet u Srbiji i BiH, odnosno konstruiran jedinstven Hrvatski svijet u Hrvatskoj i u BiH, kao jedinstveni etnonacionalni politički svijetovi.
Ivo Komšić fetišiziranjem ZAVNOBiH-a fetišizira srbijansko srpstvo i hrvatsko hrvatstvo u BiH, naravno na štetu Bosanstva, Bosanske nacije, državnog suvereniteta i nezavisnosti BiH.
U cijeloj historiji komunističke vlasti u SFRJ i SR BiH, donekle i u današnjoj BiH, prisutna je glorifikacija ZAVNOBiH-ovske troetničke kao tronacionalne formule BiH, političko obogotvorenje njenog troetničkog svetog trojstva.
Imajući u vidu kako negativne tako i pozitivne strane ZAVNOBiH-a primjetna je i objektivno politički nesporna njegova historijsko-politička ambivalentnost. Ali, bez obzira na to, ZAVNOBiH je pozitivan historijski događaj koji je proizveo viši historijski oblik državnosti BiH.
Bosanska nacija nije protivna pozitivnim, već negativnim sadržajima ZAVNOBiH-a; iako njegov rezultat nije bio suverena i nezavisna država BiH, već ulazak u novu državnu zajednicu, SFRJ, nadređenu BiH, sličan onima kakve je BiH imala u prethodnim velikim carstvima, osmanskom, austro-ugarskom, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, ZAVNOBiH je obnovio državnost BiH ukinutu Sporazumom Cvetković- Maček i time doprinio emancipaciji današnje Bosanske nacije i države BiH.
BiH je postala, u punom smislu, suverena i nezavisna država internacionalnim priznanjem (1992.) tek nakon njenog krvavog oslobodilačkog rata (1992-1995.) po standardima koji imaju opću primjenu. Tada je internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, priznala i primila državu BiH u svoje članstvo i u svoj sastav kao jednu, jedinu, jedinstvenu naciju po općevažećim standardima. Komunističko etno-kulturno trojstvo, koje Ivo Komšić naziva nacijama i pridaje mu status svetog trojstvo u BiH, dobilo je isključivo unutarbosansku političku upotrebnu vrijednost. Dokaz tome je da ni u jednoj internacionalnoj organizaciji, od onih regionalnih, preko evropskih do svjetskih, ne postoje tri stolice za “njene tri nacije” u BiH, već da postoji samo jedno jedna stolica za jednu jedinu, internacionalno priznatu, Bosansku naciju. Nije slučajno ime Generalna skupština Ujedinjenih nacija.
Danas s EU i NATO alijansom ne pregovaraju o ulasku u njihovo članstvo niti Bošnjaci niti Bosanski Srbi niti Bosanski Hrvati, već Bosna i Hercegovina kao jedinstvena, jedna i jedina Bosanska nacija, sviđalo se to političkim Komšićima ili ne sviđalo.
Dno dna “naučne” i političke malicioznosti Ive Komšića je dovođenje u sadržajnu vezu i identifikacija ideje Bosanska nacija sa ratnim projekcijama tzv. muslimanske države u vrijeme bosanskohercegovačke oslobodilačke borbe (1992-1995.), s državama: (1) “nazvanim ‘krijeposna muslimanska država” objašnjena u tuzlanskom listu “Zmaj od Bosne” (br. 51, 27. 9. 1993.) i, (2) “zvaničnim prijedlogom SDA na Skupštini BiH 7. 2. 1994. godine” “treće republike” “u paketu Unija tri republike” BiH.
Zbog čitatalaca ovog teksta, ne zbog političkih Komšića, naglašavam da Bosanska nacija nema, ama baš nikakve veze niti s navedenim oblicima muslimanske države, koje spominje Ivo Košić i zlonamjerno dovodi ih u vezu s Bosanskom nacijom, niti bilo s kojim drugim ratnim političkim projektom tzv-e muslimanske države kao tzv-im trećim entitetom, ako je uopće postojao. Bosanska nacija je s njima apsolutno nespojiva i njima totalno suprotna.
Bosanska nacija, institucionalno pravno-politički organiziranih građana države BiH, pod svojim sadržajem apsolutno ne podrazumijeva: (1) građane jedne etnokulturne zajednice: Bošnjačka, Bosanskih Srba ili Bosanskih Hrvata, već građane svih njih zajedno, podjednako; u istom pravnom i političkom smislu, Bosanska nacija obuhvata, ne samo građane spomenutih, već i građane svih ostalih etnokulturnih zajednica u BiH u svemu: društveno, politički, pravno; (2) ne podrazumijeva i ne odnosi se neki etnički ograničen teritorij države BiH. Bosanska nacija podrazumijeva cijelu teritoriju u međunarodno priznatim granicama BiH. Bošnjaci su sahranili projekte muslimansko-bošnjačkog entiteta, ako ih je bilo, i očekuju da isto to urade i ostali narodi BiH-e. Bosanska nacija je politički koncept koji ne samo da je put trajnog mira i suživota. On ljude spaja i povezuje, a ne razdvaja i međusobno ih ne sukobljava.
Na kraju, Ivo komšić reducira staljinsko-kardeljevsku definiciju nacije. U tekstu “Bosanskom nacijom’ protiv ZAVNOBiH-a” (tačno.net 16. 02. 2024.) definira naciju kao “etničko-kulturnu narodnu zajednicu“. Na ovoj prevaziđenoj teorije nacija, na manipulacijama, historijskim poluistinama i konstrukcijama o Referendumu građana BiH (1992.), ZAVNOBiH-u, internacionalnom priznanju BiH, Bosanstvu, Bosanskoj naciji, političkom karakteru države BiH itd., koji imaju za cilj zaštitu hrvatskog etnocentrizam u BiH naša dalja javna rasprava postaje bezpredmetna.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Politički koncept triju nacija u BiH nastao je i funkcionira na jednovjekovnoj srpskoj i hrvatskoj, srpsko-hrvatskoj, ideologiji nemogućnosti postojanja Bosanske nacije i negaciji punog političkog identiteta Bosne kao samostalne i suverene države.
Koncept triju nacija u BiH proizvodi, najprije, etničku distancu, a kasnije i političku i društvenu podjelu bosanskohercegovačkog društva te je kao takav i opasnost za političku podjelu države BiH koja započinje, u ratno doba oružanim sredstvima, a u doba mira, političkim i pravnim proizvođenjem triju etnoteritorijalnih cjelina unutar države BiH sa njihovom daljom tendencijom secesije u samostalne države ili spajanje sa susjednim državama, Srbijom i Hrvatskom. Tu politiku i ideologiju, kao i njihovu praksu, iskusili smo u vremenu od 1992. do1995. godine, na najgrublji i nateži mogući način. Ni nakon te loše prošlosti, koja nas sve i danas žestoko lupa po glavi, nažalost, ne prestaje se igrati po njegovoj muzici, ne prestaje njegovo protežiranje do ideološko političkog obogotvorenja u narativu o bosanskohercegovačkoj posebnosti, ne samo u BiH, već i u Srbiji i Hrvatskoj. “Obrazloženje” je da je BiH specifićna multinacionalna država. Međutim, općepoznata je činjenica da su sve države, manje ili više, multietničke i multikonfesionalne, Bosna u tome nije nikakav, čak ni regionalni, izuzetak, ali, sve države mogu biti građanske, samo se BiH-i zabranjuje građansko uređenje.
S tog aspekta, aspekta svetog nacionalnog trojstva, danas se negira mogućnost Bosanske nacije, što indirektno i dugoročno može dovesti u pitanje opstanak BiH kao teritorijalno i pravno cjelovite države. Na tom konceptu je izvršena agresija na BiH, formirana dva UZP-a, nastali svi oblici ratnih zločina, uključujući i genocid, vođen rat protiv BiH-e, sa posljedicama koje su nam svima poznate, ali na tom konceptu stagnira i današnji napredak funkcionalnosti institucija države BiH, njenog društva i svakog pojedinca u cijelom dosadašnjem postdejtonskom historijskom periodu BiH.
Koncept svetog nacionalnog trojstva, kojeg između ostalih zastupa i Ivo Komšić, nosi u sebi brojne društveno negativne konsekvence u sadašnjosti, ali posebno je opasan po zajedničku budućnost sada kada u svojim političkim projektima ima jake tendencije TERITORIJALIZACIJE zajedničkog prostora. Schmidthove izmjene izbornog zakona, na dan općih izbora u BiH (02. 11. 2022.), koje je Komšić zdušno podržao, nisu samo etnički diskriminatorne, već su, u isto vrijeme, i etno teritorijalne. One favoriziraju Bosanske Hrvate na prostoru Federacije BiH gdje su Bosanski Hrvati natpolovična većina stanovništva.
Legitimni predstavnik hrvatskog separatizma, lider HDZBIH, skoro ultimativno, zahtijeva tzv. “sitne” izmjene izbora člana Predsjedništva BiH koje se svode na izbor iz kantona naseljenog, pretežno, Bosanskim Hrvatima. Ivo komšić, kao “zagovornik građanskog koncepta” političkog uređenja BiH, se ne protivi ni ovakvom izboru tzv. legitimnog predstavnika Bosanskih Hrvata koji dobije najviše glasova u kantonu s većinskim hrvatskim stanovništvom, što, znači da podržava i ovaj oblik etno-teritorijalne podjele FBiH.
Politički koncept triju nacija u BiH nužno vodi, u najboljoj demokratskoj varijanti, nekom obliku federalnogili konsocijacijskogpolitičkog uređenja bosanskohercegovačke države i njenog društva. To je političko ishodište današnjih političkih koncepata srpstva i hrvatstva u BiH zasnovano na teriji o tri nacije u BiH. Zagovornici teorije o tri nacije u BiH danas zastupaju soft power varijantu srpskog i hrvatskog političkog secesionizma, ekstremizma i nacionalizma u BiH, svjesno i namjerno, ili nesvjesno i nenamjerno.
Kao i svi prethodno nastali, historijski srpski i historijski hrvatski, politički koncepti o dvijema nacijama u BiH, srpskoj i hrvatskoj naciji, u vrijeme prve Jugoslavije, i komunistički koncept triju nacija u BiH ima isti politički ishod, direktno negira, prije svega, politički bosanski identitet, a indirektno i državnu bosansku teritorijalnu cjelovitost i pravni suverenitet. Od kraja XIX-og do sedamdesetih godina XX-og stoljeća, od austrougarskog doba BiH do priznanja Muslimana kao posebnog političkog identiteta (1967.), vršena je negacija jedinstvenog bosanskog političkog identiteta u ime koncpta dviju nacija u BiH, srpske i hrvatske nacije u BiH.
Od priznanja političkog identiteta Muslimana sedamdesetih godina XX-og stoljeća do danas negira se politički identitet Bosne i Hercegovine konceptom o tri nacije u BiH. Politički koncept triju nacija u BiH je duboko antibosanski, od koga god da potiče i ko god da ga danas zastupa.
Protagonisti hegemonističkog koncepta nacionalnog svetog trojstva u BiH, ne samo da negiraju mogućnost postojanja Bosanske nacije, oni pojmu Bosanska nacija podmeću “kukavičje jaje” tako da se u zagradi, kao objašnjenje bosanske nacije, stavlja bošnjačka nacija. Tako Ivo Komšić kaže: “Za njega (misli na mene) je neprijateljski čin kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke) nacije kao jedine državotvorne (konstitutivne)” nacije. U jednoj rečenici spočitava mi svoje tri vrlo teške i netačne političke konstrukcije: (1) da je “kritički pristup ideji ukidanja postojećih nacija u BiH i proglašenje bosanske (bošnjačke)” nacije “neprijateljski čin”; (2) da je bosanska nacija zamjena za bošnjačku naciju; (3) da bošnjačku naciju, pod izgovorom bosanske nacije, proglašavam “jedinom državotvornom (konstitutivnom) nacijom”. Ništa od ovog što mi pripisuje Ivo Komšić nisam rekao niti tako mislim.
Bilo kakvo kritičko stanovište o bosanskoj naciji, ili o bilo čemu drugom, ne smatram neprijateljskim činom. Međutim, vrlo sam uvjeren da Ivo Komčić nije ni kritičan ni dobronamjeran kada u sadržaj Bosanske nacije uvodi bošnjačku naciju i između njih ne pravi čak ni ispraznu nominalnu razliku, već uz bosansku, u zagradi stavlja, u svojstvu njenog sinonima, bošnjačku naciju. S obzirom da će uskoro biti štampana moja knjiga u kojoj ću detaljnije govoriti na tu temu, ovom prilikom ću izreći samo nekoliko ključnih postavki o Bosanskoj naciji, bez detaljnijeg obrazločenja.
Bosanska nacija nije etnokulturna nacija, u smislu značenja kakvo imaju postojeće etnokulturne zajednice u BiH: Bošnjaci, Srbi i Hrvati, kako, vjerovatno, zlonamjerno, Ivo Komšić tumači Bosansku naciju. Bosanska nacija je političko državna nacija njenih građana; nije zamjena ni za jednu postojeću etnopolitičku zajednicu, odnosno ni za jedan narod u BiH, uključujući i Bošnjake. Ona obuhvata sve tzv. konstituentne narode u BiH, Bošnjake, Srbe, Hrvate, sa svim njihovim etnokulturnim svojstvima i karakteristikama.
Komšić izmišlja konstrukciju da bosanska nacija “ukida postojeće nacije u BiH”. Bosanska nacija je već stvorena, uvedena i postoji od internacionalng priznanja Bosne i Hercegovine kao države. Održavanjem ratnog političkog nasilja u BiH ona još nije, u dovoljnoj mjeri, afirmirana; ne priznaju je neki ekstremni separatističko-secesionistički predsjednici političkih stranaka Bosanskih Hrvata i Bosanskih Srba, koji još žive u ideološkim političkim konceptima iz vremena raspada Jugoslavije, i neki istaknuti bošnjački političari koji se boje gubitka svojih etničkih političkih i društvenih pozicija. O njima će biti poseban tekst.
U internacionalnoj zajednici, u svim oblicima predstavljanja i zastupanja, za BiH kao naciju, je obezbijeđena jedna stolica za jednog njenog zastupnika. On može biti iz bilo koje etnokulturne političke zajednice u BiH koje se kolokvijalno nazivaju nacijama, bilo kojeg spola, vjere, maternjeg jezika, entiteta, kantona itd. Bosanska nacija ne podrazumijeva bilo kakvu promjenu te vrste. Ona ne ukida nikome ništa niti bilo kome bilo šta natura, nikome ne nameće bilo šta što već nije njegovo, nikome ne dovodi u pitanje njegovu vjeru, jezik, kulturu, tradiciju, historiju, niti u individualnom niti u kolektivnom smislu. Ona povezuje i miri, ne sukobljava i ne razdvaja ljude. To što Komšić naziva nacijama u BiH su etnokulturne grupe koje imaju samo unutarbosansku upotrebnu vrijednost. One ne postoje u internacionalnoj komunikaciji kao nacije, nemaju internacionalno priznanje nacija.
Potpuno je neosnovana Komšićeva identifikacija onog što danas kolokvijalno znači pojam Bošnjačka nacija sa sadržajem pojma Bosanska nacija. On izmišlja tu identifikaciju s ciljem: (1) da okrivi Bošnjake za nacionalizam; (2) da iskrivi sadržaj pojma Bosanska nacija kako bi bio lahko odbačen; (3) pojam Bosanska nacija razumijeva etnokulturološki na način kako razumijeva “postojeće nacije u BiH”: Bošnjake, Srbe, Hrvate. Njegova krajnja namjera je da drži BiH i dalje zakovanu u svetometničkopolitičkom trojstvu koje naziva nacionalnim trojstvom, u kakvom je BiH od sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, od uvođenja etno-nacionalnog imena Musliman do internacionalnog priznanja BiH. Ali, od toga nema ništa. Bosanska nacija nije preimenovana aktuelno Bošnjaštvo, kakvo je bilo preimenovanje Muslimana u Bočnjake (1993.), iako ima historijske korijene Bošnjaštva različitih vjera.
Podvalom da je Bosanska nacija kripto bošnjaštvo, Ivo Komšić potpuno politički krivotvori, spinuje, fabrikuje negativnu politikansku propagndu o smislu i sadržaju pojma Bosanska nacija: (1) da bi proizveo negativne reakcije javnosti prema pojmu Bosanska nacija; izmišlja i podvaljuje bosanskoj naciji isključivo i samo bošnjački sadržaj; (2) da bi se predstavio zaštitnikom hrvatstva, a možda i srpstva, u BiH od tzv. bošnjačkog nacionalizma u formi bosanske nacije; (3) da bi zaštitio i sačuvao dosadašnje i postojeće oblike i sadržaje političkog srpstva i političkog hrvatstva u BiH; (4) da bi proizveo percepciju nužnosti i nezamjenjivosti svog etnopolitičkog koncepta o tri nacje u BiH; (5) da bi iskonstruisao novi sadržaj političke mantre o tzv. političkoj ugroženosti Bosanskih Hrvata u BiH uvođenjem imena Bosanska nacija; (6) da bi održao, razvio i ojačao srpsku i hrvatsku dvonacionalnostu BiH.
Političko srpstvo Bosanskih Srba u BiH i političko hrvatstvo Bosanskih Hrvata u BiH su dvonacionalni. Šta to znači? Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su malo Srbi, malo Hrvati, s jedne strane, razapeti između srpstva i bosanstva, odnosno hrvatstva i bosanstva, a, s druge strane, imaju dva nacionalna politička identiteta; Bosanski Srbi imaju srbijansko-srpski državno politički identitet, i bosanski državno politički identitet; Bosanski Hrvati imaju hrvaćansko-hrvatski državno-politički identitet i bosanski državno-politički identitet. Oni žive u rascjepu između izvornog, bosanskog i nametnutog, srpskog, odnosno nametnutog hrvatskog nacionalnog identiteta. Njihova nametnuta nacionalna imena su uvezena. Njihov izvorni bosanski identitet je srbiziran, odnosno hrvatiziran.
Težina i aporetičnost dvonacionalnosti Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata može se ilustrirati nečijim pripadanjem dvijema političkim strankama, u isto vrijeme, i njegovom obavezom da se opredijeli za odluke jedne od njih, a njihove odluke su nužno u međusobnoj koliziji.
Romantičarske velikosrpske hegemonističke političke doktrine, od I. Garašanina do S. Miloševića i njihovih trabanata danas, odnosno romantičarske hegemonističke velikohrvatske političke doktrine, od Štrosmajera do F. Tuđmana i njihovih ponavljača danas, pretvorile su Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate u dijasporuRepublike Hrvatske i dijasporu Republike Srbije. Njihovi državno-nacionalni politički identiteti, u pravilu, su u unutarnjem sukobu između srpskog, odnosno hrvatskog, na jednoj, i bosanskog državno nacionalnog političkog identiteta, na drugoj strani. Očito da je Ivo Komšić svjestan te vrste nacionalno-državne dvojnosti Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, da u toj dvojnosti prednost daje hrvatstvu, te da se zbog toga suprotstavlja bosanstvu kao nacionalno-državnom političkom identitetu.
Srpski i hrvatski dvojni državno-nacionalni politički identiteti, posebno srpski, privezani za svoje tzv. matične, rezervne državnenacionalno političkeidentitete, su toliko jaki da su spremni da odnesu jedan dio teritorije BiH svojim maticama, Srbiji, odnosno Hrvatskoj. Nedavna prošlost devedesetih godina dvadesetog stoljeća nam je, u tom pogledu, vrlo ilustrativna i svježa. Smisao stvaranja srpske paradržave, republike srpskog naroda u BiH (RS BiH), kao i hrvatske paradržave, republike hrvatskog naroda u BiH (HRHB), bio je, u krajnjem, njihovo prisajedinjenje Srbiji, odnosno prisajedinjenje Hrvatskoj, što su bez razumne sumnje dokazali sudovi UN u Haagu.
U postdejtonskom periodu BiH, da spomenem, kao pokazatelje istog tipa, zalaganje političkih struktura Bosanskih Hrvata u državnim organima vlasti BiH, čak i Bosanskih Srba, za izgradnju Pelješkog mosta na štetu Bosne i zalaganje Bosanskih Srba, i zatvaranjem očiju političkih struktura Bosanskih Hrvata, za izgradnju novih hidrocentrala na Drini, također na štetu Bosne.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
