„Ovakvu šamarčinu Amerikanci na Balkanu još nikada nisu dobili“. Ovu poruku sam dobio prije dvadesetak dana od jednog dobrog poznavatelja ovdašnjih (geo)političkih prilika poslovno vezanog za međunarodnu zajednicu, a emocionalno za vladajuću strukturu. Povod je bio sastanak održan u Zagrebu Andreja Plenkovića, premijera Hrvatske i Dragana Čovića, lidera HDZ BiH.
U konretnom slučaju „uvažavenje hrvatskog interesa u BiH“ značilo je podršku službenog Zagreba izgradnji Južne plinske interkonekcije i njenom funkcioniranju na način na koji to mjesecima „gura“ Čović: „uspostavom nove firme sa sjedištem u Mostaru“.
O tom projektu negativan sud je prethodno dao američki državni sekretar Anthony Blinken u pismima koje je uputio hrvatskom ministru vanjskih poslova Goranu Grliću Radmanu i njegovom bosanskohercegovačkom kolegi Elmedinu Konakoviću. Protiv Čovićevog prijedloga, a za jedinstvenu firmu sa sjedištem u Sarajevu koja će servisirati Južnu interkonekciju, izjasnili su se i visoki dužnosnik State Departmanta James O’Brien, te američki, amabasador SAD u BiH Michael Murphy. (Nije poznato da li je i šta je Konaković odgovorio Blinkenu).
„Problem je u tome što je američka ambasada jedina opozicija Draganu Čoviću, dok svi drugi poslušno ispunjavaju njegove želje i zahtjeve“, odgovorio sam svome korespodentu sa početka ovog teksta.
Murphy zakon
Da lider HDZ-a nema opoziciju, ni na jednoj razini svojeg javnog djelovanja, nego da čvrstom rukom sve kontrolira nije originalno otkriće. Unutar hrvatskog biračkog tijela pune dvije decenije koliko se nalazi na čelu stranke Čović vlada autokratski suvereno. Izuzev jednog kratkog perioda nakon izbora 2006.godine kada mu je ozbiljno zaprijetio Božo Ljubić sa HDZ-om 1990, Čović nije imao dostojnu konkurenciju. Način na koji je pacifizirao Ljubića i uključio ga u zajednički front, Hrvatski narodni Sabor, za „hrvatsku stvar“ podjednako govori o Čovićevoj vještini i Ljubićevoj političkoj vjerodostojnosti.
Nekoliko godina kasnije tokom suđenja Ivi Sanaderu saznati ćemo da je HDZ 1990 bio projekat bivšeg hrvatskog premijera koji je svim sredstvima, a najviše financijskim, pokušao obuzdati faraonski status i nezajažljive ambicije Dragana Čovića u susjednoj zemlji koji se se posredno prelijevale i na samu Hrvatsku.
Na Čovićevu superiornost u kantonima sa hrvatskom većinom, također je suvišno trošiti riječi. Sa malim izuzetkom Kantona 10, HDZ BiH kontrolira cjelokupan „hrvatski poltičko-nacionalni prostor“ u svakom segmentu vlasti, zakonodavnom, izvršnom i, što je posebno toksično-pravosudnom.
Punu deceniju, otkako se na izborima 2014. HDZ BiH vratila na vlast u Federaciji BiH (koja im je prethodne četiri godine na ne baš sasvim legalan i demokratski način bila uskraćena) Čović i njegova stranka unutar Vlade Federacije BiH djeluju suvereno i bez ozbiljnijih mehanizama demokratske kontrole. U prećutno uspostavljenom palalelizmu vlasti HDZ BiH se utaborio u svojim „tradicionalnim“ resorima, poput financijskog sektora i prometno-infrstruktornog kompleksa.
U pravu su kritičari sarajevske „Trojke“kada tvrde da je premijer Nermin Nikšić isporučio Čoviću sve što je on tražio, a on je, to je barem poznato, nezasit u traženju. No, takvi moraju priznati da nikako drugačije Vlada Federacije Bih nije šljakala ni u vrijeme zlosretnog Fadila Novalića. Čović i njegovi ministri se nisu „šteli mešat“ u nabavku respiratora, ili rasprodaju „Fabrike Duhana“, kao eminentno „bošnjačko-sarajevska“ pitanja, dok su Novalić i Nermin Džindić(SBB) mirno posmatrali uzurpiranje državnog vlasništva u „Aluminiju“.
Faraon s Neretve
I na državnoj razini, Vijeću ministara BiH gdje je zahvaljujući „čeličnom“ partnerstvo sa Dodikovim SNSD-om, neuzamljenjiv čimbenik, HDZ BiH nema apsolutno nikakvu opoziciju koja bi predstavljala ozbiljnog protivnika. Bilo koji prijedlog, ili zahtjev njihovih ministara „na neviđeno“ može računati na dvotrećinsku podršku u Vijeću ministara BiH.
(Iz ove rasprave apstrahiram Prdsjedništvo BiH, odnosno legitimnog izbora Hrvata, ne zato što ga smatram irelevantnim, nego što se stiče dojam da Čović na ovom pitanju insistira više iz razloga povrijeđene taštine-svaki autokrata želi kontrolu nad cjelokupnom piramidom vlasti-nego što drži do autoriteta i značaja te funkcije)
Nepodijeljenu, plebiscitarnu podršku HDZ BiH i Dragan Čović godinama imaju unutar cjelokupnog političkog spektra u Hrvatskoj, vladajućeg i oporbenog. Ne samo što je Čović i njegova politika jedina tačka na kojoj su suglasni dvojica najvažnijih hrvatskih političara, premijer Plenković i predsjednik Zoran Milanović, nego među njima dvojicom godinama bukti rivalitet na temu ko se više, jače, bolje zalaže za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini.
Ovih dana, nakon što je BiH dobila podršku Evropske komisije za početak pregovora za ulazak u EU, ta je prepirka dobila komične elemente: dok je Milanović kritizirao Plenkovića da nije uvjetovao evropski put BiH legitimnim izborom hrvatskog člana Predsjedništva BiH, HDZ ga je podsjetio na davno ašikovanje sa Željkom Komšićem optužujući ga da „jednom komšićevac-uvijek komšićevac!?
Podrška Andreja Plenkovića „pravednoj borbi“ Dragana Čovića protiv američke diplomacije nijednog trenutka nije bila upitna. Hrvatskog premijera i lidera HDZ-a uskoro čekaju izbori, nacionalni i za Evropski parlement. Akcije Plenkovića i njegova stranke dugo nisu stajale lošije na političkom tržištu Hrvatske. Nakon niza afera, od kojih je izbor kompromitiranog Ivana Turudića za Glavnog državnog odvjetnika najviše ponizila javnost i ujedinila oporbu, Plenković je zaoštrio svoju retoriku, koketirajući sa desnim biračkim bazenom i atakirajući na neke od bazičnih sloboda poput medijskih.
Kako je nedavno u „Nacionalu“ pisala Jelena Lovrić: „Dok je glumio svilenog autokrata Andrej Plenković je sedirao opoziciju i pobjeđivao na izborima. Njegova se vlast činila prihvatljivom i mnogim neostrašćenim ljevičarima, kao i neekstremiziranim desničarima.
Oštrim zaokretom udesno gubi birače i moguće partnere u centru“. I dalje: „Plenkovićevo skretanje udesno kamuflacijske je prirode. Služi maskiranju nemoći da se iz blata korupcijskih skandala-u kojima se njegov vlast davi-izađe…“
Plenkovićevo ohrabrivanje Dragana Čovića da nastavi „štititi hrvatske interes“ idući kontra zahtjeva diplomacije najmoćnije svjetske velesile, jeste preuzimanje agende suverenizma kao zaštitnog znaka svih desničarskih lidera, Zorana Milanovića.
S druge strane, Dragan Čović i HDZ BiH nezamjenjivi su izborni aduti sestrinske stranke sa sjedištem u Zagrebu. Ne radi se tu samo o ona tri zastupnička mjesta iz dijaspore koju, bez izuzetka godinama u Hrvatskom Saboru popunjavaju HDZ-ovci iz Bosne i Hercegovine. Plenković ima u vidu da je manje-više cjelokupno biračko tijelo HDZ-a u Hrvatskoj ideološkio i zavičajno senzibilizirano prema Čoviću i njegovoj stranci pa bi stoga svako zaoštravanje prema njemu vodilo unutarnjem stranačkom raskolu i sisperziji glasova prema desnijim opcijama (Domovinskom pokretu, Mostu…).
Dragane moj, kad dođeš ti
Nakon velikog mitinga ujedinjene oporbe predvođene SDP-om u Zagrebu Andrej Plenković je organizatoru optužio da su „proruski orjentirani“. „Oni su krajnja ljevica, radikalna ljevica, ljudi koji su bili protiv vojne pomoći Ukrajini, a tim su de facto za Rusiju“, objasnio je svoje objede hrvatski pormijer. Sličnim jezikom i tonom je u posljednje dvije godine Plenković govorio i o Zoranu Milanoviću, za što je predsjednik davao mnogo više argumenata.
Ukoliko bi se Plenkovićev kriterijum da se prorusko djelovanja pojedinih političkih stranaka i lidera mjeri njihovim ponašanje u parlamentima glede ruske agresije, primijenio u Bosni i Hercegovini u tom bi slučaju Dragan Čović i njegov HDZ prošli neuporedivo lošije od tzv. „ekstremne ljevice u Hrvatskoj“. U dva navrata je tokom 2022.godine Čović kao član, i/ili predsjedavaući Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH odbijao uvrstiti zahtjeve zastupnika (Denisa Bećirevića i Zlatka Miletića) da ovaj visoki dom osudi rusku agresiju i podrži prava Ukrajine na odbranu i teritorijalni integritet. Samo nekoliko mjeseci pred rusku agresiju Čović je u Moskvi svoje domaćine molio za „više prisustva u Bosni i Hercegovini“.
Ostavimo načas Plenkovića po strani, Čovićev promoskovski uklon nije u to vrijeme zasmetao američkim (ni evrospkim) diplomatama u BiH i izvan nje. Dapače, nakon okončanja izbora snažno su se zauzeli da HDZ-u BiH ispune sve zahtjeve glede raspodjele vlasti. Podrška je išla dotle da su insisitrali na rehabilitaciji HDZ-ovih kadrova koje su prethodno stigmatizirali stavljanjem na američku „crnu listu“.
Tek će posljednjih nedjelja ambasador Michael Murpfy zaoštriti retoriku koja je ovih dana dovedena do usijanja u intervjuu „Oslobđenju“ u kojem je Čovićevu politiku nazvao „proruskom“. „Nastavit ćemo se boriti i navoditi argumente i braniti, inzistirati na egergetskoj sigurnosti BiH u ime građana Federacije BiH i ekonomske koristi i Bošnjaka i Srba i Hrvata“, kazao je ambasador Murphy. Potom je bio izravan: „ A gospodin Čović je taj koji treba da odluči treba li raditi u interesu ljudi za koje tvrdi da ih predstavlja, ili će raditi u korist Rusije. To je izbor sa kojim se on suočava“.
Da se dugodišnjoj idili između lidera HDZ-a BiH i američkog ambasadora bliži kraj bolje upućeni su tvrdili mnogo prije nego što je to postalo javno dostupno. Ambasador Michael Murphy je, prema tim izvorima, bio prošle godine pozvan na sastanak u Mostar na kojem su pored Čovića prisustvovali gazda „Aluminija“ Amir Kabiri, te Galit Peleg, ambasadorica Izraela u Bosni i Hercegovini. Nakon što je Kabiri ohrabren prisustvom i podrškom ambasadorice obećao pomoć Čoviću u uspostavi tvrtke za plinski biznis sa sjedištem u Hercegovini, navodno je reagirao američki ambasador koji im je ultimativno poručio da od toga neće biti ništa te da firma koja će biti zaduđena za Južnu interkonekciju mora imati sjedište u Sarajevu.
Nakon toga se moglo čuti da je Čović odbio poziv ambasadora Muprhyja da se sretnu u Sarajevu. Za cjelovito razmijevanje Čovićeve fiksacije za vlastitu tvrtku za Južnu interkonekciju neopodno je imati uvid u plinski biznis u Hrvatskoj i moćni lobi koji iza njega stoji. Tu je svakako presudna uloga Prvog plinarskog društva (PPD) i njegovog šefa Pavla Vujnovca, najmoćnijeg ( ne samo) poslovnog čovjeka u Hrvatskoj.
Vujnovčev PPD je pokrenut svojevremeno kao projekat ruskog GASPROM-a. Nakon zapadnih sankcija Rusiji zbog agresije na Ukrajinu, dolazi do (prividnog?)zahlađenja odnosa Vujnovca i ruskih partnera, uslijedile su međusobne optužbe, Rusi su tužili PPD-e za višemilionske prevare. Prema mišljenju upućenih, radi se u fingiranom sukobu, kojim Vujnovac prema Zapadu želi steći reputaciju borca protiv ruskog utjecaja. Imajući u vidu moć i utjecaj Pavla Vujnovca, koja je rapidno uvećana nakon preuzimanja velikog dijela „Agrokora“, razumljivo je da se Andrej Plenković ne bi usudio suprotstaviti njegovim razvojnim planovima, čak i da njima nije obuhvaćen Dragan Čović i njegova poltičko-poslovna ekipa iz Hercegovine.
Važna ličnost u operacijama PPD-a, pa i onim u Bosni i hercegovini, konkretno Draganom Čovćem ima jedan od većih dioničara tog poslovnog giganta Josip Jurčević, nekadašnji šef analitike Sigurnosno-obavještajne agencije Hrvatske. Za Jurčevića upućeni kažu da je preko svoje mreže suradnika raspoređene u diplomatskim predstavništvima Hrvatske, odnosno kadrovima HDZ-a u institucijama BiH „opkolio“ Čovića kojem ta vrsta podrške u ovom trenutku konvenira.
Iz tog poslovo-obavještajnog miljea u Hrvatskoj dolazi Ivica Nuić, planirani direktor preduzeća Interkonekcija sa sjedištem u Mostaru. Nuić je poznato ime u poslovnoj zajednici u Hrvatskoj, tajnik je Matice Hrvatske. Povezivan je sa desničarskim strukturama u HDZ-u posebno sa bivšim Tuđmanovim prvim suradnikom Ivićem Pašalićem sa kojim je, tvrdilo se, sudjelovao u prodaji „Večernjeg lista“ austrijskoj „Styriji“.
Šaptač Konjičanima
Naravno da sudbina Južne plinske interkonekcije ne ovisi samo o Draganu ČovIću i HDZ-u, da će se o njoj morati pitati i njegovi federalni politički partneri, prije svih Nermin Nikšić premijer Federacije BiH. On je prošle nedjelje zatražio od rukovodstva Predstavničkog doma Parlamenta FBiH da sa dnevnog reda skine (SDA-ov)prijedlog zakona o Južnoj interkonekciji. Taj je Zakon, inače, već bio usvojen u Predstavničkom domu u prošlom sazivu, ali je izborom novog sastava ovog doma on povučen. Nikšić je najavio da njegova Vlada priprema novi prijedlog Zakona o Južnoj interkonekciji. U kom bi smjeru mogao ići najavljeni Zakon najavio je Nikšić ovih dana: „Ovdje imamo samo (samo?!op, S.A.) politički problem za koji se nadam da ćemo ga riješiti.
Smatramo da je korektno napraviti mješovitu upravu „BH Gasa i napraviti podružnicu u Mostaru“! Dragan Čović je prije toga kazao da bi također „bilo korektno“ da se formira plinska tvrtka u Mostaru „koje bi bilo u stoprocentnom vlasništvu Vlade Federacije BiH”. Pa bi federalna Vlada, na poslovanje kadrovsku i inu politiku vjerovatno isti utjecaj kao što ima na „svoju“ „Elektroprivredu Herceg Bosne“, ili „Šume Herceg Bosne“!
Da stavovi Čovića i Nikšića o Južnoj interkonekcijki međusobno nisu udaljeni kako bi se moglo na prvi pogled učiniti, sugerira i činjenica da su i jedan i drugi vrlo bliski Ivicom Nuićem, inače Nikšićevim zemljakom iz Konjica. Navodno da nijedan ne bi imali ništa protiv da Nuić bude na čelu onog što jedna naziva „podružnicom“, a drugi „zasebnom tvrtkom u vlsništvu Vlade Federacije BiH“.
Koliko je stvarni utjecaj američke diplomacije i njenog opunomoćenika za BiH Marpfya na obuzdavanju Dragana Čovića i ruskog utjecaja na energetsku sigirnost ove zemlje, moglo bi na koncu ovisiti o spremnosti „sarajevske Trojke“ da svaku kapitulaciju predstavlja kao „kompromis“!
„Šamarčina Amerikacima“ o kojoj je bilo riječi na početku teksta neće biti toliko bolna ukoliko bude izvedena samo sa dva prsta, Plenkoivićevim i Čovićevim. Za „puni kapaciotet“ i snagu te poruke, potrebni su i prsti sarajevske Trojke!
