Facebook Twitter Youtube
    Najnoviji

    Analize

    Nakon lokalnih izbora u Turskoj: Može li AKP preživjeti “novu generaciju” birača i post-Erdoganovu eru?

    Piše:
    Jahja Muhasilovic
    -

    Slično kao što je početkom 2000-ih započeo snažan val stranke AKP-a koji je krenuo s istoka i unutrašnjosti zemlje, vodeći do dvodecenijske dominacije te stranke, sada se, čini se, osjeća povjetarac u suprotnom smjeru, krećući se sa zapadnih i obalnih dijelova prema konzervativnoj unutrašnjosti, transformirajući ustaljene obrasce glasanja. Iako je prerano govoriti o tome da li će se ova tendencija nastaviti, pojavljuju se određeni trendovi koji postaju gotovo hronični i ne mogu se zanemariti.

    Iako se ne bi dalo zaključiti, prema pisanjima većine svjetskih medija, rezultati lokalnih izbora u Turskoj nisu pretjerano iznenađujući. Tradicionalno nije mala razlika između dinamika koji određuju rezultate općih i lokalnih izbora. Naročito od referenduma za promjenu Ustava 2017. godine kada se prešlo na predsjednički sistem u pravilu je manja zainteresiranost za lokalne izbore. Novi ustavno-pravni poredak je donio veći stepen centralizacije političke moći, što je neminovno u drugi plan gurnulo niže instance političkog života. Stoga je ove lokalne izbore obilježilo relativno nisko učešće glasača (oko 78 posto) s obzirom da je riječ o zemlji u kojoj je izlaznost gotovo u pravilu 80-90 posto. Umjesto fokusiranja na činjenice vidljive šturim čitanjem turskih lokalnih izbora kao što su, niska izlaznost (za turske standarde), pad AKP-a ili rast CHP-a, gubitak velikih urbanih centara, ili širenje ‘crvenog talasa’ prema unutrašnjosti zemlje, bitnije je pokušati odgovoriti na pozadinu ovih procesa.

    Kao prvo, trendovi glasanja se poklapaju s globalnim tendencijama. Naročito kod mlađe populacije je počela prevladavati nezainteresiranost tradicionalnim temama političkog razilaženja, te je primjetno sveopće nepovjerenje u izborni proces. Mlađa populacija od sredine 2010-ih demonstrira prioritetiziranje nekih drugih, za Tursku nekonvencionalnih, tema koje se ne obaziru mnogo na političke ili ideološke razlike, po čemu je ova zemlja bila prepoznatljiva u svijetu. Mlađi glasači za razliku od starijih Turaka se fokusiraju na set drugih tema kao što su ekonomija ili kvaliteta svakodnevnog života. Da mlađa populacija jest ozbiljna determinanta izbornih rezultata govori i činjenica da svake godine otprilike milion mladih Turaka dobija pravo glasa. Do narednih općih izbora se očekuje nekih 4 miliona novih glasača što čini nekih 5 posto ukupne populacije.

    Ono što dugoročno gledano i nije loše za Tursku je to da oštre linije ideološke polarizacije lagano blijede. Očekuje se da će se ovakav trend pojačavati ubrzanom urbanizacijom, širenjem masovnog obrazovanja i sve većom participacijom žena na tržištu rada. Ukratko, sve više govorimo o globalnoj i modernoj Turskoj, što je lov za popularne glasove učinilo mnogo kompleksnijim poduhvatom. Ovo će neminovno ne samo AKP, već i druge stranke natjerati da nadograde svoj tradicionalni narativ i modus operandi.

    Stoga ne treba čuditi da je gotovo jedina tema koja je dominirala u predizbornom periodu upravo bila inflacija i devalvacija turske lire koja ekonomiji ove zemlje isisava krv već punih šest godina. Naročito ako se u obzir uzme činjenica da je pitanje PKK-a i terorizma uspješno riješeno za dvadesetogodišnje vladavine AKP-a. To je neočekivano stvorilo problem vladajućoj stranci, koja sada mora da udovolji potrebama modernog društva naviknutog na prosperitet i stabilnost.

    Opozicija je uspjela ispolitizirati pitanje sirijskih izbjeglica i imigracije. Opet više vezano za „mit o otimanju radnih mjesta“ domaćoj populaciji nego promjeni demografskog karaktera stanovništva. Naročito je postalo problematično što je vlada počela izdavati državljanstva prije nekoliko godina. Pretpostavlja se da u Turskoj danas živi 3-4 miliona Sirijaca. Sa ostalim imigrantima, kao što su Afganistanci, Iračani i afrički migranti, procjene se penju na nekih 5 miliona stranaca, što čini preko pet posto ukupnog stanovništva.

    Ono što je jedan od trendova ne samo izbornog procesa u Turskoj već i u svijetu je nerijetko kažnjavanje “političkog establišmenta”. Iako je CHP stranka osnivač Republike Turske i najstarija stranka, preko tri decenije su u opoziciji. Stranka koja se većim dijelom turske historije smatrala strankom establišmenta se retorički gledano uspjela nametnuti kao anti-establišment stranka. Sa obzirom na to da je AKP bez prekida u vlasti preko 20 godina (od 2002.), ona je nužno postala ‘establišmentska stranka’. Tako da je AKP danas gdje je CHP bio decenijama – stranka elite, odnosno pojednostavljeno rečeno, ‘zrela za kažnjavanje’ na izborima. AKP je postala meta za sve što ne valja u društvu, bila za to direktno odgovorna ili ne.

    Pokazalo se među dobrim potezima CHP-a je i promjena predsjednika stranke. Ovaj potez se isplatio u rekordnom roku. Ozgur Ozel je od novembra prošle godine novi predsjednik CHP-a. Zbog pohlepe i zaluđenosti dugogodišnjeg predsjednika Kemala Kilicdaroglua stranka je dugo bila talac njegovih ličnih ambicija, te je cijelu vječnost oklijevala ubrizgati potrebnu injekciju svježeg daha. Pokazat će se iznova da promjena izblijedjelih lica u politici se nerijetko isplati. Iako je CHP manje-više prošao kroz proces kadrovske transformacije, čini se da će slično morati i AKP uraditi ukoliko želi spriječiti negativan trend osipanja glasova.

    Iako se odavno govori da se u Turskoj polahko formira dvopartijski sistem, sličan onom u SAD-u, ono što je malo ko očekivao je solidan rezultat malih političkih partija. Stranke poput Yeni Refah Parti (stranka koju je osnovao Nedžmetin Erbakan) pokazale su snagu. Ovo je islamistička stranka, koja je na zadnjim općim izborima stala u koaliciju protiv AKP-a. Međutim, sada se pokazalo da ova stranka ima čvrstu bazu, koja pod stegama ideološki šarene koalicije nije dolazila do izražaja u prethodnim izbornim procesima. Razlozi tome su vrlo jasni. Bazu Yeni Refaha čini konzervativno stanovništvo blisko političkom islamu. Na ovim izborima se jasno vidjelo da je koalicija predvođena ekstremno sekularističkom CHP ozbiljno iritirala bazu, što je vjerovatno pretankalo dio glasova ideološki sličnijem AKP-u na zadnjim općim izborima. Međutim, rezultati manjih stranaka ne treba da bune pretjerano, jer opća tendencija ipak ide u pravcu tihe tranzicije ka dvopartijskom sistemu. U prilog tome ide i jako pozicioniranje dvije najveće stranke i dominacija u odnosu na ostale stranke. Sve u svemu, ipak su ovi izbori, kao i zadnjih nekoliko, bili stratosfersko nadmetanje između dvije stranke, AKP-a i CHP-a.

    Ovogodišnji lokalni izbori su otvorili nekoliko ozbiljnih pitanja za budućnost. Sa obzirom da se još jednom dokazalo kako sama ličnost predsjednika bolje stoji u percepciji turskih glasača nego njegova stranka, prvo ozbiljno pitanje koje se nameće već godinama je, da li AKP ima odgovor za post-Erdoganovu eru? Ovo pitanje dobija na važnosti naročito što je Erdogan na zadnjim općim izborima rekao da se više neće kandidirati na poziciju predsjednika. Naročito situaciju usložnjava činjenica da je novi Ustav izglasan 2017. koncentrirao moć u rukama Predsjednika. Ukoliko bi se ponovilo nešto slično na narednim općim izborima 2028. godine i ukoliko su ovi lokalni izbori indikator post-Erdoganove AKP, onda se nameće ozbiljno pitanje kakvu Tursku ćemo gledati nakon 2028. godine. S obzirom na njenu geopolitičku bitnost, ovo pitanje prevazilazi nacionalne granice ove države i tiče se šireg geografskog pojasa od Bliskog istoka do Balkana.

    Ono što je postalo više nego jasno je da ekonomija dominira politički narativ i da će pobjednik narednih izbornih ciklusa biti upravo ona stranka koja ponudi izlaznu strategiju iz monetarne krize. Upravo je ovo pitanje davne 2002. godine dalo vjetar u leđa AKP-u koji je implementirao politiku fiskalne discipline Kemala Derviša koja je tada riješila pobješnjelu inflaciju. AKP je upravo na talasu tih reformi od Turske napravila ekonomsko čudo. Nema dileme da će potraga za ‘novim ekonomskim čudom’ biti dominantna tema narednih izbornih ciklusa.

    U kontekstu smanjene izlaznosti i promjene demografske strukture biračkog tijela, stranke će morati pronaći nove načine da angažuju birače, posebno one mlađe. Ekonomski oporavak, rješavanje pitanja imigracije, te prilagodba ideoloških platformi modernim vrijednostima postat će ključni faktori u osvajanju i zadržavanju političke moći u Turskoj. Globalističke moderne teme za globaliziranu i modernu Tursku. Onaj ko prvi adresira i odgovori potrebama nove Turske bit će novi vladar političke scene.

    Objavljujemo i analiziramo kompletan nacrt izbornog zakona RS: Sve ovlasti preuzima RIK, CIK izbačen iz izbora za entitetski nivo, Izborni zakon BiH izbrisan!

    Piše:
    Redakcija
    -

    Nacrtom izbornog zakona Republike Srpske u potpunosti se isključuje Izborni zakon BiH. Važećim Izbornim zakonom Republike Srpske, na koje taj entitet i prema državnom zakonodavstvu ima pravo, predviđeno je da “svaki državljanin Republike Srpske i Bosne i Hercegovine sa navršenih osamnaest (18) godina života ima pravo da glasa i da bude izabran (u daljem tekstu: biračko pravo), u skladu sa odredbama Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Izbornog zakona RS”. 

    Nacrtom izbornog zakona RS kojeg je u petak ujutro usvojila Narodna skupština RS izborni zakon BiH je – izbrisan. Predloženi član zakona sada glasi: “birač sa navršenih 18 godina života ima pravo da bira i da bude biran (u daljem tekstu: biračko pravo), u skladu sa odredbama ovog zakona”. 

    Dakle, Izborni zakon BiH više ne postoji.

    Kada je u pitanju samo definisanje zakona, odnosno definisanje nadležosti, tu se uvode nove nadležnosti.

    “Ovim zakonom uređuje se izbor predsednika i potpredsednika Republike Srpske, poslanika Narodne skupštine Republike Srpske i delegata Veća naroda, odbornika gradske skupštine, odbornika skupštine opštine, gradonačelnika grada, načelnika opštine, članova saveta mesne zajednice, imenovanje organa za sprovođenje izbora i finansiranje izbora i izborne kampanje”, piše u članu 1 važećeg Izbornog zakona Republike Srpske koji je bio usklađen sa Izbornim zakonom BiH.

    Evo kako nacrt izbornog zakona definiše nadležnost.

    “Ovim zakonom uređuju se izbor i imenovanje poslanika Narodne skupštine Republike Srpske i delegata Vijeća naroda Republike Srpske, predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske, delegata Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine iz Republike Srpske, odbornika skupštine grada, odbornika skupštine opštine, izbor i opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine, izbor članova savjeta mjesne zajednice, imenovanje organa za sprovođenje izbora, zaštita izbornog prava, pravila ponašanja u izbornoj kampanji, finansiranje izborne kampanje, kao i druga pitanja od značaja za sprovođenje ovoga zakona”, navedeno je u nacrtu izbornog zakona RS.

    Dakle, nacrtom je predviđeno da se uređuje i izbor srpskih delegata u Dom naroda Parlamentarne skupštine BiH, što je suprotno Izbornom zakonu BiH i što je, zapravo, novina u odnosu na važeći Izborni zakon RS

    Prema važećem Izbornom zakonu Republike Srpske koji je usklađen za Izbornim zakonom BiH, Republička izborna komisija RS (RIK):

    1 donosi opšta akta za opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine, sprovodi postupak za opoziv gradonačelnika grada i načelnika opštine prije isteka mandata, nadzire postupak opoziva i odgovara za zakonito sprovođenje tog postupka,

    2. pruža stručnu pomoć skupštini opštine, odnosno grada i organima za sprovođenje postupka za opoziv,

    3. donosi akte kojima se utvrđuju kriterijumi za raspodjelu sredstava za finansiranje izborne kampanje,

    4. donosi opšte akte i uputstva za izbor savjeta mjesne zajednice (u daljem tekstu: Savjet),

    5. vrši nadzor nad sprovođenjem izbora Savjeta,

    6.  donosi akte kojima uređuje unutrašnju organizaciju i način svog rada, na koje saglasnost daje Narodna skupština Republike Srpske,

    7. predlaže budžet za Republičku izbornu komisiju i podnosi izvještaj o izvršenju budžeta u okviru godišnjeg izvještaja Narodnoj skupštini Republike Srpske i

    8. vrši poslove koji su joj preneseni od Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine i druge poslove utvrđene aktima Republičke izborne komisije, ovim zakonom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine.

    Nacrtom novog izbornog zakona RS Centralna izborna komisija BiH se u potpunosti isključuje iz izbornog procesa za nivo entiteta RS i za lokalne izbore u RS. Tako u nacrtu piše da “Republička izborna komisija raspisuje izbore u skladu s ovim zakonom, obavještava sve nadležne organe i javnost o datumu održavanja izbora najmanje 150  dana prije održavanja izbora, osim ako odredbama Glave XV ovog zakona nije drugačije  određeno.

    Kada su u pitanju druge nadležnosti RIK-a, evo šta nacrt zakona predviđa.

    “Republička izborna komisija:
    1) donosi odluku o održavanju neposrednih izbora u Republici Srpskoj, propisanih ovim zakonom,
    2) donosi podzakonske akte za sprovođenje ovog zakona,
    3) prati primjenu i daje mišljenja u vezi s primjenom ovog zakona;
    4) koordiniše, nadgleda i reguliše zakonitost rada gradskih, odnosno opštinskih  izbornih komisija i biračkih  odbora u skladu s ovim zakonom,
    5) predlaže budžet za Republičku izbornu komisiju i podnosi izvještaj o izvršenju budžeta Narodnoj skupštini Republike Srpske,
    6) odgovorna je za tačnost, ažurnost i ukupni integritet Biračkog spiska za teritoriju Republike Srpske,
    7) obezbjeđuje statističke evidencije razvrstane po polu, starosti, razvrstani po izbornim jedinicama za svaki dio izbornog procesa,
    8) ovjerava političke stranke, koalicije, liste nezavisnih kandidata i nezavisne kandidate za učestvovanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti za neposredne izbore u Republici Srpskoj,
    9) donosi propise i odgovorna je za blagovremenu  distribuciju i bezbjednost primjenjene izborne tehnologije na biračkom mjestu i centrima za brojanje tj. opreme za elektronsko brojanje glasačkih listića-optičkih skenera glasačkih listića, elektronske identifikacije glasača tj. čitača otisaka prstiju, bezbjednosnih kamera i druge odgovarajuće tehničke opreme i izbornog materijala za sprovođenje izbora iz nadležnosti Republičke izborne komisije,
    10) vrši nabavku i donosi propise za upotrebu bezbjednosnih kamera na biračkim  mjestima i u centrima za brojanje kako ne bi došlo do povrede tajnosti biračkog prava,
    11) potvrđuje i ovjerava kandidatske liste i kandidate za sve nivoe neposrednih i posrednih izbora u Republici Srpskoj obuhvaćenih ovim zakonom,
    12) odgovorna je za blagovremeno štampanje, distribuciju i bezbjednost glasačkih listića i obrazaca za neposredne izbore na oba nivoa vlasti u Republici Srpskoj,
    13) utvrđuje sadržaj i formu glasačkih listića za oba nivoa vlasti za neposredne izbore u  Republici Srpskoj”.
    Dakle, sve nadležnosti CIK-a preuzima RIK kada su u pitanju izbori na entitetskom nivou.
    Dalje, Republička izborna komisija poništava izbore u izbornoj jedinici ili na nekom biračkom mjestu, ako ustanovi da je za vrijeme glasanja, ručnog brojanja i elektronskog brojanja glasačkih listića došlo do nepravilnosti koje mogu uticati na rezultate izbora.
    I ovu nadležnost RIK preuzima od CIK-a.
    Kada su u pitanju nadležnosti OIK-a i GIK-a (Opštinske izborne komisije i gradske izborne komisije), nadženosti su, faktički, ostale iste kao i prema važećem Izbornom zakonu RS.
    Evo šta predviža važeći Izborni zakon RS.

    “Opštinska izborna komisija obavlja sljedeće poslove:

    1. obezbeđuje da sve liste kandidata za skupštinu opštine budu sastavljene u skladu sa Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine i dostavlja ih na odobrenje Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine;

    2. (brisano)

    3. sprovodi i nadgleda izbore za članove Savjeta i saziva konstitutivnu sjednicu Savjeta;

    4. određuje biračka mesta na području opštine za glasanje na svim nivoima vlasti u Bosni i Hercegovini;

    5. imenuje i obučava članove biračkih odbora;

    6. brine o bezbednosti i dostavi biračkim odborima izbornog materijala za glasanje na svim nivoima izbora u Bosni i Hercegovini;

    7. obaveštava birače o svim informacijama neophodnim za sprovođenje izbora, u skladu sa propisima Centralne izborne komisije Bosne i Hercegovine;

    8. odgovorna je za uređenje biračkog mesta i za druge tehničke pripreme za izbore;

    9. odgovorna je za pravilno brojanje gasačkih listića na biračkim mestima i u opštinskim centrima za brojanje;

    9a. objedinjuje rezultate izbora sa svih biračkih mjesta u opštini, posebno za svaki organ za koji je vršen izbor i dostavlja ih Centralnoj izbornoj komisiji Bosne i Hercegovine i

    10. (brisano)

    11. vrši druge poslove u skladu sa ovim zakonom i Izbornim zakonom Bosne i Hercegovine“.

    Dakle, važeći Izborni zakon RS je predvidio da OIK radi u skladu sa Izbornim zakonom BiH. Sada se Izborni zakon bih izbacuje u potpunosti. Ovo piše u nacrtu Izbornog zakona BiH:

    “Gradska, odnosno opštinska izborna komisija:

    1) nadgleda i kontroliše rad Centra za birački spisak iz člana 53. ovog zakona,
    2) određuje biračka mjesta na području grada, odnosno opštine za glasanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti,
    3) provodi postupak imenovanja, imenuje i obučava članove biračkog odbora,
    4) brine o bezbjednosti i dostavi biračkim odborima izbornog materijala za glasanje na republičkom i lokalnom nivou vlasti,
    5) obavještava birače o svim informacijama neophodnim za sprovođenje izbora, u skladu sa pravilnikom Republičke izborne komisije,
    6) odgovorna je za uređenje biračkog mjesta i druge tehničke pripreme za izbore,
    7) odgovorna je za pravilno brojanje glasačkih listića na biračkim mjestima u gradskim, odnosno opštinskim centrima za brojanje,
    8) odgovorna je za pravilno ručno i brojanje glasačkih listića upotrebom izborne tehnologije na biračkim mjestima, pravilno objedinjavanje utvrđenih izbornih rezultata sa biračkih mjesta u gradskim, odnosno opštinskim centrima za brojanje i unos izbornih rezultata u aplikaciju informacionog izbornog sistema,
    9) objedinjuje rezultate izbora sa svih biračkih mjesta u gradu, odnosno opštini, posebno za svaki organ za koji je vršen izbor i dostavlja ih Republičkoj izbornoj komisiji,
    10) obezbeđuje da sve liste kandidata za skupštinu grada, odnosno opštine budu sastavljene u skladu sa ovim zakonom i dostavlja ih na odobrenje Republičkoj izbornoj komisiji,
    11) vrši nadzor nad sprovođenjem izbora Savjeta mjesne zajednice (u daljem tekstu: Savjet)
    12) obavlja druge poslove u skladu sa zakonom i propisima Republičke izborne komisije”.
    Kompletan nacrt Izbornog zakona Republike Srpske možete pročitati ukoliko kliknete ovdje.

    Rudari su ponovo na ulici: Gdje su nestali Dubioza, Žuljević, Mijatović, Konaković i populizam koji dolazi na naplatu?

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Nema danas Brane Jakubovića i njegove Dubioze da ispred zgrade  Vlade Federacije pruže podršku zeničkim rudarima. Ne piše Vojin Mijatović više srceparajuće statuse na društvenim mrežama svrstavajući se na stranu “obespravljenih rudara”. Ne javljaju se Aner Žuljević i Elmedin Konaković sa amadmanima kojima će , na štetu Elektroprivrede BiH, a za korist indijskog milijardera Mitala, ograničiti cijenu struje za privredne subjekte i domaćinstva. Ne naređuje federalni premijer Nermin Nikšić, kao onog 27. jula prošle godine, upravi Elektroprivrede BiH da nezakonito isplati plate uposlenicima Rudnika Zenica.

    “Vlada FBiH prikriva svoj nerad i nesposobnost preko leđa rudara”, govorio je 2021. godine federalni zastupnik Damir Mašić.

    I danas tu izjavu možete pronaći na stranici SDP-a. Ali Damira Mašića ne možete pronaći na protestima zeničkih rudara. Otkako je SDP-ov predsjednik nametnut za premijera Federacije, pitanja rudara su pala u drugi plan. Šta se, u međuvremenu, promijenilo? Ništa. Osim što je SDP-ov populizam došao na naplatu i više ih rudarskog bunta ne može spasiti ni Sinan Husić iz Sindikata rudara.

    Tri godine smo na Istraga.ba upozoravali šta će se desiti sa elektroenergetskim sektorom ukoliko se ne raščisti stanje u rudnicima. Tri godine su nas žuljevići, mijatovići, mašići, nikšići i pisci iz treće smjene nazivali botovima i režimskim piskaralima. I, evo, danas, kada rudari izlaze na ulicu, opet ćemo principijelno stati na stranu uprave Elektroprivrede BiH sa Sanelom Buljubašićem na čelu.

    Jer nije ovaj SDP-ov kadar kriv što su kadrovi njegove stranke prije nekoliko godina, vodeći se populizmom a ne činjenicama, organizirali proteste rudara ispred Vlade Fadila Novalića. Buljubašić danas radi ono što može.

    Nije aktualni direktor Elektroprivrede BiH kriv što je na svjetskim berzama cijena električne energije drastično pala. Nije Sanel Buljubašić kriv što Elektropriveda BiH posluje s gubicima. Jer to je  u ovakvim okolnostima bilo neminovno.

    U novembru prošle godine smo objavili tekst pod naslovom – “Žuljevićev i Konakovićev populizam stiže na naplatu”. Pet mjeseci kasnije je stigao na naplatu.

    Podsjetimo na ključne navode iz tog članka.

    Propast elektroenergetskog sektora i službeno počinje u decembru 2021. godine kada tadašnji opozicioni delegati Aner Žuljević i Elmedin Konaković dostavljalju amandmane na izmjene Zakona o električnoj energiji.

    “Ukoliko dođe do poremećaja na tržištu električne energije na način da se cijena snabdijevanja električnom energijom za kvalifikovanog kupca poveća za više od 20% u odnosu na prethodnu godinu, Vlada Federacije je u obavezi da posebnom odlukom ograniči porast cijena snabdijevanja električnom energijom do 20% maksimalno, pri čemu se isto odnosi, za ugovore sa godišnjim trajanjem ili duže”, navedno je u amandmanu kojeg su predložili Konaković i Žuljević.

    Tako je, zahvaljujući Konakoviću i Žuljeviću, cijena električne energije u BiH tokom 2022. godine iznosila 72 eura za privredne subjekte. I ništa tu ne bi bilo sporno da najveći potrošači električne energije, ArcelorMital Zenica i cementare u Lukavcu i Kaknju, nisu dobijali struju dva puta jeftiniju od berzanske, dok su svoje proizvode na berzi prodavali znatno skuplje. Zato u izvještaju za 2021. i 2022. godinu ArcelorMital prikazao dobit u iznosu od oko 240 miliona maraka. Istovremeno, to je smanjilo prihode Elektroprivrede BiH koja se uspjela pokriti prodajom viškova električne energije. Naime, balansna cijena, ona koja se prodaje na dnevnoj osnovi, dosezala je čak i 1000 eura po megavatu. No, kada je ove godine došlo do pada cijene električne energije na berzi, prihodi od prodaje viškova su se znatno počeli smanjivati. Evo šta je Istraga.ba objavila 30.12.2021. godine.

    “Cijena struje za privredna društva mogla bi biti povećana za samo 20 posto. U konkretnom, ovogodišnjem slučaju, to bi značilo da bi cijena jednog megavata za privredna društva sa 50 eura bila povećana na svega 60 eura. Dakle, Elektroprivreda BiH bi, poveća li cijenu uglja za 20 posto, jedan megavat proizvodila za 51 euro. Veći dio proizvedene struje bi prodavali stanovništvu za 32 eura, dok bi privrednim društvima prodavali struju za 50 eura, odnosno svega četiri devet više od proizvodne cijene ili 140 eura manje od cijene struje na svjetskom tržištu. Ukoliko budu te cijene, projicirani godišnji gubitak Elektroprivrede BiH bi bio 85 miliona maraka, što bi bio siguran put u raspad elektroenergetskog sistema Bosne i Hercegovine”, objavili smo prije dvije godine analizirajući detaljno Konakovićev i Žuljevićev prijedlog.

    No, nije ovo jedini uzročnik. Recimo, rudarski protesti i konstantno popuštanje pod pritiskom “socijale”, dovelo je Elektroprivredu u teško stanje. Naime, rudnici u Federaciji BiH, kao dio koncerna, smanjili su proizvodnju za oko 50 posto. To je natjeralo i novu upravu Elektroprivrede BIH da nastavi praksu ranije uprave i da od privatnih rudnika počne kupovati ugalj. Tako sredinom novembra 2023. godine nova Uprava EP BiH odlučuje pokrenuti nabavku 400 hiljada tona uglja od Lagera procijenjene vrijednosti 70 miliona KM.

    Podsjetimo, bivša uprava Elektroprivrede BiH je 2022. godine nabavila 600 hiljada tona uglja od Lagera za oko 105 miliona maraka. Cijena je, dakle, ista kao i cijena uglja koji je nabavila aktualna uprava. No, razlika je u nečemu drugom.

    Cijena uglja, naime, čini 70 posto proizvodne cijene električne energije. S obzirom na to da je Elekropriveda BiH 2022. godine, zbog visoke berzanske cijene, viškove mogla prodavati za oko 280 eura po megavatu, nabavka uglja od Lagera je bila više nego isplativa. Berzanska cijena struje je, međutim, sada drastično pala i na momente se kreće oko 100 eura. To znači da Elekriprivreda BiH skoro da neće zaraditi ništa bez obzira na to da li svu proizvedenu energiju proda kao “viškove”.

    Potvrda naše analize stigla je u martu ove godine objavom informacije da je izvoz struje iz BiH za prva dva mjeseca ove godine iznosio je 128,3 miliona KM, što je pad za skoro 52 posto u odnosu na isti period prošle godine, kada je taj izvoz bio 266,6 miliona maraka

    Dakle, pad cijene električne energije na berzi i Konakovićeva i Žuljevićeva “ograničenja” iz 2021. godine mogla bi koštati kompletan elektroenergetski sektor. To, štaviše, nema nikakve direktne veze i sa aktualnom upravom Elektroprivede BiH koju je postavila Vlada Nermina Nikšića. Ima veze isključivo sa populizmom SDP-ovih vedeta, poput Anera Žuljevića, Vojina Mijatovića, Damira Mašića … kojima su FB statusi i fotografije na Instagramu vrhunac političkog djelovanja. Samo su jedno zaboravili – kad se zapali ugalj, onda je požar teško ugasiti.

    Da li je hrvatski premijer uistinu prijatelj BiH: “Dobre namjere” i loša savjest Andreja Plenkovića

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Više puta nazočio sam razgovorima hrvatskog premijera Andreja Plenkovića i tadašnjeg člana Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića, čiji sam u to vrijeme bio savjetnik. Neću otkrivati sadržaje razgovora. Kazat ću samo da sam stekao prilično pozitivan dojam o Plenkoviću kao čovjeku. Radi se, bez dileme, o prilično uravnoteženoj ličnosti, inteligentnom i odgovornom političaru, što nakon 2016. postaje sve rjeđe, čak i na „demokratskom Zapadu“.

    Kada je riječ o Plenkovićevom odnosu prema BiH, moj dojam je bio (iako to on nije rekao) da mu je muka više od tzv. „hrvatskog pitanja“ u našoj zemlji. Da budem precizniji, imao sam utisak da on zaista želi da se taj problem najzad riješi, kako se ne bi morao baviti Bosnom i Hercegovinom u mjeri u kojoj se očigledno mora baviti danas (pod pritiskom očekivanja vlastite stranke i njenog glasačkog tijela).

    Hrvatski predsjednik, recimo, ostavlja posve drugačiji dojam. Stanje u Bosni i Hercegovini Zorana Milanovića zanima još manje nego samog Plenkovića, ali njemu nije muka od Izbornog zakona, niti bi volio da se to pitanje konačno zatvori. Naprotiv, Milanović, čini se, uživa u tome što je našao još jednu temu, na kojoj može biti desnije od samog HDZ-a. Jer je zaključio – i očigledno je u pravu – da može svrgnuti s vlasti HDZ u Hrvatskoj (što je njegov ultimativni cilj), samo ako se pokaže kao veći nacionalista od njih.

    Za sve one u BiH, koji ne žele promjenu Izbornog zakona, kojom bi se u potpunosti ili djelimično uvažili zahtjevi HNS-a, bolje je da Milanović dođe na mjesto premijera. Ne samo zato što Milanovića to pitanje manje zanima, već što je njegova radikalna retorika kontra-produktivna. Umjereni Plenković, koji je jedan od omiljenih političara u Briselu, može znatno efektivnije utjecati na politiku EU prema BiH, nego arogantni Milanović, koji je sklon vrijeđanju Bošnjaka, te otežava i onima u Sarajevu (npr. ministru vanjskih poslova BiH Elmedinu Konakoviću), koji podržavaju zahtjeve HNS-a.

    Navedena razlika između Plenkovića i Milanovića vidjela se i u prvim reakcijama na otvaranje pregovora BiH sa Evropskom unijom. Za razliku od Milanovića, koji je ocijenio kako će BiH pregovarati sa EU „duže nego što je bila pod Turcima“, Plenković je bio optimističan u vezi sa evropskom perspektivom BiH, te je iskoristio priliku da istakne sopstvene zasluge za navedeni ishod.

    U intervjuu za RTV Herceg-Bosna, hrvatski premijer je kazao da je od decembra prošle godine intenzivno uvjeravao vlade članica EU da podrže otvaranje pregovora. Preuzeo je zasluge za nedavni dolazak predsjednice Evropske komisije i nizozemskog premijera u Sarajevo, gdje su, kako veli, vidjeli da se „stvorila kritična masa uvjeta na temelju kojih je EK mogla dati preporuku“. Istaknuo je da je bilo bitno što je Nizozemac tom prilikom bio i u Srebrenici.

    Plenković je pojasnio da je uvjeravao i vlade Njemačke, Danske, Švedske, Finske i Luksemburga da podrže otvaranje pregovora. U spomenutom intervjuu, snažno je poentirao: „Bosna i Hercegovina je nama najbitnija zemlja.“

    Sve prethodno je bila poruka namijenjena ne samo Hrvatima u BiH, već i Bošnjacima, jer njegova taktika je, za razliku od Milanovićeve, naći partnera u Sarajevu. Na kraju je podcrtao da je za njega kao premijera RH „zaista ključno riješi pitanje legitimnog predstavljanja“. U prevodu: Hrvatska će pomoći BiH na putu ka EU, a zauzvrat traži pomoć i razumijevanje Bošnjaka za problem Izbornog zakona.

    Lideri Trojke su u proteklim danima isticali da je Hrvatska zaista odigrala izuzetnu ulogu u otvaranju pregovora, a Konaković je boravio i u Zagrebu tim povodom. Plenković je sve navedeno efektno iskoristio protiv onih koji tvrde da Hrvatska ima neprijateljske namjere prema BiH.

    Moglo bi se reći da je njegov intervju za RTV Herceg-Bosna bio perfektan, sve do dijela u kojem se govorilo o Južnoj plinskoj interkonekciji. Prvo je novinar postavio pitanje, koje je sadržavalo donekle komičan eufemizam. „Tu ima“, kazao je, „malih nesporazuma sa američkom administracijom“.

    Plenković sigurno razumije da nesporazum između Amerikanaca i Dragana Čovića, po pitanju Južne interkonekcije, nikako nije mali, te je pokušaj novinara da ga takvim prikaže možda samo podsjetio hrvatskog premijera o koliko velikom problemu je riječ.

    Sve se više u diplomatskim krugovima govori o tome da će Čović biti stavljen na američku crnu listu, što dakako uznemirava i samog Plenkovića. Neće biti lako nastaviti po Briselu uvjeravati evropske lidere da trebaju podržati interese Čovića, ako bude pod američkim sankcijama, zbog zaštite ruskih energetskih interesa, za što ga Washington optužuje.

    Čović i HDZ BiH insistiraju da Južna interkonekcija mora biti pod njihovom kontrolom, zbog čega već trpe znatne političke posljedice. Amerikanci su već nekoliko puta otvoreno osudili njihove prijedloge izmjena Izbornog zakona, uključujući i najnoviji prijedlog Ministarstva pravde BiH koje vodi kadar HDZ-a.

    Uznemiren navedenim „malim nesporazumom“, Plenković je na pitanje o Južnoj interkonekciji odgovorio na vrlo nespretan način, čak skandalozno besmislen.

    Kazao je, naime, da „koje god rješenje bude nađeno u BiH, Hrvati kao ravnopravan narod moraju imati ključnu ulogu“. I da ne bude nikakve dileme, dodao je: „I zato smo podržali Dragana Čovića.“

    Hrvati, dakle, kao ravnopravan narod ne trebaju imati ravnopravnu, već – ključnu ulogu!

    Drugi narodi u BiH, kao ravnopravni narodi, ne trebaju imati ravnopravnu, već ulogu koja nije ključna.

    Svjestan kakvu je besmislicu izrekao, Plenković je pokušao da je ispravi, dodavši da Hrvati trebaju imati ključnu ulogu, „budući da plin dolazi iz Hrvatske na područje gdje žive Hrvati“.

    Plin dolazi iz Hrvatske, ali je američki plin. Nije planirano da dolazi u područje BiH na koje žive samo Hrvati, već i u područja na kojima pretežno žive Bošnjaci i Srbi. Na koncu, u istom intervju je to priznao i sam Plenković, kazavši da je cilj je diverzifikacija cijele BiH, koja je trenutno ovisna o ruskom plinu.

    Zašto je onda Plenković poentirao besmislicom, kojom ide uz dlaku Amerikancima? Jedan je razlog. Radi se o istoj onoj natprirodnoj sili zbog koje je svojevremeno rijeka Radobolja promijenila tok.

    Plenković nije kazao nešto posve besmisleno, već i prilično uvredljivo za građane zemlje, koja je njemu navodno najbitnija na svijetu. Na nivou apstrakcije on redovno ponavlja da su svi narodi ravnopravni, a kada dođe do konkretnih pitanja – onda više nisu. To je, uzgred, posve u skladu sa dugogodišnjom supremacionističkom ideologijom Čovića i HDZ BiH, po kojoj su svi narodi ravnopravni, ali su Hrvati navodno jedini „istinski opredijeljeni za EU i NATO“.

    Ne sumnjam u dobre namjere, ali ni u lošu savjest hrvatskog premijera. Svi njegovi pokušaji da olakša sebi muke u vezi sa Izbornim zakonom bit će neuspješni, sve dok se bude nekritički odnosio prema Draganu Čoviću i slijepo slijedio sve njegove naloge.

    Za bolje odnose između dvije države potrebni su lideri koji su u stanju kritički propitivati ne samo tuđu, već i vlastitu politiku. „Političko Sarajevo“ je pokazalo takvu opredijeljenost: u nedovoljnoj mjeri za vrijeme vlasti SDA i DF-a, te u prevelikoj mjeri za vrijeme Trojke. U isto vrijeme HDZ BiH (a za njima i zvanični Zagreb) nema volju za dijalog ni u kakvoj mjeri, te očigledno shvata kompromis kao praznu riječ, kojom mogu označiti uvažavanje samo svojih zahtjeva, što je samo put u nove tenzije.

    Nametanje Izbornog zakona: Dodik se boji Schmidtovog nametanja, Schmidt se plaši Dodikove i Čovićeve reakcije, a Trojka strahuje od svih!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Dok se iščekuje odluka Christiana Schmidta o nametanju Izbornog zakona, a što bi uključivalo integritet izbornog procesa, analize i predviđanja, kao i lobiranja ne staju. Vijesti o tome kako i diplomate Evropske unije utječu na Schmidta da ne nameće novu odluku mogu se dvojako tumačiti.

    Ali, analize u kojima se pojašnjava zašto Miloradu Dodiku, lideru SNSD-a ne odgovara nametanja mogu ići samo u jednom smjeru – jednostavno on bi postao politički gubitnik u Republici Srpskoj.

    Iako je riječ o tehničkim izmjenama koje trebaju omogućiti pravedniji izborni proces, smanjiti utjecaj političkih stranaka na izbore, brojanje glasova i u konačnici smanjiti izborne prevare, Dodika muči činjenica da bi nova izborna pravila koja bi se morala implementirati I u Republici srpskoj dodatno otežala njegovu poziciju.

    Njemu se već sudi za nepoštivanje odluka visokog predstavnika, kojeg on ne priznaje, a implementacijom Izbornog zakona, faktički Dodik bi priznao i OHR i Christiana Schmidta, ali i svoje krivično djelo.

    Pale bi silne rezolucije, odluke usvojene u Narodnoj skupštini Republike srpske, te bi Dodik dodatno bio ‘satjeran u ćošak’, što bi ga moglo usmjeriti i na neke teže poteze, kao što je proglašenje Republike srpske nezavisnom.

    Važno je shvatiti da Dodik uporno priča kako su odnosi u BiH bitno urušeni ponašanjem Schmidta koji pokušava nametnuti određena rješenja koja nisu prihvatljiva, ali Dodiku zbog lične pozicije ne bi bilo prihvatljivo niti da Schmidt sutra Rs proglasi nezavisnom!

    Jer, lider SNSD-a uz sve političke igre koje igra mora misliti i na sebe. Proces koji se vodi protiv njega pred Sudom BiH uveliko je povezan sa Schmidtom, koji ipak, čini se, gubi kredibilitet na važnim pitanjima. Prvo je svoju nekredibilnost pokazao na pitanjima državne imovine, a sada je pokazuje i na Izbornom zakonu.

    On je nametanje ove odluke najavio još u decembru 2023., a evo ulazimo u april 2024. bez Izbornog zakona.

    Doduše i bez budžeta institucija BiH, pa je pitanje kako bi se uopšte moglo sve implementirati, jer najavljeni zakon iziskuje nove budžetske troškove.
    Ipak, kako dani odmiču sve je jasnije da će Schmidt teško učiniti ovaj korak, kojeg, podsjećamo, ne podražava niti HDZ BiH. Stranke “trojke” u javnosti s rezervom pričaju o ovoj temi, ali čini se, bliže su stati uz svoje partnere HDZ i SNSD, nego podržati Schmidta, čiji je kredibilitet na stolu!

    (NAP)

    BiH između dva “impresivna napretka”: Trebamo li biti optimisti?

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Napredovanje na evropskom putu je vrijednost. Ali nije apsolutna vrijednost. Zašto to kažem? Pitajte to ljude u Srbiji, koja je 2013. dobila pregovore sa EU i otvorila mnoga poglavlja. Ali stanje u samoj zemlji nije postalo bolje, već gore. Korupcije nikad više, pravosuđe nikad gore, medijska slika nikad monotonija. Sve je kulminiralo krađom na proteklim izborima i posljedičnim divljanjem režima.

    Kako je jučer, u brizantnoj analizi na N1, istaknuo pozorišni režiser Kokan Mladenović, Srbija je dosad imala latinoamerički model vladavine, gdje su institucije u sprezi sa kriminalnim grupama; a sad je ušla u afričku fazu, odnosno u spektakularne i nekontrolisane postupke vladara.

    Donekle je slično stanje u Crnoj Gori, koja je od 2012. godine otvorila 33 pregovaračka poglavlja, ali se u zadnje tri-četiri godine više integrisala u Srpski svet, nego u euroatlantski sistem.  O tome svjedoči i posljednje istraživanje, po kojem bi 44% stanovništva glasalo za izlazak zemlje iz NATO-a.

    Prije dvije godine, taj broj je bio skoro duplo niži. Na pitanje šta se dešava ispod radara, premijer Crne Gore Milojko Spajić je kazao da „građani do sad nisu imali jasne benefite od puta prema EU“. Objašnjenje je u nekoj mjeri suludo: pošto navodno nemaju „dovoljno jasnih benefita“ od evropskog puta, građani se svete NATO-u.

    Mislim da prave razloge navedenog trenda treba tražiti u porastu ruskog utjecaja. Npr. u činjenici da je novi predsjednik Skupštine te zemlje Andrija Mandić otvoreno podržavao rusku agresiju na Ukrajinu. No, kada stavimo NATO na stranu, ostaje pitanje: zar je moguće da, nakon 33 otvorena poglavlja, građani nisu imali jasne benefite od EU puta? Stvarno je, po deficiniji, uvijek ono nemoguće.

    Da li sve ovo onda znači da je svejedno što je BiH otvorila pregovore? Čak i ako građani BiH, kao oni u Crnoj Gori, budu mislili da je svejedno, ja mislim da nije. Problem je što vlast u Sarajevu preuveličava značaj ovog događaja, a u tome im, osim njima bliskih medija, pomaže i Evropska komisija, čija je predsjednica kazala da je BiH napravila „impresivan napredak“.

    Kako je ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković kazao za jednu TV, otvaranje pregovora donosi „političku stabilnost“, „mnogo para“ i „more ekonomskih prilika“.

    Konaković je istaknuo da se u samoj EU promijenilo raspoloženje prema proširenju, nakon agresije na Ukrajinu. Podsjetio je da su iz Brisela, za vrijeme Junckerove komisije, dolazile poruke da nema ništa od proširenja EU. Dodao je da u BiH nije postojalo volje za dogovorom, istaknuvši da se dolaskom Trojke na vlast sve promijenilo. „Deset godina nismo radili ništa, ali ni EU deset godina nije radila ništa“, kazao je i složio se s ocjenom predsjednice EK o „impresvnom napretku“.

    Prije sedam godina, u proljeće 2017. godine, na konferenciji za medije u Sarajevu sa tadašnjim predsjedavajućim VM Denisom Zvizdićem, tadašnja komesarka EU Federica Mogherini je kazala da je BiH „napravila impresivan napredak na EU putu“. Dakle, identične riječi kao i ove von der Leyen prije nekoliko dana. Da li onda „impresivan napredak“ u rječniku briselskih birokrata znači ništa? Otprilike. Odnosno, da budemo precizni – skoro pa ništa. Ali ništa strašno. Posao briselskih birokrata je, između ostalog, da pretjeruju, a posao medija je da njihove riječi ne shvatamo doslovno.

    Kada je Denis Zvizdić, kao kadar SDA na čelu Vijeća ministara, ostvarivao „impresivan napredak“ (Mogherini), tadašnja opozicija predvođena SDP-om je optuživala SDA da je izdala državne interese, pristajući na mehanizam koordinacije, kroz koji su „entiteti i kantoni dobili svoj međunarodnopravni subjektivitet“, kako je tada potcrtano iz SDP-a. Nekada se stječe utisak da u BiH vrijeme ne teče. Samo se mijenjaju uloge. Zapravo, rijetki poput Zvizdića ne mijenjaju ni uloge. Uvijek su na vlasti.

    Hoću da kažem: kao što se ništa suštinski u životima građana nije promijenilo, kada je Zvizdić ostvarivao „impresivan napredak“, tako se ništa suštinski neće promijeniti ni sada, kada smo otvorili pregovore. Neka smo ih otvorili. Pozdravljam (bez oduševljenja). Istovremeno, smatram nenormalnim pritisak koji se trenutno vrši prema svima onima, koji ne aplaudiraju bh. vlastima, tačnije Trojci.

    Tako je, recimo, direktor Narodnog pozorišta u Sarajevu Dino Mustafić, nakon otvaranja pregovora, saopćio da „od večeras postoje samo proevropske i antievropske politike“, te je dodao da „trebamo dati povjerenje samo onima koji će hrabro i bez kompromisa gurati evropske reforme neophodne za priključenje EU“, jer „sve drugo je crni mrak“. Drugim riječima, ukoliko ne dajemo povjerenje vlastima, koje su uzgred imenovale Mustafića za direktora, time pokazujemo da smo „za crni mrak“.

    Nedopustivo je, uime vlasti, odnosno s pozicije direktora javne ustanove, slati takve poruke građanima: da svako ko ne gaji povjerenje prema vlasti (i ne podržavaa je), automatski biva označen kao antievropski opskurant  („onaj koji je protiv svjetla, prosvjete, slobodne savjesti; mračnjak, nazadnjak“). To je manihejski jezik; rekao bih, čak opasan. Svakako nedostojan pozorišnog režisera.

    Za razliku od Srbije, Bosna i Hercegovina, tačnije Sarajevo ima nešto mnogo dragocjenije od pregovaračkog statusa sa EU. To je činjenica da je vlast smjenjiva i da postoji pluralizam u javnosti. Pitajte progresivne ljude u Srbiji: šta bi više voljeli, da imaju otvorene pregovore sa EU (što već imaju više od 10 godina), ili šaroliku medijsku scenu, pravosuđe koje vodi procese protiv najviših zvaničnika vlasti i, na koncu, smjenjivu vlast (što Srbija nema, a „političko Sarajevo“ ima)?

    Optimalno je imati oboje, ali želje su jedno, a EU put drugo. Činjenica da značajan dio mainstream medija i zapadne ambasade nekritički podržavaju trenutnu vlast, tačnije Trojku, a da sami nosioci vlasti, poput Konakovića, sve medije i intelektualce koji pišu kritički o njoj proglašavaju „slugama i plaćenicima prethodnog režima“ – sve nas to polako (ali sigurno) čini sličnim Srbiji, kakvu je poznajemo od 2013. kada je otvorila pregovore sa EU.

    U razgovoru za N1, jedan od političkih vođa Trojke Peđa Kojović je kritikovao neke građane što nisu optimisti kao on, tačnije,  kazao je da se čudi „tom našem odbijanju da se radujemo kad uspijemo“. Kojović je, po preuzimanju vlasti, kazao da mu je cilj vratiti optimizam građanima.

    Obično se misli da u uspješnim društvima većina ljudi ima optimistične poglede. Kako primjećuje Alan de Botton, istina je zapravo suprotna: duboki pesimizam je ključni sastojak uspješnih društava.

    Pesimizam, veli, polazi od toga da su svi normalni ljudi zapravo aljkavi, skloni deluziji, vođeni sujetom, itd. Riječju, samo su ljudi. Zato uspješna društva počivaju na nepovjerenju prema nosiocima vlasti, te je ultimativni cilj spriječiti mogućnost da vladalac i njegovi saradnici imaju previše moći. Pesimistično društvo nikad neće dopustiti da vladalac bude pretvoren u idola, jer pesimisti znaju da niko nije savršen. „We are mad monkeys, with a few extra neurons“, kaže de Botton.

    U uspješnim društvima ne izdvaja se neka društvena grupa kao krivac za sve probleme („mračnjaci“), jer za razliku od optimiste, koji uvijek misli da se strastveno bori za pravdu, pesimista će radije pomisliti da je zaslijepljen vlastitim bijesom. Jedno od sredstava da se spriječi takav ishod su, veli de Botton, institucije, poput sudova, koje će biti imune na pretjerane i često histerične reakcije javnosti.

    Ne znam da li ćemo zaista postati pesimistično društvo, ali ako ne želimo postati optimisti kao novinari na ružičastoj ili Happy TV, možda bi bilo dobro za početak da nosiocima vlasti ne bude cilj širenje optimizma.

    Pozorište briselskih lutaka: Trojka na evropskom putu Zorana Zaeva!

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Obećanja su kao pun mjesec, ako se odmah ne ispune, svakim danom više blijede. Ova njemačka poslovica možda najbolje opisuje kojom brzinom će se smanjivati i prestati sijati vještačko blještavilo priče koju nam Trojka prodaje pod historisku integraciju ka EU. Polazeći od toga da ništa dobro nije postojalo prije njih, sarajevski trikolori nesvjesni zablude vlastitih misli, razletješe se po medijima i društvenim mrežama da nas ubijede “da je 21. mart historijski dan za BiH”. I povrh svega plasiraju nam blago rečeno licemjernu besjedu da smo eto zahvaljujući njihovim “mudrim politikama” dobili zeleno svjetlo iz Evropske unije.

    A ni u tragovima ne žele reći kako izgleda ta trasa na koju treba da kročimo nakon zelenog svjetla. Svjesno prešućuju tešku istinu da zeleno svjetlo koje smo dobili nije nikakav putokaz niti lift koji će državu Bosnu i Hercegovini podići na viši nivo. Na nivo srednje razvijenih i uređenih članica EU. Umjesto istine, mudrolijaši iz Trojke ushićeno dižu ruke nadajući se da im poklonjena ulaznica za pregovore s EU može donijeti političku moć za koju su kao list na buri strahovali svake sekunde dok je trajala sjednica Evropskog vijeća.

    Jer, niti im je bitno šta znači ono što nam je Evropska unija poklonila iz svojih interesa, niti smiju trezveno promišljati kakve posljedice će na državu Bosnu i Hercegovinu ostaviti njihovi ustupci da bi se na semaforu nepoznatog puta upalilo zeleno svjetlo. Nedvosmislena je fakta da su skoro sve što su imali kao ulog naroda i države koji bi trebali predstavljati uložili za to svjetlo samo iz uskopartijskih i ličnih interesa, a nikako zarad interesa naroda i države.

    I nesumnjivo je da će ih to koštati. Koštalo je sve slične njima u državama koje su sada članice i naročito one koji su na EU putu dali sve, pa i identitet, bez da su još postali dio EU. Njihovi su lideri na tom evropskom putu ulagali previše, za premalo rezultata i puk je to vrlo brzo shvatio i kaznio ih. Stoga, besmisleno je slavlje trikolora iz Murphyijevog džepa, ma koliko potrajalo, u konačnici će donijeti otrježnjenje za njih same.

    I to nije problem. Problem je što će država Bosna i Hercegovina zbog želje trojca Konaković, Nikšić i Forto da utvrde moć i vlast na kraju doći u situaciju da na mnogo teži način brani svoju opstojnost, nezavisnost i suverenitet nego što ju je branila prije onog zelenog svjetla.

    Bosna i Hercegovina je zvanično dobila status kandidata za članstvo u Evropskoj uniji 15. decembra 2022. godine. Gle čuda, postojala država i nešto se dešavalo i prije dolaska misionara pod zastavom Schmidta i Murphyija. Je li zbog kandidatskog statusa Bosna i Hercegovina uznapredovala, jesu li i za promil smanjene prijetnje po njen opstanak. Nisu, kao što ni nakon 21. marta 2024. godine te prijetnje neće nestati, nego će biti i opasnije i vidljivije.

    Sjećam se koliko je Dragan Čović, lider HDZ-a, vilenio nakon dobijanja kandidatskog statusa. I tada se, kao i danas govorilo kako je to historijski dan, a historija kaže da svaki dan koji se u momentu zbivanja naziva historijskim nije ništa drugo do li prekriženi broj u kalendaru. Valjda historija nakon protoka vremena definiše šta je bilo historijski dobro ili loše, a ne Trojka ili Dragan Čović. Ali, nisu oni krivi što teško stečene diplome definišu količinu njihovog neznanja.

    Turska bi bila dobar primjer koji može smiriti ushićenost Trojke, ali ima jedan još bolji, čak dijelovima Trojke i bliži uzorak.

    Sjeverna Makedonija, ranije Republika Makedonija zvanično je promijenila ime 12. februara 2019. godine. Učinila je to pod vlašču Zorana Zaeva kako bi deblokirala euroatlantske integracija jer joj je Grčka stajala na putu. Kandidatski status dobila je 2005. godine, a pravo na pregovore 19. jula 2022, tri godine nakon promjene imena. Sjeverna Makedonija i pored svega učinjenog nije članica EU.

    I što je još gore, Sjeverna Makedonija je i danas, kao i svih godina unazad pod istom količinom prijetnje koja kao i u slučaju Bosne i Hercegovine dolazi kroz hibridne i cyber napade, kroz kriminal i obavještajno podzemlje… Ni ulazak u NATO nije umanjio te prijetnje. Zoran Zaev je s vlasti otišao otprilike mjesec dana nakon otvaranja pregovora sa EU.

    Indikativno i zabrinjavajuće bi po Nikšića moglo biti ono što je sam napisao tada Zaevu. “Zoran Zaev, moj drug, u potpunosti je preuzeo odgovornost za poraz svoje stranke na lokalnim izborima, pa podnio ostavku na mjesto predsjednika SDSM-a i na mjesto premijera Sjeverne Makedonije. Sve vrijeme je pokazivao da mu je interes građana Sjeverne Makedonije na prvom mjestu. Zoran Zaev i SDSM su direktne žrtve katastrofalne i licemjerne politike Evropske unije u toj zemlji, ali i cijeloj regiji”. Dakle, Nikšiću je tada bilo jasno da je Zaev platio cijenu evopskog puta.

    Iako ne bih da mu kvarim evropsko ushićenje, Nikšiću, ali i njegovim političkim ortacima moram napomenuti da je Zaev Sjevernu Makedoniju uveo u NATO, a opet platio ceh pregovora s EU. Zaev je za razliku od Trojke to uradio zarad interesa države, a opet mu narod dao crveni karton od kojeg se nikada nije oporavio. Lokalni izbori u BiH su za otprilike šest mjeseci, neka trikolori porazmisle trebaju li i imaju li šta slaviti.

    Ono što Trojka očito nije u mogućnosti shvatiti morali bi shvatiti svi drugi politički subjekti s adresom na prostoru koji je oslobodila ili odbranila Armija RBiH. Republika Hrvatska je nakon 21. marta 2024. godine postala mnogo ozbiljnija prijetnja nego je to bila ranije. Politički je slijep ko god ne vidi da su Plenković, Grlić Radman, Zovko slavili zeleno svjetlo za pregovore BiH i EU u podjednakoj mjeri u kojoj su to činili trojkaši kao političke marionete (lutke na konopcima predstave o uspješnosti države kojoj i danas prijeti nestanak).

    “Uspjeli smo” uzviknu Plenković, pa nas napomenu zašto je toliko ushićen: “Nastavit ćemo pomagati BiH i štititi interese Hrvata kao konstitutivnog naroda”. Zanimljivo, dok se čekao bijeli dim nad Evropskim vijećem potekla je informacija o spremnom Izbornom zakonu koji u formi i suštini predstavlja ostvarenje ovog Plenkovićevog “štititi interese Hrvata u BiH”. Čitaj – zaštita interesa HDZ-a i RH. Dakle, prije nego su opijeni samoljubljem Trojkaši uspjeli da se vrate u Sarajevo stigla je prva faktura.

    Stići će još neke, ekonomske, političke, energetske. Zagreb se nikad nije odrekao osnovne ideje da budemo njegova gubernija, samo je sofisticirao način na koji to ostvaruje. A dok Zagreb slavi priliku da nas lakše utopi u banovinu, moramo podsjetiti na najavu svesrpskog sabora koja dolazi iz Beograda. Taj sabor će razmatrati položaj srpskog naroda i definisati neke korake.

    A dio koraka već je definisao Milorad Dodik. April je za koji dan a on u aprilu očekuje da na talasima lažne evropske magije dobije ono što je zahtijevao, a i što mu je obećano. A to je progon stranih sudija, no siguran sam i ustupak na polju državne imovine koja mu je neophodna kao posljednja atribucija državnosti entiteta Rs.

    I dok legionari kompromisa pod Schmidtovom i Murphyijevom zastavom poplaćaju fakture za zeleno svjetlo na neizvjesnom putu, jedini prostor koji će moći uvesti u EU je Konjic kao forma onog slova “i” između prostora poznatog kao Bosna, odnosno Hercegovina.

    Za to vrijeme iz političke grobnice lidera na evropskom putu Zoran Zaev će se smijati Nikšiću i ortacima i čuditi kako na njegovom primjeru nisu shvatili da nijedan kompromis s interesima države nije vrijedan evropskog puta. Jer, evropski put definišu birokrate i kadrovi koji su u suštini identični projektu Trojke. Sve može kada odgovara uskogrudnim interesima grupacije koja vodi procese i ništa ne može kada im nije u interesu.

    Zato ću tekst završiti još jednom njemačkom poslovicom koja kaže: “Bolje je prijateljsko odbijanje nego nevoljno obećanje”. Samo još da Trojka i svi mi u Bosni i Hercegovini shvatimo da u Evropskoj uniji nema ništa prijateljsko. Sve je interes, pa i to da se disfunkcionalnoj BiH daju pregovori u naletu panike od sibirskog medvjeda čiji bijes stvara sve veću paranoju u Briselu!

    (NAP)

    Šta uistinu znači “otvaranje pregovora”: Jedan od hiljadu koraka koji čekaju BiH na putu ka EU!

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Dok lideri Trojke uživo slave moguće “otvaranje pregovora sa EU”: Čović ruši suverenitet BiH najavljujući neradni dan u BiH na dan izbora u Hrvatskoj!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Kakvu Bosnu i Hercegovinu Hrvatska vidi u okviru Evropske unije najbolje oslikavaju ovacije za Dragana Čovića koji je najavio na Općem saboru HDZ-a da će srijeda, 17. april, kada se održavaju hrvatski izbori, biti neradan dan i u BiH!

    Aplauzi koji su se prolomili salom jasno ukazuju kakvu politiku baštini HDZ, te kako stoji suverenitet Bosne i Hercegovine I kako ga Zagreb vidi!

    I ne prestaju se, ni dan-danas, baviti unutrašnjim poslovima Bosne i Hercegovine. Kad god to mogu, a trude se da to bude na skoro svakodnevnom nivou, hrvatski političari na svaki mogući način pokušavaju utjecati na političku situaciju kod svojih komšija.
    U tome im pomažu ekspoziture u vidu Dragana Čovića i HDZ-a BiH, koji voli Andreja Plenkovića više nego cijelu državu u kojoj živi.

    Jasno je svakom laiku da ovakav konstitutivni sistem u kojem postoje neke hrvatske stranke i neki hrvatski kantoni, Zagrebu će se omogućavati da se nastavi miješati u unutrašnje prilike u Bosni i Hercegovini.

    Zabrinjava šutnja lidera ‘Trojke’, koji na sve ostaju imuni i dalje mantrajući kako je kompromis sve što BiH treba, ali nikako da nam pokažu šta su u tom kompromisu dali HDZ I SNSD. A, da budemo jasni ‘Trojka’ je dobrano države dala.

    Otud i jeste problem što Elmedin Konaković ne vidi ništa sporno u svojoj rečenici da ‘nije fer da Hrvatima neko drugi bira predstavnike’, a dok mu nije problem da Čović proglašava svetkovine iz Zagreba kako djeca ne bi išla u školu, a HDZ glasači na izbore dali podršku Andreju Plenkoviću!

    Nije u lakoj poziciji upleo se tu i Zoran Milanović, pa onda ne čudi ni šutnja Nermina Nikšića, jer možda koji glas ode i SDP-u Hrvatske.

    I stoga dok ne naučimo napamet valja ponavljati da je Zagreb preko međunarodne zajednice, odnosno Ureda visokog predstavnika (OHR) uspio da postigne određene ciljeve u Bosni i Hercegovini. Nažalost, ti su ciljevi oslabili našu državu, što je i definitivno otvorilo dodatni prostor Zagrebu, ali i Beogradu da provode svoje politike u Bosni i Hercegovini.

    Beogradu i Zagrebu niti su aspiracije ugašene, niti im nešto na tom putu smeta. Zagrebu su narasli apetiti prema Bosni i Hercegovini, jer su uvidjeli da svoje politike u Bosni i Hercegovini mogu provoditi uz pomoć međunarodne zajednice – direktno iz Brisela!

    I sve to dok se trojka hvali mogućnošću otvaranja pregovora, iako suštinski znaju da to ništa ne znači, te da napredak nije postignut, već su se samo geopolitički odnosi promijenili početkom rata u Ukrajini. Nikako zbog toga što BiH postaje demokratska zemlja s jakom vladavinom prava. Nažalost, otvaranje pregovora neće značiti boljitak građanima, već sigurnost Zagrebu da će baš preko Brisela nastaviti jačati svoj utjecaj, prvenstveno u Hercegovini.

    I zato uporno izmišljaju bošnjački demografski oportunizmom i nekakve izmišljene sigurnosne problem. Na te izmišljotine nema adekvatnog odgovora, kao što nema ni reakcija na slobodne dane zbog izbora u Hrvatskoj.

    A, znate li zašto? Zato što institucije BiH nikada slabije nisu bile, a upravo na tim slabostima jača snaga Beograda i Zagreba.

    I nikakvi pregovori Bosni i Hercegovini neće u suštini donijeti prosperitet bez njenih jakih državnih institucija, koje u ovom slučaju izgleda nikome nisu važne!

    (NAP)

    Andrej Nikolaidis Dragi Bojiću: “Evo zašto odbijam bošnjački i crnogorski nacionalizam izjednačiti sa srpskim i hrvatskim…”

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    O, sveta prostoto

    Rasprava između mene i gospodina Draga Bojića ilustrativan je primjer nemoći dijaloga. Što god da se desi, bez obzira na snagu argumenata, nakon dijaloga svaka strana ostane na svome stanovištu. Ako bi se, pak, iz te rasprave izrodila otvorena i intelektualno poštena šira javna rasprava o nacionalizmu koja je nužna bosanskohercegovačkom društvu, ni njegovo ni moje vrijeme ne bi bilo protraćeno.

    Dakle: ja nakon „dijaloga“ još tvrđe mislim da je gospodin Bojić u krivu. Kao što i on, usudiću se pretpostaviti, misli da sam u krivu ja.

    Osvrnuću se, ipak, na samo jednu krivu tezu gospodina Bojića. Učiniću to zato što mislim da je to tačka u kojoj se najjasnije vide naše razlike.

    Ponoviću: crnogorski nacionalizam broji 0 žrtava. Gospodin Bojić tvrdi da nije tako i crnogorski napad na  Dubrovnik pripisuje crnogorskome nacionalizmu.

    Vlast koja je učestvovala u napadu na Dubrovnik bila je vlast Crne Gore. Ali je njen nacionalizam bio velikosrpski. Mila Đukanovića i Momira Bulatovića na vlast je doveo velikosrpski nacionalizam. U trenutku napada na Dubrovnik, Crna Gora je satelit Srbije. Napad na Dubrovnik je djelo velikosrpskog nacionalizma koji je u Crnoj Gori bio prisutan i destruktivna sila tada, kao što je i danas.

    U trenutku napada na Dubrovnik, što gospodin Bojić očito ne zna ili ne želi da zna, jer ruši njegove teze, crnogorski su nacionalisti okupljeni oko partije LSCG. Oni na Cetinju organizuju antiratne mitinge i pjevaju: „Sa Lovćena vila kliče, oprosti nam Dubrovniče“. Kao što će, ti crnogorski nacionalisti, kasnije na trgovima puštati pjesme Kemala Montena i plakati nad sudbinom Sarajeva. Razumijem da gospodin Bojić ima problem da to kognitivno mapira, ali to je prosto tako: govorimo o nacionalistima koji su oplakivali opsadu „tuđeg“ grada u koji se upustila njihova zemlja, oteta od strane velikosrpskog projekta.

    Crnogorske vlasti i ostali velikosrpski nacionalisti tada su crnogorske nacionaliste nazivali „ustašama“. Tako ih velikosrpski nacionalisti zovu i danas. Ali eto: gospodin Bojić tvrdi da su Dubrovnik napali baš „crnogorske ustaše“.

    Sa mojim stavom, prećutno i svojim prisustvom, složili su se Ministarstvo branitelja te Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. Otkrivanju spomen ploče u Morinju kod Kotora, gdje su u logor odvođeni zarobljeni hrvatski branitelji,  prisustvovali su ministri odbrane i vanjskih poslova Crne Gore Raško Konjević i Ranko Krivokapić, uz prisustvo hrvatskog ministra vanjskih poslova Gordana Grlića Radmana i ministra hrvatskih branitelja Toma Medveda.

    Tekst na ploči, koji su, it goes without saying, usaglasile hrvatska i crnogorska strana, glasi: „Tokom velikosrpskeagresije na Hrvatsku, ovdje je bio logor, takozvani Centar Morinj, za zatočene hrvatske civile i branioce.

    Sjećamo se zločina počinjenih da bi se osramotili ime i duh Crne Gore. Izražavamo žaljenje za sve patnje koje su proživjeli zatočeni. Da se nikada ne ponovi!”

    Što se toga čiji je nacionalizam, crnogorski ili srpski napao Dubrovnik, I Rest My Case.

    Uzgred, najodvratnija strana CG nacionalizma, prisutna kod malog dijela crnogorskih nacionalista, jeste očijukanje sa hrvatskim nacionalizmom, njegovom ustaškom frakcijom. “Ista nas je odgojila mati, Crveni smo mi Hrvati”, Sekula Drljević, Štedimlija i taj đir. O tome sam pisao i to jasno osudio. Izvolite dokaz. https://zurnal.info/clanak/naspram-draze-mihailovica-mora-stajati-ljubo-cupic/23360

    Tu, između ostalog, pišem: “Crna Gora koja nije građanska, demokratska i slobodna ne može dugoročno opstati. Efikasan odgovor na velikosrpski nacionalizam ne može biti ništa nacionalističko”. Toliko o mojoj podršci crnogorskome nacionalizmu.

    Iz očitih razloga, međutim, ne pristajem na izjednačavanje crnogorskog i srpskog nacionalizma. Ne samo zbog nejednakog broja žrtava koje stoje iza tih nacionalizama, nego i zbog toga što je srpski nacionalizam imperijalan, dok je crnogorski antiasimilatoran i antikolonijalan. Taj se nacionalizam, koji nema nikakvih teritorijalnih pretenzija prema susjedima, iscrpljuje u odbijanju asimilacije kojoj su Crnogorci od 1918. naovamo izloženi. Taj nacionalizam staje u iskaz: “Mi smo Crnogorci, ne Srbi”. Što je u očitoj suprotnosti sa stavom velikosrpskoga nacionalizma o tome da su svi i svuda Srbi, a sve okolne zemlje “srpske”.

    Crnogorski nacionalizam, koji su kao sredstvo oslobodilačke i emancipatorne borbe koristili i komunisti, ne da nije “isti” kao velikosrpski, nego mnogo više sličnosti ima sa alžirskim antikolonijalnim nacionalizmom, ili nacionalizmom koji je u svojoj borbi koristio marksistički revolucionar Thomas Sankara, koji će postati predsjednik Burkine Faso.

    Dio argumentacije koju sam koristio za crnogorski, važi i za bošnjački nacionalizam. U BiH, srpski i hrvatski nacionalizam su centrifugalne, dok je bošnjački (još uvijek) centripetalna sila. Ukoliko bi bošnjački nacionalizam postao asimilatorna ili imperijalna sila, u meni bi imao posvećenog neprijatelja. Dok ne bude tako, odbijam bošnjački nacionalizam izjednačiti sa velikosrpskim i (veliko)hrvatskim. Tvrdim da teza o “istovjetnosti nacionalizama” aktivno radi za imperijalne nacionalizme.

    Kada je katolička crkva spaljivala Jana Husa, pobožna je žena bacila cjepanicu u plamen na kojem je ovaj gorio pa se prekrstila. Tako, iz očitog neznanja, i gospodin Bojić baca drvo u vatru velikosrpskog nacionalizma u Crnoj Gori. Šta reći, osim ponoviti ono što je tom prilikom rekao Hus: O, sancta simplicitas! O sveta prostoto!

    Ovim je, što se mene tiče, “dijalog” između mene i gospodina Bojića završen.

    (Slobodna Bosna)

    123...56Stranica 2 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj