Nisam znao, ali čitajući kolumnu Selvedina Avdića sam saznao da je objava skrinšotova koji dokazuju kako je Franjo Šarčević glasačima Željka Komšića “jebavao majke”, “lukavo tempirana”, te da je “iskorištena za pokretanje nove, još bespoštednije hajke” na profesora matematike. Nisam znao, ali me, eto, bivši urednik sa Žurnala i vječni prezimenjak Selvedin, nauči da je za neke psovke, ako se, kao Franjo, zalažete za “laičko društvo i sekularnu državu”, bitan kontekst, dok je, recimo, za uzvratne psovke Franji, kontekst potpuno nebitan.
Jer kad Franjo psuje majke glasačima Željka Komšića, a ima ih najmanje 220 hiljada, nije isto kao kada, recimo, glasači Željka Komšića psuju majku Franji.
Franjo Šarčević je, ako ćemo pravo gledati, u ovom trenutku “režimski matematičar”. Podržala ga je, javno, Naša stranka, vladajuća politička partija na nivou Općine Centar, Kantona Sarajevo, Federacije BiH i, na koncu, države BiH. Dakle, vlast je uz Franju. I to je, sasvim ok.
A ako je vlast uz Franju Šarčevića, ko to, onda, ugrožava “režimskog matematičara”? Botovi. I to oni botovi koji se služe istim rječnikom kao profesor Šarčević kada, recimo, piše da je profesor Vahidin Preljević “nacionalistička hulja”, da je Emir Suljagić “medicinski slučaj”, da glasačima Željka Komšića “jebe majku” i kada ismijava gradonačelnicu Sarajeva Benjaminu Karić zbog njenog djevojačkog prezimena Londrc.
Nisam primijetio da su Emir Imamović Pirke, koji toliko voli Bosnu da je emigrirao u Hrvatsku, i Selvedin Avdić, koji se nepotrebno stidi svoje ratne prošlosti u Armije RBiH, i dvadesetak članova PEN Centra BiH koji su stali u odbranu Franje Šarčevića od “botovskog napada”, stali u zaštitu, recimo, Benjamine Karić kada su je “sekularni” botovi s lijeve strane vrijeđali zbog dijeljenja baklave. Koja je razlika između botovskog napada na Karićevu ili Šarčevića? Zašto Franjo zaslužuje podršku, a Benjamina ne? Zašto je seksističko iživljavanje nad Dušankom Majkić “društveno prihvatljivo” za “pisce i kolumniste” Pirketa i Sefketa, dok se svi njihovi istomišljenici odmah postrojavaju kada, naprimjer, treba braniti likove i djela Sabine Ćudić ili Mie K. Abazović.
Kada sljedbenici ideologije Franje Šarčevića poručuju da će Sebija Izetbegović završiti kao Elena Čaušesku, tada nema ni Sefketa niti Pirketa, koji je nestao kao da je “ubiven”. Jer to nije “odvratna prijetnja”. Tada niko ne potpisuje peticije. Jer nije isto psovati majke Franji i pozivati na smrt Sebije.
U Sarajevu se godinama, evo, mogu problematizirati i živa i mrtva djeca. Broj mrtve je, sjetit ćemo se, problematizirao psiholog i kurir Srđan Puhalo. Oblačenje žive je problematizirao Franjo Šarčević.
Ako je to sloboda izražavanja, ok. Ali onda je i sloboda izražavanja kada ljudi koje su povrijeđeni tim prebrojavanjem mrtve djece i problematiziranjem oblačenja žive djece psuju majke Puhalu i Šarčevićem. Sve dok ne ugrožavaju njihove živote.
Ne možete davati pravo Puhalu i Šarčeviću da psuju kome žele i preispituju što god žele, a istovremeno oduzimati pravo onima koji žele da psuju Puhalu i Šarčeviću. I njihovim istomišljenicima.
Kada sam ga sredinom ove sedmice pozvao da dođe u moju TV emisiju i obrazloži svoje stavove, Franjo Šarčević se zahvalio, kazavši da cijeni poziv, ali da ne može gostovati. Par sati kasnije će se na Facebooku pohvaliti kako mi je “lagao” i kako ne cijeni moj poziv.
Ok. Ugledni profesor javno priznaje da laže. Logično je zapitati se koliko puta nije priznao da je lagao. A laž i dosljednost ne idu zajedno.
Da nema ništa sporno u njegovim stavovima, Franjo Šarčević bi došao u emisiju i, uz sva logična pitanja, ubijedio i mene i onih 200 hiljada gledalaca da je u pravu. Argumentima. Ali zna i on da nije u pravu. I zato se boji suočavanja sa vlastitim nelogičnostima.
Jer život nisu brojke, osim u trenucima kada brojimo godine. Život nisu računske operacije, osim u trenucima kada nekom oduzimaju život. Franjo Šarčević možda zna matematiku. Ali sigurno ne zna politiku. I ne zna ništa o izbornom zakonodavstvu. I ne zna ništa o količnicima koji određuju delegate u domovima naroda. Njegova matematika, prema kojoj je prosta većina – 50 posto plus jedan glas ne vrijedi u Bosni. Ovdje mnogo manje vrijedi bošnjački glas od hrvatskog glasa. I samo ovdje 50 posto plus jedan glas ne znači da vladate. Ovdje to znači da vladaju vama. Uz pomoć glasova ponekog sefketa, pirketa, kazaza i ostatka društva nečega. Da se razumijemo, njihovo je pravo da budu šta god žele. Ali to ne znači da samo oni imaju pravo “na istinu” i “moralisanje”. Zato, za kraj – POZDRAV DOMOVINI! Jer pod tim je pozdravom, i pod zastavom ljiljankom, opstala sloboda.