U tekstu “Bosanskom nacijom” protiv ZAVNOBiH-a”, Ivo Komšić predstavio se teorijski i politički nedostojno o: Referendumu u BiH (1992.), historijskom smislu i značaju ZAVNOBiH-a, Daytonskom ustavu za BiH, internacionalnom priznanju BiH, odnosu Bosanske nacije i mogućih historijskih političkih projekata tzv. bošnjačkog entiteta u BiH, Bosanskoj naciji kao bošnjačkom nacionalističkom projektu, o troetničkom nacionalnom karakteru BiH itd.

Na referendumsko pitanje (1992.) o suverenitetu i nezavisnosti BiH glasali su, isključivo, građani BiH, a ne narodi BiH, kako tvrdi Ivo Komšič. Pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendumsko pitanje postavljeno je: (1) direktno građanima BiH; (2) u pitanju građanima, iza zareza, pridodato je “narodi BiH”; (3) navedena su imena naroda u tadašnjem Ustavu BiH, Muslimani, Srbi i Hrvati; (4) ali, uz imena spomenutih naroda, što je od izuzetne važnosti, u istom dijelu rečenice, u kontinuitetu, bez zareza ili nekog drugog interpunkcijskog znaka, dodat je još jedan dio pitanja koji, kao što vidimo, glasi: “i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, koji žive u BiH.

Zbog navedenog dodatka u referendumskom pitanju, nesporno je pravo na BiH, u svakom pogledu, ne samo građana pripadnika spomenutih etnokulturnih zajednica, naroda: Muslimana (Bošnjaka), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, već, isto tako, i podjednako, i građana pripadnika drugih naroda koji u njoj žive, Jevreja, Roma, nacionalnih manjina u BiH itd. Na Referendum nisu pozvani da glasaju samo pripadnici triju, već svih naroda u BiH, nezavisno od toga koliki ih je bilo brojčano ili procentualno u odnosu na ukupan broj stanovnika BiH.

Referendumom o suverenitetu i nezavisnosti BiH (1992.) izglasana je građanska država svih naroda, etnokulturnih zajednica,  koji u njoj žive, a ne troetnička suverena i nezavisna država BiH, kakvu zastupa Ivo Komšić.

Referendumsko pitanje nije samo formulisano kao građansko, a ne etničko pitanje, već je i samo glasanje bilo građansko, a ne etniko. Na njemu su glasali građani BiH sa zajedničkih, građanskih glasačkih spiskova, a ne građani sa odvojenih, zasebnih, glasačkih spiskova naroda.

Ivo Komšić, s jedne strane, ktitikuje moje stavove o građanskoj utemeljenosti BiH na Referendumu, a, s druge strane, sam priznaje tu činjenicu. “Na Referendumu građani su glasali za suverenu i nezavisnu državu”, piše Komšić.

Daytonski ustav BiH nije zasnovan na ishodu Referenduma i njegovom pitanju građanima o suverenosti i nezavisnosti BiH. On je građansko referendumsko pitanje i građansko glasanje u BiH transformirao u etnički politički ustav. Daytonski ustav BiH je zbog toga neevropski i nedemokratski ustav, u suprotnosti je sa svim standardima ljudskih prava u demokratskim državama EU. Tu ocjenu izrekao je Evropski sud za ljudska prava u svim do sada donesenim presudama građanima BiH u vezi s njihovim ustavnim statusom u BiH. One dokazuju suprotnost ustava BiH sa evropskim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima.

Evropski sud za ljudska prava donio je dvije grupe presuda građanima BiH: (1) presude koje se tiču kolektivnih prava, prava etnija, naroda: presuda Sejdić i Finci protiv BiH (2009.); (2) presude koje se tiču građanskih, individualnih, ljudskih prava: presuda Zornić protiv BiH (2014.), Pilav protiv BiH (2017.), Pudar protiv BiH (2021.), Kovačević protiv BiH(2023.).

Presuda Sejdić i Finci protiv BiH tiče se etničkih političkih prava Jevrejskog i Romskog naroda. Presuda jasno kaže da Finci i Sejdić imaju pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH kao pripadnici Jevrejskog i Romskog naroda, jer narodi BiH nisu samo Muslimani, (Bošnjaci), Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, već i Jevreji, Romi i drugi narodi koji u njoj žive. Uskraćivanje njihovog prava da budu kandidati za Predsjedništvo zbog toga što nisu pripadnici jedne od tri tzv. konstitutivne etničke grupe je njihova građanska diskriminacija kojom im se oduzima univerzalno građansko pravo da biraju i budu birani.

U ostalim presudama, Evropski sud za ljudska prava ustanovio je diskriminaciju individualnih, građanskih, prava tzv. konstituentnih naroda u Daytonskom ustavu BiH.

U osnovi, Daytonski ustav za BiH izveo je loše sadržaje ZAVNOBiH do ustavno-političkog apsurda.

Pod sdaržaj građanskog refenduma u BiH, čije je građansko pitanja formulisala Skupština BiH, Ivo Komšić podmeće HDZ-ovo Livanjsko pitanje koje je formulisano u pripremi za odluku Skupštine BiH o referendumu. Međutim, Skupština BiH je odbacila Livanjsko etničko pitanje.

HDZ-ovo Livanjsko etničko pitanje, pripremljeno za Referendum građana BiH, glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?” Ivo Komšić danas interpretira građanski karakter države BiH, izglasane na njenom građanskom Referendumu (1992.), kao uređenje BiH projicirano, isključivo, na Livanjskom etničkom pitanju.

BiH nije internacionalno priznata kao troetnička država, kako tvrdi Ivo Komšić, već kao država-nacija. Nisu narodi, kao etničke kulturne zajednice, niti u BiH niti bilo gdje drugdje, subjekt internacionalnog prava, i kao etničke kulturne zajednice nemaju i ne mogu imati internacionalno priznanje. Subjekt internacionalnog prava je država kao pravno-politički institucionalno organiziran narod, odnosno nacija. BiH je postala članica UN-a po univerzalnim standardima. Internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, nije priznala, ni zajedno ni pojedinačno, “etnokulturne narodne zajednice”, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH: Muslimane (Bošnjake), Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, već državu BiH u kojoj su svi građani BiH, ne samo pripadnici navedena tri naroda, jedan jedinstven politički narod, Bosanska nacija-država.

Ivo Komšić ne razumije razliku između naroda i nacije, države BiH, institucionalno pravno-politički organizirane nacije građana, i naroda kao etno-kulturne zajednice, te tako i zbog toga ne razumije razliku između Bosanske nacije i etno-kulturnih narodnih zajednica u BiH: Bošnjaka, Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata.

Vrhunac insinuacija u Komšićevom tekstu “S Bosanskom nacijom protiv ZAVNOBiH-a” je njegov postulat, kojeg ne dokazuje, jer polazi od njega kao unaprijed date istine, da “s Bosanskom nacijom Bošnjaci samo dobijaju novo nacionalno ime”. Zašto je ovo licemjeran Komšićev postulat? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što Komšić vrlo dobro zna da je to monstruozna laž koja se u velikohrvatskim i velikosrpskim, što će reći, antibosanskim krugovima bezpogovorno prodaje.

Neću ponavljati ono što sam već kazao o odnosu postojeće Bosanske nacije i tzv-ih nacija BiH-e o kojima govori Komšić, jer to ne vrijedi ponavljati, bilo zbog toga što on nije u mogućnosti to da shvati, iako je to vrlo jednostavno, bilo zato što želi takvu zamjenu. Njemu veoma odgovara zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac. Ono što on želi pripisuje meni, jer se tako prologira važenje i upotreba svetog nacionalno trojstvo u BiH. S takvom promjenom prostor za sprpski i hrvatski separatizam političkog komšićevstva se širi i nastlja. Ja sam apsolutno protiv takve ideje. Po mom viđenju, zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac je nemoguća i vrlo opasna, kako za Bošnjake tako i za Bosanace, stoga taj Komšićev “prigovor” odbacujem kao zluradu insinuaciju.

Koliko je besmislena insinuacija Ive Komšića da je pojam Bosanska nacija samo “drugo ime” za Bošnjačku naciju lahko je ustanoviti uporednom analizom osnovnih etnokulturoloških karakteristika pripadnika narodne zajednice Bošnjačka, na jednoj, i kulturoloških karakteristika građana Bosanaca, na drugoj strani.

Uporedna analiza sadržaja značenja Bošnjak i sadržaja značenja Bosanac vidno pokazuje koliko je: (1) infantilna  identifikacija Bošnjaka i Bosanaca; (2) koliko Bosanska nacija, ni u kakvom smislu, ne može biti novo “nacionalno ime” Bošnjaka, kako tvrdi Komšić; (3) koliko Bosanska nacija ne može biti, u bilo čemu, savremena manifestacija bošnjačkog nacionalizma i unitarizma, kako tvrdi Ivo Komšić.

Bošnjaci, danas, u vjerskom smislu su muslimani, ateisti ili agnostici, dok su Bosanci, danas i u budućnosti, u vjerskom smislu, muslimani, katolici, pravoslavci, judaisti, agnostici ili ateisti i td.

U pogledu jezika, govorni jezik Bošnjaka je Bosanski jezik, dok su govorni jezici Bosanaca: Bosanski jezik, Srpski jezik, Hrvatski jezik, jezici drugih etničkih društvenih grupa ili neki svjetski jezik za koji se dogovorno opredijele građani BiH (npr. Engleski ili Njemački.)

U kulturološkom smislu, svaka etnička zajednica u BiH zivi u svojim odrednicima, nikom se ništa, kulturološki, niti dodaje niti oduzima. Etnokulturne zajednice, narodi: Bošnjak, Bosanski Srbin, Bosanski Hrvat, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH, u njohovoj zajedničkoj, obuhvatnoj Bosanskoj naciji, ostaju biti to što su bile i što jesu.

Dakle, za onog ko ima minimum moći zapažanja lahko uočava da sadržaj nacionalnog ime Bosanac niti sadrži bošnjački nacionalizam i unitarizam, niti je novo nacionalno ime za Bošnjake, kako insinuira Ivo Komšić. Njegov politički problem nije u tome što je Bosanska nacija zaista bošnjački nacionalizam, već u tome što mu Bosanska nacija suzbija hegemonistički hrvatki nacionalizam i separatizam Bosanskih Hrvata u BiH.

Za razliku od Komšićevog svetog komunističkog etno-nacionalnog trojstva u BiH, zasnovanog na velikosrpskim velikohrvatskim hegemonističkim koncepcijama svesrpskog, odnosno svehrvatskog etnocentričkog svijeta i jedinstva, s jedne, i međusobnih etno-kulturnih razlika između bosanskih naroda, s druge strane, koncepcija Bosanske nacije zasnovana je na filozofskoj antropologiji prirodne istosti ljudi i na njoj utemeljenoj njihovoj građanskoj društveno-političkoj jednakosti. U konkretnom slučaju, u BiH, na prirodnoj istosti i njihovoj građanskoj pravno-političkoj jednakosti, ne samo Bošnjaka, Bosanskih Srba, Bosanskih Hrvata, već i bosanskih Jevreja, bosanskih Roma i drugih etnokulturnih zajednica, bez obzira na njihove kulturne, vjerske, klasne, spolne, dobne, etničke i drugu razlike. Zalažući se za etnocentrički koncept BiH, koncept etno-kulturnih razlika, s izgovorom na specifičnost BiH, Ivo Komšić brani Srbiju i Hrvatsku u BiH, na štetu BiH.

Ivo Komšić politikanskim manipulacijama sotonizira Bosansku naciju, između ostalog, i zato što je ona, u njegovoj manipulativnoj interpretaciji, “protiv ZAVNOBiH-a”. Objektivnom historijsko političkom analizom ZAVNOBiH-a mogu se utvrditi njegove kako pozitivne tako i negativne strane, s obzirom na definitivno rješenje Bosanskog pitanja.

Pozitivne strane ZAVNOBiH-a, između ostalih, su: (1) priznanje državnog identitet BiH; (2) niki oblik priznanja političkog identiteta muslimana (Bošnjaka); (3) priznanje da su muslimani (Bošnjaci) dio političke supstance državnog identiteta BiH.

U odnosu na dotadašnji politički odnos Srba i Hrvata prema Bošnjacima, od  Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, preko Kraljevine Jugoslavije, ZAVNOBiH je bio značajan politički iskorak u pogledu priznavanja, bilo kakvog, politički relevantnog identiteta Bošnjaka i identiteta državnosti države BiH.

Hegemonističko imperijalističku srpsku i hrvatsku politiku pojedinačno i njihovu zajedničku politiku prema političkom identitetu Bošnjaka i identitetu države BiH, od odlaska osmanlija do ZAVNOBiH-a, simbolizira i izražava Sporazum Cvetković-Maček (1939.).

Sporazum Cvetković-Maček: (1) negira postojanje bilo kakvog oblika političkog identiteta Bošnjaka; (2) negira postojanje bilo kakvog etnopolitičkog osnova postojanja države BiH, jer, navodno, BiH nema svoju jedinstvenu etničku zajednicu da bi zbog i na osnovu nje trebala i mogla opravdati razlog svog postojanja kao država; po velikosrpskim i velikohrvatskim političkim doktrinama, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su međusobno sasvim različiti narodi do te mjere da ne trebaju i ne mogu imati zajedničku državu (BiH), a Bošnjacima se negira bilo kakav politički identitet; oni su ili Bosanski Srbi muslimanske vjere ili Bosanski Hrvati muslimanske vjerene, te kao takvi ni oni ne mogu biti etničkokulturni osnov formiranja i postojanja posebne države BiH. Srpsko i Hrvatsko osporavanje bosanskog etnopolitičkog osnova formiranja i postojanja države BiH i srbizacija bosanskih pravoslavaca, odnosno hrvatizacija bosanskih katolika, su išle zajedno i u isto vrijeme; danas, politički Komšići, osporavanjem mogućnosti postojanja Bosanske nacije i bilo kakvog Bosanstva, osporavaju mogućnost trajnog i stabilnog postojanja države BiH, rade isto to što su radili njihovi politički pretciporicanjem bilo kakvog jedinstvenog identiteta ondašnjeg Bosanskog naroda i državnog identiteta BiH; (3) (Sporazum Cvetković-Maček) negira bilo kakav historijski oblik državnog  postojanja BiH koji bi, eventualno, mogao biti osnov njenog savremenog postojanja.

Negativni sadržaji ZAVNOBiH-a su ostatci i nastavak hegemonističke srpsko-hrvatske politike prethodnog historijskog perioda. Oni se sastoje i ogledaju u njegovim sljedećim činjenicama:  (1) stvaranje dvojnih nacionalnih identitetaBosanskih Srba i Bosanskih Hrvata kao završnih činova srbizacije i hrvatizacije bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika u prethodnom historijskom periodu; (2) političko objedinjenje Bosanskih Srba sa svim Srbima izvan BiH i političko objedinjenje Bosanskih Hrvata sa svim Hrvatima izvan BiH; (3) u ZAVNOBiH-ovskoj definiciji Bosne i Hercegovine nema bosanske državno-teritorijalne odrednice Bosanski, niti u imenu Bosanskih Srba, niti u imenu Bosanskih Hrvata, što nikako nije bilo niti moglo biti slučajno; (4) omogućen je, a u neku ruku i legitimiran: (a) direktan državni i svaki drugi uticaj Srbije i Hrvatske na državu Bosnu i Hercegovinu, u svakom pogledu; (b) konstruiran jedinstven Srpski svet u Srbiji i BiH, odnosno konstruiran jedinstven Hrvatski svijet u Hrvatskoj i u BiH, kao jedinstveni etnonacionalni politički svijetovi.

Ivo Komšić fetišiziranjem ZAVNOBiH-a fetišizira srbijansko srpstvo i hrvatsko hrvatstvo u BiH, naravno na štetu Bosanstva, Bosanske nacije, državnog suvereniteta i nezavisnosti BiH.

U cijeloj historiji komunističke vlasti u SFRJ i SR BiH, donekle i u današnjoj BiH, prisutna je glorifikacija ZAVNOBiH-ovske troetničke kao tronacionalne formule BiH, političko obogotvorenje njenog troetničkog svetog trojstva.

Imajući u vidu kako negativne tako i pozitivne strane ZAVNOBiH-a primjetna je i objektivno politički nesporna njegova historijsko-politička ambivalentnost. Ali, bez obzira na to, ZAVNOBiH je pozitivan historijski događaj koji je proizveo viši historijski oblik državnosti BiH.

Bosanska nacija nije protivna pozitivnim, već negativnim sadržajima ZAVNOBiH-a; iako njegov rezultat nije bio suverena i nezavisna država BiH, već ulazak u novu državnu zajednicu, SFRJ, nadređenu BiH, sličan onima kakve je BiH imala u prethodnim velikim carstvima, osmanskom, austro-ugarskom, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, ZAVNOBiH je obnovio državnost BiH ukinutu Sporazumom Cvetković- Maček i time doprinio emancipaciji današnje Bosanske nacije i države BiH.

BiH je postala, u punom smislu, suverena i nezavisna država internacionalnim priznanjem (1992.) tek nakon njenog krvavog oslobodilačkog rata (1992-1995.) po standardima koji imaju opću primjenu. Tada je internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, priznala i primila državu BiH u svoje članstvo i u svoj sastav kao jednu, jedinu, jedinstvenu naciju po općevažećim standardima. Komunističko etno-kulturno trojstvo, koje Ivo Komšić naziva nacijama i pridaje mu status svetog trojstvo u BiH, dobilo je isključivo unutarbosansku političku upotrebnu vrijednost. Dokaz tome je da ni u jednoj internacionalnoj organizaciji, od onih regionalnih, preko evropskih do svjetskih, ne postoje tri stolice za “njene tri nacije” u BiH, već da postoji samo jedno jedna stolica za jednu jedinu, internacionalno priznatu, Bosansku naciju. Nije slučajno ime Generalna skupština Ujedinjenih nacija.

Danas s EU i NATO alijansom ne pregovaraju o ulasku u njihovo članstvo niti Bošnjaci niti Bosanski Srbi niti Bosanski Hrvati, već Bosna i Hercegovina kao jedinstvena, jedna i jedina Bosanska nacija, sviđalo se to političkim Komšićima ili ne sviđalo.

Dno dna “naučne” i političke malicioznosti Ive Komšića je dovođenje u sadržajnu vezu i identifikacija ideje Bosanska nacija sa ratnim projekcijama tzv. muslimanske države u vrijeme bosanskohercegovačke oslobodilačke borbe (1992-1995.), s državama: (1) “nazvanim ‘krijeposna muslimanska država” objašnjena u tuzlanskom listu “Zmaj od Bosne” (br. 51, 27. 9. 1993.) i, (2) “zvaničnim prijedlogom SDA na Skupštini BiH 7. 2. 1994. godine” “treće republike” “u paketu Unija tri republike” BiH.

Zbog čitatalaca ovog teksta, ne zbog političkih Komšića, naglašavam da Bosanska nacija nema, ama baš nikakve veze niti s navedenim oblicima muslimanske države, koje spominje Ivo Košić i zlonamjerno dovodi ih u vezu s Bosanskom nacijom, niti bilo s kojim drugim ratnim političkim projektom tzv-e muslimanske države kao tzv-im trećim entitetom, ako je uopće postojao. Bosanska nacija je s njima apsolutno nespojiva i njima totalno suprotna.

Bosanska nacija, institucionalno pravno-politički organiziranih građana države BiH, pod svojim sadržajem apsolutno ne podrazumijeva: (1) građane jedne etnokulturne zajednice: Bošnjačka, Bosanskih Srba ili Bosanskih Hrvata, već građane svih njih zajedno, podjednako; u istom pravnom i političkom smislu, Bosanska nacija obuhvata, ne samo građane spomenutih, već i građane svih ostalih etnokulturnih zajednica u BiH u svemu: društveno, politički, pravno; (2) ne podrazumijeva i ne odnosi se neki etnički ograničen teritorij države BiH. Bosanska nacija podrazumijeva cijelu teritoriju u međunarodno priznatim granicama BiH. Bošnjaci su sahranili projekte muslimansko-bošnjačkog entiteta, ako ih je bilo, i očekuju da isto to urade i ostali narodi BiH-e. Bosanska nacija je politički koncept koji ne samo da je put trajnog mira i suživota. On ljude spaja i povezuje, a ne razdvaja i međusobno ih ne sukobljava.

Na kraju, Ivo komšić reducira staljinsko-kardeljevsku definiciju nacije. U tekstu “Bosanskom nacijom’ protiv ZAVNOBiH-a” (tačno.net 16. 02. 2024.) definira naciju kao “etničko-kulturnu narodnu zajednicu“. Na ovoj prevaziđenoj teorije nacija, na manipulacijama, historijskim poluistinama i konstrukcijama o Referendumu građana BiH (1992.), ZAVNOBiH-u, internacionalnom priznanju BiH, Bosanstvu, Bosanskoj naciji, političkom karakteru države BiH itd., koji imaju za cilj zaštitu hrvatskog etnocentrizam u BiH naša dalja javna rasprava postaje bezpredmetna.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

Prethodni članakSDP-ova struktura porazila NiP: Ministar Rimac neće potpisati imenovanje Ismeta Gavrankapetanovića za direktora KCUS-a
Naredni članakPretresi u Sarajevu i Zenici: Kenan Uzunović bit će ispitan u prostorijama SIPA-e zbog davanja lažnog iskaza