Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Analize

    Analiza Senada Avdića: Da li je Narod i pravda samo “Omikron soj” Stranke demokratske akcije?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    Aktuelni slučaj sa Edinom Fortom, premijerom Kantona Sarajevo, i izjavom koju je dao britanskom The Guardianu pokazao je (iznova) nespremnost i nesposobnost ovdašnje javne, političke, medijske scene za ozbiljnu raspravu o bitnim društvenim, javnim pitanjima. Umjesto takvih rasprava, javnost je danima zapljusnuta “obnovljivim izvorima” politikanskog primitivizma, populističkog prostakluka i šibicarskog žongleraja između bitnog i profanog. Sve se to čini kako bi se izbjegla ili zamaglila suština uzroka našeg svekoliko propasti.

    Forte i fazoni

    Izjava Edina Forte na koju se ustremila jata strvinarskih pseudopatritoskih ptičica na društvenim mrežama od svega za šta ga optužuje, što mu se pripisuje i učitava, samo je netačna, površna i pomalo priglupa. Potpuno je nevažno da li je on novinaru britanskog lista rekao da su u ratu seljaci pobijedili građane, kako je to pisalo u prvobitnoj verziji članka, ili je pak kazao da je ruralna kultura porazila sarajevski urbani duh i kulturu, kako je kasnije korigirao autor teksta u The Guardianu.

    I u jednom i u drugom slučaju, odnosno ispravci krivog navoda, Fortina se izjava svodi na niz pogrešaka, nepreciznosti, kumulativnog neznanja što je neumoljivo dovelo do krivih zaključaka. Optuživati, kao što je to učinio premijer Sarajevskog kantona, srbijanski turbo-folk kao, prema njegovom viđenju, ruralno-seljački muzički žanr da je kriv za urušavanje nekadašnje dične i reprezentativne sarajevske urbane kulturne scene je, najblaže rečeno, djetinjasto. Napisana je u posljednja dva-tri desetljeća omanja biblioteka ozbiljnih knjiga i stručnih radova o fenomenu turbo-folka i u svima njima se taj muzički pravac tretira kao urbani fenomen imanentan srpskom tranzicijskom društvu unutar kojeg je nastao. Turbo-folk je (ne samo u Srbiji, nego recimo i u Bugarskoj, Rumuniji) pupčanom vrpcom vezan za gradski, postkomunistički sociokulturni milje, kao što je recimo i sevdalinka nastala unutar gradskog okruženja, mahale i avlije. Ništa manje nije urbano, recimo Jelena Karleuša od Amire Medunjaninniti je Aca Lukas “seljačkiji” od Damira Imamovića: radi se o tome da su prvo dvoje srpskih turbo-folk ikona niska, potrošna, šund muzička produkcija, a Medunjanin i Imamović spadaju u nišu tradicionalnih umjetničkih vrijednosti.

    Nije srbijanski turbo-folk odgovoran za kulturno i duhovno urušavanje Sarajeva, taj se proces odvijao autohtono i autonomno, njega su generirali politički procesi i dominantne političke i ekonomske elite, pored ostalog i vlast na čijem je čelu Edin Forto. Ta je vlast, pored ostalog doprinosa jačanju subkulturne scene, nakon četvrtog vijeka pokretanja i uspješnog trajanja ostavila Sarajevo bez Jazz festivala, jednog od najznačajnijih muzičkih događaja, u regionu koji je bio protivteža i brana potpunoj dominaciji muzičkog prostakluka i estradne pornografije.

    Guardian i zaštitnici privatizacije

    Ali tekst u The Guardianu uopće nije bio posvećen ovim sociološko-kulturološkim naklapanjima, on se bavio konkretnim, aktuelnim sarajevskim slučajevima. Stoga, raširimo malo sliku, pa konstatirajmo da je povod teksta i njegovog autora bila nedavna privatizacija hotela “Igman” na istoimenoj olimpijskoj planini. Nakon skoro trideset godina i 15-ak neuspjelih pokušaja prodaje toga objekta, vlasti Kantona Sarajevo su ga napokon prodale, neposrednom pogodbom izvjesnoj firmi u mješovitom vlasništvu koju zastupa biznismen i bivši nogometaš Emir Granov. On, koliko se može primijetiti iz izjave koju je davao, zastupa kapital i poslovne interese biznismena iz Ujednjenih Arapskih Emirata. Granov je prije mjesec dana boravio u Dubaiju u sastavu delegacije iz BiH na izložbi EXPO. Predstavljanje BiH na tom događaju na sebe je samonicijativno, preuzimajući prerogativ i atribute države sebi prigrabio Kanton Sarajevo, predsjednik Organizacijskog odbora je bio Adnan Delić, ministar privrede u Kantonu Sarajevo. Kako je navedeno na službenoj stranici Vlade Kantona, Granov je na EXPO-u prisustvovao kao “predstavnik državnog investicijskog fonda Dubaija i poslovne zajednice” .

    Desetak dana nakon povratka iz Dubaija (i ministra Delića i biznismena Granova) došlo je do prodaje hotela “Igman” neposrednom pogodbom firme “The Place” zastupane po Emiru Granovu za 5,1 milion maraka. Prije nekoliko nedjelja “Akta portal” je objavio da su u vlasničkoj strukturi firme “The Place” (čiji su vlasnici iz Ujedinjenih Arapskih Emirata) nalaze firme “My place” doo Sarajevo, Top on doo Sarajevo, Mohammed Ibrahim Al Shaibani, te Emir Granov (firma “Granoff”). Zanimljiva je i vlasnička struktura firme My Place, koja stoji iza nekoliko elitnih nekretnina, čiji je osnivač MLB Group.doo, iza koje stoje Saša Spasojević i Gordan Memija. Ime ovoga potonjeg, Memije, se posljednjih nekoliko godina često pominjalo u medijima uglavnom po dubioznim vezama sa Edinom Gačaninom, vođom jednog od najvećih evropskih narkokartela “Tito &Dino”. Ovih dana je portal “Istraga” objavio fotografiju Gačanina i njegovih tjelohranitelja, snimljenu u Dubaiju, gdje relativno bezbjedno živi i posluje. Memija je također u prijateljskim odnosima sa Elmedinom Konakovićem, liderom stranke Naroda i pravde, zajedno su obavili haddž prije nekoliko godina.

    Elmedin Konaković je usred medijskog linča nad svojim koalicijskim partnerom pritekao u pomoć Edinu Forti jednim krajnjim prizemnim, uličarskim objašnjenjem da kada je ovaj govorio o “seljacima”, mislio je zapravo na “papke” što, kako je kazao, nema ni geografsku ni nacionalnu konotaciju, nego je onako više psiho-socijalna poštapalica. Tako je i Konaković skrenuo raspravu sa suštinskog i stvarnog, na slijepi, neprohodan kolosijek.

    A pravi i jedini relevatan kolosijek upućivao je upravo autor teksta u The Guardianu. On je otkrio, a niko u BiH to nije prenio, da je za preuzimanje hotela “Igman” bio zainteresiran Dimitri Hegemann, njemački glazbeni producent i promotor. Hegemann je poznato ime u njemačkoj i europskoj glazbenoj industriji, a uživa ugled u Sjedinjenim Američkim Državama. U svijetu glazbenog poduzetništva postao je poznat 90-ih godina prošlog stoljeća kada je nakon sloma komunizma porušene, prazne tvornice pretvorio u okupljališta ljubitelja tehno-muzike. Smatra se da je na muzičko-scenskim instalacijama presudno utjecao na stvaranje jedne vitalne I popularne subkulturne performativne scene u Njemačkoj, koja je snažno oblikovala ukus mladih generacija tih prelomnih postkomunističkih godina. Hegemannov koncept je apliciran u SAD, u gradu Detroitu, centru (propale) autoindustrije, u čijim je praznicima tvornicama niknula alternativna glazbena scena. Ovaj glazbeni promotor tijesno surađuje sa najpoznatijim elektro-pop bendom u Europi, grupom“Kraftwerk” koja je prije nekoliko godina imala sjajan nastup u Sarajevu.

    U tekstu u The Guardianu nije navedeno na koji je način Nijemac Dimitri Hagemann artikulirao i na koga je adresirao svoj interes za hotel “Igman”. No načelno i bez poznavanja detalja koji su nedostupni, treba konstatirati da je izbor između Nijemca, njegove mjerljive reputacije i transparetne poslovne biografije (i filozofije) s jedne, i njegovog bosanskog konkurenta sa arapskim parama i vezama u vlasti, sa mnogim zamračenim poslovnim referencama, pa i vlasništvom, predstavljao I opredjeljivanje između dva kulturna i civilizacijska koda i teško uporediva poslovna modela- poduzetničko-protestantskog i orijentalno-jaranskog. (Poslušati pjesmu “Ali” Zabranjenog pušenja). Svaki od njih ima i svoju kulturnu, pa i muzičko-umjetničku poruku i reperkusije. Nemamo previše iskustva u BiH (u konkretnom slučaju Sarajeva) sa muzičkim i kulturnim prosedeom kojeg nudi Dimitri Hagemann, pored ostalog i zato jer su vlasti u pristrasnim privatizacijskim operacijama preferirale “arapske prijatelje”, potpomognute ovdašnjim njihovim “pomagačima”. Među tim “povezanim licima” je najprisutniji Muhamed Granov (otac bizmismena Emira), predratni osuđenik za privredni kriminal, Senad Šahinpašić-Šaja, osoba sa američke crne liste, i još nekolicina skorojevićkih biznismena bliskih donedavno Stranci demokratske akcije, a u novije vrijeme Narodu i pravdi.

    Kada SDA osporava zakonitost

    Zanimljivo je, ili je možda samorazumljivo, da se samo Stranka demokratske akcije, koja je u opoziciji u Kantonu Sarajevo, usprotivila nedavnoj privatizaciji hotela “Igman”. Zastupnica ove stranke Jasmina Biščević Tokić je priznanje ministra Adnana Delića da Agencija za privatizaciju Kantona Sarajevo nema Upravni odbor, iskoristila kao dokaz da je prodaja “Igmana” izvršena na nezakonit način. “Samo Upravni odbor Agencije može donijeti odluku o neposrednoj pogodbi i niko drugi. Ako nema Upravnog odbora, odlučio je da se ide na neposrednu pogodbu”, upitala je zastupnica Biščević-Tokić. Ministar Delić je odgovorio na način koji nije uvjerio ni “znatiželjnu” zastupnicu, niti javnost da je ova privatizacija izvedena na pošten i zakonit način. Uopćeni u odnosima među najvećim bošnjačkim strankama u Kantonu vjeruju da je SDA nezadovoljna što i ovoj privatizaciji atraktivnih objekata u Kantonu Sarajevo nisu sudjelovali “njihovi” tradicionalni arapski partneri, poput zagonetnog Saudijca Sulejmana Al Shiddija koji je, barem formalno, vlasnik najelitnijih poslovno-ugostiteljskih objekata u Sarajevu.

    Inače na čelu Kantonalne agencije za privatizaciju Sarajevo nazi se Adnan Jašarević, član Naroda i pravde, poznat kao jedan od posljednjih neuspješnih spasitelja Košarkaškog kluba “Bosna”. I Jašarević je, poput svih ljudi iz vrha Naroda i pravde (Konaković, Delić, Muzur, Kafedžić…), završio Fakultet za fizičku kulturu. U medijsko-političkim kuloarima se već odavno šaljivo priča da je taj fakultet za NIP ono što je sa osnivače Stranke demokratske akcije (Alije Izetbegovića, Hasana Čengića, Omera Behmena…) bio Tabački mesdžid. Kadrovski rasadnik i dokaz pripadnosti istom “pokretu”.  Iste šaljivdžije, ne bez zrna istine, tvrde da NIP, zapravo, i nije stranka, nego omikron soj SDA.

    Jedini istinski grijeh Edina Forte, odnosne njegove izjave The Guardianu jeste što je umjesto o onom što je bila tema članka, uloga privatizacije u funkciji preoblikovanju i(li) nametanju kulturnih i socijalnih obrazaca i vrijednosti, govorio o efemerijama o kojima, uzgred, nema blagog pojma. Nisu “duhu i kulturi” predratnog Sarajeva dohakale horde srbijanskih silikonskih pjevaljki i kokainskih turbo-folkera, nego su to učinile vlasti, koje su privatizirajući, odnosno divlje pljačkajući ekonomsku bazu, kreirale i favorizirale drugačiju kulturnu i duhovnu paradigmu, prilagođenu “narodnom duhu”. Primjerice, nije nijedna pojedinačna stranka protjerala alkohol iz centralnih sarajevskih kafana: učinili su to vlasnici trgovačkih molova, kafana, klubova kojima je progon “vatrene” vode bio eliminacioni uvjet za dobijanje državnih prostora, dozvola, suglasnosti i ugostiteljski prosperitet…

    Što reče negdje u ratu tadašnjih svemoćnih vjerskih poglavica Mustafa efendija Cerić kada ga je (u prisustvu ovog novinara) jedan časni, dobri pedagog i sazlija Avdo Vrabac molio da mu pomogne u pokretanju škole saza u Tuzli i očuvanju tradicije “kucanja” u sazu: “Pusti ti saz, znam ja šta je saz, malo se zasvira, pa se malo potegne iz šiše.. Ne mogu ja to podržavati…”

    To isti važi i za “kucanje” u kompjutere, ploče, sintisajzere na tehno-teferičima…

    (Slobodna Bosna)

    Obračun kod OK rudara: Sukob Kukića i Gutića, “Legende” i “Ponosa”, sukob dva sindikata i dva “benda”

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Predsjednik stranke i državni parlamentarac ujedno je i predsjednik jednog od dva sindikata RMU Banovići.Načelnik Općine i i visokopozicionirani kadar druge stranke formalno je član drugog sindikata RMU Banovići.

    Prvi je u Banovićima poznat kao Kuko, a drugog znaju kao Begu. Nekada su bili jedno i u kafani su “Kod Beće”, u kasnim noćnim satima, slušali Braću Bojiće.

    “Pjesma (h)ori od Braće Bojića, za legendu Mirsada Kukića. Za rudare, raju Banovića, svima selam od Mirse Kukića”, glase stihovi pjesme posvećene predsjedniku PDA, državnom zastupniku i predsjedniku Sindikata RMU Banovići.

    Otkako su se u martu 2018. godine politički sukobili, Bego Gutić je ostao u SDA i nije imao izbora. Morao je izgraditi vlastiti mit i za početak mu je bila potrebna pjesma. Otpjevali su je, u malo bržem ritmu od Braće Bojića, Miralem i Hare.

    https://www.youtube.com/watch?v=7E5cnC0B2bM

    “Bego Gutić, pravi lider to je, iza njega Banovići stoje. Bego Gutić, ponos Omazića, cijele Bosne, a i Banovića”, pjevali su uz zvuk violine Miralem i Hari dok je umjesto spota pjesma ilustrovana fotografijom Bege Gutića  iz vremena kada je bio kantonalni ministar.

    Ponosni Omazići spremno su dočekali stranački predizborni skup u jesen 2016. godine. Desetine zelenih zastava bilo je podignuto visoki u zrak. Okupljena masa je skandirala “SDA, SDA, SDA”. Prvi govor je držao Bego Gutić. Koji minut kasnije, Bego je oduševljeno aplaudirao dok je aktivistica čitala najavu: “Dragi prijatelji, na čelu ovog tima nalazi se čovjek koji je osnivač Stranke demokratske akcije na području Općine Banovići. Čovjek koji je provodio sve teške i mukotrpne akcije u političkom i privrednom životu naše općine. Dragi prijatelji, naš predsjednik Izbornog štaba, doktor Mirsad Kukić”.

    Mirsad Kukić nije govorio. Samo se naklonio oduševljenim simpatizerima koji su klicali njegovo ime, dok mu je iza leđa, ništa manje oduševljen, aplaudirao Bego Gutić, koji će dvije godine kasnije postati “ponos Omazića”. Na taj stranački skup Bego Gutić je došao kao premijer Tuzlanskog kantona. Funkciju je dobio zahvaljujući Mirsadu Kukiću, tada još uvijek jednom od najmoćnijih kadrova SDA. U znak zahvalnosti, Bego Gutić će iste te 2016. godine u Kukićevom rodnom Banović selu, zajedno sa Naserom Orićem i Amirom Zukićem, na bini mahati zastavicom SDA dok je voditeljica najavljivala najbitnijeg govornika.

    “Beskrajno smo vam zahvalni što ste iznjedrili čovjeka zbog kojeg su Banovići postali centar zbivanja u Bosni i Hercegovini. Malo ko je mogao vjerovati da se iza običnog čovjeka iz naroda krije intelektualna gromada, političar svjetskih razmjera, nedostižni privrednik, veliki humanista, nesavladiva prepreka svima onima koji su prema Banovićima ispružili pohlepne ruke. Davne ‘94 godine otvorio je novu stranicu istorije naše općine. Spriječio je umiranje Banovića. Zadužio nas je. Zadužio je buduće generacije da ga s uvažavanjem i poštovanjem spominjemo u svakoj prilici. Zbog toga je on jedinstven i nezamjenjiv. Dame i gospodo, dragi prijatelji, molim vas da ustanemo i pozdravimo predsjednika našeg izbornog štaba, doktora Mirsada Kukića”, orilo se iz zvučnika dok je Kukić izlazio na binu da se nakloni.

    Opet nije držao govor. Samo se naklonio i otišao na “smetljište istorije SDA”. Bila je do posljednja predizborna kampanja koju je Mirsad Kukić organizirao pod zastavom te stranke. Bakir Izetbegović isključio je iz SDA čovjeka kojem se, zajedno sa suprugom, proteklih godina divio zbog “privrednih uspjeha u Banovićima”. Kukić je formirao novi stranku – PDA. No, Banović selo će uskoro izgubiti  primat. Ponos Omazića, Bego Gutić, preuzeo je SDA i ulogu novog lidera.

    “Imamo Rudnik. Rudnik je naš”, reći će u oktobru 2020. godine jedna od govornica na predizbornom skupu SDA u Banović selu, gdje je Bego Gutić skupljao glasove u utrci za načelnika Općine Banovići.

    Petnaest dana kasnije, Gutić je postao načelnik. Mirsad Kukić je svrgnut. Opredijelio se za sindikalnu borbu. Dugogodišnji vladar RMU Banovići postao je predsjednik Sindikata. Bego Gutić se, odmah, učlanio i drugi rudnički sindikat. Rat je tinjao sve dok posljednje martovske nedjelje nije buknuo požar u jami Omazići. Uprava Rudnika koju kontroliše Bego Gutić optužila je Kukićeve aktiviste za izazivanje požara koji je nanio višemilionsku štetu u Rudniku. Kukićevi rudari dobili su podršku od kantonalne Vlade sa SDP-ovim Kadrijom Hodžićem na čelu.Onda se narod “spontano” okupio ispred upravne zgrade RMU Banovići. Gutić je držao govor, Kukić je snimao.

    “Jučer su napravili predstavu za javnost. Okupili su nekih 50 članova manjinskog sindikata i doveli su premijera TK kojeg smo danas pozvali ovdje. Kakav je to premijer koji dođe u Banoviće, koji dođe u Rudnik i ne javi se Upravi. Kakav je to premijer”, govorio je Gutić dok su okupljeni rudari skandirali “Bego, Bego”.

    Ohrabren podrškom, Gutić će koji minut kasnije ući u klinč sa Kukićem. Policija je spriječila incident. Ali prethodnih godina nije spriječila ni Gutića ni Kukića da na račun rudnika i Banovića steknu milionske nekretnine u Sarajevu i srbijanskim gradovima.

    Dok se Srbija priprema uvoz gasa i iz Azerbejdžana: Dramatičan pad potrošenje gasa u Kantonu Sarajevo

    Piše:
    Almir Bečarević
    -

    Dok Srbija povezuje svoj transportni gasni sistem sa susjednom Bugarskom i time čini prve korake ka diversifikaciji izvora gasa, BiH pored toga što ne povezuje svoj gasni sistem sa Hrvatskom kreće i u zatvaranje rudnika.

    Našim susjedima nije mrzak gas iz Azerbejdžana koji će stizati novom interkonekcijom danas otvorenom sa Bugarskom, to je nama mrzak gas koji bi mogao stizati iz npr. Katara ili UAE ili USA, ali nam sada postaje mrzak i ugalj kojeg sve manje kopamo za postojeće TE kako nam priopći aktuena vlast.

    Kanton Sarajevo se guši u zagađenom zraku i trenutno smo, a i danima prije, u samom vrhu gradova koji nose neslavnu titulu gradova sa najzagađenijim zrakom u svijetu.

    Evropski prvaci u ovoj kategoriji smo već odavno. Kako bih približio šta se radi građanima u KS najbolje će biti primjer šta se dešava sa potrošnjom gasa iako imamo u KS najveći broj priključaka gasa od kako je gas doveden do naših domaćinstava.

    Potrošnja gasa u zadnje 4 godine:

    2020-138.550.000 Sm3
    2021-151.250.000 Sm3
    2022-141.793.000 Sm3
    2023-125.000.000 Sm3

    Planirana isporuka prirodnog gasa za 2023. godinu iznosila je prema zvaničnim podacima 152.569.000 Sm3. Manje ostvarena isporuka gasa u odnosu na planirane količine za 2023. godinu i količine isporučene u 2021. godine iznosi cca 18%.

    Ovo je dramatičan pad potrošnje gasa i čvrsta goriva sve više ulaze u naše domove.

    Teško je više bilo kome objasniti da je gas jedino brzo rješenje za čist zrak, a da je kadrovska politika u energetskom sektoru osnova uspješnog vođenja svake kompanije.

    U Kantonu Sarajevo samo se može desiti da kad uništite potrošnju gasa u KS i kada dovedete najveću energetsku kompaniju do poslovanja sa gubitkom (bez kreativnog knjigovodstva) možete postati ministar finansija i voditi finansije u kantonu iako niste bili sposobni ni kompaniju voditi.

    Kada, defacto, ubijate svoje sugrađane preko zraka to vam je ulaznica da i preko budžeta to radite isto jer ste kvalifikovani za ovaj zadatak. Još jedno pitanje za sve nas u KS?

    Da li je normalno da prosjek plate u KS u sektoru koji je ostvario ove rezultate bude 1.980 KM i što čini gotovo 60% više od prosjeka plata u FBiH?

    Da li je normalno da oni koji uspiju da ostvare pad potrošnje gasa od 18% sa najvećim brojem priključaka gasa ikad budu nagrađeni tako da nam sad upravljaju i sudbinama.

    Energetika i energetske politike su nam na izdisaju, a dok drugi grade i otvaraju nove pravce snabdijevanja, pronalaze nove izvore gasa, grade terminale za tečni plin to mi zatvaramo i ono sto jedino imamo, a to su rudnici.

    Na kraju, jedna Njemačka u isto vrijeme gradi 5 LNG terminala i otvorila je nekada zatvorene rudnike jer energetska stabilnost sistema, a i neovisnost u svemu ovome je osnova za bilo kakve privredne aktivnosti.

    (NAP)

    Ako laže Arnaut, ne laže Arnautović: Kako je Damir Arnaut sebi pripisao zasluge za usvajanje odluke koja nije ni usvojena

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Par rečenica u tri twitta Damira Arnauta dokazuju da je ovaj aktualni kadar Naše stranke, sa popriličnim stažom u SBB-u i Stranci za BiH, sklon iskrivljavanju činjenica, ali i da je njegovo znanje o izbornom zakonodavstvu poprilično skromno.

    “Ono kad te prozivaju zbog nečega na što si ponosan i što bi opet uradio. Taj dan sam spasio koncept Popisa iz 91. kao strateške kategorije. Stranci došli da nam potvrde najave Irene Hadžiabdić da će CIK podijeliti mandate u FBiH i da to ima njihovu podršku. Kulturno sam digao frku, ukazao da Popis ‘91 ne smiju ni pomenuti zbog implikacija na polju povratka, omjera u MUP-ovima. Da, ako će CIK to već uraditi da se ne šale da pominju ni 91. ni 13., već da nabacaju “slučajne” brojke. Da se ne smije uvesti koncept da je 13. validniji koncept od 91. Takvo rješenje je nedugo poslije CIK usvojo jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13. Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, napisao je Arnaut u svom obraćanju javnosti nakon što je Istraga objavila snimak na kojem se čuje kako bivši kadar SBiH-a i SBB-a sa trenutnom adresom u Našoj stranci zagovara primjenu popisa iz 2013. godine, s čim je bio “suglasan” i HDZ BiH.

    Pa, da vidimo šta to tvrdi Damir Arnaut. Krenut ćemo od kraja.

    “Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, piše Damir Arnaut.

    Kako ga je spasio, možete vidjeti ako kliknete na ovaj link, koji će vas odvesti na stranicu Centralne izborne komisije BiH. Dokument se zove “Uputstvo o izmjeni i dopunama Uputstva o postupku provedbe posrednih izbora za tijela vlasti u BiH obuhvaćenih Izbornim zakonom BiH”. Ovaj dokument Centralne izborne komisije BiH temelji se na popisu stanovništva iz 2013. godine. Još uvijek je na snazi. Prema tom dokumentu, iz Zeničko-dobojskog kantona se bira samo jedan delegat iz reda hrvatskog naroda, dok se iz Kantona Sarajevio biraju tri Srbina. Da je Arnaut “spasio koncept Popisa 91”, Kanton Sarajevo bi davao pet delegata iz reda srpskog naroda, a Zeničko-dobojski kanton bi davao dva Hrvata. Na stranici CIK-a je lako provjeriti da se sada, prilikom rasporeda delegata u Dom naroda FBiH primjenuje popis 2013. godine”.  Arnautov “koncept Popisa 91” koji je “on spasio” zapravo – NE POSTOJI. 

    Na fotografiji ispod ovog pasusa je raspored delegata u Domu naroda FBiH u slučaju da je na znazi “koncept Popisa 91” koji je “spasio Damir Arnaut”.

    No, ovaj raspored ne važi jer Damir Arnaut NIJE SPASIO koncept popisa 91. Na snazi je koncept popisa 2013. i raspored delegata možete vidjeti na dokumentu ispod ovog pasusa.

    Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH

    “Kulturno sam digao frku, ukazao da Popis ‘91 ne smiju ni pomenuti zbog implikacija na polju povratka, omjera u MUP-ovima. Da, ako će CIK to već uraditi da se ne šale da pominju ni 91. ni 13., već da nabacaju “slučajne” brojke. Da se ne smije uvesti koncept da je 13. validniji koncept od 91. Takvo rješenje je nedugo poslije CIK usvojo jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13.”, piše Damir Arnaut na svom Twitter nalogu.

    U prvoj rečenici nije jasno da li se državni zastupnik Arnaut zalagao za primjenu popisa iz 1991. godine i kakve to veze MUP-ovi imaju sa izborom delegata u Dom naroda Federacije BiH. Damir Arnaut se tako hvali da je rekao strancima da se “CIK ne šali da pominje ni 91. ni 13. godinu, već da nabacaju slučajne brojke“.

    Bivši advokat State Department sa diplomom pravnika sa američkog Univeziteta Berkeley, tako, traži “slučajne brojke” i napominje da se CIK “ne šali da pominje ni popis 91”.

    U Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, poglavlje IX, član 7. (utvrđen Amandmanom LI) piše da: „Objavljeni rezultati popisa stanovništva iz 1991. godine na odgovarajući način će se koristiti za sva izračunavanja koja zahtijevaju demografske podatke dok se Aneks 7. u potpunosti ne provede“.

    Ako u Ustavu FBiH piše da je osnova za izračun – “koncept Popisa 91.”, zašto je onda pravnik Arnaut govorio strancima da CIK “ni u šali” ne pominje popis iz 1991. godine.

    Idemo dalje.

    “Takvo rješenje je nedugo poslije CIK je usvojio jednoglasno. Glasali Arnautović i Šantić. Bez toga, preglasali bi ih Hadžiabdić i HDZ/SNSD članovi i uveli koncept Popisa 13.”, tvrdi Arnaut, tvrdeći da je Centralna izborna komisija BiH usvojila njegov prijedlog.

    Izvod iz Zapisnika sa 98 sa sjednice Centralne izborne komisije održane dana 18. 12. 2018. godine dokazuje da Arnaut, opet, ne govori istinu.

    Na dnevnom redu CIK-a su bila dva prijedloga Upustva. Prvi prijedlog je dostavio Suad Arnautović i on je bio zasnovan na popisu iz 1991. godine. Za taj prijedlog su glasali Suad Arnautović, Ahmet Šantić i Irena Hadžiabdić. Protiv su bili Branko Petrić, Vlado Rogić, Novak Božičković i Stjepan Mikić. Prijedlog koji je zasnovan na “konceptu popisa 1991.” nije usvojen.

    Drugi prijedlog rasporeda mandata u Domu naroda FBiH je bio zasnovan na popisu iz 2013. godine. “Koncept popisa 13.” je podrazumijevao “protjerivanje” dva srpska delegata iz Sarajeva u Livno i jednog hrvatskog delegata iz Zenice u Široki Brijeg. Ta odluka je usvojena sa pet glasova za i dva protiv (Suad Arnautović i Ahmet Šantić).

    Parlamentarac Arnaut je, tako, u tri rečenice iznio četiri neistine. Prvo, CIK nije usvojio nikakvo “njegovo” rješenje. Drugo, CIK nije rješenje usvojo jednoglasno.  Treće, Suad Arnautović i Ahmet Šantić nisu glasali za usvojeno Uputstvo. Četvrto, Irena Hadžiabdić i kadrovi SNSD/HDZ su preglasali Arnautovića i Šantića.

    “Koncept Popisa 91. spašen. Spasio ga ja dok su drugi snimali”, uskliknuo je Arnaut.

    Dokumenti dokazuju da nije. A snimci sa pregovora iz 2018. godine dokazuju da se Damir Arnaut zalagao za “proizvoljne” brojeve koji bi se, “slučajno poklopili sa popisom iz 2013.” S tim da ništa ne bi bilo napisano.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevska tuga i sramota

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Noževi, baklje, maske, ranjavanje! Horor na Ilidži, koji je (pukom srećom) okončan bez žrtava, začinjen je snimcima djece, ali baš djece, koja skandiraju “Ubij Srbina!” i, iako se ispostavilo da su – nazovimo ih mali pjevači – iz Splita, sve što je poslije uslijedilo nimalo ne amnestira bosanskohercegovački glavni grad.

    Jurišne patriote

    Poneseni horom dječaka, odrasli su, pod okriljem mraka, nasrnuli na goste, što bi rekla naša famozna gradonačelnica, pomno vodeći računa da ne prizna kako je riječ o roditeljima djece iz Srbije. Koje su napali naši, domaći huligani, poneseni patriotskom atmosferom koja se u Sarajevu bilda već mjesecima. I da stvari zovemo pravim imenima: nisu napadnuti roditelji branili (samo) klupsku zastavu već i svoju djecu. Turnir je nastavljen, a normalni ljudi strepe i navijaju da se završi u miru, mada će ružna i krvava mrlja dugo ostati. U strahu su velike oči, a taj je strah već postao opipljiv širom Bosne i Hercegovine i svako malo svjedočimo incidentima: vikend je i počeo viješću iz Janje u kojoj su slični patrioti urinirali po džamiji i vrijeđali vjernike.

    Matrica je uočljiva – većinski patriotizam udara na omrznute pripadnike (goste?) druge nacije, podučen od svojih političkih lidera kako su drugi i drugačiji prepreka njihovoj sreći i blagostanju. Ko će za to odgovarati? Četvorica ilidžanskih jurišnika su uhapšena, no oni koji ih truju i prepadaju, oni koji već podugo kao zjenicu oka svog čuvaju vlastita blagostanja i svoje srećne porodice, oni će nastaviti sa svojim političkim agendama.

    Znam da će svi u ovom opisu prepoznati lidera SNSD-a i predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika, no u ovom tekstu nije riječ o njemu, već o lideru SDA Bakiru Izetbegoviću. Ne samo zato što ne želim upadati u zamku dokazivanja ko je prvi počeo (šta je starije, kokoš ili jaje), već naprosto zato što duboko vjerujem da je Sarajevo, kao glavni grad Bosne i Hercegovine, ona multikulturna prijestonica kojom se decenijama, da ne kažem vijekovima tako ponosimo, dužno i obavezno biti primjer cijeloj državi. A evo kako to radimo. Cijelu proteklu sedmicu one jurišne patriote, neke s maskom, neke bez nje, takmičile su se u napadima na našeg šefa Superdeska Kenana Ćosića. Kriv je! Ovakve poput njega treba vješati za primjer! Jeste li normalni, doveli ste smeće u Sarajevo! Neka mu se sjeme zatre! Znamo ko mu je žena, a ko familija! I tako redom, a evo i zašto: Kolega Ćosić je razgovarao, dakle, samo razgovarao, sa Borisom Malagurskim, srpsko-kanadskim rediteljem koji je dan kasnije u Istočnom Sarajevu promovirao svoj film “Republika Srpska: Borba za slobodu”. I nisu pričali o filmskoj estetici, već o politici: kolega Ćosić je od početka do kraja, posve pristojno – što je sigurno jako zasmetalo grandioznim patriotama ratno-hučkačke provenijencije – insistirao na dvije stvari: odnosu reditelja prema haškim presudama i Srebrenici. Malagurski je u svojim odgovorima pak insistirao na činjenici da on poštuje presude Međunarodnog suda pravde u Haagu i da je on bio taj, uprkos scenariju filma, koji je cijelu ekipu odveo u Potočare, gdje su odali poštu ubijenima. U samom filmu, koji je Kenan s nekolicinom kolega pogledao da bi mogao uopće razgovarati o njemu, rata u Bosni i Hercegovini ima jedva 5-6 minuta. U tih nekoliko minuta stala je i presuda Tribunala o genocidu u Srebrenici i rečenica naratora da o toj presudi debata još traje.

    Film je, dakle, onakav kakvim ga je Kenan i konstantno karakterizirao tokom razgovora: nacionalno-romantičarska priča o srpskoj historiji. Zato Kenan i tokom intervjua pita reditelja je li uopće svjestan da s ove strane Drine Srbi ne žive sami, zašto u filmu nema zločina koje su Srbi počinili nad drugim narodima, čemu epski prikaz Radovana Karadžića… Kako god, Kenan i kompletna naša kuća, proglašeni smo negatorima genocida, promotorima RS-a i krivcima za koje je smrt mala kazna jer smo pustili kontroverznog reditelja da dođe u Sarajevo?! To je taj famozni dijalog koji zagovaraju radikalni bošnjački nacionalisti, antidejtonske udruge i savjetnice uvaženih persona s američke crne liste. Količina mržnje koja se sručila na nas, naravno, nije slučajna. I sama sam, zbog svojih kolumni, već mjesecima na udaru (bilo je i prijetnji smrću) istog obavještajno-radikalnog podzemlja koje mi od kraja ljeta ne oprašta što naša kuća nije u prvim redovima demonstracija protiv visokog predstavnika, što ne saučestvujemo u antiameričkoj histeriji i što se bavimo svojim poslom. Zagovornici konačnog rješenja, nakon što su me godinama prozivali zbog insistiranja da ovaj grad makar dostojanstvenim spomenikom pokaže pijetet prema žrtvama Kazana (Grma i Malina), posljednjih mjeseci nastupaju s tezom kako nije čudo što sam ustašica jer me je rodila četnikuša.

    Toliko o dijalogu u glavnom gradu BiH, u kome nije nepoželjan samo Deda Mraz već i pozorišna predstava u kojoj – gluho bilo – trgom hodaju goli ljudi, (još) nije sklonjen Multikulturalni čovjek (dar druge države, po belaju iz Zapadne Evrope), ali mu se svako malo oblače tangice da ne bi narušio visoke standarde domaćeg licemjerja, gradu u kome je – složilo se cijelo Gradsko vijeće – mini suknja Splićanke Lidije Bačić teška povreda našeg željenog morala. Na gejeve – tj. pedere kako ih kolokvijalno zovu naši politički uzori – ne vrijedi trošiti riječi, progutaju se žabe, plate dodatna osiguranja, da prošetaju svoje, a poslije će vidjeti čija majka crnu vunu prede, ionako se ne smiju žaliti policiji, a i znamo koliko je senzibilizirana na zločine iz mržnje. Naša famozna gradonačelnica nije poznata po zalaganju za žrtve, ona se i javno pridružila hajci na našu medijsku kuću jer – pobogu – onako populističko-udvornički nastrojena tačno zna ko su nepoželjni gosti grada na čijem je čelu! Samo što nam spisak još nije objavljen, čeka se konačni obračun sa svima onima koji – zamislite – ne pristaju na zveckanje oružjem i prebrojavanje, već podsjećaju da je BiH zemlja svih njenih naroda i građana koji jednako zaslužuju pravnu državu, ekonomski razvoj i bolji život. Koji u ove tri postdejtonske decenije imaju samo političari.

    Zna se gdje je dobar Bošnjak

    I ne libe se čuvati ih do naše zadnje kapi krvi. Onim istim strahom i podgrijavanjem mržnje prema drugim i drugačijim. Ko ne vjeruje, neka posluša vikend-izdanje Bakira Izetbegovića, svašta će naučiti. Osmorku, recimo, ne čine Bošnjaci, već razbijači probosanskog bloka. Sve su, uvjerava nas, isporučili Dodiku i Čoviću, koji će – pazi sad! – dovesti svoje kadrove, svoje Srbe i Hrvate, ne libeći se pritom da onim Srbima i Hrvatima koji su već na tim pozicijama spuca šamarčinu ravnu onoj kakvu Dodik želi opaliti Biseri Turković. I dok Dodiku tu mizoginu i odvratnu izjavu spočitavaju svi, uključujući i međunarodne zvaničnike, o Izetbegovićevom šamaru svi šute, mada nema uopće sumnje da se ti časni ljudi, koji su radili svoj posao kako najbolje umiju, crvene do neba jer je lider SDA zapravo potvrdio omiljenu Dodikovu tezu kako su oni izdajnici srpskog naroda. Što bi to sekiralo Izetbegovića kad se upravo Dodikovom retorikom obračunava sa Bošnjacima iz osmorke? Dobar Bošnjak je samo onaj u SDA, zato lider podržava odluku o kantonalnom naoružavanju i nastavlja da prijeti: ako ne bude u vlasti, jao nama. Ali valja mu odati priznanje: konačno smo saznali da je SDA poželjan koalicioni partner, ali eto mrski Zapad i još mrskija Amerika ne daju! Tako se odsad zove izborni poraz u Predsjedništvu BiH, uz obaveznu dosjetku – njih 11, a on sam. Samo nikako da nam kaže što su birači SDA glasali za stranku, ali ne i za njega. No, zato je hrabro, junački prozvao našu kuću “zbog promocije RS-a na Bistriku”, pridružujući se svojim botovima i otkrivajući zapravo pozadinu linča na nas. Sve su karte, dakle, na stolu, ne dejtonskom, već ovom sarajevskom, samo ostaje pitanje dokle će ćutati i trpjeti naša uvažena javnost, intelektualci, građani i svi oni koji i Kenanu i nama svima kao i napadnutim roditeljima iz Srbije šalju poruke – izdržite, posao novinara je da pita! Važi li to za Sarajevo?

    (oslobodjenje.ba)

    Veleov stav o Filipovom Stavu : Zašto SDA, IZ i javnost šute na napade propagandiste Mursela Begovića na akademika Karića?

    Piše:
    Redakcija
    -

    “Proračunati beskičmenjak”, “Duhovni snob”, “bljedunjavi oportunist i konformist”, “književnik-amater”, pisac “proljeva”, “nedostaje mu obraza i islamskog morala“…

    To je samo dio od salvi nezapamćenih uvreda koje je ovih dana, manirom inkvizitora, na društvenim mrežama iznio glavni i odgovorni urednik nacionalističkog sedmičnika “Stav” i predsjednik Upravnog odbora nečeg što se zove Centar za dijasporu “Mreža”, Filip Mursel Begović, napadajući – poslije brojnih čestitih ličnosti minulih godina – i jednog od najumnijih bošnjačkih i bosanskih intelektualaca, iznimno poštovanog, kako u Bosni i Hercegovini tako i diljem svijeta, akademika Enesa Karića!

    Grijeh akademika Karića

    Razlog tog bestijalnog napada propagandista Begovića na akademika Karića, uz ostalo, ratnog ministra obrazovanja u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, kandidata za reisu-l-ulemu i bivšeg direktora Uprave za nauku i obrazovanje Rijaseta (o tome ko je akademik Enes Karić podsjetite se OVDJE), jeste kolumna pod nazivom “Krik počasnog građanina Bužima” koja je objavljena u uvodniku novog izdanja IIN Preporod.

    U ovom tekstu – kojeg su prenijeli ili citirali brojni mediji – akademik Karić ističe kako je “kao musliman, protiv skidanja bilborda ili skidanja i uklanjanja javne božićne i novogodišnje čestitke u gradu Bužimu“, o čemu se ovih dana u javnosti mnogo govorilo i pisalo.

    “Ta javna božićna i novogodišnja čestitka ni po čemu nije uperena protiv naše vjere islama, niti protiv naše bošnjačke nacije, niti protiv države Bosne i Hercegovine. A da ta javna božićna i novogodišnja čestitka nije protivna svemu našem pobrojanom, dovoljan mi je samo jedan dokaz: Radost kršćana, katolika ili pravoslavnih, koji će proputovati kroz Bužim i vidjeti da im se čestita blagdan Božić i Nova 2022. godina. Taj putnik i građanin, taj katolik i pravoslavac, oni nisu ni HDZ, ni SNSD, oni nisu rušitelji Bosne i Hercegovine. Oni su jednostavno putnici, oni su ljudi koji se raduju toj čestitci“, napisao je akademik Karić.

    Oni – dodao je – čestitku doživljavaju kao dobrodošlicu iskazanu im baš u Bužimu.

    “Iako ja ne tražim recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam, ali navodim usputice i ovo: I ja bih se obradovao da u Širokom Brijegu, ili u Grudama, ili u Međugorju, pročitam bilbord ili napis iznad ulice “Sretan Ti Bajram i u zdravlje ti bio, putniče muslimane!“, naveo je Karić te dodao: “Već godinama u Bosni i Hercegovini imamo sa naše “muslimanske“ ili naše “islamske strane“, tu i tamo, glupe i priproste komentare o obilježavanju (ili našem muslimanskom čestitanju) Božića, Nove godine, puštanju Djeda Mraza u obdaništa i škole, i tako dalje. Uvijek sam se gnušao nad tom našom glupošću. Ovamo nam državu svode na nulu, a mi svoj razum, ako smo još pri njemu, trošimo na stvari koje u Bosni i Hercegovini nikada nisu bile problem. Pa, molim vas lijepo, još davno Bašeskija govori o zajedničkim kršćanskim i muslimanskim svečanostima u Sarajevu!“.

     “Nema šanse!”

    Nošen podrškom svojih “pratitelja” koji su ga ohrabrivali, Begović je najprije odvratno pokušao ismijati akademika uglednog profeosra nazivajući ga “Enesom Deda Karić Mrazom”, a potom pozvati na autoritet Tarikatskog centra BiH da se obračuna sa nepoćudnim Karićem.

     

    Enes-Karić-HOR-2-Foto-portal-Novosti1.jpg - Zašto SDA, IZBiH i javnost šute na napade propagandiste Filipa M. Begovića na akademika Karića?

    Zatim je “zagrmio”:

    “Odbijamo šutjeti, odbijamo gurati prste u uši, dok jedan “duhovni” snob blasfemično svodi sufije i pripadajuću tradiciju u BiH prisutnu preko 500 godina na Deda Mrazove. Ovaj do prije 15 godina “samo” islamski intelektualac odjednom je poželio da bude nešto više, jer nije želio da ga valjda priznaju samo efendije, mualime, studenti FiN-a i čitateljstvo “Preporoda”. Pa je taj proračunati beskičmenjak i književnik-amater počeo pisati romane, ali i neke pjesmice, neke kisele krastavčiće, kojih bi se mogao posramiti i kakav nadahnuti pučkoškolac. Začudo, ovu spisateljsku epifaniju je prepoznao Enver Kazaz koji je postao jedan od najljućih zagovarača Enesa Karića. Javljao se Karić vazda kada je bošnjačka polemička bitka već bila završila, procjenjujući da se ne zamjeri ni jednoj ni drugoj zavađenoj strani. Bljedunjavi oportunist i konformist u svojoj suštini. Nije mu bilo dosta što je po Evropi snishodljivo pristao na kršćanski koncept dijaloga, o ne, sada treba valjda da ovog lika i njegove proljeve shvatimo kao neki doprinos multikulturi i da prihvatimo blasfemiju kao evoluciju islama u BiH. Nema šanse!”, prijeteći poručuje Begović.

    Ovakvim porukama Begović “svojim sljedbenicima” daje zapravo signal da (često pod lažnim imenima) nastave vrijeđati uvaženog  akademika Karića, ibreteći se “da je ovaj bio kandidat za reisa”, da “mogu proglasiti Vinka (kardinala Puljića) za šejha” itd.

    Nadalje, izvrćući suštinu Karićeve općenito važne poruke Begović profesora Fakulteta islamskih nauka bezmalo optužuje za izdaju, što je omiljena tema urednika “Stava”, i to, pazite, zbog stavova koji idu u pravcu toliko potrebnog međureligijskog dijaloga. Šta bi trebao?! Pozivati na rat?

    Screenshot_20220102-231437_Facebook.jpg - Zašto SDA, IZBiH i javnost šute na napade propagandiste Filipa M. Begovića na akademika Karića?

     

    “Sjećam se slike prije više od desetak godina kako na nekom ekumenskom skupu u Hrvatskoj Karić maše maslinovom grančicom dok svećenici puštaju bijele golubove mira. Kakav kolonijalni mentalitet, strašno. Potpuno asimiliran u koncept katoličke crkve, barem kada je bilo riječ o dijalogu. A o njegovom odnosu spram bosanske tradicije sufizma neću posebno govoriti, jer on je ne priznaje kao mjerodavnu a sada se sa njome i sprda. Nakon sam što vidio kako “ljubi” popovske ruke, tvrdio je da on može samo Hazreti Mevlani ljubiti ruke, nikako bosanskim šejhovima. Hajde, ljubi Enese ako ga sretneš… Zato je i mogao mimo 500 godina tesavvufa u Bosni i Hercegovini promovirati perenijalnu filozofiju, a na koncu mu je palo na pamet da sufije oblači u Deda Mraza te da izjednačuje Mevlud i Božić. Strašno je ovo. Enes Karić je itekako obrazovan čovjek, bez daljnjega, ali očito ovdje nedostaje i bošnjačkog obraza i islamskog morala“, “raskrinkava” Begović.

    Grijeh tih autora jeste što su upozorili (a nisu jedini) da pokliči i potezi (protiv čestitanja Božića i obilježavanja Nove godine, o čemu je svoj stav jasno iznijela i Islamska zajednica), koje suštinski glorificiraju Begović i slični (nebitni sami po sebi), daju tako neophodno gorivo neprijateljima Bosne i Hercegovine i Bošnjaka da pokažu “pred licem Europe” kako je ova država nemoguća, jer se sa “ovakvim” Bošnjacima ne može živjeti! Da je, zapravo, na pravom taj putu fašista Viktor Orban koji tvrdi je dva miliona bosanskih muslimana sigurnosni problem i da je belaj u tome kako ih, kao, integrirati u EU.

    Jer, onima koji danas žele da odlučuju o sudbini Bosne i tome da li će Bošnjaci doživjeti palestinsku Nakbu i(li) biti gurnuti u geto, naravno, pored ostalog, pomalo trebaju argumenti da smo i sami krivi za svoju sudbinu. O tome ovih dana piše i Avdo Avdić u “Oslobođenju”.

    Da je to što brane Begović i slični “dobar materijal” potvrđuje i ažurnost medija pod kontrolom režima Aleksandra Vučića u Beogradu (Kurir i slični), pojedinih medija u Hrvatskoj i Hercegovini, koji su koliko jučer branili samog Begovića. A da ne govorimo o saopćenju tzv. Hrvatskog narodnoga sabora:

    “Ovakve reakcije su živi dokaz i primjer “moderne i građanske” države kako je očigledno promišlja SDA. To je, valjda, primjer jednakopravnosti i suverenosti s kojom bi trebali pristupiti EU, a božićna čestitka je vrijeđanje”, saopćili su iz Hrvatskog narodnog sabora.

    Taj trenutak očito je prepoznao i akademik Karić, te kao i devedesetih, (“ne tražeći recipročnu ljubav, niti recipročni patriotizam”) odlučno ustao u odbranu bosanskih vrijednosti, komšiluka, pa i univerzalnih vrijednosti islama. A to je grijeh kojeg Begović nije mogao ni svhatiti, niti halaliti.

    Stvaranje monstruma

    Zapravo, kako smo došli do trenutka u kojem Filip M. Begović javno vrijeđa akademika Karića, odgovor bi vjerovatno mogla (i trebala) dati Centrala SDA u Mehmeda Spahe. Makar onda kada bosanske patriote, intelektualce, novinare, političare, poziva u jedan saff i kada izražava zabrinutost za sudbinu zemlje.

    Nije trebalo biti tako. Kada je u martu 2015. godine Filip M. Begović, uz podršku SDA i, navodno, zvanične Ankare, objavio početak izlaženja magazina “Stav”, saopćio je javnosti da to neće biti “medijski monstrum”. A u ovih šest-sedam godina postojanja taj “medij” je, zahvaljujući upravo Begoviću (naravno, uz časne izuzetke, neka mi ne bude zamjereno) – najčešće bio samo to! Alatka za širenje mržnje, toljaga za atakovanje na svakog ko je nepodoban za Filipa M. Begovića.

    Svijet Filipa M. Begovića je onaj u kojem tumaraju razni “unutrašnji” i “vanjski” neprijatelji, “izdajnici”, loši Bošnjaci i muslimani, “autošvinisti”…

    Kao takav, odnarođen, odvojen od stvarnosti, bez smisla, navedeni medijski projekt je doživio krah i danas “diše na škrge”. Pouzdana saznanja govore da ih (tobejarebi!) ne čita ni sam Bakir Izetbegović!

    Zašto se onda baviti pomračenjem uma Filipa M. Begovića?

    Smatram, nažalost, da novinar i urednik mora “po službenoj dužnosti” reagirati na napade poput ovog na Karića i ne samo njega, jer ličnost poput Filipa M. Begovića, sa očitom krizom identiteta i mesijanskim kompleksom, nastupa isključivo iz pozicije – Sile! (Znaš li ti ko sam ja?!).

    Kada vas napada Begović nekim svojim mjerilima računa na psihologiju mase, ali i to da ste sami, bespomoćni, da iza vas niko neće stati, dok je njemu (estagfirullah) dato pravo da odlučuje šta će s vama, da mu ne možete nikako uzvratiti. Jer, on je Sila!

    Da je “išta skontao u životu” dok patetično piše o “momcima u patikama” i herojima koji su goloruki trčali na tenkove – onima koji su (grdna moja rano) izginuli ili crkli od muke poslije rata – da bi Filip M. Begović mogao uređivati “Stav” – znao bi da su ustali upravo protiv Sile.

    Da je nešto suštinski spoznao iz onog lijepog, prvog susreta s vjerom u Zagrebačkoj džamiji, o čemu je govorio u “Večernjem listu” 2007., trebao je naučiti za islam prezire upravo Teror i Silu.

    Međutim, strašno je znati da je, u trenutku kada se naša država, kao i 1992. i 1993. godine, suočava s otvorenim atacima na njezine institucije, sa ponovnim neskrivenim aspiracijama susjeda, Filip taj koji (jadna ti majka!) “organizira dijasporu”, govori “u ime predsjednika”, “u ime šejha”, odlučuje o “projektima”, tumači narodu “hoće li biti rata” i “kako dalje”, tvrdi da se pita o važnim kadrovskim pitanjima, a u slobodno vrijeme odlučuje ko je “autošovinista”, ko je dobar Bošnjak, koga “treba maknut”, “šta je tradicija Bošnjaka”… Usput citira Maka Dizdara i, uz masne honorare, “živi za Bosnu”!

    Taj hudi Filip M. Begović nije problem sam po sebi. On je samo sin nakaradnog sistema (ne primijenivši, gluho bilo, kao onaj sin Márquezove tetke Ursule rođen sa “svinjskim repom”). No, problem je kada Filip M. Begović uzme sebi za pravo da ljudima lijepi “mete” na čelo, kao akademiku Kariću, kada s uživanjem huška, širi smutnju, fesad, proganja – i za to ne odgovara.

    Upravo kako je prije nekoliko godina zabilježio Haris Imamović u Žurnalu. Naime, jednog od ljudi, koje je Begović neosnovano i nekorektno napadao u “Stavu”, “neki idioti su verbalno napali u tramvaju, papagajski ponavljajući Begovićeve laži i političke hrakotine”. E, to je problem!

    Protiv takvih “purgerskih mumina“ (kako je Beogvića nazvao Senad Avdić) novinar u Sarajevu danas mora dići glas. Društvo koje sanja Filip M. Begović je društvo u kojem ne želimo živjeti!

    Naš Filip je dovoljno dugo u Bosni (koja ga je, kako i treba, lijepo primila i nahranila), zna onu Mešinu:

    “Ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom”

    Ovdje Sila na prolazi!

    (izvorni tekst Faruka Velea objavljen je na portalu ins.ba)

    Najveće bošnjačke strateške greške: Od Farza do suneta

    Piše:
    Avdo Avdić
    -

    Čak i kada bih na raspolaganje dobio kompletan broj Oslobođenja, a ne samo ovu kolumnu, ne bih mogao nabrojati i, barem površno, analizirati sve greške bošnjačke i takozvane probosanske politike u poslijeratnom periodu. Zato sam prinuđen izdvojiti one ključne greške zbog kojih se Bosna i Hercegovina sada klacka između istoka i zapada i zbog kojih su oni koji je nagrizaju iznutra gradili svoj sistem.

    Priča je sigurno počela ranije, ali događaji iz 1993. godine tri decenije kasnije su došli na naplatu. Mediji iz Republike Srpske prošle su sedmice objavili da “postoji osnovana sumnja” da je osuđeni ratni zločinac Sakib Mahmuljin pobjegao u Tursku. Istina je da je Mahmuljin, nakon što je u aprilu ove godine osuđen na osam godina robije, umjesto u zatvor, otišao u Tursku, pravdajući se da je na liječenju. Sedmicu već traje saga o Mahmuljinu, čijim se “liječenjem”, zapravo, poništava prošlogodišnje očigledno bjekstvo optuženika za genocid Milomira Savčića. I nije greška sa bivšim komandantom Trećeg korpusa Armije RBiH stara sedam dana. Strateška greška je učinjena prije tridesetak godina, kada je bošnjački politički vrh naredio armijskom da potčini odred El Mudžahid. Kasnije će doći akcija Farz i zločini ovih, uglavnom, odbjeglih kriminalaca iz arapskih zemalja. Onda će Haag presuditi Amiru Kuburi i Enveru Hadžihasanoviću, osudivši ih po komandnoj odgovornosti za ratne zločine. Najveća je kazna ipak stigla generala Sakiba Mahmuljina i tako su danas trojica visokih oficira Armije RBiH, koja je, prije svega, vodila oslobodilački rat, pravosnažno osuđena zbog zločina koje su počinila “braća sa istoka”.

    Političkih grešaka bilo je mnogo. No, jedna od ključnih je ona iz 2001. godine, kada je međunarodna zajednica na Mrakovici organizirala pregovore o provedbi presude Ustavnog suda BiH kojom je naloženo da su svi narodi u BiH konstitutivni u cijeloj zemlji. Zlatko Lagumdžija je tada bio glavni pregovarač. Lideri su se usaglasili, ali je provedba dogovorenog prepuštena OHR-u. Wolfgang Petritsch je nametnuo izmjene entitetskih ustava. Republika Srpska je dobila Vijeće naroda, a Federacija BiH – proširen Dom naroda FBiH. Šta je to u praksi značilo dobro smo naučili proteklih dvadeset godina. Asimetričnim su rješenjima Federaciji stavljeni okovi, a Republika Srpska je, uz sve svoje druge mane, postala funkcionalniji entitet, gdje su se odluke donosile prostom većinom i gdje niko nije mogao blokirati odluku većina.

    Mislim da je bio kraj 2005. godine i tada sam, kao novinar Oslobođenja, pratio sjednicu Glavnog odbora SDA u Tuzli. Iza zatvorenih vrata, dobro se sjećam, vodila se rasprava hoće li stranka podržati smjenu SDS-ove Vlade Republike Srpske sa Perom Bukejlovićem na čelu. Većina je bila da se ruši i da se za premijera imenuje Milorad Dodik. No, jedan čovjek je bio protiv. “Pravimo historijsku grešku. SDS je opterećen prošlošću, crnim listama. Mislim da nam je pametnije ostati s njima u koaliciji”, rekao je tada Hasan Čengić. SDA ga nije poslušala. Oborili su Vladu Pere Bukejlovića i doveli na vlast Milorada Dodika. Do danas nije svrgnut.

    U martu 2006. godine pod pokroviteljstvom SAD-a usaglašen je paket ustavnih promjena u BiH. Svi koji išta znaju o pravu i političkim sistemima znaju da je to bio paket koji je jačao državu Bosnu i Hercegovinu. Srbi su bili za. No, ključnu ulogu u rušenju imao je Haris Silajdžić sa par otpadnika iz SDA. Aprilski paket nije dobio dvotrećinsku podršku u Predstavničkom domu. Silajdžić je te jeseni dobio izbore, ali država Bosna i Hercegovina je krenula ka provaliji.

    U oktobru 2010. godine SBiH i SDA su doživjeli debakl. Trijumfovao je SDP. Bivši visoki predstavnik Valentin Inzko je izračunao da je pet trećina od 17, Lijanovićeve paštete (mine) su podmetane pod vozila HDZ-ovih zeničkih zastupnika i SDP je dobio historijsku šansu. Dragana Čovića nije bilo u vlasti. Hrvatske su pozicije na federalnom nivou popunili kadrovi HSP-a i Narodne stranke Radom za boljitak. Ali, Zlatko Lagumdžija se predomislio. Vratio je HDZ u igru, a Miloradu Dodiku je, za poziciju Denisa Bećirovića, isporučio Zakon o prebivalištvu, Zakon o sukobu interesa i Zakon o javnim nabavkama. Prvi zakon je koštao povratnike, druga dva su danas prepreka evropskom putu BiH.

    Lagumdžija je cijenu platio 2014. godine. Već naredne će SDA formirati Vladu Federacije BiH sa HDZ-om i DF-om, a u Vijeću ministara su za partnere izabrali SDS i PDP. Dragan Čović je, ponovo, bio manjina u Vladi Federacije, ali animoziteti na relaciji DF-SDA su rezultirali izbacivanjem stranke Željka Komšića iz vlasti. Onda je umro Salko Bukvarević, a SDA-ova ministrica Elvira Dilberović je svoju federalnu fotelju odlučila zamijeniti onom ambasadorskom. Ove dvije pozicije nikada nisu popunjene, pa sad bez HDZ-a ne može funkcionisati Vlada Federacije BiH u svom osmogodišnjem mandatu.

    Kada su u oktobru 2018. godine prebrojani listići, bilo je jasno da je SNSD pobjednik i da bez njih neće moći biti formirano Vijeće ministara BiH. No, tada SDA pravi dvije kardinalne greške. Prvo je, zarad ubrzo izgubljene “tajnice i vozača” Senada Bratića, Bakir Izetbegović dao Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba, a onda je, tako oslabljeni Izetbegović odlučio formirati Vijeće ministara BiH sa SNSD-om, ne uslovljavajući time izbor Vlade Federacije. Dodikova i Čovićeva mašina je počela da vrti, Fadil Novalić je upao u žrvanj, a malo zatim i cijela država. I danas bošnjačkim liderima, i onima u vlasti i onima u opoziciji, ne preostaje ništa drugo nego da glade bradu, koja je, eto, sunet.

    “Tjedna heftarica” Senada Avdića na OBN TV: Šta hafiz Dževad Gološ misli o zločinu kriminala za kojeg je optužen njegov kolega, hafiz Faris Gavrankapetanović?

    Piše:
    Senad Avdić
    -

    PONEDJELJAK, 19. DECEMBAR

    Sudbinu sarajevskog nastavnika Samira Alihodžića, osuđenog za pedofiliju, riješila je jedna politička stranka, a ne institucije koje su za to nadležne. Stranka Narod i pravda čiji je jedan od ključnih ljudi donedavno bio Alihodžićev punac, moguće i zaštitnik Kemal Ademović, osudila je povratak pedofila na mjesto zločina čime je stavila tačku na ovaj skandal. Danas su o ovom slučaju raspravljali i roditelji učenika iz škole na Grbavici, a neposredno pred njihovo okupljanje nastavnik Alihodžić je podnio ostavku. Ministrica obrazovanja Kantona Sarajevo Naida Hota-Muminovićje nakon išareta vrha svoje stranke uputila inspektore da provjere sve okolnosti, propuste i nezakonitosti vezane za ovaj slučaj.

    Naida Hota-Muminović

    Potpuno je neshvatljivo da osim Naše stranke nijedna druga politička grupa koja čini vlast u sarajevskom Kantonu nije reagirala niti se željela umiješati na ovaj skandal koji je uzdrmao javnost. I nije to prvi put da se stranke Trojketako odnose prema eklatantnim primjerima bezakonja i zločina pod pokroviteljstvom njihovih koalicijskih partnera. Kada je prije dvije godine otkriveno da je SDP na čelo jednog javnog preduzeća postavila notornog i osuđenog ratnog zločinca, taj užas se tretirao kao unutarnji problem te stranke, a ne težak propust Vlade koja je osnivač tog preduzeća. Ono što se naziva čvrsta koalicija jeste po svemu sudeći prešutni dogovor stranačkih lidera da se jedni drugim neće miješati u posao, odnosno u resore koje su „poklopili“. Članovi Naroda i pravde su sebi osigurali potpuno kontrolu nad oblašću prosvjete i obrazovanja, pa je tako nastavnik pedofil i njegovi zaštitnici postao njihov interni, skoro obiteljski problem, a ne Vlade i cijelog društva.

    Ako tako  vlast na nivou Kantona Sarajevo funkcionira, dakle da se zbog mira u kući, preciznije, ostanka na vlasti, jedni drugim ne miješaju u posao, sa kojim se pravom može očekivati da sličan model vladanja neće biti primjenjen i na višim razinama vlasti.

    Kada su prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik i Dragan Čović javnosti saopćili da će biti partneri na državnoj razini, ali i Federaciji BiH, otkrili su i glavni princip tog partnerstva: mi nećemo jedni druge ničim uslovljavati, kazao je Dodik. Čini se da je taj princip na dobrom putu da postane univerzalan, te da će nemiješanje jednih u poslove drugih u zajedničkim tijuelima vlasti, biti standard na kojeg će pristati i stranke Osmorke. Njihova vlast u Kantonu Sarajevo, odavno tako funkcionira.

    UTORAK, 20. DECEMBAR

    Tribina pod naslovom „Zločin ateizma“ održana je u sarajevskoj općini Vogošća i ako je suditi prema medijskim izvještajima bila je dobro posjećena.

    Triibina je posljednjih dana dobro reklamirana. Jedan mladi član Naše stranke tražio je zabranu njenog održavanja, a ništa tako na privlači pažnju i znatiželju kao potencijalno  zabranjeno voće. Predavač je bio Dževad Gološ, islamski učenjak, dobro poznat kroz svoje česte i intrigantne nastupe na društvenim mrežama u kojima komentira aktuelne društvene, političke i vjerske fenomene, događaje i pojave.

    Mediji su šturo prenijeli dijelove Gološevog predavanja i njegove komunikacije sa prisutnom publikom.

    Timur Vilić, pomenuti član Naše stranke obrazlažući svoj zahtjev za zabranu tribine, kazao je da „ateizam nije zločin, nego legitiman svjetonazor u svim sekularnim državama“.

    Dževad Gološ i Timur Vilić na Face TV

    U sociologiji religije i filozofiji ateizam nije jednoznačan i jedinstven pojam. Ozbiljni terotetičari ukazuju na desetak vsrta i oblika, odnosno škola ateizma. Koliko se može vidjeti, islamolog Dževad Gološ je to pitanje pojednostavio svodeći ateizam isključivo na bezbožništvo, što predstavlja simplificiranje i svojevrstan vjerski populizam.

    Nije poznato da li se tokom svoga školovanja u Bosni i Hercegovini, ili Tunisu Gološ susreo sa knjigom „Drama ateizma“, kapitalno djelo sociologije i antroplogije religije zbog kojeg je autor Prof. Esad Ćimić prognan iz sarajevske akademske i naučne zajednice. Ćimić je kritiziran jer je i ateiste dijelio na pravoslavne, katoličke i islamske, tvrdeći da ni ateisti ne mogu biti izopćeni iz konfesionalne tradicije  naroda kojem pripadaju.

    Tribinu „Zločin ateizma“ organiziralo je Omladinsko udruženje „Tempo“, koje se, navodno. finansira iz budžeta općine Vogošća. To udruženje okuplja mlade i nešto starije muslimanske vjernike koji štite i promiču islamske vrijednosti. Na predavanju se moglo vidjeti nekoliko visokopozicioniranih članova Stranke demokratske akcije, uglavnom ljudi iz najbližeg okruženja njenog predsjednika Bakira Izetbegovića. Moglo bi se, uz određene ograde, konstatirati da udruženje Tempo i predavač Dževad Gološ u svom javnom djelovanju promiču iste one vrijednosti i principe na kojima bazično i izvorno stoji Stranka demokratske akcije. Oni nisu nikakvo marginalno, underground udruženje, nego su sastavni dio političkog, ideološkog i vjerskog mainstrema nastalog u krilu SDA. Kao što je odmah nakon rata bilo udruženje Aktivna islamska omladina sa stotinama svojih podružnica i hiljadama članova fiannciranih iz tajnih, neiscrpnih arapskih izvora, tako su i Tempo i slične udruge samo udarni ešalon SDA u njenoj borbi protiv sekularnog karaktera BiH i njenog društva. Čak i mizernih pet posto ljudi koji su se na posljednjem popisu stanovništva izjasnili kao ateisti, predstavljaju smetnju i prepreku u ostvarenju tog suštinskog i konačnog cilja tog vjersko-političkog projekta.

    Naravno da tribine poput ove večerašnje u Vogošći ne treba zabranjivati. Treba im se međutim, aktivno, kreativno i inventivno suprotstavljati. Mogla bi recimo Naša stranka kao politička stranka koja najdosljednije i najglasniji brani sekularističke principe odgovoriti. Recimo, mogli bi  organizirati predavanje povodom pola stoljeća Ćimićeve knjige, Ili još bolje i domišljatije da organiziraju tribinu o zločinima vjernika, domaćih i inozemnih. Za početak, recimo, mogla bi se, kao uvod u raspravu, pročitati optužnica Tužiteljstva BiH protiv doktora Farisa Gavrankapetanovića. I ovaj je ljekar koji je nedavno uhapšen zbog zločina korupcije, kriminala… također  u slobodno vrijeme hafiz i učenjak, baš kao pomenuti islamski misionar Dževad Gološ.

    SRIJEDA, 21. DECEMBAR

    Na prve barikade postavljene na puteve  u nekadašnjoj državi naišao sam u avgustu 1990. godine. Tokom putovanja iz Sarajevu u Knin na bosanskohercegovačkoj strani granice u okolini Bosanskog Grahova nekoliko šareno odjevenih muškaraca naoružanih dugim cijevima blokirali su cestu balvanima i kontrolirali putnike u vozilima. Dva dana kasnije u pokušaju da se iz Knina prebacim do Šibenika, negdje u okolini Benkovca osujetili su me također balvani na kojima su stajali, ljutiti, naoružani mladići. Bilo je vrijeme ljetne turističke sezone, stotine vozila se nasukalo na barikade širom takozvane SAO Krajine. Imao sam razumijevanje za frustraciju Srba u Hrvatskoj nakon dolaska na vlast nacionalističkog režima Franje Tuđmana, ali nikakvog razumijevanja nisam našao za naoružane, nekulturne dilbere koji su me satima na vrelom asfaltu držali na nišanu. Kasnije je ta kampanja blokada puteva dobila naziv-balvan revolucija.

    A onda su, godinu i pol dana kasnije, barikade punktovi, blokade stigle u moj grad i pod moje prozore. Prvog marta 1992. godine Sarajevo je ispresijecano barikadama na njegovim klljučnim ulicama. I u jednom i u drugom slučaju, Knina i Sarajeva, barikade su bile zloslutni vjesnici rata, stradanja.

    Na sjeveru Kosova lokalni Srbi već petnesetak dana bdiju nad barikadama kojima su paralizirali cjelokupan promet. Na zahtjeve vlasti u Prištini da ih uklone, odgovaraju da će to učiniti pod određenim, političkim i sigurnosnim uvjetima. Režim u Beogradu ih u tome bezrezervno podržava i ohrabruje, tvrde da na taj način kosovski Srbi spašavaju vlastite živote, dostojanstvo i budućnost.

    Dejan Ilić, lucidni beogradski publicista, na portalu Peščanik analizira danas fenomen srpskih barikada kroz vrijeme i prostor. „Evo ima već trideset godina kako Srbi ne mogu da se dosete ničeg pametnijeg od barikada“, piše Ilić. On govori da su barikade izum, Srba iz Beograda. Barikade, piše on, nisu donijele ništa dobro ni Srbima, a pogotovo njihovim susjedima. „Možemo li od barikada na Kosovu očekivati da ne završe kako su završile barikade oko Knina“. Dejan Ilić ne daje odgovor, niti ga iko može dati, ali ne vidi opravdanje za krizu na Kosovu koja je nastupila podizanjem barikada.

    Dejan Ilić

    Barikade na Kosovu, ali i one ranije u Hrvatskoj i BiH, jedna je od tema koju pretresam danas sa piscem Abdulahom Sidranom. Slažemo se  da smo i jedan i drugi prvu balvan revoluciju u Hrvatskoj pogrešno smatrali oblikom borbe tamošnjih Srba protiv najavljenog njihovog pretvaranja u građane drugog reda. Pokazat će se, međutim, da su balvani bili sredstvo Beograda za iscrtavanja nacionalnih granica buduće proširene srpske države nastale na razvalinama Jugoslavije.

    Poznati pisac kaže da su barikade, blokade puteva duboko ukorijenjenje u srspkoj epskoj, deseteračkoj junačkoj  tradiciji. Podsjeća na čuvenu  pjesmu Oranje Kraljevića Marka u kojoj najpoznatiji srpski desetarački junak prkosi Turcima tako što ore drumove i prepire se sa njima da bi ih na kraju sve posjekao i oteo im novac i odnio materi da joj se nađe. Davno smo upamtili stihove o nadgornjavanju srpskog junaka i turskih zavojevača  „More Marko ne ori drumove, more Turci ne gazte oranje“. Sidranovoj analizi dodajem da sličan motiv postoji i u filmskom remek- djelu „Ko to tamo peva“ kada seljak uz pomoć sinova-hrmaplija blokira putovanje autobusu familije Krstić sve dok mu se za prolaz ne plati harač.

    No, ima još jedna deseteračka dosjetka koja se prenoseći sa koljena na koljeno održala u kolektivnom pamćenju, a kaže „drumovi će poželjeti Turaka, a Turaka više biti neće“. Drumovi i ceste u Kninu i cijeloj Krajini su poželjeli bivše građane srpske nacionalnosti, ali njih već odavno tamo nema. Nema previše Srba ni na Grbavici gdje je 5. aprila 1992. godine zaustavljen trolejbus u kojem sam se vozio prema gradu.

    Bilo bi tragično da se sličan scenarij ponovi i sa onim koji danima oru, odnosno blokiraju drumove na Sjeveru Kosova.

    ČETVRTAK, 22. DECEMBAR

    Mediji, ne samo regionalni, nego recimo i oni u Italiji i Engleskoj, bave se proslavom u Hrvatskoj osvajanje 3.mjesta  na minulom SP u Kataru. Objavljuju se snimke na kojima bronzani vatreni reprezentativci Dejan Lovren i Marcelo Brozović u deliričnom stanju pjevaju pjesme Marka Perkovića Thomsona pa i onu koja počinje sa ZA DOM SPREMNI.

    Noćas se ZA DOM SPREMNI klicalo i u Livnu gdje su hiljade ljudi oduševljeno dočekali svog sugrađanina Zlatka Dalića, izbornika reprezentacije Hrvatske.

    Na ovogodišnjim slavljima kantautor Thompson se nije pojavljivao, ali su njegove pjesme bile izvođene kao nikada ranije. Pjesma „Lijepa li si“, u kojoj se među krajolike i regije u Hrvatskoj svrstava i tzv. Herceg-Bosna, postala je neformalna himna hrvatskih navijača, ali i nogometaša. Svojedobno je njen autor Thompson otkrio da je tu pjesmu posvetio pokojnom Mati Bobanu, ratnom predsjedniku te ilegalne paradržavice jasno osuđene u Haagu kao produkt UZP-a.

    Brozović i Lovren slave uz Za Dom spremni

    Profesor i političar iz Zadra Marko Vučetić na portalu Autograf tim povodom je napisao: „Thompsonove pjesme su gubitničke, one ne opisuju sadašnju državu niti njezinu povijest nego zastrašuju time kakva je ova država mogla biti da su kojim slučajem pobijedili povijesni gubitnici“.

    Profesor Vučetić podsjeća da su i NDH i Herceg-Bosna bile pseudodržave koje su poražene i trajno osramoćene i osuđene. „Poražena pseudodržava, bila ona na tlu sadašnje Hrvatske ili Bosne i Hercegovine, nije nešto što izaziva ponos, nego istinsko egzistencijalno gađenje“.

    O pjesmi „Lijepa li si“, posvećenoj Mati Bobanu zadarski profesor kaže da nije pjesma pobjeda i sportskih uspjeha nego opis gubitništva. „Od kada sam čuo tekst te pjesme u svim prilikama kada se ona izvodi“, piše Milenko Vučetić, „redovito ostajem sjediti“.

    To je pjesma poraženih“, zaključuje on.

    PETAK, 23. DECEMBAR

    Njemački novinar Michael Martens, kod nas najpoznatiji kao autor sjajne biografije Ive Andrića, objavio je ovih dana set dokumenata koji bacaju potpuno drugačije svjetlo na  jugoslovensku krizu s početka 90-ih godina prošlog stoljeća. Ti dokumenti koji potiču iz njemačkih diplomatskih arhiva pokazuju da su vlasti te zemlje imale mnogo rezervisaniji i kritičkiji odnos prema hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu, nego što se tu tadašnjoj, a i kasnijoj, interpretaciji tvrdilo. Čelni ljudi Njemačke, kancelar Helmut Kohl i ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscherprimili su Tuđmana u prvu službenu posjetu mnogo kasnije nego što je to hrvatski predsjednik želio. Prijem je bio hladan, protokol samo nešto malo ispod nivoa uvrede. Njemačka politika bila je tada protiv raspada Jugoslavije, što je u suprotnosti sa tvrdnjama naročito srpskih izvora koji su Kohla i Genschera uz Vatikan optuživali kao glavne razbijače zajedničke države. Njemački domaćini su na Tuđmanovu opsjednutost podjelom BiH, odgovorili snažnim upozorenjem da svako ko osporava tuđe granice, automatski dovodi u pitanje i svoje.

    Barem dvije važne, mada ne i sasvim nepoznate stvari, saznali smo iz diplomatskih dokumenata koje je objavio Martens: prva, da se Njemačka ne može optuživati da je razbila Jugoslaviju i, druga, da je kičma Tuđmanove politike bila i ostala podjela BiH. To je važno da se zna, jer kada danas političari iz Zagerba i Mostara tvrde da slijede politiku Franje Tuđmana, to  znači samo jedno; da su privrženi njegovoj patološkoj opsjednutosti podjelom i destrukcijom BiH.

    Gerhard Schroeder

    Propituje ovih dana državni vrh Srbije, samim tim i mediji u toj zemlji, vlastiti odnos prema Njemačkoj. Taj je odnos dviju država u posljednjih dvije decenije oscilirao od najotvorenijeg neprijateljstva devedestih, pa do prave idile u posljednjih nekoliko godina. Bivši njemački kancelar Gerhard Schroeder, koji je vodio Njemačlku u vrijeme bombardiranja Srbije, postao je savjetnik i najbliži prijatelj srpskog lidera Aleksandra Vučića. Njegova nasljednica Angela Merkel vodila je prema Srbiji izrazito prijateljsku politiku, njeni susreti sa Vučićem bili su česti i srdačni. Privredna suradnja je cvjetala, investicije su ubrzano rasle, njemačke firme su preplavile Srbiju. Službene brojke govore o 100 hiljada ljudi u Srbiji koji rade u njemačkim preduzećima.

    Posljednjih nedjelja svjedočimo ozbiljnom zahlađenju srpsko-njemačkih odnosa. Predsjednik Vučić i premijerka Ana Brnabić se utrkuju ko će brže i teže optužiti Njemačku zbog njenog navodno pristrasnog odnosa prema rješavanju krize na Kosovu. To je, smatra se, reakcija vrha Srbije na zajednički plan njemačkog kancelara Olafa Scholza i francuskog predsjednika Emmanuela Macrona o kojem se zvanično ništa ne zna, a neslužbeno se tvrdi da se njime od Srbije traži da prizna neovisnost Kosova.

    U Njemačkoj, a i drugdje se istovremeno posljednjih nedjelja mogu čuti oštre kritike upućene Angeli Merkel. U njima se trvdi da je ona bila blagonaklona i nekritična s jedne strane prema ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, a sa druge Aleksandru Vučiću. Nakon ruske agresije na Ukrajinu, sve se to promijenilo, i tvrdi se, sada Olaf Scholz ispravlja greške i loše procjene prethodne njemačke vlasti predvođene Merkelovom.

    Iz ova dva primjera, deklasiranih dokumenta koji govore o odnosu njemačke prema Hrvatskoj početkom 90-ih, te prekidu višegodišnih izljeva ljubavi na relaciji Bonn-Beograd, moguće je sa sigurnošću zaključiti samo jedno: da je njemački utjecaj na ovim prostorima bio veliki i značajan, kao i da se on mijenjao kako se mijenjao politički pejzaž u državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije. Ne zaboravljam ,naravno, da iz Njemačke došao i visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt iz čijeg se djelovanja može isčitati prilična konfuzija i lutanje politike njegove zemlje prema BiH i cijelom regionu.

    SUBOTA, 24. DECEMBAR

    Javnost u BiH je ogorčena nakon što se saznalo da Vijeće ministara nije odobrilo sredstva koja je tražio  plivački klub Orka iz Mostara za pripreme svoje članice Lane Pudar, najbolje bosanskohercegovačke sportašice. Ukupno je Vijeće ministara BiH odobrilo oko 1,3 miliona KM raznim udruženjima, kulturnim, sportskim, ali ne i mostarskom klubu. Iz Orke su ogorčeno podsjetili da će se sjajna plivačica naredne godine pripremati za Oilimpijadu u Parizu, za šta su neophodna enormna finansijska sredstva. Otkrili su i da je odlazak Lane Pudar na nedavno svjetsko prvenstvo u Australiju koštao 40-ak hiljada KM.

    Članovi Vijeća ministara BiH nisu prepoznali potrebe mostarskog kluba i njihove svjetski poznate članice. U Vijeću ministara je sve dok nije uhapšen prije mjesec dana  sjedio ministar Miloš Lučić. Nakon hapšenja je podnio ostavku. Prema navodima tužiteljstva BiH ministar Lučić je godinama službenim automobilom odlazio svakog vikenda u Srbiju, a po povratku redovno uzimao dnevnice iz državne blagajne. Tako je, navodno, oštetio državni budžet za nekoliko desetina hiljada maraka. Nekoliko puta više nego što je klub Orka tražio za pripreme Lane Pudar.

    Lana Pudar

    Nekako u isto vrijeme kada je Lana branila boje Bosne i Hercegovine  u Australiji, Bisera Turković, ministrica vanjskih poslova i dopredsjednica Vijeća ministara BiH se nalazila u službenoj, ničim izazvanoj posjeti Maldivima. Tamo ju je pratio njen sin, inače diplomata u Kataru. Nije poznato koliko je putovanje i višednevni boravak familije Turkoviću toj egzotičnoj azijskoj zemlji koštao državni budžet. Poznato je da je prije nekog vremena i ministrica Turković boravila u Australiji. Troškovi tog izleta nje i njenog savjetnika, tvrdi se, otprilike su isti kao oni Lane Pudar tokom nedavnog Svjetskog prvenstva održanog u toj zemlji. Lana, kolike god i kakve god sportske rezultate postizala, nikada neće moći dovoljno zaraditi da bi mogla kupovati kuće i stanove, luksuzne aute odjeću i satove kakvim se razmeću pojedini članovi Vijeća ministara BiH koji su hladno odbili finansirati njen klub i njene sportske uspjehe. Ne zna se je li veća sramota da ti ljudi ne pomažu vrhunskoj sportiskinji, ili je veće poniženje tražiti od takvih ljudi ikakvu pomoć.

    Ali za godinu dvije ili pet niko se više neće sjećati tih pohlepnih, samoživih, bezličnih štetočina koji je predstavljaju kao vlada svih građana BiH. Možda će ih se pominjati samo u sudskim hronikama. Lana Pudar je i bez njihovog novca sebi osigurala najbolje, najelitnije  mjesto u povijesti ne samo sporta u ovoj zemlji. Preveliki su njen talent, sportska kultura, roditeljski odgoj da bi ih mogli okrznuti svi ti beslovesni, nedostojni likovi!

    NEDJELJA, 25. DECEMBAR

    Prije desetak dana Dragan Čović, lider HDZ-a i zastupnik u Domu naroda Parlamenta BiH, je organizirao Božićni prijem u Sarajevu kojem je nazočio cjelokupan državni, politički vrh, diplomatski kor, predstavnici vjerskih zajednica, akademske zajednice… Troškovi ove svečanosti koji su navodno iznosili 30-ak hiljada KM plaćeni su iz budžeta institucija BiH.

    Tradicionalno najraskošniji Božićni prijem u Sarajevu godinama je organizirala Vrhobosanska Nadbiskupija dok se na njenom čelu nalazio kardinal Vinko Puljić. Posljednje dvije godine taj blagdanski domjenak zbog pandemije koronavirusa nije organiziran, a sredstva koja su bila planirana za njegovo održavanje preusmjerena su u dobrotvorne svrhe.

    Novi vrhbosanski nadbiskup Tomo Vukšić, odlučio je da i ovoga Božića, umjesto na Božićni prijem, sredstva usmjeri na četiri narodne kuhinje u Sarajevu. Dvije hiljade obroka Vrhobosanska nadbiskupija je ovog Božića dodijelila Merhametovoj, Cartitasovoj, Dobrotvorovoj te Kuhinji Svetog Ante. Nadbiskup Vukšić je najavio da će i narednih godina za Uskrs i Božić darovati po jednu narodnu kuhinju.

    U prvom slučaju, imamo Dragana Čovića, ali i drugih predstavnika političke klase koji se često, rado i neumjereno  bahate novcima sve siromašnijih građana, a druge strane velikodostojnike katoličke zajednice osjetljive na siromaštvo, solidarne sa nemoćnim, svjesne teških prilika u kojima građani žive. Stječe se dojam da Crkva koliko je to u njenoj moći sanira socijalne posljedice koje trpe građani zbog pohlepe i rasipništva aktuelne vlasti.

    Kajganićev PR: Dodikova vila za Halila!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Loše kadroviranje i kontinuitet toga se nastavlja ma koja stranka da dođe na vlast.

    Čak i u situaciji otvorene izdaje, zbog vlastitog interesa, donosile su se štetne i nerazumne odluke poput naprimjer ove zadnje koja se tiče imenovanja glavnog tužioca.

    Milanko Kajganić, koji je ostao jedini u igri. Kandidat koji se nema mnogo čim pohvaliti, osim politički motiviranim optužnicama, prije svega protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, a Halil Lagumdžija u VSTV-u je već viđena priča. Nada koja posljednja umire! Jer, nakon kompletnog procesa koji je apsolutno kompromitovan u vezi s konkursom za izbor glavnog tužioca, zvuči nestvarno da će Kajganić biti i imenovan.

    Jednostavno, stiče se dojam da odlaskom Milana Tegeltije sa čela VSTV-a nismo dobili mnogo. Prvo je nevolje donosila Gordana Tadić, a nastavio Kajganić. I svi šute. No, ima onih koji to ne bi smjela, a konkretno to su članovi VSTV-a, posebno Halil Lagumdžija čiji glas tamo vrijedi duplo.

    Ako je suprotno neka Kajganić ili Lagumdžija pokažu da li su išta uradili u vezi Dodikovog antidržavnog, kriminalnog djelovanja…

    To što ponovno preko medija aktuelizira priču o istrazi protiv Dodika u vezi sa kupovinom vile na Dedinju znači tek jedno – PR lošeg pravosuđa progovara, jer se bliži sjednica na kojoj će se članovi VSTV-a izjašnjavati o podršci Kajganiću za glavnog tužioca.

    Pazite, aktuelizira se priča stara pet godina, i niko do sada nije uspio riješiti slučaj Dodik i vile na Dedinju, ali je to najeksploatiranija priča za PR Tužilaštva.
    Da li će članovi VSTV-a podleći pritiscima za njegovo imenovanje, ili će pak sagledati sve ono što ni(je) učinio. Mogu početi i od izbornog procesa, opterećenog mnogim sumjama, a Kajganić tvrdi – nismo nadležni za krađu u entitetu Republika Srpska. prvedeno, Dodikova krađa me ne znaima!?

    Kajganić je bio na meti kritika međunarodnih zvaničnika zbog neučinkovitosti Tužilaštva BiH i ne reagiranja na veliki broj krivičnih prijava zbog negiranja genocida.

    Još nikada sam nije priznao da poštuje presudu koja kaže da je u Srebrenici počinjen genocid, zašto onda očekivati da podiže optužnice protiv negatora, jer slijedom toga, mogao bi podići i jednu protiv sebe!

    Ali, odgovornost za njegovo imenovanje ipak leži na VSTV-u, kao i na tome da imamo loše pravosuđe koje uzrokuje nesigurnosti, ali i doživotno označava ljude optužnicama koje kasnije padaju na sudovima.

    I niko zbog toga ne bude kažnjen!

    Jer, sva ta takozvana nezavisna tijela koja su pravljena da bi držala i policijske i pravosudne strukture van domašaja političke ruke, su samo transmisija politike – sakrivena.

    „Svi mi to znamo. Zato je to nakaradno, nakaradno nam je sistem postavljen“, kazat će i Željko Komšić autoru ovog teksta.

    Pitanje je kako se sistem može popraviti sa nekredibilnim ljudima, krhkog znanja i slabosti reagovanja da se zaštiti država i njeni interesi.

    Novi Ustav iz hodnika: Odustajanje od cenzusa (3%) nova igra, cilj jedan – učvrstiti HDZ u vlasti!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Misteriozne konsultacije u Uredu visokog predstavnika (OHR) sa Christianom Schmidtom su pred kulminacijom. Princip je isti, sve ostalo su nijanse. Još prije izvjesnog vremena nekoliko hiljada građana se bilo prinuđeno okupiti ispred zgrade OHR-a s ciljem zaustavljanja Schmidta u namjeri da nametne Izborni zakon BiH na način da isti pogoduje HDZ-u i Draganu Čoviću, a sve pod pritiskom i lobiranjima Republike Hrvatske, koja, kao nikad ranije sve vanjske utjecaje i lobiranja je usmjerila ka izmjenama Izbornog zakona BiH, kao da se to tiče njihove, a ne susjedne države!

    Na takve igre, nažalost, pristao je Schmidt, pa nerijetko govori kako su pritisci Hrvatske ‘neizdržljivi’.

    Ranije je Istraga.ba objavila da Schmidt namjerava do 15. septembra nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona. Ali, on još uvijek nije dobio podršku zemalja članica EU, uključujući i matičnu Njemačku.

    SAD, Velika Britanija i Japan, pak, insistiraju da Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti u periodu između 5. i 15. septembra.

    I sada ključno pitanje, šta je razlika od ranijeg prijedloga i kako će se odraziti na sveukupan politički, ali i društveni život u BiH?

    U želji da ‘omekša’ bh. javnost i probosanske stranke Schmidt navodno odustaje od prvobitne namjere da uvede cenzus od tri posto prilikom delegiranja delegata u Dom naroda FBiH.
    No, od namjere da izmijeni Izborni zakon i Ustav Federacije BiH ne odustaje.

    Mijenjao bi način izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.

    OHR bi, tako, tvrde izvori Istrage nametnuo odredbu kojom se propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno osam (u drugoj verziji 7) potpisa u svakom od klubova tri konstitutivna naroda Doma naroda FBiH.

    Podsjećamo, Ustav FBIH trenutno propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno prikupiti po najmanje šest potpisa unutar sva tri kluba konstitutivnih naroda.  Ukoliko bi Schmidt broj potpisao podigao na sedam ili osam, to bi značilo da je HDZ BiH ponovo neminovan partner u vlasti i na nivou Federacije BiH i nas nivou BiH.

    Dakle, namjera je potpuno jasna, cenzus od tri posto je neprihvatljiv apsolutno, ali i pomjeranje broja potrebnih potpisa za izbor (pot)predsjednika Federacije također pogoduje HDZ-u BiH, te se namjere o udovoljavanju Hrvatskoj jasno iščitavaju.

    Ne želi se ostaviti mogućnost probosanske stranke, čak i ako skupe  šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH izaberu (pot)predsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. Jer OHR sada diže ljestvicu sa šest na sedam ili osam delegata.

    HDZ bi se učvrstio u vlasti, bez njih više ne bi bilo moguće formirati vlast!?

    Upravo zbog toga Demokratska fronta, ali i SDP i SDA tražili su ranije da jedna od temeljnih odrednica kada je riječ o funkcionalnosti FBiH jeste prijedlog o smanjivanju uloge, odnosno ovlasti doma naroda na mehanizam zaštite vitalnog interesa, a u prijedlogu je taksativno navedeno na koje segmente se pitanje vitalnog interesa odnosi.

    S tim prijedlogom će se i ići pred Schmidta, a amandmanima na Ustav BiH se sprovode sve presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura.
    Prijedlog je i u skladu s Mišljenjem Evropske komisije, rezolucijom Evropskog parlamenta, a ranije su ga podržali predstavnici Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije u državnom parlamentu.

    U ovom slučaju najvažnije je shvatiti da odustajanje od nakaradnog prijedloga od cenzusa od tri posto je nova igra u korist HDZ-a.

    Posebno opasna i krajnje zlonamjerno je namjera Schmidta da se Ustav mijenja u hodnicima i pod velom tajni, pa ne čude apeli građana i pojedinih političara da je proces potrebno pod hitno transparentnije raditi, jer u konačnici građani BiH drže suverenitet zemlje u svojim rukama, jer on kao takav i jeste definiran.

    (nap.ba)

    1...131415...56Stranica 14 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj