Verbalni rat Milorada Dodika i Elmedina Konakovića rezultirao je blokadom Vijeća ministara BiH. Prva sjednica je otkazana 27. aprila, a neće je biti ni ove sedmice. Prepiska preko društvenih medija Dodika i Konakovića o interkonekcijama i energetskim projektima zaustavila je i donošenje zakona koji su obaveza iz Mišljenja Evropske komisije i 14 prioriteta.
Džaba je Konaković na zalasku 2. maja pozvao Dodika „da usvajamo zakone, da gradimo sve moguće interkonekcije, energetske projekte, da privlačimo investicije u BiH, oba njena entiteta i Brčko distrikt BiH, poštujući ustavne nadležnosti i zakone Bosne i Hercegovine.“ Dodik neće pa neće. I tako dobismo prvu blokadu „najbržeg Vijeća ministara BiH“, a ne prođe ni 100 dana od imenovanja i silnih obećanja o radu, kompromisima, novom Dodiku…
I danas je Dodik imao poruku za Konakovića te ga je pozvao da pojasni kako im je visoki predstavnik Christian Schmidt pomogao da formiraju Vladu FBiH. A činjenice kažu da je Schmidt 27. aprila donio odluku kojom je zaobišao Ustav FBiH, suspendovao ga na 24 sata, naredio održavanje sjednice Predstavničkog doma Parlamenta FBiH, a uz pomoć nekoliko „prijateljskih“ ambasadora osigurao većinu za potvrđivanje Vlade FBiH.
Ovo je već druga intervencija Schmidta nakon Općih izbora kojom je obećao deblokadu procesa u FBiH. No, šta ćemo s blokadama Vijeća ministara BiH. Da li će Schmidt i tu reagirati ili mu je područje rada od Mostara do Sarajeva sa skokovima do Beograda i Zagreba?
Schmidt ovih dana završava i šestomjesečni izvještaj o napretku BiH. To mu neće biti teško sročiti, dovoljno je samo da pobroji svoje intervencije u Izborni zakon i Ustav. Može navesti da je prvo pod krinkom deblokade on lično blokirao uspostavu vlasti u FBiH, a onda novom intervencijom u Ustav FBiH omogućio HDZ-u neprikosnovenu moć za koju su mu posebno zahvalni iz Zagreba.
Može dodati i da su pod njegovim prozorima apelanti pred Evropskim sudom za ljudska prava tražili da se konačno implementiraju presude tog suda, a koji bi omogućili svim građanima pravo kandidiranja na izborima za određene pozicije, a ne samo konstitutivnim narodima.
Može također navesti i da su se pod njegovim prozorima okupili građani koji su siti daljnih etničkih podjela na štetu Bošnjaka, i koji se protive jačanju pozicije samo jedne političke stranke u odnosu na sve druge.
Također, može navesti i da se građani BiH pribojavaju nezavršenih paklenih planova 90-ih koji i danas imaju svoje sljedbenike i u Beogradu i u Zagrebu i sve su glasniji.
Schmidt na blokade državne vlasti šuti. Ne vidi ih iako nema ni zakazanih sjednica Parlamenta BiH jer nemaju šta ni usvajati. Na prošloj sjednici parlamentarci iz Rs-a napustili su sjednicu Predstavničkog doma zbog zajedničke izjave o državnoj imovini političkih lidera probosanskih stranaka.
Iako ovog trenutka može smijeniti one koji blokiraju i vuku ovu zemlju unazad on jednostavno ne reaguje. A onda se buni i teško mu pada kada ga zovu visokim predstavnikom za Bošnjake. Ako nije tako, dokažite da griješimo!
Od imenovanja nove Vlade FBiH prošlo je 16 dana, a do sada su se dvoje ministara istakli u svojim javnim nastupima. Prednost ćemo dati ministrici Sanji Vlaisavljević (HDZ BiH). Ne zato što je žena, već zato što je svojim javnim istupom relativizirala ratni zločin počinjen u Ahmićima, a ratnog zločinca Darija Kordića proglasila je rehabilitovanim ili da ga treba rehabilitirati, sasvim je svjedno.
Nakon tog istupa Vlaisavljević je zatražila 24-satnu policijsku zaštitu. Njene izjave osudili su brojni glumci, režiseri, ali ne i oni od kojih se to očekivalo. Koalicioni partneri, u prvom redu premijer Nermin Nikšić, izvinio se za izjave Sanje Vlaisavljević ali je dodao da svako ima svoj stav i mišljenje. Ako Nikšić smatra da je negiranje ratnog zločina mišljenje, onda ni Milorad Dodik nije negator genocida već ima mišljenje da se „tabuti prazni ukopavaju“ u Potočarima.
Na necivilizacijske istupe ministrice nije reagirao ni ažurni šef NIP-a Elmedin Konaković. On je zadužen za državni nivo, pa nam tako redovno hvali ministra sigurnosti Nenada Nešića, opravdava njegovo dizanje tri prsta, traži jezik kompromisa sa Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem ma s kim god treba. No, on očito nema mišljenje o Sanji Vlaisavljević niti onome što govori.
Kada je potpredsjednik FBiH Igor Stojanović prvobitno odbio potpisati prijedlog nove Vlade FBiH jer je tražio da se promijene tri imena među kojima je bila i Vlaisavljević, pobrao je velike simpatije javnosti. Ali je za samo tri dana Stojanović je ipak stavio potpis na prijedlog jer predsjednici stranaka nisu htjeli promijeniti imena.
I kada je u roku od 24 sata promijenjen prijedlog nekoliko imena zbog promjene koalicionih partnera Stojanović je i taj prijedlog potpisao ekspresno. Zato danas nema pravo „soliti nam pamet“ kako se eto on nešto zgražava nad izjavama Sanje Vlaisavljević ili bilo koga drugog u toj Vladi.
Jedina istina je da ni SDP ni NIP ne smiju ništa tražiti od HDZ-a i Dragana Čovića niti će im on bilo šta dati.
Svjestan da će se ovakvi incidenti nastaviti Nikšić se oglasio na društvenim mrežama i poručio i biračima i građanima da će biti još grešaka, ali da je ovo i jedini put kojim BiH može ići naprijed.
„Pravili smo greške i sigurno ćemo ih i dalje praviti, ali će grešaka biti neuporedivo manje nego uspjeha“, naveo je Nikšić. Neke greške smo već vidjeli, a uspjehe čekamo.
Zna i Nikšić da ovo nije bio jedini put, već je bio jedini nametnuti put u šta su umiješali prste i članovi međunarodne zajednice.
Dok na sva usta govore o pomirenju i gledanju u budućnost, u ušima žrtava samo odzvanjaju riječi Milorada Dodika, Sanje Vlaisavljević, a sigurno je i mnogih drugih koji će proći nekažnjeno.
Drugo ime koje proteklih dana dominira medijskim prostorom je Ramo Isak. Tako je federalni ministar unutrašnjih poslova prvo kazao kako je on prvi čovjek FBiH, da ne postoji državna policija iako imamo tri agencije, a onda je u najnovijem javnom nastupu najavio hapšenja po spisku na kojima su oni koji su se ogriješili o zakon, ali i advokati, notari, iako on nema nikakvu operativnu nadležnost da govori o mogućim akcijama policije i tužilaštava. Još je važnije pitanje ko je kreirao spisak za hapšenje o kojem govori Isak.
Na njegove najave već su reagirali pojedini advokati. Umjesto da se bavi zakonitošću rada Federalne uprave policije koja je bez direktora i zamjenika, Isak najavljuje progon i hapšenja.
No, iza Rame Isaka stoji Elmedin Konaković. Kako je javno kazao 28. aprila na dan kada smo dobili oktroisanu Vladu FBiH za sve što Isak bude radio Konaković će preuzeti odgovornost.
O ispadima federalnih ministara, negiranju ratnih zločina, najavi hapšenja, međunarodna zajednica se ne oglašava. Ni u OHR-u nemaju odgovor na pitanje kada će početi sankcionisanje negatora genocida i ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca.
Međunarodna zajednica svoj cilj je ispunila, dobila je vlast bez SDA, a krajnji rezultat očito ih ne zanima. No, vrijeme će najbolje pokazati koliku štetu će država BiH imati od nametnute vlasti, a koliko građana će napustiti BiH jer se taj trend neće zaustaviti ma kakvu priču nam pričali iz trojke, četvorke, šestorke ili n-torke…
“Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije. I došli smo samo da to kažemo”, saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).
Kratko. Jasno. Ucjenjivački!Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef – Milorad Dodik.
Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?
Hoće!
I do sada su. Zašto bi mijenjali modus operandi. Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.
To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu. A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od “naših” stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.
Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.
Dodik je jedva dočekao priliku. Iz njega je izbilo sve što je želio reći. I da neće državu u kojoj su “muslimani većina” i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece…
Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o “islamskoj opasnosti”, teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.
Vješto je prelazio “crvene linije” koje je sam postavljao, pa se onda “povlačio” kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da “srede” stanje u BiH dobili privid da su ga “urazumili” i “curiknuli”.
Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.
Postoje dva načina:
Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni…
Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.
Problem je, međutim, odgovornosti.
Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma. Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.
Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost. Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.
On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu. Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe. Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj…, tamošnji političari to objasnili?
Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.
Druga opcija, na kojoj se ipak radi, je da se u državnom parlamentu riješi stvar. Svaka nametnuta odluka visokog predstavnika mora biti pretočena u legislativne aktivnosti nadležnog tijela.
U ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.
Poslanici bi tu, natpolovičnom većinom u Predstavničkom domu, te propisanom većinom u Domu naroda BiH mogli “riješiti problem”. Politički predstavnici bosanskih Srba tvrdoglavo i prilično jedinstveno, traže da se Inzkova uredba poništi.
Uz “gromoglasnu šutnju” slijede ih i politički izabranici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ostaju – na čistini – politički subjekti sa sjedištem u Sarajevu.
Oni su izloženi sve žešćem pritisku. Prvo se od njih traži rješenje koje će – de facto – nacrtati Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH na narednim izborima.
Zauzvrat se ne nudi ništa. Osim priče da će “BiH opet profunkcionirati”. Paralelno, traže se modusi kako izaći iz blokade koju su uspostavili politički predstavnici bosanskih Srba.
Kao da su oni krivci, od stranaka u Sarajevu se traže prijedlozi, modeli, a pogotovo ustupci. Do sada se izašlo s jednim iskorakom. U Krivični zakon BiH, uz odredbe koje je – opet ističemo – Inzko prepisao iz Evropske direktive, dodati i da se slični propisi odnose i na one koji negiraju genocid u Jasenovcu i veličaju one koji su ga počinili ili bili dio iste zločinačke – ustaške – ideologije koja ga je provela.
Dodik je odmah i beskompromisno odbacio takav prijedlog. Jasno je i zašto. Time bi ušao u klinč sa saveznicima iz političkog korpusa bh. Hrvata.Da se to ne bi desilo – mora biti samo kako on kaže.
I oči nekih od zapadnih posrednika opet su se usmjerile prema Sarajevu. Dakle, od Sarajeva se i po inerciji zahtjieva da opet popusti i napravi ustupak. Ustupak nauštrb temeljnih principa vladavine zakona. Ustupak kakav niko i nikada na Zapadu ne bi smio ni pomisliti napraviti!
Možda se u državnom parlamentu nađe i bošnjačkih ruku koje će glasati za poništavanje Inzkove odluke. Iako je teško vjerovati u to, nije nemoguće. Drugi problem je Ustavni sud BiH. Konkretnije, “problem” je sudija koji je danas stupio na dužnost.
On je iz Albanije. I dalje ne treba ni pisati. Dodiku je to “crvena krpa”. Zamislite šta bi bilo da je bilo ko iz Sarajeva rekao da neki grčki ili bugarski pravnik, na primjer, ne može sjediti u Ustavnom sudu BiH?
Politički bi ga se rastrglo, s pravom!Dodik, pak, svoj zahtjev smatra i legitimnim i legalnim. I sasvim nacistički utemeljenim.
I on, taj i takav, legitiman je i legalan pregovarač s međunarodnim zvaničnicima. Kako god da se epizoda najnovije blokade i bojkota državnih institucija završi, ostaje rastuća gorka spoznaja da jedni principi vrijede za siledžije, a sasvim druge za one koji to nisu, ne umiju i ne mogu biti. Da li se stalnim insistiranjima na ustupcima iz Sarajeva nastoji isprovocirati?
Da li se upornim truhlim kompromisima provodi politika brisanja ove države s mape? Da li se najbrojnijem narodu, ali i građanima ove države poručuje da ipak nemaju šta tražiti. Mogu samo davati. Nekad život i glavu, nekad teritoriju, a nekad samo klimati glavom na još jedan truhli kompromis?
Čak i ako je Drugostepena disciplinska komisija razriješila Gordanu Tadić, ona će ostati glavna tužiteljica Tužilaštva BiH najmanje do kraja oktobra. A možda i duže, jer bi, zbog odugovlačenja ovog disciplinskog postupka i bojažljivosti predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije, krajem oktobra mogla biti “izgubljena” većina koja podržava smjenu glavne državne tužiteljice Gordane Tadić. Evo detalja i mogućih ishoda.
Ukratko, Drugostepena disciplinska komisija VSTV-a donijela je u četvrtak odluku po žalbi Gordane Tadić. Ukoliko je žalba odbijena, to znači da je potvrđena odluka Prvostepene disciplinske komisije kojom je Tadićeva razriješena dužnosti glavne tužiteljice. Postoji mogućnost i da je Drugostepena komisija utvrdila odgovornost Gordane Tadić i “umanjila” ranije izrečenu sankciju ili da je u potpunosti odbijena tužba Ureda disciplinskog tužioca. Ova posljednja opcija je najmanje izgledna, ali ako je Drugostepena disciplinska komisija “oslobodila” Gordanu Tadić, to bi značilo da je disciplinski postupak protiv nje pravosnažno okončan. No, ukoliko je utvrđena odgovornost, bez obzira na sankciju Drugostepene komisije, u ovom bi slučaju konačnu odluku donijelo Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH. Pod uslovom da bi imalo kvorum za odlučivanje.
Krećemo od pretpostavke da je Drugostepena komisija VSTV-a utvrdila disciplinsku odgovornost Gordane Tadić. I bez obzira na sankciju, i ona i Ured disciplinskog tužioca sada imaju pravo žalbe Visokom sudskom i tužilačkom vijeću koje bi trebalo odlučiti da li je izrečena sankcija adekvatna. VSTV više ne može ulaziti u meritum. Odgovornost Gordane Tadić, bude li odbijena njena žalba ili djelimično prihvaćena, pravosnažno je utvrđena i VSTV bi mogao preispitivati samo izrečenu sankciju.
S obzirom na to da pismena odluka još uvijek nije dostavljena strankama u postupku (Gordani Tadić i Uredu disciplinskog tužioca), još nisu počeli teći rokovi za žalbu. Prema Poslovniku VSTV-a, član 102, stav 7, “odluke Drugostepene disciplinske komisije stavljaju se na raspolaganje strankama u prostorijama Vijeća u roku od 15 dana od dana donošenja. Danom stavljanja na raspolaganje odluke u prostorijama Vijeća smatra se da je izvršeno dostavljanje odluke strankama”.
“Na odluku Drugostepene disciplinske komisije može se uložiti žalba Vijeću kao cjelini u pismenoj formi u roku od osam dana od dana dostavljanja. Odluka Drugostepene disciplinske komisije može se pobijati samo zbog izrečene disciplinske mjere”, navedeno je u članu 103 Poslovnika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.
Nakon što se uloži žalba, predsjednik VSTV-a imenuje izvjestioca koji mora biti član Vijeća, a koji ranije nije učestvovao u odlučivanju u istom predmetu. Izvjestilac, potom, izlaže predmet Vijeću koje može odbaciti žalbu, potom je odbiti kao neosnovanu ili prihvatiti žalbu, pa preinačiti izrečenu sankciju.
Evo šta to znači u praksi u predmetu protiv Gordane Tadić. Odluka Drugostepenog vijeća kojom je, pretpostavljamo, utvrđena njena odgovornost, donesena je u četvrtak, 16. septembra. Krajnji rok do kojeg bi odluka morala biti izrađena i dostavljena strankama u postupku je 1. oktobar. Odluka će vjerovatno biti dostavljena ranije, ali ovo je krajnji rok. Nakon što odluka bude dostavljena, Gordana Tadić ima rok od osam dana da se žali. Ako budemo gledali krajnje rokove, to bi moralo biti najkasnije do 9. oktobra. Tek nakon toga predsjednik VSTV-a može imenovati izvjestioce. Tu je bitno naglasiti da izvjestioci ne mogu biti predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija, zatim potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović (bila članica Prvostepene disciplinske komisije), potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović (izuzela se iz postupanja jer dolazi iz Tužilaštva BiH), članica VSTV-a Željka Radović (mora se izuzeti jer joj je kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH), Slavo Lakić (bio član Drugostepene komisije), Sanin Bogunić (član Drugostepene komisije), Mustafa Šabić (član Drugostepene komisije). Dakle, sedam članova VSTV-a ne može biti izvjestilac u trećem stepenu. Ali evo ko može: Lejla Hadžić, Aleksandra Obradović, Jadranka Stanišić, Duška Bogojević, Davor Martinović, Srđan Forca, Amila Kunosić i Snježana Petković.
Prema Okvirnom planu sjednica VSTV-a za 2021. godinu, naredna sjednica Vijeća bi trebala biti održana 29. i 30. septembra. S obzirom na to da Odluka u predmetu protiv Gordane Tadić još nije napisana i dostavljena strankama u postupku, teško je očekivati da do 29. septembra bude pripremljen materijal za “treći stepen”. To znači da će žalba Gordane Tadić na drugostepenu odluku (pod uslovom da je utvrđena njena odgovornost) biti razmatrana na sjednici VSTV-a zakazanoj za 20. i 21. oktobar. Što, opet, znači da će funkciju glavne državne tužiteljice još najmanje mjesec dana obavljati Gordana Tadić. A zašto je to bitno, objasnit ćemo kasnije.
Privremeno udaljenje, odnosno suspenzija više nije moguća u ovom slučaju. Naime, prema Zakonu o VSTV-u, član 79, samo Prvostepena disciplinska komisija može suspendovati nosioca pravosudne funkcije do okončanja disciplinskog postupka. Kako je Prvostepena komisija u slučaju Gordane Tadić “propustila” donijeti odluku o privremenom udaljenju ili suspenziji, Tadićeva će funkciju obavljati sve dok i treći stepen, odnosno VSTV, ne donese konačnu odluku.
A sada da vidimo koje su sve moguće opcije u VSTV-u. Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH ima petnaest članova. Da bi sjednica bila održana, sjednici, prema Zakonu o VSTV-u, član 14, mora prisustvovati najmanje jedanaest članova VSTV-a.
Tu dolazimo do prvog mogućeg problema. Krajem septembra, Mahmutu Švraki ističe mandat u VSTV-u. On je bio predstavnik Republičkog tužilaštva Republike Srpske. Umjesto njega, u VSTV ulazi republička tužiteljica Snježana Petković, koja će s radom početi na oktobarskoj sjednici, na kojoj bi trebao biti razmatran slučaj Gordane Tadić. Osim Petkovićeve, sa teritorije RS-a u VSTV-u su još i Duška Bogojević, Željka Radović, Jadranka Stanišić i Srđan Forca. Budu li se svi oni “pridržavali” zaključaka Narodne skupštine Republike Srpske i bojkotovali sjednicu VSTV-a, kvoruma neće biti. Da je slučaj Gordane Tadić razmatran na sjednici VSTV-a zakazanoj za septembar, kvoruma bi, izvjesno je, bilo, jer bi bilo teško očekivati da Mahmut Švraka bojkotuje rad Vijeća. Ali “izbacivanje” Švrake iz igre je direktna krivica predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije koji je prvo imenovao Mahmuta Švraku za člana Drugostepene disciplinske komisije, da bi se, nakon tri teksta u medijima, sedam dana kasnije “sjetio” da Švraki “uskoro ističe mandat” i da ne može uraditi posao do kraja.
Sada ćemo razmotriti mogućnosti VSTV-a kada bi svi članovi Vijeća došli na oktobarsku sjednicu. Kvorum bi, dakle, postojao, ali slučaj Gordane Tadić bi moglo razmatrati samo trinaest članova VSTV-a jer bi se potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović i članica Vijeća Željka Radović morale izuzeti. Većina bi u tom slučaju bila sedam glasova. A da li postoji? Kadrovi bliski HDZ-u i Milanu Tegeltiji teško da će glasati za smjenu Gordane Tadić. Ukoliko ne bude nekih promjena, Gordana Tadić bi mogla računati na glasove Jadranke Stanišić, Srđana Force, Snježane Petković, Duške Bogojević, Aleksandre Obradović i Davora Martinovića. U pitanju je, dakle, šest glasova. No, većina je, rekosmo, sedam. Ako bi svih drugih sedam članova Vijeća glasalo za smjenu Gordane Tadić, ona više ne bi bila glavna tužiteljica. Čak i ako bi jedan od “preostalih” sedam članova VSTV-a bio suzdržan, u slučaju da rezultat bude 6:6, presuđuje glas predsjednika VSTV-a Halila Lagumdžije, čiji se glas, u takvim situacijama, računa – duplo.
U Prvostepenoj komisiji VSTV-a koja je, jednoglasno, razriješila Gordanu Tadić od aktualnih članova Vijeća bila je samo potpredsjednica Sanela Butigan-Gorušanović. U Drugostepenoj komisiji su bili Sanin Bogunić, Slavo Lakić i Mustafa Šabić. Pretpostavimo li da su oni izglasali razrješenje Gordane Tadić jednoglasno, to bi značilo su su najmanje četiri člana VSTV-a za smjenu aktualne glavne državne tužiteljice. Kao nepoznanica, u tom slučaju, još ostaju glasovi Lejle Hadžić, Amile Kunosić i Halila Lagumdžije. Budu li i oni za – Gordana Tadić će biti smijenjena. Pod uslovom da prilikom odlučivanja bude – kvorum. Jer ako se Biljana Simeunović i Željkla Radović izuzumu, a moraju, dovoljno će biti da troje članova VSTV-a ne dođe na sjednicu i slučaj Tadić bi sačekao “neka druga vremena” i nekog odlučnijeg predsjednika Visokog sudskog i tužilačkog vijeća.
Postoji, istina, još jedna mogućnost. Ako Drugostepena komisija nije donijela odluku o sankcionisanju Gordane Tadić jednoglasno, to znači da je jedan član VSTV-a bio protiv. Dodamo li, onda, njegov glas (Šabić, Bogunić ili Slavo Lakić) grupi od šest “sigurnih” članova VSTV-a koji bi trebali podržati Tadićevu u trećem stepenu, to bi značilo da je glavna tužiteljica spašena. I to zahvaljujući, isključivo, predsjedniku VSTV-a Halilu Lagumdžiji.
Stajao je mirno iznad rova u kojem su ga zarobili. Povukao je posljednji dim, okrenuo se u kameru naoružanog ruskog vojnika i rekao: “Slava Ukrajini”. Uslijedio je rafal i nakon dvadeset metaka ukrajinski heroj je pao. Dijeleći ovaj video, Ukrajinka sa bh. adresom Uliana Bakh je napisala – “Došlo je vrijeme obračuna. Heroju Slava. Osvetit ćemo se”.
I to je jedini rječnik (rječnik Uliane Bakh) koji se može i mora koristiti kada neko napadne vašu zemlju s ciljem da je razori i uništi. Sa ubicama se ne pregovara. Protiv njih se borite.
Onog koji nije spreman braniti svoju državu, svuda na svijetu nazivaju – dezerterom. I svaka država na svijetu se brani u institucijama sve dok neprijatelj ne zauzme institucije. A kada izgubite institucije, borbu opet morate nastaviti. Amerika troši stotine milijardi dolara na razvoj naoružanja, koje će upotrijebiti štiteći državu ili njene interese. Britanija, Njemačka, Ukrajina, Finska …. Sve ove države upotrijebit će oružje da zaštite svoju državu. I to je potpuno legalno. I to je potpuno legitimno.
Kada su Trampove ekstremističke horde napale Kongres, američka policija je pucala. I ubijala. Jer institucije se brane po svaku cijenu.
Pa, šta je, onda, sporno u izjavi reisu-l-uleme Huseina efendije Kavazovića koji je kazao da se država mora braniti u institucijama, a ako se te institucije ne odbrane, onda se mora braniti i oružjem?
Hajmo, iskreno, sporno je samo to što je to kazao musliman. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka, traži se da šute kada Christian Schmidt na njihovu štetu, a “zbog nemira na jugu” ojačava segregaciju. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da, pazite sada, “asistiraju kolegama iz MUP-a Republike Srpske prilikom obezbjeđivanja neustavnog dana Republike Srpske. Od bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka se traži da se “okrenu budućnosti”, iako im iza svakog budućeg ćoška viri prošlost.
Šta bi, recimo, po standardima Christiana Schmidta i Johanna Sattlera trebali raditi Bosanci i Hercegovci kada neko započne rušenje Bosne i Hercegovine? Trebali bi rušioca dočekivati koncertima za mir kao početkom devedesetih? Pjevajući im pjesmu Cece Ražnatović i Radeta Šerbedžije – “Neću protiv druga svog”. To što vi nećete protiv “druga” ne znači da “drug” neće protiv vas. Srebrenica, Foča, Višegrad, Prijedor, Biljeljina, Zvornik… Tamo gdje se Bošnjaci nisu branili oružjem, danas skoro da i nema Bosne.
Šta kaže, ono, kaže Christian Schmidt? Kaže da u BiH “nema ničega što bi situaciju u 2023. moglo povezati sa užasnim okolnostima 1992.”
Pa, evo, da li predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik danas, 2023. godine, govori da će se BiH raspasti i da će RS biti samostalna država?
Govori. A govorio je to i 1992. godine Radovan Karadžić.
Da li je 2023. godine u Republici Srpskoj počeo progon imama zbog njihovih govora na džumama?
Da. Kao što su proganjani 1992. godine.
Da li čelnici Republike Srpske 2023. godine danas negiraju Bosnu i Hercegovinu i referendum o nezavisnosti?
Da, kao što su negirali i 1992. godine.
Ciljevi su, dakle, isti. Okolnosti se mijenjaju. Nekad su manje, a nekad više užasne. Tako je jedna od tih užasnih okolnosti iz 1992. godine bio i embargo na uvoz oružja međunarodno priznatoj, a napadnutoj državi. A znate li koja je, ipak, najužasnija okolnost iz 1992.? Življenje u zabludi da vas neće napasti. A hoće. Čim mognu. Jer, učili su nas u Jugoslaviji, neprijatelj nikad ne spava.
I, zato – slava ukrajinskom vojniku koju je herojski poginuo braneći svoju državu prvo djelima, pa onda riječima. I slava još veća slava bh. vojnicima koji su goloruki spasili i državu. I obraz.
U najdužem danu ove godine i prvom danu ljeta iz Tuzle je stiglo urnebesno osvježenje. Ne s Panonice, tamo Tuzlaci istinski uživaju, već sa sjednice Kantonalnog odbora SDA na kojoj je – a šta će drugo – tema svih tema bila sastavljanje izborne liste.
Ko će koga zapamtiti
Da ne bude zabune, sastanak KO SDA TK-a održan je veče prije, no jedan od učesnika tek je nepun dan kasnije odlučio podijeliti svoj videozapis koji nedvojbeno svjedoči naguravanje između federalnog zastupnika SDA Salke Zildžića i kantonalnog zastupnika te stranke Smaje Mandžića. Portal istraga.ba je ovaj snimak učinio medijskom top-pričom koju je ekspresno, s obzirom na to da su ga prenijeli skoro svi portali u zemlji, vidjelo skoro tri miliona ljudi.
Teži fizički obračun spriječili su članovi KO koji su uspjeli razdvojiti zaraćene strane, Mandžić je i priprijetio Zildžiću “Zapamtit ćeš me”, ali većina je uspjela slavno okončati i obračun i sjednicu. Liste nisu usaglašene.
Mandžić je u Skupštinu TK-a ušao 2018. godine, kao zastupnik PDA Mirsada Kukića, a već u oktobru 2019. je ispao iz Kukićeve igre jer “nije poštovao odluke stranačkih organa”. Bio je kratko nezavisni zastupnik pa se upisao u SDA. Međutim, Zildžić ga je, kao predsjednik Gradskog odbora SDA Tuzla, u julu 2021. isključio iz SDA, no viši stranački nivoi su poništili odluku. Što očito nije uticalo na njihovu miroljubivu koegzistenciju.
U međuvremenu je Zildžić podnio ostavku na sve funkcije unutar stranke, ali ipak se – tvrdi istraga – poželio uplesti u liste, pa je na sjednici KO SDA i započeo vruću debatu sa Mandžićem. Istraga podsjeća da je raspravu manjeg fizičkog intenziteta Zildžić imao i sa Dževadom Mahmutovićem, aktuelnim zamjenikom ministra za ljudska prava i izbjeglice BiH.
Zildžiću je tuča profesija, bio je kick bokser, a prije mandata u Parlamentu FBiH i savjetnik i blizak saradnik federalnog ministra policije Aljoše Čampare, koji je tada bio u SDA (danas je NiP). Mandžić je pak blizak prijatelj Nasera Orića. I sam iz Srebrenice, Mandžić je bio borac ARBiH, odlikovan Zlatnim ljiljanom i Zlatnim ljiljanom sa zlatnim vijencem, a nakon rata osnovao je zaštitarsku agenciju BH sigurnost.
I počelo je u Srebrenici
Ovaj sukob Zildžić nije želio komentirati, neće, kaže, da dolijeva ulje na vatru. Mandžić se na telefon i ne javlja. Kako god, dilema nema: vijest da je BiH ušla u NATO ili dobila kandidatski status za EU ne bi imala ni blizu odjeka kao klip koji je podijeljen sa tuzlanskog sastanka SDA. Sad je do onih viših stranačkih nivoa da procijene štetu od novonastale popularnosti. Da li je važnija bruka zbog ponašanja na sjednici KO ili krajnji cilj koji može biti i slogan “Pesnicama do mjesta u SDA”?
Vrijedi podsjetiti da je SDA imala priliku davno raščistiti sa fizičkim obračunima, još onda kada je zamjenika predsjednika SDA i tada državnog ministra Adila Osmanovića ekipa okupljena oko Hamdije Fejzića, smijenjenog lokalnog partijskog šefa, brutalno napala i izbacila sa sjednice partijskog Povjereništva Srebrenice, a Sadika Ahmetovića – koji ga je branio – i fizički povrijedila. No, i tada je sjednica prekinuta, komisija sačinila izvještaj, a kazne izostale. Što se onda protumačilo kao novi vid političke borbe. Kad nema sile argumenata, zavladaju argumenti sile.
Krajem maja 2022. godine bio sam u Briselu na sastanku generalnog sekretara NATO saveza Jensa Stoltenberga i tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića (kao njegov savjetnik). Neću prepričavati sadržaj razgovora. Mogu reći samo da se radi o jednom od najsadržajnijih sastanaka, kojem sam nazočio tokom četiri godine provedene u Predsjedništvu.
Stoltenberg nije trošio vrijeme nižući opća mjesta o odnosu NATO-a i BiH, već je govorio o konkretnim aspektima tog odnosa, ulazeći čak u detalje. Razumije se, njegova minucioznost je zapravo samo odražavala vrijedni rad njegovog tima, koji mu je napravio dobru pripremu sastanka. Moj dojam je bio da je glavnu ulogu u tom pogledu, uz NATO štab u Sarajevu, odigrao Javier Colomina, Stoltenbergov saradnik koji je desetak dana prije našeg odlaska u Brisel boravio u Sarajevu i upoznao se sa stanjem „na terenu“.
Nakon sastanka, prošetali smo kroz impozantnu aulu zgrade NATO-a. Kao što je i običaj, u takvim pauzama između dvije ozbiljne aktivnosti, razgovor je tekao u manje tmurnim tonovima. Uz ostalo, sjećam se da je Stoltenberg govorio o tome kako je 60-ih godina prošlog stoljeća prvi put boravio u Sarajevu. (Njegov otac je tada radio kao diplomata u Norveškoj ambasadi u Jugoslaviji.) Generalnom sekretaru NATO-u, koji je tada još uvijek bio dječak, u posebnom sjećanju je ostala jedna od sarajevskih slastičarni. Mislim da se radi o „Egiptu“, ali nisam siguran.
Nakon šetnje, održana je pres-konferencija, na kojoj je Stoltenberg kazao da NATO ostaje posvećen „euroatlantskim aspiracijama BiH“, itd. Uz ustaljene talking points, Stoltenberg je najavio i paket podrške odbrambenih kapacitetima BiH. (Kasnije je objelodanjeno da se radi o transferu 54 miliona eura, od čega je najveći dio usmjeren ka Bataljonskoj grupi lake pješadije, koja broji 840 bh. vojnika.) Stoltenberg je dodao i da će NATO štab u Sarajevu zaposliti novo osoblje, te da će mu biti povećan i budžet.
Da ne bude zabune, ništa od ovog ne smatram rezultatom naše posjete, već reakcijom NATO-a nakon dužeg procesa procjene situacije u BiH, uključujući i ranije razgovore sa našim kabinetom.
Džaferović je na presu, govoreći o strateškom opredjeljenju BiH, kazao isto što i Stoltenberg: da je Bosna i Hercegovina država aspirant („onaj koji teži nečemu; kandidat“), te je podsjetio na zakone i odluke institucija BiH, kojima je članstvo u NATO savezu definisano kao cilj BiH. Na pitanja novinara o porukama o „mirnom otcjepljenju RS-a“, Džaferović je odgovorio da „ne može biti nikakvog, a posebno ne mirnog otcjepljenja“.
Na pitanje novinara – da li je svjestan tenzija u BiH, Stoltenberg je kazao da je NATO svjestan zapaljive retorike u BiH, naročito one koja dolaze iz Republike Srpske, i da u vezi s time daje praktičnu podršku Oružanim snagama BiH, kroz spomenuti paket.
Ne treba zaboraviti da je sve ovo izrečeno u kontekstu agresije na Ukrajinu, odnosno činjenice da su napadnutom Kijevu države članice NATO-a priskočile u pomoć, šaljući oružje i drugu vrstu pomoći.
Imajući u vidu navedeno, vlasti Republike Srpske su imale dovoljno razloga da iz Stoltenbergove poruke izvuku zaključak da bi, u slučaju konflikta u BiH, NATO mogao na sličan način podržati centralne vlasti u Sarajevu. Već ta mogućnost značajna je kao mehanizam za odvraćanje vlasti RS-a od secesionističkih težnji. „Cilj nam je prevenirati novu nestabilnost, novi rat“, kazao je Stoltenberg.
Sve ovo govorim da bih ilustrirao dvije norme u diplomatskoj komunikaciji Alijanse. Prvo, sve što NATO namjerava da radi u Bosni i Hercegovini – saopćit će sam NATO. Drugo, na pres-konferencijama bh. zvaničnika sa generalnim sekretarom NATO-a iznose se usaglašeni stavovi, naročito kada se radi o strateškim temama, kao što je status BiH na NATO putu. Jer svako javno neslaganje po tim pitanjima, između bh. zvaničnika i generalnog sekretara NATO-a na zajedničkoj presici, može biti samo simptom zabrinjavajuće kolizije, jer BiH i NATO ne spadaju u isti red veličina.
U proteklih nekoliko dana, desila su se ozbiljna odstupanja od navedenih normi.
Na nedavno održanoj pres-konferenciji, u sjedištu NATO-a, sa Stoltenbergom, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović je kazao nešto što je značajno odudaralo od talking pointsa prvog čovjeka Alijanse. „Želim da napomenem da su ispunjeni svi formalni uslovi da se Bosni i Hercegovini uputi poziv za članstvo u NATO-u“, kazao je Bećirović.
Odgovarajući na novinarsko pitanje („Da li će se BiH pridružiti NATO-u?“), koje je očigledno potaknuto navedenom ocjenom, Stoltenberg je demantirao aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Učinio je to, naravno, neizravno, ali prilično jasno. Kazao da je su pred Bosnom i Hercegovinom – dva uslova. Prvi je da BiH provede potrebne reforme, kojima se jačaju institucije. Drugi uslov je da članstvo u NATO žele „narod BiH i vlasti u BiH“. Dakle, formalni i politički uslov.
Za razliku od Bećirovića, koji je težište prebacio na NATO, kazavši da očekuje da Alijansa našoj zemlji uputi poziv za članstvo, Stoltenberg je prebacio težište na BiH i kazao: „To [da li će BiH u NATO] nije na meni da odlučim, već na BiH.“ Iako nije pojasnio na koji način BiH treba da odluči da li će u NATO ili neće, iz Stoltenbergovih riječi se nedvosmisleno zaključuje da ona to nije odlučila. Jer zašto „treba da odluči“, ako je već odlučila (kao što je Bećirović ustvrdio u ostatku svog izlaganja)?
Ne znam šta je Bećirović htio postići sa svojim nepromišljenim nastupom, ali jasno je šta je postigao.
U prvoj reakciji na navedenu vrlo neprijatnu situaciju, na društvenoj mreži X sam napisao: „Ne mogu da vjerujem da je Denis Bećirović uradio ovo. Doslovno je prinudio Stolteberga da kaže da BiH ne može postati članica NATO-a bez novih odluka institucija BiH, koje moraju odobriti srpski predstavnici.“ (Ovo moje opažanje je, uzgred budi rečeno, retvitovao i dopisnik Reutersa za pitanja nacionalne sigurnosti pri Bijeloj kući.)
Da stvari ne bi bile posve tmurne, valja uzeti u obzir i to da je Stoltenberg kazao da „BiH ima status zemlje, koja ima Akcioni plan za članstvo, a svrha Akcionog plana za članstvo je da BiH učini članicom NATO-a“. Također, Bećirović je, u svom izlaganju, kazao: „Postigli smo i konkretne rezultate proteklih godina. Između ostalog, navest ću sljedeće: usvojili smo tri ANP-a koji su dostavljeni u Brisel, nakon čega je NATO zvanično potvrdio da je aktiviran Akcioni plan za članstvo.“
Bećirović iz razumljivih razloga – naime, nastupao je uime države, a ne u svoje vlastito ime – nije pojasnio da je navedena tri dokumenta usvojio prošli saziv vlasti, nakon mukotrpne borbe sa Miloradom Dodikom. On to na tom mjestu nije mogao kazati (bilo bi suvišno), ali ja mogu na ovom (jer, ovdje, nije suvišno).
Jednako kao što mogu podsjetiti i da je sam Bećirović svojevremeno omalovažio Džaferovićevo i Komšićevo uslovljavanje imenovanja Vijeća ministara slanjem ANP-a.
Naime, kada je glasao za imenovanje Borjane Krišto za novu mandatarku, Bećirović je kazao: „U prošlom saizvu mandatar je izabran 14 mjeseci poslije izbora. U ovom mandatu, kao što vidite, za manje od mjesec dana. To je pozitivna poruka. To je poruka da se treba mijenjati loša praksa iz prethodnih mandata.“
Dakle, Komšićeva i Džaferovića praksa (da uslovljavaju) bila je loša, iako je rezultirala slanjem ANP-a, a Bećirovićeva da učini suprotno je – dobra, iako nije omogućila slanje nijednog ANP-a.
Kada je Stoltenberg kazao da su (formalni) uslov za članstvo BiH – reforme, sigurno je mislio i na usvajanje slanje ANP-a kojeg nema. Bećirović bi trebao objasniti zašto ga nema.
Osim navedene polemike (ili, bolje reći, skoro pa polemike o tome jesmo li ispunili sve uslove za članstvo, odnosno da li NATO treba nas pozvati da postanemo članovi, ili mi trebamo iskazati volju), drugo odstupanje od normi izvršio je Denis Zvizdić, član Kolega Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.
Najprije je, nakon Bećirovićevog sastanka sa Stoltenbergom, u medijima osvanula vijest s pompeznim naslovom: NATO šalje trupe u BiH! „Bataljon rezervnih snaga NATO saveza bit će raspoređen BiH“, navedeno je u vijesti. „Kako nam je rečeno, to je jedan od rezultata susreta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i generalnog sekretara NATO saveza.“
S obzirom na to kako je vijest postavljena, skoro sam siguran da je anonimni izvor u ovom slučaju kabinet Denisa Bećirovića: očigledno je i primarni motiv plasiranja ove informacije da se preuveliča značaj posjete predsjedavajućeg Predsjedništva sjedištu NATO štaba.
Nedugo nakon toga, istupio je Zvizdić, te „zvanično“ saopćio, na svom X nalogu, da „NATO u BiH šalje bataljon rezervnih snaga“.
Nakon što je neko vrijeme vladala konfuzija, Zvizdića su demantovali i ministar odbrane Zukan Helez, član Predsjedništva Željko Komšić i sam EUFOR, pojasnivši da su stigle rezervne snage EUFOR-a, a ne NATO-a. Na koncu ga je iscipelario i sam Denis Bećirović, čiji je kabinet (ponavljam) najvjerovatniji izvor ove dezinformacije.
„Predložio bih zvaničnicima, koji se bore za BiH, da manje daju izjave i saopćenja, a da više radimo ozbiljno iza paravana“, kazao je Bećirović (ne naravno o svojoj raskošno nepromišljenoj izjavi da su „ispunjeni svi formalni uslovi da se BiH uputi poziv za članstvo u NATO-u“, već o Zvizdićevom nepromišljenom statusu).
Osnovna logika kaže sljedeće: da je NATO, kojim slučajem odlučio rasporediti svoje snage, to bi prvi saopćio sam generalni sekretar NATO-a. Zvuči kao potpuno besmislena fantazija da tu odluku saopćava Denis Zvizdić, čiji je institucionalni kapacitet u rangu onog koji ima šef sale u slastičarni „Egipat“.
Ako je išta dobro pokazuje da BiH mora raditi na „jačanju kapaciteta svojih demokratskih institucija“ (Stoltenberg), onda je to ova donekle komična, a odnekle sasvim tragična predstava kojoj smo svjedočili proteklih dana.
Čelnici osam političkih partija okupljenih oko NiP-a i SDP-a potpisali su koalicijski sporazum sa HDZ-om BiH. Najavili su da naredne sedmice imaju sastastanke sa SNSD-om kako bi dogovorili i raspoedjelu vlasti na nivou BiH. No, uporedo sa potpisivanjem koalicijskog sporazuma vodi se bitka za većine u svim klubovima domova naroda FBiH i BiH. Proteklih dana smo pisali o većinama u Klubu Bošnjaka. Sada se bavimo Klubom Hrvata Doma naroda FBiH.
U Zapadnohercegovačkom kantonu Dragan Čović se uspio spasiti. Trojica od četvorice kantonalnih zastupnika HDZ-a 1990 prešla su na stranu HDZ-a BiH i Čović je dobio sva četiri hrvatska delegata u Domu naroda FBiH koja daje taj kanton. No, ova sedmica će biti ključna. I mnogo toga, već smo objavljivali, u Klubu Hrvata će ovisiti o Demokratskoj fronti. Ukoliko ne bude “promjena” stranačkih dresova, HDZ BiH teško će moći doći do broja šesnaest u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, što bi mu garantovalo izbor četiri delegata Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Idemo sada po kantonima.
Hercegovačko-neretvanski kanton daje pet hrvatskih delegata. HDZ BiH iu Skupštini HNK ma jedanaest zastupnika, ali njih desetero se izjašnjavaju kao Hrvati (Zora Dujmović je Srpkinja). HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata (Zoran Mikulić). Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. Međutim, ukoliko bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata. Ovo je, dakako, pod uslovom da ne bude takozvanih preletača kako je to bilo protekle sedmice u Zapadnohercegovačkom kantonu.
Prema odluci visokog predstavnika Christiana Schmidta, Kanton 10 (Livno), daje tri delegata iz reda hrvatskog naroda. Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.
U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica (Željka Matković). SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. U tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.
U Skupštinu Tuzlanskog kantona izabrano je četvero zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. U pitanju su Vedrana Petrović (SDP), Silva Banović (NiP), te Boris Krešić i Ivana Mijatović iz DF-a. SDP BiH je podržao listu NiP-a koju je predvodila Silva Banović, dok su Krešić i Mijatovićeva imali svoju listu. S obzirom na to da su ove dvije liste dobile identičnu podršku (po dva glasa), u srijedu će Centralna izborna komisija BiH žrijebom izabrati delegata iz reda hrvatskog naroda.
Unsko-sanski kanton delegira jednog Hrvata u Dom naroda FBiH. U Skupštinu USK je izabrano njih troje. Ines Delić je zastupnica SDA, Tanja Šantić je NES, dok Elvira Abdić Jelenović dolazi iz Laburista. Ukoliko SDA i NES ne postignu dogovor, postoji mogućnost da za delegata bude izabrana Elvira Abdić-Jelenović, inače kćerka Fikreta Abdića. No, ukoliko SDA podrži NES ili NES SDA, Abdićeva kćerka nema nikakve šanse da bude izabrana za delegata. Međutim, budu li NES i SDA glasali svako za svoju listu, tri liste će ići u žrijeb, i onda Elvira Abdić-Jelenović ima šanse da bude izabrana.
Zeničko-dobojski kanton ima pravo na dva hrvatska delegata. Da SDP-ova izabrana zastupnica Vinka Aletović nije odustala od mantata kako bi ušao Srbin Mladen Simić, probosanske stranke bi imale sedam zastupnika iz reda hrvatskog naroda. HDZ BiH ima troje zastupnika. Dakle, probosanske stranke sada imaju šestero zastupnika iz reda hrvatskog naroda (BHI FK 2, SDP 1, SDA 1, NiP 1, DF 1), a HDZ ima troje zastupnika. Ukoliko bi probosanske stranke napravile dvije liste koje bi podržalo po troje zastupnika, to bi značilo da tri liste (jedna HDZ-ova) imaju identičnu podršku. Od tri liste žrijebom bi bile izabrane dvije liste. U tom bi slučaju jedna lista probosanskih stranaka sigurno prošla, dok bi se o druga lista birala između jedne probosanske i jedne HDZ-ove liste. No, ukoliko budu tri probosanske liste, izvjesno je da će proći jedna HDZ-ova i jedna lista probosanskih partija.
U Skupštinu Kantona Sarajevu izabrano je četvero zastupnika iz reda hrvatskog naroda. Ovaj kanton delegira jednog hrvatskog delegata. NiP ima jednu zastupnicu (Danijela Kristić), SDP jednog zastupnika (Davor Čičić), DF jednu zastupnicu (Marijela Hašimbegović) i ZNG jednog zastupnika (Damir Marjanović). Njih četvero će međusobno odlučiti o tome ko će biti delegat u Domu naroda FBiH.
Bosansko-podrinjski kanton daje jednog delegata iz reda hrvatskog naroda. U Skupštinu BPK je izabrana Berina Fejzić (BNS) koja se izjašnjava kao Hrvatica. S obzirom na to da je jedina izabrana Hrvatica u Skupštini BPK, ona će sigurno biti delegatkinja u Domu naroda FBiH.
I Posavski kanton delegira jednog Hrvata. S obzirom na omjer snaga, neupitno je da će to mjesto pripasti Čovićevom HDZ-u.
Dakle, HDZ BiH bi, ukoliko ne bude promjena, u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH mogao imati 13 delegata, što mu osigurava tri delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. U tom slučaju, čak i ako Milorad Dodik bude imao četiri delegata u Klubu Srba, dvojac Čović i Dodik neće imati većinu u Domu naroda PS BiH. No, za razliku od Čovića, Dodik bi imao kontrolni paket kroz entitetsku većinu iz RS koju u Domu naroda PS BiH čine dva delegata.
1. Sastavni dio političke kulture je da se novoj vlasti da određeno vrijeme kako bi pokazala šta zna. Uobičajeno je da se prva ocjena kvaliteta rada nosilaca javnih funkcija daje po proteku prvih 100 dana mandata.
Ja sam u konkretnom slučaju bio nešto fleksibilniji, pa sam za davanje prve ocjene rada Draška Stanivukovića, gradonačelnika Banjaluke, sačekao da prođe osam mjeseci. Moram priznati da je tih osam mjeseci za mene bilo poprilično mučno.
2. Već petnaest godina u kontinuitetu kritikujem Crvenu Sektu. Nemam namjeru stati sa tim, jer su Milorad Dodik i njegovi Sektaši srpski narod u Republici Srpskoj doveli na ivicu biološkog nestanka.
Međutim, ta činjenica ne znači da Opozicija ima moju blanko podršku. Upravo suprotno, onoga momenta kada Opozicija postane Vlast, kao što je to slučaj u Banjaluci, njen rad postaje predmet preispitivanja, kako od drugih, tako i od mene.
3. Crvena Sekta je vladala Banjalukom 22 godine. Upotrijebio sam izraz „vladala“, iako bi primjerenije bilo upotrebiti sintagmu „harala u maniru najgorih drumskih razbojnika“. U kojoj mjeri su građani Banjaluke bili ogorčeni Sektašima, najbolje govori činjenica da su za gradonačelnika izabrali Draška Stanivukovića.
4. Radilo se o klasičnom glasanju „protiv“ Crvene Sekte, u kojem je najteže stradao Igor Radojičić. Doduše, on nije bolje ni zaslužio, jer je njegov četvorogodišnji mandat ostao upamćen po beskičmenjaštvu i proganjanju članova grupe „Pravda za Davida“.
5. Radojičić je pretrpio težak poraz, jer je Sekta pretjerala u svim segmetima vladanja/pljačkanja i pojavio se Stanivuković koji je djelovao drugačijim i obećavao da će se zaista posvetiti borbi protiv kriminala, protiv brojnih Sektaških tajkuna i njihovih meža. Ništa od toga se nije desilo, osim manipulacije: Nije ispunjeno čak ni obećanje o rušenju dijela noćnog kluba “Kajak”, banjalučke Sodome i Gomore, čiji se jedan dio nalazi na gradskom građevinskom zemljištu, koje je uzurpirao Mile Radišić Klen.
Činjenica je da Stanivuković ima protiv sebe skupštinsku većinu koja ga opstruiše, ali bez obzira na to očekivalo se da on ne uzmiče pred njima i da ono što pokrene dovede do kraja. Kao što je to slučaj sa “Kajakom”.
Pokrivanje neuspjeha sa ljubavi prema konjima je tek još jedna poza; Uz to, Stanivukovićev konj je smješten na Čokorskim poljima, a o njemju svakodnevnu brigu vodi banjalučki tajkun Milutin Jović. Taj isti Jović je dugo godina bio Crveni tajkun, da bi pred lokalne izbore postao vrlo blizak Stanivukoviću.
6. Vratimo se na ocjenjivanje dosadašnjeg rada Stanivukovića. Iako sam bio vrlo strpljiv i sačekao punih osam mjeseci, moram priznati da sam već u prvih mjesec dana njegovog mandata bio svjestan o kakvoj ocjeni će se raditi. Naravno, radi se o čistoj nuli.
7. Svojevremeno sam žestoko kritikovao narcisoidnog Radojičića zbog zapošljavanja ličnog fotografa u Gradsku upravu. Umjesto da istom da otkaz, Stanivuković je odmah po preuzimanju vlasti prigrlio tog istog fotografa, te time pokazao ne samo da je podjednako samozaljubljen poput Radojičića, nego i da ima namjeru četvorogodišnji mandat protraćiti “hvatajući najbolje foto kadrove”.
Nažalost, to se ubrzo i potvrdilo, jer Stanivuković ne propušta da „uhvati dobar kadar“ čak ni na grobljima, što zaista djeluje morbidno.
8. Idemo dalje. Nakon što je aminovao Radojičićevog fotografa, Stanivuković je prešao na sastavljanje svog „briljantnog“ kabineta. Koliko god se to činilo nemogućim, on je uspio da skroji još beskorisniji kabinet od onog Radojičićevog.
Radojičić je svoj kabinet popunio teškim kompleksašima, koji su prvu polovinu radnog vremena trošili na ulizivanje Šefu, a preostalu polovinu pljačkajući javni novac.
Što se tiče Stanivukovića, on je svoj kabinet sastavio od nekakve dječurlije, bez ikakvih referenci. Jedan od tih Stanivukovićevih „wunderkind balavaca“ je Bojan Kresojević, poznat po propalom projektu „Keno“.
Ovdje treba postaviti i pitanje: Zašto je Stanivuković za najbližeg saradnika izabrao lice koje je poznato kao vrlo blisko SNSD-u?
O smijenjenom Saši Čekrliji i slučaju „roštiljnica Obeliks“ bolje i da ne pišem.
9. Pitanje kabineta je vrlo važno pitanje, jer od kvaliteta najbližih saradnika po pravilu zavisi i kvalitet rada gradonačelnika. U Stanivukovićevom slučaju je to pitanje presudno, jer je samo sa kvalitetnim i ozbiljnim saradnicima, stručnim osobama, mogao da pokrene stvari naprijed.
10.Stanivuković je kroz osam mjeseci uspio da od sebe otjera sve čestite opozicionare. Najbolji primjer je Jelena Trivić, koja je u kampanji maksimalno podržavala Stanivukovića.
Očigledno je da Stanivuković u svojoj blizini ne trpi ljude koji su kompetentniji od njega.
Trivićeva se do sada nije oglašavala po pitanju Stanivukovićevog rada, iako bi po tom pitanju, duboko vjerujem, mogla mnogo toga da kaže.
11. Nešto lošijih živaca od Trivićeve bio je Nebojša Vukanović. On se suzdržavao nekoliko mjeseci, a onda je „pukao“. On je javnosti objelodanio da je Stanivuković narcisoidni makijavelista koji je “izdao sve svoje saborce” i zloupotrijebio ih, te da njegova, Stanivukovićeva, riječ ne vrijedi ni pišljivog boba.
Za razliku od Stanivukovića, za Vukanovića se može reći da je čovjek sa čvrstim karakterom. Upravo od njega građani očekuju da će nakon opštih izbora imati najmanje milosti prema kriminalizovanim kadrovima Crvene Sekte.
12. Stanivuković je za samo osam mjeseci pokazao da neće birati sredstva da se dočepa apsolutne vlasti. Pri tom, on se ne libi da prigrli sav politički otpad koji otpadne od Crvene Sekte.
Stanivuković i Goran Selak
Javno grljenje sa tipovima poput Gorana Selaka Osnovca i sličnih donedavnih ulizica Sektaša, samo potvrđuje da Stanivuković nije ništa bolji od svrgnutog Radojičića.
Dodik i njegov donedavni ulizica Goran Selak
Nije ni čudo što Stanivuković već mjesecima ćuti o slučaju otimanja zemljišta u vlasništvu Grada Banjaluka, kriminalnom aktu koji je počinila porodica Selak. Riječ je o zemljištu koje se nalazi u naselju Ada, a o tome ću tek pisati.
13. Pređimo na najinteresantnije. Više izvora mi je potvrdilo da je Stanivuković svojim najbližim saradnicima obznanio da ima namjeru da se kandiduje za funkciju predsjednik Republike Srpske.
Na stranu to što njega ne interesuje mišljenje ostatka opozicije, uključujući i njegovu matičnu stranku, on je time pokazao da ima namjeru funkciju gradonačelnika Banjaluke podrediti svojim bolesnim ambicijama.
Zaista nevjerovatno zvuči, ali taj nedorasli dečko nije u stanju da dovrši do kraja niti jedan posao koji je započeo.
14. O kakvom diletantu se radi dosta govori i podatak da je Stanivuković jednom od svojih saradnika rekao da će u slučaju da postane predsjednik Republike Srpske, kao naredni cilj postaviti „napadanje“ funkcije predsjednika Srbije.
To praktično znači da Stanivuković ima namjeru da se na nekom od narednih predsjedničkih izbora u Srbiji pojavi kao protivkandidat Aleksandru Vučiću, što svjedoči o velikom višku ambicije bez ikakvog utemeljenja.
Umjesto da zasuče rukave i počne zaista rješavati ogromne probleme (koje je napravila Sektaška vlast u 22 godine nemilosrdnog satiranja Banjaluke i Banjalučana), okupljajući oko sebe istinske opozicionare i kvalitetne kadrove, Stanivuković se ponaša kao da mu je funkcija gradonačelnika tek usputna stanica ka njegovim, kako on smatra, predsjedničkim funkcijama kojim nije dorastao.
Na Stanivukovićevu žalost, on postaje „pročitana priča“ sve širem krugu ljudi.
15. Na kraju, moram istaći poentu ovog teksta. Milorad Dodik i Crvena Sekta su trenutno teško uzdrmani. Ukoliko Opozicija ima namjeru da zadrži šanse da porazi Režim na predstojećim izborima, ista mora već sada, u korijenu, sasjeći bolesne ambicije pojedinaca poput Stanivukovića.
16. Objektivno gledajući, Stanivuković nije dorastao ni funkciji gradonačelnika Banjaluke, a kamoli funkciji predsjednika Republike Srpske. Opozicija mora kao kandidata za tu funkciju da istakne ozbiljnu ličnost, koja intelektualno i moralno odudara od kandidata Režima. Već sada je evidentno da će Milorad Dodik biti kandidat Režima za poziciju predsjednik Republike Srpske, zbog čega i Opozicija mora da za tu poziciju istakne svog najsnažnijeg kandidata
Šta god da odluči Nermin Nikšić, pogriješit će. Ovako ili onako.
Predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine brzo je prošao put od “nikad sa SDA” do “nikad ne reci nikad”, piše politicki.ba.
Njegova stranka je popravila rezultat u odnosu na izbore prije četiri godine.
Ta je partija daleko najjači konstituent Trojke. Naša stranka jeste pala, ali to nije bilo (ni blizu) strahovanjima u centrali te partije. Narod i Pravda nije ostvarila rezultat kojem su se njeni čelnici nadali.
Stranka demokratske akcije je ipak porasla. Posebno na nivou entiteta F BiH.
Nikšić je sada predmet svakovrsnih analiza.
Na koju će stranu?
Kada je prije nekoliko dana na N1 rekao da – na kraju krajeva – ne isključuje ni vlast u “koaliciji” sa SDA, to je odjeknulo kao očekivana politička bomba.
Nikšić je time SDP vratio na mjesto koje mu pripada.
Ta je partija treća po trenutno prebrojanim glasovima i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine “bježi” im za nešto više od 200 glasova.
Istupom je Nikšić rekao i da je ta stranka, a ne neke druge, potencijalni “king maker”, te da se u njeno ime ne može govoriti a i da ga (ni njega ni SDP) ne može ucjenjivati.
I, u konačnici, da je volja i birača i zapadnih ambasada jedno, realnost – prebrojani glasovi i raspored delegata, posebno u Klubu Bošnjaka Federalnog doma naroda – nešto sasvim drugo.
Nikšićevo jedno “nikad”, zamijeneno sa drugim “nikad (ne reci nikad)”, odraz je i spoznaje da u Domu naroda entiteta F BiH raspored nije takav da se SDA (i Demokratska fronta) mogu isključiti iz kombinacija na vlasti.
Njegov “zaokret” je i odgovor nekim zapadnim zvaničnicima da lažno komplimentiranje nije upalilo.
Određeni stranci tapšali su Nikšića po ramenu ubjeđujući ga da im je uzdanica, nada za bolju Bosnu i Hercegovini i – na kraju – da je on i samo on novi federalni premijer. A umeđuvremenu su mu intenzivno radili iza leđa, između ostalog, sa Draganom Čovićem usaglašavajući izgled nametnute odluke Christiana Schmidta u izbornoj noći 2. oktobra.
Nesumnjivo, Nikšić bi volio drugačije rezultate izbora.
Volio bi da ne mora sa SDA.
Ali, biračka volja ne odgovara baš tom snu.
U državnom parlamentu se može i bez SDA i bez Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, pa čak i bez HDZ BiH.
Ta mogućnost ravna je pravljenju drvenog šporeta. Može se napraviti, čak bi i lijepo i zanimljivo izgledalo, ali nikakve fajde od takvog eksperimenta ne bi bilo.
Slično je i na federalnom nivou.
Nikšić može okupiti većinu bez SDA u Predstavničkom domu Parlamenta F BiH. Bio bi to konglomerat međusovnih rastućih mrzitelja. Njegovo upravljanje zahtijevalo bi svakodnevnu komunikaciju i neiscrpne izvore sabura. A rezultat bi bio krajnje, krajnje upitan. U najboljem slučaju – sadaka nula koja bi se iscijedila iz idealista koji su daleko od realnosti.
Federalna parlamentarna većina bez SDA (i DF), a stalno svjesno zanemarujemo raspored bošnjačkih delegata u Domu naroda Parlamenta entiteta F BiH, naštetila bi i Nikšiću lično, ali i SDP-u.
Federalna parlamentarna većina SDP-a sa SDA (i DF) naštetila bi Nikšiću lično, ali i SDP-u. Dio biračkog tijela bi se osjećao izdanim, a Trojka bi se raspala. Doduše i sada ovaj blok sve više jeste raštimani orkestar, ali se nekako i jedino na platformi “ne sa SDA” drži na okupu.
Ako bi Nikšić ostao vijeran prvom “nikad”, onom sa SDA – u državnom parlamentu bi ga dočekao blok SNSD-HDZ.
Kada pogledate službene fotografije Nikšića, na svakoj je uredno obrijan.
Kako bi Nikšić, dok se ujutru brije i gleda u ogledalo, sebi mogao objasniti da sa Dodikom i Čovićem može, a sa SDA ne može?
Jer, barem je njemu jasno da SDA, SNSD i HDZ nikako ne mogu biti isto.
Naravno, nije sad da je Nikšić “ludo zaljubljen” u SDA, apsolutno ne. Ali dobro i predobro zna i Čovića i Dodika.
Za lidera SDP BiH, kako sada stvari stoje, idealno bi bilo da haman svi budu u vlasti: i SDP koji bi za sobom vukao NiP i NS i SDA sa DF-om i Čovićeva Udruga građana HNS i Dodikova bulumenta saveznika u koaliciji.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
