Bosna i Hercegovina je krajnje čudno društvo, tu raskošnu osebujnost naročito krase mediji, koji nerijetko pažnju poklanjaju onome što i nije vijest, a vijesti ostaju u zapećku rubrika, koje rijetko ko i otvara. Tako su jučer na Dan državnosti BiH naslovnice medija vrvjele liderima ‘trojke’ Elmedinom Konakovićem, Edinom Fortom i Nerminom Nikšićem.
Njih trojica, plus Vojin Mijatović bili su vijest dana s obilježavanja Dana državnosti koji nije ni obilježen, a pažnja je usmjerena ka nekolicini okupljenih pripadnika VRs koji su imali šta da kažu liderima ‘trojke’. Istina, imali su i oni njima, prije svih Nikšić koji je obavio jedan žustar razgovor s novinarima! Naravno, sve je uredno prezentirano i snimljeno.
Sve za naslovnu stranu i to u danu kada BiH treba sav mogući mir i dostojantsvo. Ali, eto takve slike ipak nemaju primat. Zašto, zaključite sami.
No, valja istaknuti da je u više gradova u Republici srpskoj obilježen Dan državnosti i to svečanim akademijama, obilascima spomenika, mezarja, a djeca su u Srebrenici i prošetala ulicama grada sa državnim simbolima. Sve bez ijednog incidenta. Treba li podsjetiti da su Bošnjaci nedavno smjenom Hamdije Fejzića ostali bez svog predstavnika u rukovodstvu Skupštine i da situacija nije mirna i idilična.
Ako će se neko pravdati da su lideri trojke državni nivo, pa da su zbog toga zasmetali pripadnicima boračke populacije iz Republike srpske valja spomenuti da je ministar Sevlid Hurtić, također s državnog nivoa, bio u Doboju. Priznat će da je sve prošlo u najboljem redu – dostojanstveno u prepunoj sali.
U Zvorniku je također u prepunoj Sali obilježen Dan državnosti. Skupljao se novac i za narod u Gazi. Ni tamo nije bilo nikakvih problema.
Za potpuno jasniju sliku onoga što smo gledali jučer, a što je, imam pravo da sumnjam, izrežirano u kuhinjama obavještajnih redova susjednih država, valja posjetiti i na Akademiju povodom Dana državnosti BiH održanu prošle godine. I tada je sve organizirao Vojin Mijatović, ali je sala bila puna, i još mu je došao i Željko Komšić. Sve bez ijednog problema. A, nije baš da su tada entitetske vlasti u Republici srpskoj podržavale Dan državnosti.
Atmosfera je ista, entitet Republika srpska ne priznaje Dan državnosti. Ustrajni su u fašizmu, i sve je isto i ove godine, kao i prošle. Ili možda nije? U pogledu političkih odnosa definitivno nisu iste priče. Mijatović je postao federalni ministar, a trojka je u vlasti po vertikali.
I ove godine Komšića niko nije ni zvao u Banja Luku.
Poruke mira, suživota, prijateljstva, jedinstva i borbe za bolju budućnost iz Banje Luke su poslane na malo drugačiji način, nego je to bilo prošle godine.
Pa, možda je i red, ipak je 80. godišnjica ZAVNOBiH-a, a i Dodik je postao evropski čovjek!?
A, kako znaju povratnici, koji su u miru i dostojanstveno obilježili Dan državnosti širom Rs-a.
Pokazali su ljubav prema BiH na civiliziran način, iako im nije nimalo lako, je im je zabranjeno čak i da uče maternji jezik, a nakon predstave iz Banja Luke neće im biti nimalo lakše. Oni su i dalje u raljama politike Milorada Dodika, dok su lideri ‘trojke’s velikim osiguranjima i pod pratnjom napustili bh. entitet Rs, jer najpreče je stići na gostovanja i s malih ekrana potvrditi ‘svoju hrabrost’.
Na kraju Ćamil Duraković, potpredsjednik Rs-a možda je i najbolje ocijenio situaciju u kojoj se nalazimo.
“Dan državnosti Bosne i Hercegovine je, navodno zbog sigurnosnih razloga, “zabranjen” u entitetu Rs, u entitetu FBiH svijest o državnosti prestaje na međuentitetskoj liniji za najveći broj političkih subjekata, a obilježavanje je svedeno na nekoliko skupova i praznični red vožnje gradskog saobraćaja”.
Pronalazak rješenja reforme izbornog sistema Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu prekretnicu za budućnost Bosne i Hercegovine i prelaska iz faze postratnog društva u tranzicijsku demokratiju koja se nalazi u procesu širih integracionih procesa. Promjenom dosadašnjeg izbornog sistema bi se promijenila i dosadašnja paradigma odgovornosti u okviru isključivo etničkih grupa bez bilo kakve odgovornosti za cjelokupnost bh. društva. Naravno da to podrazumijeva i drastiščno povećanje odgovornosti za javno djelovanje ali i sankcionisanje bilo kakvog nedemokratskog djelovanja kroz demokratske procedure.
Pravni osnov za tranziciju iz etnokratskog u demokratsko društvo je započeo Evropski sud za ljudska prava donošenjem svojih presuda koje su se ticale ravnopravnosti nacionalnih manjina, konstitutivnih naroda i građana u izbornom procesu.
Ako govorimo samo o Ustavu BiH, u teoriji je moguće djelimično provesti presude ESLJP-a na način da se one provedu tako što bi se prosto brisale etničke odrednice u članu V Ustava BiH pa da se u Predsjedništvo BiH bira jedan član sa teritorije RS i 2 člana sa teritorije FBiH. Međutim, problem nastaje kod Doma naroda (a presude ESLJP-a se odnose i na Dom naroda).
Međutim, modeli iz prošlosti su se temeljili na nešto drugačijim rješenjima iako nisu dirali u suštinu – etničko određenje u Ustavu BiH i postojanje Doma naroda u istom obliku kakav je danas. Takvi prijedlozi tada nisu dobili potrebnu političku podršku. I tada je, kao što je to i sada, (ako govorimo isključivo o „probavljivosti” ovog modela za predstavnike političkih partija i u odnosu na Predsjedništvo BiH i Doma naroda) suštinski problem uvijek bio da ne postoje garancije da će predstavnici pojedinih političkih partija sa nacionalnim predznakom, biti u prilici imati garancije da će upravo njihov predstavnik biti član Predsjedništva BiH, odnosno Doma naroda.
Najpoznatiji primjer ovakvih ideja je bila inicijativa Stefana Fule-a, komesara za proširenje EU, koji je vodio mukotrpne razgovore na ovim ili vrlo sličnim premisama uz ukidanje jedne i uvođenja tri tzv. plutajuće izborne jedinice u FBiH.
Međutim, ovaj model (iako njegov sadržaj nije u cjelosti objavljen već se kroz rasprave učesnika razgovora i izjava koje su davali medijima moglo saznati o njegovoj sadržini) sadrži određene elemente koji zaslužuju pažnju, ali, nažalost, ne daje odgovor na provođenje presuda ESLJP-a jer uvodi novu, drugačiju vrstu diskriminacije.
Ovim i sličnim prijedlozima se ukida etnička odrednica sa tri „plutajuće” izborne jedinice u FBiH u okviru kojih bi se onda birali članovi Predsjedništva BiH.
Ustvari, politički predstavnici u Predsjedništvu BiH bi se sa teritorije Federacije BiH birali izmedju Bosnjaka i Hrvata i to tako što bi Bošnjaka de facto birali iz tri kantona – Sarajevskog, Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona gdje su teritorijalno i brojčano najviše koncentrirani Bošnjaci. S druge strane, drugi član Predsjedništva BiH (izvjesno da bi to bio Hrvat) bio bi izabran sa područja Zapadne Hercegovine (Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog, Srednjebosanskog kantona i Kantona 10 kao kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom) te Posavine. Predloženi izborni sistem reprezentativno-politički zaokružuje postratnu teritorijalizaciju koja je uspostavljena na premisama etničkog čišćenja i teških ratnih zločina. Glasovi iz trećeg izbornog područja, koje ne bi bilo uzeto u obzir i ne bi uticalo na izbor za Predsjedništvo BiH, jednostavno bi bili bačeni. Na ovaj način bi bila uspostavljena druga vrsta diskriminacije koja ne bi neophodno bila etnička, već bi predstavljala diskriminaciju građana u pogledu prava da svojim glasom mogu uticati na konačne rezultate političke borbe. Na taj način bi građani sa ovog područja bili lišeni prava na slobodne izbore i de facto bi bilo ukinuto njihovo aktivno biračko pravo.
Posebno je opasno uvođenje ovakvih praksi u politički i izborni sistem BiH jer bi uvelo kategoriju nejednake vrijednosti glasova pa bi, shodno tome, bilo vrlo vjerovatno da izbore ne bi dobijali oni koji su osvojili najviše glasova već bi važniji bio teritorijalni raspored glasova. Primjera radi, kandidat koji bi osvojio približno isti broj glasova kao i njegov protukandidat u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu bi, izvjesno, imao više glasova od kandidata koji bi osvojio najviše glasova u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom. Time bi, ono na čemu se danas insistira, a što se naziva „legitimno etničko predstavljanje” zamijenilo suštinski element demokratskog društva, a to je „legitimno političko predstavljanje” i na taj način bi se stvorila jedna druga vrsta diskriminacije.
Osim toga, ostaje nejasno kako bi se, u svjetlu teksta presuda, „bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine” primjenom ovog modela, pristupilo provodjenju presuda ESLJP-a u pogledu Doma naroda. Posebno kada se ima u vidu nadležnost Doma naroda, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na nivou FBiH. Ova dva doma imaju gotovo identične nadležnosti predstavničkim domovima, a poznato je da se primjenjuju i posebne procedure odlučivanja koje nisu identične predstavničkim domovima i pružaju više mogućnosti blokiranja čitavog zakonodavnog procesa nego sto je slučaj sa predstavničkim domovima. Pored toga, etnički klubovi imaju mogućnost pozivanja na vitalni interese čime se, ponovno, oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda i etnički neopredijeljeni građani BiH diskriminiraju na način da su isključeni iz procesa odlučivanja.(Postoji razlika u sastavu Doma naroda PS BiH i Doma naroda Parlamenta FBiH s obzirom na to da u Domu naroda Parlamenta FBiH participira i klub Ostalih koji broji 7 članova ali nema mehanizme odlučivanja koje imaju predstavnici klubova konstitutivnih naroda dok na nivou Doma naroda PS BiH, klub Ostalih ne postoji.)
Iz svega se može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi čak ni o polovičnom rješenju, a suštinski bi predstavljao uvođenje druge vrste diskriminacije i neravnopravnosti vrijednosti glasa građana koji učestvuju na izborima sa svojim aktivnim ili pasivnim biračkim pravom.
Ovakvo izborno rješenje bi omogućilo dominaciju političkih partija koje uspiju obuhvatiti teritorije sa gušćom naseljenošću etničkih grupa i omogućio bi vladavinu društvenim proizvodom, prirodnim bogatstvima i resursima, kulturnim dobrima, kontrolu države i većinske etničke grupe koju predstavljaju kao većinu sa konkretnog izbornog područja.
Kada se govori o diskriminaciji, vrijedi napomenuti da metod utvrđivanja postojanja eventualne diskriminacije u procesu dokazivanja diskriminacije, koristi i brojčane podatke koji mogu dovesti u sumnju naizgled neutralni propis i razotkriti postojanje posredne diskriminacije koja se očituje njegovim konačnim učinkom s obzirom na način njegove primjene i konačnog rezultata koji se primjenom proizvodi. Drugim riječima, ovim podacima je moguće dokazati položaj pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih grupa u jednakim situacijama i realnih šansi koje stoje na raspolaganju jednima ili drugima. ukoliko bi se primijenio ovaj ili sličan model. Mogućnost na izbor nije u rangu prava na izbor i ne smije se jedno sa drugim miješati. Već sada se može reći da ovakvi ili slični modeli idu u prilog zaključku da se šanse Ostalih obaraju ispod relanih šansi za izbor u Predsjedništvo. Kada se govori o Domu naroda, stvari su još uvijek nedorečene u pogledu konkretnih prijedloga ali se već sada može reći da sve dok postoji zakonodavno tijelo koje konstitutivnim narodima daje garanciju da učestvuju u zakonodavnom procesu na jednakim osnovama kao i poslanicima u predstavničkim domovima, uz posebne procedure ulaganja veta na osnovu vitalnih interesa i bez davanja istih takvih prava i pripadnicima Ostalih predstavlja očitu kontradiktornost presudama ESLJP-a i zahtjevu da svi moraju da imaju jednako pravo učesca u izbornom procesu bez davanja specijalnih prava pripadnicima konstitutivnih naroda na račun manjina i građana Bosne i Hercegovine.
Zbog svega toga, ako se iskreno želi provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, onda je neophodno zauzeti stav koji neće biti isključiv ali že se držati principa sa kojim kompromisa ne može i ne smije biti. A principi su sadržani u presudama Evropskog suda za ljudska prava i poštivanju prava na slobodne izbore i zabrani diskriminacije iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava što je priznato i kao ustavno pravo utvrđeno članom II Ustava BiH. Sa tim principima ne može biti kompromisa, a sasvim sigurno je da se modus može pronaći kroz traženje balansa između građanskog i etničkog, samo, pitanje je da li su namjere iskrene i da li postoji spremnost na poduzimanje ovih koraka.
“Ovo nije stvar koja se može prepustiti ambasadorima u regionu, ma koliko oni bili sposobni. Mir i sigurnost u Evropi zahtijevaju pažnju premijera, ministra vanjskih poslova i Vijeća za nacionalnu sigurnost uz, nadam se, dvostranačku podršku u Parlamentu”, napisala je poslanica Doma lordova Britanskog parlamenta Arminka Helić.
Ova poruka važi kako za Veliku Britaniju, tako i Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju. I brojne druge države svijeta i međunarodne organizacije s političkom snagom.
Gabriel Escobar nije stigao ni usta otvoriti i izvijestiti novinare o učinku njegovih jutrošnjih razgovora s trojicom članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a jedan od njih je već izbacio cijelu listu (novih) stvari koje kani uraditi na svom putu komadanja Bosne i regiona, piše Seadn Numanović u analizi za politicki.ba.
Escobar je oprezno prenio novinarima da je “otvorena mogućnost” da se Dodik sauliše, te da odustane od otimanja ovlasti Bosne i Hercegovine. Sigurno je da mu je politički lider bosanskih Srba takvo nešto i obeća. Ali mu je odmah i pokazao svoje pravo lice – slagao ga je! Ništa novo.
Dodik ne samo da ne kani odustati od stvaranja svoje vojske, obavještajne službe, pravosudnog servisa… On najavljuje i ukidanje Vijeća naroda entitetskog parlamenta. Dakle i po ko zna koji put: Dodik ne staje niti odustaje.
I, po ko zna koji put, on za nos vuče zapadne sagovornike. Jednostavno, on je taj koji diktira tempo, postavlja uvijek i iznova prelazi crvene linije i stabilno učvršćuje ruske pozicije u stomaku Evrope.
Njegovo nezaustavljivo ludovanje ima nedvosmislenu podršku Rusije. Srbija čak više i nije važna. Mada i ova država daje svoj maskimum na svakodnevnoj destabilizaciji BiH. No, Dodik kao da je na direktnoj konekciji s Kremljom i vuče poteze. Na djelu su već odavno isprobani ruski recepti stvaranja zamrznutih konflikta.
Dok se Zapad pokrene, Rusija već ima novi satelit preko kojega dalje truje odnose u Evropi. Ukoliko Zapad to ne razumije i na slučaju Milorada Dodika, onda je Evropska unija u ozbiljnom belaju. Jer, pobjeda u BiH i stvaranje nove Transistrije, ovog puta u stomaku Evrope, donosi veliku stratešku prednost za Rusiju. Ako Evropljani ne znaju šta to znači, neka pitaju Ukrajince. Ne treba sumnjati da je Escobar u BiH došao u krajnje dobroj namjeri. No, nekad je i put do pakla popločan upravo time.
Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.
Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….
IZBORNI ZAKON
“Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.
Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji
Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.
“Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.
Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta
Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.
Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.
U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.
U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.
Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.
Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:
Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.
USTAVNI SUD BIH
“Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.
Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.
Sudska praksa ne ide u prilog Nenadu Stevandiću i njegovoj Ujedinjenoj Srpskoj koje je Centralna izborna komisija BiH uklonila iz izbornog procesa zbog širenja međunacionalne mržnje.
“Pobijedit ćemo i Sud BiH i na izborima”, kazao je na konferenciji za medije u Banja Luci Nenad Stevandić, dan nakon odluke CIK-a da se Ujedinjenoj Srpskoj poništi ovjera kandidature za predstojeće izbore.
Ujedinjena Srpska je izjavila žalbu Sudu BiH i sada se očekuje odluka Apelacionog odjeljenja. Stoga Istraga.ba analizira dosadašnje slučajeve u kojima je uporište za svoju odluku u slučaju Stevandić tražila i Centralna izborna komisija BiH.
Prvi slučaj “uklanjanja” s liste bio je 2004. godine. Tadašnje Vijeće za izborne prigovore i žalbe poništilo je kandidaturu Ljubiši Kragulju, SDS-ovom kandidatu za gradonačelnika Banja Luke. Osim toga, izrečena mu je i novčana kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Kragulj je tada pozivao na linč pojedinih novinara i medija. Zbog stava CIK-a žalio se Sudu BiH, ali je odluka o njegovom uklanjanju s liste – potvrđena.
Dvije godine kasnije, u kampanji za Opće izbore 2006. godine, Srpska radikalna stranka Vojislav Šešelj je na predizbornom skupu u Tesliću putem megafona puštala pjesme koje mogu izazivati strah. Kažnjeni su novčanom kaznom u iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio sankciju.
Lokalni izbori 2008. godine. Kandidat Srpske napredne stranke Vinko Perić je na svojoj TV stanici VIKOM puštao spotove koji mogu izazivati nacionalnu mržnju. Odlukom CIK-a poništena je njegova kandidatura i izrečena mu je kazna u iznosu od 10 hiljada KM. Sud BiH je potvrdio sankciju.
Tokom kampanje 2010. godine predsjednik BOSS-a Mirnes Ajanović je na nacionalnoj osnovi vrijeđao Bojana Bajića, nazivajući ga Radovanom Karadžićem. Zbog širenja međunacionalne mržnje, CIK ga je, po dva osnova, kaznio novčanom kaznom u ukupnom iznosu od 10 hiljada maraka. Sud BiH je potvrdio odluku.
CIK je 2012. godine novčano kaznio i Peru Barbarića koji je se slikao odjeven u vojničku uniformu, a pored fotografije je pisalo: “Postrojba posebne namjene GAVRANI”. Njegovoj stranci HKDU izrečena je sankcija u iznosu od 3000 KM, dok je on lično kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 1000 KM.
U oktobru 2014. godine CIK je poništio kandidaturu Dalibora Trapare, kandidata Socijalističke partije za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. Socijalistička partija je kažnjena sa 5000 KM. Sud BiH je potvrdio odluku CIK-a.
Na posljednjim lokalnim izborima CIK je sa kandidatskih lista uklonio Salmira Kaplana, Demira Mahmutčehajića i Ahmeta Ljubovića zbog ometanja izbornog procesa u Stocu.
Zbog puštanja pornografskih snimaka tokom svoje kampanje, CIK je 2012. godine poništio i kandidaturu nezavisnog kandidata za načelnika Općine Zenica Mirada Hadžiahmetovića. On se, potom, žalio Sudu BiH, ali je Apelaciono odjeljenje potvrdilo odluku CIK-a. Hadžiahmetović je nastavio sa žalbama sve do Međunarodnog suda za ljudska prava u Strazburu, koji je konačno odbacio njegove žalbe, čime je, faktički, potvrđena odluka Centralne izborne komisije BiH.
Upravo slučaj Mirada Hadžiahmetovića je, prema informacijama Istrage, jedan od onih na koje se pozivaju članovi CIK-a u svom odgovoru dostavljenom Sudu BiH. No, da li će ista pravila vrijediti za Mirada Hadžiahmetovića i Nenada Stevandića?
Dragan Čović, predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, danas će se u Bruxellesu sastati sa poslanicima Europskog parlamenta, te o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini razgovarati sa izvjestiteljem Europskog parlamenta za našu zemlju Paulom Rangelom i predsjednikom Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta Davidom McAllisterom. Za lidera HDZ-a BiH aktuelna politička situacija je već godinama kovanica iza koje se kriju njegovi zahtjevi da se izborno zakonodavstvo u našoj zemlji reformira tako da – u najgorem slučaju – Hrvatski narodni sabor bira člana Predsjedništva BiH, naravno samo ako je i dalje pod ingerencijama i patronatom HDZ-a i Čovića osobno. Prije koji dan, iako nam je to Čović prećutao, upravo je lider HDZ-a BiH demonstrativno odbio “elektorski način” izbora članova Predsjedništva BiH: po saznanjima portala istraga.ba, on je, na posljednjem sastanku u ovom krugu sa američkim diplomatom Matthewom Palmerom i zvaničnicom EU Angelinom Eichhorst, insistirao da ostanu nacionalni predznaci za članove Predsjedništva BiH, te da kandidat iz reda hrvatskog naroda, koji bi dobio podršku elektora, bude potvrđivan u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH.
Četvrta tema
Čak su i Palmer i Eichhorst, inače prilično otvoreni spram Čovićevih želja, prepoznali megalomansku želju za kontrolom (u Domu naroda FBiH HDZ ima neprikosnovenu većinu), pa su – doima se – teška srca upozorili Čovića na to da se na taj način uopće ne provode presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.
A teško je povjerovati da je u toj sobi bio iko toliko naivan da i pomisli kako Čovića zanima provođenje presuda iz Strasbourga: da je drugačije, ne bi ministar pravde BiH Josip Grubeša, još jedna HDZ uzdanica, samo koji dan ranije, svim sudijama Suda u Strasbourgu pisao tražeći od njih da spriječe svog kolegu, inače predstavnika BiH, sudiju Farisa Vehabovića da uopće govori o izmjenama izbornog zakonodavstva u svojoj i našoj zemlji?! Da vidimo, dakle, šta je to čime je sudija Vehabović naljutio ministra Grubešu. Iz prve, dakle, Grubešine ruke: “Medijski navodi suca Vehabovića, citiram: ‘Devedesetih godina se moralo pristati na konstitutivne narode jer je to bilo prijelazno rješenje, BiH mora omogućiti svima da sudjeluju u izbornom procesu bez ikakvih davanja povlastica konstitutivnim narodima. Ne bi trebale postojati etničke odrednice. Nema Srbin, Hrvat, Bošnjak, već građanin’, ne bi smjeli biti predmetom opservacije i služiti na čast sucu jedne takve pravosudne institucije”, napisao je naš vrli ministar pravde. Suština čitavog niza presuda Europskog suda za ljudska prava – od one već famozne Sejdić-Finci do presude u slučaju Pudarić – i svodi se na to da u BiH pravo da budu birani dobiju i nekonstitutivni Ostali, ali i konstitutivni na cijelom prostoru zemlje. Pokojni Svetozar Pudarić u Strasbourgu je posthumno dobio potvrdu da je kao Srbin u Federaciji diskriminiran jer se nije mogao kandidirati za Predsjedništvo BiH. Presuda Sejdić-Finci donesena je 22. decembra 2009. godine i svoju 12. obljetnicu neprovođenja dočekat će, po svemu sudeći, u jeku najnovije sesije koja će baš tih decembarskih dana ponovo biti organizirana uz dvojac Palmer-Eichhorst. S obzirom na to da su dosadašnje pregovore pratila nepopustljiva Čovićeva odbijanja, da su se odvijali uz velikodušne istupe Milorada Dodika kako je spreman pristati na sve što se Federacija dogovori – što je implicitna poruka da mu je od početka jasno kako je Republika Srpska nedodirljiva – da prvo vidimo šta je to što je Čoviću opet malo.
Po saznanjima Istrage, a očito su validna jer ih je indirektno potvrdio sam Čović, u Federaciji bi bilo 10 izbornih jedinica, svaki kanton po jedna. Broj elektora u kantonima bio bi definiran srazmjerno broju stanovnika. Tako bi Bosansko-podrinjski kanton (Goražde) davao samo jednog elektora, a Tuzlanski najviše, ukupno 19. Kanton Sarajevo bi davao 17. Kandidat koji bi pobijedio u kantonu osvojio bi sve elektore – pobjedniku u Kantonu Sarajevo pripalo bi 17 elektorskih glasova. Kako bi pregovaračima demonstrirali ovaj način izbora, međunarodni su eksperti uzeli u obzir posljednja tri izborna ciklusa i svaki put je bio isti rezultat – HDZ-ov kandidat bi bio izabran za člana Predsjedništva BiH, dok je drugi član uvijek bio neko iz druge političke partije. No, lider HDZ-a BiH nije zadovoljan, on bi da kandidata iz reda hrvatskog naroda potvrdi Klub Hrvata u Domu naroda Federacije BiH, koji broji 17 članova i u kojem HDZBiH uvijek ima dvotrećinsku većinu. Pošto je kristalno jasno da je ponuđeni način popriličan ustupak HDZ-u BiH, nije zgoreg pogledati i ostale predložene promjene jer se očito među njima kriju razlozi Čovićeva odbijanja. Međunarodni eksperti su, naime, sa domaćim političarima razgovarali i o funkcionalnosti Federacije BiH, ističući šest tačaka koje bi se trebale riješiti u narednom periodu. Na prvom mjestu je pitanje Doma naroda FBiH, koji bi trebalo urediti u skladu sa presudom Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, na čemu je insistirao HDZBiH tražeći da se ukine odredba Ustava FBiH prema kojoj svaki kanton daje najmanje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda ukoliko su oni prethodno izabrani u kantonalne skupštine. Ovo ne može biti razlog Čovićevog odbijanja, međutim, već druga tačka – pitanje nadležnosti Doma naroda FBiH kada je u pitanju vitalni nacionalni interes – mogla bi biti kamen spoticanja, a naročito treća kojom je otvoreno pitanje rokova za imenovanje predsjednika i potpredsjednika Federacije. Sekretar Doma naroda FBiH Izmir Hadžiavdić je predložio, s ciljem sprečavanja maratonskih pregovora, da se uvede način koji bi nakon prekoračenja zadatog roka, smanjenjem broja predlagača, izbacio druge kandidate i tako zapravo spriječio blokade u režiji HDZ-a BiH kojima svjedočimo od kraja prošlih općih izbora. Četvrta tema je stara priča, koju je svojevremeno obećao u roku odmah implementirati dr. Zlatko Lagumdžija, davne 2010. kada je SDP formirao vlast bez HDZ-a: riječ je o imenovanjima i načinu odlučivanja u Vladi FBiH na istom principu kao i u Vijeću ministara BiH, što bi značilo da niti jedna odluka nije validna ukoliko za nju ne glasaju i predstavnici drugih naroda. Peta tačka se odnosi na deblokadu imenovanja sudija Ustavnog suda FBiH, dok se šestom treba regulirati pitanje “unapređenja zakonodavnih procedura između domova Parlamenta Federacije BiH”.
A gdje su ostali?
Kad se sve skupa analizira, postaje bjelodano da je HDZ-u BiH ponuđena bogata trpeza kakvu samo Čović može odbiti i to – još je jasnije – zbog puke potrebe da blokira sve procese. Sad je već manje važno da li se za blokade opredjeljuje zbog vlastitih ili eventualno Dodikovih ambicija, važnije je da se ovom setu ponuda nema šta prigovoriti iz ugla ravnopravnosti konstitutivnih Hrvata i Bošnjaka. A gdje su Ostali? Ni na jednoj Palmerovoj mapi, zapravo su ugurani u izborne promjene tako da bi presude Evropskog suda za ljudska prava, ona Sejdić-Finci prije svih, bile tek pusto slovo na papiru, brisao bi se prefiks etničkog određenja u Predsjedništvu BiH. No, Ostale – ako ćemo pravo – nije imao ko da predstavlja. Željko Komšić, najglasniji zastupnik ugnjetenih i svih onih koji nisu konstitutivni članovi vodećih nacionalnih partija, kriv je zato što je u Palmerovim očima bio neko zbog koga se ovaj američki diplomata, inače vrsni poznavatelj BiH, i odrekao vlastitih principa. Da je autor “Sarajevskog vuka” zarad neodlučne Evrope navukao jagnjeću kožu, shvatili smo i po onim prijedlozima o trećem entitetu (samo) na dan izbora, no teško je shvatiti nastupe onog dijela građanskih i navodno probosanskih stranaka koje ili neće da se miješaju ili kao SDP-ov Damir Mašić na razgovore o izbornim reformama i dođu da bi plakali što je propala SDP-ova blokada izbora Komisije za vrijednosne papire. Da, to je naša stvarnost: naše, domaće demokrate svoje političke strategije i baziraju na ambicijama da umjesto Dodika, Čovića i Izetbegovića oni budu ti koji će blokirati. No ne neminovno umjesto sve trojice. Dovoljan im je i Kanton Sarajevo.
Prije nego što su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto, uz pomoć američkog ambasadora Michaela Murphya, započeli proces relaksacije odnosa, Milorad Dodik je separatističke akcije provodio isključivo sa svojim koalicijskim partnerima. Otkako je relaksacija stupila na scenu – Dodiku se pridružila i opozicija. Pa sada nema razlike u javnim istupima između vladajućeg SNSD-a i opozicionog SDS-a.
Opoziciju iz Republike Srpske više ništa ne veže za državni nivo vlasti. SDP BiH, odnosno Nermin Nikšić i Vojin Mijatović su, ponavljajući SDA-ovu grešku iz 2018. godine, predali Miloradu Dodiku četvrtog delegata u Klubu Srba Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. I sada više ne postoji nikakva šansa za smjenu aktualnog saziva Vijeća ministara BiH, jer bez Dodika nema entitetske većine u Domu naroda koji ne imenuje, ali razrješava Vijeće ministara BiH. Dakle, Vijeće ministara će i ubuduće funkcionisati onako kako Milorad Dodik želi.
Sve do ove godine SDS je na nivou Bosne i Hercegovine upravljao Službom za poslove sa strancima BiH. Dodik je kontrolisao Vijeće ministara BiH i tokom mandata 2018.-2022., ali nije uspio preuzeti ovu Službu zaduženu za migracije. Elmedin Konaković je, u samo jednom reformskom zamahu predao Dodiku Službu za strance. I Agenciju za lijekove. I operacije OSA-e. I sve krim istrage u SIPA-i. Šta je dobio zauzvrat? Stranke Trojke su pristale da ovaj novi, “reformisani” saziv Vijeća ministara BiH, postavi sve srpske i hrvatske kadrove u sigurnosne agencije BiH. Istovremeno, osim Almira Džuve, nijedan Bošnjak nije postavljen nigdje. U Službi za strance je postavljen direktor SNSD-ov direktor Žarko Laketa. Zamjenik Bošnjak – nije postavljen. U Direkciji za koordinaciju policijskih tijela je postavljen zamjenik direktora Đuro Knežević. Direktor DKPT Bošnjak nije postavljen. U Graničnoj policiji je postavljen direktor Mirko Kuprešaković. Zamjenik direktora Bošnjak nije postavljen. I postavljenja bošnjačkih kadrova neće biti moguća bez SNSD-a, jer za sve konačne i izvršne odluke mora glasati najmanje jedan Srbin iz Vijeća ministara. A svi Srbi u Vijeću ministara su Dodikovi.
Sjetimo se novembra 2019. godine. Tada je, naime, Predsjedništvo BiH imenovalo Zorana Tegeltiju iz SNSD-a za mandatara za novi saziv Vijeća ministara BiH. Nakon izbora 2018. godine Vijeće ministara BiH nije formirano u rekordnom roku. Ali je, zato, uslovljavanjem Željka Komšića i Šefika Džaferovića usvojen historijski Program reformi koji je i NATO preveo kao Godišnji nacionalni program ili skraćeno ANP. Milorad Dodik je glasao za to, jer je želio, po svaku cijenu, u vlast na nivou BiH. I platio je cijenu ulaska u Vijeće ministara BiH. NATO je ubrzo počeo vježbati sa pripadnicima Oružanih snaga BiH na Manjači.
Onda se pojavila Trojka sa svojom politikom “ustupaka”. Dobili su izravnu podršku američkog ambasadora Michaela Murphya. Dobili su fotelje u Vijeću ministara, ali su izgubili Ministarstvo sigurnosti BiH. Izgubili su kakvu-takvu podršku opozicije iz RS-a koju su, zajedničkim snagama, izdali i lideri Trojke i Ambasada SAD-a. Izgubili su šansu da vježbaju sa NATO jedinicama.
Dali su Dodiku četvrtog delegata. I sada oni Milorada Dodika ne mogu izbaciti iz Vijeća ministara BiH, a Milorad Dodik može izbaciti njih.
U situaciji kada Milorad Dodik najavljuje izvođenje policije na entitetsku liniju, situacija u sigurnosnom sektoru je ovakva:
Federalna uprava policije koja je u nadležnosti federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare – nema direktora. Trojka je na poziciju federalnog ministra unutrašnjih poslova namjeravala postaviti Bošnjaka. Što znači da bi pozicija direktora FUP-a trebala pripasti Hrvatima – odnosno “relaksiranom HDZ-u”.
Upravom policije Kantona Sarajevo upravlja v.d. komesar, jer je Vlada KS kojom upravlja Trojka do posljednjeg trenutka čuvala Čamparinog komesara Nusreta Selimovića.
Direkcijom za koordinaciju policijskih tijela upravlja Mirsad Vilić kojem je davno istekao mandat i koji bi uskoro trebao biti penzionisan. Ako Dodik ne pristane da imenuje novog direktora, Direkcijom će upravljati zamjenik Đuro Knežević
Kriminalističko-istražnim odjelom SIPA-e upravlja Žarko Kalem, nakon što je pod pritiskom dijela NiP-a i Ambasade SAD-a Vahidin Šahinpašić uklonjen s te pozicije
Zamjenik direktora Granične policije BiH Fahrudin Halač je van mandata, tako da Bošnjaci, suštinski, nemaju nikoga u rukovodstvu Granične policije BiH.
Nakon deset godina BiH je napokon popustila i riješila problem kontakt tačke s EUROPOL-om. Kontakt tačka bit će u Ministarstvu sigurnosti BiH, iako je stav Direkcije bio da nacionalna kontakt tačka za saradnju sa EUROPOL-om treba i mora ostati, kako organizacijski, tako i lokacijski, u Sektoru za međunarodnu operativnu policijsku saradnju DKPT-a gdje su smješteni i drugi kanali za razmjenu informacija (INTERPOL, SELEC).
Milorad Dodik je ponovo pokrenuo priču o secesiji. To što su njegovi motivi zaduženja Republike Srpske, ne umanjuje posljedice. A posljedice bi mogle biti nesagledive. Jer prvi put od 2015. godine SDS kao najveća opoziciona stranka počela je pratiti politiku SNSD-a.
Bosna i Hercegovina je zemlja koja je po mnogo čemu jedinstvena. Na primjer, to je jedina demokratska zemlja na svijetu u kojoj izborni rezultati nisu glavna (ili čak jedina!) tema u izbornoj noći. Visoki predstavnik Kristijan Šmit, kao neizabrani strani zvaničnik, je odlučio u izbornoj noći promijeniti izborni rezultat i poništiti demokratsku volju birača. Njegova odluka, koja nameće selektivne izmjene Ustava Federacije BiH, oduzima demokratskoj većini pravo da izabere vlast kakvu želi. Čak štaviše, Šmit je zacementirao pravila kojima ultradesničari iz HDZ ne mogu biti izbačeni iz vlasti — iako predstavljaju demokratsku manjinu. Šmitova drska intervencija podsjeća na poteze kolonijalnih upravnika iz devetnaestog vijeka i ukazuje na potpuni prijezir prema volji građana BiH koji su glasali tako da je bilo moguće zaobići HDZ prilikom formiranja vlasti.
Obzirom na novostečenu poziciju koja HDZ-u daje komociju da odluči kad i kako će biti formirana vlast, ova stranka je putem medija koji su joj bliski otvorila svojevrsni konkurs za koalicione partnere. Lista zahtjeva koju HDZ ima je takva da oni koji su spremni da je makar djelomično ispune moraju pristati na poziciju izdajnika naroda i države kojoj pripadaju. Nešto slično se desilo u Crnoj Gori nakon izbora 2020. kada se na čelu vlasti našao izvjesni Dritan Abazović; za manje od dvije godine, ovaj se bivši predstavnik “građanske Crne Gore” uspio upisati u stranice istorije Balkana na kojima su prethodno upisani Sejdo Bajramović i Fikret Abdić. HDZ sada traži sarajevske dritane koji će biti spremni da obuku političke uniforme zločinačkog Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i izvrše ono što Bobanove trupe nisu mogle da postignu tokom udruženog zločinačkog poduhvata.
Druga sličnost sa onim što se desilo nakon 2020. u Crnoj Gori je pokušaj dijela međunarodne zajednice da najjaču stranku sa probosanske strane istisne iz vlasti, vjerovatno kao kaznu za odbijanje izmjena izbornog zakona koje je Šmit odlučio nametnuti. Crnogorski DPS i bosansko-hercegovačka SDA su stranke koje trideset godina imaju ključnu ulogu na raznim nivoima vlasti i koje se vežu sa nizom korupcijskih afera. Ali su u isto vrijeme i stranke koje predstavljaju najveći dio stanovništva i koje su na historijskim prijelomnicama bile na čelu država koje će se odvojiti od Jugoslavije. Navodni obračun sa korupcijom je isprika za politiku izbacivanja ove dvije stranke iz vlasti na način na koji je to rađeno sa Radikalima u Srbiji tokom vladavine DS. Ignorisanje korupcije u redovima HDZ i SNSD u BiH, kao i DF i URA u Crnoj Gori, je jasan indikator da da se radi o političkoj šarenoj laži za naivne. Kako je moguće zaboraviti brojne afere u kojima je Dragan Čović glavni učesnik? U kojem to svijetu neko može korumpiranog dušmana države u kojoj živi prihvatiti za partnera samo da bi se dokopao vlasti i slušao neprijatelje naroda kojem pripada? To je moguće samo u svijetu svjesnih izdajnika kao što je Dritan Abazović.
Probosanski politički faktor će se uskoro suočiti sa nepobitnim dokazima da se pod egidom borbe protiv korupcije uništava onoliko državnosti BiH koliko je preživjelo genocid i agresiju. Strani mentori bosanskih dritana su ljuti što su morali otkriti sopstveno saučesništvo u pokušaju konačne palestinizacije tako što je Šmit izašao na političku čistinu i potegnuo za bonskim ovlastima po uzoru na nacističke nadzornike u Nedićevoj Srbiji i NDH.
Nema sumnje da će se sastav vladajuće koalicije znati tek kada budu izabrani svi delegati u Klubu Bošnjaka u Parlamentu FBiH. Šmit je nametnuo nova pravila koja su trebala da zabetoniraju HDZ u vlasti kad je na samom početku brojanja glasova bilo jasno da Bećirović uvjerljivo vodi protiv Izetbegovića. Da su sačekali još koji sat postalo bi jasno da će dizanje praga za izbor Predsjedništva FBiH sa šest na 11 delegata u isto vrijeme pogodovati i SDA i DF, koje su htjeli da kazne zbog nepristajanja na izmjene Izbornog zakona. Vrlo je moguće da, zbog rezultata na kantonalnom nivou, sama SDA bude mogla da izabere 13 od 23 bošnjačka delegata i time dođe u istu poziciju na nivou FBiH kao i HDZ. U tom slučaju će bosanski dritani morati dobiti dodatnu javnu podršku u vidu pritiska na delegate SDA, DF i SBiH da promijene dresove i omoguće da HDZ dobije partnere koji su očito spremni da ispune uslove konkursa koji je Čović raspisao za ulazak u vlast.
Bez obzira na ishod političke bitke za Dom naroda, Šmitovo nametanje je i najskeptičnijim posmatračima pokazalo da Europska konvencija o ljudskim pravima ne vrijedi za većinsko bošnjačko stanovništvo u BiH. Naime, kako je moguće da se koriste Bonske ovlasti da se direktno krše odluke Strazburškog i BiH sudova u presudama Sejdić-Finci, Šlaku, Zornić i Komšić? Moguće je samo ako konvencije o ljudskim pravima ustvari ne važe za one koji su većina u BiH. Glavni zapadni igrači su odlučili da više nije moguće kriti se iza političkih kriterija za ulazak u EU, što decenijama slušamo u slučaju Turske, Albanije i Kosova. U BiH su demografske promjene prijetile da zemlju oslobode okova iz Dejtona, i da omoguće demokratskoj većini da uspostavi vlast bez ucjene islamofoba iz HDZ. Zapad je natjeran da pokaže jasno i glasno da su mu draži crnokošuljaši nego, kao što moj bivši prijatelj Edvard Džozef ogavno reče, “bošnjački demografski oportunisti”.
U nedjelju naveče smo svjedočili onom licu Zapada koji smo gledali od 1992. do 1995. kada je otvoreno pospješivao genocid. Trideset godina kasnije se zbog neuspješnog genocida prešlo na zavođenje aparthejda. Bosanski dritani imaju zadaću da rade ono što su radili domaći kolaboracionisti Pitera Bote u Južnoj Africi.
Slovenački premijer Janez Janša i njegov mađarski kolega i Viktor Orban svakako su najtransparentniji i najodaniji pomagači i “jataci” Milorada Dodika među liderima zemalja članica Evropske Unije. Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske se sa ovim desničarsko-populističkim tandemom u posljednjih nekoliko nedjelja sreo najmanje po dva puta, što na domaćem terenu (sa Orbanom u Budimpešti i Banjaluci), a što u gostima (sa Janšom u Sloveniji i Budimpešti). Nema sumnje da unutar zemalja članice Evropske Unije Dodikov iredentizam još ponegdje ima manje, ili veće razumijevanje, što je vidljivo da i unutar briselske administracije. I tamo kod dijela više ili niže rangiranih činovnika postoje oni koji , najblaže rečeno, plediraju za “uravnotežen odnos” prema Dodiku. Takvog jednog; Mađara Olivera Varheleyia, Evropskog komesara za proširenje i politiku susjedstva smo vidjeli posljednjih dana u Bosni i Hercegovini na višednevnoj turneji “Tri skakaonice”, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, gdje se sreo sa svima koji na političkoj mapi BiH nešto znače i nekoga predstavljaju.
Već početkom naredne nedjelje u goste nam ponovo dolazi Angelina Eichoirst, Nizozemka, direktorica za Zapadni Balkan, Tursku i Ujedinjeno Kraljevstvo u Evropskoj službi za vanjske poslove. Za nju postoje ozbiljne tvrdnje da možda nije toliko naklonjena Miloradu Dodiku, koliko ima prisne veze sa Željkom Cvijanović, predsjednicom Republike Srpske. Ona je se zajedno sa starim znancem, Amerikancem, Mathewom Palmerom posvećena promjeni izbornog zakonodavstva u BiH.
Dodik, zadnja ruža Hrvatska
Iako mala drugarska pomoć pobrojanih državnika i evropskih činovnika Miloradu Dodiku snažnu ulijeva samopouzdanje i jača njegov proruski evroskepticizam, ipak se čini da je najvećeg saveznika i najpouzdanijeg partnera za njegovu secesionističku agendu ima u Republici Hrvatskoj i konsenzualnoj podršci cjelokupne tamošnje političke klase. Može izgledati nategnut zaključak, ali nije, ako samo malo bolje pogledate: dvije osobe oko kojih u Hrvatskoj, vladajućoj i oporbenoj postoji najširi konsenzus i jednodušna podrška su Franjo Tuđman i Milorad Dodik. Takav neprikosnoven status ne uživa čak ni Dragan Čović, jer službeni Zagreb za svoju bosansku, odnosno antibosansku politiku, može bez problema “iskopati” nekog drugog, sličnog iz bogate galerije hercegovačkih političara. Navodno, hrvatski premijer Andrej Plenković u najstrožoj diskreciji na tome već neko vrijeme radi, jer mu je sve teže pred strancima braniti notornog korumpiranog nacionalistu na čelu HDZ BiH. Novog Čovića, Banski dvori bi mogli jednostavno “patentirati” i uvesti u posao, ali za Dodika u Zagrebu nemaju odgovarujuću alternativu. Lider SNSD-a je za Hrvatsku ima status vitalnog nacionalnog i državnog interesa, skoro u istoj ravni kao i za Srbiju. Dodik je pokazao da vrijedi i obrnuto: na njegov izričiti prijedlog obilježen surovom, bespoštednom diskvalifikacijom opozicije Narodna Skupština Republike Srpske je prije dvije godine izgradnju Pelješkog mosta proglasila vitalnim nacionalnim interesom ovog entiteta. Bio je to Dodikov odgovor na nešto ranije usvojenu deklaraciju Parlamentarne skupštine BiH kojoj se problematizirala izgradnja Pelješkog mosta u kontekstu sprječavanja pristupa Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Za tu deklaraciju glasali su svi tadašnji zastupnici PS BIH iz RS (SDS, PDP), izuzev Dodikovih SNSD-ovaca.
Briga cjelokupne hrvatske političke elite za političku i osobnu budućnost Milorada Dodika prelila se sa lokalne i regionalne razine, na višu, briselsku ravan. Ocjena predsjednikaZoran Milanovića prema kojoj je “Dodik zadnji problem u BiH, osobito iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata“, postala je platforma prema kojoj se ravnaju svi relevantni sudionici političkog i diplomatskog života u Hrvatskoj. Istina, premijer Andrej Plenković to neće reći na tako plošan i apodiktičan način, velikodušno je takav diskurs prepustio bezličnom horu svojih gremija, predvođenih ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, osobom sa znatnim intelektualnim potrebama. On je nedavno u Briselu na sastanku ministara vanjskih poslova na kojem je cirkulirao zahtjev za uvođenje sankcija Miloradu Dodiku, pokušao razvodnjiti tu vrstu razgovora poručujući kolegama ministrima da je “to crno-bijelo gledanje na stvar”. Kao način prevazlaženje tog crno-bijelog svijeta, Grlić- Radman je bacio na stol zakljkulčak da je “Dodik činjenica i sa njim treba razgovarati, osobito Hrvatska koja ima najdužu granicu sa Bosnom i Hercegovinom”. Uostalom, kazao je hrvatski minstar, referirajući se na svog unutrašnjo-političkog dušmana, predjednika Milanovića ključno pitanje u BiH je “promijeniti Izborni zakon koji će jamčiti ono što je dogovoreno Daytonskim mirovnim sporazumom”.
U istom tonu i sa nepromijenjenim argumentima nastupili su ove nedjelje hrvatski zastupnici u Evropskom Parlamentu tokom rasprave posvećene krizi u Bosni i Hercegovini. Na brojne diskusije poslanika iz lijevo-liberalnog bloka koji su Milorada Dodika identificirali kao centralnog krivca za blokade, secesionizam i generiranje negativnih tokova, HDZ-ovci, prije svih Plenkovićevi mladi štreberski lavovi Tomislav Sokol i Karlo Reessler, inače posinak HDZ-ovskog Metuzalema i Plenkovićevog savjetnika Vladimira Šeksa, uzvraćali su Milanovićevom mantrom da Dodik nije jedini, pa ni najveći problem. Nego je u najmanju ruku podjednako krupan i težak problem koliko “bošnjački unitarizam koji blokira promjene Izbornog zakona”. Na sličnim diskusijama tokom proteklih nekoliko godina proslavila se i drugi mandat u Briselu sebi priskrbila još jedna HDZ-ova zastupnica u Evropskom Parlamentu Željana Zovko.
Kad tronožcu pukne noga
Šta je smisao i konačni cilj ovako usklađenog mijenjanja mete od strane hrvatske političke ekipe u Briselu i Zagrebu, korekcija i preusmjeravanja “vatre” sa Dodikovog iredentizma na bošnjački unitarizam i Hrvate kao njegove tradicionalne žrtve. Kada bismo ovu dramaturgiju primijenili na medicinsku praksu, dobili bismo operacionu salu gdje hirurzi pripremaju operaciju teško oboljelog pacijenta, ali postupak ne može početi dok na zahtjev dijela njegove obitelji bolesnik ne potpiše unaprijed pripremljen testament!
Relativiziranjem, pa i skidanjem odgovornosti sa Dodika i apsolutiziranjem krivice “političkog Sarajeva”, hrvatski političari zapravo lidera SNSD-a ohrabruju, mamuzaju, navijački ostraščeno podstiču da se napokon odvaži, krene sa riječi na djela i preduzme korake koje posljednjih nedjelja najavljuje a koji vode disoluciji Bosne i Hercegovine. Jer to, disolucija i rastakanje državno-pravnog subjektiviteta jeste , kada se ostave po strani sve licemjerne fraze o “podršci suverentitetu, evropskom putu”, magistralna, nepromijenjena politika Hrvatske prema Bosni i Hercvegovini. Kao što je takozvana “Herceg Bosna” radila na pogon Karađorđeva, Miloševića i Karadžića, tako je danas Milorad Dodik lokomotiva uz koju se šlepa Treći entitet. I u Zagrebu i u Mostaru su svjesni da su izgledi da se u predviđenoj, demokratskoj proceduri Izborni zakon ne može promijeniti bez zahvatanja ustavnog tkiva, pa su zato sve karte i nade bačene na Dodikov transfer nadležnosti sa državne razine na entitetski prostor. To bi, kako je Dodik, neuvijeno pojašnjavao uključivalo i proglašavanje svih državnih institucija u entitetu RS neprijateljskim i njihov progon na prostor Federacije BiH.
Više izvora koje smo posljednjih nedjelja konsultirali, domaćih i inozemnih, potvrdilo nam je kako postoje ozbiljne indicije da su Milorad Dodik i Dragan Čović dogovorili i uskladili redoslijed političkih poteza i to na način da bi lider SNSD-a diktirao tempo i dinamiku, a predsjednik HDZ BiH ga “samo” dosljedno oponašao i slijedio njegov primjer. Ne postoji u tom dogovoru ništa što već nije viđeno i što se nije desilo u prvim danima aprila 1992.godine kada su dužnosnici SDS-a napustili zajedničke institucije i formirali svoj paradržavni aparat na Palama, a sinhrono sa njima to većinski uradila HDZ-ova struktura izmještanjem u Mostar. Sve je kao što je poznato finalizirano sporazumom u Grazu 6. maja 1992.godine kojim su Mate Boban u ime “Herceg Bosne” i Radovan Karadžić kao lider tzv. Srpske Republike Bosne i Hercvegovine suglasili da između Srba i Hrvata u BiH nema otvorenih teritorijalnih i drugih pitanja, a bude li ih u budućnosti ona će se rješavati dogovorom, na miran način.
Da politički lideri Hrvata imaju spreman odgovor tobože na “unitarizaciju BiH”, a zapravo secesionističke poteze Milorada Dodika, vidljivo je bilo iz nedavnih reakcija koje su iz Mostara stigle nakon problematičnih, promašenih izjava Bakira Izetbegovića o “dobrim Bošnjanima” i njegove oštre retorike prema zahtjevima HDZ-a BiH.
“Gospodin Izetbegović ne želi dogovor o izbornoj reformi i on poljuljani status koji ima SDA nastoji radikalizirati šaljući nebulozne poruke, bogumili, krstjani, dobri Bošnjani”, kazao je novinar Zoran Krešić, blizak čeniku HDZ-a BiH. On je poručio kako “politika koju on (Izetbegović) vodi vodi prema onome što je radila srbijanska politika u bivšoj Jugoslaviji prije raspada države”. Na kraju je Krešić zaprijetio: ” Ne treba niko očekivati da će druga strana mirno stajati i čekati da neko preuzme poluge upravljanja. I za manje stvari su bivše republike u Jugoslaviji donijele odluku o istupanju iz takve države”.
Jedan (vrlo) mogući sjenarij
Još je nedvosmisleniji i izravniji bioIlija Cvitanović, član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji je kazao kako su “predstavnici Srba već poduzeli radikalne poteze” te da treba očekivati “da i Hrvati poduzmu slično ako ne dože do izmjene izbornog zakona”.
Prema izvorima koje smo ranije pominjali, domaćim i stranim, ukoliko Milorad Dodik uz formalnu pomoć Narodne Skupštine RS koju kontrolira, proglasi nezakonitim i neprijateljskim institucije Bosne i Hercegovine na teritoriji RS, Oružanih snaga BiH, SIPA-e, OSA-e, Uprave za indirektno oporezivanje…Dragan Čović će u vrlo kratkom vremenu slijediti njegov primjer. Na način na koji je “Herceg Bosna” u aprilu 1992.godine, po automatizmu slijedila Karadžićev primjer napuštanja insitutucija, HDZ BiH bi, tvrde naši upućeni sugovornici, mogao postupiti prateći secesionističke korake Milorada Dodika. Državne institucije nakon što ih, po tom scenariju, delegitimira Narodna Skupština RS, vrlo brzo bi doživjele istu sudbinu na prostorima gdje vlada HDZ BiH. Tu se prije svega misli na Mostar, odnosno njegov zapadni dio, gdje je su smještene sve državne institucije i njihove ispostave u ovom gradu. Političari iz Sarajeva, prije svega oni iz Stranka demokratske akcije, praveći različite kompromise dogovore, trgovačke aranžmane sa Hrvatskom demokratskom zajednicom prihvatili su da sve institucije sa nivoa države budu stacionirane u općinama Mostara sa hrvatskom većinom. Rije je o desetinama insitucija, agencija, ureda… poput Uprave za indirektno oporezivanje (sjetimo se kako su oko kupovine njenog poslovnog prostora pregovarali bivši direktor Fuad Kasumović i Dragan Čović), SIPA-e, Državne granične policije, BHANSA-e, Centralne banke BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije, Direkcije za kontrolu policijskih tijela, Operator za obnovljive izvore energije…
Navodno već postoje razrađeni planovi da u trenutku kada se ove institucije proglase nelegalnim (jer poslije povlačenja RS ne bi funkcionirale na cijelom prostoru BiH) otpočne “spontana” akcija pripadnika navijačke skupine “ULTRAS-a”, branitelja okupljenih u HVIDR-i, te dobrovoljaca-aktivista HDZ-a BiH tokom koje bi se te institucije fizički preuzele, zaposlenici proglasili nepoželjnim, i stavile na raspolaganje HDZ-a BiH. Da bi uloga navijačkih huliganskih odreda “ULTRASA” mogla biti značajna i da se na njih računa govori i to da poslije niti jednog incidenta, od kojih su neki imali elemente teških krivičnih djela, niko od navijača NK “Zrinjski” nije kazneno procesuiran.
Također, budućoj anarhiji, odnosno kako bi se to službeno tretiralo “događanju naroda”, snažno pogoduje potpuno kadrovsko i organizaciono rasulo koje već duže vrijeme vlada unutar MUP-a Hercegovačko-Neretvanskog Kantona. Mjesecima tamošnji MUP nema policijskog komesara, niti načelnike uniformirane polcije i kriminalisitlčke policije te još nekolicine neposrednih rukovodilaca. MUP-u HNK nedostaje i skoro 300 policajaca, a to za posljedicu ima da u svim kriznim situacijama policija nema adekvatan odgovor, što huligani i navijači nemaju “dostojnog” protivnika, što se stvara stanje anarhije koje se, vrlo vjerovatno, već duže vrijeme (p)održava planski…
Treba još jednom ponoviti: ovaj scenario moguć je, a neki upućeni kažu i vjerovatan, tek u slučaju da Miloradu Dodiku i njegovim pokroviteljima iz Beograda i Moskve, kao i sekundantima iz Budimpešte, Ljubljane i Zagreba, uspije “upad” u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. U tom bi slučaju Dragan Čović, ohrabren i podržana istim saveznicima, još jednom slijedio primjer svog prijatelja i političkog partnera iz Laktaša. Što se njih dvojice tiče, ovakav rasplet krize u BiH je i poželjan i izvjestan. No, po svemu sudeći, prije svega imajući u vidu robustan diplomatski angažman SAD i znatnog dijela članica EU, njih dvojica neće o tome presudno odlučivati, a pogotovo imati posljednju riječ.
Narod i Pravda Elmedina Konakovića apsolutni je pobjednik izbora u Kantonu Sarajevo. SDA je još uvijek prva stranka, ali je NiP u zaostatku svega pet hiljada glasova. Naša stranka je izgubila najviše svojih glasača, a veliki pad, procentualno gledajući, doživjeli su SBB i DF. Istraga.ba nastavlja sa analizom izbornih rezultata po kantonima. Na redu je Kanton Sarajevo.
SDA
Na Općim izborima 2018. godine SDA je u Kantonu Sarajevo osvojila 54 hiljade glasova. Danas je podrška toj stranci znatno manja. Prema nepotpunim rezultatima (preko 95 posto obrađenih listića) SDA je u svih devet općina podržalo 45 hiljada birača. Za očekivati je da će ova stranka dobiti još glasova onih koji su glasali poštom, ali teško je očeklivati da mogu prebaciti 48 hiljada glasova. To bi, opet, u konačnici značilo da je SDA u padu za oko 6.000 glasova. Slabiji rezultat ostvarili su u osam općina Kantona Sarajevo. Jedini rast SDA ima u Trnovu.
NiP
Prema nepotpunim rezultatima Narod i Pravda u nedjelju je osvojila oko 42.000 glasova. U odnosu na Opće izbore, NiP je u dobio novih 13 hiljada glasača, jer su 2018. godine osvojili 29.800. NiP je rastao u svim općinama Kantona Sarajevo, a najveći rast su ostvarili u Novom Gradu gdje su sa 6.700 skočili na skoro 11 hiljada glasova. U Centru je ta stranka sa 4.900 porasla na 5.200 glasova, dok su u Novom Sarajevu dobili 2.000 novih glasova i sada su prva stranka i na području te općine.
Naša stranka
Najveći broj glasača, u odnosu na izbore 2018. godine, izgubila je Naša stranka. Ostali su bez skoro 12 hiljada glasova u Kantonu Sarajevo, a kao stranka su izgubili primat u općinama Centar i Novo Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine Naša stranka je osvojila 28.300 glasova, dok je u nedjelju za ovu stranku u Kantonu Sarajevo glasalo oko 16.500 birača. U Starom gradu su izgubili 1.300 glasova, u Centru su pali za 1.700 glasova, dok je u Novom Sarajevu zabilježen pad sa 7.300 na oko 4.000 glasova. Upravo u toj općini veliki rast je zabilježio NiP. I u Novom Gradu je Naša stranka sa 7.300 pala na 4.200. Na Ilidži su, također, izgubili preko hiljadu glasova.
SDP
I SDP je izgubio podršku svojih birača. Sa 22.200 na Općim izborima 2018. godine protekle su nedjelje pali na 15.300 glasova. Najbolji rezultat SDP je ostvario u Starom Gradu gdje su ostali na na istom broju glasova (1800). U Centru su izgubili hiljadu glasova, U Novom Sarajevu su, također, izgubili oko hiljadu glasova. U Novom Gradu SDP je osvojio oko 2300 glasava manje.
Platforma za progrès
Stranka Mirsada Hadžikadića ostvarila je značajan rezultat u Kantonu Sarajevo. Prema još nepotpunim rezultatima, osvojili su oko 9300 glasova, pa su tako postali peta politička stranka po snazi u Sarajevu. U Novom Gradu su osvojili tri hiljade glasova, u Centru su na 1600 glasova, u Novom Sarajevu su na 1.800.
DF
Demokratska fronta je, pored Naše stranke, procentualno najveći gubitnik u Kantonu Sarajevo. Na Općim izborima 2018. godine DF je osvojio 13480 glasova. U nedjelju je DF u Kantonu Sarajevo zaokružilo oko 7.500 ljudi. U Starom Gradu uopće nisu prešli cenzus i tu su izgubili oko 700 glasova. U Centru im je prepolovljena podrška. Najbolji rezultat su ostvarili u Novom Sarajevu i Vogošći. Cenzus, također, nisu prešli ni u Ilijašu.
SBB
Poput DF-a i SBB se bori za politički život u Kantonu Sarajevo. I ova stranka će osvojiti oko 8000 glasova u odnosu na 20 hiljada glasova koliko su osvojili na Općim izborima 2018. godine. SBB je u Starom Gradu izgubio oko 800 glasova, u Centru skoro 2.000 glasova, na Ilidži 2.200 i tu, čak, nisu prešli ni cenzus.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Ako će se neko pravdati da su lideri trojke državni nivo, pa da su zbog toga zasmetali pripadnicima boračke populacije iz Republike srpske valja spomenuti da je ministar Sevlid Hurtić, također s državnog nivoa, bio u Doboju. Priznat će da je sve prošlo u najboljem redu – dostojanstveno u prepunoj sali.
U Zvorniku je također u prepunoj Sali obilježen Dan državnosti. Skupljao se novac i za narod u Gazi. Ni tamo nije bilo nikakvih problema.
Atmosfera je ista, entitet Republika srpska ne priznaje Dan državnosti. Ustrajni su u fašizmu, i sve je isto i ove godine, kao i prošle. Ili možda nije? U pogledu političkih odnosa definitivno nisu iste priče. Mijatović je postao federalni ministar, a trojka je u vlasti po vertikali.
