Znate li koja je snaga nove odluke Christiana Schmidta kojom je suspendirao primjenu Zakona o nepokretnoj imovini Republike Srpske? Identična je snazi Odluke kojom je 2005. godine tadašnji visoki predstavnik Paddy Ashdown nametnuo Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine. Jer da se primjenjuje OHR-ova odluka iz 2005. godine, dopunjena u aprilu 2022. godine, bilo bi potpuno svejedno da li je Christian Schmidt suspendirao primjenu Zakona o imovini Republike Srpske. Odnosno, Zakona o nepokretnoj imovini RS ne bi ni bilo.
Štaviše, sličan zaključak je u aprilu prošle godine iznesen i na službenoj stranici OHR-a.
“Visoki predstavnik Christian Schmidt želi naglasiti sljedeće: Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti RS je neustavan, protivan odlukama Ustavnog suda, te je stoga i antidejtonski. Također je u suprotnosti i sa privremenom zabranom raspolaganja državnom imovinom.Bilo kakve transakcije u okvirima ovog zakona su samim tim ništavne“, naveo je Christian Schmidt 7. aprila 2022. godine.
Schmidt je, dakle, 7. aprila 2022. godine tvrdio da knjiženje državne imovine, bez obzira na usvajanje Zakona o nepokretnoj imovini RS, nije moguće, jer je na snazi državni Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom. Nakon medijskog pritiska, Schmidt se, ipak, predomislio, pa je pet dana kasnije “poništio” ono što je, po njemu, već bilo ništavno.
“Danas sam, kao visoki predstavnik, donio nalog o obustavi primjene Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti Republike Srpske.Obustavio sam primjenu Zakona do ocjene Ustavnoga suda, kako bi se izbjegle negativne pravne reperkusije za građane i potencijalne investitore. Danas proširujem i zabranu raspolaganja državnom imovinom kako bih je uskladio s tumačenjem Ustavnoga suda datim u relevantnim odlukama. Ovom odlukom jasno se daje do znanja da samo država BiH može raspolagati državnom imovinom odnosno uređivati vlasništvo nad državnom imovinom, što se primjenjuje na sve razine vlasti u Bosni i Hercegovini”, saopćio je Christian Schmidt 12. aprila 2022. godine, objavljujući Nalog za suspenziju zakona kojeg je samo pet dana ranije proglasio – ništavnim.
Valjanost ovog Nalog Schmidt je produžio i ove sedmice, suspendirajući do odluke Ustavnog suda BiH Zakon o nepokretnoj imovini Republike Srpske koji na snagu stupa 28. februara.
Šta da Schmidt nije suspendirao ovaj Zakon?
Odgovor je jednostavan – vlasti Republike Srpske, ali i one u Federaciji BiH bi uknjižavanjem državne imovine prekršile Zakon o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom Bosne i Hercegovine.
“Ovim zakonom se zabranjuje raspolaganje državnom imovinom. U smislu ove odluke, pod državnom imovinom podrazumijeva se:
1.nepokretna imovina koja pripada državi Bosni i Hercegovini (kao međunarodno priznatoj državi) na osnovu međunarodnog Sporazuma o pitanjima sukcesije, koji su 29. juna 2001. god. potpisale države Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Bivša Jugoslovenska Republika Makedonija, Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, koja se, na dan donošenja ovog zakona, smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili druge javne organizacije Bosne i Hercegovine; i
2.nepokretna imovina na kojoj je pravo raspolaganja i upravljanja imala bivša Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina do 31. decembra 1991. god, a koja se na dan donošenja ovog zakona smatra vlasništvom ili posjedom Bosne i Hercegovine ili javne organizacije ili organa Bosne i Hercegovine i bilo koje administrativne jedinice Bosne i Hercegovine.
U smislu ovog zakona, pod raspolaganjem navedene imovine smatra se direktni ili indirektni prenos vlasništva”, navedeno je u Zakonu o privremenoj zabrani raspolaganja državnom imovinom BiH.
Dakle, Republika Srpska, ili bilo koji drugi nivo vlasti u BiH ne bi, po ovom Zakonu, mogao preknjižavati državnu imovinu. No, ovaj Zakon je nekoliko puta prekršen. OHR nije reagirao na kršenje svog zakona. Da li suštinski išta mijenja nakon Schmidtove odluke? Ne.
Sutra, na sjednici Zastupničkog doma, Federacija će dobiti predsjednika i potpredsjednike. Refik Lendo, SDA-ov mehanizam za blokade, održao je obećanje i potrošio vrijeme, svjestan da tek nakon raspodjele pozicija na federalnom vrhu počinju teći rokovi za izbor Vlade. SDA će – osim generala, obećao je i generalisimus – istrajati u blokadi.
“Naser heroj” i “kuhana žaba”
Džaba je, dakle, visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Christian Schmidt podsjećao da izabrani dužnosnici predstavljaju Federaciju, na snazi ostaje rješenje Bakira Izetbegovića o Lendi koji 101 posto izdati ne zna, jer on – pazi sad! – u vrhu Federacije predstavlja SDA, a SDA je patriotsko jezgro Bošnjaka tradicionalista posvećenih vlastitom identitetu i svojoj vjeri. Da ne bi bilo zabuna, lider SDA to nam je nadugo i naširoko objasnio u dva intervjua prošle sedmice, jednom na BIR-u, namijenjenom vjerski nastrojenoj publici, i drugom na N1, za širu upotrebu.
Iz oba je kristalno jasno da Bošnjaci izvan kontrole SDA i dokaza u vidu članske partijske karte ne samo da nisu patriote ni vjernici, oni su vazali Milorada Dodika i Dragana Čovića, lidera SNSD-a i HDZ-a, jer jedini koalicioni sporazum o vlasti koji priznaje SDA jeste onaj SNSD-HDZ-SDA. Upravo zato svi koji su glasali za “odmetnike od SDA” i zaslužuju prijetnje kakve su u izbornoj kampanji čuli od Amora Mašovića i u reinterpretaciji Sebije Izetbegović – da će završiti u masovnim grobnicama. Izetbegović nije htio ili nije smio ograditi se od ovakvih uvreda.
No, da ni sam nije daleko od sličnih stavova, pokazao je na primjeru Kemala Ademovića. Neću zaista komentirati koji je stepen bahatosti, arogancije i neukusa neophodan da se naš heroj, kako ga u uvodu svoga napada titulira (i) lider SDA, upoređuje s kuhanom žabom, to zapravo sve govori o Izetbegovićevom stavu spram heroja odbrambeno-oslobodilačkog rata vođenog u našoj zemlji od 1992. do 1995. godine. Ključna optužba protiv jednog od rijetkih nositelja najviših priznanja Armije i MUP-a RBiH je – vjerovali ili ne – što su za njega glasali Srbi i Hrvati. Tako govori zagovornik građanske države, lider cijelog probosanskog bloka, onaj isti Izetbegović koji nije želio u Dom naroda Parlamenta BiH jer su tamo visoke plaće. Zadovoljan je penzijom, vilom na Poljinama i životom skromno bošnjačkim, kako je i stekao sve što ima. No, zato svima ostalima tumači da njegova SDA ima tapiju na dio parcele BiH na kome će odlučiti o nositeljima građevinske dozvole. Ovu prijetnju valja uistinu ozbiljno shvatiti, jer SDA tri decenije ovdje odlučuje o građevinskim dozvolama i hvala Bakiru što nam je to konačno i priznao.
Da su njegov problem vlastite vizure, jasno je kao dan, jer od njih pobjeći ne može: Demokratsku frontu hvali dok ne prizna da priželjkuje vlast SDA, SDP i HDZ sa “pratećim satelitima”. Željko Komšić je pobijedio na izborima zato što su se Bošnjaci, tradicionalisti i vjernici, bojali Čovića – koji se nije ni kandidirao – u Predsjedništvu BiH, ali nam je otkrio i kako: “Ljudi su govorili – ja ću glasati za Bakira, a hanumi sam rekao da glasa za Željka”. Bošnjaci, dakle, imaju hanume, kojima treba narediti i kako će glasati, samo Bakir ima suprugu koja će nastaviti političku karijeru. One koje nisu ni hanume ni supruga, prolaze kao Mirjana Marinković-Lepić za koju je lider SDA javno pitao ko je ona da saziva vrh Federacije? Pa red je da mu se kaže: predsjednica Zastupničkog doma Parlamenta FBiH, prva u njegovoj historiji, biće i zato što se SDA nije pitala. Gospođa Marinković-Lepić je pravnica, koja je magistrirala i doktorirala na FPN-u u Sarajevu i o tome postoje svi relevantni dokumenti, a u politici je, kao članica Naše stranke, već bila jedan mandat u državnom Parlamentu i aktivno se zalagala za jednakost svih u BiH, naročito žena koje ne ispunjavaju Izetbegovićeve kriterije da se kvalificiraju za politički angažman.
Još su dvije teme beskrajno važne lideru SDA, jedna je odnos naše zemlje spram Zapada i(li) Istoka, druga je odnos prema vjeri. I dok na BIR-u koketira s Istokom, na N1 je posvećen Zapadu i euroatlantskom putu BiH. Nije ga niko pitao, valjda zato što nema šta suvislo ni reći o toj temi – koliko je i šta SDA učinila na ispunjavanju već famoznih 14 prioriteta na putu zemlje ka kandidatskom statusu za Evropsku uniju. Šta o tome i može reći lider stranke koja ne priznaje demokratsko pravo formiranja koalicije za vlast? I još prijeti tehničkim mandatom Vlade Fadila Novalića dokle god on to hoće? Dat će, veli, Fadilu vitamina da izdrži, ionako je planinar! To je SDA-ov doprinos euroatlantskom putu BiH: dalje blokade i nastavak cyber divljanja u kreiranju haosa.
Nagradno pitanje
S obzirom na to da o zemlji govori fokusirajući se samo na parcelu koju smatra bošnjačkom i svojom, Izetbegović ne štedi riječi kritike spram Zapada koji ipak Bošnjacima treba. No, problem Zapada su – ne krije to – visoki predstavnik Schmidt i SAD, jer on zna da u PIC-u vlada drugačije raspoloženje s obzirom na to da je tamo i Turska. Schmidtu je zaprijetio i povlačenjem, zaboravljajući silne zahtjeve ponajprije bošnjačkih i probosanskih političara da OHR o(p)stane. Kad je o SAD-u riječ, sigurna sam da nisam jedina koju je put Joea Bidena u Ukrajinu vratio u ratne sarajevske godine, kada je kao senator osvanuo u glavnom gradu naše zemlje. Dajući punu podršku našem otporu tada, kao što ju je pružio sada Ukrajini, Biden je i 2009. godine, kao potpredsjednik SAD-a, dolazio u Sarajevo i u svom govoru, uz punu podršku suverenitetu BiH, pomenuo samo jednog političara, Sulejmana Tihića: tadašnjeg lidera SDA današnji američki predsjednik pohvalio je za hrabrost da otvoreno istupi pred Narodnom skupštinom RS-a i ponudi ruku suradnje u ime Bošnjaka. Nagradno pitanje za aktuelnog lidera SDA glasi: ko je promijenio politiku, Biden ili SDA?
Bakirova SDA danas neprijatelje traži i među Bošnjacima, a posebno cilja one Srbe i Hrvate koji su nesumnjivi zagovornici zajedničkog života. Poput Igora Stojanovića, Lendinog kolege u vrhu FBiH, kadra SDP-a i dokazanog Bosanca, krivog što ne pristaje na Izetbegovićevo mjerenje snage Bosne punim džamijama. Istovremeno se lider SDA hvali kako je on bio nalogodavac reisu-l-ulemi u zatvaranju paradžemata u BiH! No, to je valjda već u domenu odnosa muslimana Bakira sa svojim IZBiH i stranačkog lidera sa zemljom u kojoj pretenduje da bude neprikosnoveni vladar. O toj bi se politici i SDA morala izjasniti. Od mene tek podsjećanje na istup njegova oca Alije u Džedi 1994. godine: islam jeste najveći, ali muslimani nisu. Upravo zbog ovakvih manira.
Visoki predstavnik Christian Schmidt pod baražnom je paljbom već duže vrijeme. To što ga se “udara” u Bosni i Hercegovini nekako (mada sve teže) podnosi.
Ali, prošlosedmično ismijavanje, ali i optuživanje u programu ZDF-a satiričnog karaktera palo mu je mnogo teže nego li se može pretpostaviti.
Nakon što je Jan Bohermann, vrlo popularni voditelj ZDF-ovog Magazina Royale posvetio skoro 30 minuta ismijavajući visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, uslijedila je lavina reakcija.
Angažirani su i “stari prijatelji”, a neki su se i sami uključili.
Pokrenuta je kampanja diskreditacije i Bohermanna i njegove ekipe, nisko (da ne budemo grubi koristeći neke druge riječi, mada bi imali osnova) je prebirana i “krvna slika” nekih koji su navodno učestvovali u pripremi šoua…
“Operacija” kojoj smo svjedočili nekih barem pet dana, nije dala željeni efekat. Naprotiv! Kredibilitet Schmidta u Njemačkoj teško je poljuljan.
I to je bila kap u već poprilično punoj čaši.
Politicki.ba je iz dva nezavisna izvora dobio informacije da se u međunarodnoj zajednici pribojavaju da bi on mogao podnijeti ostavku. ZDF-ova satirična emisija tek je vrh “brijega gorčine” koji postoji.
Ona se već duže vrijeme taložila.
Incident od augusta ove godine kada je Schmidt “eksplodirao” u Goraždu, nakon novinarskog pitanja, pokazao je da visoki predstavnik ima “tanak fitilj”.
Potom je došlo saslušanje u Evropskom parlamentu koje je neslavno završilo.
Prije, a pogotovo poslije, Schmidt je primao stalne udarce u BiH.
Najviše su ga iritirala (i iritiraju!) prozivanja iz nekih od stranaka koje čine većinu na državnom nivou.
Oni ga optužuju da je izmjenama Izbornog zakona 2. oktobra prošle godine, odmah nakon zatvaranja birališta, kada je posegnuo za Bonskim ovlastima, “zakomplicirao situaciju”. Sada od njega traže da “raspetlja šta je zapetljao”.
No, i on, a pogotovo neki od onih koji ga prozivaju, znaju da su izmjene Izbornog zakona 2. oktobra 2022. godine, kao i Ustava entiteta F BiH rađene u više ili manje tijesnoj koordinaciji tih stranaka (Trojke) i visokog predstavnika.
Uostalom, Schmidt se nije libio da u jednom momentu javno pohvali i zahvali se strankama koje su mu dostavile prijedloge i pomagale i pomogle da se definira “rješenje” kojim je danas entitet F BiH pred novom političkom blokadom.
Istina, iz tog tabora su se potrudili i da kažu “svima koji trebaju znati” da je “glazuru na promjene od 2. oktobra, definirao HDZ BiH i Dragan Čović (zajedno sa Shmidtom)”. Tvrdili su, na primjer, da nisu znali za povećanje broja delegata Doma naroda entiteta F BiH i da su brojke iskoordinirali Čović i Schmidt.
U to je teško povjerovati.
Tek, prema tvrdnjama sagovornika http://Politicki.ba, situacija sa i u vezi s visokim predstavnikom je rastuće nejasna. I isto tako rastuće neizvjesna.
Samim tim raste strah i od moguće ishitrene, kako ističu, reakcije visokog predstavnika.
Jedna od tih reakcija je i – ostavka! Nemoguće je procijeniti koliko je strah realan. No, nakon iskustva iz Goražda, ništa nije nemoguće.
Schmidt je u BiH – a to si isticali i tokom satirične emisije ZDF-a – došao s uvjerenjem da je spasilac!
Njegova mesijanska uloga trebala je ne samo stabilizirati BiH, već mu i osigurat da sa uspješnim rezultatom na kraju mandata stupi na veliku scenu politike Njemačke.
ZDF-ova satira taj je plan značajno devastirala.
S poljuljanim kredibilitetom u Njemačkoj, te prevrtljivim “saveznicima” u BiH, među političarima koji računaju na njega na putu prema vlasti, ali mu kritizerskim izjavama zabijaju klipove, Schmidt vidi s kim ima posla.
Zašto bi se trošio na nezahvalnicima?
No, svjestan je i da bi neki ishitreni potez prema izlasku iz OHR-a bio višestruko opasan.
Kako bi se izabrao novi visoki prestavnik? Sa ovakvom Rusijom u Vijeću sigurnosti – to bi bio kompliciran eksperiment s neizvjesnim ishodom.
Gašenje OHR-a moglo bi otvoriti put Miloradu Dodiku za proglašenje otcjepljenja.I Rusija bi ga u tome podržala.
To što Dodik sve opasnije ljulja brod nove vlasti, samo dodatno podiže nervozu unutar međunarodne zajednice.
Naravno, on to radi i iz svojih interesa.
Ali, kombinacija u kojoj Schmidt odlazi, a Dodik razvaljuje tek uspostavljenu vlast u BiH dovela bi do dramatične komplikacije situacije.
Stranci, doduše, mogu – ako hoće – reagirati na takve aktivnosti i bez Schmidta. No, OHR je i napravljen kako bi se čuvao Dejtonom uspostavljeni poredak i reagiralo na njegove pokušaje rušenja.
I samo Schmidt u svojim rukama, kao visoki predstavnik, ima Bonske ovlasti.
Kredibilitet OHR-a već dugo je upitan. Za to su podjednako krivi stranci i domaći.
Stranci nisu krili da “ne gotive” Valentina Inzka. Prečesto su ga puštali da se sam bori ili trpi naročito Dodikove uvrede. Time su rušili i vlastiti kredibilitet. To je bio dovoljan signal i drugima da ga napadaju jače.
Sada su zapadne ambasade i misije u određenoj (rastućoj) panici. (Demonstrativna) ostavka i odlazak njemačkog političara bio bi više nego neugodan razvoj situacije…
Svi moderni ratovi su hibridni. Da bi vojska uspjela na bojnom polju, mora imati podršku civilnog stanovništva i resurse koje ta podrška može prikupiti.
Na osnovu toga, Zapad bi trebao pobijediti u Ukrajini.
Ukrajinci su kao nikada do sada ujedinjeni u otporu ruskom agresoru. Podržavatelji Ukrajine, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici, imaju ekonomske resurse koji su manji od onih dostupnih Kremlju. U normalnim okolnostima, to bi se trebalo pretvoriti u bitnu vojnu moć, piše Philip Short za magin Time.
Ipak, godinu dana nakon ruske invazije, pokazalo se da to nije baš tako jednostavno.
Jer ovo nije normalan rat.
Ovo je ograničeni sukob, koji se vodi po nestandardnim pravilima, u kojem se svi učesnici, direktni i indirektni, bore sa jednom rukom vezanom na leđima.
Zapad je odlučan da osigura da ostane zatvoren unutar ukrajinskih granica iz straha od nekontrolirane eskalacije, Kremlj jer Vladimir Putin zna da se rat protiv NATO-a ne može dobiti. Upečatljiv pokazatelj koliko je ovaj rat zapravo neobičan bilo je otkrivanje da je Moskva bila obaviještena prije posjete Joea Bidena Kijevu u ponedjeljak kako bi se izbjegao “sukob”. Zaraćene strane se obično ne ponašaju tako.
Više od proxy sukoba, ali manje od sveopćeg rata, ovo je bitka koja se vodi na nekoliko nivoa. Osim elementarne borbe koju Ukrajina vodi za opstanak, zemlja je postala krvlju natopljena šahovska tabla na kojoj se tri velike svjetske nuklearne sile bore za prednost. Rusija, koja je napravila ubilački uvodni gambit, želi pokazati da je Amerika u padu, nesposobna da zaštiti svoje saveznike. SAD se bore za očuvanje svog kredibiliteta kao garanta zapadnog “poretka zasnovanog na pravilima”. Kina, pridošlica među Velikom trojkom, stoji po strani, diskretno podržavajući svog ruskog partnera, dok pokušava izračunati dokle bi trebala ići u prkošenju lideru slobodnog svijeta, alfa mužjaku globalne geopolitike čiju dominaciju pokušava dovesti u pitanje.
U takvom sukobu informacioni rat nije ništa manje važan od rata na terenu. Ove sedmice, sve tri nuklearne sile iskoristile su godišnjicu izbijanja neprijateljstava da ojačaju svoje pozicije.
Putovanje predsjednika Bajdena u Kijev i njegova uvjeravanja tamo i u Varšavi bili su osmišljeni ne samo da pruže javnu sigurnost Ukrajini da podrška SAD neće posustati, već i da učvrste podršku kod kuće za daleki rat za koji nisu svi Amerikanci uvjereni da je vitalni interes SAD-a.
Vladimir Putin je na zajedničkoj sjednici ruskog parlamenta rekao da Rusija vodi egzistencijalnu borbu protiv revanšizma Zapada i da je pred nama dugotrajni sukob.
Kina je u Moskvu poslala Vang Jia, člana Politbiroa zaduženog za vanjske poslove, da podvuče da i Peking ima psa u ovoj borbi.
Do sada je Biden izvanredno uspio ne samo da se održi na vrhu, već i da ojača zapadnu alijansu. Ali pored njegovog javnog uvjeravanja predsjedniku Zelenskom da su SAD “ovdje da ostanu”, Bijela kuća je privatno upozorila da predanost Zapada nije neograničena.
Putin je, sa svoje strane, nemilosrdno potisnuo opoziciju kod kuće. Većina Rusa, iako nisu oduševljeni ratom, nastavljaju ga podržavati. Nagađanja da bi on mogao biti oboren zbog lošeg zdravlja ili puča u palati je samo pusta želja.
Usred porasta zapadne podrške Ukrajini posljednjih dana, lako je zaboraviti da je osnovna slika mračnija.
Veći dio prve godine sukoba, magla informacionog rata i brzina kojom su se događaji mijenjali na bojnom polju stvorili su neprobojan lavirint sukobljenih narativa.
Kako rat ulazi u drugu godinu, njegove konture se jasnije vide.
Budući da su se Putinove nade u brzu, bezbolnu pobjedu pokazale iluzornima, on se nevoljko prilagodio izgledima za rat iscrpljivanja koji će se vjerovatno nastaviti barem do ruskih i američkih predsjedničkih izbora 2024., a vrlo moguće i duže, uzrokujući desetke hiljada dodatnih smrtnih slučajeva.
I predsjednik Zelenski i čelnici NATO-a morali su se prilagoditi toj novoj realnosti.
U ovom trenutku ne postoji samo zastoj, već i ćorsokak.
Putin i dalje vjeruje da će prije ili kasnije plima zapadne podrške oslabiti i da će Rusija moći konsolidirati svoje držanje na Donbasu, Krimu i kopnenom mostu između njih, ili na većem dijelu teritorije ako ukrajinski otpor bude pokoleban.
Stepen u kome Zapad nastavlja snabdevati Kijev naprednim oružjem i dalje je ključni faktor koji određuje kako će se rat razvijati.
Teoretski, uz dovoljnu podršku Zapada, Ukrajinci bi mogli biti u mogućnosti potisnuti Ruse iz istočne Ukrajine, pa čak i, možda, sa Krima.
Ali u praksi se to neće desiti, kao što Rusija neće moći zauzeti cijelu Ukrajinu.
Poljska, baltičke države i Češka zagovaraju potpuni poraz Rusije, tvrdeći da, ako Putin ne bude zaustavljen, oni bi mogli biti sljedeći. Ali iako je razumljivo, s obzirom na njihovu historiju sovjetske dominacije i stalni osećaj ranjivosti, takvi strahovi su pogrešni.
Ukrajina je poseban slučaj.
Direktan sukob sa državom članicom NATO-a bio bi samoubilački za Rusiju, a Putinovo ponašanje tokom cijelog rata pokazalo je da je on odlučan da to izbjegne.
Iako niko nije spreman to direktno reći, može se sumnjati da li Bijela kuća uopće želi da Ukrajina protjera ruske snage sa svih područja koja oni zauzimaju.
Anthony Blinken je oprezno govorio da se Rusija mora vratiti na svoje granice prije 2022., a ne na one koje su postojale prije 2014.
Ukrajinsko napredovanje na Krim, gdje većina stanovništva sebe smatra Rusima i koji je, sa stanovišta Moskve, ruska provinciji kao i bilo koja druga, riskirao bi upravo onu vrstu nekontrolirane eskalacije koju je Bidenova administracija odlučna spriječiti. Posljednjih mjeseci sve se manje govori o tome da Rusija koristi taktičko nuklearno oružje. Ali Putinova najava da Rusija obustavlja učešće u novom START sporazumu, posljednjem velikom preostalom sporazumu o kontroli nuklearnog naoružanja između Moskve i Vašingtona, bila je ne tako suptilan podsjetnik da je nuklearna karta još uvijek na stolu.
Za razliku od Drugog svetskog rata, koji je završio tako što su saveznici zauzeli Berlin, niko ne zamišlja da se ukrajinska zastava jednog dana vihori iznad Kremlja.
Ako se isključi sveobuhvatni ruski poraz, na kraju će morati postojati političko rješenje.
Najvjerovatniji ishod je neka vrsta kopile-kompromisa —primirje ili neformalna linija razdvajanja—pod kojim će Rusija držati dovoljno okupirane ukrajinske teritorije da Putin može “prodavati” (mali) uspjeh, dok će SAD moći ustvrditi da je njihova podrška bila odlučujuća kako bi se Ukrajini omogućilo da se odupre pokušajima ruskog pokoravanja.
Takav ishod nije unaprijed određen, ali je najvjerovatniji. Ako se to dogodi, Ukrajinci će to, ne bez razloga, shvatiti kao izdaju, ali na kraju Kijev možda neće imati drugog izbora osim da prihvati.
Zapad će gorku pilulu “zasladiti” pružanjem ogromne pomoći u rekonstrukciji.
Ovo nije sretna perspektiva. Ali većina ratova završava loše. Nema razloga da mislimo da će ovaj biti drugačiji.
(Philip Short je poznati novinar. Napisao je i biografije Putina, kao i drugih svjetskih (autoritarnih) lidera uključujući Mao Ce Tunga: Život i Pol Pot: Anatomija noćne more. Imao je dugu karijeru stranog dopisnika u Moskvi, Pekingu i Vašingtonu. Radio je za BBC, Economist i londonski dnevni list The Times. Tekst je izvorno objavjen u magazinu Time. Prevod, politicki.ba)
Na Valentinovo, Washington Post je objavio dva nimalo romantična članka. U prvom („SAD upozoravaju Ukrajinu da se suočava sa presudnim trenutkom rata“), autori navode da dolazi od određene promjene raspoloženja unutar američke vlade, u odnosu prema Kijevu. Kao da je početni etuzijazam zamijenila jedna surovija realnost.
Uprkos ranijim obećanjima da će podržavati Ukrajinu „dok god bude trebalo“, Bidenovi neimenovani zvaničnici ističu, u ovom članku, da je trenutni paket američke vojne podrške najbolja šansa za Ukrajinu da napravi neku promjenu na frontu. Prilično je neizvjesno, vele dalje, da li će, naljeto, novi paket biti usvojen u Kongresu, odnosno hoće li biti u skladu sa ambicijama ukrajinskih vlasti da izvode oslobodilačke operacije.
Unutar Republikanske stranke, koja kontroliše donji dom Kongresa, kao i među evropskim saveznicima, sve je veći otpor slanju dodatne vojne podrške Ukrajini. Njemačke vlasti su bile prilično kolebljive u vezi sa slanjem tenkova Leopard, a vlasti nekih članica EU, poput Mađarske i Austrije proteklih su se dana sasvim otvoreno usprotivile daljem slanju pomoći.
Washington Post navodi da su Bidenovi ljudi u proteklom periodu, „u iskrenom razgovoru sa zvaničnicima u Kijevu“, pokušali dovesti u sklad ratne ciljeve Ukrajine sa vojnom podrškom koja se može skupiti na Zapadu. Dalje se navodi da su američke vlasti vrlo kritične premaodluci Ukrajinaca da troše značajne vojne resurse za odbranu grada Bahmuta, umjesto da se fokusiraju na oslobađanje nekih drugih teritorija koje je, po zauzimanju, lakše braniti.
Američki zvaničnici su također kritični prema konceptu koji je na nedavnom samitu u Davosu sažeo Andriy Yermak (savjetnik ukrajinskog predsjednika Zelenskog): cilj je pobjeda nad Rusijom, uz oslobađanje okupiranih teritorija, uključujući Donbas i Krim. U članku se navodi da Amerikanci zaključuju da, pored odbrane teritorija poput Bahmuta, zauzimanje Krima nije u skladu sa realnom snagom ukrajinske vojske.
Čini se da Zapad želi spriječiti situaciju, u kojoj bi ambicije Kijeva bile znatno veće od realne snage. To bi, kako to vele neimenovani izvori Washington Posta, dovelo do „produžavanja rata u nedogled“.
Zato američke vlasti smatraju da je potrebno osnažiti ukrajinsku stranu kako bi, u predstojećim mjesecima, „zauzela što je moguće više teritorije, prije nego što sjedne s Putinom za pregovarački sto“.
U drugom članku „Uzbuna u Ukrajini otkriva dublje probleme“, koji potpisuje urednički kolegij Washington Posta, govori se o duboko ukorijenjenoj korupciji u ukrajinskim državnim strukturama.
Uz nedavni skandal u vezi s javnim nabavkama hrane za ukrajinsku vojsku, zbog kojeg je ministar odbrane morao podnijeti ostavku, govori se o „pronevjeri milijardi dolara zapadne pomoći“. Zatim se ističe da je ova (ratom zahvaćena) zemlja na 116. mjestu na nekom indeksu o percepciji korupcije, te se zaključuje da je od svih evropskih država samo Rusija gora, po ovom parametru.
Velike ambicije Kijeva da oslobodi svoju cijelu teritoriju su, prema mišljenju američke vlade, odveć ambiciozne, pa je za njihovo obuzdavanje, uz prijetnju uskraćivanja dalje vojne pomoći, korisno uključiti i narativ o korupciji. Naravno, korupcija je postojala i ranije, ali nije bilo potrebe da se stavlja u fokus.
Sličan model je iskorišten i kod nas. Težnja Sarajeva za transformacijom BiH u građansku državu već dugo se u Washingtonu smatra „odveć ambicioznom“. Drugim riječima, Sarajevo nema dovoljno vojne i druge snage, koja bi bila pokriće njegovom legitimnom, ali „odveć ambicioznom“ cilju.
Kao i Ukrajina, nalazimo se u okruženju velikih susjeda, koji u saradnji sa svojim političkim filijalama u BiH, svako malo pokazuju da su spremni čak primijeniti nasilje, kako bi spriječili da BiH postane građanska. Zato su, čini se, Bidenovi povjernici za ZB i našu zemlju kreirali anti-koruptivni narativ, s ciljem političkog slabljenja struktura koje su najviše insistirale na građanskom principu, tokom neumskih pregovora o Izbornom zakonu (Komšić, SDA).
Američke vlasti nemaju, ili uglavnom nemaju nikakav principijelni problem u vezi sa oslobađanjem Ukrajine, ili transformacijom BiH u građansku državu. Naprotiv, možda bi čak i voljeli da do toga dođe. Međutim, nisu spremni trošiti vlastito oružje u tu svrhu. Očuvati Ukrajinu i BiH u nekoj formi – da, ali trošiti svoj novac i oružje kako bi Kijev i Sarajevo ostavili svoje „odveć ambiciozne“ ciljeve – ne. Čini se da je to rezon Washingtona.
Ukrajinskim vlastima se zbiva nešto slično onome što se zbivalo vlastima RBiH, krajem ljeta i ujesen 1995. godine. U „Sjećanjima“, Alija Izetbegović podsjeća da, čak i nakon drugog masakra na Markalama, nije postojala dovoljna spremnost da se izvrše vazdušni udari (što ne čudi, jer intervencija je izostala čak i nakon genocida u Srebrenici).
„Mi smo spremni, Amerikanci se kolebaju“, otkrio mu je tada francuski predsjednik Chirac. Izetbegović je, nakon toga, javno i u direktnim razgovorima sa američkim zvaničnicima zaprijetio da „nema mirovnih pregovora bez kažnjavanja Karadžićevih zločinaca“.
Clintonova vlada, čini se, nije bila toliko uznemirena mogućnošću da će još jedan u dugom nizu zločina ostati nekažnjen. Više su u State Departmentu strahovati pred prilično izvjesnom mogućnošću da će propasti mirovni proces u BiH koji je američka vlada pokrenula skoro godinu i po ranije (ostvarivši i određen napredak kroz zaključivanje Washingtonskog sprorazuma).
Krajem ljeta 1995. godine, nakon preko tri godine rata i genocida u Srebrenici, Amerikanci su na čelu s Holbrookeom spremali nacrt mira za cijelu zemlju. Ako bi mirovni plan propao to bi značilo bi da su SAD i NATO jednako nesposobni kao EU i UN, što je bio opasan scenarijs za tvorce američke vanjske politike, nakon pada Berlinskog zida.
Nekoliko sati, nakon što je zaprijetio da neće biti mirovnih pregovora, Izetbegovića je pozvao tadašnji zamjenik američkog državnog sekretara Strobe Talbot i kazao mu: „Molim Vas nastavite surađivati sa ambasadorom Holbrookeom na traženju uslova za mir u Bosni. Znam Vaše dileme i razumijem ih. Uvjeravam Vas da jučerašnji zločin nad građanima Sarajeva neće ostati nekažnjen. Izvršit ćemo zračne udare na Karadžićeve položaje.“
Rano ujutru, udari su zaista počeli. Bombardiranje je trajalo dva dana i dvije noći, a zatim je zaustavljeno. Tada Izetbegović šalje pismo Clintonu i Chiracu, ponovo (nešto suptilnije) dovodeći u pitanje sudbinu mirovnog procesa ako se ne nastave udari. Nakon toga, udari su nastavljeni i trajali su sve do 14. septembra, kada su definitivno zaustavljeni.
Tada Amerikanci počinju insistirati na zaustavljanju ofanzive ARBiH i hrvatskih snaga. Nakon pogbije više hrvatskih vojnika u pokušaju da pređu nabujalu Unu, u noći sa 18. na 19. septembar, Tuđman obustavlja dalju ofanzivu hrvatskih snaga. Srpska avijacija počinje djelovati, a NATO ne reaguje, uprkos što ga je obavezivala rezolucija Vijeća sigurnosti o zoni zabrane letenja.
Nakon Oluje, nova kolona izbjeglica iz Bosanske Krajine, koja bi pristigla u Beograd, bila je neupitan dokaz poraza, što je, čini se, jedino moglo dovesti u pitanje Miloševićevu vlast. Tada Beograd plasira informacije da je spreman poslati dodatne tri divizije u ispomoć VRS-u. Amerikanci su vjerovali da će doći do navedenog scenarija, ili su se pravili da vjeruju; u svakom slučaju, izvršili su dodatni pritisak, prijeteći limitiranim vazdušnim udarima na ARBiH i zaustavljanju isporuke iranskog oružja preko teritorije Hrvatske.
Tih dana je, na Skupštini RBiH, jedan od profesora ustavnog prava „opširno govorio o tome kako treba izgledati jedna savremena i normalna država“ i predlagao da Skupština usvoji ustav, u skladu s time. „Ja bih odmah dao svoj glas za prijedlog koji nam je dao uvaženi profesor univerziteta koga ja veoma poštujem“, kazao je Izetbegović na skupštinskom zasjedanju. „Evo, učinite to, ali četnici se neće zbog toga povući. Oni će ostati i dalje okupirati i Zvornik, i Bijeljinu…“
U Ukrajini će također biti građanske države samo na onim teritorijama koje oslobodi ukrajinska vojska. Samo će tu neka ukrajinska Osmorka, na stranicama Washington Posta, raspravljati o korupciji unutar vlade Zelenskog. Uprkos gorkom okusu ovog saznanja, ne treba zaboraviti da bi bez američke asistencije stanje bilo vjerovatno još gore.
Da nije bilo vojne podrške Zapada slobodna teritorija u Ukrajini bi bila znatno manja. Nadalje, ako Zapad uskrati ili značajno reducira vojnu podršku, Zelenski bi se, u boljem slučaju, mogao suočiti sa dejtonskim scenarijem, a u gorem sa abhazijsko-osetijskim. Naravno da bi autor ovog članka volio da rat završi potpunim oslobođenjem Ukrajine, ali uz Zapad kakav jeste to se čini irealnim. No, kako potvrđuje Black Swan teorija, historija je puna nepredvidljivih obrata, pa je sve moguće.
Nadati se samo da Ukrajina neće doživjeti sirijski scenarij. Stravični zemljotres, koji je pogodio sjever Sirije, učinio je još gorim ionako katastrofalno stanje tamošnjeg stanovništva, a ujedno je podsjetio međunarodnu javnost na tamošnji rat, koji nije zaustavljen, ali je prilično zaboravljen. Zastrašujuća je bila vijest da su Asadove snage, prije nekoliko dana, granatirale Mareu, jedan od pobunjeničkih gradova pogođenih zemljotresom.
U knjizi „Sirijski džihad“, američki profesor Charles Lister kaže da je dio sirijskog naroda, koji je pružio oružani otpor Asadovom režimu, bio vođen nadom da će Zapad intervenisati protiv Asada, kao što je protiv Gadafija. Nada se pretvorila u razočarenje i zbunjenost. „Zašto je ‘Zapad’ pritekao u pomoć Libijcima kada su ustali protiv Gadafija, a ignorisao je nevolje Sirijaca kada su bili premlaćivani, mučeni, streljani, dizani u zrak ili ubijani gasom?“
Ono što je trebalo biti Slobodna Sirijska Armija, nakon izostanka međunarodne podrške, raspalo se, veli Lister, na preko 1.500 lokalnih grupa. Odluka Zapada da neće čak ni naoružati sirijsku opoziciju, otvorila je prostor za jačanje džihadističkih skupina. „Činjenica da su grupe, koje su nosioci tako nasilnih i isključivih ideologija, postale sastavna pa i fundamentalna komponenta revolucije i pobune protiv vlasti, dokaz je nesposobnosti međunarodne zajednice da podršku umjerenu sirijsku nacionalističku opoziciju koja je nastojala da poboljša stanje u zemlji“, veli Lister.
U konačnici, zahvaljujući intervenciji Rusije, Irana i Hezbolaha, Asadov režim je, u značajnoj mjeri, suzbio i izolirao pobunu. Više od dvanaest godina nakon protesta, rat još uvijek traje, a interes međunarodne zajednica da zaključi mir, ili procesuira ratne zločine, poput strašnih napada gasom u Istočnoj Guti ili egzekucija u Tadamonu, čini se infinitezimalan. Nekad se čini da u svijetu kakav jeste ne postoji izbor između dobrog i lošeg, već samo između lošeg i još goreg.
Federacija BiH u ovom trenutku ima jednog predsjednika i pet potpredsjednika. S tim da tri potpredsjednika nisu potvrđena u Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Što, opet, znači, da je Marinko Čavara još uvijek aktualni predsjednik Federacije BiH. Kao što su Milan Dunović i Melika Mahmutbegović potpredsjednici, unatoč činjenici da je Parlament Federacije izabrao tri (pot)predsjednika Federacije BiH – Igora Stojanovića, Lidiju Bradaru i Refika Lendu. Ukratko, na čelu Federacije su predsjednik Čavara, potpredsjednici Dunović i Mahmutbegović, plus tri osobe nedefiniranog pravnog statusa.
Ova pravna zavrzlama direktno proizilazi iz odredaba Ustava Federacije BiH koje je 2. oktobra prošle godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Evo i kako.
Izbora (pot)predsjednika Federacije BiH je, zapravo, posredni izbor koji je propisan Ustavom FBiH i Izbornim zakonom BiH.
“Centralna izborna komisija BiH je nezavisan organ koji podnosi izvještaj neposredno Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i čije ovlasti iz nje proizilaze. Centralna izborna komisija BiH:… Utvrđuje i potvrđuje rezultate svih neposrednih i posrednih izbora obuhvaćenih ovim Zakonom, ovjerava da su ti izbori provedeni u skladu sa ovim Zakonom i objavljuje rezultate svih neposrednih i posrednih izbora obuhvaćenih ovim Zakonom”, piše u članu 2.9, tačka 9. Izbornog zakona BiH.
Dakle, CIK ovjerava i potvrđuje rezultate glasanja u oba doma Parlamenta Federacije u vezi sa izborom (pot)predsjednika Federacije BiH. Kada Parlament FBiH završi posao, sve se šalje CIK-u na utvrđivanje i potvrđivanje rezultata glasanja oba doma Federalnog parlamenta. To znači da se niko nije izabran dok CIK “ne utvrdi i potvrdi rezultate”.
Kada je 2. oktobra Christian Schmidt nametao izmjene Ustava FBiH, nije vodio računa o ovoj odredbi Izbornog zakona BiH. On odlučuje nametnuti amandmane kojima mijenja način izbora predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije. No, ključna odredba je u Amandmanu CXX.
“Tri kandidata izabrana u skladu s ovim člankom odlučuju između sebe koji od njih će obnašati funkciju predsjednika. Ukoliko se dogovor ne postigne, o tome će odlučivati Zastupnički dom”, piše u odredbi Ustava FBiH koju je nametnuo Christian Schmidt.
Oba doma Parlamenta Federacije BiH su izabrala Refika Lendu, Lidiju Bradaru i Igora Stojanovića kao osobe koje bi mogle biti predsjednik, odnosno potpredsjednici Federacije BiH. Međutim, postupak njihovog izbora nije okončan sve dok Centralna izborna komisija BiH ne potvrdi proces njihovog imenovanja. A CIK ih može potvrditi tek nakon što oni ili Predstavnički dom Parlamenta FBiH odluče ko je predsjednik, a ko su potpredsjednici Federacije. No, tu dolazimo u jednu apsurdnu situaciju. Christian Schmidt nije precizirao rok do kojeg se troje izabranih moraju dogovoriti oko izbora predsjednika Federacije. A kako rok nije propisan, nije jasno kada Predstavnički dom Parlamenta Federacije odlučuje o izboru predsjednika Federacije. I, šta se dešava ukoliko, recimo, bude omjer 49:49 u Predstavničkom domu, odnosno, šta se dešava ukoliko ni Predstavnički dom, ne izabere predsjednika.
Ko je u tom slučaju predsjednik Federacije? Ili, bolje formulisano pitanje bi glasilo – ko je predsjednik Federacije BiH u periodu dok ne bude izabran predsjednik Federacije, a istovremeno su izabrane osobe koje će biti predsjednik, odnosno potpredsjednici Federacije BiH.
Ako bi se primijenila presuda Ustavnog suda BiH, broj U-1/11 od 13. jula 2012. godine po apelaciji Sulejmana Tihića, a koja govori o kontinuitetu vlasti, onda je predsjednik FBiH – Marinko Čavara. Jer onaj koji je na funkciji, dužan je obavljati dužnost sve dok njegovu dužnost ne preuzme njegov nasljednik. No, kako predsjednik Federacije BiH nije izabran, to znači da je, formalno-pravno, Marinko Čavara predsjednik Federacije. Još u uvijek. A potpredsjednici su Milan Dunović i Melika Mahmutbegović. Lidija Bradara, Refik Lendo i Igor Stojanović su, faktički, u pravnom vakuumu.
Još jednom da ponovimo. Nakon što su izabrani u oba doma Parlamenta Federacije, Bradara, Stojanović i Lendo moraju međusobno pokušati odlučiti ko je predsjednik, a ko su potpredsjednici. Ukoliko se ne usaglase, a Schmidt nije propisao rok do kojeg se moraju usaglasiti, odluku o predsjedniku donosi Predstavnički dom Parlamenta Federacije. Tek kada se završi proces izbora predsjednika, CIK utvrđuje i potvrđuje rezultate posrednih izbora i ovo troje, faktički, postaju predsjednik, odnosno potpredsjednici Federacije BiH. Sve dok to ne bude urađeno, Marinko Čavara je predsjednik, a Milan Dunović i Melika Mahmutbegović su potpredsjednici Federacije BiH.
Nakon što je nastala ova pravna zavrzlama, pojedini zvaničnici su se pozivali na odredbu Ustava FBiH, tvrdeći da je posredno propisan rok za izbor predsjednika Federacije.
“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, u roku od 30 dana od dana izbora predsjednika i dva potpredsjednika”, navedeno je u članu 5, poglavlje 2 Ustava FBiH.
No, ovaj rok od 30 dana počinje teći od momenta kada su predsjednik, odnosno potpredsjednici izabrani. Ili preciznije rečeno – od momenta kada ih CIK potvrdi. A CIK ih može potvrditi samo onda kada oni međusobno ili Predstavnički dom Parlamenta FBiH odredi ko je predsjednik. Schmidt, međutim, nije precizirao u kojem roku se njih troje moraju pokušati dogovori da bi na scenu stupio Predstavnički dom. Osim toga, Schmidt nije precizirao ni ko od troje navedenih saziva sastanak na kojem će se obaviti konsultacije. I tako sve može ići unedogled.
Užasavajući zemljotres koji je pogodio jug Turske i Siriju potisnuo je u drugi plan ratna zbivanja u Ukrajini, no kako se bliži 24. februar, valja očekivati brojne analize godine koja je promijenila lice svijeta. Ono najvažnije je odavno jasno: patnjama Ukrajinaca se ne nazire kraj, ruske rakete i dalje siju smrt – ovog vikenda intenzivirani su napadi na Harkiv – a Kremlj ne odustaje ni od svojih otrovnih strelica namijenjenih Balkanu.
Rusija, ljudska prava i slobodni mediji
Bosna i Hercegovina je, obaviješteni smo iz Ambasade Rusije u Sarajevu, postala (ni kriva ni dužna) dio Februarskih teza, koje su sročile mlade diplomate povodom svog dana.
Iz brojnih objava nejasno je gdje su tačno regrutirani ovi pioniri ruske diplomacije, ima li ih i na našim prostorima, no da visoko kotiramo, dileme nema: ako je prvo mjesto u tezama pripalo obećanju o nastavku invazije do posljednjeg Ukrajinca, naredna tri mjesta stavovima Rusije o Zapadu, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, a onda čak dvije teze koje se bave nama, jasno je da imamo razloga za ozbiljnu brigu. Iskreno, nema tu ničeg posebno novog, ponavljanje iste mantre (ne)prikrivenih prijetnji koju smo toliko puta čuli ne može zasjeniti ni degutantna briga za ljudska prava i slobodu medija. Rusija je tradicionalno privržena ljudskim pravima i slobodnim medijima, ko ne vjeruje, može prebrojati leševe neistomišljenika Putinovog režima koji svako malo isplivaju i po Evropi, a Reporteri bez granica su registrirali 37 ubijenih novinara u njegovoj eri. Deutsche Welle je prošle godine objavio kronologiju uništavanja neovisnih medija u istom periodu, što zakonskim rješenjima, što dekretima i konačnu pobjedu Vladimira Vladimiroviča koja – pazi sad – koincidira sa početkom invazije na Ukrajinu, kada su ekspresno ugašene posljednje tri neovisne medijske adrese, među njima i Novaja Gazeta s dobitnikom Nobelove nagrade za mir Dmitrijem Muratovom na čelu, ikonom ruskog i međunarodnog novinarstva.
Sad su, eto, mladi ruski diplomatski naraštaji angažirani na širenju svoje tradicije na našu zemlju. Što će reći da na listu dosadašnjih prijetnji miru, OHR-u i samom visokom predstavniku Christianu Schmidtu valja dodati i ove dvije stavke. Problem je utoliko veći što su i domaće vlasti naklonjenije ovakvoj vrsti razumijevanja ljudskih prava i slobode medija. I ako bi se na prvu moglo reći da odani putinovac Milorad Dodik vodi za prsa jer je u Republici Srpskoj već pokrenuo kriminalizaciju klevete – što je prvi korak uvođenja u zakon discipliniranja medija – nema puno razloga da vjerujemo kako Federacija ovu vrstu inovativnosti ne bi zdušno podržala. Domaća tradicija postdejtonske vladavine i sami karakter i način vlasti – puno puta sam to napisala – ne kriju svoju odanost autoritarnim režimima. Oni Putinu zavide. Zato je dobra vijest što je Delegacija Evropske unije u našoj zemlji reagirala i javno i jasno i promptno. To je valjda jedini način, tim prije što je granica EU danas u Gradišci, pa je jačanje euroatlantske perspektive naše zemlje – razumije li to zvanični Bruxelles? – strateško ulaganje u sigurnost kontinenta. Dodik može, ali i ne mora biti (pre)ozbiljna prepreka na tom putu, jer i iz Beograda sve češće Drinu preplivavaju vijesti kako svojim djelovanjem šteti i Srbiji koliko i BiH. Tome bez sumnje doprinose i sve jasnije definicije srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o relacijama i s Rusijom i sa Zapadom. Rusija je emotivna veza (na čijim je talasima i sam gradio autoritarni režim), ali će Srbija, obećao je, ostati na evropskom putu.
A šta kaže SPC
Ante Tomić je, prije nekoliko mjeseci, iznio zanimljiv podatak: u cijeloj Ruskoj Federaciji, po tamošnjem popisu, živi 1.500 Srba. A samo u Beču više od 100.000! Ima jedan cijeli, mali srpski Beč, poentirao je Tomić. E tu negdje, na pola puta između srpskog Beča i austrijske prijestonice, saznali smo prošle sedmice, postoji do sada neotkrivena tradicija o kojoj nas je obavijestio (i otplesao je, iako nije bilo njegovog orkestra) Milorad Dodik. Svetosavski bal. To je “nešto što svakom Srbinu, pogotovo u dijaspori, znači dodatnu poveznicu s maticom”, objasnio je predsjednik Republike Srpske na Twitteru, gdje smo saznali da se na balu družio sa Vučićevom suprugom (Vučića na Dodikovom nalogu nije bilo). A šta kaže SPC, je li to haram ili halal, duhovito kao i uvijek reagirao je Srđan Puhalo koji je i ovako prokomentirao događaj: Kod nas u Kalinoviku balovi u čast Svetog Save se održavaju od 1899. godine – kakva je tradicija u drugim srpskim krajevima? Koliko se zna, niko mu iz Rusije nije odgovorio. Ne znači da neće, kao što ni Dodik s leptir-mašnom ne mora da znači makar najavu promjene kursa. Mnogo je važnija spoznaja – kako naša, domaća tako i evropska – šta hoćemo i koliko je u ovom času velika šansa da ka tome konačno i krenemo. To je ogromna zadaća za Vijeće ministara BiH, no ne može samo. Treba nam pomoć Evropske unije i SAD-a, ali i domaćih snaga. Ne biraju samo Srbi između Beča i Moskve, i Bošnjaci su sve podložniji antizapadnim sentimentima. Ako smo spremni učiti na tuđem iskustvu, da ne kažem nesreći, kad već zaboravljamo lekcije iz vlastite prošlosti, imamo svjež primjer: cio svijet pomaže Turskoj i Siriji, ali su Evropa i SAD najbrže i najvelikodušnije reagirale. Ne zato što najviše i imaju pa mogu, već zato što je u epicentru vrijednosti demokratskih društava čovjek.
U posljednje vrijeme češće se susrećem s terminom “radikalizacija Bošnjaka”.
Pitaju me to i strani prijatelji i poznanici. A ima i onih koji baš ne mogu razumjeti haman pa ništa u Bosni i Hercegovini.Šta je to “radikalizacija Bošnjaka”?I kako se ona uopće manifestira.
Zadnji razgovor na ovu temu imao sam baš nedavno. Sagovornik baš nije umio da objasni šta podrazumijeva pod “radikalizacijom Bošnjaka”.
Je li to – pitao sam – ta “radikalizacija” u kojoj Bošnjaci listom navijaju za reprezentaciju Hrvatske, a “vatreni” im uzvrate veličanjem “Herceg Bosne”?
Je li to – pitao sam – ta “radikalizacija” u kojoj Bošnjaci listom pune hale i sale neke tamo Cece?
Je li “radikalizacija Bošnjaka” to što je narodu koji je preživio genocid “prirodno” da ratni zločinci koji su ih progonili, palili, silovali, klali… slobodno šetkaju Bosnom i Hercegovinom uzduž i poprijeko, dok i najniži pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine treba dobrano razmisliti da li mu je pametno preći granicu, posebno onu na istoku. Jer bi ga tamo mogla dočekati izmišljena optužnica.
Bošnjaci su već decenijama izloženi dehumanizaciji. Njima se sistemski uskraćuju najosnovnija prava, negiraju se i nepobitno i najboljim pravnim mehanizmima utvrđena istina o genocidu i agresiji…
Uporno ih se gura u torove, nastoji od malih nogu zatrijeti identitet, tjera ih se da pjevaju Svetom Savi i ne smiju zaobići nikakvu manifestaciju “Herceg Bosne”.
“Radikalizirani Bošnjaci” nisu ni pljunuli negatora genocida. Nekmoli da su bacili kamen na njega.
“Dostojanstveni prezir” je vrhunac “radikalizma” Bošnjaka.
S druge strane svako malo nam se postrojavaju raznorazne četničke formacije, Rusija je s obje noge u barem polovini Bosne i Hercegovine, Bošnjacima se onemogućava korištenje i najosnovnijih ljudskih prava…
Narod kojeg ima možda i dvije trećine po trenutnom sastavu stanovništva, u najboljem slučaju se svodi na jednu trećinu. Stranci kojima se obrate za pomoć, čak i ako su voljni to uraditi, ubrzo upadnu u utabanu stazu u kojoj se samo od Bošnjaka mogu dobiti ustupci, jer je jedino njima stalo do Bosne i Hercegovine.
Na drugoj strani jača radikalizam, ratni zločinci su na pozicijama a osobe s crne liste naturaju se na čelo državnih institucija i budu izabrani presudnim bošnjačkim glasovima.
I onda se Bošnjacima spočitava “radikalizam”.
Narodu koji je preživio genocid. Narodu koji se odupr’o agresijama. Narodu kome je osveta – pravda. Narodu koji hoće da se poštuju zakoni. Narodu koji pita zašto – kao demografska većina mora biti i vječno ostati politička manjina?Narodu koji upre prstom i kaže – a šta je ovo? Ovo što ovi drugi rade je – ok?
Priča o “bošnjačkom radikalizmu” je odraz duboko ukorjenjene predrasude da je “radikalizam prirodno stanje muslimana”. I, pošto su Bošnjaci uglavnom muslimani, “normalno” je da su samom tom činjenicom i radikalni.
Istinski radikalizam susjeda, a pogotovo komšija je – “prirodno stanje”, “datost koja se ne može promijeniti”, čak i “kolektivna sramota” istih, ali se priznaje i njeni su predstavnici “normalni” sagovornici.
Bošnjaci nisu “baždareni” za radikalizam. A pogotovo ne terorizam. Iako su bili suočeni s nestankom, tokom agresija nije zabilježen niti jedan jedini akt bilo kakvog nasilja, odmazde…
Nije se desilo da se kamion pun eksploziva detonira na nekom od beogradskih mostova (kao što se detonirao na mostu koji povezuje Rusiju s okupiranim ukrajnskim Krimom, na primjer)…
Jeste bilo imbecilnih i za svaku osudu pokušaja i zlodjela poslije rata koje su činili uglavnom “mudžahedini”. Za većinu njih pokazalo se da su bili strani špijuni.
Bošnjaci su se s takvima obračunali u skladu s zakonom. Možda će neko reći da upravo ovaj tekst odražava sve ono što je “bošnjački radikalizam”.
Ako je to tako, onda oni stvarno nemaju pojma šta je radikalizam.
Prve ‘blagodati’ činjenice da je Nenad Nešić, ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine već vidimo na djelu! Grubo se prekršio Zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u BiH.
Slanje misija za spašavanje u Tursku bez odluka države BiH je ponižavanje državnosti Bosne i Hercegovine i to direktno od strane Milorada Dodika, dok nam danas njegov koalicijski partner Nermin Nikšić (SDP) priča o novim imenovanjima, igrama oko pozicije prvog čovjeka UIO, direktora OSA-e itd…
Specijalistički timovi Civilne zaštite republike srpske za spašavanje iz ruševina sa 21 pripadnikom operativnog tima već su otputovali u u Tursku, spremni su i pripadnici Federalne specijalizirane jedinice za spašavanje iz ruševina – jedinica za urbano traganje i spašavanje – USAR tim, njih 42, s medicinarima, potražnim psima i potrebnom opremom. Oni će se također uputiti u Tursku kako bi pomogli stanovništvu nakon razornog zemljotresa koji je pogodio ovu zemlju.
Gdje je onda problem?
Odgovor je vrlo jednostavan. Okvirni zakon o zaštiti i spašavanju ljudi i materijalnih dobara od prirodnih ili drugih nesreća u BiH precizira jasno šta je dužnost Vijeća ministara BiH u ovakvim prilikama, ali ništa od toga nije ispoštovano.
Još jučer je Vlada FBiH uputila zaključak donesen na telefonskoj sjednici Vlade FBiH koji je upućen prema Vijeću ministara koje je bilo dužno reagirati na isti, te također održati sjednicu i u skladu sa zakonom ‘formirati od specijaliziranih jedinica i službi civilne zaštite entiteta, Brčko Distrikta BiH i drugih institucija, organa i pravnih lica na nivou Bosne i Hercegovine, mješovitu specijaliziranu jedinicu za zaštitu i spašavanje za djelovanje u slučaju prirodne ili druge nesreće za učešće u međunarodnim vježbama, operacijama pomoći i drugim aktivnostima…’
No, Nenad Nešić je nakon poziva Dodika, prema saznanjima Patrije, usporio procedure, te do danas nije urađeno ništa što je bilo neophodno kako bi se ista jedinica mogla u skladu sa zakonom poslati u Tursku. Dodik je insistirao da nikakve koordinacije ne treba biti niti da je neopohdona ikakva odluka Vijeća ministara BiH, što je apsolutno netačno.
Također, kako saznajemo Vijeće ministara priprema neku odluku o finansijskoj pomoći Turskoj, no Dodik je sukladno svojoj politici preskočio sve procedure i poslao tim u Tursku!
I FUCZ nema drugih rješenja, nego da, samo po osnovu zaključaka Vlade FBiH krene u pomoć i spašavanje u Tursku.
Ministar sigurnosti BiH Nenad Nešić nije propustio priliku da ‘fantomski’ pojasni kako Civilna zaštita Republike Srpske ide samostalno!?
– Oni su stupili u kontakt sa Vladom Turske i dobili su saglasnot, a i od nas će dobiti ostale potrebne dozvole u skladu sa zakonom – naveo je on.
– Ovi su iskoordinirali, ovi idu, ovi čekaju i tako… Uglavnom, bit će pomoći. Ja upravo potpisujem akt ka Vijeću ministara, odluka o pružanju međunarodne pomoći za zaštitu i spašavanje.
Očekujem da Vijeće ministara usvoji što prije ovu odluku i da time budu otvorena vrata za pomoć i slanje civilnih zaštita i FBiH i RS-a – dodao je on.
No Vijeće ministara u skladu sa zakonom koordinira provođenje standardnih operativnih procedura prilikom pružanja međunarodne pomoći, a to su propustili uraditi.
Čini se da ipak nova vlast na nivou Vijeća ministara BiH radi pod palicom Dodika, kojem je krajnji cilj predstavljanje BiH nemogućom državom, iako je npr. Vlada FBiH postupila pravovremeno i još jučer dostavila Vijeću ministara potrebnu saglasnost u vezi upućivanja pomoći republici Turskoj.
Dvije, na prvi pogled direktno povezane vijesti, tresle su Bosnu i Hercegovinu prošle sedmice: mediji su iz dana u dan pratili polemiku oko hutbe koju je u Kozarcu izrekao 27. januara glavni imam Amir ef. Mahić, zbog koje će sutra na saslušanje u PU Prijedor jer je osumnjičen za javno izazivanje i podsticanje nasilja i mržnje, a druga je istupanje mitropolita Hrizostoma iz Međureligijskog vijeća BiH.
Uvreda vjernika
Ispostavilo se da je Hrizostom odluku donio dan prije Mahićeve hutbe – zbog koje je reagirala i Islamska zajednica BiH pokretanjem disciplinskog postupka – i obrazložio je MRV-u BiH u šest tačaka, optužujući instituciju u čijem je sastavu bio zbog “zavjetnog ćutanja” povodom nedavnih događaja u Sarajevu “kada je napadnuta lična imovina građana Srbije i probušene gume na vozilima tih ljudi koji su kao turisti došli u Sarajevo, a sve to je podsjetilo na osamdesete i devedesete godine prošlog stoljeća”, odnosno zbog “neonacističkih i šovinističkih napada na roditelje djece sportista iz Srbije, te skandiranja pred djecom i sa djecom ‘ubij Srbina’ 14. januara, što je potreslo i zaprepastilo kako cijelu srpsku javnost, tako i objektivnu javnost u Federaciji BiH i šire”.
Da ni Hrizostomovo maslo baš nije za ramazana, ukazao je sarajevski muftija Nedžad ef. Grabus, inače predsjedavajući Skupštine MRV-a, ne toliko podsjećanjem na obaveze MRV-a i famoznu nadležnost koja je i inače najčešće u tuđoj avliji, koliko osvrtom na odluku Vijeća muftija IZBiH, koje je 1. februara u Brčkom donijelo odluku da neće surađivati s Hrizostomom zbog mitropolitovog oslovljavanja muslimana muhamedancima. “Oslovljavanje muslimana muhamedancima je uvreda svih vjernika i vjernica muslimana”, naglasio je prof. dr. Grabus.
Da bi priča bila kompletna, valja podsjetiti da je Mahić u svojoj hutbi SPC nazvao sektom, a Svetog Savu optužio za fašizam. Mahić se, u međuvremenu, pokajao i uputio izvinjenje. Reisu-l-ulema IZBiH dr. Husein ef. Kavazović promptno je otputovao u Kozarac, najavio da će IZBiH angažirati advokata, ponavljajući pritom da je hafiz Mahić pogriješio, ali i da je svjestan svoga čina. Reis je također istakao da je priznanje greške i pokajanje rijetkost u našem društvu, naglašavajući da IZBiH ostaje dosljedan svojim principima, no isto očekuje i od drugih. I reis Kavazović se u Kozarcu prisjetio osamdesetih i devedesetih, ali se dotaknuo i postdejtonskih pritisaka koje IZBiH trpi u RS-u. A Međureligijsko vijeće će, najavio je dr. Grabus, pisati patrijarhu SPC-a Porfiriju, tražeći od njega izjašnjenje da li je istupanje iz MRV-a stav SPC-a ili osobni stav mitropolita dabrobosanskog.
Kako god se ove priče završe, ostat će otužna istina da one, u svakom svome obliku, svjedoče radikalizaciji naših podijeljenih društava i – što je još gore – svjedoče vjerskoj institucionalizaciji te radikalizacije. Mitropolit Hrizostom imao je prava očekivati da se MRVBiH oglasi povodom nasrtaja na imovinu turista iz Srbije i(li) makar na napad roditelja koji su svoju djecu doveli na turnir u Sarajevo i tom prilikom napadnuti nožem. Evo, da razumijem da se MRVBiH nije želio – zbog nadležnosti – uplitati u skandiranje malih Splićana “Ubij Srbina”, no – s obzirom na to da se dogodilo u Sarajevu – i sama sam očekivala više javnih osuda i reakcija, pa i zabrinutosti akademske i intelektualne zajednice koja bi morala – zbog sve naše djece – ozbiljnije se pozabaviti javnim diskursom u kome je ekstremizam postao normalna, svakodnevna i prečesta pojava, kako je to u vikend-izdanju našeg lista primijetio akademik Siniša Malešević. I to se ne odnosi samo na sportske terene niti na političare već kako vidimo i na vjerske dužnosnike, ali i medije. Lokalno glasilo bošnjačkih ekstrema svake sedmice ispali po nekoliko mrziteljskih tekstova koje je pristojnom čovjeku sramota i prepričati, no ipak ću kao benigan primjer izdvojiti obračun s Aleksom Šantićem povodom 99 godina od njegove smrti. Urednik huškanja u tom tekstu čita lekciju “naivnim Bošnjacima” i po(d)učava ih da je “Aleksa Šantić bio jedan lijep i veliki komad Srbina”.
Najveća odgovornost
Hoću zapravo reći da u ovom procesu radikalizacije nema nevinih, no usuđujem se ustvrditi da je na vjerskim zajednicama možda i najveća odgovornost. Ne samo zato što se politički lideri i nositelji najviših državnih, entitetskih i ostalih važnih funkcija listom hvale svojom odanošću vjeri već i zbog rezultata istraživanja američkog centra Pew koje je pokazalo da je naša zemlja treća u Evropi po vjeri u Boga (prva je Armenija, druga Gruzija). Isto istraživanje, koje je prošle nedjelje analizirao zagrebački Večernji list, pokazuje da više od polovine katolika u BiH ide na nedjeljne mise i tek 10 posto pravoslavaca, dok hutbe sluša 31 posto muslimana. I mada i ovo i ranija istraživanja govore u prilog tezi da je evropski kontinent u cijelosti sve sekularniji, da čak i vjernici u Evropi ne stavljaju znak jednakosti između vjere i morala, kod nas je drugačije. Nema podataka otkud toliki stepen korupcije u BiH, valjda se i matematika našla u čudu naspram podataka o broju krađa i broju vjernika. No, sve dok smo treća vjerujuća zemlja u Evropi, imamo pravo očekivati od vjerskih zajednica da se odgovorno i u skladu sa svetim knjigama i načelima odnose ne samo prema svojim pastvama već i jedna prema drugoj. U ovom času to praktično znači nadu da će Porfirije zadržati SPC u MRV-u, kao i da će IZBiH disciplinirati i sam kazniti svog imama. Ali i da će MRVBiH reagirati zalažući se za dobrobit svih.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
