Najnoviji

    Analize

    Vide li to EU, SAD i Trojka: Dodik trči počasni krug ‘rusko-srpskog sveta’, pred donošenje najavljenih odluka!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Bio je 15. decembar 2022. godine kada je Milorad Dodik rekao da je cilj dokumenata efikasno formiranje vlasti na zajedničkom nivou te da je “na neuobičajeno brz način za BiH došlo do dogovora”.

    Govorio je o novouspostavljenom Vijeću ministara BiH, na radost partnera iz Trojke i međunarodne zajednice, prije svih Američke ambasade u BiH i OHR. Tačnije ambasadora Michael Murphyja i visokog predstavnika Christiana Schmidta. Oni su ovom vlašću izbili jednu nogu od tronožac (SDA i DF) i pomislili problemi su riješeni!

    Samo su mudre glave znale da je ovakva brza uspostava vlasti bez jasnih crvenih linija dodatno ugrozila opstojnost Bosne i Hercegovine. Dodiku su važne bile fotelje. Pozicije s kojih će dodatno urušiti BiH! Kao što mu je trenutno važnije imenovanje ministra finansija od bilo kojih drugih reformskih zakona.

    I nekoliko mjeseci kasnije (od proevrospkog Dodika) na putu prema evropskom desničaru Viktoru Orbanu Dodik poručuje:

    „Danas postoji stranac – Nijemac, koji pokušava da se ponaša okupatorski i misli da je dovoljno što ima vjetar u leđa od američke administracije da Srbima nameće zakone, da presuđuje, da otima imovinu, da otima Republiku srpsku i srpski identitet.

    To neće proći i ne može da prođe i Republika srpska je spremna da ide do kraja”.

    Bio je spreman Dodik I decembra te 2022. Godine ići do kraja, ali to nisu vidjeli Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto. Tada su jedino NES i SBiH (Nermin Ogrešević i Semir Efendić) ocijenili stvari onakvim kakve su i bile, a želja za foteljama nije pomračila njihov um!

    Međunarodna zajednica je ovo očito znala. Na kraju Amerikanci su Dodika doveli na vlast, svjedočili njegovim katarzama i odlasku iz socijaldemokratije u Miloševićevu ideju. Zato se otvoreno treba zapitati koji je cilj stranaca u BiH.

    No, moraju znati Dodik nije sam. Dokazuje to odlaskom u Mađarsku, a ubrzo će ponovo u Rusiju. Iz Srbije ne izlazi, a Aleksandar Vučić i dalje pravi ‘srpski svet’ i to pod pokroviteljstvom Rusije i Vladimira Putina!

    Dok Evropa strahuje od Rusije, neshvatljivo je da Dodik i dalje ima podršku, a preko njega će upravo jačati ruski utjecaj u ovom dijelu svijeta. I nemojte sumnjati da prije tih ‘posljednjih koraka’ upravo ne trči posljednji krug od Mađarske do Rusije, kako bi dobio dodatnu snagu i podršku za taj posljednji čin!

    Preko Dodika Kremlj ima apsolutni nadzor nad tokovima u nikada do kraja riješenoj postjugoslovenskoj krizi. On i Vučić znaju korake i postepeno ostvaruju svoje zamisli.

    Pitanje od million dolara i dalje ostaje otvoreno – ko će riješiti političku krizu koja prijeti da Bosnu i Hercegovinu vrati u stanje oružanog sukoba?

    Šta to Dodika sprečava da krene u konačnu disoluciju, ako mu vjetar u leđa daju Rusija i Mađarska. Crna lista ga do sada nije zaustavila, a neće ni optužnica Tužilaštva BiH, koju će iskoristiti za homogenizaciju srpskog naroda I dodatno ponižavanje institucija BiH. I o tome neće niko smjeti ni pisati, jer zakon koji je uveo faktički zabranjuje istinu! A, istina je da je Dodik bio i ostao američki čovjek, samo s dva različita kostima u političkom djelovanju.

    I kao što nedavno reče kolega Belko da su radili ono što su govorili predstavnici internacionalne zajednice u protekle dvije i pol decenije, Bosna i Hercegovina bila bi i de facto i de jure suverena i samostalna.

    A u takvoj državi, Dodik i njegovi jataci u NSRs bili bi pohapšeni pod optužnicom državnog udara. Kao što je to uradila Kraljevina Španija kada su snage u Kataloniji pomislile da su jače od države.

    Slabašne optužnice koje idu više u prilog, a ne štetu Dodiku, dok ga podržava Mađarska i Rusija neće zaustaviti ‘srpski svet’. Evropa će to uskoro znati, i morat će se prestati praviti mrtvom, ali bojim se da ne bude kasno!

    Jer Dodik već trči svoj posljednji počasni krug! Nakon Orbana uskoro je i u Moskvi kod Putina, čeka se samo javna obznana dugo čuvane tajne. Ovaj dio svijeta Bosnu i Hercegovinu vidu kao državnu zajednicu i sada se tek vidi količina gluposti, političke nezrelosti i šteta koju je nanio Konaković moleći Sziijarta da pomogne!

    (NAP)

    Kako je britanski istoričar Marko Atilla Hoare za Istraga.ba pisao o operaciji spašavanja pilota: Četnici kao “Heroji Halijarda”

    Piše:
    Marko Atilla Hoare
    -

    Desničarski srpski nacionalisti desetljećima pokušavaju rehabilitirati Dražu Mihailovića i njegov četnički pokret, koji je tokom Drugog svjetskog rata sarađivao sa Silama osovine – okupatorima Jugoslavije – i izvršio genocid nad Muslimanima Bošnjacima, Hrvatima i drugim nesrbima. Mihailović je osuđen za ratni zločin i pogubljen u Jugoslaviji 1946. godine, ali je 2015. rehabilitovan u postkomunističkoj, nacionalističkoj Srbiji. Međutim, u većini akademskih krugova izvan Srbije rehabilitacija se smatra neopravdanom, a takvog su razmišljanja i gotovo svi nesrbi u bivšoj Jugoslaviji i lijevo orijentisani  antinacionalisti u samoj Srbiji.

    Promihailovićevska propaganda se posebno vezuje za operaciju Halyard, kada su Mihailović i njegovi četnici pomogli američkoj spasilačkoj jedinici (eng. Air Crew Rescue Unit (ACRU) u spašavanju savezničkih avijatičara iz Jugoslavije pod njemačkom okupacijom. ACRU je tokom 1944. godine izvršio sedam spasilačkih misija koristeći tri četničke avionske piste u Srbiji i Bosni, što je rezultiralo evakuacijom najmanje 343 američka, osam britanskih i 66 drugih avijatičara. Za ta djela je – u jeku hladnog rata – američki predsjednik Truman posthumno odlikovao antikomunistu Mihailovića Ordenom za zasluge 1948. godine. To je naslijeđe koje diplomatija vlade SAD-a, dodvoravajući se Srbiji, posebno ističe posljednjih godina, što je zauzvrat navelo desničarske nacionalističke struje u Srbiji da Mihailoviću pripišu titulu savezničkog ratnog heroja.

    U stvarnosti su Mihailović i njegovi četnici bili oportunistički velikosrpski nacionalisti, čija se politika temeljila na saradnji i s Osovinom i sa savezničkim snagama gdje je to bilo potrebno za postizanje njihovih ratnih ciljeva, a prije svega uništenje glavnih domaćih političkih rivala u borbi za vlast u Jugoslaviji – partizana predvođenih komunistima, koji su, zapravo, pružali glavni otpor okupatorima Jugoslavije. Već 11. novembra 1941. godine Mihailović se sastao s predstavnicima njemačkog okupatora u mjestu Divci kod Valjeva, zahtijevajući municiju za borbu protiv partizana. Nijemci u to vrijeme nisu bili raspoloženi za saradnju s Mihailovićevim četnicima, ali ih to nije spriječilo okrenuti oružje protiv partizana, jer su uz pomoć te saradnje ugušili ustanak protiv Nijemaca u Srbiji i protjerali glavninu partizanskih snaga iz Srbije. Nakon toga je dio Mihailovićevih četnika postao zvaničnim dijelom srpskih kvislinških jedinica koje su služile Nijemcima, dok su se njegovi četnički komandanti u Bosni sporazumijevali s hrvatskom fašističkom (ustaškom) marionetskom državom u daljnjoj saradnji protiv partizana. Saradnja između Talijana i četnika bila je posebno uspješna; veliki broj četnika se borio zajedno s Talijanima protiv partizana u ključnoj bici na Neretvi u februaru i martu 1943. godine, kada je Titova Glavna operativna grupa za dlaku izbjegla potpuno uništenje.

    Prema britanskom pukovniku Williamu Baileyu koji je bio povezan s Mihailovićevim štabom, Mihailović je 28. februara 1943. godine održao govor optuživši Britance za perfidnost i „borbu do posljednjeg Srbina”. Kazao je kako su „njegovi neprijatelji partizani, ustaše, Muslimani i Hrvati“ i kako „sve dok su mu Talijani dovoljni kao izvor koristi i pomoći, ništa što bi saveznici mogli učiniti neće promijeniti njegov stav prema njima.“ Kasnije, nakon italijanske kapitulacije u septembru 1943., pojačan je intenzitet njemačke saradnje s četnicima. Na osnovu direktive feldmaršala Maximiliana von Weichsa od 21. novembra 1943. godine, nekoliko Mihailovićevih najviših oficira – prije svega Vojislav Lukačević, Nikola Kalabić, Jevrem Simić i Ljuba Jovanović-Patak, postigli su sporazume o saradnji s Nijemcima. Simić je, kao generalni inspektor Mihailovićeve Vrhovne komande, obnovio sporazum s Nijemcima 17. januara 1944. godine. Sporazumom je predviđeno da Mihailovićeve snage od Nijemaca dobiju municiju i medicinski materijal. Tri dana kasnije, Mihailović je naredio kupovinu oružja i municije od Nemaca.

    Ova opsežna i sistematska saradnja bila je prvenstveno oportunističke prirode, a ne zbog snažne ideološke identifikacije ili Mihailovićeve iskrene odanosti Silama osovine, a svoju poziciju jačao je igrajući dvostruko – sarađujući i sa saveznicima. Evakuacija savezničkih avijatičara bio je njegov način da se dodvori Amerikancima nakon što je već pao u nemilost Britanaca. Ali čak je i to bilo dvolično: prema istraživanju Tomasa Mattesona iz 1977. godine za Vojni koledž Zračnih snaga SAD-a:

    „Iako zahvalni za zaštitu koju su pružali Mihailovićevi ljudi, spašeni avijatičari pokazali su suzdržano oduševljenje prema svojim spasiteljima, četnicima. Uglavnom su se slagali oko toga da je njihovo spašavanje velikim dijelom rezultat napora ACRU-ovog spasilačkog tima, a ne, kako su neki vjerovali, četničke odanosti ili predanosti savezničkoj ideji. Čak postoje i nesporni dokazi kako je Mihailović skrivao neke avijatičare od ACRU-a kako bi ih mogao predstavljati kao “američke predstavnike” u četničkome pokretu. Naprimjer, američkog pilota, koji se padobranom spustio u Srbiju 3. jula 1944., četnici su držali do 4. oktobra te godine, kada je uspio pobjeći partizanima, odakle je evakuisan 17. oktobra.“

    Pored toga, daleko manji broj savezničkih avijatičara spasili su četnici nego partizani; prema pisanju potpukovnika Jamesa Partona u “Historija MAAF-a [Mediteranske savezničke zračne snage], 1. septembar 1944. – 9. maj 1945.”, od 2.350 avijatičara spašenih na tlu Jugoslavije, partizani su spasili 2.000, a četnici svega 350. Pišući na ovu temu, historičar Robert J. Donia procjenjuje kako su stvarne cifre i partizanskih i četničkih spašavanja bile znatno veće, ali da je unatoč tome američko-srpsko prisjećanje na Halyard „namjerno ili nenamjerno, promoviralo jednostranu, nepotpunu četničku verziju Halyarda, koja se temelji na sjećanjima, što je dovelo do toga da obimnija, brojnija i strateški značajnija spašavanja koja su izveli partizani nestanu iz javnog pamćenja.“

    (tekst je objavljen 9. oktobra 2020. godine na portal istraga.ba. Odlučili smo se na ponovno objavljivanje povodom odluke čelnika SFF-a da u okviru programa ovogodišnjeg SFF-a promovišu film – Heroji Halijarda).

    Zašto Oluja u Prijedoru: Njih srpske žrtve zanimaju samo kao propagandno-mobilizirajući faktor za politiku koju vode!

    Piše:
    Damir Rastoder
    -

    Staro pravilo kaže: kakve su ti namjere takav ti je i konačan rezultat. To važi i za nedavni, besramni, prijedorski performans u režiji Vučića, Dodika i Porfirija.

    Počelo je skandalom, samom najavom da će se obilježavenje godišnjice “Oluje” održati u gradu mučenja, silovanja, ubijanja i protjerivanja, ali, gle čuda, ne Srba, nego upravo Bošnjaka i Hrvata.

    Završilo se još skaradnije, krađom fotografije koja je trebalo ilustrirati stradanje i pogrom Srba u akciji “Oluja”,a zapravo je, i u faktičkom i u simboličnom značenju, paradigma stradanja Bošnjaka i u Prijedoru i u cijeloj BiH.

    Tako je “trojac” dobio ono što je najmanje želio. Slika izmučene majke, Bošnjakinje, koja u naručju drži tromjesječnu bebu, koja je protjerana iz Žepe, našla se na pogrešnom mjestu, ali u pravo vrijeme.

    Jer, ta “greška” najbolji je pokazatelj i ondašnje, a naročito aktuelne srpske politike.

    Suština te politike je u laži. Baš onako kako je to govorio Dobrica Ćosić- “laž je srpski državni interes”.

    A to znači da nije nemoralno lagati, samo je ako je to u fukciji ostvarivanja zacrtanih nacionalnih ciljeva. I, da, po mogućstvu, da nas ne “uhvate”u tom našem lažarenju. A ako nas i otkriju, to se da demantirati, negirati, ili u najgorem slučaju stidljivo se izviniti. I po običaju, nastaviti dalje. Bez stida,kao da se ništa i desilo nije.

    U tome i jeste najveća “snaga” takve politike. Zapravo, njeno razarajuće djejstvo, i po sebe i po druge, je u tome što zna samo za strah, a ne i za sram.

    Kao što se niko od “trojca” nije ni zacrvenio zbog “pogrešne fotografije”,već su samo malo pobjesnili zbog političke štete koja im je eventualno napravljena, jer su u krađi jednostavno uhvaćeni.

    U njihovom univerzumu, nije lopov onaj koji krade, već onaj koga uhvate. Nije zločinac onaj koji ubija ljude druge vjere ili nacije, ako je to u funkciji stvaranja veće i etnički homogenije države.

    Dobro je ako mi osvajamo tuđe teritorije, ali je loše ako to oni nama rade. Milošević je  svojevremeno uvjerio vlastiti puk da su Srbi najugroženiji narod u Jugoslaviji, Vučić ih permanentno truje da su najveće žrtve raspada nekadašnje zajedničke države.

    Posljedice Miloševićeve politike smo svi osjetili, od Triglava do Đevđelije. Vučić je krenuo istim putem.

    Samo što Miloševićeve ciljeve pokušava ostvariti drugim sredstvima, pozicionirajući Srbiju kao malu Rusiju na Balkanu. Ili ćemo imati mir po našoj mjeri ili ćemo imati stalnu nestabilnost u regiji. To je izbor koji se nudi Kosovu, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini, Makedoniji, ali i međunarodnoj zajednici.

    Brisel i Vašington su dugo vjerovali da je Vučić faktor stabilnosti  i glavni partner na Balkanu, da će rješiti Kosovo, pripitomiti Dodika i pacificirali srpski nacionalizam. U to su povjerovali i pojedini bošnjački političari i intelektualci.

    Ako je do sada i bilo neke dileme oko Vučića i Porfirija, poslije “Prijedora” je naprosto ne bi smjelo biti. Svako ko povjeruje u njihove dobre namjere ili je lud, ili je glup, ili je kupljen, ili je Kusturica.

    Peto ne postoji.

    Prijedor je diferencia specifica, nakon koje ništa više ne može i ne smije biti isto. Kako to da se od toliko općina u Rs baš u tom gradu obilježava godišnjica “Oluje”?

    Zvanično objasnjenje nema veze sa zdravim mozgom i zato ga ne vrijedi ni spominjati.

    Drugi su mišljenja da je to zbog pravljenja lažne simetrije sa bošnjačkim žrtvama ili čak potpunog neutraliziranja te priče.

    Djelimično je i to tačno, ali ne i skroz precizno.Mogli bi u nedogled nabrajati razloge. Jedno je pak izvjesno. Ni Dodiku ni Vučiću nije stalo ni do srpskih, a kamoli bošnjačkih žrtava.

    Očekivati od njih da pokažu trunku empatije je ravno pravljenju drvenog šporeta.

    Njih srpske žrtve zanimaju samo kao propagandno-mobilizirajući faktor za politiku koju vode. Oni su samo brojevi, u najboljem slučaju argument, koji se koristi u dnevno-političkoj borbi.

    Da nije tako, zar bi se  mogla potkrasti onakva greška sa fotografijom na kojoj je Sabina Mujkić i njena tri mjeseca stara kćerka Nermina?!

    Dakle, ovdje nije riječ o srpskim žrtvama, kojih je u “Oluji” svakako bilo. Ovdje se isključivo radi o politici i poruci koju su Vučić, Dodik i Porfirije htjeli poslati.

    Za njih Prijedor nije mjesto zločina, već mjesto vojnog i političkog uspjeha. On je zapravo mjera zločina koji je poželjan i prihvatljiv za srpsku stvar. Model kako se može ubijati, silovati, protjerivati a da to ne bude međunarodno verificirano kao genocid.

    A ni internacionalizacija Prijedora, kao stratišta, nije dostigla ni približan nivo srazmjeran veličini tregedije koja je zadesila ovdašnje Bošnjake i Hrvate.

    Svi znaju za Srebrenicu, malo ko za Prijedor. I zato je on za njih uspjeh.

    Dobili su ono zbog čega su i počeli rat – etnički skoro očišćen grad. Desetak osuđenih, što u Hagu, što u BiH je i suviše malo u odnosu na ono što je dobijeno.

    Politička i međunarodna kompromitacija gotovo pa minimalna i za izvršioce i za kreatora prijedorske golgote.

    Čini se da je srpska elita na stanovištu da se u Srebrenici malo pretjeralo u genocidu, a naročito da se zakazalo u prikrivanju tragova zločina. Ratku Mladiću se više zamjera ono hvalisanje pred tv kamerama prilikom osvajanja Srebrenice nego to što je pobio više od 8.000 Bošnjaka.

    E zato je Prijedor prava mjera.

    I zato je, na koncu konca, odabran za obilježavane godišnjice “Oluje”. Bez obzira na uporno negiranje genocida, Srebrenica je za Srbe poražavajuća, a Prijedor pobjednička priča. Vučić – Dodik – Porfirije nisu oplakivali žrtve “Oluje” već su slavili tu sramnu “pobjedu” u Prijedoru.

    Djeluje morbidno, ali je, nažalost, realno i tačno.

    (politicki.ba)

    Agresija i propaganda: Kada Sarajevo bude spremno zaustaviti srpsku propagandu, imat će priliku odbraniti BiH od specijalnog rata koji vodi Srbija

    Piše:
    Rasim Belko
    -

    Kada je počela ruska agresija na Ukrajinu Evropska unija, ali i zemlje izvan nje počele su ukidati tv, radio i internet kanale komunikacije preko kojih je režim Vladimira Putina provodio propaganda za ostvarenje svojih ciljeva.

    I najveći broj tih kanala komunikacije je ograničen ili ukinut. Zašto? Zato što je propaganda po definiciji Gartha S. Jowetta i Victorije O’Donnell: “Namjeran, sistematski pokušaj oblikovanja percepcije, manipulacije spoznajama i direktnog ponašanja kako bi se postigao odgovor koji potpomaže željenu namjeru propagandista. Drugim riječima, propaganda je sistemska metoda manipulacije i prilično je uspješna”.

    Putinova propaganda snažno je ograničena sinhroniziranim djelovanjem zapadnih zemalja koje su stale na stranu napadnute Ukrajine.

    U Bosni i Hercegovini, koja je od odluke o nezavisnosti pod kontinuiranom agresijom s više strana, o propagandnom djelovanju se malo vodi računa. A propaganda je zapravo ključno oružje politika koje su zamijenile oružja i oruđa i nastavile na uništavanju nezavisne, suverene i međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

    Propaganda uz obavještajni sektor je ključan dio specijalnog rata koji Srbija i danas vodi protiv naše države. Ta propaganda koristi apsolutno sve komunikacijske modele i ne biva niko ko bi i predložio njeno blokiranje.

    Od trash programa poput rijalitija, pjevačkih takmičenja do emisija koje imaju samo jednu svrhu – kontinuirano propagirati argumente srpske politike kako bi nas u Bosni i Hercegovini navikli da je to tako. Emisije poput Ćirilice možda su najbolji dokaz takvog oblika propagande, a lažno umjetničko smeće žutila i jet seta je samo nadopuna za uspavljivanje.

    Već smo navikli da su nazovi probosanski intelektualci zaspali između dva sloja svojih novčanika, ali je potpuno nejasno da se ostatak probosanskog bloka apsolutno ne zanima za propagandno djelovanje Srbije.

    Jer, SANU je dao jasne upute kako da politički lideri Srbije i entiteta Rs djeluju u pravcu negiranja Bosne i Hercegovine, njenog postojanja, zločina počinjenih u našoj državi… I srpska politika se apsolutno pridržava toga.

    No, to ne bi imalo efekta da Sarajevo nije dopustilo preuzimanje medijskog prostora od strane naših komšija i susjeda. S obzirom da javni radio – televizijski servisi moraju biti ustrojeni po retardiranoj konstitutivnosti pa dnevnik vode žrtva genocida i ljubiteljica onih koji su počinili genocid, jasno je da što se “državnih” televizija tiče tu i nismo imali neku šansu.

    Nije mi jasno kako smo dozvolili da nam u Sarajevu, ali i cijeloj državi ključnu medijsku riječ drže mediji sa sjedištem u Srbiji ili Hrvatskoj. Ono što su nam predstavljali kao zapadnjačko, zapravo je srpsko-hrvatsko i savršeno služi metodama specijalnog rata i propagande.

    S druge strane primjetan je trend medijskih disidenata koji bježe od režima u Rs i onda djeluju u Sarajevu donoseći nam ekskluzive protiv stranaka koje svojim djelovanjem ne djeluju na razbijanju države. Ako je već u Rs režim, zašto ti medijski disidenti i zapadnjački mediji ne sjednu u Banjaluku i ne ruše režim. Iz Sarajeva ga neće srušiti.

    Ali, prije će biti da oni zapravo žele opteretiti Sarajevo lažnim rušenjem režima, dok režim uz pomoć Beograda i Zagreba podriva Bosnu i Hercegovinu i sve je bliži da uspije. Svojevrsna mrena koju nam taj medijski splet disidenata i stranih medija navlači na oči, mogao bi nas koštati opstanka. I svi oni koji kažu da je to demokratija ili lažu ili su američki plaćenici.

    Demokratija nema veze s propagiranjem tri istine. Jer, istine ne mogu biti tri, osim tamo gdje se zapravo želi ubiti stvarna istina narativom druge dvije istine. Sve je to propaganda iz operacije specijalnog rata koju Srbija prvenstveno, uz nadovezivanje Hrvatske provodi protiv Bosne i Hercegovine.

    I potpuno je u pravu član Predsjedništva BiH Denis Bećirović kada definiše devet strategija kojom se susjedi i domaći izdajnici bore protiv BiH. A te strategije su ključne tačke specijalnog rata i sve prolaze kroz kanale za propagandu.

    Stoga, bez obzira što znamo šta nas i zašto napada, nećemo se znati ni moći odbraniti dok ne zaustavimo propagandu. Baš kao što su vrhunski zapadni stratezi kao prvi potez nakon ruske agresije na Ukrajinu onemogućili propagandu Kremlja! Sankcije i sve druge represivne mjere došle su kasnije.

    Mi u Bosni i Hercegovini moramo pronaći inostrane partnere, stvarne partnere, koji će nam pomoći da zaustavimo propagandu hegemonističkih težnji Beograda i Zagreba. I to neće moći bez ozbiljne društveno – političke borbe.

    Ali, ukoliko tu bitku dobijemo, nastavak hibridnog ili specijalnog rata dočekat ćemo sa puno većim šansama za konačnu odbranu i oslobađanje Bosne i Hercegovine!

    (NAP)

    Janusz Bugajski’s Washington View: From Trans-Atlantic to Trans-Pacific

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Trans-Pacificism is the wave of the future as the Atlantic democracies intensify their ties with the Pacific democracies to counter China’s expansionism and manage Russia’s rupture. Trans-Pacificism much like trans-Atlanticism is a concept that underscores common values and mutual interests in the defense of national independence, state sovereignty, and territorial integrity. It is simultaneously an anti-imperialist and anti-colonialist forum for all the Pacific nations, including those states that emerge from a sinking Russia.

    Japan is one of the linchpins of trans-Pacificism whose influence will grow as that of Russia declines. Russia is a failed imperial entity that has been unable to develop into a national state or a multi-national civic democracy. As the regime is incapable of transforming this obsolete colonial structure into a genuine multi-regional federation, the only lasting solution is Russia’s dissolution. This rupture will be generated by an accumulation of domestic failures and social grievances. When the state can no longer provide security and economic stability then citizens will reach for new solutions. And all of Russia’s neighbors must be involved in managing this historic process by working together to maintain international peace and security.

    The OSCE’s Parliamentary Assembly Vancouver Declaration of 4 July 2023 underscored that Moscow is engaged in “the forceful, ongoing and deliberate subordination of indigenous and ethnic minority nations within the Russian Federation, which are denied equal rights and self-determination and subject to abuse and exploitation in violation of the Helsinki Principles and the Charter of the United Nations.”

    35 republics and regions inside Russia share a land or sea frontier with 14 countries. In addition, several of Russia’s federal subjects that do not currently have common borders with foreign states have long-standing ethnic, religious, cultural, and linguistic connections either with Russia’s immediate neighbors or with nearby countries. Such linkages will encourage a number of states to play a prominent role in the nearby regions of an unstable Russia, whether to influence political developments, prevent violence, or forestall economic collapse. Some capitals may also recognize kindred peoples within the fraying Russian Federation as independent entities, contribute to state-building, and even push for unification and absorption if that is the will of the local population.

    Pro-Western and pro-Eastern states freed from the Russian Federation can enhance stability in several regions of Europe and Eurasia. The most effective way to prevent any imperial resurgence by Moscow is to recognize the independence of all republics and regions that seek statehood. Emerging states can become new allies for Western and Eastern democracies, whether across the Atlantic, Pacific, or Arctic Oceans. Western and Eastern leaders should not fear the collapse of a failed empire but embrace it as an opportunity to combat imperialism, intensify multi-national cooperation, open new markets, and help emerging democracies to develop.

    Japan is a pivotal state in the broad Pacific region that can play a constructive strategic role as Russian ruptures. At the beginning of August, Tokyo is hosting the 7th Free Nations of Post Russia Forum with the participation of experts and representatives from numerous subjugated nations and regions. To ensure that Russia’s demise does not destabilize the Far East, the US and other Western democracies must work closely with Japan, Canada, South Korea, Taiwan, Mongolia, Philippines, Australia, New Zealand, and other East Asian and Pacific states, as well as the EU and the UK, to open up avenues for diplomatic, political, and economic cooperation with embryonic post-Russia states. Regions and republics in Russia’s Far East will seek political connections, state recognition, and economic investment from abroad and similarly to the East European and Central Asian states they will resist incorporation into an expanding Chinese economic empire.

    China will prove a challenge for all Pacific states, but its ambitions can be blocked by a coalition of the anti-imperial Pacific nations. Beijing will seek to benefit from Russia’s rupture by expanding its presence among emerging entities in Siberia and the Far East, or even by seeking to reclaim territories that were seized by the Russian empire during the 19th century. China’s expansionist aspirations will be rejected by the new states who will not want to replace subordination to Moscow with subjugation  by Beijing.

    Trans-Pacificism much like trans-Atlanticism can embrace all emerging state entities, including Primorsky, Khabarovsk, Amur, Sakha, Siberia, Buryatia, Irkutsk, Tuva, Sakhalin, Kamchatka, Chukotka, and other republics and regions seeking close and independent diplomatic, political, economic and institutional ties with the states of the Pacific rim. And in this unfolding historical process, Japan’s Northern Territories or the Kurile islands seized by Stalin’s regime at the end of World War Two, will return to Japan.

    Japan’s Prime Minister Fumio Kishida attended the recent NATO summit in Vilnius and announced that Japan and NATO agreed on a new partnership program that will involve deeper cooperation as NATO increases its engagement with the broader Indo-Pacific region. This will be an important deterrent against an expansionist China that is heavily building up its military and an aggressive North Korea with its threatening nuclear and missile program. Although Japan has no plans to become a NATO member, the Alliance is preparing to open an office in Tokyo, the first in Asia, in order to facilitate consultations throughout the region. NATO chief Jens Stoltenberg has asserted that “no other partner is closer to NATO than Japan,” and that “Asia matters to Europe just as much as Europe matters to Asia.”

    China has expressed its opposition to any strengthening of NATO’s role in the Asia-Pacific. But Beijing’s opposition, similarly to Moscow’s, is actually a strong endorsement of NATO as an effective security organization. All the independent states of the Pacific rim, especially strong democracies like Japan and South Korea, need a similar trans-Pacific structure that can fully defend their security and independence.

    (Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.)

    Referendum u Centru: Srđan Mandić – uteg oko vrata Trojke

    Piše:
    Amra Vrabac
    -

    Opoziv načelnika općine Centar Srđana Mandića nije problem devet vijećnika Naroda i pravde kako se to pokušava prikazati, već sve tri stranke koje čine trojku i NIP-a i SDP-a i Naše stranke čiji je kadar Mandić.

    Da nije bilo jedinstvene podrške ovih stranaka Mandić zasigurno ne bi odnio pobjedu na izborima 2020. godine. No, to nikako ne znači da Mandićev nerad i neispunjena obećanja trebaju se fakturisati samo Našoj stranci, ili SDP-u ili NIP-u, već trojci koja je obećala promjene.

    U narednim danima trebala bi biti održana sjednica Općinskog vijeća Centar na kojoj će biti razmatran zahtjev Mandića o preispitivanju opoziva. Devet vijećnika NIP-a nema namjeru povući se i promijeniti stav. Njih će pratiti i neki od nezavisnih vijećnika jer je ukupno 16 vijećnika potpisalo inicijativu za opoziv.

    Iako je najveća pažnja usmjerena na Narod i pravdu čije vijećnike Mandić optužuje za pokretanje opoziva, jedina istina je da je Srđan Mandić postao uteg oko vrata cijele trojke.

    Bez obzira na deklarativnu podršku koju je istog časa nakon što je izglasan opoziv dobio od Naše stranke i predsjednika Edina Forte i predsjednika SDP-a Nermina Nikšić, suština je da među građanima ove općine i brojnim glasačima trojke vlada veliko nezadovoljstvo.

    Ovaj opoziv bio je posljednji (očajnički) potez kojim se željelo ukazati na Mandićev bahat odnos i prema vijećnicima, i prema poslu koji ne obavlja ali i prema građanima.

    Iako je Mandić vješto pokušao na svoju stranu privući predsjednika NIP-a Elmedina Konakovića koji nije znao šta spremaju vijećnici, suludo je očekivati da Konaković brani Mandića, a da se u potpunosti okreće protiv stava Općinske organizacije NIP Centar.

    Ono što je Konakoviću preostalo je da ‘konačnu odluku’ organa NIP-a prebaci na Kantonalni odbor NIP Sarajevo. Sjednica Kantonalnog odbora još nije zakazana, a njeno održavanje zavisit će od ponašanja lidera trojke i njihovog zajedničkog stava o slučaju Srđan Mandić.

    Nije ovo prvi put da se iskazuje nezadovoljstvo Mandićevim radom, ali je obaveza lidera trojke da realno sagledaju situaciju. Pošteno je da trojka prizna grešku, jer ako zatvori oči i nastavi s lošom praksom onda to pokazuje da oni nisu donijeli nikakav novi koncept koji su obećavali. To isto važi i za nivo Kantona Sarajevo gdje su evidentni problemi u određenim preduzećima koje vode kadrovi trojke.

    Procesi koji su započeti oko rekonstrukcije Vlade KS nakon ovog potresa u općini Centar nisu zaustavljeni i zapravo drže trojku u stalnom fokusu. Suštinski gledano, ukoliko trojka napravi još poneki loš potez, a što se već dijelom otkriva u dogovorima sa Damirom Marjanovićem, Redžom Lemezanom i Admelom Hodžić i spremnosti da im se naprave veliki ustupci u raspodjeli vlasti to će samo ići na njihovu štetu.

    (NAP)

    Opozivi na lokalu kao znak nemoći na državnom nivou: Dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Neshvatljivo je da u jednoj od najtežih situacija za Bosnu i Hercegovinu od agresija pa ovamo, dok je suverenitet naše zemlje ozbiljno ugrožen najviši dužnosnici naše zemlje se bave lokalnom zajednicom i opozivima načelnika!?

    Usporedbe radi važno je podsjetiti da su prošle godine opozivi načelnika u Višegradu i Bratuncu prošli skoro neopaženo u javnosti, a čak su bili organizirani i protesti ispred CIK-a, no političari iz Republike srpske nisu se previše bavili ovim dešavanjima, dok su mediji simbolično davali vijesti o borbi vijećnika i građana za opoziv ovih načelnika.

    U Sarajevu potpuno obratna situacija!? Zbog opoziva načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića zapaljen je vatromet (!?), a nakon vijesti da je usvojena inicijativa za opoziv načelnika Općine Centar Srđana Mandića od jučer se smjenjuju analize, reakcije, kao da je riječ o smjeni člana Predsjedništva BiH.

    Valja zabilježiti da su lideri Trojke pokazali više spremnosti da brane načelnika Mandića nego Ustavni sud BiH, kojeg je Milorad Dodik faktički ukinuo u Republici srpskoj, jer ekspresne reakcije Nermina Nikšića i Edina Forte nisu tako zabilježene u danu kada je Narodna skupština Rs-a izglasala nepoštivanje odluka Ustavnog suda BiH u tom bh. entitetu.

    Sada se postavlja pitanje je li Trojci ova trakavica u vezi opoziva Mandića dobro došla kako bi se rasteretili priče o ugroženosti države BiH, popunjavanju Vijeća ministara BiH, zaustavljanju partnera Dodika na putu koji vodi ka secesiji manjeg bh. entiteta, ili je i njima Kanton Sarajevo važniji od države Bosne i Hercegovine.

    I nakon što niko do sada nije uspio izgurati inicijative za gašenje kantona kao mini državica, sada nas Trojka spušta još niže. Bave se općinama razvlačeći nam pamet izjava i procedurama, pri tome uredno trošeći stotine hiljada budžetskih-građanskih maraka na referendume, a prikazujući sebe kao velike političare i mislioce. No pokazuju da im je i upravljanje mjesnom zajednicom krupan zalogaj, a ne rukovođenje državom!

    S obzirom da je u svom pohodu na apsolutnu vlast Trojka prvo zavladala Kantonom Sarajevo, prikazujući to kao uspjeh i recept za više nivoe vlasti i danas kada jesu vlast po vertikali, možemo vidjeti da je kompletna priča samo dobro osmišljeni PR, spinovanje i kupovina intelektualaca koji su takve priče pronosili kroz medije.

    Sada je više nego očigledno da u ovoj državi pozicija i opozicija od vajkada imaju jedan zajednički interes – uhljebiti na budžet, stranačke činovnike i poslušnike ili obrnuto riješiti se pojedinih koji im na tom putu eventualno smetaju.

    Najjači su na lokalnim nivoima, jer Dodiku i Čoviću ništa ne mogu. Zato ćemo se načekati vatrometa za Dodikov poraz, jer dok se predsjednici vladajućih stranaka bave Mandićem i Hadžibajrićem Milorad Dodik u Hrvatskoj sa Zoranom Milanovićem već kuje paklene planove!

    I na to niko nije reagirao osim Andreja Plenkovića, koji je i otkrio da je Dodik bez znanja Hrvatske ušao u ovu zemlju!

    Elmedin Konaković, kao ministar vanjskih poslova morao bi se zanimati tom pričom, a ne Srđanom Mandićem, jer ako nestane BiH, neće biti ni kantona, a Boga mi ni općina!

    Ali dok je ‘mandića’ i Trojke Dodik ne treba da brine!

    (NAP)

    Od Catherine Ashton do Angeline Eichhorst: Kako su Dodik i Republika Srpska pod okriljem EU integracija tjerali strane tužioce i sudije iz BiH

    Piše:
    Redakcija
    -

    Sjećate li se Catherine Ashton? Prije dvanaest godina bila je visoka predstavnica Evropske unije i u maju 2011. godine doputovala je u Banja Luku kako bi sa zvaničnicima Republike Srpske predvođenim Miloradom Dodikom razgovarala o “referendumu o pravosuđu” i stranim sudijama i tužiocima u Sudu i Tužilaštvu BiH. Nakon te posjete, postignut je dogovor. Milorad Dodik se “povukao”, ali strane sudije i tužioci su otišli iz Bosne i Hercegovine.

    Deceniju kasnije, Milorad Dodik primjenjuje istu taktiku. Umjesto referenduma tu je Zakon o neprovođenju odluka Ustavnog suda BiH. Narodna skupština RS traži povlačenje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH. Umjesto Catherine Ashton, u BiH je sada doputovala Angelina Eichhorst, glavna direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije. I priča o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH je i formalno otvorena. Princip je, dakle, isti. Razlika je tek u nijansama.

    Ešton, Dodik, strane sudije i tužioci – 2011.

    “Narodna skupština Republike Srpske podržala je u srijedu navečer inicijativu predsjednika RS Milorada Dodika da se u ovom bh. entitetu održi referendum o Sudu i Tužilaštvu BiH”, glasila je vijest objavljena 14. aprila 2011. godine.

    Referendumsko pitanje koje je tada usvojila NSRS glasilo je:

    “Da li podržavate nametnute zakone od strane Visokog predstavnika međunarodne zajednice u BiH, posebno o Sudu i Tužilaštvu BiH i njihovu neustavnu verifikaciju u Parlamentarnoj skupštini BiH?”

    Zaljkučak NSRS – referendum o pravosuđu

    Prije samih zaključaka, predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik je često govorio o potrebi da strane sudije i tužioci napuste Bosnu i Hercegovinu. No, međunarodni zvaničnici nisu reagirali sve dok Narodna skupština RS nije usvojila zaključke o referendumu. Trideset dana nakon odluke NSRS, u Banja Luku je doputovala Catherine Ashton

    “Evropska unija spremna je da pomogne BiH, da otvori dijalog o radu pravosuđa i aktivira mehanizme kao odgovor na sve dileme”, kazala je 13. maja 2011. godine tadašnja visoka predstavnica EU za spoljnu politiku i evropsku bezbjednost.

    Catherine Ashton je obećala formiranje komisije za strukturalni dijalog o pravosuđu, a Narodna skupština RS je petnaest dana kasnije donijela odluku o odustajanju od referenduma.

    “Narodna skupština Republike Srpske (u daljem tekstu: Narodna skupština) pozdravlja sporazum između Visokog predstavnika/ Potpredsjednika Lady Ashton i Predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika i najavljeni strukturirani dijalog (u daljem tekstu: Dijalog) domaćih subjekata i Evropske Unije o stanju u pravosuđu u Bosni i Hercegovini, s očekivanjem da će Dijalog, kratkoročno, omogućiti poboljšanje postojećeg stanja, a dugoročno, dati preporuke za temeljnu rekonstrukciju sistema pravosuđa na nivou Bosne i Hercegovine, s opštim ciljem jačanja vladavine prava. Narodna skupština potvrđuje svoj principijelni stav da je referendum najviši oblik neposredne demokratije i prava građana na slobodno izražavanje svog mišljenja, u skladu s ustavom i zakonima. Narodna skupština smatra da, otvaranjem Dijaloga o stanju u pravosuđu, za sada nije neophodno organizovanje javnog izjašnjavanja građana o ovom pitanju”, glasili su zaključci NSRS.

    Deeskalacija se desila ubrzo. Tokom 2012.godine sve međunarodne sudije i tužioci koji su bili angažovani u Tužilaštvu BiH, odnosno Sudu BiH napustili su pozicije. Bh. pravosuđe je, tako, prepušteno “domaćim kadrovima”.

    Eichorst, Dodik i strane sudije u Ustavnom sudu BiH -2023.

    Godinama zvaničnici RS potenciraju priču o stranim sudijama u Ustavnom sudu BiH, pozivajući se na 14 prioriteta koje BiH treba ispuniti za članstvo u EU. Među tim prioritetima je i onaj koji se odnosi na reformu Ustavnog suda BiH, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudaca.

    Narodna skupština Republike Srpske usvojila 27. juna 2023. godine Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine na teritoriji tog bosanskohercegovačkog entiteta. Povod za donošenje tog Zakona je odluka Ustavnog suda BiH da izbriše jednu odredu u Pravilima Ustavnog suda BIH koja, suštinski, ne mijenja ništa. OHR je poništio taj Zakon, međutim, Dodik je potpisao Ukaz i Zakon je objavljen u Službenom glasniku RS.

    Kako bi “smirila tenzije”, 12. jula ove godine u Sarajevo je doputovala Angelija Eichorst, direktorica za Evropu u Službi za vanjske poslove Evropske unije (EU). Na sastanku sa liderima Trojke, HDZ-a i SNSD-a ponudila je plan za deeskalaciju.

    Predsjednik RS Milorad Dodik ponudio evropskoj zvaničnici svoje uslove za smirivanje krize u Bosni i Hercegovine, a jedan od tih zahtjeva je – odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH.

    Nakon sastanka premijer Federacije BiH i predsjednik SDP BiH Nermin Nikšić izjavio da je “vođen veoma korektan razgovor s predstavnicima EU”.

    Kaže da su se učesnici sastanka dogovorili da na nivou tima pripreme akcijski plan odnosno provedbu 14 prioriteta iz Mišljenja Europske unije o prijavi Bosne i Hercegovine za članstvo u EU.

    “Eichhorst je zadovoljna da smo na tu temu razgovarali i da smo spremni rješavati tu situaciju. Oni su veoma zainteresirani za BiH i kažu da vjeruju u našu zemlju. Također, želimo da se napredak i zamah koji smo imali na početku nastave, tako da s njihove strane imamo pozitivnu klimu i pozitivan odgovor. Na nama je da to sada zadržimo”, kazao je Nikšić.

    Dakle, pregovori o odlasku stranih sudija iz Ustavnog suda BiH su suštinski započeli. I sve što bude dogovoreno morat će, barem djelimično, ići u prilog Republici Srpskoj, koja će od ničega, po uzoru na 2011. godinu, dobiti – nešto.

    Dok je Dodikov državni udar u ladici, a Čovićevo postupanje proevropsko, nepodobni dio “političkog Sarajeva” pod istragom: Istraži Izetbegovića zbog neprovođenja “Ljubića”

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Koliko su otuđene institucije Bosne i Hercegovine može se s vremena na vrijeme jasno vidjeti, posebno kada je riječ o pravosudno-policijskim organima koji, narodski rečeno, i na prvi pogled, ne znaju kud gone!

    Ali znaju dobro. I djeluju po matrici u kojoj nam pamet razvlači kao onomad Ratko Mladić koji je tukao Velušiće, jer “tamo nema srpskog življa” (sarajevsko naselje).

    Upravo tako Državna agencija za istrage i zaštitu (SIPA) na čijem je čelu Darko Ćulum (blizak SNSD), po nalogu glavnog državnog tužioca Milanka Kajganića razvlači pamet bh. javnosti s predmetima i istragama u kojima su glavne mete Bošnjaci.

    Nema više dileme u taj srpski projekat, a nakon što su objavljeni dokumenti koji govore da su 10. jula pokrenute aktivnosti usmjerene protiv Bakira Izetbegovića, lidera SDA te traže od Predsjedništva BiH dokumente koji se odnose na reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije.

    Naravno, da SIPA-u i Tužilaštvo ne zanima država Bosna i Hercegovina već Izetbegović, kojeg se valja sada uvaljati u pravosudno blato, u kojem već godinama ‘plivaju’ i heroji Bosne i Hercegovine. Sudbinu su im napisali u Tužilaštvu Bosne i Hercegovine u montiranim optužnicama, sa sumnjivim svjedocima (upravnik logora Batkovići svjedočio protiv optuženih u slučaju Dobrovoljačka) za ratni zločin gdje moraju dokazivati svoju nevinost dok npr. Milomir Savčić, optuženik za genocid slobodno šeta Srbijom. Na slobodu je dospio upravo uz pomoć uposlenika Tužilaštva BiH!?

    Ne bilo kojih uposlenika, već direktno uz pomoć glavnog tužioca Milanko Kajganić, koji je na krilima Američke ambasade u BiH stigao na ovu poziciju. Mediji su danima pisali da je upravo on uključen u slučaj koji se vodi protiv odbjeglog nekadašnjeg komandanta 65. zaštitnog motoriziranog puka pri Glavnom štabu tzv. Vojske Republike Srpske (VRS) Milomira Savčića.

    Njegova uloga nije rasvijetljena, ali on i dalje uživa svu podršku međunarodne zajednice ali i predstavnika Trojke, kojima isto neće biti mrska istraga protiv Izetbegovića. Jednako kao što Nerminu Nikšiću nije mrsko i što slučaj ‘Bosnalijek’ tapka u mjestu, dok avgust žurno dolazi!

    SIPA, kojom su nekad vladali ‘The Chetniksi’, vraća se na stari kolosijek.
    Oni rade po nalogu Tužilaštva BiH, pa 10. jula, dan nakon što je Milorad Dodik objavio u Službenom glasniku nepriznavanje Ustavnog suda BiH u Republici srpskoj čime je napravio svojevrsni državni udar, pokrenuli predistražne radnje protiv Bakira Izetbegovića zbog, pazite sada, navodnog počinjenja krivičnog djela “neizvršenje odluke Ustavnog suda BiH, Suda BiH” u ‘slučaju Ljubić’!?

    Da mozak se zaledi. Presude za koju je i sam visoki predstavnik Christian Schmidt kazao da je provedena i da je za njega ta priča završena!

    Nije nam SIPA otkrila niti je Tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv Dragana Čovića zbog neizvršavanja ‘presude Ljubić’, jer je bio član Kolegija u zakonodavnoj vlasti!

    Pretpostavka je da tu nema materijala, baš kao što su se izgubili dokumenti od državnog Suda do Kantonalnog tužilaštva, pa Čović nakon nepravosnažne osuđujuće presude biva oslobođen! Nikada se pravosuđe nije bavilo krivcima za gubljenje dokumentacije!

    I tako nam pamet razvlače godinama ‘krhajući’ milione u neke reforme u kojima je samo jačala matrica po kojoj je Tužilaštvo BiH, a i SIPA nadležna za područje Federacije, mahom Bošnjake.

    Jer neprovođenje ‘presude Komšić’ ne sekira pravosuđe, kao ni ine presude Suda za ljudska prava iz Strazbura.

    Vrijeme je da se definitivno Tužilaštvo BiH proglasi federalnom institucijom, jer na tlo Republike srpske ne stižu. Zaduženi su za federalne respiratore, a za industrijski kisik koji su u Rs davali pacijentima nisu.

    Nisu zaduženi ni za sumnjive nabavke poljske bolnice u Rs, kao niti za državni udar koji dolazi iz ovog bh. entiteta. Jer da jesu, 10. Jula hapsili bi po Banjoj Luci, a ne bi piskarali naredbe koje neće dovesti do ozdravljenja bh. društva, već novih pravosudnih lakrdija u kojima se ima za cilj Bošnjake prikazati kao korumpirane i kriminalizirane, jednako kao što se pokušavaju pripadnici Armije RBiH i MUP-a R BiH prikazati zločincima, kao da oni nisu bili jedina legalna vojska na tlu Republike BiH koja se branila od agresora!

    I sada u vrijeme državnog udara Milorada Dodika valja skrenuti pažnju na drugu stranu. Ne treba imati sumnju da će mediji danima pisati o istragama protiv Izetbegovića, dok će nam vozovi ka EU sve brže prolaziti. A, ko će bolje pomoći Dodiku u tome od njegovog Kajganića i Ćuluma!

    (NAP)

    Dugogodišnji teror MUP-a RS: Zbog Facebook statusa hapse Bošnjake, zbog ubistva Bošnjaka ne hapse nikoga!

    Piše:
    Amina Čorbo Zećo
    -

    Samo u roku nekoliko sati MUP Rs-a reagirao na osnovu natpisi Facebook stranice i uhapsio je povratnika Mirsada Omerovića u Srebrenici. Dakle, dovoljna je optužba FB stranice za privođenje Bošnjaka, a mnogi im kriminalci, ratni zločinci promiću kroz ruke čak i uz otvorene istrage ili konačne presude.

    Omerović je u noći sa srijede na četvrtak u Srebrenici uhapšen zbog negativnog komentara o koncertu održanom u Srebrenici 11. jula.

    Iz MUP-a su saopštili da su policijski službenici Policijske stanice Srebrenica 12.07.2023. godine oko 22:35 sati lišili slobode lice M.O. zbog postojanja osnova sumnje da je izvršilo krivično djelo “Ugrožavanje sigurnosti”.

    Sataniziranje Bošnjaka ponovo je na sceni, a od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma do danas na području Republike srpske brutalno su napadani i ubijani Bošnjaci povratnici, uništavana je njihova imovina, a ubice i napadači nisu nikada pronađeni. Ovi slučajevi već duže od dvije decenije vode se kao neriješeni.

    Važno je uvijek i iznova podsjećati na njih, posebno dok se ‘pravda’ provodi samo nad povratnicima Bošnjacima.

    U aprilu 1996. godine u mjestu Mahala kod Kalesije, (područje koje je pripadalo RS) prilikom obilaska ovog mjesta, policija RS bombama je lakše ranila Mustafu Halilovića i Abdurahmana Omerovića.

    U augustu 1996. godine u mjestu Mahala pripadnici specijalne policijske jedinice RS napali su Bošnjake koji su se vraćali svojim kućama. Tada je lakše povrijeđeno 18 bošnjačkih povratnika, dok je Muradif Alić zadobio teške tjelesne povrede od kojih je podlegao 29.novembra u bolnici u Tuzli.

    U augusta 1996. godine u Zvorniku srpska policija je neosnovano uhapsila Ibrahima Ibralića i nanijela mu teške tjelesne povrede po svim dijelovima tijela. Oduzeto mu je vozilo Opel askona i 6.500 njemačkih maraka.

    Dana 23.12.1996. godine u mjestu Caparde pripadnici policije Republike Srpske uhapsili su Fejzu Karića, a potom ga priveli u policijsku stanicu u Osmacima, gdje su ga fizički zlostavljali, nanijevši mu teške tjelesne povrede.

    Početkom marta 1996. godine u mjestu Bulatovci u SJB Zvornik priveden je Hazim Bešić. Tokom vožnje je maltretiran i zlostavljan i nanesene su mu teške tjelesne povrede.

    U augusta 1996. godine u njivi zvanoj Memine vode, udaljenoj oko dva kilometra od tadašnje linije razdvajanja, NN lica srpske nacionalnosti ( sumnja se na Ravnogorski četnički pokret) teško su ranila Aliju Agića koji je istog dana od zadobijenih povreda preminuo.

    U novembru 1996. godine u naselju Gajevi, pripadnici MUP-a RS iz vatrenog oružja ubili su Mehmeda Arnautovića. On je tog dana pomagao oko smještaja Bošnjaka u Gajevima.

    Dana 11.oktobra 1996. godine srušeno je pet bošnjačkih kuća u selu Jusići. Kuće su srušili Srbi uz upotrebu eksploziva.

    Dana 20. septembra 1996. godine u selo Jusiće vratio se jedan broj Bošnjaka. Samo tri dana kasnije u selo je ušla veća grupa Srba koji su napali Bošnjake i kamenovali njihove kuće koje su počeli popravljati.

    Dana 11.oktobra 1996. godine u selu Jusići pripadnici MUP-a RS uhapsili su Safeta Junuzović, Sadika Muratović i Envera Ahmetovića. Odvedeni su u Zvornik, ali su pod pritiskom IFOR-a pušteni u večernjim satima.

    Dana 12.oktobra1996. godine grupa naoružanih Srba pokušala je ući u selo Dugi Do uz pomoć policije, a jedan pripadnik policije otvorio je paljbu iz vatrenog oružja po selu.

    Dana 12. januara 1997. godine u selu Jusići iz puškomitraljez M-84 iz pravca sela Androvići (RS), NN lica su pucala i pogodila Adema Vejzovića, koji je zadobio teške tjelesne povrede.

    Dana 21. febraura 1997. godine u selu Križevići, Snagovo i Caparde na prostoru RS-a gdje su do izbijanja rata živjeli Bošnjaci minirano je sedam kuća.

    Dana 18.marta 1997. godine na liniji razgraničenja na raskrsnici puta Sapna-Nezuk, pripadnici MUP-a RS su uhapsili Dževada Mehmedovića, invalid bez obje noge. Pretučen je, maltretiran i odveden u Zvornik. Nakon toga je pušten.

    Dana 15. augusta 1997. godine oko 9 sati u mjestu Laze, općina Zvornik, počinjena su dva ubistva i jedno lakše ranjavanje od strane NN lica sa područja RS. Uviđajem, kojeg su izvršili operativci MUP-a TK, PS Teočak i pripadnici IPTF-a, utvrđeno je da su NN lica iz zasjede pucala iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su krenuli traktorom na izvlačenje ogrijevnog drveta.

    Dana 24. aprila 1999. godine, prilikom obrade svojih parcela zvanih Matjevača, naselje Koraj, općina Lopare, RS od strane lica srpske nacionalnosti pucano je iz automatskog oružja pojedinačnim hicima, u 3-4 navrata na Džemala Tufekčića, njegovu suprugu i na malodobno dijete.

    Dana 24.aprila 1999. godine, iz pravca naselja Gajevi, zaseok Mujići, općina Lopare pucano je iz pješadijskog naoružanja sa 5 metaka na Muhameda Ibrišimovića koji je obrađivao svoju parcelu u blizini naselja Bare. Ibrišimović se udaljio iz njive sa svojim traktorom gdje je u naselju Bare bio zaustavljen od strane pripadnika MUP-a RS, a kada je srpskoj policijskoj patroli opisao napad oni su izjavili uz podsmijeh da se takvi počinioci ne mogu uhvatiti.

    Dana 19.aprila 1999. godine u rejonu njive zvana Matjevača je iz pravca sela Mirosavci, općina Lopare, RS, od strane nepoznatih lica ispaljeno je 4-5 hitaca iz automatskog oružja na grupu Bošnjaka koji su obrađivali parcele.

    Dana 29. juna 1999. godine Hajrudin Ademović i Jasmin Memišević su u naselju Koraj obilazili svoje kuće. Oko 19,15 sati dok su boravili u dvorištu Bešlage Begića, fizički su ih napala dvojica Srba. Tom prilikom Ademović je zadobio tjelesne povrede.

    Početkom septembra 1998. godine u prostorijama SO Bratunac tadašnji vijećnik Sekula Kljajić fizički je napao također vijećnika SO Bratunac Refika Begića.

    U junu 1997.godine, grupa osoba srpske nacionalnosti napala je autobuse u kojima se se dovezli Bošnjaci koji su posjetili Vlasenicu. Tada im je zaprijećeno da će ubuduće na njih umjesto kamenja bacati bombe. U ovim aktivnostima kao inicijator i organizator naročito se isticao Zoran Obrenović iz Vlasenice, koji je tokom rata bio pripadnik manevarske jedinice u VRS, te Rade Garić, Goran Višković zvani Vjetar, Veselko Došić i Zoran Stupar.

    Dana 7. maja 2001. godine u kamenovanju u Banja Luci, prilikom polaganja kamen temeljca za izgradnju Ferhadija džamije ubijen je Murat Badić. Njegov ubica do danas nije pronađen.

    Dana 11.jula 2001. godine snajperskim hicem ubijena je povratnica iz Vlasenice, šesnaestogodišnje djevojčica Melihe Durić. Njen ubica nikada nije pronađen.

    (NAP)

    123...47Stranica 2 of 47

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj