Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Tresla se gora, rodio se CIK

Vijest je – što bi se reklo – nezasluženo prošla ispod radara javnosti, a vrijedi je citirati: Vlada Republike Srpske je u petak, po hitnom postupku, utvrdila Prijedlog budžeta za narednu godinu kojim se budžet predsjednika RS-a povećava za čak 45 miliona KM! Banjalučki portal capital.ba, fokusiran na ekonomiju, donosi detaljne cifre, pa tako saznajemo da je budžet kojim je ove godine raspolagala aktuelna predsjednica Željka Cvijanović težak 10,8 miliona KM, a onaj kojim će upravljati Milorad Dodik bit će 56,5 miliona KM. Vlada RS-a je, reklo bi se, promptno reagirala, drugi rebalans budžeta usvojen je dan prije nego je Centralna izborna komisija BiH utvrdila rezultate izbora nakon kontrolnog brojanja, pa nema uopće potrebe elaborirati zašto se budžetiranje entitetskog predsjednika našlo na dnevnom redu tek nakon CIK-ove objave.

Demonstracija moći

E, sad, feministice će sigurno reći kako i ovaj potez puno govori o različitom tretmanu žena i muškaraca na pozicijama, jer nema uopće dileme: da je kojim slučajem Željku Cvijanović naslijedila Jelena Trivić, nikome ne bi palo napamet da mijenja budžet, vjerovatnije bi se otvorilo pitanje kako će se trošiti nepun milion maraka svaki mjesec, no usuđujem se ustvrditi kako će i ovih skoro pa pet miliona Dodiku biti malo. Ali, godišnjih 56,5 miliona je tu najprije zato da se zna ko je gazda entiteta.

Uostalom, svoju je moć lider SNSD-a demonstrirao u prošli utorak, one banjalučke večeri kada je – po procjenama MUP-a RS-a – oko 30.000 duša složno pratilo dirigenta Emira Kusturicu i uzvikivalo: Neće moći, decoooo! Decooooo! Replika iz kultnog filma “Ko to tamo peva” uslijedila je nakon što je sam Dodik, i inače presklon mikrofonu, iscrpio vlastiti repertoar namijenjen za posebnu priliku s imenom “Otadžbina zove”. Da se ne lažemo, performans od “Pukni, zoro” do 49 posto Bosne i Hercegovine koju će odnijeti na cipelama nije za zlatne palme, mnogo je više za političku analizu prijetnji koje je ne samo ovoj državi već i susjednim, kao i cijeloj regiji, pa ako ćemo gledati širu sliku, i Evropskoj uniji isporučio najistureniji eksponent Vladimira Putina na Balkanu. Drugo je pitanje ko je sve spreman reagirati, a kada to kažem, zaista ne mislim na divljenje koje spram Dodika ne krije hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a još manje na famozni domaći duh koji se i toga dana iskazao na društvenim mrežama potencirajući priču o dva fenomena u našoj zemlji – jedan je bio pomračenje Sunca, a drugi protest vlasti protiv opozicije u Banjoj Luci – uz opasku da je prvi objašnjiv. Mislim, naime, na institucije Bosne i Hercegovine i onaj dio političke javnosti koji godinama s Dodikom igra na sigurne karte: on nama nema Bosne, mi njemu ima, ima, i vlast sita i ovce na broju (istina, sve manjem). I na onaj dio međunarodne zajednice koji podržava BiH, a kako sada stvari stoje, ima sve manje domaćih partnera raspoloženih da se zaista uhvate ukoštac s prijetnjama raspadom zemlje.

Centralna izborna komisija BiH je valjda najilustrativniji primjer. Ne postoji državna institucija kojoj se priznavao veći respekt, uprkos silnim primjerima grijeha. Od, da podsjetim nasumce, famoznih snimaka izborne krađe u Banjoj Luci još 2014, preko referendumskih vreća u policijskim automobilima u Tešnju, do gotovo redovitih (neobjašnjivih) pojava enormnog broja nevažećih glasačkih listića. Sve je prošlo sa NN prijavama, ujeo vuk magarca, u nadležnosti upravo onih u čiju se korist kralo, da bi se u neka doba osvijestilo kako CIK-om vladaju vladari naših sudbina, pa se kao pobjeda svih pobjeda slavio sastav CIK-a u kome nisu produžene ruke “dokazanih neprijatelja BiH”. Hoću samo reći kako smo, možda i zato, ali i zbog budnih očiju visokog predstavnika, evropskih i američkih dužnosnika, od 2. oktobra 2022. očekivali onaj minimum biračkog dostojanstva koji garantira obračun s kradljivcima izborne volje. Da se nešto ozbiljno zbiva, vidjelo se već u tu famoznu izbornu nedjelju, koja je počela izvještajima o naoružanim licima oko biračkih mjesta u Zvorniku i Šekovićima, a završila objavom pobjede kandidatkinje opozicije Jelene Trivić u utrci za entitetskog predsjednika, koja je pukla sa narednom zorom i kopernikanskim obratom u Dodikovom štabu. CIKBiH je skupio hrabrost i najavio kontrolno brojanje, što je trebalo da znači apsolutnu provjeru čitavog procesa ograničenu na glasanje za predsjednika i potpredsjednike RS-a.

Tokom tog procesa iz CIK-a su stizale kontroverzne informacije, od onih polujavnih kako se u jednom času razlika između Jelene Trivić i Dodika spustila na jedva 5.000, do otvorene debate među članovima CIK-a o 62 vreće kojih ima, pa nema. Ispostavilo se čak i da su pronađeni falsificirani glasački listići na kojima je listom bilo zaokruženo Dodikovo ime. O brutalnosti izborne krađe opozicija u RS-u je govorila svakodnevno, no najglasniji je ipak bio Nebojša Vukanović, koji je i možda najveće (pozitivno) iznenađenje izbora 2022. s obzirom na količinu osvojenih glasova u vlastitom aranžmanu, bez ikakve stranačke logistike. Vukanović je skupa sa SDS-om i PDP-om podnio i prijavu Tužiteljstvu BiH, u Banjoj Luci su organizirali i proteste zbog – kako su rekli – krađe izborne volje, a tokom druge protestne šetnje Branislav Borenović, lider PDP-a, ustvrdio je da su ustanovili “stotine nepravilnosti, kojim je obuhvaćeno preko 65.000 glasova koji su zloupotrijebljeni”, tražeći ponavljanje izbora. CIKBiH nijednog časa brojne nepravilnosti nije demantirao, čak je i predsjednik dr. Suad Arnautović javno rekao kako nije isključeno ponavljanje, ne precizirajući da li misli na ukupno ili barem djelimična ponavljanja u sredinama u kojima je ozbiljno narušen integritet izbora. Tako smo ušli u prošlu sedmicu u kojoj je jedan dan Christian Schmidt kuražio CIKBiH, odmah za njim isto su učinili Ambasada SAD-a, OSCE i EU, dan kasnije je Dodik zapjevao, a u četvrtak proglašen i pobjednikom. Predsjednik je RS-a, objavio je CIK, na sjednici toliko smušenoj da se Ivan Begić šali na svoj račun licitirajući koliko je minuta bio potpredsjednik iz reda hrvatskog naroda. Ćamil Duraković je drugi potpredsjednik RS-a

Prebacivanje loptice Sudu BiH

Vanja Bjelica-Prutina je jedina članica CIK-a koja se usprotivila odluci koju posljednjih dana zakletvama brani predsjednik Arnautović, sve prebacujući lopticu Sudu BiH koji, eto, treba da odluči?! O čemu? O odgovornosti članova CIK-a ili pak njihovoj posvećenosti vlastitom poslu? Ili onom najtužnijem o čemu zadnjih dana bez zadrške govori Vukanović nazivajući CIK centralnom izbornom krađom: o nagodbi “SDA, SNSD-a i HDZ-a koji je uvijek držao leđa SNSD-u”? Šta god pričao predsjednik i (muški) članovi CIK-a, pojačani vječnom Irenom Hadžiabdić, njihov je učinak ove 2022. izborne godine alarmantno zabrinjavajući: uspjeli su potpuno legalizirati i legitimizirati izborne krađe, svojim su angažmanom aktivno doprinijeli svim narednim lošim odzivima birača i što je najgore, ostavili su dojam neizbrisive partijske podobnosti. A i profiteri su: od centralne teme mitinga “Otadžbina zove” – kada je samo CIK bio veći neprijatelj Srba od SDS-a, PDP-a, Vukanovića i Jelene Trivić – uznapredovali su do relevantnosti u Dodikovim očima. Dovoljnoj da se posveti budžetu od 56,5 miliona KM. CIK izdati ne zna.

Analiza portala politicki.ba: Može li Biden, zbog Bošnjaka (i Albanaca), izgubiti izbore?

Amerikanci će u utorak, 8. novembra izaći na izbore. Glasa se za 35, od stotinu mjesta u Senatu, gornjem domu američkog parlamenta, te za Predstavnički dom.

Demokrate imaju tanku većinu u Senatu, te klimavu većinu u Predstavničkom domu. Republikanci se nadaju da će u oba doma preuzeti većinu. Ankete javnog mnjenja u Sjedinjenim Američkim Državama uglavnom pokazuju da bi se to moglo i dogoditi, piše politicki.ba.

Jedna od stvari koje idu naruku Republikancima je i jako nizak nivo popularnosti predsjednika Joea Bidena. Kako i prije dvije godine, na općim izborima, u mnogim od saveznih država SAD, “jedan glas” odlučit će pobjednika.

Ta činjenica “baca svjetlo” i na stavove balkanske dijaspore u SAD.

Bošnjaci su prije dvije godine listom podržali Bidena i Demokratsku stranku. Oni tradicionalno uglavnom glasaju za Demokrate. Kao i Albanci. Srpska dijaspora naglašeno je prorepublikanska.

Kako bi bili sigurni da će dobiti te glasove, iz izbornog štaba Bidena prije izbora objavili su posebne platforme za Bosnu i Hercegovinu, te Albaniju i Kosovo.

Platforme nisu realizirane.

Naprotiv!

Bh., kao i albanska, crnogorska, pa i hrvatska dijaspora su prije dvije godine bile snažno angažirane u kampanji za Bidena, pisao je i Politicki.ba.

Sada to baš i nije slučaj.

Profesor nacionalne sigurnosti i vanjske politike na Univerzitetu Kolorado, bosanskohercegovačkih korijena, u nekoliko postova na Twitteru upozorio je na važnost bh. dijaspore.

“Pošto se najednom priča o bh. dijaspori u SAD, da pojasnim nekoliko stvari. Dijaspora u SAD generalno, glasa u dosta većem procentu od domicilne populacije. Broj bh. građana u SAD, s obzirom na populaciju je nebitan, ali američki izborni sistem nije federalni, nego državni i to ima utjecaj.

Više od 10,000 građana bh. porijekla živi u metro području Atlante. To znači da je brojka vjerovatno oko 15,000. Ovdje nije u pitanju samo da li će bh. dijaspora glasati za Demokrate ili Republikance. Generalno, bh dijaspora je uvijek podržavala demokrate, i to zahvaljujući upravo Bidenu i njegovom angažmanu tokom rata. Međutim, bh. dijaspora ne mora glasati za republikance. Ako nekoliko hiljada BH glasača ostane kod kuće, to je za demokrate problem. Eto zbog toga je važno kako će bh. dijaspora glasati. Drugi primjeri se mogu takođe naći, kao npr. Mičigen”, napisao je on.

Sve je u rukama Devedesetke, HRS-a i livanjskog Pomaka: Bez Čovićevog HDZ-a se može formirati i Vlada Federacije BiH!

HDZ BiH nije nezaobilazna stranka ni prilikom formiranja Vlade Federacije. Stranke koje nisu bile u koaliciji sa HDZ-om BiH imat će, ukoliko žele, najmanje šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. U zbiru sa hrvatskim delegatima koji dolaze iz pet kantona sa bošnjačkom većinom, to je ukupno jedanaest delegata u Klubu Hrvata koji nisu pod kontrolom stranke Dragana Čovića. To je dovoljno ruku da se u prvom krugu predloži kandidat za (pot)predsjednika Federacije BiH iz reda hrvatskog naroda. Sve ovo je moguće ukoliko budu koordinirale političke partije HDZ 1990, Hrvatska republikanska stranka, POMAK iz Livna i  Demokratska fronta (DF). Evo detalja.

HNK Mostar (3 HDZ delegata, 1 HRS i 1 HDZ 1990)

Skupština Hercegovačko-neretvansko kantona broji 30 zastupnika. Iz tog kantona u Dom naroda FBiH delegira se pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima jedanaest zastupnika, od čega je deset Hrvata jer se Zora Dujmović izjašnjava kao Srpkinja. HDZ 1990 ima tri zastupnika i svi su Hrvati, dok HRS ima dva hrvatska zastupnika. Demokratska fronta u Skupštini HNK ima jednog Hrvata. Dakle, u Skupštini HNK je 16 zastupnika koji se izjašnjavaju kao Hrvati. Oni međusobno biraju pet hrvatskih delegata. HDZ BiH ima sigurna tri mjesta (tri liste po tri zastupnika), HDZ 1990 ima zagarantirano jedno mjesto, dok bi HRS mogao biti ugrožen žrijebom. Naime, HDZ BiH bi mogao napraviti dvije liste sa po tri zastupnika i dvije liste sa po dva zastupnika. HRS bi mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika. U tom slučaju, između dvije HDZ-ove i jedna HRS-ova bi išle na “lutriju” i jedna lista bi ispala. No, ako bi DF-ov zastupnik podržao HRS-ovu listu, ona bi imala tri zastupnika i sigurno bi dobila delegata u Domu naroda FBiH. To bi značilo da od pet hrvatskih delegata Čovićevom HDZ-u pripadaju tri, a HRS i HDZ 1990 bi dobili po jednog delegata.

ZHK – Široki Brijeg (3 HDZ BiH, 1 HRS/HDZ 1990)

U Skupštini Zapadnohercegovačkog kantona sjede 23 zastupnika. Ovaj kanton će davati četiri delegata iz reda hrvatskog naroda. Od 23 zastupnika, 22 se izjašnjavaju kao Hrvati. Miroslav Mitrović iz HDZ-a BiH se izjašnjava kao Srbin. HDZ BiH je u ZHK osvojio 14 mantata. Izuzmemo li Mitrovića, dolazimo to toga za HDZ BiH u ovoj Skupštini ima 13 zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika (svi Hrvati), HRS 2, te tri različita HSP-a po jedan mandat. HDZ BiH može napraviti jednu listu sa pet zastupnika, te dvije sa po četiri zastupnika. HDZ 1990 ima jednu listu sa četiri zastupnika. HRS i tri HSP-a mogu napraviti listu sa pet zastupnika. U tom bi slučaju HDZ BiH imao sigurna dva delegata u Domu naroda FBiH, dok bi HRS ili HDZ 1990 imali sigurno jednog. U najboljem slučaju po stranku Dragana Čovića, HDZ BiH može imati tri delegata, ostale stranke koje nisu u koaliciji sa HDZ-om jednog hrvatskog delegata.

K10 Livno (1 HNP Pomak, 1 HDZ, 1 HDZ 1990)

Bivši HDZ-ovci okupljeni oko HNP – Pomaka u Skupštini Kantona 10 imaju pet od ukupno 25 zastupnika. HDZ BiH također ima pet zastupnika. HDZ 1990 ima četiri zastupnika, Hrvatska nezavisna lista dva, a HRS jednog zastupnika. Ovaj kanton delegira tri hrvatska delegata. S obzirom na omjer snaga, izvjesno je da će POMAK, HDZ BiH i HDZ 1990 imati po jednog delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH.

SBK Travnik (3 HDZ BiH, 1 HDZ 1990)

U Skupštini Srednjobosanskog kantona sjedi 30 zastupnika. HDZ BiH ima devet zastupnika (svi Hrvati), HDZ 1990 dva izabrana zastupnika (oba Hrvati). Od dva DF-ova zastupnika jedna je Hrvatica. SBK u Dom naroda FBiH delegira četvero Hrvata. HDZ BiH može napraviti tri liste sa po dva zastupnika i jednu sa tri zastupnika. HDZ 1990 bi sam mogao napraviti jednu listu sa dva zastupnika i u tom bi slučaju žrijebom bilo odlučeno koje tri liste od tri HDZ-ove i jedne Devedesetke dobijaju mandate u Domu naroda FBiH. No, ukoliko DF-ova Hrvatica podrži listu HDZ-a 1990. ova bi stranka dobila jedno sigurno mjesto u Domu naroda FBiH. u tom bi slučaju omjer bio 3 HDZ BiH – 1 HDZ 1990.

Dakle, od 16 hrvatskih delegata iz SBK, Livanjskog, HNK i Zapadnohercegovačkog kantona, šet ih nije pod kontrolom HDZ-a BiH, odnosno Dragana Čovića. Od tih šest delegata pripada četiri bi pripala HDZ-u 1990, a HRS-u i HNP Pomaku po jedan.

Već sada se, na osnovu preliminarnih rezultata, može zaključiti da  će iz Tuzlanskog kantona biti izabran hrvatski delegat iz DF-a, te po jedan H delegat iz USK-a (NES ili SDA), ZDK (Fuad Kasumović/DF/SDP), KS (NiP/DF/SDP/ZnG) i BPK  (BNS). To znači da dodatnih pet hrvatskih delegata koji nisu pod kontrolom HDZ-a BiH. U zbiru sa gore navedenih šest hrvatskih delegata iz HRS-a, HDZ 1990 i HNP Pomaka, dolazimo do broja 11. Upravo je toliko potpisa dovoljno za predlaganje (pot)predsjednika FBiH iz reda hrvatskog naroda. Ovih jedanaest delegata bi moglo izabrati i dva delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, stranka Dragana Čovića nije nezaobilazan partner u vlasti ni na nivou Federacije BiH, ukoliko bi se HDZ-ova opozicija udružila poput opozicije u Sarajevu.

Kolumna Vildane Selimbegović: Štof za građansko odijelo

Pred sami kraj posljednje ratne zime intervjuirala sam u svom Travniku Asima Koričića. Jedan od osnivača Sedme muslimanske brigade Armije BiH, integriranje odreda El-Mudžahid u sistem rukovođenja i komandovanja Trećeg korpusa ARBiH i njegovo pripajanje Sedmoj, pozdravio je zahtjevom da osnuje novu brigadu u okviru Sedmog korpusa. Tako je nastala 737. muslimanska, čija je komanda bila u samom centru grada.

POGONSKO GORIVO

Bio je ramazan, poslije će se ispostaviti usred velikih priprema za operaciju Vlašić, a Asim je – potaknut mojim pitanjem o islamizaciji i vojske i društva – ustao od stola i pozvao me do prozora. Pokazao je rukom prema ulici na kojoj je bilo uobičajeno šareno i živo, nedaleko od nas štand sa cigaretama, dvojica zagrljenih vojnika su pjevala, da bi prvo sam postavio pitanje s kim praviti islamsku državu, a potom i zaključio: Nema ovdje štofa za islamsko odijelo.

Bio je to i naslov teksta u kome je pukovnik, kasnije i Zlatni ljiljan Armije BiH, strpljivo elaborirao teze o strogim vojničko-vjerskim pravilima svoje brigade insistirajući na poštivanju tuđe vjere i objašnjavanju kako su crkve – i katoličke i pravoslavne – jednako svetinja kao i džamije. Asim se nakon Daytona povukao u svoju Krajinu, gdje je i umro, pa bi teško bilo nagađati kako bi reagirao na posljednja zbivanja u glavnom gradu naše zemlje, na čijim se ulicama, zapravo pred Uredom visokog predstavnika, nastoji skrojiti građansko odijelo Bosne i Hercegovine.

Pritom se od Christiana Schmidta očekuje i više nego nekad od Armije BiH. Visoki bi predstavnik – tvrde moderni mudžahedini – morao iskoristiti svoj mandat da nametne izmjene izbornog zakonodavstva jedan čovjek, jedan glas, jer samo tako neće glas jednog Hrvata ili Srbina vrijediti šest, osam ili 10 bošnjačkih. Uvjereni su, kažu, da je BiH zrela za građansku državu, ali i dalje od Schmidta očekuju da dekretom provede presude Suda za ljudska prava iz Strasbourga, ne znajući (namjerno?) da ove presude – od Sejdić-Finci do presude Pudarić – nisu u mandatu OHR-a, već vlasti Bosne i Hercegovine, našeg Parlamenta u koji – šta god mi mislili o vlastitim dometima – glasači dominantno biraju predstavnike nacionalnih stranaka. Schmidt je – i to se gotovo pa i ne pominje – povećao i broj delegata u Klubu Ostalih, u koji spadaju i svi oni koji se izjašnjavaju kao Bosanci i Hercegovci, ali je ovaj klub i dalje manji od onih koje čine predstavnici konstitutivnih naroda, onih Srba, Hrvata i Bošnjaka koje svi volimo spomenuti kada govorimo o predratnoj tradiciji multietničke BiH. Kao ključni argument protiv – ne samo Schmidta već sve glasnijih i SAD-a i Evropske unije – koriste se ubjedljive pobjede Denisa Bećirovića i Željka Komšića, kao predstavnika građanske opcije, pa se prave postizborne računice po kojima se može zaokružiti vlast bez izbornih pobjednika, samo što te matematike redovno imaju po jednog od nacionalnih bez koga se ne može. Pa kažu – to je demokracija.

Bila bi da njezino pogonsko gorivo nisu mržnja i radikalizam. I bila bi da su u praksi i realnom životu partije koje sebe zovu građanskim zaista dobile dovoljan broj glasova na osnovu kojih bi mogle napraviti platformu za vladanje, kao nastavak vlastitih programskih sadržaja. Toga nema. Lijevi spektar u ovoj zemlji časno zastupa tek Naša stranka, svi drugi svoje programske ciljeve prilagođavaju potrebi za vlašću. Snagu tih potreba posljednjih dana zorno ilustrira velika mitingaška akcija Milorada Dodika, koji će sutra u Banjoj Luci braniti otadžbinu, služiti narodu i čuvati Republiku Srpsku da mu je ne otme (?!) Jelena Trivić, članica PDP-a i kandidatkinja združene opozicije za entitetskog predsjednika. Na Dodikove juriše – koji nimalo ne štede državu BiH – Sarajevo se i ne osvrće, duboko zabavljeno hodžinim jorganom i obračunom s međunarodnom zajednicom. I što je najzanimljivije, politički jurišnici iz bošnjačkih redova o visokom predstavniku i naročito američkom ambasadoru danas govore baš onako kako to Dodik radi već cijelu deceniju. Da sam pola sata Michael Murphy, znala bih šta mi je činiti: pozvala bih građanske i ostale bošnjačke lidere, političko Sarajevo, što bi rekao Dodik, i zatražila da se izjasne koliko su spremni podržati Dodikov zahtjev za ukidanje ureda OHR-a. SAD to mogu, dovoljno je da dignu ruke od BiH.

NACIONALNI ŠINJELI

Da li bi to značilo podjelu zemlje i(li) novi rat? Ivo Komšić, nekadašnji član ratnog Predsjedništva BiH, intelektualac koji svoj postdejtonski angažman u velikom dijelu posvećuje obračunu s tuđmanovštinom (i danas prisutnom), prošle je sedmice nametnute izmjene Izbornog zakona opisao kao Schmidtov doprinos spašavanju BiH, pa je popljuvan kao najveći izdajnik građanske opcije. Naš Hajro Somun je ono što je Komšić dao nagovijestiti obznanio kao ruski scenarij koji je trebao zapaliti nove vatre na Balkanu, kao dio razvlačenja pameti od specijalne operacije na Ukrajinu. Još nije proglašen mrziteljem BiH, ali zato jeste naš kolega Ivica Puljić, Al Jazeeren dopisnik iz Washingtona. Kako god, jasno je da svako drugačiji automatski biva izložen linču jer se drznuo da ne misli (pro)bošnjački. I to se još pakuje s građanskom mašnicom. Ako nam je (zaista) do nje, Evropska unija je spasonosno rješenje. Samo ga valja primijeniti. U tom procesu, koji neminovno zahtijeva dogovaranje i međustranačko pregovaranje, otići će i visoki predstavnik i OHR, a naše vlasti će preuzeti odgovornost za svoje postupke. Danas se ne čini da su imalo odmakle od postizborne kampanje. U kojoj su – sve boreći se za vlastite pozicije – odlučile ubiti svaku nadu u demokraciju u koju se i silom oružja zaklinju. I vjeru u društvo jednakih, krojeći ga u nacionalnim šinjelima. A to je daleko od štofa za građansko odijelo.

 

Postizborne analize: Nikšićevi izbori zla

Šta god da odluči Nermin Nikšić, pogriješit će. Ovako ili onako.

Predsjednik Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine brzo je prošao put od “nikad sa SDA” do “nikad ne reci nikad”, piše politicki.ba.

Njegova stranka je popravila rezultat u odnosu na izbore prije četiri godine.

Ta je partija daleko najjači konstituent Trojke. Naša stranka jeste pala, ali to nije bilo (ni blizu) strahovanjima u centrali te partije. Narod i Pravda nije ostvarila rezultat kojem su se njeni čelnici nadali.

Stranka demokratske akcije je ipak porasla. Posebno na nivou entiteta F BiH.

Nikšić je sada predmet svakovrsnih analiza.

Na koju će stranu?

Kada je prije nekoliko dana na N1 rekao da – na kraju krajeva – ne isključuje ni vlast u “koaliciji” sa SDA, to je odjeknulo kao očekivana politička bomba.

Nikšić je time SDP vratio na mjesto koje mu pripada.

Ta je partija treća po trenutno prebrojanim glasovima i Hrvatska demokratska zajednica Bosne i Hercegovine “bježi” im za nešto više od 200 glasova.

Istupom je Nikšić rekao i da je ta stranka, a ne neke druge, potencijalni “king maker”, te da se u njeno ime ne može govoriti a i da ga (ni njega ni SDP) ne može ucjenjivati.

I, u konačnici, da je volja i birača i zapadnih ambasada jedno, realnost – prebrojani glasovi i raspored delegata, posebno u Klubu Bošnjaka Federalnog doma naroda – nešto sasvim drugo.

Nikšićevo jedno “nikad”, zamijeneno sa drugim “nikad (ne reci nikad)”, odraz je i spoznaje da u Domu naroda entiteta F BiH raspored nije takav da se SDA (i Demokratska fronta) mogu isključiti iz kombinacija na vlasti.

Njegov “zaokret” je i odgovor nekim zapadnim zvaničnicima da lažno komplimentiranje nije upalilo.

Određeni stranci tapšali su Nikšića po ramenu ubjeđujući ga da im je uzdanica, nada za bolju Bosnu i Hercegovini i – na kraju – da je on i samo on novi federalni premijer. A umeđuvremenu su mu intenzivno radili iza leđa, između ostalog, sa Draganom Čovićem usaglašavajući izgled nametnute odluke Christiana Schmidta u izbornoj noći 2. oktobra.

Nesumnjivo, Nikšić bi volio drugačije rezultate izbora.

Volio bi da ne mora sa SDA.

Ali, biračka volja ne odgovara baš tom snu.

U državnom parlamentu se može i bez SDA i bez Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika, pa čak i bez HDZ BiH.

Ta mogućnost ravna je pravljenju drvenog šporeta. Može se napraviti, čak bi i lijepo i zanimljivo izgledalo, ali nikakve fajde od takvog eksperimenta ne bi bilo.

Slično je i na federalnom nivou.

Nikšić može okupiti većinu bez SDA u Predstavničkom domu Parlamenta F BiH. Bio bi to konglomerat međusovnih rastućih mrzitelja. Njegovo upravljanje zahtijevalo bi svakodnevnu komunikaciju i neiscrpne izvore sabura. A rezultat bi bio krajnje, krajnje upitan. U najboljem slučaju – sadaka nula koja bi se iscijedila iz idealista koji su daleko od realnosti.

Federalna parlamentarna većina bez SDA (i DF), a stalno svjesno zanemarujemo raspored bošnjačkih delegata u Domu naroda Parlamenta entiteta F BiH, naštetila bi i Nikšiću lično, ali i SDP-u.

Federalna parlamentarna većina SDP-a sa SDA (i DF) naštetila bi Nikšiću lično, ali i SDP-u. Dio biračkog tijela bi se osjećao izdanim, a Trojka bi se raspala. Doduše i sada ovaj blok sve više jeste raštimani orkestar, ali se nekako i jedino na platformi “ne sa SDA” drži na okupu.

Ako bi Nikšić ostao vijeran prvom “nikad”, onom sa SDA – u državnom parlamentu bi ga dočekao blok SNSD-HDZ.

Kada pogledate službene fotografije Nikšića, na svakoj je uredno obrijan.

Kako bi Nikšić, dok se ujutru brije i gleda u ogledalo, sebi mogao objasniti da sa Dodikom i Čovićem može, a sa SDA ne može?

Jer, barem je njemu jasno da SDA, SNSD i HDZ nikako ne mogu biti isto.

Naravno, nije sad da je Nikšić “ludo zaljubljen” u SDA, apsolutno ne. Ali dobro i predobro zna i Čovića i Dodika.

Za lidera SDP BiH, kako sada stvari stoje, idealno bi bilo da haman svi budu u vlasti: i SDP koji bi za sobom vukao NiP i NS i SDA sa DF-om i Čovićeva Udruga građana HNS i Dodikova bulumenta saveznika u koaliciji.

 

Možda na kraju tako i bude…

Kajganićev PR: Dodikova vila za Halila!

Loše kadroviranje i kontinuitet toga se nastavlja ma koja stranka da dođe na vlast.

Čak i u situaciji otvorene izdaje, zbog vlastitog interesa, donosile su se štetne i nerazumne odluke poput naprimjer ove zadnje koja se tiče imenovanja glavnog tužioca.

Milanko Kajganić, koji je ostao jedini u igri. Kandidat koji se nema mnogo čim pohvaliti, osim politički motiviranim optužnicama, prije svega protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH, a Halil Lagumdžija u VSTV-u je već viđena priča. Nada koja posljednja umire! Jer, nakon kompletnog procesa koji je apsolutno kompromitovan u vezi s konkursom za izbor glavnog tužioca, zvuči nestvarno da će Kajganić biti i imenovan.

Jednostavno, stiče se dojam da odlaskom Milana Tegeltije sa čela VSTV-a nismo dobili mnogo. Prvo je nevolje donosila Gordana Tadić, a nastavio Kajganić. I svi šute. No, ima onih koji to ne bi smjela, a konkretno to su članovi VSTV-a, posebno Halil Lagumdžija čiji glas tamo vrijedi duplo.

Ako je suprotno neka Kajganić ili Lagumdžija pokažu da li su išta uradili u vezi Dodikovog antidržavnog, kriminalnog djelovanja…

To što ponovno preko medija aktuelizira priču o istrazi protiv Dodika u vezi sa kupovinom vile na Dedinju znači tek jedno – PR lošeg pravosuđa progovara, jer se bliži sjednica na kojoj će se članovi VSTV-a izjašnjavati o podršci Kajganiću za glavnog tužioca.

Pazite, aktuelizira se priča stara pet godina, i niko do sada nije uspio riješiti slučaj Dodik i vile na Dedinju, ali je to najeksploatiranija priča za PR Tužilaštva.
Da li će članovi VSTV-a podleći pritiscima za njegovo imenovanje, ili će pak sagledati sve ono što ni(je) učinio. Mogu početi i od izbornog procesa, opterećenog mnogim sumjama, a Kajganić tvrdi – nismo nadležni za krađu u entitetu Republika Srpska. prvedeno, Dodikova krađa me ne znaima!?

Kajganić je bio na meti kritika međunarodnih zvaničnika zbog neučinkovitosti Tužilaštva BiH i ne reagiranja na veliki broj krivičnih prijava zbog negiranja genocida.

Još nikada sam nije priznao da poštuje presudu koja kaže da je u Srebrenici počinjen genocid, zašto onda očekivati da podiže optužnice protiv negatora, jer slijedom toga, mogao bi podići i jednu protiv sebe!

Ali, odgovornost za njegovo imenovanje ipak leži na VSTV-u, kao i na tome da imamo loše pravosuđe koje uzrokuje nesigurnosti, ali i doživotno označava ljude optužnicama koje kasnije padaju na sudovima.

I niko zbog toga ne bude kažnjen!

Jer, sva ta takozvana nezavisna tijela koja su pravljena da bi držala i policijske i pravosudne strukture van domašaja političke ruke, su samo transmisija politike – sakrivena.

„Svi mi to znamo. Zato je to nakaradno, nakaradno nam je sistem postavljen“, kazat će i Željko Komšić autoru ovog teksta.

Pitanje je kako se sistem može popraviti sa nekredibilnim ljudima, krhkog znanja i slabosti reagovanja da se zaštiti država i njeni interesi.

OHR pripremio materijale o distribuciji mandata: Livno daje devet delegata, Bihać osam, iz Sarajeva u DN ide pet Srba, iz Mostara i Širokog devet Hrvata

OHR je pripremio prijedlog odluke o distribuciji delegata za Dom naroda FBiH, saznaje Istraga. Materijal sadrži tabelu u kojoj su upisani brojevi bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata po kantonima, te broj delegata za one koji se izjašnjavaju kao ostali. Sve bi, kako saznajemo, u narednim danima trebalo biti dostavljeno Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Prema OHR-ovom izračunu, kantoni sa koji su pod apsolutnom kontrolom HDZ-a BiH delegirat će sedamnaest od ukupno 23 delegata u Klubu Hrvata. Preostalim kantonima pripada uklupno šest delegata iz reda hrvatskog naroda, što znači da niko osim HDZ-a BiH, čak ni u drugom krugu, neće moći predložiti (pot)predsjednika Federacije BiH. U nastavku ćemo, ukratko, obraditi svaki od deset kantona.

HNK – Mostar (9 delegata – 5 H, 2 S, 1 B i 1 O) 

Nakon odluke Christiana Schmidta, HNK bi, prema izračunu OHR-a, trebao davati devet delegata. Umjesto dosadašnja tri delegata iz reda hrvatskog naroda, HNK će davati pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Dvoje Srba bi, predlaže OHR, trebalo ući iz HNK. Bošnjacima iz ovog kantona pripada samo jedno mjesto, koliko i onima koji se izjašnjavaju kao ostali.

Prema popisu stanovništva, u HNK živi 220 hiljada stanovnika, od čega se njih 118 hiljada izjašnjava kao Hrvati, 92 hiljade kao Bošnjaci, 6000 kao Srbi, i 5200 kao ostali.

ZHK- Široki Brijeg, (7 delegata – 4 H, 1 S, 1 B, 1 O)

Zapadnohercegovačkom kantonu, izračunali su eksperti OHR-a, trebaju pripasti četiri delegata iz reda hrvatskog naroda, te po jedan delegat iz reda srpskog, bošnjačkog i ostalih. U odnosu na ranije rješenje, OHR je ovom kantonu dodao jednog delegata iz reda hrvatskog naroda.

Prema popisu stanovništva, u ZHK živi 94 hiljade stanovnika od čega je 93800 Hrvata, 718 Bošnjaka, 101 Srbin i 354 iz reda ostalih.

K10 – Livno ( 9 delegata, 3 H, 4 S, 1 B, 1 O)

OHR-ovi eksperti predlažu da Livanjski kanton, u kojem živi 84 hiljade stanovnika, daje devet delegata. Tri bi pripala Hrvatima, četiri Srbima, te po jedan Bošnjacima i ostalima. U ovom kantonu živi 64 hiljade Hrvata, 10 hiljada Srba, 8 hiljada Bošnjaka i 581 ostali. U odnosu na ranije odredbe, OHR je ovom kantonu dodao jednog delegata iz reda hrvatskog naroda.

SBK- Travnik (8 delegata, 4 H, 2 B, 1 S, 1 O)

U SBK živi 254 hiljade stanovnika. Oko 146 hiljada se izjašnjava Bošnjacima, 97 hiljada je Hrvata, 3000 Srba i oko 7000 ostalih. OHR-ova računica kaže da bi taj kanton trebao dati četiri delegata iz reda hrvatskog naroda, dva Bošnjaka, te po jednog Srbina i ostalog. U poređenju sa ranijim odredbama, SBK je dobio po jednog delegata iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda.

USK- Bihać (8 delegata, 3 B, 3 S, 1 H i 1 O)

U odnosu na prethodne godine, OHR je Unsko-sanskom kantonu dao dva dodatna delegata. Jedan dodatni pripada Bošnjacima, jedan dodatni – Srbima. Tako će ubuduće biti ovakav raspored iz USK-a – tri Bošnjaka, tri Srbina, jedan Hrvat i jedan iz reda ostalih. U USK, prema popisu iz 2013. godine, živi 273 hiljade stanovnika. Od toga je 246 hiljada Bošnjaka, pet hiljada Hrvata, osam hiljada Srba i 13 hiljada ostalih.

ZDK – Zenica (9 delegata, 4 B, 2 H, 2 S, 1 O)

Prema popisu iz 2013. godine, u ZDK živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je 300 hiljada, Hrvata 43 hiljade, Srba pet hiljada, dok je ostalih oko 15 hiljada. Nakon Schmidtove odluke, četiri delegata pripadaju Bošnjacima, dva Hrvatima, dva Srbima i jedan ostalima. U odnosu prethodne godine, po dodatnog delegata su dobili Bošnjaci, Srbi i Hrvati.

KS – Sarajevo (12 delegata, 4 B, 1 H, 5 S, 2 O)

Schmidtovom odlukom Kanton Sarajevo je dobio četiri dodatna delegata. Raspored bi trebao izgledati ovako – Bošnjaci četiri delegata, Srbi pet delegata, Hrvati jednog delegata i ostali dva delegata. Prema popisu iz 2013. godine, u Kantonu Sarajevo živi 413 hiljada stanovnika. Bošnjaka je 346 hiljada, Hrvata 17 hiljada, Srba 13 hiljada, a stalih 36 hiljada.

BPK – Goražde (4 delegata, 1 B, 1 H, 1 S, 1 O)

U odnosu na prethodni period, Goražde je ostalo na istom broju delegata iz reda konstitutivnih naroda. Po jednog delegata dobijaju Bošnjaci, Srbi, Hrvati i oni koji se izjašnjavaju kao ostali. U BPK je, po popisu iz 2013. godine, živjelo 23 hiljade stanovnika.  Bošnjaka je 22300, Hrvata 24, Srba 885 i ostalih 512.

TK – Tuzla  (10. delegata, 5 B, 1 H, 3 S, 1 O)

U Tuzlanskom kantonu živi 445 hiljada stanovnika. Oko 392 hiljade ih se izjašnjava kao Bošnjaci. Hrvata je 23500, Srba 7000, a ostalih 22000. Nakon Schmidtove odluke ovom kantonu pripada pet bošnjačkih delegata, jedan iz reda hrvatskog naroda, tri Srbina i jedan ostali.

PK – Orašje (4 delegata, 1 B, 1 H, 1 S, 1 O)

Prema popisu iz 2013. godine u Posavskom kantonu živi 43 hiljade stanovnika. Oko 33600 ih se izjašnjava Hrvatima, 8200 je Bošnjaka, 831 Srbin, dok je ostalih 770. Christian Schmidt je odlučio da svi daju po jednog delegata u Dom naroda FBiH.

Kada se sagleda OHR-ov prijedlog, možemo primijetiti veliku disproporciju kada je u pitanju vrijednost glasa. Tako, recimo, Livanjski kanton u kojem živi 84 hiljade stanovnika daje devet delegata, dok USK, u kojem živi 273 hiljade stanovnika daje osam delegata. Ili, recimo, po devet delegata daju HNK sa 220 hiljada stanovnika i ZDK sa 364 hiljade stanovnika. SBK sa 254 hiljade stanovnika daje osam delegata, dok ZHK sa 94 hiljade daje sedam delegata. Velika razlika u vrijednosti glasa je posebno izražena kada je u pitanju nacionalna struktura. U prosjeku, 68 hiljada Bošnjaka iz Federacije daje jednog delegata u Dom naroda FBiH, dok 21 hiljada Hrvata iz FBiH daje jednog delegata. Oko 2300 Srba ima pravo na jednog delegata u Domu naroda, dok devet hiljada ostalih daje jednog delegata. Osim toga, ostali nemaju pravo predlaganja (pot)predsjednika Federacije BiH, što je već utvrđeno kao diskriminacija.

Kultura “sjećanja” po međunarodnom planu: Ko i kojim civilnim žrtvama rata u Brčkom podiže spomenik?

Gotovo bez bilo kakve javne najave, u zaleđu brčanske Vijećnice ubrzano su započeli građevinski radovi, tako da većina stanovnika Brčko Distrikta ne zna šta se to gradi u centru Brčkog. Tek pogled znatiželjnih na javnu tablu postavljenu pored glavne ulice nudi šturo obavještenje da se radi o izgradnji spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom.

Izgradnja tako važnog spomenika u Brčkom odvija se bez bilo kakvog javnog obavještenja, izjave čelnih ljudi Distrikta, saopštenja političkih stranaka ili udruženja civilnih žrtava rata. Sve se odvija po logici, niko nas ništa nije pitao, bar ne javno, stoga ništa o tome ne znamo.

Ono što se u vezi sa spomenikom, ne tako davno, moglo čuti je izjava već bivšeg supervizora Scanlana da treba planirati budžetska sredstva za izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, shodno Nalogu supervizora Raffija Gregoriana iz 2009. godine. Nakon toga šutnja. Samo na stranici Kancelarije za upravljanje javnom imovinom, koja je nosilac projekta, kratka informacija o izgradnji spomenika.

Podsjećamo da je 2009. godine supervizor Raffi Gregorian donio Nalog o izgradnji spomenika civilnim žrtvama rata. Od izgradnje se odustalo jer se nacionalna udruženja civilnim žrtvama rata Brčkog nisu složila sa ponuđenim konceptom spomenika. Respektirajući stavove ovih udruženja, supervizor je odustao od izgradnje ovog spomenika. Ostaje nejasno koji su razlozi motivirali supervizora Scanlana da 2022.godine, dakle 13 godina nakon donesenog Naloga, insistira na realizaciji ovog spornog projekta. Može se samo pretpostaviti da je na ovaj način gurnuo u drugi plan neučinkovitost svoga mandata, koji se sveo na velike riječi i obećanja, a gotovo nikakav učinak. No, supervizor Scanlan je otišao. Došao je novi supervizor Jonathan Mennuti, a radovi na izgradnji spomenika se nastavljaju.

Ostavimo za sada po strani motivaciju inicijatora ovoga spornog projekta, te pokušajmo semiološkom analizom otkriti estetsku vrijednost i političko (ideološko) značenje ovoga spomenika koje će u bitnome uticati na kulturu sjećanja i javni život Brčko Distrikta BiH. Šture informacije koje imamo o idejnom rješenju za ovaj spomenik mogu se svesti na sljedeće.

Spomenik se podiže u spomen na civilne žrtve rata u periodu 1939-1945. godina i 1992-1995. godina u centru grada, iza Vijećnice, u neposrednoj blizini tri vojna spomenika, spomenika HVO, Armije BiH i Vojske Republike Srpske.

Simbolika spomenika treba da apstrahira od konkretnih određenja civilnih žrtava tako da bude „politički, nacionalno, etnički i vjerski neutralan, zasnovan na jednakosti svih konstitutivnih naroda i ostalih”.

Spomenik tako apstrahira i od svakog ideološkog i političkog konteksta u kojem se zločin nad civilima desio, od razloga zločina, načina izvršenja zločina, kao i konkretizacije egzekutora i naredbodavaca zločina.

Semiotički sukus spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom treba da se predstavi stiliziranim simbolom kapi suza.

 

Semiotika spomenika

Spomenici su objektivizacije određenih značenja kojima se prenose određene poruke. Ta poruka se komemoracijama prenosi na nove generacije. Za modeliranje poruke selektivno se određuju događaji i ličnosti (historijski narativ) koje simbolizira spomenik, dok se istiskuju oni sadržaja koji se smatraju nepoželjnim. Kao takvi, spomenici, postavljeni na određenom javnom prostoru, postaju esencijalna mjesta artikulacije određene politike (kulture) kolektivnog sjećanja kroz koju se provlači određena ideološka (politička) agenda.

Kao takvi, spomenici imaju određenu estetsku vrijednost, ali i ideologijsko (političko) značenje. Estetska dimenzija spomenika izražava se kroz materijalni aspekt spomenika, veličinu, boju, konstrukciju… u okviru koje dominira simbolički element koji, pored estetskog, ima i posebno intrinzično značenje koje prenosi bazične stavove autora o onom što spomenik predstavlja. Ta simbolička konceptualizacija spomenika sadržava ideologijsku (političku) poruku, koja se spomenički objektivizira kao interpretativni okvir (kognitivni, vrijednosni, emotivni i praktični) razumijevanja onoga što spomenik treba da prenese suvremenicima i budućim generacijama Pokušajmo ukratko analizirati ove semiotičke elemente spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom.

Glavni spomenički simbol spomenika civilnim žrtvama rata u Brčko su kapi suza koje istovremeno predstavljaju i kapi krvi objedinjeni nitima koje simboliziraju povezanost svih nevino stradalih. Simbol suze treba da izrazi žal i empatiju spram civilnih žrtava rata u Brčkom, bez obzira na etnička, religijska, nacionalna i politička određenja stradalih i ideologiju od koje su stradali.

Suze su masovno korišten simbol koji ne izražava isključivo neki oblik ljudske tuge i žalovanja nego i osjećaje sreće i radosti, tako da nužno ne asocira na krv i ljudsko stradanje. Zbog česte i neselektivne upotrebe ovaj simbol postaje višeznačan kliše, producirajući neautentična osjećanja i sentimentalizam, te kao takav često završava na licima male dražesne uplakane djece na omotima lijepo upakovanih bombonjera.

Kapi suza, kao centralni simboli spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, ne mogu izraziti metafiziku užasa i bezglasni krik žene koja je masovno silovana, a nakon toga mučena strujnim udarima, te bešćutno ubijena; strahote civila koji su odvođeni do šahta nad kojim su im stavljane glave a onda u njih pucano iz škorpiona, kako bi krv oticala u šaht; strah i drhtaj majke koja ispušta svoje dijete pred zločincima, kao i mnoge druge, znane i neznane strahote, koje je doživljavalo nesrpsko civilno stanovništvo u etničkom čišćenju Brčkog 1992. godine.

Suze ne mogu izraziti ni užase koji su se dešavali 07. decembra ili 16. ili 17 decembra 1941. godine u Brčkom kada je izvedeno 150 civila Židova, kojima je ustaška kama rezala vratove, vratove tek rođene djece, klala majke očeve, bake i djedove iza koji je ostao samo nijemi krik. Dok su jedni klani, drugi su udarani čekićima i maljevima po glavi. Suze ne mogu izraziti ni strahote civila Srba u Brčkom za vrijeme NDH nad kojima se provodio teror progonom, nasilnom promjenom vjere, ubijanjem na Savskom mostu i bacanjem tijela u Savu. Pred ovim prizorima se suze lede i pretvaraju u nebeski krik izobličenog lica pred kojim se ledi krv u žilama.

Simbolika stiliziranih suza ne može predstaviti strahote ovih zločina. Stoga će spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom predstavljati interpretativni okvir za neautentične estetske, kognitivne, vrijednosne i emotivne, predstave koja vode sentimentalizmu i lažnim, patetičnim i patvorenim osjećanjima.

Kada je u pitanju ideologijska (politička) poruka ovog estetski neautentičnog spomenika, ona se svodi na lažni univerzalizam kojim se želi izraziti univerzalna ljudska patnja koja apstrahira od svih konkretnih, etničkih, vjerskih, nacionalnih, političkih i ideologijskih, određenja, kako žrtava, tako i njihovih dželata. A univerzalna ljudskost, univerzalna ljudska patnja je uvijek sadržana u svojoj konkretnosti. Bez imena i prezimena i lične i socijalne biografije žrtava ljudskost je prazna apstrakcija ili Ništa.

No, da li mi uopšte znamo koje civilne žrtve će predstavljati ovaj spomenik. Da li se ovaj spomenik zaista odnosi na civile Bošnjake i Hrvate ubijane u etničkom čišćenju Brčkog 1992. godine? Da li se on odnosi na Židove i Srbe ubijane 1941. godine za vrijeme NDH u Brčkom? Da li se on odnosi i na ustaše i četnike koji su ubijani od strane komunističke vlasti, kao i na fiktivne zločine koji su u funkciji izjednačavanja krivice?

Ustvari, ovaj spomenik želi da bude spomen svim civilnim žrtvama rata, bez obzira na njihova konkretna određenja. Spomenik apstrahira od svih konkretizacija žrtava i njihovih dželata, kao i od ideološkog konteksta u kojim su se zločini dešavali. Neodređenost postaje njegova suština. On će biti spomenik bez kvaliteta, neodređen i prazan. O njemu se ništa neće moći misliti. On postaje prazno simboličko mjesto, neodređenost, koja predstavlja Ništa, pod koje se sve može podvesti.

Da bi nešto postojalo, da bi se moglo opažati i misliti mora biti određeno. Ovaj spomenik će biti bez određenja, idealan za manipuliranje i zloupotrebe, odnosno falsificiranja historije. Pred njime će moći komemorirati i zločinci i potomci žrtava.

Mada u svojoj simboličkoj i ideologijskoj osnovi spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom insistira na apstraktnoj univerzalnosti, on u svojoj temporalnoj dimenziji ne slijedi ovaj svoj temeljni princip jer selektira (izdvaja) civilne žrtve iz ratnog perioda 1939.-1945. godine i 1992.-1995. godine. Zašto? Zašto spomenik sa univerzalnim pretenzijama ne simbolizira i stradanja civila u Brčkog iz nekog drugog perioda, kojih je na pretek.

Ciljano ili ne, ovaj način spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom se ideologijski (politički) uklapa u velikodržavne nacionalne ideologijske matrice koje nastupaju sa devizom: nećemo dozvoliti da se našem narodu ponovo desi ono što mu se desilo 1939-1945. godine. Takvim parolama legitimirali su se i opravdavali novi zločini.

Selektiranjem vremenskog perioda 1939-1945. godina kao da želi istaći stradanje Srba od strane Hrvata i Muslimana (ustaša), i dovesti u vezu sa periodom 1992-1995. godina, kada su stradali Muslimani (Bošnjaci) i Hrvata od strane Srba, ne ulazeći u ideologijski kontekst i konkretizaciju žrtava i zločinaca.

Selektirajući (konkretizirajući) isključivo žrtve dva vremenska (ratna) perioda stradanja civila, apstrahirajući pri tome od svih drugih određenja, spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom će simbolički i ideologijski proizvoditi kognitivne, vrijednosne i emocionalne predstave koje će izjednačavati žrtve i zločince i žrtvi, a jedan zločin opravdavati drugim, što je strašno i nedopustivo.

Ako je svrha spomenika da izrazi pijetet spram žrtava zločina i da osudi zločin i zločince onda on mora konkretizirati i žrtve i zločince, kao i ideološki i politički kontekst u kojem su se zločini desili. To znači da spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom treba da se podiže onim Židovima i Srbima koje su ubile ustaše, Hrvati i Muslimani, 1941. godine, u ime stvaranja NDH u Brčkom. To znači da se spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom diže Bošnjacima i Hrvatima koje su paravojne srpske formacije, kao i mnogi stanovnici Brčkog srpske nacionalnosti 1992. godine zvjerski ubijali u ime ideologije Velike Srbije, provodeći etničko čišćenje Brčkog. Ova dva historijska perioda stradanja civila u Brčkom ne mogu se simbolički podvesti pod jedan spomenik. Bez konkretizacije žrtava i zločinaca, kao i ideološkog konteksta u kojem su se zločini desili, vrijeđaju se žrtve zločina a zločini amnestiraju, prizivajući tako nove zločine.

Očigledno da se ovakvim apstraktnim i neautentičnim estetskim i ideologijskim konceptom spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom pokušava „apologijom zaborava“ i historijskim falsifikatima potisnuti ratne resentimane u ime navodnog mira i pomirenja i jednakosti konstitutivnih naroda u zločinu i žrtvi u Brčkom. No, institucionalno brisanje iz kolektivnog javnog sjećanja traumatskog iskustva prošlosti ne vodi nestanku traume. Ona se samo može potisnuti u nesvjesno, ali to ne znači da je u potpunosti nestala iz pojedinačnog i kolektivnog duha. Šta više, ove traume se prenose u „kolektivno nesvjesno“ sa generacije na generaciju i samo je pitanje u kojem momentu će se ova traumatična iskustva vratiti u kolektivnu svijest sa velikom destruktivnom snagom.

Priznavanjem (konkretiziranjem) zločina i osudom zločinaca dolazi do ispaštanja i pokajanja. A tek ispaštanje i pokajanje vodi oprostu. Oprost vodi zaboravu zločina. To treba da bude smisao i svrha izgradnje spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, a ne žal za zvjerski stradalim civilima koji su apstrahiranjem od njihovih konkretnih identiteta svedeni na Ništa.

Ovakav spomenik civilnim žrtvama rata u Brčkom umiruje savjest zločincima izjednačavajući u vremenskoj dimenziji žrtve i zločince jer su, navodno, vojske sva tri konstitutivna naroda u svim ratovima na ovim prostorima činile ratne zločine zvjerski ubijajući, mučeći i protjerujući civile. A to je historijski falsifikat. Stoga nam takav spomenik nije potreban.

Ko je autor spomenika?

Ostaje dilema ko je i iz kojih razloga 2022. godine ponovo pokrenuo proceduru izgradnje spomenika, oko kojeg 2009. godine nije bilo saglasnosti udruženja civilnih žrtava rata u Brčkom. Odluku o njegovoj izgradnji nije donijela Skupština, odnosno skupštinska Komisija za spomenike.

Formalno, osnov može biti ranije donesen Nalog Supervizora iz 2009. godine koji je najvećim dijelom realiziran, a sporni spomenik civilnim žrtvama rata, zbog pomenutih razloga, izuzet iz realizacije. Supervizija u Brčkom je trenutno suspendirana, tako da novi nalog za izgradnju oficijelno nije mogao doći iz OHR-a.

Ko je onda i po kom osnovu na volšeban način započeo izgradnju spomenika? Izgleda da ćemo dobiti spomenik, a da nećemo znati ko je njegov autor. Za sada glas protesta upućujemo novom supervizoru za Brčko, gospodinu Mennutiju.

Poštovani gospodine Mennuti,

Pozivamo vas da zaustavite izgradnju spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom, iz već navedenih razloga. Spomenik sa takvim idejnim i estetskim rješenjima, ne može biti spomenik civilnim žrtvama u Brčkom. Ako je izgradnja već poodmakla i ne može se zaustaviti, treba ga preimenovati i nazvati spomenikom mira. S tim u vezi, tražimo od Vas da otvorite dijalog o ovoj temi sa relevantnim učesnicima.

Ukoliko se supervizor ne odazove na ovaj naš zahtjev, pozivamo udruženja civilnih žrtava rata u Brčkom, kao i njihove članove, da podrže peticiju kojom ćemo tražiti da se zaustavi izgradnja ovoga spomenika. Paralelno s tim, treba obavijesti bh. i međunarodnu javnost o falsificiranju historije izgradnjom ovakvog spomenika civilnim žrtvama rata u Brčkom kojim se vrijeđaju civilne žrtve rata i njihove porodice. I ne samo njih.

(autor je sociolog i profesor iz Brčkog Enes Pašalić)

Kolumna Vildane Selimbegović: Šta se promijenilo, BiH ili Evropa?

Kao grom iz vedra neba udarila nas je vijest koju je u region donio Radio Slobodna Evropa: iz svojih briselskih izvora, naime, doznali su da će Bosna i Hercegovina dobiti preporuku za kandidatski status u Evropskoj uniji. Izuzev medija, u kojima je priča dobila zaslužan tretman, onaj udarni, političke reakcije su se kretale od osporavanja, preko prigovaranja do gromoglasne šutnje, da ne kažem da se stiče dojam kako se naši političari od ovog udarca još nisu oporavili. Šta se događa?

VLADARI NARODA I GRAĐANA

Ne, neću podsjećati na optimizam Dragana Čovića iz njegova mandata u Predsjedništvu BiH, kada nam je svako malo obećavao kandidatski status. Vratit ću se samo mjesec unatrag, na događaj u Akademiji nauka i umjetnosti BiH, gdje je promovirana knjiga nekadašnjeg visokog predstavnika Christiana Schwarz-Schillinga “Prokockani mir u Bosni” s podnaslovom “Neuspjeh Evrope na Balkanu”.

Među uistinu jakom ekipom promotora bio je i prof. dr. Husnija Kamberović, koji je, naglašavajući kako želi iskoristiti priliku i jakih gostiju – a u publici je sjedio aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt – s govornice uputio molbu međunarodnoj zajednici da – uprkos našim političarima – ne zaboravi na ljude u BiH. Pobunila sam se tada, podsjećajući da upravo ljudi u BiH biraju političare, no nakon posljednjih vijesti čini mi se da dugujem izvinjenje profesoru Kamberoviću. Nema, naime, nikakve sumnje da je kandidatski status našoj zemlji preporučen uprkos domaćim vlastima koje – pokazuje to i posljednji izvještaj Evropske komisije – ulažu izniman angažman na zabušavanju zadataka postavljenih u onih famoznih 14 prioriteta. To je toliko postalo očigledno i očito da je čak i evropski komesar za proširenje Oliver Varhelyi jednoglasnu preporuku ispratio rečenicom: “Ovo radimo za narod BiH.” Uz objašnjenje da je riječ o ponudi Evrope našoj zemlji.

Ruku na srce, Evropa se nije proslavila na ovim prostorima, ni u ratu ni u miru (Schwarz-Schillingovu knjigu će Oslobođenje uskoro feljtonizirati), no čak ni u najtežim devedesetim nismo imali dilemu – naše vrijednosti pripadaju zapadnoj civilizaciji, mi jesmo dio Evrope i hoćemo da nas tako i tretiraju. Sjedinjene Američke Države su, recimo to tako, bile najraspoloženije da nas čuju, kumovale su miru i u postdejtonskim godinama izdašno pokazivale i dokazivale svoju naklonost BiH (za sve one nevjerne tome koje će me podsjetiti na embargo na oružje, jedan podatak: SAD su samo zbog BiH napravile presedan i pomogle dostavu oružja iz Irana Armiji BiH). Danas, kada se cijeli zapadni svijet solidariše sa napadnutom Ukrajinom, nerijetko ističući kako Kijev ima podršku i zbog naučene lekcije u našoj zemlji, mi se ponašamo kao da iz devedesetih nismo izvukli nikakvu pouku, pa i na (uslovni) kandidatski status za EU reagiramo s primjedbama kako je kasno stigao. Zaboravljajući pritom pitanje svih pitanja – šta su naše vlasti uradile da i mi postanemo dio svijeta bez granica, svijeta u kome je svaki čovjek jednak pred zakonom na cijeloj teritoriji Evropske unije, svijeta koji je standardom od nas udaljen svjetlosnim godinama? Svijeta u koji naša djeca odlaze trbuhom za kruhom, glasajući tabanima, voznim i autobuskim kartama i koferima spremljenim da se ovdje više nikada ne vrate.

Gdje je, uostalom, BiH danas? Geografski u Evropi, ali – zabilježili su to i naši novinari prateći nedavno fudbalsku utakmicu zmajeva u Bukureštu – za nas je, u međuvremenu, i Rumunija postala zapad, samo zato što je svojedobno – preko reda – postala dio EU. Sad, kad smo mi dobili (prekorednu) ponudu, poklonu gledamo u zube, a oni vječno dobro obaviješteni nas unaprijed uvjeravaju kako nikad nećemo dobaciti do članstva. Iskreno, i ne moramo, dovoljno je da uskladimo sve zakone sa onim evropskim, da podignemo (poljo)privredu ne po stranačkim, već po evropskim preferencijama i da (konačno!) krenemo ulagati umjesto u političare u školstvo, zdravstvo i kulturu. Ova zemlja ne samo da nema strategiju kulture (neki kažu punih 70 godina!) nego nema ni elementarnog pristojnog odnosa prema sportu, medijima, a o stanju ljudskih i naročito ženskih prava ilustrativno govore protesti koji su prošlog petka održani širom zemlje, potaknuti još jednim ubistvom supruge samo zato što je muž naučio da je njegova pozicija sveta toliko da raspolaže i njezinim životom.

Naši političari, domaći vladari naroda i građana, umjesto o kandidatskom statusu BiH, posljednjih dana govore o odlukama visokog predstavnika. Listom nezadovoljni, jednako nam – naročito u Sarajevu – dokazuju kako su Bošnjaci diskriminirani jer (po njihovim izračunima) jedan srpski ili hrvatski glas vrijedi četiri, šest, a neki kažu i 10 bošnjačkih. Schmidtu se svaka riječ secira do te mjere da je – pazi sad! – Rijaset IZBiH “u najmanju ruku zabrinut” zbog njegove izjave kako “Bošnjaci ovdje žive i trebaju živjeti” i to zato što “šalje poruku da neko Bošnjacima treba dati pravo da žive na svojoj zemlji”. Kao brižljivi čitatelj svih saopćenja, posvjedočit ću da isti Ured za odnose sa javnošću nikada nije smatrao potrebnim da se izjasni o porukama lidera SDA kako “smo spremni Hrvatima dati…”. Čak i da je to prebrojavanje vrijednosti glasova istinito, a da bi bilo, BiH bi morala biti drugačijeg ustavnog uređenja od onog potpisanog u Daytonu i svojedobno ustanovljenog ZAVNOBiH-om, opet nam je kandidatski status najbolja šansa da – što bi svojevremeno rekao Alija Izetbegović, obraćajući se srpskim poslanicima pristiglim u glavni grad BiH prvi put nakon rata – Bosna i Hercegovina od zemlje naroda postane zemlja građana. Do tada, valja nam peglati zakone, ali prije svega – peglati političare. Da makar jednom isporuče vlastita obećanja da bi kandidatski status postao bezuslovan i potvrđen, da bismo otvorili pregovore i okrenuli se mukotrpnim reformama. Za koje se baš svi u ovoj zemlji mogu složiti da su nam neophodne.

PRIČA O UGROŽENOSTI I SIJENJE STRAHA

Druga je stvar – ma šta druga, prva! – što je do sada već postalo bjelodano da reforme najviše neće oni koji primaju plaće da ih provode. Njima najmanje odgovaraju. Reforme znače, između ostalog, obračun sa nepotizmom, korupcijom i organiziranim kriminalom u vlastitim redovima. Zato se političari BiH samo u jednom slažu: sve dok je narodu loše, njihove su pozicije sigurne. I ne podliježu slovu zakona, čak i ako su ogrezli u lopovluku. Najefikasniji alat za ovu vrstu opstanka, pokazalo se, jeste priča o ugroženosti i sijanje straha od drugog i drugačijeg. Bosna i Hercegovina se svojedobno ponosila svojim međusobnim uvažavanjem i poštovanjem različitosti. Da smo se promijenili, jasno je k’o dan, niti ko hoće drugog i drugačijeg da vidi, a kamoli da čuje. No, promijenila se i Evropa, shvaćajući valjda da je ključ balkanskog mira i stabilnosti upravo BiH i razumijevajući koliko ovakvoj zemlji treba pomoći. Ponuda je na stolu. Sad je do nas. Ako nam je dobro, onda ništa.

Schmidtova odluka kroz brojeve: Bošnjak u Federaciji vrijedi četiri puta manje od Hrvata i preko deset puta manje od Srbina!

U Hercegovačko-neretvanskom kantonu, prema popisu iz 2013. godine, živi 118 hiljada Hrvata, 92 hiljade Bošnjaka i šest hiljada Srba. Taj kanton će, prema odredbama Christiana Schmidta, u federalni Dom naroda delegirati pet Hrvata, dva Srbina i samo jednog Bošnjaka. Dakle, 118 hiljada Hrvata delegira pet Hrvata. Šest hiljada Srba delegira dva Srbina. A 92 hiljade Bošnjaka samo jednog Bošnjaka. Četiri puta je, dakle, jedan Hrvat iz Mostara vrjedniji od jednog mostarskog Bošnjaka.

U Srednjobosanskom kantonu živi 57 posto Bošnjaka. To je, prema popisu iz 2013. godine, 146 hiljada onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Hrvata je 97 hiljada ili, procentualno gledajući, oko 30 posto. Srba je oko tri hiljade. OHR i visoki predstavnik Christian Schmidt su propisali da iz tog kantona u Dom naroda FBiH budu delegirana dva Bošnjaka, četiri Hrvata i i jedan Srbin. Dakle, tri Bošnjaka iz, recimo, Jajca, vrijede koliko jedan Hrvat iz tog grada.

U Kantonu 10 (Livno), prema popisu iz 2013. godine živi oko 8000 Bošnjaka. Hrvata ima 67 hiljada, a Srba 10 hiljada. U Dom naroda FBiH taj će kanton, prema Schmidtovim odredbama, delegirati tri Hrvata, četiri Srbina i jednog Bošnjaka (koliko je ustavni minimum). Dakle, deset hiljada Srba iz Kantona 10 daje četiri delegata, a osam hiljada Bošnjaka samo jednog.

U Tuzlanskom kantonu, zvanični su podaci popisa iz 2013. godine. živi 392 hiljade Bošnjaka. Hrvata je 23 hiljade, a Srba sedam hiljada. Raspored delegata, prema Schmidtu, trebao bi biti – pet Bošnjaci, tri Srbi, jedan Hrvati. Znači, skoro 400 hiljada Bošnjaka bi dalo pet delegata (78000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata), 23 hiljade Hrvata – jedan delegat, a sedam hiljada Srba – tri delegata (2300 Srba ima pravo na jednog delegata). Bošnjaci u Tuzlanskom kantonu su, dakle, tri puta manje vrijedni od Hrvata, dok su Srbi iz TK 34 puta vrjedniji od Bošnjaka.

Prema popisu iz 2013. godine, u Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je skoro 300 hiljada, Hrvata je 43 hiljade, a Srba 5500. Visoki predstavnik Christian Schmidt propisuje da ZDK delegira četiri Bošnjaka, dva Hrvata i dva Srbina. Znači, 75000 Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, a 23 hiljada Hrvata daje jednog delegata. Dvije i po hiljade Srba daje jednog delegata. Opet, dakle, jedan Hrvat iz ZDK vrijedi kao tri Bošnjaka, a jedan Srbin kao 28 Bošnjaka.

U Kantonu Sarajevo, prema službenim rezultatima popisa iz 2013. godine, živi 413 hiljade ljudi, od čega je 346 hiljada Bošnjaka, 17 hiljada Hrvata i 13 hiljada Srba. Rješavajući “blokade”, Christian Schmidt je odlučio da Kanton Sarajevo u Dom naroda FBiH delegira četiri Bošnjaka, jednog Hrvata i četiri Srbina. To znači da 86 hiljada Bošnjaka ima pravo na jednog delegata, 17 hiljada Hrvata na jednog, a 3200 Srba delegira jednog delegata u Dom naroda FBiH. Jedan sarajevski Hrvat, tako, vrijedi kao pet sarajevskih Bošnjaka, a jedan sarajevski Srbin kao 26 Bošnjaka.

Unsko-sanski kanton, po popisu iz 2013. godine, ima 273 hiljade stanovnika. Njih 246 hiljada se izjašnjava Bošnjacima. Srba je 8452, a Hrvata pet hiljada. Schmidtov oktroirani Ustav FBiH i Izborni zakon propisuju da iz tog kantona u Dom naroda FBiH idu tri Bošnjaka, tri Srbina i jedan Hrvat. Dakle, 82 hiljade Bošnjaka iz USK stiče pravo da delegira jednog bošnjačkog delegata, a jedan hrvatski delegat vrijedi pet hiljada glasova. Iza jednog srpskog delegata stoji 2800 Srba iz USK-a. Tako dođeno do računice da jedan bihaćki Hrvat vrijedi pet puta više od bihaćkog Bošnjaka, a jedan Srbin iz Bosanskog Petrovca, recimo, kao trideset Bošnjaka iz tog grada.

To je, dakle, Schmidtov oktroirani ustav prevedn u brojeve. Jedan Bošnjak u Federaciji vrijedi, u prosjeku, četiri puta manje od jednog Hrvata. Ili čak više od deset puta manje od Srbina. Glas svakog delegata, bez obzira kojem konstitutivnom narodu pripadao, u Domu naroda FBiH vrijedi isto. Schmidt je propisao i to da Bošnjacima ne može pripasti najviše jedna pozicija od tri ključne pozicije u Federaciji BiH – (premijer, predsjedavajući Predstavničkog doma Parlamenta Federacije i predsjedavajući Doma naroda FBiH). Istovremeno je propisano da premijer i predsjednik FBiH ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda. Poređenja radi, u Republici Srpskog tih ograničenja nema. U ovom trenutku, i predsjednik i premijer Republike Srpske su Srbi. Jer u Republici Srpskoj se bira po sistemu – jedan čovjek jedan glas, a u Federaciji – jedan Bošnjak – četiri Hrvata – deset Srba.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...