Analize

Pregled protekle godine: Da je, barem, ’93.!

Prethodna godina je, u političkom smislu, počela imenovanjem nove državne vlade. Tačnije, početak procesa predstavljalo je imenovanje Borjane Krišto za mandatarku. Neki su tada govorili da se Denis Bećirović neće usuditi da, skupa sa Željkom Cvijanović, preglasa Komšića. Usudio se. Time se po ko zna koji put potvrdilo pravilo da će u politici svako uraditi sve, te je, na neki način, jedino razumno očekivati nemoguće stvari.

Dvije ljevice

Tako se po prvi put desilo da je neki Bošnjak, član Predsjedništva (kako glasi zvanični naziv funkcije) preglasao Komšića na važnom državnom pitanju. Naime, i ranije se dešavalo da Komšić nije dio vladajuće koalicije, štaviše ulazio je u teške političke sukobe sa Silajdžićem i Izetbegovićem, ali nikada ga nijedan od njih nije preglasao na važnom državnom pitanju. Nije ni Komšić njih.

Zato je Bećirovićeva odluka da promijeni navedenu praksu tektonska promjena u bh. poslijeratnoj historiji. Na koncu, čini se da je navedena odluka ostavila teške posljedice, te da je odnos između Komšića i Bećirovića izuzetno hladan, te se možda može nazvati i netrpeljivošću.

Kulminacija ovoga bila je prilikom obilježavanja godišnjice bitke na Vlašiću, kada je Bećirović govorio o „razjedinjenosti“, na što mu je Komšić oštro replicirao, kazavši: „Ja nisam ni razjedinjen ni podijeljen. Ja sam tamo gdje sam bio i 1992. i 1995.“ Po svemu sudeći, ovaj tihi sukob u Predsjedništvu nastavit će se i u novoj godini.

Što se tiče samog Vijeća ministara, desio se još jedan presedan. Prije ovog mandata, SDP je dvaput formirao Vijeće ministara, te je u oba prethodna mandata, uz Bošnjake, imenovao i Hrvate u Vijeće ministara.

Za vrijeme Alijanse za promjene, Hrvati Božidar Matić i Anto Domazet su bili ministri finansija, a za vrijeme Platforme, za zamjenika ministra sigurnosti imenovan je Mladen Ćavar, koji je, nakon izbacivanja HDZ-a iz Vijeća ministara, do kraja mandata obnašao dužnost ministra.

S formiranjem aktuelnog Vijeća ministara, Trojka predvođena SDP-om se po prvi put svela isključivo na bošnjačku kvotu, s obzirom da je hrvatsku i srpsku kvotu prepustila HDZ-u i SNSD-u. Zato je s dobrim razlogom, aktuelni visoki predstavnik koaliciju okupljenu oko SDP-a nazvao „bošnjačkim reformskim blokom“.

Ključno političko pitanje, koje je postavljano pred ljevicu, uvijek je bilo: da li će se zadržati u okviru bošnjačke kvote, ili će se pokušati probiti i u srpsku i hrvatsku. Odnosno, govoreći jezikom ZAVNOBiH-a, hoće li biti i srpska, i hrvatska, i bošnjačka.

Čini se da je, u tom pogledu, 2023. godina, dokazala da na sceni imamo dvije ljevice u BiH. Jednu, predvođenu SDP-om i Našom strankom, čiji je primarni cilj ovladavanje bošnjačkom kvotom. I drugu, predvođenu DF-om, čiji je primarni cilj ulazak i u hrvatsku kvotu.

Ne radi se samo o činjenici da je Komšić oteo HDZ-u mjesto u Predsjedništvu. Sjetimo se da je, kada se 2015. godine, formiralo Vijeće ministara, DF imenovao Hrvata Slavka Matanovića za ministra saobraća i komunikacija. Danas takvo nešto izgleda nemoguće, a 2015. godine ne samo da je bilo moguće, već je za Vijeće ministara, sa Matanovićem, glasao i sam HDZ.

Hoće li ljevica raditi to što su SDP i DF nekada radili, ili će raditi ovo što SDP i NS trenutno rade, predstavlja ključno pitanje ne samo za sudbinu ljevice, već i za sudbinu ove zemlje. Istinu govoreći, osim samih stranaka ljevice, ključnu ulogu u ovome su uvijek imali Amerikanci. I za vrijeme Alijanse, i za vrijeme Platforme, jednako kao i danas.

Amerikanci su dali i teorijski i praktični doprinos, etabliranju Trojke kao nove „bošnjačke vlasti“. U teorijskom smislu, objasnili su prvacima Trojke da se trebaju fokusirati samo na bošnjačku kvotu, te hrvatsku prepustiti HDZ-u. U praktičnom smislu, iskoristili su svoj utjecaj u pravosuđu i medijima da ošamute SDA, što su u dobroj mjeri i uspjeli. Nadalje, ključni potez Amerikanaca je u svojevrsnoj političkoj izolaciji DF-a i Komšića.

Amerikanci protiv građanske BiH

U maju 2023. napisao sam da je cilj State Departmenta je izolirati SDA i transformirati je u zagovornika ‘konstitutivnih naroda’, a istovremeno izolirati Komšića od SDA i politički ga uništiti kao personifikaciju građanske države. Za Amerikance, ideja građanske države je nemoćna. Bošnjaci i ostali građani, koji su odani ovoj ideji, nemaju dovoljno oružja, ekonomske i diplomatske moći da je provedu, odnosno odbrane, pa je u očima američke vlade građanska ideja samo plemeniti faktor destabilizacije.

SAD ne žele ulagati svoje vojne, ekonomske i druge resurse da provedu ideju građanske države, a BiH nije Katar, Južna Koreja, ni Njemačka da to može platiti. Američka vlada snadbijeva Zapadni Balkan mirom, ali ne i demokratijom. Naprotiv, američke vlasti se često koriste nedemokratskim sredstvima da podebljaju sistem etničkog predstavljanja, jer je po njihovoj procjeni to najbolje sredstvo za očuvanje mira. Amerikanci će svoje napore, kao i sam Dejton, smatrati uspješnim sve dok nema oružanog sukoba.

U navedenom kontekstu, po mom mišljenju, treba razumjeti i treći ključni, i bez dileme najvažniji događaj 2023. godine u našoj zemlji, a to je suspenzija Ustava Federacije od strane OHR, kako bi SDA (i DF) bili izbačeni iz vlasti.

Po mišljenju aktuelne američke administracije, korijen problema je bio u težnji SDA i DF da, na miran i demokratski način, tj. putem izbora, otkinu komad hrvatske kvote HDZ-u. Sjetimo se, SDA i DF-u je, po starom sistemu, bilo potrebno da dođu do 6 hrvatskih delegata u Federalnom domu naroda, te dva u Državnom domu naroda, kako bi mogli formirati Vladu Federacije i Vijeće ministara bez HDZ-a.

Ključni trenutak je, po mom mišljenju bio, kada je HDZ rekao da će pucati, ako bude izbačen iz vlasti. To je potvrdio i Peđa Kojović, koji je sav usplahiran, nakon pregovora u OHR-u, posvjedočio da su predstavnici HDZ-a zaprijetili nemirima na jugu, ako vlast bude formirana bez njih. „Ne vjerujem“, kazao je Kojović, „da je normalno da u zemlji, koja je prošla to što je prošla, politički lideri prijete ratom.“

„Očekujemo da će se o ovim, zaista realnim i konkretnim prijetnjama, oglasiti i relevantni predstavnici međunarodne zajednice“, poručili su tada iz Naše stranke.

I uistinu, oglasili su se. Nakon izrečenih prijetnji, Schmidt je donio prvi paket amandmana na Ustav Federacije, kojima je osigurano da će HDZ ostati u vlasti. Odnosno da neće zapucati, kako bi rekli u Vijeću za implementaciju mira.

Jednostavno kazano, HDZ je sačuvao mjesto u vlasti, onako kako ga je i stekao, pomoću nasilja, odnosno kredibilne prijetnje nasiljem.

Zašto su se stranci tako brzo povukli pred HDZ-ovim prijetnjama? Zato što nemaju više, kao 2001. godine, desetine hiljada međunarodnih trupa, da u slučaju potrebe mogu ugušiti nekakvu Hrvatsku samoupravu. Dobro upućeni izvori su mi kazali da su čak i tada, 2001. godine, Jelavićeve snage kidnapovale i vezale osoblje OHR-a u Mostaru, a sve do kraja akcije, u međunarodnim krugovima su strepili kako će se sve završiti.

Danas, više od dvije decenije kasnije, međunarodna zajednica nema ni približnu snagu, kakvu je imala, pa samim time izgubila je i samopouzdanje.

Nemiri na jugu i mirni protesti u Sarajevu

Na naveden zaključak navodi i što je 2023. protekla u snažnom osporavanju visokog predstavnika iz Republike Srpske, koje nije sankcionisano. Milorad Dodik i njegovi saradnici kao glavni argument koriste to što Vijeće sigurnosti nije „potvrdilo“ imenovanje Christiana Schmidta. Radi se o istom Miloradu Dodiku, koji se 2006. godine susretao i sarađivao sa Christianom Schwarz-Schillingom, te prihvatao njegove odluke, iako ni Schwarz-Schillinga nije „potvrdilo“ Vijeće sigurnosti.

Razlika je u tome što je Schwarz-Schilling imao na raspolaganju 7.000 hiljada međunarodnih efikasnih trupa, kojima je de facto mogao komandovati, dok Schmidt ima na raspolaganju oko hiljadu vojnika, kojima on ne može ništa narediti.

Zato Schimdt, bez obzira na papire kojima maše, ne može ništa nametnuti što bi bilo protiv interesa srpske i hrvatske nacionalne politike u BiH. Svjestan toga, Dodik je završio 2023. godinu, prijeteći mu secesijom i „nemirima na sjeveru i istoku“, ako donese zakon o državnoj imovini koji ne bi bio u skladu s interesima RS-a.

S obzirom da ima odgovornost za očuvanje mira a nema trupa kojima bi disciplinirao Dodika, Schmidt će, kao i njegovi nalogodavci iz Američke ambasade, itekako uvažiti Dodikove zahtjeve, jednako kao što je uvažio i HDZ-ove, nakon prijetnji „nemirima na jugu“. Čini se da u BiH efektivnu politiku može voditi samo onaj ko može kredibilni prijetiti nasiljem.

S druge strane, uobičajene reakcije poput one Denisa Zvizdića, s kojom je okončana 2023, da „NATO ili EUFOR“ trebaju rasporediti svoje trupe u Brčkom kako bi disciplinirali Dodika, imat će jednak efekat kao i poziv Naše stranke međunarodnoj zajednici da reaguje na prijetnju „nemirima na jugu“. Naime, stranci će navedene reakcije Zvizdića, Kojovića i društva uvijek shvatiti kao znak da se Bošnjaci plaše, te da traže od njih zaštitu i nastavit će nas štititi tako što će, u ime brige za nas, uvažavati zahtjeve SNSD-a i HDZ-a.

Početkom 2023. godine, tokom diskusije u Britanskom parlamentu o spornim Schmidtovim intervencijama, predsjedavajuća Vanjskopolitičkog komiteta Alicia Kearns je pitala Anthonyja Moncktona da li iznenađen slabim reakcijama u Sarajevu, te dodala kako bi u Ujedinjenom Kraljevstvu bilo nasilnih protesta („riots“), kada bi neko, nakon zatvaranja biračkih mjesta, promijenio pravila i retroaktivno oblikovao rezultate izbora.

Monckton je tada odgovorio vrlo grubo, ali prilično iskreno, kazavši da smo se mi u Sarajevu navikli da nam se govori šta da radimo, pa čak i da nas se gazi („They are used to being slightly trodden upon“). Vjerovatno niko nije bolje objasnio zašto su stranci odlučili da upravo Bošnjaci, a ne Srbi ili Hrvati, trebaju platiti cijenu mira u ovim uslovima, iako „ova država pripada svim njenim narodima“.

I zaista, nije loše živjeti u miru. Pitanje je samo da li je i on siguran, ako se odreknemo dostojanstva i slobode. Kako reče jedan Amerikanac – a nije riječ o Michaelu Murphyju – nacija koja, u svakom slučaju, više voli da bude ponižena, nego da se izloži opasnosti, spremna je da ima gospodara i uostalom zaslužuje jednog. No, čak ni to ne znači siguran mir.

Historija nas uči da je veći rizik u popuštanju pred prijetnjama, nego u pružanju otpora. Ako budemo popuštali, naš suparnik se neće smiriti, već će biti ohrabren da traži sve više, sve dok nam postavi finalni ultimatum, koji nećemo moći prihvatiti, a od kojeg ni on, zabrinut za vlastiti ugled, neće smjeti odustati. I šta onda? Bolje je na vrijeme reći da zaista postoji crvena linija preko koje se ne smije preći i da će, u protivnom, biti ozbiljnih posljedica.

Prošla je 2023.: Godina bosanskih dritana

Kristijan Šmit je nametanjem vlasti u FBiH obilježio 2023. Osim što je ovo prvi puta u historiji BiH da je OHR nametnuo vlast, i drugi put da VP donosi odluku kojoj se protivi većina građana BiH-nametanje izbornog zakona u izbornoj noći 2022. je prva takva odluka, Šmit se upisao u crne stranice naše historije poništavajući bošnjački veto Refika Lende.

Najžešći zagovornici konsocijativnih ustavnih rješenja Arenda Lajpharta decenijama tvrde da je etnički veto najvažniji element kojim se čuva mir i stabilnost u post-ratnim društvima. BiH je prvi slučaj konoscijacije ikada u kojem je ustavom zagarantovani etnički veto poništen-i to upotrebom sile.

Time je debata o budućnosti, ali prošlosti BiH, dobila sasvim novu dimenziju jer su isti oni zagovornici “prava naroda” i “legitimnog predstavljanja” zdušno podržali izbacivanje velike većine Bošnjaka iz vlasti suspenzijom ionako silom nametnutog ustava. Poruka Bošnjacima kao narodu je da nemaju građanska, niti etnička, prava zato što ih se ne smatra ljudskim bićima sa jednakom vrijednošću iako su demografska većina u BiH. Aparthejd, dakle.

Domaći akteri koji su saučestvovali u Šmitovom nametanju su uveli novu političku praksu legitimiranja dritanovskog djelovanja. Zadnji koji je otvoreno stao protiv velike većine naroda s kojim dijeli kulturno-vjerski identitet je regionalno bio upravo Dritan Abazović, u BiH je to bio Fikret Abdić.

To što predstavnici tri stranke koje je Šmit nametnuo kao vlast nisu uzeli puške u ruke da ubijaju svoj narod i državu ne znači da im možda namjera nije slična, jer nije da se nisu odali pravom nasilju. Fizički napad NiP-ovog Halila Bajramovića na aktivistu NES-a je bio isključivo politički motivisan i na kraju prihvaćen od strane stranaka trojke kao legitiman dio postizanja njihovih ciljeva jer Bajramović nikada nije sankcionisan na bilo koji način.

Poslije države BiH je SDA svakako najveći gubitnik protekle godine. Ne samo zato što je izgubila vlast na silu, nego zato što se pokazalo da naprosto nije bila historijskom dorasla trenutku.

Da je SDA bila spremna na djelić onoga što Dodik svakodnevno govori da će raditi, niti bi BiH imala ovaj anti-bošnjački nametnuti ustav, niti bi SDA bila opozicija. Naprosto, zablude da će vezama sa lokalnim HDZovcima uspjeti umoliti Čovića da ih primi u vlast su samo signalizirale i Šmitu i Čoviću da će SDA nametanje mirno prihvatiti. Nakon 20 godina neprekidne vlasti je SDA bila zrela da bude u opoziciji, ali je nažalost interes države nalagao da se nagon SDA za vlašću podrži jer se time osnaživala borba protiv nametanja Šmitovih rješenja.

Na kraju se pokazalo da se SDA više boji stranih zvaničnika nego što voli vlast ili je spremna da rizikuje za dobrobit države. Svoju poziciju je SDA dodatno pogoršala izbacujući NES iz vlasti u HNK i USK. Isto se može reći za predstavnike Islamske zajednice koji su bili konfuzni i pasivni u ključnim trenucima.

Komšićeva DF-GS koalicija je od početka do kraja bila poštena prema BiH. Uprkos apsurdnim optužbama za radikalizam od strane medija iz Sarajeva, ključni ljudi su od početka do kraja ukazivali na ono što Šmit sprema i na katastrofalne posljedice prepuštanja sudbine države i naroda njemačkom ministru sa nacističkim simpatijama.

Stranke NES i SBiH su u ključnom trenutku stavile interese države ispred ličnih interesa napuštajući stranke trojke da same oponašaju ‘abdićevce’.

Velika većina medija sa sjedištem u Sarajevu je refleksno podržala nametnutu vlast. Količina servilnosti u nekim redakcijama sarajevskih medija je obrnuto proporcionalna suštinskom znanju o pitanjima o životne važnosti za BiH. Mahom mlađi urednici i novinari svoje lične frustracije socijaliziraju zloupotrebom novinarske uloge u društvu na štetu naših zajedničkih interesa, ali posebno interesa naše djece koja će dugo plaćati greške iz 2023. zahvaljujući prokletstvu onoga što se naziva u društvenim naukama naziva path dependency.

Jedini gori od medija su predstavnici sve krupnijeg kapitala iz dijelova BiH koje je Armija RBiH oslobodila. Taj nivo indiferentnosti prema sudbini države u kojoj su se obogatili nema historijsku paralelu. Bingo koji im je bosanska sloboda, posebno ekonomska, omogućila misle da će zaštiti u srpsko-hrvatskom kondominijumu koji se uz njihovu prešutnu saglasnost stvara od države BiH. Loša vijest za njih je da će sljedeće žrtve pravosuđa pod kontrolom Dodik-Čović biti upravo vlasnici krupnog kapitala sa orijentalnim imenima.

Ipak, najodgovorniji za stanje u kojem se nalazi država je Denis Bećirović. Prvi i jedini potez koji je napravio u 2023. je preglasavanje Željka Komšića zajedno sa Željkom Cvijanović. Denis se sprema da narod uvjeri da on nije dritanski djelovao, iako oni koji prate politiku znaju da je maligniji po budućnost naše djece od Dine i Nermina zajedno. Nakon što je prošli put kad je imao vlast zabetonirao rezultate genocida i od Bošnjaka u manjem entitetu napravio građane trećeg reda glasajući za sramotni Zakon o prebivalištu, sad se sprema da praveći novu stranku spasi ‘dritane’ iz Trojke. Jer svaki glas za Denisa će biti glas za opstanak srpsko-hrvatske Bosne.

2023. je politički najgora od 1995. Nadajmo se da će narod nešto naučiti iz nje.

(NAP)

Analiza Almira Bečarevića: Neizvjesna i teška energetska 2023. godina, čeka li nas još neizvjesnija?

Energetska 2023. godina je u FBiH započela sa poskupljeljem električne energije od 20% za kvalificirane kupce. Cijena gasa je od 01.01.2023. godine smanjena za 9,6% od strane snabdjevača. Cijene goriva na benzinskim pumpama su se kretale od 2,6 KM do 2,96 KM.

Ovako bi glasio uvod u energetsku 2023. godinu opisanu na način Branka Cvejića poznatog ex jugoslovenskog glumca i glavnog lika serije Grlom u jagode. Reklo bi se dosadna i neinteresantna godina sa aspekta energetike, ali kao i u svakoj seriji zaplet mora doci.

Zapleta u energetici, ove 2023. godine, bilo je više, a kruna svih tih dešavanja je bilo saznanje da od Bloka 7 TE Tuzla nema više ništa. Nepovratno je otišlo ulaganje od gotovo 300 mil. KM i nada da ćemo i dalje biti ozbiljni igrači u izvozu el. energije. Ovo je bila najznačajnija loša vijest iz energetike, ali kao i sve druge politike su skinule “prašinu sa sakoa” i nastavile dalje kao da se ništa nije niti desilo. Shvatili smo nakon 15 godina da smo išli “grlom u jagode” sa ovim projektom. Šteta će knjigovodstveno biti otpisana, a ledina za Blok 7 iskorištena za, možda, neki tržni/prodajni centar.

Usvajanje energetskih zakona na Parlamentu FBiH većini koja čini vlast u FBiH bila je izgovor da su nešto radili i da smo na evropskom putu. Tu Evropu još dugo nećemo vidjeti, ali smo vidjeli nove prijedloge cijena za el. energiju po tim usvojenim zakonima. Oni što su se hvalali tim zakonima nisu dobro čitali i nisu uočili da sada imamo samo dvije kategorije snabdijevanja, tržišno i javno.

To tržišno snabdijevanje je stvorilo glavobolju vladajućim pa posegnuše da administrativnom mjerom ograniče rast cijena el. energije do max 20% u 2024. godine. Usvojiše zakon, a onda putem vlade FBiH shvatiše da nismo mi još za tržišno snabdijevanje i usvojiše Odluku kojom se proglašava stanje ugrožene sigurnosti snabdijevanja električnom energijom za 2024. godinu.

Tada je javnost shvatila da nemamo dovoljne količine uglja za JP EPBIH od naših rudnika, da ugalj i dalje moramo kupovati od privatnih rudnika, da nam je pao izvoz el. energije, da će JP EPBIH poslovati sa gubitkom, da nismo daleko od redukcija u snabdijevanju, te da idemo putem kojim ćemo od izvoznika postati uvoznik el. energije. Shvatismo da smo ugroženi i da ovako više ne može i zato proglasiše propast Bloka 7.
“Logično”, zar ne?

Da nije sve crno u ovom sektoru potrudili su se rudari koji novim kolektivnim ugovorom dobiše veće plaće i veću cijenu uglja sto bi trebala biti osnova za uredno snabdijevanje ugljem ovih starih i iznemoglih blokova JP EPBIH.

Zakone usvojismo, regulatora za energiju dobismo i tu stadosmo. Proći će još godina ili dvije dok sistem po zakonu profunkcionira, a tržište ce nam odrediti cijenu el. energije kada shvatimo da administrativnim mjerama nećemo moći vječno držati cijenu el. energije pod takvim vidom kontrole.

Što se tiče prirodnog gasa situacija nam je takva da je dovoljno da otvorimo prozor, bar mi u Kantonu Sarajevo, pa da vidimo kako izgleda kada pada potrošnja gasa u kantonu. Potrošnja gasa pada dramatično, zagađeni zrak truje sve nas, a Skupština KS usvaja energetski bilans za 2023. godinu dva dana prije isteka 2023. godine. Vlada KS umiruje javnost obećanjima kako će riješiti pitanje zraka u Sarajevu isto kao da nisu vlast već gotovo 5 godina.

HDZ je, istovremeno, proglasio Južnu interkonekciju od interesa za hrvatski narod i blokirao usvajanje Zakona o južnoj plinskoj interkonekciji. Krenuli su i oni sa formiranjem transportne plinske kompanije jer kad entitet RS može imati 3 transportne kompanije što ne bi FBiH imala dvije. To što je potrošnja gasa u BiH pala sa nekadašnjih 380 mil. Sm3 na 210 mil. Sm3 to nije nikog briga jer nacionalni interes je bitan. Bitan je i entitetu RS gasovod Nova istočna interkonekcija jer on povezuje prijateljski ruski i srpski narod, a to sto ruskog gasa vise neće biti u EU od 2025. godine koga to briga. Mi valjda nećemo u EU pa ne treba ni da brinemo. Vlast je na državnom nivou glasala za Novu istočnu interkonekciju, a za Južnu interkonekciju valjda misle da sad nije vrijeme pa i ne digoše ruke. Teške ruke, teška EU pa čekajmo neka bolja vremena.

Bio nam je i predsjednik Azerbejdžana g. Aliyev koji se ponudio u sektoru energetike, a posebno gasa. Srbija je istu ponudu prihvatila i za početak kupuje 400 mil. Sm3, a mi ćemo i dalje pričati o potrebi da zamijenimo ruski gas, ali bez rezultata.

Da ne bude sve crno u gasu potrudio se član Predsjedništva g. Bećirovića koji dostavi na Predsjedništvo BiH Prijedlog državnog zakona o transportu prirodnog gasa, regulatoru i unutrašnjem tržištu u Bosni i Hercegovini i sa g. Komšićem usvoji isti na Predsjedništvu i uputi ga u parlamentarnu proceduru.

Što se tiče nafte ista je, svakako, već godinama pod kontrolom inostranih kompanija sa sjedištem u BiH, a terminali nafte će nekada proraditi u punom kapacitetu. Domaći trgovci naftom još uvijek, koliko toliko, opstaju na tržištu i trebaju nasu podršku. Odluka o kvaliteti tečnih goriva je usvojena na Vijeću ministara pa ćemo uz Srbiju jedini markirati gorivo. Evropa napušta i naftu iz Rusije, a mi markiramo gorivo za nečije interese. Rafinerija Brod ne radi, ali to je već pitanje za manji entitet.

Kada sagledamo sve napisano ne možemo se oteti utisku da u energetskim politikama zaista idemo “grlom u jagode” i perspektiva nam je je još crnja od ovog pregleda za 2023. godinu. Svi energetski stručnjaci govore o ovome, ali aktualne politike se prave mrtve na isti način kao i kod zagađenog zraka u KS, pravi se mrtav i samo neka ne puca.

P.S.

Kada smo pomislili da je energetska 2023. godina završila ukazao se i lokalni šerif Elek direktor Sarajevogasa I.S. sa zahtjevom za veće cijene transporta i prijetnjom obustavom gasa FBiH. Valjda je sada jasno zašto nam treba Južna interkonekcija i zašto nam treba državni Zakon o gasu. Gasni ventili na ulazima u BiH treba da su javno dobro, a ne da su od “nacionalnih” interesa ili privatne igračke lokalnih šerifa.

(NAP)

BiH između Dodikove secesije i bošnjačke šutnje: Prijetnjama otcjepljenjem Dodik plaši strance, dok Bošnjaci zbog svoje šutnje nikome nisu bitni!

Bošnjačka javnost ne voli čitati, pa je po pravilu zbunjena i ne razumije šta se zbiva. Prije nego što bošnjački političari shvate šta se zbiva, Milorad Dodik po pravilu odnosi pobjedu. Razlog je jednostavan. On razumije kako međunarodna zajednica funkcioniše i kako se treba ophoditi prema njoj.

Prije deset godina, Nezavisne novine i Glas Srpske su objavili prikaz knjige Lekcije iz Bosne koju je napisao Filip Leroux-Martin, bivši pravnik u Uredu visokog predstavnika i svojevremeno glavni savjetnik za reformu policije u BiH.

Naslov prikaza je vrlo indikativan: „Правник Филип Лерy-Мартин: Додик поразио OHR.“

Navedena knjiga može biti od koristi da razumijemo kako razmišlja „međunarodna zajednica“ u BiH. Jednako kao što njen prikaz u režimskim medijima u RS-u može biti od koristi da razumijemo politiku Milorada Dodika prema „međunarodnoj zajednici“, pa i trenutno osporavanje legitimiteta Christiana Schmidta.

Leroux-Martin kaže da je 2007. godine, nakon što je imenovan, tadašnjj visoki predstavnik Miroslav Lajčak naložio pravnom timu u OHR-u da napiše izmjene Zakona o Vijeću ministara i poslovnika o radu oba doma parlamenta. Cilj je bio da se spriječe blokade ovih intitucija, koje su moguće kroz prosti nedolazak zvaničnika iz RS-a na sjednice.

Amandmani su omogućavali funkcionisanje institucija, i u slučaju bojkota RS-a. Jednostavno, pravo glasa imali bi samo oni koji dođu na sjednicu. Kvorum u Vijeću ministara i Parlamentu bi bio sličan onome u Ustavnom sudu, koji, kako vidimo ovih dana, može funkcionisati i bez sudija iz RS-a.

Nakon što je Lajčak donio navedene amandmane, stigle su reakcije Dodika, koji je kazao da su „suprotni Dejtonskom sporazumu“. Počeli su pritisci iz Republike Srpske na OHR. Predstavnici „međunarodne zajednice“ bili su zabrinuti, jer je u to vrijeme, nedugo prije Lajčakovih amandmana, po prvi put zaprijetio secesijom.

Secesija je, objašnjava Leroux-Martin, bila tabu tema u poslijeratnoj političkoj javnosti u BiH.

Nakon višemjesečnih napada vlasti RS-a na OHR, Lajčak je poništio amandmane, u vidu „autentičnog tumačenja“. Ponovo su predstavnici RS-a mogli blokirati rad Vijeća ministara i Parlamenta kroz nedolazak na sjednice.

„Do tada nijedan visoki predstavnik u BiH nije promijenio sadržaj svoje odluke“, pišu Nezavisne novine.

Bio je to prvi put da je jedan srpski političar, nakon Dejtona, prinudio međunarodnu zajednicu na povlačenje.

Dodik je, kako kažu Nezavisne novine, pobijedio OHR, koji više „nije igrao napad nego odbranu“.

U jednom svom članku, jedan od glavnih ideologa Dodikovog režima Nenad Kecmanović također citira Leroux-Martina: „Dodik je dobio sve što je htio za 10% cijene.“

U šesnaest godina, koje su uslijedile, nakon te prve pobjede, Dodik je nastavio koristiti istu taktiku. Koristio je prijetnju otcjepljenjem da modelira ponašanje „međunarodne zajednice“.

Nakon slučaja Lajčakovi amandmani, Dodik je, ohrabren pobjedom, nastavio sa prijetnjama, postavljajući nove zahtjeve. Između ostalog, onaj za odlaskom stranih sudija i tužilaca iz Bosne i Hercegovine.

Zabrinuta da bi u protivnom mogao zaista proglasiti secesiju i izazvati haos, „međunarodna zajednica“ mu je popustila i povukla strane tužioce i sudije.

„Najmračniji dan za mene je bio kada su međunarodne sudije i tužioci koji su ovdje radili po raznim tužilaštvima i sudovima, kada su morali da idu kući 2009. godine. To je za mene bio najcrnji dan. Izvinite, ja sam plakao taj dan“, kazao je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, prije svog odlaska.

Prije nekoliko godina, kao savjetnik u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva, razgovarao sam s jednim diplomatom, koji je učestvovao u procesu izrade Lajčakovih amandmana.

Kazao mi je šta se, u tim danima, dešavalo iza zatvorenih vrata u krugovima „međunarodne zajednice“.

Veli da je Javier Solana, tadašnji visoki komesar za vanjsku politiku EU, ohrabrio Lajčaka da nametne amandmane. A nakon što je Lajčak to uradio, a Dodik počeo prijetiti, Solana je nazvao Lajčaka i kazao mu: „Pa, Miroslave, što pravite probleme.“ Ironičan, ali očekivan ishod, reklo bi se.

Šesnaest godina poslije, situacija je uglavnom ista. Dodik prijeti otcjepljenjem, a u isto vrijeme postavlja zahtjeve. Traži da se državna imovina dodijeli Republici Srpskoj, zatim da evropske sudije budu povučene iz Ustavnog suda BiH.

U trenutku, kada se Evropska unija suočava sa sve težom situacijom u Ukrajini, te skoro stalnom opasnošću od eskalacije na Kosovu, ne bih sa sigurnošću mogao kazati da neki novi Javier Solana iz Brisela neće nazvati Christiana Schmidta i kazati mu da „ne pravi probleme“.

Dodik neprestano prijeti, jer želi da izgleda opasan, pa čak i neuračunljiv, u najmanju ruku nepredvidljiv. Neko ko će uvesti BiH u haos, ako se ne udovolji njegovim zahtjevima. On svoju, svjesno fabriciranu, monstruoznost koristi kao kapital, u borbi za jačanje pozicije RS-a i slabljenje pozicije države.

Svaki put, kada neki bošnjački ili strani zvaničnik, ili novinar, kaže da je Dodik opasan, on time, neovisno o svojim namjerama, pomaže Dodiku, jer čini da njegove prijetnje izgledaju kredibilnije. RS nema snage da se otcijepi, ali može napraviti problem. Možda i glavni razlog nadolazećeg marša policije RS-a 9. januara bit će da podeblja kredibilitet navedenim prijetnjama.

U takvoj situaciji, stranci će razmišljati kako da spriječe neki njegov „neuračunljiv, nepredvidiv i opasan potez Republike Srpske“. Čak i ako se OHR, u konsultaciji sa Američkom ambasadom i Delegacijom EU, usudi donijeti Zakon o imovini, gledat će da zadovolje interese Srba. U tom svjetlu treba razumjeti i poruku medijske kampanje OHR-a o „raspodjeli imovine između države i drugih nivoa vlasti“.

Šta je s Bošnjacima?

Zašto bi se iko uopće bavio Bošnjacima?

Bošnjaci, kako nedavno reče bošnjački potpredsjednik Federacije, nisu nikome prijetnja.

Dok „međunarodna zajednica“ brine zbog problema koje im može napraviti Dodik, vladajuća Trojka brine da ne napravi nikakav problem strancima.

Najveći dio knjige Phillipa Leroux-Martina posvećen je potezima, koje je 2007. Dodik povlačio, vršeći pritisak na međunarodnu zajednicu. Samo nekoliko rečenica govori o reakcijama bošnjačkih i generalno probosanskih zvaničnika, koji su tada, jednako kao i danas, vjerovali da će ostvariti svoje ciljeve, ako budu „dobri đaci“.

To je ona tužna bošnjačka filozofija pokornosti, utemeljena na osjećaju krivnje i nesigurnosti, koja utočište traži u pasivnosti i utjehi, i nema nikakve šanse u sukobu sa odlučnim i bezobzirnim protivnicima koji znaju šta hoće i ne biraju sredstva da dođu do cilja.

(politicki.ba)

Duška Jurišić i “slučaj Kovačević”: Ako nije nadležna nizašta, koja je svrha njenog doministrovanja?

„U presudi vijeća Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Kovačević protiv Bosne i Hercegovine, Sud je sa šest glasova za i jednim protiv, odlučio da je došlo do povrede člana 1. Protokola br. 12. (opšta zabrana diskriminacije) uz Evropsku konvenciju o ljudskim pravima zbog toga što Kovačević nije adekvatno zastupljen u Domu naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine i Predsjedništvu Bosne i Hercegovine.

Sud je naveo da se Kovačević u suštini žali zbog aranžmana podjele vlasti, da u Bosni i Hercegovina nije istinska demokratija, već “etnokratija“ u kojoj je etnička pripadnost – a ne državljanstvo – ključna za osiguranje moći i kontrolu resursa i u kojoj tri dominantne etničke grupe kontrolišu državne institucije u cilju ostvarenja svojih interesa, a svi drugi su građani drugog reda.“

Vijest o ovoj presudi odjeknula je bosanskim nebom tolikom snagom da su zagovornici kršenja ljudskih prava doživjeli klasični nokaut, šok i nevjericu da je došao kraj njihovim manipulacijama, kršenju ljudskih prava i daljnjem potpirivanju mržnje i etničkih podjela među narodima i građanima Bosne i Hercegovine.

Zato je u njihovim redovima uvedeno „vanredno stanje“. Angažovane su sve njihove snage i pravne i političke kako bi se opstruiralo ili na drugi način omela, makar privremeno, pravosnažnost presude.

Tada na scenu stupaju „agentice“ Bosne i Hercegovine pred Evropskim sudom za ljudska prava, (i pored toga što je njihov legitimitet bio upitan – istek mandata, nezakonita imenovanja na kraći period i više puta od dozvoljenog) koje pripremaju zahtjev za iznošenje ovog predmeta pred Veliko vijeće Evropskog suda za ljudska prava, kako je predviđeno članom 43. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama.

Njihov rad na pripremi zahtjeva za preispitivanje presude (iznošenje pred Veliko vijeće) rađen je potpuno netransparentno i suprotno važećim zakonima naše države. Nije konsultovan ni ministar za ljudska prava, pri čijem ministarstvu djeluju i agentice, niti je Vijeće ministara donijelo bilo kakvu odluku o tom predmetu.

U međuvremenu se pojavila i informacija da je zamjenica ministra za ljudska prava gospođa Duška Jurišić obavila sa agenticama razgovor u vezi sa ovim predmetom i da im je ona dala punu podršku.

Sve ove navode demantovao je advokat Duške Jurišić izjavivši “S tim u vezi, ovim putem skrećemo pažnju javnosti da Duška Jurišić, zamjenica ministra Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, ni formalno, ni suštinski, nema, niti može imati nikakvu nadležnost nad postupanjem agenata Bosne i Hercegovine koji zastupaju državu u predmetima pred Evropskim sudom za ljudska prava.”

„Istina je da su agenti Bosne i Hercegovine zaposleni u Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, da preko Ministarstva primaju platu i ostvaraju ostala prava iz radnog odnosa. Međutim, sve u vezi njihovog postupanja pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu je u nadležnosti Vijeća ministara BiH i Duška Jurišić – kao zamjenica ministra na to ne može uticati na bilo koji način, sve i kada bi to i htjela”, navodi advokat Bilić, koji zastupa Dušku Jurišić.

Međutim, moramo konstatovati da je advokat Bilić potpuno u pravu u gore citiranoj izjavi. Ali možemo li postaviti još jedno vrlo značajno pitanje ne samo za zamjenicu ministra za ljudska prava nego i za samog ministra. Da li je Duška Jurišić u vezi sa ovim pitanjem upozorila svog ministra i zatražila njegovo djelovanje i prema Vijeću ministara i prema Evropskom sudu za ljudska prava? Ako nije da li ona snosi dio odgovornosti za opstrukciju ove presude važne za ljudska prava u našoj državi. Da li je digla svoj glas kada je odbijeno, odnosno onemogućeno da se o ovom pitanju raspravlja na Vijeću ministara Bosne i Hercegovine? Da li je reagirala kada je predsjedavajuća Vijeća ministara samostalno i samoinicijativno, bez odluke Vijeća ministara uputila pismo Evropskom sudu za ljudska prava? Je li zamjenica ministra svojim sastancima sa “agentima” bila svjesna ili nesvjesna da time legitimira veoma upitan status tih istih “agenata” pred Evropskim sudom za ljudska prava, što se može tumačiti i kao svojevrstan vid podrške njima čineći štetu po ljudska prava u našoj zemlji?

Sve je ovo bila dužna učiniti zamjenica ministra Duška Jurišić. A ministar Sevlid Hurtić je svakako i trebao i morao to uraditi. A koliko je javnosti poznato niti jedno ni drugo nisu uradili ništa. A dužni su da štite ljudska prava naših građana. Ne može biti izgovor da Duška Jurišić “ni formalno, ni suštinski, nema, niti može imati nikakvu nadležnost nad postupanjem agenata Bosne i Hercegovine koji zastupaju državu u predmetima pred Evropskim sudom za ljudska prava“, kako je izjavio njen advokat.

Ako je to tako onda su nam zamjenici ministara potpuno višak u organizaciji vlasti. A nije tako. Jer svjedočili smo javnim istupima zamjenika ministra odbrane, prilikom kojih je isticao svoje neslaganje sa stavovima i postupcima njegovog ministra. Pri tome, naravno ne ulazimo u razloge i opravdanost iznošenja tvrdnji i stavova.

Zato bi bilo logično, moralno, zakonito i ustavno da ministar Hurtić i njegova zamjenica Jurišić podnesu ostavke na funkcije koje obavljaju. Ili da neko od zastupnika kojima je stalo do ljudskih prava i Evropske konvencije, kao i presuda Evropskog suda za ljudska prava, zatraži njihovu smjenu.

A mi ćemo čekati pravosnažnost presude „Kovačević“, jer ne vidimo nikakav razlog da omjer glasova u Velikom vijeću ne budu makar približan omjeru glasova u Vijeću koje donijelo ovu presudu, a za koju je glasalo šest sudija uz jedno izdvojeno mišljenje.

Sigurno su svi razlozi navedeni u izdvojenom mišljenju iznošeni u samom postupku pred sudom, koji je odbacio prigovore Vlade Bosne i Hercegovine i utvrdili da su, odnosno da bi svi pokušaji ulaganja pravnih lijekova u Bosni i Hercegovini, odnosno ustavna žalba bila uzaludna, jer Ustavni sud svoje odluke donosi na osnovu Ustava Bosne i Hercegovine koji sadrži diskriminatorne odredbe, koje su u suprotnosti sa Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, a koja se direktno treba primjenjivati u Bosni i Hercegovini, kako to propisuje i Ustav Bosne i Hercegovine. O tome govori i dosadašnja praksa Ustavnog suda koji je odbio sve apelante koji su se žalili Ustavnom sudu u vezi sa ovim pitanjima, odnosno kršenju njihovim prava da biraju i da budu birani.

A ako bi govorili o zloupotrebi prava na predstavku, onda bismo mogli kazati da je Bosna i Hercegovina, odnosno njeni „agenti“, zloupotrijebila to pravo tražeći preispitivanje presude želeći time poništiti prava i slobode predviđene Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i osnovnim slobodama a što je propisano i članom 17. Konvencije: „Ništa u ovoj Konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumijeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom.“

Džabe spletke pletete, ljudska prava su univerzalne vrijednosti modernog i naprednog čovječanstva. A Evropski sud za ljudska prava je sud znalaca i profesionalaca. Nema tamo stranačkih poglavica koje po sudu „muljaju i opstruiraju“.

(NAP)

Pravda je slijepa ali pažljivo bira: Bošnjake hapse zbog korupcije i ratnih zločina, Srbe povremeno zbog ratnih zločina, a hercegovačke Hrvate ni zbog čega!

Kemal Čaušević je kriv za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, Miro Džakula nije. Čaušević će u zatvor, a Džakula u Elektroprijenos.

Fadil Novalić je kriv za federalne respiratore, a Radovan Višković nije kriv ni za respiratore niti za poljsku bolnicu u RS-u.

Fikret Hodžić i njegova Malina su optuženici za nabavku respiratora, Kristian Marić, posrednik u nabavci, samo je svjedok.

Osman Mehmedagić je dvaput hapšen i triput pretresan, a Dragan Lukač nijednom. Čak ni zbog slanja u smrt Nedžada Dizdarevića.

Ranko Debevec je u pritvoru, a Milano Kajganić pritvara. Osim ako se ne radi o osuđenicima ili optuženicima za genocid.

Selmo Cikotić će na sud zbog ratnih zločina, Nenad Stevandić – neće.

Abdulaha Skaka su hapsili zbog štete od 30 hiljada maraka. Ljubu Bešlića za života niko nije istraživao.

U pritvoru su bili i gradonačelnici Zenice Fuad Kasumović, i Bihaća Hamdija Lipovača. U pritvoru nikad nisu bili gradonačenici iz Zapadne Hercegovine, iz Banje Luke, iz Istočnog Sarajeva.

U pritvoru je bio i Nedim Uzunović zbog Bosnalijeka. Milenko Bašić zbog “uglednog Lagera” nije.

U Sarajevu su hapsili i Fahrudina Radončića. U Hercegovini nisu Jozu Pavkovića.

Destine sarajevskih biznizmena palo je zbog “Kase”. Ali kasa još nije stigla u zapadnu Hercegovinu.

Kada su mu sudili zbog kriminala sa Čovićem Jerko Lijanović je oslobođen. Kada su mu sudili nakon što je okrenuo leđa Draganu Čoviću, Jerko Lijanović je osuđen.

Hoćete li statistiku? Evo je.

Za pet godina, od početka 2018. go kraja 2022., Tužilaštvo Zapadnohercegovačkog kantona Široki Brijeg podiglo je devet optužnica za krivična djela – kurupcije i privrednog kriminala.   Samo u jednom predmetu izrečena je zatvorska kazna, dok su u pet predmeta izrečene – uslovne osude. I to bi bilo to što se tiče borbe protiv korupcije u ZHK kojim suvereno vlada HDZ BiH. Tom kantonu pripadaju tri općine i jedna gradska uprava. Tu su kantonalne institucije. U ZHK, prema popisu iz 2013. godine živi 95 hiljada stanovnika.

U Bosansko-podrinjskom kantonu živi 23 hiljade stanovnika. Kanton čine dvije općine i jedan grad. Osim lokalnih općinskih i gradskih administracija u tom kantonu postoje i kantonalne institucije. Za četiri godine,  od početka 2018. do kraja 2021., Tužilaštvo BPK je podiglo 10 optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. Jednu više nego ZHK za pet godina. I u tom je kantonu, u posmatranom periodu, izrečena jedna zatvorska osuda za krivično djelo korupcija.

Dakle, Tužilaštvu Goraždu za četiri godine podiglo je više optužnica za korupciju nego Tužilaštvo ZHK za pet godina, iako u ZHK ima više opštinskih administracija i skoro četiri puta više stanovnika.

Od početka 2018. do kraja 2021. godine, mostarsko Tužilaštvo je podiglo 32 optužnice. Dakle, za četiri godine – 32 optužnice u kantonu kojem pripada devet općinskih i gradskih administracija, sve kantonalne institucije i nekoliko federalnih institucija. Za četiri godine izrečene su samo četiri zatvorske kazne. Šesnaest je uslovnih osuda. Tako, dakle, izgleda borba protiv korupcije u kantonu kojim vlada HDZ BiH i u kojem živi 222 hiljade stanovnika.

U Unsko-sanskom kantonu živi 273 hiljade stanovnika. Ovom kantonu pripada osam općina i gradova. Osim općinskih administracija, u Bihaću su smještene i kantonalne institucije. Federalnih institucija nema. Za četiri godine, 2018-2021., Tužilaštvo USK je podiglo 72 optužnice za korupciju i zloupotrebu položaja. U petnaest predmeta korupcije su izrečene zatvorske kazne. Ukupno je izrečeno 39 uslovnih osuda za korupciju.

Znači, iako u Mostaru ima više institucija (lokalne, kantonalne i federalne), Tužilaštvo HNK je podiglo duplo manje optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja nego Tužilaštvo USK.

U Srednjobosanskom kantonu živi 254 hiljade stanovnika. Dvanaest općinskih i gradskih administracija je u nadležnosti Kantonalnog tužilaštva u Travniku. Tome treba dodati i sve kantonalne institucije u SBK. Za četiri godine, 2018.-2021., Tužilaštvo SBK je podiglo deset optužnica za korupciju i zloupotrebu položaja. U istom periodu, pravosuđe tog kantona nije izreklo nijednu zatvorsku kaznu za korupciju. Izrečene su tek tri uslovne osude.

U Zeničko-dobojskom kantonu živi 364 hiljade stanovnika. Tužilaštvo ZDK je nadležno za dvanaest općina i gradova te sve kantonalne institucije. Prema podacima Transparency Internationala,  za četiri godine Tužilaštvo ZDK je podiglo 101 optužnicu za korupciju, od čega se tri optužnice odnose na visoku korupciju. Izrečeno je ukupno osamnaest zatvorskih kazni. Uslovnih osuda je bilo 55.

Dakle, Tužilaštvo ZDK podiglo je deset puta više optužnica za korupciju od Tužilaštva SBK, gdje okosnicu vlasti čini HDZ BiH.

Kantonalna tužilaštva u Tuzli i Sarajevu imaju najbolje rezultate. Recimo, Tužilaštvo KS samo u 2021. godini je podiglo 100 optužnica za korupciju, a te godine je izrečeno ukupno osam zatvorskih kazni. Tokom 2020. Tužilaštvo KS je podiglo 15 optužnica, 2019. godine 24 optužnice za korupciju, a 2018. godine 29 optužnica. Pravosuđe u KS je od početka 2018. do kraja 2021. godine izreklo 21 zatvorsku kaznu zbog korupcije. Uslovne su bile 52 osude.

Tužilaštvo Tuzlanskog kantona je od 2018. go 2021. godine podiglo 132 optužnice za korupciju. U istom periodu izrečeno je ukupno 39 zatvorskih kazni za korupciju. Izrečene su ukupno 92 uslovne osude.

Fijasko Zakona o ukidanju PDV-a na doniranu hranu: Da ne bi plaćali PDV na bačenu hranu, trgovci je doniraju pet dana pred isticanje roka upotrebe!

Prije usvajanja Zakona kojim se ukida plaćanje poreza na doniranu hranu, vijesti.ba su upozoravale da takvo rješenje može otvoriti prostor za veću zaradu na crnom tržištu.

Da li je crno tržište nakon usvajanja Zakona procvjetalo, tek treba da utvrde nadležne institucije. Ono što se zna, jeste činjenica da krajnji korisnici donirane hrane ne vide efekte ovog Zakona.

“Otkako je ukinut PDV na doniranu hranu naša kuhinja nije dobila ni grama, ničega”, kažu iz Javne kuhinje u sarajevskom Starom Gradu.

Iz udruženja Pomozi.ba navode primjer da im je jedna kompanija izrazila želju da  donira 77 paleta soka, i to tri dana prije isticanja roka. Problem stvaraju kratki rokovi za isporuku, transport i skladištenje.

“Šta se desi kada roba kojoj rok ističe za pet dana, da je dobijemo danas i preko vikenda ne radimo? Živimo u lokalnim zajednicama koje imaju javne kuhinje u kojima nestaje struje, onda se desi da roba onaj peti dan ne može da bude podijeljena  krajnjim korisnicima. Onda mi kao organizacije koje pomažu korisnicima javnih kuhinja dolazimo u situaciju da moramo platiti PDV za uništavanje takve hrane, kaže Rajko Lazić iz Crvenog krsta u RS.

Na ovu smo činjenicu upozoravali prije usvajanja zakona. No populistička politika se potrudila da se čuje drugačije.  Naime , PDV se i ranije plaćao na bačenu hranu. Sada su u povlaštenom položaju oni koji žele izbjeći trošak plaćanja PDV-a na bačenu hranu.

Praktično mogu čekati do zadnjih trenutaka priliku za prodaju, a onda je, kada je izvjesno da je neće prodati, dati u donaciju.

Također, širom BiH pa i njenom glavnom gradu, općepoznata su mjesta na kojima se obavlja trgovina na veliko i malo, a gdje je osnovni način plaćanja gotovina. Ovakvo rješenje dodatno je pogodovalo upravo tom tipu trgovine hranom i stvorilo prostor za bogaćenje onih koji su spremni raditi malverzacije, ali i nelojalnu konkurenciju onima koji se u svom poslovanju drže procedura i zakona ove države.

Kako smo pisali i ranije, posao države je da dio naplaćenog poreza kroz osmišljavanje socijalnih programa usmjeri prema onima kojima je hrana potrebna. Ministarstva rada i socijalne politke za takvo što bi, prije svega, ako već nemaju, trebala imati evidencije krajnjih korisnika odnosno onih u stanju potrebe te izdvajanja u ove svrhe planirati u svojim godišnjim budžetima.

Na taj način bi se tačno znali krajnji korisnici ovog vida podrške države.

Dok se ove oblasti sistemski i suštinski ne regulišu, Zakoni poput ovog donosiće po neki politički poen predlagateljima, ali će dugoročno imati štetne posljedice po državu.

Dok se Srbija priprema uvoz gasa i iz Azerbejdžana: Dramatičan pad potrošenje gasa u Kantonu Sarajevo

Dok Srbija povezuje svoj transportni gasni sistem sa susjednom Bugarskom i time čini prve korake ka diversifikaciji izvora gasa, BiH pored toga što ne povezuje svoj gasni sistem sa Hrvatskom kreće i u zatvaranje rudnika.

Našim susjedima nije mrzak gas iz Azerbejdžana koji će stizati novom interkonekcijom danas otvorenom sa Bugarskom, to je nama mrzak gas koji bi mogao stizati iz npr. Katara ili UAE ili USA, ali nam sada postaje mrzak i ugalj kojeg sve manje kopamo za postojeće TE kako nam priopći aktuena vlast.

Kanton Sarajevo se guši u zagađenom zraku i trenutno smo, a i danima prije, u samom vrhu gradova koji nose neslavnu titulu gradova sa najzagađenijim zrakom u svijetu.

Evropski prvaci u ovoj kategoriji smo već odavno. Kako bih približio šta se radi građanima u KS najbolje će biti primjer šta se dešava sa potrošnjom gasa iako imamo u KS najveći broj priključaka gasa od kako je gas doveden do naših domaćinstava.

Potrošnja gasa u zadnje 4 godine:

2020-138.550.000 Sm3
2021-151.250.000 Sm3
2022-141.793.000 Sm3
2023-125.000.000 Sm3

Planirana isporuka prirodnog gasa za 2023. godinu iznosila je prema zvaničnim podacima 152.569.000 Sm3. Manje ostvarena isporuka gasa u odnosu na planirane količine za 2023. godinu i količine isporučene u 2021. godine iznosi cca 18%.

Ovo je dramatičan pad potrošnje gasa i čvrsta goriva sve više ulaze u naše domove.

Teško je više bilo kome objasniti da je gas jedino brzo rješenje za čist zrak, a da je kadrovska politika u energetskom sektoru osnova uspješnog vođenja svake kompanije.

U Kantonu Sarajevo samo se može desiti da kad uništite potrošnju gasa u KS i kada dovedete najveću energetsku kompaniju do poslovanja sa gubitkom (bez kreativnog knjigovodstva) možete postati ministar finansija i voditi finansije u kantonu iako niste bili sposobni ni kompaniju voditi.

Kada, defacto, ubijate svoje sugrađane preko zraka to vam je ulaznica da i preko budžeta to radite isto jer ste kvalifikovani za ovaj zadatak. Još jedno pitanje za sve nas u KS?

Da li je normalno da prosjek plate u KS u sektoru koji je ostvario ove rezultate bude 1.980 KM i što čini gotovo 60% više od prosjeka plata u FBiH?

Da li je normalno da oni koji uspiju da ostvare pad potrošnje gasa od 18% sa najvećim brojem priključaka gasa ikad budu nagrađeni tako da nam sad upravljaju i sudbinama.

Energetika i energetske politike su nam na izdisaju, a dok drugi grade i otvaraju nove pravce snabdijevanja, pronalaze nove izvore gasa, grade terminale za tečni plin to mi zatvaramo i ono sto jedino imamo, a to su rudnici.

Na kraju, jedna Njemačka u isto vrijeme gradi 5 LNG terminala i otvorila je nekada zatvorene rudnike jer energetska stabilnost sistema, a i neovisnost u svemu ovome je osnova za bilo kakve privredne aktivnosti.

(NAP)

Licemjerstvo međunarodne zajednice:Tripartitna agenda i jačanje Dodika

Tripartitna agenda osmišljena u kuhinjama međunarodnih krugova, u kojoj Bošnjaci dobijaju Zakon o zabrani negiranja genocida, Hrvati Izborni zakon po mjeri Dragana Čovića, a Srbi državnu imovinu pokazuje svu raskoš nepravde.

Najbolji dokaz tome jeste da nemamo niti jedne optužnice za negiranje genocida, jer Milanku Kajganiću nedostaje sudske prakse, ali za podizanje optužnice protiv hodže Muharema Štulanovića koji je optužen jer je Republiku srpsku nazivao “genocidnom tvorevinom”, u Banja Luci ne trebaju praksu.

Oni trebaju narative i optužnice na svim nivoima koje će dodatno Bošnjake baciti u geto, nalik onom u Palestini, a dokaz tome su tvrdnje o navodnom radikalizmu, koji nije realno opipljiv, već je prisutan u javnom prostoru čisto da se nađe za potrebe srpske ili hrvatske politike.

A, da je cijeli cirkus zvani Milorad Dodik usmjeren na imovinu pokazuje i jutrošnje oglašavanje predsjednika SNSD-a.

„Srbi nemaju ambiciju za bilo kakvim sukobima, ali ćemo posegnuti za svim političkim sredstvima da sačuvamo suverenitet Republike srpske. Pojedini ambasadori, kao i nelegalni Šmit, nastoje da nam otmu naše šume, vode, da razvlaste Republiku srpsku. Mi smo rekli da pitanje imovine nikada neće biti na stolu“, istakao je Dodik.

I zbilja jeste upravu. Christian Schmidt ne čini dovoljno po pitanju državne imovine, a međunarodna zajednica i dalje Dodika smatra relevantnim sagovornikom. U Briselu je jednako zastupljen kao i svi drugi lideri, s tim da redovno održava kontakte i veze s Vladimirom Putinom, dok ne staje na putu secesije.

Iako pogrdnim imenima naziva predstavnike međunarodne zajednice, oni ga uvažavaju i sastanče s njim, pri čemu raste njegova popularnost, a slabi uloga međunarodne zajednice. Jer, ko normalan može sjesti za pregovarački sto sa onim ko uporno zagovara cijepanje Bosne i Hercegovine, a ima mogućnost slanja u izolaciju pregovarača koji ne odstupa od retrogradnih stavova.

Bonske ovlasti ostavljene su za Refika Lendu, Izborni zakon i udovoljavanje Draganu Čoviću. Za razliku od zabrane negiranja genocida, gdje je zakon prepušten na milost ovdašnjim pravosudnim institucijama koje manje više kontroliše upravo Dodik, sve druge nametnute odluke su implementirane do srži. Imamo Vladu FBiH po mjeri Čovića, istu takvu zakonodavnu vlast, a u državi se ne zna ko pije ko plaća.

I sve ovo vrijeme na kušnji je vjerodostojnost autoriteta Schmidta, njegove moći i spremnosti na djelovanja. Ne radi se samo o njegovom ustavnom pravu shodno aneksu 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma nego i njegovoj obavezi, koji do sada nije ispunio.
Naravno, uz podršku Ambasade SAD-a u Sarajevu Schmidt, kao uostalom i Evropska unija, očito imaju plan i dalje tolerirati Dodika i njegovu želju za što većom autonomijom Rs, a čime gube kredibilitet i uvažavanje u onom dijelu javnosti, koje je oduvijek vjerovalo u dobronamjernost i pravednost.

Ali, ako se samo nagrađuju blokade i ispunjavaju nemogući zahtjevi secesionističkih politika, nije li vrijeme da i probosanska snaga unutar BiH pokaže za koje vrijednosti se borila i to jasno kaže međunarodnoj zajednici, koja je sve u ovom trenutku samo nije pravedna.

Jer, možda neće biti sukoba, ali gdje je država Bosna i Hercegovina u svemu tome?

(NAP)

 

Pravna analiza: Da li je Ante Nobilo mogao sjediti u sudnici Suda BiH pored optuženog Milorada Dodika?

U srijedu je pred sudom BiH počelo suđenje predsjedniku Republike Srpske Mioloradu Dodiku. Jedan od Dodikovih pravih savjetnika bio je hrvatski odvjetnik Ante Nobilo. Da li je Nobilo mogao zastupati Dodika u sudnici Suda BiH? Ovu analizu za Istraga.ba pripremilo je nekoliko sarajevskih advokata.

U skladu sa članom 6. stav 1. Zakona o Sudu BiH, da bi se opunomoćenik pojavio, odnosno postupao pred Sudom, mora biti upisan u Imenik advokata nadležnog organa BiH priznatog od Suda. U skladu sa stavom 2. istog člana, Sud može, u svakom pojedinačnom slučaju, posebno dozvoliti postupanje pred Sudom opunomoćeniku koji ne ispunjava uslove iz prethodnog stava, a takav postupak za posebno priznavanje opunomoćenika se utvrđuje se Poslovnikom Suda.

Poslovnik o radu Suda BiH, donesen 16.06.2020. godine, propisuje u članu 52., a pozivajući se na odredbu člana 6. Zakona o Sudu BiH, postupak za izdavanje dozvola za posebno postupanje. Tom je odredbom propisano da Sud može izuzetno u svakom pojedinačnom slučaju izdati dozvolu za posebno postupanje punomoćniku koji nije na OKO (Odsjek krivične odbrane) listi i odobriti njegovo postupanje, odnosno obavljanje prakse pred Sudom, što uključuje i advokate koji imaju važeću dozvolu za obavljanje advokatske prakse izdatu od priznatog, profesionalnog udruženja advokata ili od drugog nadležnog organa iz strane zemlje pod uslovima reciprociteta.

U tom slučaju, punomoćnici podnose svoje prijave sudiji za prethodni postupak, sudiji za prethodno saslušanje, sudiji, odnosno vijeću, zavisno od faze postupka, koji prilikom razmatranja takvih prijava mogu uzeti u obzir sljedeće činjenice:

  1. a) Da li je punomoćnik pokazao specijalizirano poznavanje domaćeg ili međunarodnog krivičnog prava, međunarodnog humanitarnog prava, međunarodnih propisa iz oblasti ljudskih prava ili bilo koje druge oblasti prava s kojom bi u znatnoj mjeri mogao doprinijeti efikasnosti postupka;
  2. b) Da li punomoćnik posjeduje specijalizirano poznavanje činjeničnog stanja geografskog regiona, vezanih ili pravno/činjenično sličnih predmeta procesuiranih pred Sudom BiH ili drugim sudovima, a vezanih za predmet u kojem se odlučuje o njegovom postavljanju;
  3. c) Da li je punomoćnik ranije zastupao istog branjenika pred domaćim ili stranim sudom;
  4. d) Da li je punomoćnik ranije zastupao pred Sudom BiH u drugim predmetima;
  5. e) Da li su argumenti za postavljanje punomoćnika koji nije na OKO listi, kvalitativno i pravično predominantni u odnosu na argumente za postavljanje branitelja sa liste;
  6. f) Izbor i želju osumnjičenog, odnosno optuženog i njegove razloge za prijedlog punomoćnika;
  7. g) Razlog pravičnosti, kao i sve druge činjenice od značaja za prava osumnjičenog, odnosno optuženog lica.

Sud, u skladu sa odredbom ovog člana, također obavještava OKO o svakoj odluci o davanju dozvole za posebno postupanje advokatu koji nije na OKO listi.

Pritom, u skladu sa odredbom člana 49. stav 1. istog Poslovnika, pravila za punomoćnike iz člana 49. do 58. ovog Poslovnika, primjenjuju se jednako na sve advokate koji postupaju u krivičnim postupcima koji se vode pred Sudom, bez obzira da li se radi o branitelju postavljenom po službenoj dužnosti ili izabranom branitelju, u mjeri u kojoj za advokate koji postupaju pred Odjelom I za ratne zločine i Odjelom II za organizirani kriminal, privredni kriminal i korupciju Krivičnog i Apelacionog odjeljenja Suda BiH nije izričito drugačije propisano. Stavom 2. ovog člana određeno je da u slučaju sukoba između odredaba sadržanih u ovom Poslovniku i odredaba sadržanih u bilo kom drugom pravilniku, poslovniku, ili drugom aktu Suda, upravnog organa ili advokatske komore, a u pogledu dozvole za rad i dodjeljivanja branitelja u krivičnim predmetima, ove odredbe imaju prednost.

Iz naprijed navedenih odredbi jasno proizilazi da se izdavanje dozvola za posebno pojavljivanje, odnosno postupanje punomoćnika pred Sudom BiH, i to u slučaju reciprociteta i ispunjavanja kriterija propisanih Poslovnikom Suda BiH, odnosi isključivo na branioce/branitelje u krivičnim predmetima, dakle ne i na punomoćnike koji bi bili u svojstvu „pravnih savjetnika“.

Istovremeno, Zakon o krivičnom postupku BiH (ZKP BiH) ne poznaje institut „pravnog savjetnika“ za osumnjičeno, odnosno optuženo lice, već samo za svjedoke, i to u zakonom propisanim slučaejvima (npr. član 84. stav 6. ZKP BiH kada Sud određuje svjedoku advokata za savjetnika za vrijeme saslušanja).

Također, u skladu sa odredbama člana 244. i 257. ZKP BiH, sudija odnosno predsjednik vijeća otvara zasjedanje i objavljuje predmet glavnog pretresa na način da najprije utvrđuje da li su prisutna sva pozvana lica. Nepozvana lica mogu prisustvovati glavnom pretresu, ali samo u svojstvu javnosti, u smislu odredbe člana 234. ZKP BiH.

Na osnovu naprijed navedenog, a u odnosu na prisustvo u sudnici gdin Ante Nobila, advokata iz Republike Hrvatske, koji nije član ni jedne advokatske komore u BiH, na suđenju pred Sudom BiH, dana 06.12.2023. godine,  u svojstvu „pravnog savjetnika“, postavljaju se sljedeća pitanja:

  • Da li je za takvo prisustvo gdin Ante Nobila postojala odluka Suda BiH kojom je dozvoljeno posebno pojavljivanje, odnosno postupanje pred Sudom BiH;
  • Ako je takva odluka postojala:
    1. Da li je ista donesena u skladu sa načelom reciprociteta iz člana 52. Poslovnika;
    2. Koji kriteriji iz člana 52. Poslovnika su primijenjeni za donošenje takve odluke;
    3. Koji pravni osnov je primijenjen za pojavljivanje, odnosno postupanje gdin Ante Nobila u svojstvu „pravnog savjetnika“ optuženog;
    4. Da li je OKO obaviješteno o takvoj odluci u skladu sa odredbom člana 52. Poslovnika;
    5. Da li je gdin Ante Nobilo u takvom svojstvu zaprimio poziv za pojavljivanje pred Sudom;
  • Ako takva odluka nije postojala:
    1. Koji je bio pravni osnov za pojavljivanje, odnosno postupanje gdin Ante Nobila u sudnici u svojstvu „pravnog savjetnika“;
    2. Da li je gdin Ante Nobilo u takvom svojstvu (ili bilo kom drugom) zaprimio poziv za pojavljivanje pred Sudom;
    3. Da li je Sud na ročištu od 06.12.2023. godine razmatrao takvo pitanje i ako jeste kakvu odluku je donio.

Odgovori na sva naprijed navedena pitanja su od važnosti za razmatranje zakonitosti rada, odnosno pojavljivanja i postupanja pred Sudom BiH advokata-stranih državljana koji nisu upisani u Imenik advokata ni pred jednom advokatskom komorom u BiH i koji ne ispunjavaju uslove za posebno zastupanje pred Sudom BiH, te zaštite prava advokata-branilaca koji u skladu sa pozitivnim propisima imaju pravo pojavljivanja, odnosno postupanja pred Sudom BiH.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...