Znate li, o, vi koji ste na rubu orgazma zbog toga što je Andrej Plenković postao kosponzor rezolucije o Srebrenici, ko je Marko Maka Radić?
Maka je bio “glavni” u logoru Vojno u Mostaru. Logor Vojno je osnovalo rukovodstvo Herceg-Bosne. Samo u jednoj “sobi” tog logora, svjedočila je Mostarka Saja Čorić, bilo je zatočeno petnaestero djece i i 21 žena.
“Zločini u logoru Vojno su bili toliko monstruozni da su čak i živi ljudi zakopavani, a na desetine žena je seksualno zlostavljano u Vojnom”, svjedočila je Saja Ćorić kolegi Faruku Veleu.
Kasnije je sve isto ponovila pred Sudom BiH koji će, potom, 2011. godine Maku Radića osuditi na 21 godinu robije. Pet godina kasnije Andrej Plenković postaje hrvatski premijer, a dvije godine nakon preuzimanja mandata službeni Zagreb “uslišava” molbu Make Radića te ga, u koordinaciji sa HDZ-ovcima iz BiH, prebacuje na izdržavanje kazne u Hrvatsku. Iste godine, 2018., hrvatsko pravosuđe pušta Maku Radića na slobodu, iako je,prema presudi iz BiH, trebao biti oslobođen tek 2027. godine.
Tako je Plenkovićeva Vlada kosponzorirala puštanje na slobodu presuđenog ratnog zločinca.
Ali, šta znaju hercegovački Bošnjaci iz logora Vojno. Plenkovićeva Hrvatska je prijatelj Bosne i Hercegovine jer Andrej Plenković oštro osuđuje genocid u Srebrenici počinjen pod formalnom komandom Republike Srpske, a pod suštinskom kontrolom Beograda. Plus, Hrvatska je kosponzor pravno beznačajne rezolucije UN-a kojom se, eto, cijeli Balkan zabavlja posljednja dva-tri mjeseca.
Sjećate li se, o vi koji ste na “na izvoru” i koji pristajete biti hrvatsko cvieće, onog 29. novembra 2017. godine kada je Haški sud presudio “šestorku” Herceg-Bosne, utvrdivši da je to bio udruženi zločinački pothvat sa službenim Zagrebom na čelu. Odnosno sa Franjom Tuđmanom na vrhu. Tog dana će osuđeni ratni zločinac Slobodan Praljak u Haškoj sudnici popiti otrov i postati “mučenik” u očima sljedbenika Herceg-Bosne.
“Reagirao sam izrazito emotivno. Izuzetno nam je žao. Praljkov čin pokazuje toliki stupanj uvjerenosti da je sve ono što je radio dobro za hrvatski narod “, kazao je hrvatski premijer Andrej Plenković.
Poslije toga će dodati da je “politikom Franje Tuđmana omogućen mir u BiH”, te da će “povijesna istina pokazat će da je Hrvatska uvijek bila ona koja je stajala uz BiH kao što to radi i danas”.
Evo šta piše u sažetku presude Slobodanu Praljku, Jadranku Prliću, Bruni Stojiću, Milivoju Petkoviću, Valentinu Ćoriću i Berislavu Pušiću, kao čelnicima Herceg-Bosne.
“U jutarnjim satima 23. oktobra 1993. godine oružane snage HVO-a su krenule u napad na selo Stupni Do. Vojnici specijalnih jedinica “Maturice” i “Apostoli” silovali su i seksualno zlostavljali tri žene iz sela. Također su tijekom napada ubili 36 osoba, među kojima i troje djece uzrasta 13, 8 i 3 godine, Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima oduzeta imovina. Sudsko vijeće je većinom glasova utvrdilo da je sukob HVO-a i Armije RBiH tijekom ovog razdoblja bio međunarodni sukob. Iz dokaza se vidi da su se snage Hrvatske vojske borile zajedno s pripadnicima HVO-a protiv Armije RBiH, a da je Republika Hrvatska vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima naprije Hrvatske zajednice, a kasnije Hrvatske republike Herceg Bosne. Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zločinački pothvat koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelomično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine”, navedeno je u presudi Haškog tribunala.
Evo još jednog citata iz sažetka haške presude.
“Već u decembru 1991. ĉlanovi rukovodstva Hrvatske zajednice Herceg-Bosne (među kojima je Mate Boban, predsjednik Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne) i ĉelnici Hrvatske (među kojima je Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske) ocijenili da je za ostvarivanje krajnjeg cilja, to jest za uspostavljanje hrvatskog entiteta kakav sam maloĉas opisao, neophodno promijeniti nacionalni sastav stanovništva na teritorijama za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskog zajednici Herceg-Bosni. U najmanju ruku od kraja oktobra 1992., Prlić, Stojić, Petković i Praljak znali su da je ostvarivanje ovog cilja u suprotnosti sa mirovnim pregovorima koji su se vodili u Ženevi i da podrazumijeva premještanje muslimanskog stanovništva izvan teritorije Herceg-Bosne. Vijeće je smatralo da brojni zloĉini koje su snage HVO-a poĉinile nad Muslimanima od januara 1993. do aprila 1994. uglavnom ukazuju na oĉevidan obrazac ponašanja. U većini sluĉajeva, zloĉine nije nasumice poĉinila šaĉica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zloĉini su bili ishod plana koji su pripremili uĉesnici u UZP-u kako bi otjerali muslimansko stanovništvo iz Herceg-Bosne”.
A evo šta Andrej Plenković govorio o ovoj presudi.
“Nezadovoljni smo s ovom presudom. Hrvatski narod je konstitutivan u BiH i ima svoja prava. Dio presude koji se odnosi na neuvažavanje žalbi šestorice neutemeljen i kosi se sa povijesnom istinom. Svi oni koji su živjeli taj period znaju na koji način je izvršena agresija i otkud je dolazila. U političkom smislu takav segment tumačenja drugostupanjske presude je neprihvatljiv. Vlada će razmotriti pravne mehanizme kako bi osporila navode iz današnje presude”, kazao je Plenković 29.11. 2017. godine.
Ali šta znaju Bošnjaci iz Vareša i srednje Bosne. Bitno je da je Andrej Plenković odlučio da bude kosponzor rezolucije o Srebrenici kojom se svijetu predlaže da se sjeća genocida počinjenog u “zaštićenoj zoni UN-a”. Zaštićenoj rezolucijom UN-a.
Although foreign policy rarely figures as a major campaign issue in US presidential elections, the Russia-Ukraine war may take center stage in this year’s contest. Both Joe Biden and Donald Trump will claim that they have the solution to ending the war to America’s advantage. And both candidates will accuse the other of betraying US interests.
Over the coming six months before the November elections the war in Ukraine will reach a critical point. Either Russia will successfully mount a major offensive and break through Ukrainian defenses or the Ukrainians armed with a massive new inflow of weapons will break the Russian front and liberate larger swaths of territory. In either scenario, the spotlight will be on the reactions of Biden and Trump.
With a clear majority of America’s public supporting military aid for Kyiv, Ukrainian victories in the coming months will bolster Biden’s candidacy. He will claim that his policies were correct and will blame Republicans in Congress and Trump himself for delaying desperately needed military assistance for several months. Conversely, internationalist Republicans in Congress will blame Biden for any Russian victories because of his slow and incremental supply of weapons and lack of clear strategic objectives. Several Republican Senators assert that Biden has failed to articulate that Russia’s defeat is essential not only for Ukraine’s survival but also for global security and America’s national interests.
Trump himself may realize that opposing Ukraine’s victory may not be popular among a majority of voters and could switch to criticizing Biden for his insufficient help to Kyiv. Biden officials remain fearful that a comprehensive Russian defeat in Ukraine will lead to the collapse of the Russian state. Hence, a failure to supply the most important weapons such as long range missiles and fighter jets was the result of calculations by the White House that a peace settlement was still attainable.
Both Biden and Trump will claim they know how best to deal with Russia. Trump blames Biden for allowing the war to erupt and boasts that he can quickly end the conflict because he understands Putin. He is convinced that good personal relations and transactional policies will enable him to make a deal with Russia’s ruler. Many fear that this would entail Ukraine surrendering Crimea and several eastern regions.
Trump is not an internationalist but veers toward isolationism much like US leaders at the start of World War Two. He is unlikely to appoint traditional Republicans but will rely on nativists and protectionists who seek to limit America’s global role. They are naïve about Moscow’s imperial objectives and could be duped by Putin’s with promises that the Kremlin will not restart the war after consolidating its current gains. Additionally, Trump does not comprehend how a Russian victory will embolden China and Iran to push their own expansionist agendas.
Military funding for Ukraine will continue to figure in the presidential race. Isolationist Republicans claim that the recent aid could be the last major package for Kyiv that passes through Congress. The next infusion of weapons may be needed by early 2025 and Trump will argue that America must primarily fund its domestic needs. Congress may have a decisive voice but at present it is unclear which party will control either chamber. Senate Republicans are more internationalist than their counterparts in the House of Representatives, support military aid to Ukraine, and are more likely to challenge Trump’s isolationism.Conversely, Trump can claim that he was instrumental in releasing funds for Ukraine and could even soften his position by structuring future assistance as a forgivable loan to Kyiv.
An equally dangerous scenario to Russia’s victory in Ukraine is an American military withdrawal from Europe. Both would bring a NATO-Russia war closer. Trump has warned that the US will not defend states that fail to allocate 2% of their Gross Domestic Product for defense. He may scale back America’s troop presence and pursue a grand deal with Moscow with regard to European security even over the heads of staunch allies such as Poland and the Baltic states.
Worries about what Trump might do with NATO triggered the U.S. Congress to write into law a requirement that the legislative branch must approve any US withdrawal from the Alliance. But this may not prevent Trump from ignoring the article five security guarantees and refusing to send US troops into battle even if a NATO member is invaded.
A NATO-skeptic American President could presage trans-Atlantic rifts, encourage Russia’s aggression toward neighbors, and create division between the European allies. A US military downsizing or withdrawal from NATO would cause a leadership vacuum in Europe. It may encourage Germany and France to pursue their “strategic autonomy” plans. However, without a significant military component this initiative will not be accepted by the UK, the Central Europeans, Nordics, and other NATO members most directly affected by the threat from Russia.
A second Trump presidency would place Poland in a particularly pivotal position in European NATO because of its strategic location and military clout. As the growing core of the Alliance, Poland would most likely become the primary target of Russia’s aggression against NATO. Warsaw may calculate that if the broader Alliance is becoming redundant then it will need to create a smaller and better prepared security coalition – a mini “NATO of the willing” – to deter or combat Russia.
Poland will also try to develop a stronger bilateral security relationship with Washington regardless of whether Biden or Trump are elected in November. Trump may actually favor closer military ties that disregard NATO and defense laggards such as Germany. He has praised Poland for its defense spending and maintains a close personal relationship with Polish President Andrzej Duda.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Power.
Na ‘svebošnjačkom saboru’ u pokušaju u organizaciji Elmedina Konakovića, Usame Zukorlić lider stranke Pravde i pomirenja bio je prvi do organizatora, takoreći njegova desna ruka u promociji potrebe dolaska, ali i po dolasku u glavni grad Bosne i Hercegovine.
Pričao je tada Zukorlić junior kako se Bošnjaci regije moraju okupiti, a poslušalo ga svega nekoliko predstavnika iz regije, te NiP i NES iz Bosne i Hercegovine. Kakvi organizatori, takav i skup, reklo bi se.
No, i prije nego je neuspješni skup održan vodila se polemika o tome kakva je uloga predsjednika Srbije Aleksandra Vučića u cijeloj priči s obzirom da se čak i nudio da snosi troškove organizacije. U to vrijeme bio je zakazan i vaskršnji svesrpski sabor (otkazan zbog rezolucije o Srebrenici) pa su mnogi smatrali da je pokušaj Konakovića i Zukorlića bio zapravo način da se da snažan legitimitet u ime Bošnjaka tom okupljanju.
Današnja vijest o sastavu buduće srbijanske vlade uveliko daje za pravo onima koji su u korelacijsku ravan dovodili skup u Sarajevu sa skupom koji su dogovorili Vučić, Milorad Dodik i patrijarh Porfirije.
Jer, u vremenu kada srbijanska politika, diplomatija i njihovi lobisti iz petnih žila izvlače snagu da sruše rezoluciju UN-a o genocidu u Srebrenici, najtežem zločinu nad Bošnjacima u posljednjih 100 godina, Zukorlić postaje dio njihove politike. S ove distance, iako sam taj skup i smatrao liderokratskom potrebom Konakovića, može se reći da je uspio ako uzmemo u obzir da ga je Vučić odobrio, a Zukorlić kao jedna od ključnih figura ušao u vlast s Vučićem.
Učesnici propalog skupa na Ilidži kazali su da ništa nisu dogovarali, ali s obzirom da su nekoliko sati proveli iza zamandaljenih vrata “razgovarajući o interesima Bošnjaka na Balkanu”, onda se s pravom možemo zapitati je li jedan od tih “interesa” da Zukorlić bude dio vlasti s Vučićevim SNS-om i to onaj dio bez portfelja ili ti značaja. Bilo bi dobro da nam svi učesnici sastanka, naročito NiP i NES, kao bh. političke stranke gdje jedna ima i šefa diplomatije objasne u čemu je interes Bošnjaka da Zukorlić bude svojevrsni politički priljepak vlasti Srbije.
Posebno bi nam to obrazloženje bilo potrebno u vremenu kada je Srbija uz Rusiju apsolutni logističar sve otvorenije Dodikove secesije u provođenju i kada se rezolucija u Srebrenici iz Beograda napada kako bi bili ostvareni dodatni interesi u Bosni i Hercegovini.
Ono što bi posebno morali da nam pojasne učesnici Konakovićevog skupa na Ilidži je pitanje kako će se ponašati Zukorlić u slučaju da Dodik zvanično proglasi otcjepljenje, a Vučić ga politički, vojno i diplomatski podrži u apsolutnoj moći. Je li Konakovićeva potreba da sazove sastanak s politikantima izraslim u koketiranju s velikosrpskom politikom zapravo plod potrebe da se suzbiju i neutrališu tada samo medijski natpisi danas prilično vidljive konekcije s licima i organizacijama s druge strane zakona i sve to na međunarodnom nivou.
U takvom prostoru politika Usame Zukorlića koji je najbliži politički partner Konakovića ukoliko zanemarimo SDP i NS kao dio projekta, u mnogo čemu je sporna po interese Bosne i Hercegovine. Jer, Zukorlić položajem kod Vučića neutrališe svaku mogućnost da on bude dio bilo kakve svebošnjačke reprezentacije. Istina nije jedini takav s onu stranu Drine, ali jedini se odazvao Konakoviću i igrao predstavu brige za Bošnjake.
Zanimljivo bi bilo čuti i reakciju Bošnjaka s Kosova, naročito onih pozvanih naknadno, 24 sata prije skupa, o tome da će učesnik pomenutog zbivanja svebošnjačke politike u pokušaju uskoro sjediti kao politički portir u vladi koja je nekoć oko kosovskih granica gomilala vijesti.
Zapravo i ja bih volio čuti šta o Kosovu misli Zukorlić, jer kao član vlade, bez obzira u kojoj formi morat će poštivati Ustav Srbije, a tamo piše “… Pokrajina Kosovo i Metohija sastavni deo teritorije Srbije, da ima položaj suštinske autonomije u okviru suverene države Srbije i da iz takvog položaja Pokrajine Kosovo i Metohija slede ustavne obaveze svih državnih organa da zastupaju i štite državne interese Srbije na Kosovu i Metohiji u svim unutrašnjim i spoljnim političkim odnosima”.
Ako se sjetimo da je u toku rasprava kako će šef diplomatije BiH Elmedin Konaković glasati 16. maja o članstvu Kosova u Vijeću Evrope onda je jasno da bi sve osim glasanja u korist Srbije (protiv ili suzdržan) vjerovatno narušilo prijateljske odnose sa Zukorlićem, jer on po funkciji mora braniti Ustav Srbije i tvrdnju da je Kosovo pokrajina te države.
Doći na Baščaršiju, uslikati se s golubovima, prolaznicima i prošetati, pa onda ručati u Hillsu je primamljivo turistički, ali okaljati se velikosrpskim političkim interesima je teško uklonjiv trag.
Za učesnike Konakovićevog skupa skoro sigurno je kasno za popravku štete, za sve ostale ozbiljna lekcija i nauk za budućnost.
Kada je, u mandatu 42. Vlade Crne Gore, premijera Zdravka Krivokapića, ministar pravde Vladimir Leposavić, bio smijenjen zbog svoje izjave u Skupštini da se Srebrenici u julu 1995. nije dogodio genocid, teško je bilo pretpostaviti da će to pitanje ikada više opterećivati crnogorsku političku “elitu”, bar kada se radi o većini parlamentarnih stranaka.
Istina je da je i prilikom usvajanja Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici, u junu 2021, bilo uzdržanih i onih koji su bili protiv (da podsjetimo: 55 je glasalo za, 18 protiv, 6 uzdržanih), ali se smatralo – sada je jasno: preuranjeno i bez osnova – da je to pitanje, uprkos otporu i teškoj nelagodi predstavnika velikosrpske nacional-šovinističke politike, zauvijek prevaziđeno u kontekstu zvanične crnogorske politike i pozicije povodom tog ‘magnum crimen’-a.
Gotovo tri godine kasnije, inicijativa Njemačke i Ruande, da se u Ujedinjenim Nacijama usvoji dokument koji će komemorisati, na odgovarajući način, tragične događaje i genocid u Srebrenici, kojoj se, u međuvremenu, u svojstvu “ko-sponzora” priključio veliki broj značajnih članica UN, ali i manjih zemaja, sa praktično svih kontinenata, među kojima su i sve zemlje bivše Jugoslavije i regiona Zapadnog Balkana koje imaju stolicu u svjetskoj organizaciji.
Sve, osim Srbije i osim Crne Gore.
Ideologija, logika i retorika vlasti u Beogradu, tim povodom, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Vehementno odbijanje režima Aleksandra Vučića, i njegovih službi, medija i uslužnog partnera/predvodnika – Crkve Srbije, po obrascu koji u svemu liči na Putinove mehanizme i poluge moći, je neizbježna rezultanta svega što su, ne samo posljednjih dvanaest godina vlasti u Srbiji, već i u mnogo dužem periodu, pa čak i prije genocida u Srebrenici, bile odrednice zvanične srpske ideologije i politike.
Vučić će, čak, u Njujork poslati “tim za borbu protiv Rezolucije”, a njegovi nastupi na Savjetu bezbjednosti UN i izjave u kuloarima će imati tragi-komične posljedice. Srpski diplomatski poraz je vidljiv svima, pa čak i ostrašćenim medijima u Srbiji, koji (još uvijek) ne nalaze formulu da ga pretvore, po običaju koji srpskoj političkoj kulturi nije stran – u slavnu pobjedu, sa mnogo junačkih žrtava.
Sve to nije pozitivno uticalo na stavove, pozicije i ponašanje predstavnika 44. crnogorske vlade, koju, u ovom segmentu aktivnosti, pored premijera Milojka Spajića, predstavlja ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. Naprotiv – i kedan i drugi su, svojim istupima, pokazali da je revizionistički i negatorski odnos prema istini o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori itekako živ i žilav.
Na sceni je, dakle, kada se radi o razumijevanju genocida i u formulisanju zvaničnog stava, opšta politička, socijalna i kulturna regresija zabrinjavajućih razmjera, koja pokazuje duboku kontaminiranost crnogorskog društva i politike nacionalističkim i nacional-šovinističkim idejama, koje se uglavnom prepoznaju u sintagmi “srpski svet”.
Na sceni je i nova taktika političkih snaga koje ne žele da Crna Gora bude ko-sponzor Rezolucije UN. Oni ne negiraju srebrenički genocid, kako to eksplicitno i gorljivo ponavlja režim u Beogradu i, pored ostalih, srpsko-ruske medijsle ispostave u Crnoj Gori, već su se opredijelili da o tome ćute i ignorišu da problem uopšte postoji.
Takvu vrstu pokušaja je prvi iskazao ministar vanjskih poslova g. Ivanović, čiji je nastup u Skupštini (“zašto bi Crna Gora bila ko-sponzor, kada to – u tom trenutku – nije bila ni Bosna i Hercegovina?”), što je naišlo na ubojit odgovor pro-evropske opozicije.
Ni premijer, g. Spajić, nije bio ništa bolji: njegovo upravo nekulturno i nevaspitano ponašanje kada ga je o tome na press-konferenciji upitao novinar Al Jazeera Balkans, samo je potvrdila mučnu istinu: ova Vlada Crne Gore ne želi da se Rezolucija spominje, a kamoli da javno iskaže svoj stav podrške. Ko-sponzorstvo, sada je i to jasno, ne dolazi u obzir.
Tako su crnogorske diplomate, kojecradevu Stalnoj misiji Crne Gore u UN, među rijetkima (pored, uz puno poštovanje, rijetkih afričkih i azijskih zemalja) koji uopšte nemaju ni stav, ni znanje o tome kako će glasati kada Rezolucija konačno bude na dnevnom redu – a sada je jasno da će to biti sredinom maja ove godine, zbog dodatnih konsultacija o nekim formulacijama u samom tekstu.
Političke implikacije na Crnu Goru povodom ove situacije su, dakle, zabrinjavajuće jasne.
Prvo, došlo je do tihe, ali efikasne regresije u pogledu odnosa crnogorske politike prema nekim nespornim civilizacijskim pitanjima i problemima.
Drugo, uticaj iz Srbije – politički, ideološki, bezbjednosni i propagandni – je pojačan. On nije više tako vidljiv “prima facie”, ali je vrlo djelotvoran. Singronizovana aktivnost čitave lepeze promotera i “proksija” – od medija do Crkve Srbije – ostvarila je veliki na političke strukture.
Treće, sâma struktura vlasti je dobila novi balans: zvanično vodeći Pokret Evropa sad (PES) je, zapravo, postao zavistan od stavova, mišljenja i interesa koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju predvode Vučić-Putinovi epigoni i pratioci Andrija Mandić i Milan Knežević. Spajić je samo ‘frontman’ u orkestru u kojem drugi određuju notne partiture. Njegovo ignorisanje teških političkih pitanja postaje farsično.
Četvrto, u susret najavljenoj rekonstrukciji Vlade i mogućnosti da Crna Gora dobije tzv. IBAR (tj. izvještaj o ispunjenju privremenih uslova) od strane EU – pokazuje se da je, i u tim procesima, PES bliži poziciji političkog taoca, nego kapetana koji suvereno upravlja crnogorskim državnim brodom.
Na kraju, peto, tu je i zapadni dio međunarodne zajednice, koji sve to posmatra sa dozom inercije, koja zabrinjava svakoga, a najviše pro-evropsku i prozapadnu crnogorsku opoziciju.
Razlozi za podršku i za ko-sponzorstvo Crne Gore Rezoluciji UN o genocidu u Srebrenici su jasni, i na dnevno-političkoj, ali, još i važnije, strateškoj i istorijskoj ravni. Oni se, naravno, tiču i činjenice da je Crna Gora multi-etničko i multi-konfesionalno građansko društvo, tj. da takvo treba i da ostane. Radi se, dakle, o najvažnijem segmentu budućnosti svih koji žive u Crnoj Gori.
I upravo zbog tih vrijednosti i principa je ugrožena, tj. elimisana mogućnost ko-sponzorstva od strne vlade u Podgorici. Taj momenat, dakle, pokazuje svu dramatiku i težinu političkog i bezbjednosnog stanja u Crnoj Gori.
Aktuelna vlast, svrstana uz Beograd i Kremlj, ne izdaje samo crnogorsku tradiciju i istoriju. Ona je izdajnik i budućnosti suverene i nezavisne Crne Gore.
(Miodrag Vlahović je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i bivši crnogorski ambasador u SAD-u)
Samo tri dana nakon što je američki ambasador u Bosni i Hercegovini Michael Murphy pozvao domaće političare na hitno djelovanje kako bi se osigurala energetska nezavisnost i stabilnost Bosne i Hercegovine, to jeste da “bez odlaganja usvoje Zakon o južnoj interkonekciji”, dr. Gordan Akrap, bivši službenik Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) i član Vijeća za građanski nadzor sigurnosno-obavještajnih agencija Hrvatskog sabora, danas predsjednik Instituta za istraživanje hibridnih sukoba iz Zagreba, poručio je lideru HDZ-a BiH dr. Draganu Čoviću da “ne treba previše obraćati pažnju na američka rješenja”, piše Radio Sarajevo.
“Kompanijom da upravljaju Hrvati”
Podsjetimo, ambasador Murphy je, na energetskom samitu Neumu, dodao kako BiH „pod hitno mora diversificirati izvore snabdijevanja prirodnim plinom“ da bi, kako je rekao, “izbjegla najštetnije posljedice ruske energetske prisile nad Evropom”. Uprkos ovome, Čović insistiranjem na razvlašćivanju “BH Gasa” i formiranju nove kompanije “kojom bi upravljali Hrvati” (doslovan citat RTV Herceg-Bosne), de facto pogoduje ruskim interesima u BiH, dok ga dr. Akrap, očito, ohrabruje u tome, i to, pazi sad, pod izgovorom borbe protiv ruskog utjecaja!?
Da djelovanje dr. Akrapa nikako nije aktivnost jednog umirovljenog obavještajca, čiji je mentor u hrvatskoj obavještajnoj zajednici bio sam dr. Miroslav Tuđman, sin dr. Franje Tuđmana, potvrđuje i činjenica da je poruka lideru bh. Hrvata upućena uoči “Mostara Security foruma”. Naime, dr. Akrap je jedan od organizatora ovog skupa sa zvučnim imenom. U događaj su – kako se navodi i na stranici Ministarstva vanjskih poslova BiH – uključeni Zagrebački sigurnosni forum (zanimljivo je da je to forum kojeg opet organizira Akrapov Institut i Udruga Sveti Juraj u kojoj, također, djeluje Akrap), te njemačka Fondacija Konrad Adenauer. Na skupu se, gle slučajnosti, obratio i dr. Dragan Čović (!), i to uz prisustvo vrha HDZ-a BiH. Sve to je uredno zabilježila Hrvatska radiotelevizija (HRT), pa nema dileme da događaj i skup imaju punu podršku zvaničnog Zagreba. Na, koncu, Čovićev kurs je – ‘Amerima’ uprkos – podržao i premijer Hrvatske Andrej Plenković.
“Zahvaljujemo se svim onima koji su danas došli na ovaj početak jednog procesa kojim pokušavamo unijeti dodatne informacije, dodatna znanja…”, reći će, uz ostalo, Akrap.
Međutim, prije ovog “fancy” događaja dr. Akrap je gostovao na RTV Herceg-Bosne, mediju bliskom Čoviću, koji konstatira kako smo “svjedoci da američka administracija u BiH podupire da “BH Gas” bude nositelj projekta izgradnje Južne plinske interkonekcije kojom bi se plin iz Hrvatske dopremio u Posušje, a odatle kroz dva odvojena kraka plinovoda transportirao do Travnika odnosno Mostara”.
Odgovarajući ovo na pitanje “smatra li da može doći do dogovora da se zbog tog projekta osnuje još jedno plinsko poduzeće kojim bi upravljali Hrvati”, dr. Akrap je napomenuo da je Institut kojem je na čelu, zajedno s Institutom za društveno-politička istraživanja iz Mostara, izradio studiju koja je, kako tvrdi, privukla značajan interes u BiH i međunarodnoj javnosti o tome koji su to procesi i aktivnosti koje ugrožavaju sigurnost i energetski suverenitet BiH. Riječ je, naime, o studiji kojom se insistira “da je važno da Južnom interkonekcijom ne upravlja BH Gas, kako je predloženo”. Ovo upućuje na zaključak da je i “Mostar Security forum” nastavak aktivnosti kojima se želi legitimizirati Čovićeva politika.
To potvrđuje tvrdnja dr. Akrapa “da ne treba previše obraćati pažnju na to kojim je rješenjima sklona američka administracija u BiH”, koja je, podsjetimo, snažno kritizirala čelnika HDZ-a BiH zbog Južne plinske interkonekcije.
“O tome je li američka administracija sklona ili nesklona rješenjima koja su do sada dobivala pažnju u javnosti ne treba previše obraćati pažnju na način da ipak treba pričekati i vidjeti koji su to stvarni službeni stavovi”, kazao je dr. Akrap pojašnjavajući da je to posebno važno u trenucima kada se mijenjaju informacije i sadržaj.
Za koga radi dr. Akrap?
Dodao je da je američka administracija “vrlo racionalna i pragmatična”.
“Onoga trenutka kada dobije podatke i informacije koji su kvalitetniji i koji su pouzdaniji, sigurniji i vjerodostojniji oni će se prilagoditi novoj situaciji. Budite sasvim sigurni da neće ni američka administracija dozvoliti da se, bez obzira koji to bio pravni subjekt, BiH učini ovisnom o ruskom plinu, i to u potpunosti. To je ono protiv čega se, ne samo SAD, nego i svi mi borimo”, istaknuo je dr. Akrap.
Da podsjetimo ko je dr. Gordan Akrap?
Bio je dugogodišnji načelnik Operativne uprave (OA) Hrvatske izvještajne službe (HIS). Riječ je obavještajnoj službi kojom je rukovodio pokojni prof. dr. Miroslav Tuđman. O Akrapovim vezama s HIS-om pisao je i poznati hrvatski novinar Ivica Đikić u kultnom Feralu u tekstu pod naslovom “Špijuni i zapjevaj” objavljenom prije više od 20 godina, navodeći da je riječ o istaknutom “operativcu HIS-a” koji je završio u diplomatskoj službi. Također, bio je brigadir Akrap i dekan Vojnog učilišta “Dr. Franjo Tuđman” u Zagrebu, te, kako smo već naveli, pripadnik Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA), sve do umirovljenja 2017. godine.
Dr. Akrap je posljednjih godina čest gost medija pod kontrolom HDZ-a u Hercegovini. Tamo je nerijetko tvrdio da “velikobošnjački unitaristi pozivaju na rat i nasilje, kao velikosrbi 90-ih”. Izjave Bakira Izetbegovića je uspoređivao je s onim Radovana Karadžića! Kazivao da jedan dio bošnjačke politike provodi politiku “putizma”, “da je retorika nacional-unitarista jednaka onoj velikosrpske politike”, govorio o navodnoj opasnoj podršci Turske i Irana Bošnjacima itd…
Zašto šuti Sarajevo?
Sudeći po analizi njegovih javnih iskaza, dr. Akrap nerijetko svjesno manipulira činjenicama kako bi izazivao nepovjerenje, strah, pa i mržnju među građanima Bosne i Hercegovine, posebno Hrvata prema Bošnjacima. To, nažalost, plaća njegova domovina, susjedna Hrvatska. Skandalozno je da je studiju obavještajca Akrapa i ostalih – platilo upravo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske. Naime, ministar Gordan Grlić Radman je prema medijskim navodima u januaru 2023. godine donio odluku o financiranju izrade studije pod nazivom “Energetska (ne)ovisnost Bosne i Hercegovine i strateško partnerstvo sa Republikom Hrvatskom”, za koju je izdvojeno 65.000 EUR-a. Ta studija, ponovimo, insistira da se “BH Gasu” ne smije dozvoliti da upravlja Južno plinskom interkonekcijom!
Umjesto što dijeli packe neposlušnim medijima, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković bi (kao uostalom i ostali u državnom vrhu u Sarajevu) mogao i trebao da se jasnije odrediti prema ovakvom hibridnom djelovanju na prostorima Bosne i Hercegovine, gdje strane agenture vrše otvoreno djelovanje protiv strateški važnih bh. kompanija, odnosno zvaničnog Sarajeva, pa i Sjedinjenih Američkih Država, strateških partnera i velikih prijatelja ove zemlje. Teško da će se desiti jer je na jednom od panela učestvovao i sam dr. Josip Brkić, Konakovićev zamjenik!
To što mašete glavom je vaš stav, obratio se ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković novinarki Patrije koja je u nevjerici okretala glavu lijevo-desno dok je slušala svojevrsni omaž šefa NIP-a o Rami Isaku, tadašnjem kandidatu za ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH. U pitanju koje je bilo upućeno Konakoviću druga novinarka je pobrojala sva (ne)djela Rame Isaka, da je činio nasilje, da je presuđen i izbačen iz policije.
Bilo je to jutro 28. aprila kada je bilo jasno da će zahvaljujući Schmidtovoj intervenciji nametnuta Vlada FBiH koju će voditi Nermin Nikšić imati dovoljnu većinu.
Preko noći je Ramo Isak zamijenio ranijeg kandidata NES-a Anela Kljaku koji je u posljednjem momentu sa Strankom za BiH odbio učešće u ovoj Vladi.
Tako je Ramo zahvaljujući jednoj (ali vrijednoj) ruci svog sina Arnela Isaka postao ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH.
Danas više nego ikad odzvanjaju riječi Konakovića koji je tada samouvjereno tvrdio kako stoji iza svakog kadra koji predloži Narod i Pravda, pa tako i Rame Isaka.
“Ramo Isak može iznijeti dio posla uz sve mane koje mu se prigovaraju, slažem se da one nisu bezazlene i da ih ne treba zanemarivati. Odgovornost za kadrove preuzimamo mi, ako sutra Ramo Isak bude kriv ili uradio loše posao, odgovorni smo mi. Ja preuzimam odgovornost za imenovanje Rame Isaka i dajem prostor da vidimo može li čovjek raditi ovaj posao. Svaku mrlju, svaki tender, svaki skandal koji napravi ja ću stati pred vas i reći tad šta imam”, kazao je Konaković.
Prolazili su mjeseci, a Ramo je svojim potezima izazivao reakcije. Različita je lepeza tih reakcija od podsmijeha, do pune podrške šefa NIP-a i “građana koji u redovima čekaju da se slikaju sa ministrom za Instagram.
Nije sporno da je Isak najvidljiviji ministar u Vladi FBiH. Aktivni je korisnik društvenih mreža i neumorno objavljuje sve svoje aktivnosti i putovanja. Zahvaljujući helikopteru koji mu je redovno prijevozno sredstvo stiže sa kraja na kraj Federacije BiH, ali i Rs-a. Tako primjerice u podne reže tortu s Nikšićem slaveći godišnjicu nametnute vlasti, a popodne obilazi nanu Fatu u Konjević Polju. Ali šta od toga imaju građani Federacije BiH?
Obračunavao se Ramo sa internet ratnicima, prijetio im hapšenjima u roku od nekoliko sati, najavljivao Dodikov kraj, a najmanje se bavio svojim poslom. Isak je zadržao iste saradnike koje je imao i bivši ministar Aljoša Čampara. Poručio je i kako je za nekoliko mjeseci uradio više posla nego oni prije njega 20 godina. A od toga trećina je mandat Čampare.
Delegacija porodice Isak tokom posjete Srebrenici. Jedan je federalni ministar policije, drugi je direktor KPZ ZENICA, a treći je federalni parlamentarac. Video su montirali i objavili oni – ministar Ramo Isak, direktor Rusmir Isak, zastupnik Arnel Isak pic.twitter.com/6WiszYQdxu
I dok smo procesuirali činjenicu da je Ramo Isak prvi čovjek sigurnosnog sistema Federacije BiH, njegov drugi sin postavljen je za direktora Kazneno-popravnog zavoda u Zenici. Ramo se izuzeo prilikom glasanja na Vladi FBiH, ali niko drugi nije ni pomislio osporiti ovo imenovanje.
O tome da Ramo Isak u medijskim nastupima ne zna precizirati kako mu se zove fakultet na kojem je doktorirao već govori o imenu univerziteta, ili o tome kako uporedo čita dokument u emisiji Istraga sedmice i prati upute s mobilnog telefona ne treba trošiti riječi. Jer ako slika kaže više od 1000 riječi, onda video govori puno više.
Tolerisalo se Isaku mnogo toga, ali izjave oko operativne akcije ‘Black tie 2’ u kojoj su uhapšeni direktor FUP-a Vahidin Munjić, komandant Specijalne policijske jedinice Mustafa Selmanović i još trojica policijskih službenika (Adin Ćatić, Emir Druškić i Senad Kadić) za koje je u ponoć u ponedjeljak 22. aprila pred Parlamentom Federacije BiH tvrdio da niko nije uhapšen, a na koncu i svečani doček osumnjičenih pred zgradom FUP-a jer im sada nije određen pritvor bila je kap koja je prelila čašu.
No, ne treba zaboraviti da je Konaković istog dana dok je trajala akcija hapšenja i pretresa govorio o “pakovanju” degradio rad Tužilaštva BiH i postupajućeg tužioca. Umjesto da kao legalista podrži akciju i pozove na što efikasniju istragu, Konaković se u ovoj priči pronašao lično pogođen te se postavio kao vrhovni sudija.
Nakon svečanog dočeka pred zgradom FUP-a, ali i press konferencije koju je Konaković održao u zgradi Ministarstva vanjskih poslova govoreći isključivo o ovom slučaju, u petak je uslijedila reakcija Ambasade SAD koja je glavni protagonista ove vlasti.
Bez obzira što Konakovića nisu imenovali, ni oni nisu zaboravili poruku šefa NIP-a da stoji iza Rame Isaka te bi i Konaković trebao više puta analizirati poruku američke administracije čije su dvije agencije FBI i DEA dostavile određene podatke bh. institucijama i dale podršku u ovoj operativnoj akciji.
“U suprotnosti je s opredjeljenjem za vladavinu prava da Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH policijskim službenicima, koji su pod istragom zbog zloupotrebe položaja, dozvoli da se vrate na posao.
Javni funkcioneri protiv kojih se vodi istraga zbog zloupotrebe položaja treba da budu suspendovani do okončanja istrage”, poručili su iz Ambasade SAD u BiH.
Tri perioda politike UZP-ova na BiH. Prvi period je formiranje i zločinačka djelatnost UZP-ova prema BiH. Drugi period ide od Daytonskog ugovora do 2010-e godine. Treći period od 2010- pa na ovamo.
Prva faza politike UZP-ova prema BiH je dvostrana agresija, Srbije i Hrvatske, na R BiH (1992-1995.) izvršena je stvaranjem i samostalnim djelovanjem dva udružena zločinačka poduhvata: udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, i udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.
Udruženi zločinački poduhvat (u daljem tekstu UZP) je pravna sintagma za kolektivni krivični subjekt kako nacionalnog tako i međunarodnog prava. Čini ga grupa, manja ili veća, radi činjenja određenih krivičnih djela koja sankcionišu nacionalni i međunarodni sudovi.
Dosadašnji internacionalni propisi ne procesuiraju kolektivitet po sebi, već samo pojedince izvršioce krivičnih djela i države. Zbog toga UZP-ovima kao kolektivitetima nije suđeno, iako prema vrlo relevantnim učenjima brojnih savremenih mislilaca oni mogu biti predmet presuda, ali kada se unesu kao subjekti krivice u internacionalnim propisima. UZP kao kolektiviteti imaju svoj identitet. On spada u onu vrstu identiteta koju socijalni psiholozi, sociolozi, filozofi, historičari i drugi, kao npr. Volrair, Max Weber, Karl Marx, Anre J. Vetlesen, Karl Jaspers, Erwing Goffman, Erik Erikson, Jan Assman i drugi, nazivaju Mi-identitet, identitet kolektiviteta, društvene grupe u čijoj osnovi je identitet, ideja smisao i uzrok njegovog postojanja, kao nosilac njegove socijalne, kako unutarnje tako i prema vani interakcije. UZP je hijerarhijski strukturiran kolektiv o kojem je moguće utvrditi sve oblike odgovornosti.
Posmatran izvan pravno krivične sfere, UZP je jasno funkcionalno strukturirana specifična društvena grupa. To znači da kao društvena grupa može i treba biti predmet interesovanja i analize brojnih društvenih i humanističkih nauka, kao historijska, politička, sociološka grupa itd.
Kao društveno historijska grupa UZP ima vrijeme nastanka, djelovanja, trajanja. U sociološkom smislu ona ima jasnu funkcionalnu strukturu. Čine je pojedinci koji imaju međusobno usklađene i svjesno utvrđene funkcije u djelatnosti grupe.
UZP kao grupa, a drugačije ne može da postoji, nastaje da bi ostvario i postigao određen cilj. Vođa UZP je njen najmoćniji pojedinac po nekom osnovu, najčešće po osnovu stvarne ili statusne položajne moći koji ima neprikosnoven autoritet i zbog toga njegove direktive ne moraju biti pisane da bi se provodile u ostvarenju cilja.
Sud utvrđuje pravnu krivicu pojedinaca UZP-a kao krivične grupe prema njihovim učinjenim djelima unutar djelatnosti grupe. UZP-ovi, o kojima je riječ, nisu niti slučajna niti stihijno nastala društvena grupa.
Internacionalni krivični sud u Haagu, u procesu utvrđivanja pojedinačnih krivica članova UZP-ova, koji je trajao, manje više, dvije decenije, na osnovu relevantnih dokaznih, nekoliko stotina hiljada dokumenata: organa i njihovih funkcionera Srbije i Hrvatske; organa i funkcionera Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine (RSNBiH), kasnije (Rs); organa i njihovih funkcionera Republike Herceg Bosna (RHB); vojnih organa i komandanata Vojske i Policije RSNBIH (Rs) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO); dokumenata Policije i AR BiH; državnih organa BiH; komandno i politički relevantnih vojnih, civilnih i humanitarnih predstavnika UN koji su bili na službi u BiH; relevantnih nekoliko storina svjedoka svih optuženih kriminalaca, utvrdio je, “bez razumne sumnje” (a) individualne krivične odgovornosti pripadnika UZP-ova prema doprinosu njihovih zlodjela u radu i funkcioniranju svojih UZP-ova, i (b) da je hrvatski UZP formirao ondašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman, a da je srpski UZP formirao ondašnji predsjednik SRJ, Slobodan Milošević.
Osuđeni su “bez razumne sumnje” kao ratni zločinci pojedinci koji su zločine činili: u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda; u ime tzv. istorijskih interesa Srba, odnosno povijesnih interesa Hrvata; u ime Velike Srbije, odnosno u ime Velike Hrvatske; najviši politički i vojno policijski funkcioneri i rukovodioci organa i vojno policijskih formacija srpske paradržave Republika srpska, odnosno hrvatske paradržave Herceg Bosna; funkcioneri organa vlasti Srbije i Hrvatske, njihovi direktni predstavnici u vojnim i policijskim strukturama vojske i policije Rs i HB.
U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića (31. 05. 2023.) potvrđena je tužba i dokazano da je srpski Udruženi zločinački poduhvat imao isti cilj u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Citiram: “Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih dela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu delili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.”
Srpski UZP djelovao je u Bosni i Hercegovini po istom obrascu koji je djelovao i u Hrvatskoj, samo s drugim lokalnim funkcionerima na terenu. Citiram: “Što se tiče Bosne i Hercegovine, sličan obrazac zločina pojavio se počev od aprila 1992, nakon što bi srpske snage, uključujući Jugoslovensku narodnu armiju i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u opštinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premlaćivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno hapšeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju.”
U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je učešće Srbije u organizaciji i izvršenju zločina srpskog UZP-a na R BiH. Njom nisu obuhvaćene presude vojnom i političkom rukovodstvu Rs, jer su one već bile izrečene, ali se na mnogo mjesta u ovoj presudi navode njihova imena, kao i imena političkih i drugih funkcionera SRJ, odnosno Srbije, kao članova UZP-a o kojem je riječ.
Na dan izricanja presude u predmetu Tužilaštvo protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića tužilac Haškog suda Serge Bramerc rekao je: ”Ovo (presuda) pokazuje da se (u BiH) nije radilo o građanskom ratu, nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja”.Naravno, Bramerc, misli se na Srbiju i Hrvatsku.
HZHB, kasnije HRHB nastala je kao paradržava u BiH kao izraz političkog cilja hrvatskog Udruženog zločinačkog poduvata. Citiram Presudu Jadranko Prlić i ostali (20. novembar 2017.): “Počev od 18. novembra 1991. godine više osoba je pokrenulo i učestvovalo u Udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorijama Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ….. i to upotrebom sile, zastrašivanja i prijetnji silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda”.
U citiranoj Presudi Jadranko Prlić i sotali stoji da su svi politički i vojno-policijski rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu kao rukovodioci, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti i njihovo izvršavanje bili u funkciji UZP kojim je rukovodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Sud je utvrdio da su svi članovi UZP u Predmetu Jadranko Prlić i ostali ponaosob, citiramPresudu: “djelujući individualno ili putem svojih navedenih položaja i ovlaštenja, a u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, (Jadranko Prlić, dodao E,H.) učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu u rukovodnom svojstvu na jedan ili više (sljedećih) načina”.
Rukovodioci HR HB su izvršavali razna krivična djela izvršavanjem svojih funkcija, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti bile zločinačke, a njihovo izvršavanje bilo u funkciji njihovog UZP-a.
Dakle: Krivična djela koja su počinili članovi UZP-ova prema RBiH su vro raznovrsna i obimna. Nemamo vremena da, sada i ovdje, govoriti o njima. Razlika između dva UZP-a, o kojima govorimo, je u tome što srpski UZR, pored svih ostalih masovnih krivičnih djela koja je vršio hrvatski UZR, ima i najviši oblik masovnih ratnih zločina, genocid u Srebrenici.
Posmatrano u doktrinarnom, konceptualno, filozofsko političkom smislu, politika UZP-ova je etnocentrička doktrina, jedna od dviju savremenih ratno političkih doktrina. Doktrina etnocentrizma ima za cilj objedinjenje cijele etničke grupe u jednu državu. Ona, u pravilu, podrazumijeva nacionalnu pravnu državu u kao vladavinu nepravde, nepravednih zakona u odnosu na druge etniške zajednice koje sa njom žive. U njenoj metfizici je logika građanske nejednakosti različiti etničkih zajednica u takvoj državi. Etnička država temelji se na logici pravnih i političkih privilegija etničke zajednice čija je to država.
Primjeri takvih država su Srbija, Hrvatska, BiH, entitet Rs u BiH itd. Ustav Srbije definira Srbiju kao etničku državu, državu srpskog naroda; ustav Hrvatske definira Hrvatsku kao etničku državu, državu hrvatskog narodu; BiH-a, dejtonskim ustavom, definirna je kao država tri naroda, ali ne kao građanska država tri naroda, i zbog toga nikako ne može da iziže na kraj sa etničkim političkim neslaganjima i sukobima; Ustav Rs-e definira Rs-u kao etnički entitet, entitet srpskog naroda u BiH.
Etnička država, po svojoj prirodi, proizvodi zakonsku međuetničku nepravdu, legalizira etničku političku nejednakost i diskriminaciju. Etnička država je “zakonsko nepravo”, kako bi kazao Gustav Rodbruh, ozakonjena nepravda, pravna država nejednakosti i diskriminacije.
U aktualnom vremenu, sad i ovdje, UZP-ovi su konkretni historijsko fenomenoločki oblici prisutne politike Srpski svet, odnosno Hrvatski svijet. Srpski svet i Hrvatski svijet su balkanske varijante Ruskog mira, Ruskog svijeta. To su konkretne historijske forme etnocentričke političke filozofie.
Pod zastavom ruske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Ruskog svijeta, u toku raspada SSSR-a proizvedene su ruske političke enklave kao zamrznute ratne konflikte i paradržave, u Gruziji, Južna Osetija i Abhazija, u Moldaviji, Pridnjestrovje; danas se pod brendom Ruskog sveta u Ukrajini stvaraju ruske republike: Krim, Donbas, Donjeck; Ruski svijet danas pored Rusa u RF okuplja u jednu državu sve spomenute ruske oblasti.
Pod zastavom srpske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Srpskog sveta, u toku raspada SFRJ, u BiH-i je formirana paradržava Republika srpska, kao što je pod zastavom državne etnonacionalne doktrine i ideologije Hrvatskog svijeta nastala paradržava HR Herceg Bosna.
Dejtonski period politike UZP-ova u BiH počinje Daytonskim mirovnim ugovorom i njegovim ustavom za BiH. Dvije su bitne vrijednosti ovog ugovora, zaustavljanje rata u BiH, ukidanje HR Herceg Bosne. Njegovo ustavno političko rješenje suvereniteta i državnog uređenja BiH nije bosansko, već srpsko-hrvatsko rješenje BiH-e.
Daytonskim mirovnom ugovorom BiH-a je administrativno podijeljena na dva entiteta, dvije cjeline, FBiH i RS, s internacionalnom legitimacijom prava entiteta i Srbije i Hrvatske na potpisivanje i uspostavu međusobnih tzv. “specijalnih veza”, drugačije kazano s pravom Srbije da se pomoću specijalnih veza sa Rs miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH-e, odnosno s prvom Hrvatske da se pomoću specijalnih odnosa sa entitetom FBIH-e, s Bosanskim Hrvatima, miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH. Pravno politički suverenitet BiH zavisi od stupnja negativnog uticaja na nju susjednih država, Srbije i Hrvatske.
Konstituentni narodi u Bosni i Hercegovini, u ovom slučaju Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, faktički su dovedeni u poziciju nacionalnih manjina Srbije i Hrvatske, a ne konstituentnih naroda Bosne i Hercegovine. Srbijanski predsjednik A Vučić od kada je izabran za predsjednika predstavlja se direktno predsjednikom svih Srba, zaštitnikom Bosanskih Srba i Rs, s jedne, ali i Kosovskih Srba, s druge strane. Zoran Milanović u New Yorku 19. septembra 2021.godine rekao je:”Ja sam predsjednik Hrvata u BiH” “Vi znate da građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam”.
Daytonski ustav BiH stvorio je potpuno novu historijski pravno-političku situaciju u BiH, u dnosima njenih susjeda, Srbije i Hrvatske, prema njoj, s jedne, i veoma politički kompliciranu i kompleksnu državu s izuzetno niskom, kako unutarnjom tako i vanjsko-političkm funkcionalnošću njenih organa vlasti i institucija u kojima je uvijek mogućna blokada njihovog rada upotrebom i zloupotrebom prava veta naroda i entiteta o svakom pitanju, čak i o tome pada li ili ne pada kiša u datom momentu.
Zbog ograničenog vremena detaljne analize Daytonskog ustava BiH ovdje se mogu sintetizirati osnovne političke ne/vrijednosti postdejtonske BiH: individualna i kolektivna međusobna ugroženost: individualna i kolektivna društvena, pravna, politička nejednakost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost.
Uporedbom navedenih individualnih, kolektivnih, društvenih, pravnih, političkih vrijednosti BiH-e i istovrsnih vrijednosti Evrope lahko je zaključiti da BiH-a s njima ne može nikada postati punopravna članica EU. Najbolji stručni pokazatelj vrijednosti dejtonskog ustava BiH je šest presuda Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH. One su, faktički, eliminirale osnovne pravno političke postulate dejtonskog ustava BiH-e.
Drugi period politike UZP-ova prema BiH trajao je do usvajanja izvještaja o Srebrenici na Vladi Rs i Skupštini Rs (2004.)
III. Treći period politike UZP-ova prema BiH razvijao se postupno, može se kazati da je zadobio status građanstva, (a) najprije osporavanjem Haških presuda za ratne zločine, kako od vlasti Srbije i vlasti Rs, tako i od Hrvatske, (b) kasnije glorifikacijom, dodjelom priznanja presuđenim ratnim zločincima i (c) otvorenim stajanjem na strani ruske okupacije Ukrajine, (d) donošenjem niza separatističkih i antievropskih zakona u Skupštini Rs, (e) HDZ-ovim lansiranjem zahtjeva za tzv. legitimno predtavljanje Bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH i domovima naroda FBiH i državnom parlamentu, što u praksi znači zahtjevom za etničkom teritorijalizacijom FBiH-e, odnosno reinkarnacijom HR Herceg Bosna. Na navedenim pitanjima i zahtjevima danas traje politika UZP-ova prema BiH. Ona u posljednje vrijeme dobija kulminaciju.
Nepriznavanjem presuda Haških sudova i slavljenjem ratnih zločinaca UZP-ova na BiH, državni lideri, Srbije i Hrvatske, svoje države u internacionalnim odnosima svrstavaju u red tzv. odmetničkih država, kako bi rekao Žak Derida, kakva je npr. Sjeverna Koreja. Na taj način, oni su direktno protiv punopravnih odluka haškog suda, ali indirektno i protiv pravnih propisa UN-a po kojima on donosi odluke i presude.
Prema brojnim genocidolozima, stručnjacima različitih zanimanja za genocid, ovom prilokom navedimo američkog historičara Richarda Hovannisiana, negiranje genocida je njegova završna faza genocida. “Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže Hovannisian. Prisiljen da spriječi individualne negacije zločina genocid, visoki predstavnik za BiH, Incko, izmijenio je krivični zakon BiH i uveo krivišno djelo negacija genocida, jer je negacija genocida postalo uporište srpskog iredentizma i ugrožavanja sigurnosti građana BiH-e.
Negacija genocida, a s njom i uvođenje revizionizam ratne historije u BiH, politike UZP-ova, slavljenje ratnih zločinaca, najrije se odvijalo na individualnom nivou, najviše u vladajućoj srpskoj strukturi vlasti, a kasnije je postalo institucionalno negiranje genocida i politike UZP-ova.
Od 2010-e počinje period intenzivnog i osmišljenog negiranja genocida. Vlada RS je te godine pokrenula reviziju Izvještaja iz (2004.) koju je usvojila Vlada i Skupština Rs, tvrdeći da je taj izvještaj bio produkt međunarodnih pritisaka. On je im odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida. Pravci negacije genocida i narativi su brojni… „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd
Budući da je dejtonski ustav BiH nastao prije nego što je započelo izricanje presuda za ratne zločine, postalo je racionalno da one, u kombinaciji sa presudama Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH-e, mogu bitno uticati na promjene ustava BiH-e na njenom putu ulaska u EU i NATO alijansu, kolokvijalno poznatom kao prelazak BiH sa dejtonskog na briselski put. Uporedo s tim išao je i kakav takav internacionalni pritisak na vlasti BiH da mijenjaju bitne odredbe ustava ako žele ulazak u EU. Etnopolitičkim nacionalistima, prije svega separatistima i iredentistima, ali i onim drugima, promjene ustava značile su gubitak vlasti. Zbog toga je kompletna vlast bila više za održanje statusa quo nego za promjene koje nužno vode njihovom nestajanju. Pri svemu tome, veoma je intenzivirana srpska saradnja sa Rusijom nakon ruske agresije na Ukrajinu.
Manifestna javna ilustracija funkcioniranja politike srpskog UZP-a je miting u Banjoj Luci (19.04.2024.). Na njemu su ušestvovali kako predstavnici vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom Skupštine Srbije Anom Brnabić tako i brojni građani širom Srbije.
Manifestna ilustracija funkcioniranja hrvatske politike UZP-a je zalaganje predsjednika Hrvatske Z. Milanovića i premijera Hrvatske A. Plenkovića da plinovod južna konekcija ima sjedište u kantonu s hrvatskom većinom u Hercegovini i promjena izbornog zakona u BiH kojim će se uvesti etničko glasanje za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i predstavnika Bosanskih Hrvata u dom naroda FBiH i dom naroda u državnoj skupštini BiH, na način da se izvrši etno teritorijalizacija FBiH i izborno obnovi Herceg Bosna.
U ovom momentu, BiH više funkcionira na principu političke unije dva entiteta nego na principu jedinstvene dejtonski uređene države. Entitet Republika srpska je, u političkom smislu, postao monoetničan.
Izlaz iz ove političke situacije u BiH je u napuštanju etničkog i uspostava građanskog političkog uređenja jednakosti ravnopravnosti građana na cijelom prostoru Bosne i hercegovine, prelazak sa Dejtonskog na briselski put njenog političkog uređenja.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Da rezolucije Ujedinjenih nacija išta vrijede u pravnom sistemu, danas ne bi bilo potrebe za usvajanjem rezolucije kojom se preporučuje sjećanje na genocid počinjen u, rezolucijom UN-a zaštićenoj zoni UN-a, Srebrenici.
Ali da nije bilo UN-ove rezolucije kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom zonom UN-a, pitanje je da li bi genocid nad srebreničkim Bošnjacima ikada bio “internacionaliziran”. Jer genocid bi, sigurno, bio počinjen. Samo je pitanje da li bi međunarodnim aktima i presudama bio okarakterisan kao genocid da međunarodna zajednica nije morala prati svoju savjest. Prijedor nam može poslužiti za nauk.
Dakle, bolje je da najavljena rezolucija o Srebrenici bude usvojena, nego da ne bude. Bez obzira na to što od usvajanja rezolucije nikakvu suštinsku korist Bošnjaci neće imati. Kao što njenim usvajanjem nikakvu štetu neće pretrpjeti srpski narod. Bit će to samo jedan u nizu suštinskih bezvrijednih dokumenata koji će, opet, poslužiti vlastima zapadne “civilizacije” da dokazuju kako nisu protiv muslimana, dok se pred njihovim očima događa genocid nad Palestincima.
Ovako, ukratko, izgleda stanje u svijetu. Amerikanci podržavaju rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a opstruiraju rezolucije o genocidu u Gazi. Istovremeno se zalažu za osudu zločina nad Ujgurima u Kini. Kinezi su za osudu genocida u Gazi, dok istovremeno negiraju zločine nad Ujgurima.Na Balkanu podržavaju Srbe, a uz Bošnjake su tenderski deklarativno. Rusi podržavaju Palestince i rezolucije o Gazi, ali protiv su osude genocida u Srebrenici. Plus u Siriji pomažu Bašera Al Asada u njegovoj namjeri da se riješi sunita. Iran podržava Asadove zločine nad sirijskim sunitima, ali su “uz Palestince” na Bliskom Istoku. Na Balkanu su istovremeno i za Bošnjake i za Srbe. Saudijska Arabija okreće glavu od Palestine, podržava izgladnjivanje šiitske djece u Jemenu, ali su za usvajanje rezolucije o Srebrenici. Turska je za sve muslimane širom svijeta, ali samo riječima …
Sve svjetske i regionalne sile se vode svojim interesima, a ne emocijama. I to je ono što bi Bošnjaci konačno trebali shvatiti. Da li se Bošnjaci trebaju solidarisati sa Palestincima? Da. A da li Palestince trebaju staviti ispred svojih interesa? Ne.
Da li Bošnjaci trebaju upasti u euforiju zbog rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a? Ne. Jer upravo eskalacija na relaciji Bošnjaci – Srbi odgovara službenom Zagrebu koji progovara kroz X objave Ivice Puljića i gostovanja Nevenke Tromp.
Nevenka Tromp ponovo je zakotrljala priču o “reviziji” i otvorila vrata priči o novoj tužbi protiv Srbije zbog genocida Srebrenici. Taj razlog pronalazi u rezoluciji Generalne skupštine UN-a koja, faktički, ne znači ništa.
Njujorška euforija Ivice Puljića i sarajevske analize Nevenke Tromp mogu samo donijeti štetu i rezoluciji i Bošnjacima. Jer da je “mister Puljiću” i gospođi Tromp stalo do međunarodnog prava i Bošnjaka, izgovorili bi barem po jednu rečenicu osude Schmidtovih amandmana iz aprila prošle godine kojima je, faktički, Bošnjacima oduzeto pravo glasa. A nisu. Niti će. Jer je to suprotno interesima službenog Zagreba.
Onako kako Zagreb preko Ivice Puljića i Nevenke Tromp zamajava Bošnjake “historijskom” rezolucijom, tako Aleksandar Vučić i Milorad Dodik zamajavaju Srbe pričom da je rezolucija usmjerena protiv srpskog naroda.
Predimenzioniranje značaja rezolucije o Srebrenici odgovara i službenom Zagrebu i službenom Beogradu. Jedino ne odgovara Bošnjacima koji moraju shvatiti da će se i nakon usvajanja rezolucije suočavati s istim prijetnjom. Prijetnjom biološkog nestanka i gubitka države.
Kada Nermin Nikšić laže, a kada govori neistinu? Zapravo, najtačniji odgovor je da Nikšić kada govori gluposti jedino tada govori ono što zaista misli. Toliko političko konvektiranje nije viđeno još od Zlatka Lagumdžije i zato s premijerom FBiH počinjem ovaj tekst iako mu je tema nešto posve drugo.
“Nažalost, sve dok je više domaćih političara koji su posvećeni politikanstvu, umjesto da radimo na iznalaženju kvalitetnih rješenja, postoji potreba za intervencijama visokog predstavnika. Radi se o rješenju koje su priželjkivale i javno zagovarale sve dobronamjerne političke opcije”, napisao je Nikšić na Facebooku 27. aprila 2023. godine. Bilo je to onog dana kad je Schmidt suspendovao Ustav FBiH da bi poništio izbornu volju Bošnjaka i nametnuo Nikšićevu vladu.
Godinu poslije pogubljen u nedosljednosti, u političkom samostanu SNSD-a, Nermin Nikšić kaže: “Ovaj današnji sastanak je završen na način da smo opredijeljeni da se pokušamo vratiti na evropski put, da ga deblokiramo, da se okrenemo rješavanju pitanja. Da zajedničkim dogovorom, razgovorom, kompromisom dođemo do zakonskih rješenja koja ćemo mi donositi, a ne koja će biti nametnuta”.
Toliko o Nikšiću, čija uloga je bitna u kontekstu politike koju vodi projekat Trojka gurajući državu Bosnu i Hercegovinu u takvu krizu da se komandant američkih snaga u NATO-u za Evropu usudio pred Kongresom reći da je stanje u BiH teže od onog na Kosovu.
U Bosni i Hercegovini proključalo je odavno i već dugo vremena moglo se naslutiti da će temperatura doći do onog podioka kada se postavlja pitanje je li vrijeme za mobilizaciju. To što sarajevska ćorak-diplomatija nastoji da nas, kao i devedeset neke, ubijedi kako je sve politička igrarija više govori o toj diplomatiji.
Mobilizacija zla i nacionalnog srpskog jedinstva koja se jasno vidi već mjesecima i godinama upućuje na scenarije koje smo gledali davno, koji su bili uvertira zločinima i genocidu, ali iz kojih patriotske snage, sve su prilike, nisu naučile lekciju.
Sve se to moglo spriječiti davno, da je bilo spremnosti u Vijeću za implementaciju mira, odnosno odlučnosti SAD, Velike Britanije i EU da se Milorad Dodik kao ključni izvođač srpskih secesionističkih radova ukloni bezbolno i time rastereti situacija u BiH, ali i srpski narod. Činjenica da o tome nisu pokušali ni razgovarati dovoljno govori o odnosu međunarodne zajednice spram krize u BiH.
To, uz činjenicu da je upravo ta snaga PIC-a instalirala u državnu vlast politike koje su trebale bilježiti i ispunjavati želje SNSD-a i HDZ-a, dodatno budi sumnju da nije isključena mogućnost da je mobilizacija zla posljedica nesposobnosti ili sumnjivih namjera diplomatija u BiH.
A i to smo gledali devedesetih, dok je legalno vodstvo Bosne i Hercegovine pokušavalo sačuvati mir, u Sarajevo su slijetale diplomate iz Evrope i kojekuda, i davali vjetar u jedra Karadžićevim politikama u srpskoj republici Bosni i Hercegovini.
Paralela o paralelizmu tada i danas stvara jezu o mogućem ishodu. Jer, Karadžić je 17. oktobra 1991. godine u Skupštini SR BiH rekao da će “muslimani nestati”, a sedam dana poslije sa partijskim drugovima kreirao skupštinu srpskog naroda i de facto krenuo sa secesijom. Istovremeno su nas iz Evropske zajednice ubjeđivali da mirnim putem trebamo riješiti unutrašnja pitanja.
Kao što nas danas ubjeđuju u isto dok parlament, koji je nasljednik one skupštine srpskog naroda, u kontinuitetu podriva ustavni poredak i državnost Bosne i Hercegovine. A neki novi Karadžić u liku i nedjelu Milorada Dodika poručuje kako s Bošnjacima živjeti ne može i kako je vrijeme za odvajanje entiteta Rs nastalo ostvarenjem Karadžićevih prijetnji muslimanima.
Današnje zasjedanje NSRs, večerašnji miting srpstva u Banjaluci i majski vaskršnji sabor bez dileme se mogu posmatrati kao uvertira u reprizu pokušaja iz 1992. godine.
I neko bi to morao objasniti sarajevskoj ćorak-diplomatiji, ali im prethodno skinuti ružičaste naočale kroz koje posmatraju Dodikovu politiku. Jer, teško je očekivati da Nermin Nikšić, Elmedin Konaković koji lobira za Dodika i Forto koji Amerikom hodi u jumbo jet patikama mogu razumjeti put kojim se kreće srpska politika u Bosni i Hercegovini.
Haos koji godinama živimo u postdejtonskom miru je sve teže podnošljiv, ali ipak podnošljiv. Međutim, ukoliko zbog neodgovornosti nespremno dočekamo konkretizaciju tog haosa, priliku za popravni nećemo imati. Prvenstveno jer su se okolnosti iz devedesetih uveliko promijenile.
Srbija danas nije ona Srbija Miloševića. Srbija je danas prihvatljivi regionalni lider, a to što se naoružava ubitačnim ofanzivnim naoružanjem mora biti jasan signal odgovornim ljudima u Bosni i Hercegovini da je to oružje namijenjeno građanima ove države.
S druge strane, ni unutrašnje okolnosti nisu iste. Sljedbenici Karadžićeve politike i Mladićeve strategije danas imaju legalne institucije kroz koje provode otvorenu disoluciju od Bosne i Hercegovine. Sve više takvo stanje prihvataju i inostrani ambasadori, zbog čega je Dodik postao dobrodošao partner, uprkos politikama i zločinačkim stavovima.
Nesumnjivo je da strujanje mračnih geopolitičkih vjetrova, regionalni tokovi u kojima jačaju hegemonističke pretenzije i unutrašnji haos ukazuju da Bosna i Hercegovina ulazi u period tamnih oblaka iz kojih visi mač nad njenom sudbinom.
Obnovljena aktivna uloga strateške politike Sjedinjenih Američkih Država prema BiH, nakon preuzimanja administracije predsjednika Josepha Bidena 2021. godine je dočekana u BiH javnosti, pogotovo sarajevskoj političkoj javnosti, s velikim očekivanjima u smjeru stabilizacije političke situacije u BiH koja je u dobroj mjeri već institucionalno urušena koordiniranim djelovanjem separatističkih politika SNSD-a i HDZ-a BiH. Još od vremena nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine, SAD su bitno povukle svoje aktivno diplomatsko djelovanje u BiH i prepustile buduće političke procese u BiH predstavnicima Europske Unije. Povlačenjem angažmana SAD-a u korist EU diplomatije je vrlo brzo rezultiralo i krahom međunarodnog autoriteta i integracijskog djelovanja u BiH, nakon što je Miroslav Lajčak u poziciji Visokog predstavnika za BiH 2007. godine udovoljio ucjenama tadašnjih predstavnika iz Republike Srpske, predvođenim SNSD-om i Miloradom Dodikom da povuče odluku prema kojoj su BiH institucije efektivno mogle da nastave da funkcionišu i bez predstavnika Republike Srpske u slučaju pokušaja disolucije BiH institucija kroz nedolazak predstavnika Republike Srpske. Nakon te prve značajne postdejtonske pobjede vlasti Republike Srpske, nizali su se novi uspjesi.
Predstavnici EU su nedostatak političke volje da nametnu integracijsku politiku vlastima Republike Srpske maskirali politikom „kompromisa“, prema kojoj se tražilo od političkih partija u Sarajevu da udovolje novim i rastućim zahtjevima predstavnika Republike Srpske. Primijetivši slabost pozicije EU politike u BiH, HDZ BiH je preuzela politički modus vladajućeg SNSD-a ulaskom u politički savez koji su podupirale i nove desne vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Cilj je bio jasan, da se preuzme kontrola nad postojećim državnim institucijama BiH kako bi se oslabile i urušile. Predstavnici EU su imali samo jednu crvenu liniju, a to je da BiH ostane formalno u svojim međunarodnim granicama. Međutim, za EU nije bilo problematično da u tim granicama de facto vladaju, ne samo lokalne separatističke politike SNSD-a i HDZ-a, već i susjedne države Republika Srbija i Republika Hrvatska kao patroni SNSD-a i HDZ-a BiH. Politika Njemačke u eri kancelarke Angele Merkel je evidentno podupirala politiku podjele interesnih sfera u BiH između Srbije i Hrvatske upravo kao novog modela stabilizacije BiH, čak ignorišući političke stranke iz Sarajeva koje predstavljaju preko 50% glasačkog tijela BiH kao odlučujući faktor. Predstavnici EU u BiH su djelovali u skladu s politikom Njemačke, na način da kroz domaće predstavnike u vlasti, Srbija i Hrvatska de facto preuzmu vladavinu nad BiH institucijama uz posredništvo EU diplomatije kako bi se BiH, prema njihovom viđenju, trajno stabilizirala. Političkim partijama smještenim u Sarajevu je ponuđena samo formalna predstava države BiH kroz opstanak njenih međunarodno priznatih granica.
Rusko-evropski detant u BiH
EU plan za BiH o podjeli de facto sfera uticaja između Srbije i Hrvatske, međutim, nije namirio apetite SNSD-a i HDZ-a BiH, koji su vidjeli takvu EU politiku samo kao sredstvo za formalnu disoluciju BIH kao države, smatrajući da se EU politika može i dalje usmjeriti u krajnji korak mirne disolucije BiH, najprije kroz kontakte s desno orijentisanim partijama unutar EU, s kojima je vladajuća HDZ u Republici Hrvatskoj imala dobre veze, kao i vladajuća SNS u Srbiji. Osim desničarskih partija unutar EU, predstavnici Hrvatske i Srbije su uživali i podršku vladajučeg njemačkog CDU-a, s Angelom Merkel na čelu, kao i Renesanse na čelu s Emanuelom Macronom, koji su formalno podržavali opstanak BiH unutar svojih međunarodno priznatih granica u kojima bi stvarni uticaj bio podijeljen između službenog Beograda i Zagreba. Ako je takav model vladavine u BiH i bio prihvatljiv u Hrvatskoj i njenoj ekspozituri HDZ BiH, Srbija i predstavnici Republike Srpske su otišli korak dalje i intenzivirali svoje kontakte s Ruskom Federacijom kako bi pojačali svoj pritisak i uticaj nad EU politikom, koja je tada uvelike imala bliske ekonomske i energetske veze sa Ruskom Federacijom. Međutim, prodor uticaja Ruske Federacije na politički prostor Bosne i Hercegovine kroz djelovanje SNSD-a ne bi bio moguć bez diplomatskog povlačenja administracije SAD-a, kao i prethodno navedenog štetnog inicijalnog djelovanja predstavnika EU u BiH. U ovom vremenu su probosanske partije iz Sarajeva dezorijentisano i bezuslovno pratile politiku EU prema BiH, čak i kada je to bilo na očiglednu štetu BiH institucija. Najbolji primjer je uspostavljanje mehanizma koordinacije za EU integracije koji su modelirali predstavnici EU u BiH i koji je direktno derogirao ustavni primat BiH države u vanjskim odnosima i dodatno uveo entitetske i kantonalne predstavnike u sistem odlučivanja na vanjskom planu u odnosima s EU. U tom periodu su političke partije u Sarajevu podlegle i pritiscima predstavnika EU da se pristane na uvođenje zakona o prebivalištu, prema kojem povratnička populacija i dijaspora gube dotadašnji uticaj u institucijama entiteta Republika Srpska, što je rezultiralo i preuzimanjem lokalne vlasti u Općini Srebrenica od strane SNSD-a i partija iz Banja Luke, prvi put nakon implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Istovremeno je SNSD u Republici Srpskoj, koristeći ruski uticaj u EU, pokušavao da dobije što više koncesija od predstavnika EU u BiH. U takvom ambijentu 2019. godine, novi predstavnik EU u BiH, Johann Sattler, je odabran upravo zbog svog iskustva u radu s ruskim predstavnicima tokom svoje dugogodišnje službe u Moskvi kroz nominaciju tadašnje ministrice vanjskih poslova Austrije, Karin Kneissil, koja je održavala blisku saradnju s ruskim režimom i ugostila predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina, na svoje vjenčanje, a danas živi u Moskvi i nakon invazije Rusije na Ukrajinu.
Pružanje i odbijanje ruke
Dio sarajevske političke scene koju predstavljaju SDA i DF je bojkotom sastanka s ministrom vanjskih poslova Ruske Federacije, Sergejom Lavrovom 2020. godine, od strane članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića, pokušao otvoreno suprostaviti djelovanju Ruske Federacije u BiH u nadi da će upozoriti predstavnike SAD-a i EU u BiH da je za službeno Sarajevo ruski uticaj neprihvatljiv i direktna prijetnja opstanku BiH kao države. BiH je u tom periodu bila žrtva globalne saradnje Merkelove vladajuće CDU u Njemačkoj s Ruskom Federacijom u sferi energetike dok se predsjednik Francuske, Emmanuel Macron nadao savezu s Ruskom Federacijom i stvaranju zajedničkog fronta protiv Kine i Turske, što se odrazilo i na politiku saradnje između predstavnika EU i Rusije u BiH. Uprkos otvorenom otporu prema uticaju Rusije od strane vladajućih SDA i DF-a ispred službenog Sarajeva, predstavnici EU su i dalje usmjeravali svoje djelovanje i pritisak prema sarajevskoj političkoj sceni u poziciji i opoziciji, tražeći od njih ustupke prema zahtjevima SNSD-a i HDZ-a BiH štetnim za suverenitet BiH.
Hibridna odbrana
U takvim okolnostima je najveća politička partija iz Sarajeva, SDA, sve više uspostavljala veze s vladajućom AK partijom u Republici Turskoj u nadi da bi kroz saradnju s Erdoganom i službenom Ankarom mogla uticati i balansirati interese službenog Sarajeva u kontekstu saradnje predstavnika EU u BiH s predstavnicima ruskog uticaja, poput SNSD-a. Međutim, ovakav razvoj nije dočekan pozitivno od strane EU diplomatije u BiH koja nije željela prodor uticaja Turske kroz SDA. Odnos predstavnika EU je postajao sve agresivniji pod rukovodstvom Johanna Sattlera, posebno zbog rastuće EU desnice voljne da unaprijedi saradnju s Ruskom Federacijom. U takvoj političkoj atmosferi dolazi do otvorene saradnje SNSD-a, kao instrumenta ruskog uticaja i HDZ-a BiH koji je održavao bliske veze s EU desnicom. Navedeni politički savez je podržan i od službenog Beograda i Zagreba koji su imali odlučujući uticaj i na SNSD i na HDZ BiH. EU je također prećutno podržavala navedeni savez kroz, apsurdno, ali i indikativno negiranje postojanja ruskog uticaja u BiH od strane sadašnjeg predstavnika EU delegacije u BiH Johana Sattlera u martu 2021. godine. Rezon iza takvog ponašanja predstavnika EU u BiH jeste da BiH može da predstavlja neutralan teritorij između EU i Rusije ukoliko i jedna i druga strana imaju posredni veto nad odlukama BiH institucija i kao dio globalnih napora EU zemalja da se s Rusijom uspostavi ravnoteža, ako ne i saradnja na Evropskom i globalnom planu.
Stara očekivanja u sukobu s novim realnostima
Tokom navedenog perioda, SAD su pasivno podržavale nastojanja EU predstavnika da s Rusijom nađu modus vivendi u BiH. Međutim, ovakva dinamika između SAD-a i EU predstavnika u BiH se vrlo brzo mijenja nakon invazije Rusije na Ukrajinu. SAD prvi put nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine preuzimaju aktivnu i vodeću ulogu u BiH. Percepcija novog aktivnog angažmana SAD-a u BiH od strane političkih partija u Sarajevu se zasnivala na motivaciji SAD-a da suzbije uticaj Ruske Federacije u BiH koji je kroz odobravanje predstavnika EU u BiH našao svoj put kroz predstavnike vlasti Republike Srpske, odnosno vodeći SNSD. Međutim, realnost je bila bitno drugačija, barem u inicijalnom periodu, gdje se fokus politike SAD-a uglavnom oslanjao na uklanjanje slabijeg, ali potencijalno značajnog uticaja Turske u BiH kroz djelovanje SDA, dok su istovremeno vidjele invaziju Rusije na Ukrajinu kao priliku da u regionu Zapadnog Balkana trajno politički pridobiju predstavnike službenog Beograda i njihovih satelita u BiH i Crnoj Gori. Međutim, vitalnost Rusije i njenog uticaja u regionu je inicijalno potpuno potcijenjena od strane SAD-a zbog pogrešne kalkulacije da je Ruska Federacija napravila ključnu stratešku grešku invazijom na Ukrajinu. Vojni potencijal Ruske Federacije se smatrao preuranjeno uništenim zbog početnih neuspjeha u Ukrajini i očekivalo se da će ekonomske sankcije SAD-a dovesti do naglog pada ekonomije, ako ne i pada samog režima u Rusiji. EU je u međuvremenu i dalje pokušavala da sačuva energetski i sigurnosni odnos s Rusijom u nadi da će početni neuspjesi Rusije i ekonomske sankcije privesti invaziju Ukrajine kraju kako bi se sa što manje štete nastavili dotadašnje međusobne veze. Ipak, fleksibilnost ekonomije i vojno-industrijskog kapaciteta održava Rusku Federaciju uprkos ekonomskom i vojnom pritisku SAD-a i njenih NATO saveznika.
Kurti na vrijeme stiže na Kosovo
Napori SAD-a da pridobiju Srbiju koristeći trenutnu slabost Ruske Federacije su bili osujećeni odbijanjem predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića da nedvosmisleno odbaci uticaj predstavnika Ruske Federacije i pridruži se zapadnoj koaliciji koju predvodi SAD protiv Ruske Federacije. Uprkos ličnim i otvorenim naporima i samog ambasadora SAD-a u Srbiji, Christophera Hilla, pomaka u odbacivanju Ruske Federacije kao patrona režimu u Beograda nije bilo. Pokušaji ambasadora Christophera Hilla u Srbiji su potpuno osujećeni kontinuiranim održavanjem bliskih veza predsjednika Vučića s predstavnicima Ruske Federacije, uprkos određenim manevrima službenog Beograda da se takav odnos barem dijelom prikrije ili umanji. Službeni Beograd je čak vidio priliku da dobije koncesije od SAD-a prema Kosovu pokrenuvši agresivnu kampanju uspostavljanja de facto kontrole Srbije nad sjevernim dijelom Kosova uz podršku predstavnika State departmenta kroz uspostavu Zajednice srpskih opština. U takvim okolnostima je odnos između Kosova i SAD-a prvi put trpio, što je dovelo i do bizarnog sankcionisanja premijera Kosova, Albina Kurtija od strane State departmenta jer nije bio kooperativan s politikom pridobijanja Srbije kroz koncesije na teritoriji sjevernog dijela Kosova. Albin Kurti je uporno upozoravao na iluzornost napora predstavnika SAD-a da pridobiju Srbiju i njene satelite u zapadnu orbitu zbog trajnih političkih i kulturnih veza s Ruskom Federacijom. Albin Kurti, suočen s politikom pridobijanja Srbije na račun Kosova, je bio primoran da preduhitri svoje zapadne partnere i unilateralno preuzme vlast na sjeveru Kosova kako Srbija ne bi dobila željenu de facto kontrolu. Albin Kurti je vidio što neiskusni predstavnici SAD-a nisu mogli vidjeti i to ga je koštalo sankcija od strane i SAD-a i EU. Ipak, pravovremenim djelovanjem, Kurti je spasio Kosovo od trajnih posljedica privremene pogrešne i naivne politike SAD-a prema Srbiji.
Teksaški rulet, stavi sve na crveno
Analogna politika pridobijanja dotadašnjih saradnika predstavnika Ruske Federacije i uticaja se primijenila i od strane ambasadora SAD-a u BiH, Michaela Murphyja, prema predstavnicima Republike Srpske u BiH, odnosno prema predsjedniku SNSD-a, Miloradu Dodiku. Zbog navedene politike, Milorad Dodik i njegov SNSD su bili predstavljeni kao novi budući partner s promijenjenom politikom. Predstavnici SAD-a u BiH su čak i aktivno kroz otvoreni uticaj na određene političke stranke iz Sarajeva poput SDP-a, NiP-a i NS-a iza kulisa tražili i da se Dodik održi kao ključni faktor odlučivanja u BiH, kako bi se dokazao benefit prelaska iz ruskog u zapadni blok predvođen SAD-om. Međutim, takve nade i očekivanja su bila jednostrana, ako ne i iluzorna. Aktivna podrška predstavnika SAD-a i EU glavnom političaru Republike Srpske, Miloradu Dodiku, da uđe u državnu vlast s pravom veta nad institucijama BiH također nije dalo predviđeni rezultat pridobijanja ni Republike Srpske, niti susjednog patrona Republike Srbije. Procjena State departmenta da će zbog očekivanog kraha Ruske Federacije kao ekonomskog i vojnog faktora Aleksandar Vučić i Milorad Dodik prekinuti kontakte s predstavnicima Ruske Federacije, se pokazala potpuno pogrešnom, ako ne iluzornom. BiH, Kosovo i Crna Gora bi platili trajni politički ceh da su se napori i predviđanja State departmenta ostvarili.
Turska strateška dubina/autonomija
Dok se strategija SAD-a oslanjala na pridobijanje predstavnika Republike Srpske u BiH i Republike Srbije u regionu, istovremeno se nastavila agresivna politika prema potencijalnom uticaju Turske, kako u širem regionu Bliskog istoka i Mediterana, tako i u BiH. Politika SAD-a u BiH je djelovala u skladu i s njenom globalnom politikom prema Turskoj za vrijeme administracije Baraka Obame, posebno u suzbijanju političkog uticaja Turske u Egiptu svrgavanjem demokratski izabranog Mohameda Morsija od strane Egipatske vojske izdašno finansirane od strane SAD-a ili tiha prvobitna podrška administracije SAD vojnom puču protiv vladavine AKP u Turskoj 2016. godine. Ipak, odnos SAD-a prema Turskoj pod administracijom Donalda Trumpa dovodi do uspostavljanja kordijalnih odnosa s Turskom. Međutim, dolazak administracije Josepha Bidena će vratiti politiku njegovog prethodnika Baraka Obame suzbijanja uticaja Turske gdje god je moguće. Nastavak politike iz vremena Obamine administracije se mogla pročitati i kroz promociju Dereka Cholleta u State departmentu koji je dugogodišnji favorit grčkog i armenskog lobija u SAD-u poznat po svojim antiturskim stavovima. Politika State departmenta globalno se veoma agresivno fokusirala i na promjenu političke paradigme i u samoj Republici Turskoj kako bi vratila potpuni uticaj nad vanjskom politikom te zemlje, nakon iskazane strateške autonomije koju je AKP predvodila po uzoru na Francusku vanjsku politiku. Međutim, za razliku od strateške autonomije Francuske, SAD se nisu mogle pomiriti s gubitkom potpunog uticaja nad vanjskom politikom Turske. Politika SAD-a je aktivno pokušavala da disciplinira Tursku kroz embargo na izvoz oružja, od Patriot sistema protuzračne odbrane, do F-35 borbenih aviona. Međutim, to se nije desilo i svi pokušaji State departmenta da discipliniraju Tursku i vrate političku paradigmu na period prije dolaska AKP-a na vlast nisu imali efekta.
Vladavine manjine
Iako u BiH uticaj Turske nije bio ključan faktor, ipak je za SAD predstavljao potencijal kroz bliske odnose između najveće političke partije u BiH, SDA i vladajuće AK partije u Turskoj. Predsjedništvo BiH bez uticaja Hrvatske koja je istovremeno članica i EU i NATO saveza, je za SAD predstavljalo prvorazredni problem u vidu suzbijanja potencijalnog Turskog uticaja nad tom bitnom institucijom. State department pod novom administracijom je smatrao da je od najviše važnosti osigurati susjednoj Hrvatskoj veto u Predsjedništvu BiH i suzbiti SDA kao politički faktor u BiH, što je podrazumijevalo i izmjenu samog Dejtonskog mirovnog sporazuma sadržanom u Aneksu 10, odnosno Ustava BiH. Predstavnici SAD-a u BiH nisu gubili mnogo vremena pokušajem da reformom Ustava BiH pred izbore 2022. godine trajno osiguraju de facto predstavnika Hrvatske u Predsjedništvo BiH kroz elektorski inžinjering koji bi favorizirao HDZ BiH, koji sam nije imao birački kapacitet da trajno osigura poziciju u Predsjedništvu BiH. Odbijanjem SDA i građanskih stranaka u BiH da se prijedlog SAD-a i EU, predvođen Matthew Palmerom i Angelinom Eichorst u Neumu 2022. godine provede u djelo, dolazi do direktnog uplitanja i u sami izborni proces i sastavljanja vlasti nakon izbora 2022. godine, gdje SAD odobravaju OHR-u da uvede izborne promjene koje će uvođenjem efektivne vladavine manjine kroz klub Hrvata Doma Naroda Federacije BiH efektivno predati susjednoj Hrvatskoj de facto veto nad Federacijom BiH. Predsjedništvo BiH je ostalo jedino otvoreno pitanje za SAD zbog potrebe promjene Ustava BiH, gdje OHR nije mogao intervenisati. Međutim, pobjeda kandidata opozicionih partija u Sarajevu na mjesto, koje je prethodno držala SDA, je barem privremeno za SAD uklonila bilo kakvu bojazan od uticaja Turske u BiH.
Manevar zvani Ludi Ivan
Međutim, uprkos svim naporima, iznenada se diplomatska oluja odstranjivanja potencijalnog uticaja Turske u BiH od strane SAD u BiH naglo privodi kraju. Već vidimo ubrzani zaokret politike SAD-a prema Turskoj globalno, ali još važnije prema saradnicima Ruske Federacije poput SNSD-a. Kako je rat u Ukrajini eksponirao određene slabosti zapada i iznenađujuće vitalnosti Ruske Federacije, SAD su konačno uvidjele Rusiju kao stvarnu prijetnju svojim interesima. Nikakav krah ekonomije, vosjke ili režima u Rusiji više nije realna prognoza. Rusija je ponovo postala prvorazredni problem za interese SAD-a na evropskom kontinentu, ne samo zbog dokazane ekonomske fleksibilnosti i industrijske moći Ruske Federacije, već i zbog čvrstog saveza Rusije s Kinom. U takvim okolnostima SAD nemaju više prostora da rizikuju odnose s Turskom, članicom NATO saveza, koja poput Francuske preferira stratešku autonomiju, odnosno tranzakcijski odnos. SAD je u novim okolnostima ubrzo shvatila da bi nastavkom svoje agresivne politike prema Turskoj moglo doći do preusmjerenja Turske iz pozicije strateške autonomije u potencijalnog direktnog saveznika Rusije i Kine, što bi za SAD predstavljalo potpunu geopolitičku katastrofu. Vidno je da su SAD odlučile da se nova Turska strateška autonomija mora prihvatiti, jer je bolja od alternative. SAD su barem privremeno promijenile svoj dugogodišnji suprotstavljeni odnos prema Turskoj, što se već počelo odražavati i na BiH i samim tim dolaze i nešto blaži tonovi u BiH i prema SDA od strane predstavnika SAD-a u BiH.
Povratak na austrougarsku strategiju
Politika SAD-a u BiH je zapravo pred istom dilemom u kojoj je nedavno bila i politika SAD-a prema Turskoj. Na pitanje da li su SAD spremne na trajni gubitak Turske u okolnostima gdje je Rusija dokazala da izolacija od strane zapada više nije moguća, SAD su jasno odgovorile, nisu spremne na takav rizik. Istovjetno, politika State departmenta u BiH također neće rizikovati da dalje naruši odnose sa SDA kao najveće političke partije koja svoje glasačko tijelo crpi u najbrojnijem bošnjačkom narodu. Pokušaj da Hrvatska kroz HDZ BiH s minornim glasačkim tijelom, kroz mehanizme vladavine manjine, zajedno s proruskim SNSD-om i Srbijom kontrolišu BiH, je propala politika zbog tvrdog i trajnog uticaja Ruske Federacije nad SNSD-om i nad susjednom Srbijom. Kako bi suzbili uticaj Rusije u BiH, SAD i EU će morati naći načina da promovišu interese probosanske i građanske opciju u BiH. Samo u takvoj konstelaciji odnosa može doći do efektivne izolacije SNSD-a i uticaja Rusije u BiH od strane SAD-a u BiH po uzoru na nekadašnju austrougarsku administraciju koja je upravo u Bošnjacima vidjela ključnog saveznika u BiH protiv uticaja susjedne Srbije i Rusije na Balkanu. Nužnu štetu upravo takvog odnosa mora podnijeti susjedna Hrvatska vlada i njena BiH ekspozitura HDZ BiH zajedno sa pokušajima indirektne vladavine nad većinom stanovništva BiH. Takav ishod bi bio i logičan, jer je teško za očekivati da bi HDZ BiH, s biračkim tijelom koji predstavlja manje od 10% populacije BiH, mogao efektivno i kroz instrumente vladavine manjine dugoročno kontrolisati procese na nivou BiH i Federacije BiH s većinskim i dominantnim bošnjačkim stanovništvom, posebno bez dosadašnje pomoći SNSD-a koji je konačno odstranjen od SAD-a kao budući partner. Bilo kakva kontrola institucija BiH od strane HDZ-a BIH i SNSD-a bi nužno jačala uticaj Rusije u BiH na štetu interesa SAD-a. Nadati se da su predstavnici SAD-a u Sarajevu i u Washingtonu trajno uvidjeli da buduća stabilnost BiH ne leži u dosadašnjoj politici uspostavljanja hegemonije Hrvatske i Srbije u BiH, već na poštivanju političke uloge najvećeg naroda u BiH i građanske opcije kao temelj budućnosti i stabilnosti BiH u savezništvu sa SAD-om.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
