Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Moral i harmonika, Milanko i Gordana

Ovaj ćemo oktobar najviše pamtiti po već opipljivom strahu od rata zbog srljajućih ataka na mir Milorada Dodika i njegove hoću-neću politike koja je u drugi plan potisnula i vjerovatno najvažniji događaj za pravosudni sistem ove zemlje: konačnom smjenom Gordane Tadić s mjesta glavne tužiteljice, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine odsviralo je kraj eri Milana Tegeltije. To je odlično detektirao Dragan Mektić, nekadašnji ministar sigurnosti BiH i jedan od rijetkih koji je mandat koristio prozivajući Tužiteljstvo zbog apsolutnog ignoriranja borbe protiv korupcije, ali i zbog daleko gore pravosudne prakse – progona neistomišljenika i konkurencije optužnicama. Komentirajući smjenu Gordane Tadić, Mektić je isti dan poentirao: “U moru sumornih, napokon i jedna dobra vijest. Borba se ipak isplatila. Ništa više neće biti kao prije, a posebno pakovanja i montiranih optužnica. Ovo ne bi trebao biti kraj, već početak njene krivične odgovornosti”.

Najjači kandidat, ali …

Zaista, grijesi bivše glavne tužiteljice daleko su veći od pobrojanih u radu Ureda disciplinskog tužitelja, no teško je povjerovati da će zbog – kolokvijalno rečeno – bahatog korištenja službenih ovlasti njezina odgovornost doći na dnevni red bilo kojeg suda i baš zato pitanje svih pitanja – zašto nijedan glavni tužitelj nije dočekao kraj mandata – mora biti ključna lekcija za budući rad Tužiteljstva, jer odgovor – naravno – znamo, a indirektno ga je ponudio i sam predsjednik VSTV-a vajkajući se između teškog političkog pritiska i zanemarivanja etike. Što se u konačnici svodi na isto, ne samo zato što se politika na ovim prostorima takmiči sa najstarijim zanatom na svijetu već još i više zato što ovdašnji političari i zakon i državu i ljude smatraju osobnim vlasništvom. Pa se i njihovi kadrovi ponašaju u skladu s tim. Da je tako, potvrdile su i reakcije na smjenu – od HNS-a do Tegeltije. Ovaj Dodikov trbuhozborac, kome je, valjda, partijski zadatak da dokazuje političku (nad)moć nad pravosuđem, ako je suditi po seriji fotografija koje su kolale nakon njegova rođendanskog slavlja, do posljednjeg je časa – iz samo njemu znanih razloga – vjerovao da će Gordani Tadić kazna biti umanjena na sjednici VSTV-a. I da će, zapravo, uspjeti da sačuva svoj utjecaj koji je nemilice koristio i tako dobrim dijelom kumovao teškim propustima glavne tužiteljice. Koja je, bit će, od njega i naučila da su nerad i kafansko uređivanje tužiteljskih predmeta najsigurnija politička iskaznica za napredovanje, s obzirom na to da bivši predsjednik VSTV-a ne krije da mu je savjetnička politička pozicija vrhunac karijere. Da nije bio zauzet proslavom uz vlastitu harmoniku, ne bi Dodik ni dovodio drugog svirača u Predsjedništvo.

Kako god, za ovu je zemlju i normalan svijet koji u njoj živi najljepša muzika čišćenje pravosuđa od njegovih ostataka, u šta bez sumnje spada i smjena Gordane Tadić. Da je tako, svjestan je i novoimenovani vršitelj dužnosti glavnog tužitelja Milanko Kajganić. U svojim prvim izjavama rezolutno je poručio: Nisam Tegeltijin! Kajganić (1975.) se školovao za policajca – srednju, a potom i višu školu unutrašnjih poslova završio je u Banjaluci 1998, a onda u istom gradu diplomirao i na Pravnom fakultetu 2005. Sve vrijeme školovanja i bio je policajac: u MUP-u RS-a od 1994. godine, napredovao je u službi do Inspektorata, da bi 2007. postao tužiteljski istražitelj u Specijalnom tužilaštvu u Banjaluci. Već godinu kasnije položio je pravosudni ispit, a 2014. je imenovan za državnog tužitelja. Samo koji mjesec kasnije pravosuđu BiH počeo se događati Tegeltija. Iako je prilikom njegova izbora za vršitelja dužnosti vođena podugačka debata tokom koje je više puta rečeno kako on nije najkvalitetniji kandidat, zamjeralo mu se neiskustvo, mladost, mali broj slučajeva i skoro nijedan jači, sve pobrojano može se iščitati i kao njegova prednost jer može značiti da baš i nije bio osoba od povjerenja glavne tužiteljice. Upravo je Kajganić zamijenio sada već bivšu Gordanu Tadić na mjestu šefa Odjela za ratne zločine, a na sjednici se moglo čuti da je vidno popravio Odjel, ako se takvo nešto i može reći za Tužiteljstvo koje u izvještajima međunarodnih promatrača redovito biva detektirano kao rak-rana cijelog pravosuđa. To se naročito odnosi na Posebni odjel za ratne zločine koji je i najčešće pod paskom međunarodnih monitoringa: u septembru 2020, kada je sutkinja Joanna Korner prezentirala svoj izvještaj, istaknula je upravo podatak da Tužiteljstvo BiH nije napravilo napredak u radu na predmetima ratnih zločina u odnosu na 2016. godinu. No, VSTV je rekao svoje i Kajganić zaslužuje šansu. Period vršitelja dužnosti treba posmatrati ne samo kroz prizmu umanjenih ovlasti o kojima je i sam govorio već i kao mogućnost. Da je tako, pokazuju već neke najave, od kojih je nesumnjivo strateški najbitnija da će Diana Kajmaković biti novi šef Posebnog odjela za korupciju pa samim tim najvažniji suradnik Kajganovićev. Samo su dobri lideri spremni najveće konkurente birati u najuži krug suradnika.

Diana Kajmaković je, po reakcijama na samoj sjednici VSTV-a, bila najjači kandidat za v. d. glavnog tužitelja. Između redova se moglo naslutiti da je i disciplinsku prijavu zaradila da bi na vrijeme bila eliminirana. Predsjednik VSTV-a nije krio poštovanje spram teških tužiteljskih predmeta koje je dovela do osuđujućih presuda, a njegove kolege-članovi istakli su da ima 26 godina radnog staža kao tužiteljica, od toga 13 u Tužiteljstvu BiH i uz to nemali broj jako složenih slučajeva. S obzirom na to da je još u vrijeme angažmana u Kantonalnom sarajevskom tužiteljstvu važila za ubjedljivo najjačeg profesionalca koji uz to ima i neophodne tužiteljske hrabrosti, varijanta vođe Posebnog odjela za korupciju mogla bi Mektićevu izjavu upisati u proročanske, u onom dijelu koji se odnosi na montiranje optužnica. Ako iko poznaje sklonosti i metode Olega Čavke i njegovih kako-kad bratskih (ne)prijatelja i može ih zaustaviti, onda je to upravo Diana Kajmaković. To i jeste pozicija koja zahtijeva iskustvo, neophodno ne samo za teške predmete već još i više za spremnost da se suprotstavi političkim pritiscima. Čavka je zapravo najbolji primjer da se glavni tužitelji mijenjaju, a njihovi batinaši o(p)staju: istim žarom kojim se – nekada davno – obračunavao sa svojim šefom u Sarajevskom kantonalnom tužiteljstvu, hakirao je glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina i u njegovo ime pisao mailove. Kasnije je uznapredovao, pa su i dokazi pronalaženi u njegovom domu, što bivšu glavnu tužiteljicu nije omelo u namjerama da baš njemu povjerava sve one istrage za koje je bila lično zainteresirana. Više je puta disciplinski kažnjen, no nikada nije odgovarao za odštete koje su iz državnog budžeta plaćane zbog izmišljenih slučajeva.

Čavka je odličan primjer

Zapravo su čavke najveći razlog što je pravosuđe BiH dospjelo na tako niske grane. A tu leži i odgovor na ono pitanje predsjednika VSTV-a s posljednje sjednice: šta se dogodi s ljudima pa zaborave na etiku? Moral jednostavno nema množinu, zasniva se na principima i društveno prihvatljivim normama, a naše društvo i naše pravosuđe – Čavka je odličan primjer – nema problem sa rastegljivošću ovog pojma. Do te mjere da je posve jasno kako obračun s korupcijom, političkim uplitanjem i ostalim pošastima i treba početi u pravosuđu. Transparentnost je prvi aksiom, ali i pročišćavanje vlastitih redova ukoliko se išta zaista želi postići. Dok se to ne dogodi, jedan od nespornih autoriteta u našem pravosuđu, sudija Branko Perić imat će razloga za skepsu. Kao vrhunski poznavatelj prilika u kojima se i sam bori s vjetrenjačama, sudija Perić je napisao dovoljno tekstova koji mogu biti savršen pokazatelj kako krenuti naprijed. Za početak, vrijedi vjerovati da je novi lider Tužiteljstva riješen da ih uvaži. I s riječi prione na djela.

Analiza Senada Avdića: Kako je Dodik, poput Karadžića prije 30 godina, “probosanske” političare uhvatio na spavanju i krivoj nozi!

Sarajevo, BIH - 20. novembar 2018:Izgovarajući i potpisujući svečanu izjavu, Milorad Dodik, koji će u narednih osam mjeseci biti predsjedavajući po sistemu rotacije, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović preuzeli su dužnost kolektivnog šefa države, koju će obavljati naredne četiri godine ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )

U danu u kojem je lider Srpske demokratske stranke Radovan Karadžić sa govornice Skupštine Bosne i Hercegovine zaprijetio “nestankom jednog naroda”, ukoliko krene “autostradom pakla” (nezavisnosti i suvereniteta BiH), 14. oktobra 1991. godine, skupštinskom dvoranom je poletio papirni aviončić. Pratio sam kao hipnotisan njegov let, dug, siguran i pravilan sve dok nije prizemljio negdje oko stola na čijem se čelu nalazio predsjednik Skupštine Momčilo Krajišnik. Nisam vidio ko je lansirao papirnatu letjelicu, neko od kolega je otvoreno posumnjao na poslanika (Stranke demokratske akcije) Senada Šahinpašića-Šaju, koji je u skupštinskoj sali, hodnicima, kao i izvan tog zdanja, u “svakodnevnom životu”, na svakom koraku ispoljavao sličan šeretski egzibicionizam.

Ako u autorstvo nad papiranitim NLO-om nisam bio siguran, na drugu jednu skupštinsku šalu i maskaru poslanika Šahinpašića sam otvorio četvere uši: “Pliva patka, pliva guska/ova zemlja biće Turska”, recitirao je tokom još jedne burne rasprave o budućnosti BiH, krcate surovim prijetnjama, ucjenama, bijesnim ultimatumima… Recitaciju je izveo poluglasno, ali dovoljno razgovijetno da ga čuje prisutna dopisnica Radio-Televizije Beograd Rada Đokić. Isto večer centralni dnevnik Miloševićeve televizije otvoren je Đokićkinim patetično-dramatičnim alarmom zbog Šajine panislamisitičke provokacije-stihoklepine.

Imao je poslanik Šahinpašić, koji nije bio samo dvorski klovn familije Izetbegović, nego i važan konsultant i poluga u financijsko-logističkim operacijama tih mjeseci, umiješane prste i u financiranju magazina “VOX” na čijoj je naslovnoj stranici objavljen Ivo Andrić nabijen na olovku, a među tekstovima objavljen izmaštani “humoristički” plan  doseljavanja (4 miliona) Turaka na prostor Bosne i Hercegovine. Nekoliko godina kasnije u (kontra)tužbi Savezne Republike Jugoslavije protiv Bosne i Hercegovine ta se imbecilna neoosmanska dosjetka našla među dokaznim materijalom za njenu planiranu islamsku okupaciju.

TAJNI KARADŽIĆ I TRANSPARENTNI DODIK

Onaj papirnati aviončić zajedno sa podsjećanjem na tradicionalnog bosanskog Velikog saveznika sa Bosfora, prema stanovitim interpretacijama SDA-ovske šizofrene hermenautike trebala je upozoriti Karadžića i druge planere “nestanka jednog naroda” da takav scenarij neće dopustiti NATO (avijacija) čiji je najveća platforma u ovom dijelu svijeta bratska Turska.

Mnogo je prijetećih sličnosti, istorijskih paralela, turobnih asocijacija koje povezuju “onaj”  14. oktobar, sa ovim najnovijim, od prošlog četvrtka u kojem je Milorad Dodik najavio ispisivanja Republike Srpske iz ključnih ustavno-pravnih aranžmana koji tvore današnji sigurnosni, pravni, ekonomski poredak Bosne i Hercegovine. I Dodik, zastupnik Markovićevih Reformista, sjedio je u sali Parlamenta BiH i “onoga” oktobra.

Najbitnija poveznica između ta dva trideset godina udaljena događaja jeste neprekinuti kontinuitet secesionističkog djelovanja glavne političke struje Srba u BiH i tvrdoglava odlučnost da se ona realizira neovisno od procedura, zakonskih normi, mogućih, bolje rečeno, izvjesnih posljedica. Iz te bazične idejno-programske analogije, izvode se sve druge podudarnosti i korelacije Karadžićeve i Dodikove najave, ili obećanja raspada Bosne i Hercegovine. Kao i današnji štićenik zatvora u Londonu i njegov poštovatelj i sljedbenik iz Laktaša nastupio je samouvjereno i beskompromisno, prijeteći i omalovažavajući ne samo političke protivnike, domaće i strane, nego su i jedan i drugi svoje sunarodnjake koji su bili protiv, ili samo rezervirani i kritički nepovjerljivi prema njihovom radikalističkom projektu, otpisivali, kasnije i progonili kao izdajice, otpadnike, strane plaćenike, “Alijine/Bakirove Srbe”.

Vjerovali, ili ne i tada, prije tridesetak godina u Bosni i Hercegovini je postojalo pravosuđe, tužitelji i sudije, postojala je policija, javna i tajna, postojali su zakoni koje su oni štitili, Ustav koji je ultimativno obavezivao na  njegovo poštivanje… Može izgledati znanstveno-fantastično podsjećanje da je i tih ključnih “godina raspleta” u Jugoslaviji postojale ambasade najmoćnijih zemalja svijeta, da je postojala zabrinutost Evropske zajednice, da su po BiH špartali nekakvi živopisni Evropski posmatrači, kojima su se kako se stvar zaoštravala i približavala krvavom raspletu pridružio i robustan kontigent vojnika Ujedinjenih nacija… I šta je sve to skupa promijenilo na stvari, koliko je pomoglo u odvraćanju od planirane i najavljene kataklizme, nepotrebno je podsjećati.

On što bitno razlikuje Dodikovu od Karadžićeve najave razdruživanja od institucija BiH je što je ova posljednja uredno, dugo vremena ne samo pripremana, nego transparentno najavljivana u brojnim (ne)prilikama i povodima. I prije prvih njegovih najava referenduma, koje su, navodno, bile reakcija na odluke Ustavnog suda BiH vezane za (ne)ustavnost obilježavanja Devetog januara, lider SNSD-a je javno komunikacijsko polje kontaminirao secesionističkim zasadima, te uz pomoć svojih brojnih šaptača iz BiH i Srbije taj narativ normalizirao, učinio ga ravnopravnim u javnom diskursu, i etabliranom tačkom dnevnog reda u političkim raspravama.

Radovan Karadžić je, s druge strane, prije trideset godina sa skupštinske govornice urbi et orbi objelodanio postojanje plana/projekta o kojem se praktično do toga trenutka ništa nije znalo, koji se tajno, zavjerenički smišljao, operacionalizirao i pripremao za svoju konačnu izvedbu (popločavanje “autostrade” pakla” i “nestanak jednog naroda”…). Niko do tog trenutka, uključujući i Karadžićeve partnere u vlasti, lokalne, pa ni strane tajne (kontra)obavještajne službe nije znao, niti je mogao i pretpostaviti kakav se paralelni jezivi scenarij u konspiraciji priprema dok se javno vode iscrpljujuće, beskorisne rasprave o budućnosti Jugoslavije i sudbini Bosne i Hercegovine. U najdubljoj ilegali, djelovala je i razmahala se cijela jedna industrija smrti, mašinerija destrukcije koju je preko svoje razuđene agenture gradio nacional-socijalistički režim Slobodana Miloševića. Sve tajne predratnog djelovanja Državne bezbednosti Srbije sa Jovicom Stanišićem i Frankom Simatovićem na čelu u raznim poslovima i (pred) radnjama, od naoružavanja srpskog stranovništva, regrutiranja parapolicijskih odreda smrti i pripremanje za skorašnje vatreno krštenje, još se do kraja nisu rasvijetlile ni nakon deceniju i po sudskog procesa i nepravomoćne presude protiv njih dvojice u Haagu.

Paramedicinska secesija

Nije se, sve dok to nije Karadžić razgovijetno poručio, znalo kako će se u predstojeći burnim vremenima ponašati Jugoslovenska narodna armija, ali to je od tog trenutka postalo samorazumljivo: niko nije lud da prijeti oružanim raspletom ukoliko uz sebe nema tada jedinu legalnu vojnu silu. Neposredni dokazi, dokumenti i presretnuti razgovori, kojima je skinuta pozlata sa neutralnosti i himera općenarodnog karaktera JNA, poput plana RAM, samo su izoštravali svirepu, dijaboličnu ozbiljnost Karadžićevih prijetnji.

Reakcije sarajevskih, prije svega bošnjačkih vlasti na nedvosmislenu prijetnju i izravan nagovještaj pokolja, bile su smušene, nedorasle, slabo promišljene i još konfuznije artikulirane. Ta je vlast bila opijena “himberom” vlasti koje se dočepala, mnogo je više bila “navučena” na blagodeti i raskošne plodove buduće tranzicije i privatizacijske Arkadije, izgradnji novih identitetskih obrazaca “svog naroda” nego što je radila na promišljenom, adekvatnom odgovoru na prijetnju nestankom. Niko  nije mogo spriječiti nadolazeću tragediju, trebalo se i moralo zrelije i odgovornije poraditi na smanjenju njenih razmjera i amortiziranju posljedica.

Nije mnogo vremena proteklo od Karadžićevog razotkrivanja najmračnijih tajnih planova i verbalne pirotehnike za skupštinskom govornicom do prvih rafala po građanima u neposrednoj blizini Skupštine BiH – samo pola godine. Nedovoljno, prekratko za ozbiljno preduprjeđivanje ili zaustavljanje ili ozbiljno provedene internacioniliziranje nipošto olako obećanog nasilja koje je (u)slijedilo.

Reakcije “političkog Sarajeva”, vlasti, opozicije, analitičara, manijakalnih pisaca “reagovanja” na Dodikovu najavu oduzimanja važnih ovlaštenja i prerogativa kao uvod u secesiju i pravnu i sigurnosnu neizvjesnost, gotovo da se nisu po smislu,  promišljenosti i političkoj artikuliranosti previše razlikovale od onih “protestnih” papirnih aviončića i turkofilskih rima poslanika Šahipašića sa početka ovog teksta i početka onog rata. Reakcije najodgovornijih državnih i političkih subjekata kreću se od sumnje u ozbiljnost Dodikovih najava (“ma nema šanse”, “proći će ga te bubice”), preko kafansko-džamijskih paramedicinskih opservacija članova Predsjedništva BiH (“Dodik mora promijeniti terapiju“, Željko Komšić“Dodik radi uzaludan posao koji nikako ne može dati rezultate”Šefik Džaferović ) do diletantskih, pseudoumirujućih relativiziranja kojima se želi uvjeriti javnost kako je riječ o “uobičajenoj, prolaznoj, predizbornoj retorici”, odnosno da će se “Sve završiti po onoj narodnoj tresla se gora, rodio se miš” (Bakir Izetbegović).

Zajedničko svim tim “šokovima i nevjericama”, kao i drugim koje su u valovima stizale sa nižih i manje odgovornih razina je što na Dodikove najave, prijetnje, jednostrane poteze gledalo kao na izolirani incident, lični hir, “mali trenutak slabosti”, a ne kao završni čin jednog teškog, dugotrajnog, iscrpljujućeg,  procesa čiji je konačni cilj stvarnje Velike Srbije, ili ako vam je milije i lakše Srpskog sveta. To je završni čin “krvave bajke” koju je prije 35 godina Slobodan Milošević najavio objašnjavajući njenu neminovnost riječima da će se dešavati “statutarno nestatutarno, ustavno, ili neustavno, demokratski ili nedemokratski”. Milorad Dodik već 5-6 godina ni o čemu drugom gotovo da i ne govori, otvoreno, bez nepotrebnog okolišanja i mimikrije. Ako je političkim  i državnim čimbenicima zamorno slušati njegovu “pokvarenu ploču” o nefunkcionalnoj BiH i vraćanju nadležnosti entitetu RS, neka promijene ploču. Neka pogledaju nasumice odabrani jutarnji program na nekoj režinskoj TV stanici u Srbiji, ili bilo koju epizodu “Ćirilice” Milomira Marića, neka bace pogled na portale “Sve o Srpskoj” i tekstove Nenada Kecmanovića i Darka Tanaskovića, ili Kusturicinu “Iskru”“Novosti” Milorada Vučelića. Neka dijagonalno pročitaju ili krajičkom uha saslušaju o čemu se i kako govori na seriji beogradskih okruglih stolova na kojima se bez ikakvog zazora priziva dokidanje vještačke, nefunkcionalne, propale tvorevine Bosne i Hercegovine. Abdulah Sidran je ne tako davno rekao/napisa  da u Beogradu “barem dvije hiljade ljudi svakodnevno mukotrpno radi na tome da ne bude Bosne i Hercegovine”.

Što na umu to na džumu

Smušenost, zatečenost, nedoraslost “probosanskih snaga” da primjereno, odgovorno reagira na “hroniku najavljene smrti” vlastite države, nije pitanje ove ili one političke garniture, ona je došla kao posljedica višegodišnjeg, višedecenijskog truda i napora, nerada i nesolidnosti, kriminalnog, fatalnog uništavanja supstance sistema, korupcijom, kriminalom, nekulturom, primitivizmom, neprosvijećenim antimodernizmom, antievropejstvom, antiintelektualizmom. Izvjesni hodža iz Sarajeva na Dodikov secesionizam šalje išarete Bošnjacima da se pripreme za džihad, pominje “sto hiljada ljudi pod oružjem”. Tako je prije zadnjeg rata jedan visoki policajac poručivao generalima JNA da je “200 hiljada do zuba naoružanih Muslimana spremno suprotstaviti JNA i paravojnim hordama”. Vjerovao je da će ih tako odvratiti od agresije, a zapravo im je dao dragocjen neodoljiv šlagvort da krenu u “razopružavanje nelegalnih formacija”. JNA je tačno znala brojčano stanje “naoružanih patriota”- ona im je prodavala puške i pažjivo evidentirala kome, gdje, koliko. Prpošni, ratoborni hodža ne bi bio veći problem, da njegov poklič “Allahu ekber” nije prihvatio i širio po bojnom polju društvenih mreža izvjesni visokorangirani diplomata u zemlji članici Evropske Unije u kojoj su posljednjih godina fanatici sa tim smrtonosnim pokličem pobili stotine civila. A šta je još gore od to dvoje, jer uvijek ima gore? To što se takvi diplomati i njihovi šefovi biraju i selektiraju u džamijama, tekijama. “Slobodna Bosna” je, ne pitajte kako, nabavila i prije skoro deceniju objavila demonski, tajni dokument drugi nastavak Memoranduma SANU, nije do njega došla ni bošnjačka diplomacija, ni obavještajni aparat: ali se zato slavila među bošnjačkom političkom klasom smrt i gašenje “Slobodne Bosne” i otvaranje nebranjenog medijskog prostora za turski propagandni bilten “Stav”, grotesknu repliku predratnog VOX-a

Vučićeva Vlast u Srbiji je prije dvije godine kompletan rukovodeći kolegijum svoje Bezbedonosno- informativne agencije (BIA-e) detaširala u Bosnu i Hercegovinu, u ambasadu u Sarajevu i konzulat u Banja Luku. Istovremeno je bošnjački član Predsjedništva BiH u ambasadu u Srbiji poslao jednu, finu, o sebi-pri sebi hanumu iz Maglaja, čiji su diplomatski  kapaciteti i horizonti podjednako široki kao što su državnički njenog komšije iz Zavidovića Šefika Džaferovića.

Hroničar predratnih skupštinskih zbivanja ne može propustiti a da ne primjeti kako su mnoge bijesne, surove, bespoštedne rasprave, replike prekidane i određivana pauza kako bi poslanici iz Stranke demokratske akcije mogli obaviti vjersku dužnost-klanjati po hodnicima i slobodnim kancelarijama. Mrzilo ih je skoknuti stotinu metara udaljene džamije Magribije. Ne mogu se sjetiti je li i nakon Karadžićeve prijetnje u hodnicima Parlamenta klanjan namaz (ikindija), ali me je odlazak Bakira Izetbegovića u Banja Luku i klanjanje džuma-namaza u džamiji Ferhadiji dan nakon Dodikove najave secesije podsjetio na te događaje: u svojoj vjeri na svojoj zemlji.

Aktuelna kriza koja je totalna i sveobuhvatna neće se naravno moći riješiti bez neke vrste međunarodnog intervencionizma. Strancima bi posao privođenja Dodika i Vučića “k poznaniju prava” neuporedivo bio lakši i jednostavniji kada bi u Sarajevu imali ozbiljnijeg, dostojnijeg partnera i sugovornika. Ali, ovo ovakva patnja, mučenje, neće ići dovijeka, akcija-reakacija, blokade-sankcije, toplo-hladno, drži-prži. Umorit će se jednog dana stranci od nas, kao što smo se svi mi umorili od nas i posegnuti će za nekim konačnim, kovertiranim potezom, neizvjesnog sadržaja i uznemirujuće budućnosti. Nedavno se neko prisjetio pregovora u Daytonu i kako je Slobodan Milošević svoju odluku da kompletno Sarajevo prepustio Federaciji BiH obrazložio riječima: “Muslimani su to zaslužili, branili su Sarajevo četiri godine bolje nego što su ga Srbi napadali”.

Može li se isključiti scenarij po kojem će jednog dana neko važan iz svijeta reći za Vučića, Dodika i Republiku Srpsku: pokazali su više strasti, volje, znanja da rasture Bosnu i Hercegovinu, nego oni koji su navodno bili zaduženi da im to ne dozvole i da je sačuvaju cjelovitom…?

Analiza Seada Numanovića: Šta nakon susreta Vučića i Dodika?

Nakon još jednog u nizu sastanaka Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije i Milorada Dodika, političkog lidera bosanskih Srba, nekoliko se stvari ističu.

“Razgovarali smo i o Vojsci Republike Srpske, i ja sam prenio važne poruke ljudi iz svijeta predsjedniku Dodiku. Drago mi je što je izrazio spremnost da sasluša mišljenje drugih ljudi, i mislim da je važno da pokušamo sačuvati mir, ali i pokušati  pokati da nije RS nikakav izvor problema, već da smo svi u regionu spremni razgovarati.

Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom, piše u analizi politicki.ba.

Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, poručio je Vučić.

S  druge strane, Dodik je prenio i spremnost da okonča blokadu institucija Bosne i Hercegovine.

Prvi korak za ulazak predstavnika entiteta RS u organe BiH, po njemu je reguliranje pitanja šuma i poljoprivrednog zemljišta.

“Mi želimo sjesti i razgovarati i ukazati im da konačno shvate da je to ozbiljno i da ne možemo popustiti u smislu da nam se oduzmu poljoprivredno zemljište i šume. Onog trenutka kada to pitanje bude regulirano, stvorit će se prvi korak za to da uđemo u organe BiH”, rekao je Dodik.

Istakao je i da će se nastaviti vraćanje “otetih” nadležnosti s nivoa Bosne i Hercegovine na njegov entitet.

O vojsci nije rekao ni riječi.

Šta to znači?

Čini se da je Dodik voljan napraviti “ustupak”.

I to je klopka kako za zvanično Sarajevo, tako – posebno – za međunarodnu zajednicu.

Objavom, koju treba očekivati, da Dodik i Narodna skupština entiteta RS neće (još) dirati Oružane snage, neće provoditi “slovenački scenarij”, zasigurno će u diplomatsko-birokratskim krugovima u Briselu, pa i Vašingtonu, izazvati olakšanje.

“Prva pobjeda”, moglo bi se opisati stanje u birokratskim krugovima u dijelovima Brisela.

Ne treba sumnjati da će se na Sarajevo, potom, pojačati pritisak da se sjedne i pregovara. A o čemu se to treba “pregovarati”? Dodik je nagomilao cijeli niz “problema” koji se moraju riješiti razgovorom i dogovorom.

U najkraćem, svi se oni svode na pitanje vladavine zakona. Ili će je biti ili je neće biti.

Za Dodika je Christian Schmidt lažni visoki predstavnik jer ga nije izabralo Vijeće sigurnosti. On traži da taj organ Ujedinjenih nacija provede postupak kakav nikada nije proveden za šefa OHR-a. Ako toga nema, Schmidt nema šta tražiti na teritoriju pod njegovom kontrolom.

Hoće li i ko će s Dodikom iz Brisela, Vašingtona, Berlina… pregovarati o tome? Kako sada stvari stoje, takav se “pregovarač” ne vidi.

Izgovor za totalnu blokadu institucija BiH Dodik je našao u odluci sada već bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da negiranje genocida, dokazanog pred nizom domaćih i međunarodnih sudova, uključujući i Međunarodni sud pravde (ICJ) u Hagu, te nagrađivanje ratnih zločinaca proglasi krivičnim djelom.

Inzko je odredbe izmjena Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine o tome jednostavno prepisao iz Odluke Evropskog vijeća od 28. novembra 2008. godine koja se odnosila na “suzbijanje određenih formi i izraza rasizma i ksenofobije”. Inzkovo posezanje za Bonskim ovlastima i nametanje ovih odredbi urađeno je usprkos protivljenju Zapada.

Niko od Zapadnjaka nije spreman javno, imenom i prezimenom, pregovarati s Dodikom o tome, ali se na Sarajevo vrši pritisak da se nađe modus za (ne)provođenje te odredbe.

U opticaju je i model po kome bi se – političkim dogovorom Bakira Izetbegovića i Milorada Dodika proglasio moratorij na primjenu te odluke na neki vremenski period. A onda bi se ona – valjda – provodila.

Izetbegović, ukoliko bi pristao na takav aranžman, teško da bi politički preživio.

Ne samo da bi ga razapinjala opozicija, proglašavajući ga izdajnikom, već bi mu – garantirano – neki drugi birokrata Zapada zamjerio, prije ili kasnije, zašto je to radio i čemu pregovaranja o vladavini zakona.

A vladavina zakona je ključni postulat u bilo čijoj želji da se pridruži Evropskoj uniji.

No, i na Izetbegovića se vrši sve jači pritisak da “pregovara”.

Dodik, nadalje, traži da se faktički obori presuda Ustavnog suda o šumama i poljoprivrednom zemljištu. On najavljuje i da će vode biti proglašene imovinom Bosne i Hercegovine te da će “nam oduzeti hidroelektrane”.

No, Ustavni sud o tome je već odlučio 6. februara 2020. godine naloživši donošenje i zakona o vodama na državnom nivou “jer su ta pitanja u isključivoj nadležnosti države BiH prema navedenim odredbama Ustava BiH”.

I?

O čemu se treba pregovarati?

O daljem potiranju vladavine zakona u Bosni i Hercegovini, e da bi se “umirio” Dodik i Vučić i “odvratili” od formiranja “srpskog sveta”?

Ko je budala koja vjeruje u to?

Dodikovim vrlo agilnim angažmanom od 2002. do 2006. godine donesen je cijeli niz odluka i zakona kojima su ojačane institucije Bosne i Hercegovine.

Niti jedna odluka – od formiranja Oružanih snaga, do Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine, nije donesena bez svesrdne podrške i ruku Dodikovih kadrova u državnim institucijama – od Predsjedništva do Parlamenta BiH.

Sada se Dodik “predomislio”.

I svi mi, gonjeni zahtjevima političkih birokrata, trebamo “klepnuti ušima”. Ako to ne uradimo, mi ćemo biti krivi za rat. Jer nismo “popustili” Dodiku u njegovom pohodu za raspad Bosne i Hercegovine. I nismo bili voljni napraviti “kompromis”.

A “kompromis” ne možemo dopustiti niti ga napraviti s bilo kime kada je vladavina zakona u pitanju. Jer time samo idemo naruku i Dodiku i Vučiću i od dijela Bosne i Hercegovine pravimo čvrst “nosač aviona” pogubnih ruskih uticaja u regionu.

Sarajevo će u narednim danima i sedmicama biti mjesto gdje će se sjatiti cijeli niz zapadnih zvaničnika. Njihove javne izjave bit će – u najgorem slučaju “ok”. Iza scene će se odvijati mučni pregovori i “lomljenja” bošnjačkih i probosanskih snaga da i oni “naprave iskorak”.

Između redova ili čak i direktno će se govoriti – “eto, Dodik neće dirati vojsku, dajte mu nešto”.

Prema dosadašnjim informacijama, politički blok u Sarajevu postaje sve čvršći i ne postoji volja da se Dodiku da bilo kakav ustupak.

Razgovarati se mora i hoće.

Kompromis bi trebao biti dobar početak. Ali nikako truhli kompromis, pogotovo ne na pitanju hoće li se poštivati zakoni ili ne. Dodik sve više ponavlja laž da “mir nema cijenu” i da će radije žrtvovati sebe nego entitet RS.

Neka niko ne sumnja da su neki u Briselu, pa i Vašingtonu, poskočili od dragosti. “Dodik je popusti”, uskliknuli su i sada su vrlo raspoloženi pritisnuti gdje smatraju da je najmekše, da se počne s “popuštanjima”.

A koji to ustupak bilo ko u Sarajevu može dati na pitanju genocida u Srebrenici?

Više od dvije decenije trpimo poniženja i na tom pitanju. I evo dokle smo došli.

Jednostavno, dalje nema. Ili će se poštivati zakoni i institucije, ili će se kriza dalje produbiti. Jer, čak i ako se nađe “modus” za Inzkovu odluku, problemi neće biti riješeni. Naprotiv.

Dodik će se možda, veliko možda, “primiriti” nekoliko dana ili mjeseci, a onda naći novi povod za ono što iskreno hoće, a i ne krije – raspad države i stvaranje “srpskog sveta”.

Zapad nastoji svim političkim silama spriječiti mogućnost dalje eskalacije krize u BiH.

Sve što su do sada uradili je bilo udaranje zmije po repu.

Vučić je nakon sinoćnjeg susreta s Dodikom vrlo naglašeno govorio o sankcijama.

“Srbija će se apsolutno suprotstaviti, i nećemo se ponašati u skladu sa bilo kakvim sankcijama koje bi uveli protiv bilo koga u RS. Naš stav je vrlo čvrst i jasan. Neću reći da upozoravamo, ali molim sve da razgovaramo i rješavamo probleme dijalogom.

Srbija se neće pridružiti sankcijama dok sam ja predsjednik, neće biti blokade na Drini”, rekao je.

Naravno da zna o čemu priča.

I naravno da ima razloga biti tako odlučan.

Iz ovog njegovog stava vidi se i da ima jake lične interese da osujeti uvođenje bilo kakvih ozbiljnijih sankcija, jer bi ga – očito – mogle udariti tamo gdje ga najviše boli – po džepu!

Znajući modus operandi režima u Beogradu, diplomatija Srbije, ali i lobisti, na nogama su i nastoje osujetiti bilo kakvo uvođenje ozbiljnih sankcija.

Ne treba sumnjati i da je voljan (uopće mu ne bi bilo mrsko!) žrtvovati Dodika. Ali traži “nešto” zauzvrat.

A to “nešto” lako bi moglo biti – na ovaj ili onaj način – pola Bosne i Hercegovine, kao preduslov novog “ustupka” na Kosovu.

Šta smo time dobili? Ama baš ništa! Naprotiv! Amerikanci su, nakon dolaska Joea Bidena na vlast, mehanizam sankcioniranja izmijenili. Argumenti koje za to daju djeluju lijepo i prihvatljivo za mnoge u samom vrhu Evropske unije. No, u toj se instituciji odlučuje konsenzusom, te su Mađarska, Slovenija, Poljska, ali i Francuska i još neke, prepreka.

I svaka od tih država ima u prvom redu vlastiti i/ili privatni interes iznad svega.

No, ne treba sumnjati da će – kada se jednom objave – američke sankcije za zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu – slijediti u Njemačkoj, Holandiji…

U ovom momentu mnogo je više država Evropske unije koje će provoditi svoje – neobjavljene – sankcije protiv Dodika i njegovih (i Vučićevih) satrapa.

Zadnji susret Dodika i Vučića u Beogradu je imao za cilj maksimalno zamutiti vodu.

Odaslane su neke “umirujuće” poruke, ponovo je pružena ruka prema Sarajevu, a u njoj je šaka lažnih apaurina za Zapad.

Razgovarati se treba i mora!  Bolje i hiljadu dana priče i naduravanja, nego dan ratovanja! Ali se prethodno mora jasno definirati o čemu se razgovara i pregovara.

Dosta je truhlih kompromisa!

“Dan D” u VSTV-u BiH: Ima li većine za konačnu smjenu Gordane Tadić?

U rukama trinaest članova VSTV-a sudbina je države BiH. Oni danas odlučuju o dva bitna pitanja. Prvo, da li će Gordana Tadić biti i definitivno razriješena dužnosti glavne državne tužiteljice i drugo, ko će, ukoliko ona bude razriješena, biti vršilac dužnosti glavnog tužitelja Tužilaštva BiH.

Potpredsjednica VSTV-a Biljana Simeunović ne može odlučivati o ovim pitanjima. Ona u Vijeću predstavlja Tužilaštvo BiH i, zbog sukoba interesa, nema pravo odlučivanja. Članica VSTV-a i glavna okružna tužiteljica iz Doboja Željka Radović, pak, ne može odlučivati o razrješenju Gordane Tadić. I ona je u sukobu interesa s obzirom na to da je njena kćerka zaposlena u Tužilaštvu BiH. No, Željka Radović se, prema informacijama Istrage, ne želi izuzeti iz procesa izbora vršioca dužnosti glavnog državnog tužitelja, ukoliko prethodno s te pozicije bude razriješena – Gordana Tadić. To će, ipak, ovisiti od preostalih trinaest članova VSTV-a koji će odlučiti i o eventualnom izuzeću prilikom izbora vršioca dužnosti. Ukoliko bude prihvaćen njen prijedlog da ne odlučuje o razrješenju Gordane Tadić, a odlučuje o izboru vd-a, to bi značilo da o novom glavnom državnom tužiocu odlučuje četrnaest od ukupno petnaest članova VSTV-a.

Disciplinska odgovornost Gordane Tadić zbog neprimjenjivanja TCMS-a prilikom raspodjele predmeta tužiocima i kršenja Zakona o zaštiti tajnih potadaka pravosnažno je utvrđena. VSTV će danas samo razmatrati sankciju. Postoje dvije opcije – da bude uvažena žalba Gordane Tadić i da se izrečena sankcija razrješenja preinači u blažu (novčana kazna ili javna opomena) kaznu ili da bude odbijena žalba Gordane Tadić i da se potvrdi odluka Drugostepene disciplinske komisije kojom je ona razriješena funkcije glavne državne tužiteljice.

Troje aktualnih članova VSTV-a već je glasalo za razrješenje Gordane Tadić. Potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović je bila članica Prvostepene disciplinske komisije i glasala je za smjenu. Sanin Bogunić i Mustafa Šabić su bili članovi Drugostepene komisije koji su glasali za smjenu, dok je treći član te Komisije, Slavo Lakić, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Dakle, ako gledamo, uslovno rečeno, sigurne glasove, omjer je 3:1 za razrješenje Gordane Tadić. Stav troje članova Vijeća vjerovatno će podržati i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija. Izvjesno je i da će Lejla Hadžić biti za razrješenje tako da već dolazimo do pet, skoro pa sigurnih, glasova za smjenu Gordane Tadić. Mada se ona nije izjašnjavala u vezi sa ovim slučajem, izvori Istrage u VSTV-u, pretpostavljaju da bi smjenu mogla podržati i Amila Kunosić Mimica. U tom bi slučaju bilo šest glasova koji bi, u varijanti da neko od preostalih članova VSTV-a, bude suzdržan ili ne dođe na sjednicu, bili dovoljni za razrješenje. Naime, ukoliko omjer prilikom glasanja bude 6:6, tada presuđuje glas predsjednika VSTV-a koji se računa duplo.

Slavo Lakić je, rekosmo, bio protiv razrješenja Gordane Tadić. Ako ostane dosljedan, to bi bio prvi sigurni glas za ostanak Tadićeve na funkciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Osim Lakića, Gordanu Tadić bi, očekuje se, trebao podržati i advokat Davor Martinović, član VSTV-a blizak HDZ-u BiH. U igri ostaje još članova VSTV-a, a to su Srđan Forca (Okružni sud u Banja Luci), Snežana Petković (Republičko javno tužilaštvo RS), Jadranka Stanišić (Vrhovni sud RS), Aleksandra Obradović (Brčko distrikt BiH) i Duška Bogojević (Advokatska komora RS). Budu li svi oni podržali stav Slave Lakića, Gordana Tadić će ostati glavna državna tužiteljica jer bi, u tom slučaju, bilo sedam od trinaest glasova – protiv razrješenja. No, bude li bilo ko od navedenih suzdržan ili, pak, ne dođe na sjednicu, Tadićeva će biti razriješena. Postoji, naravno, i opcija da neko od petero navedenih glasa i za razrješenje Gordane Tadić što bi, također, označilo, kraj njene ere na funkciji glavne tužuteljice Tužilaštva BiH.

Ukoliko Gordana Tadić bude razriješena, VSTV će morati imenovati vršioca dužnosti glavnog tužioca Tužilaštva BiH koji će rukovoditi tom institucijom do izbora novog glavnog tužioca. Vršilac dužnosti može biti isključivo neko od četvero zamjenika glavnog državnog tužioca, a to su Ismet Šuškić, Diana Kajmaković, Ozrenka Nešković i Milanko Kajganić. Ukoliko VSTV prihvati prijedlog Željke Radović da se izjašnjava o izboru vd-a glavnog tužoca, u tom će slučaju glasati četrnaest članova Vijeća. Radovićeva je bliska bivšem predsjedniku VSTV-a Milanu Tegeltiji i ona će, vjerovatno, insistirati da za vršioca dužnosti bude imenovan Milanko Kajganić ili Ozrenka Nešković. To bi značilo nastavak iste politike u Tužilaštvu BiH jer je Ozrenka Nešković godinama bila najodanija saradnica Gordane Tadić, dok je Milanko Kajganić odani kadar Milana Tegeltije. Ono što posebno treba istaknuti je činjenica je Kajganić “preskočio” sve niže pravosudne institucije u BiH te da je, bez ikakvog tužilačkog iskustva, 2014. godine odmah imenovan za tužioca Tužilaštva BiH. VSTV-om je tada rukovodio Milan Tegeltija.

Kolumna Vildane Selimbegović: Christian Schmidt i(li) Butros Gali

Šta je starije – kokoš ili jaje, već odavno nije pitanje bez odgovora barem kada je riječ o politici Milorada Dodika. Dakle, prvo lider SNSD-a – i da ne zaboravimo, član Predsjedništva BiH – proglasi Aleksandra Zolaka “neprijateljem broj 1 Republike Srpske”, pa onda Vlada RS-a podnese krivičnu prijavu protiv njega, da bi onda opet nastupio Dodik s obećanjem kako će Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine čiji je Zolak direktor, biti ukinuta već ove sedmice na prostoru RS-a, što prati i najava iz Skupštine RS-a da očekuju lex specialis kojim će nadležnost državne agencije biti protjerana s prostora entiteta. Za sve koji vjeruju kako je riječ o retoričkim vježbama, malo podsjećanje: Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, prošle je sedmice donijela ukaz prema kojem u RS-u ne važe izmjene Krivičnog zakona BiH, koje je donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, a kojima se krivično kažnjava negiranje genocida i drugih ratnih zločina od 1945. do danas.

Sankcije

U Službenom glasniku RS-a ovaj je ukaz objavljen uz proglašenje dva zakona u RS-u, jedan se odnosi na neprimjenjivanje Inzkovog zakona, a drugi na zabranu “omalovažavanja i izrugivanja” RS-a.

Receptura, dakle, postoji, primjenjuje se i zato treba ozbiljno razmotriti i ostala Dodikova obećanja slične vrste – ukidanje OSBiH, Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, Uprave za indirektno oporezivanje… Ministarstvo odbrane naše zemlje oštro je demantiralo da je u Oružanim snagama ili bilo kojem segmentu odbrambenog sistema sprovedena anketa o raspadu OSBiH (bilo bi to eklatantno kršenje Zakona o odbrani i Zakona o službi u OSBiH, podsjećaju), no polujavno se već govori kako je osobno Dodik obećao srpskim dužnosnicima da “neće ostati bez posla, RS će za njih napraviti dvije vatrogasne brigade”, što zapravo znači da bi vatrogasci i Civilna zaštita RS-a mogli biti pojačani s vrhunski obučenim vojnicima, po svim NATO standardima. Ako je suditi po nastupima bivšeg (smijenjenog) predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, danas Dodikovog pravnog savjetnika, pravosuđe ima samo jedan aksiom: praviti (zakonsku) razliku između Srba i Srba koji podržavaju Dodika. Vijest da Gordana Tadić, (još) glavna državna tužiteljica, ignorira zahtjeve svojih kolega za procesuiranje Milorada Dodika zbog ovih pothvata, nije samo doprinos argumentima za njezinu smjenu već mnogo više pokazatelj političkog upravljanja Tužiteljstvom BiH iz onih centara moći čiji je Tegeltija bio nesumnjiva produžena ruka. Njegov, sada i formalni šef istovremeno se hvali međunarodnim centrima moći koji – kako to objašnjava – podržavaju nezavisnost i samostalnost RS-a (u Bosni i Hercegovini). Ova zagrada zapravo stoji iz samo jednog i jedinog razloga: gotovo sam sigurna da su je Dodiku sugerirali upravo oni koji zdušno okreću glavu od njegovih prijetnji ratom, puštajući ga da zakonima u NSRS-u otcjepljuje RS.

OHR neće reagirati, pohvalio se novi visoki predstavnik Christian Schmidt u intervjuu na N1 sve pitajući se naglas čemu sve to služi. Bit će da je upravo on, čudom se čudeći, i inicirao saopćenje veleposlanika Upravnog vijeća za provedbu mira u BiH (PIC), koji je – vjerovali ili ne – pozvao sve političare da “odbace retoriku koja vodi destabilizaciji i podjelama te da prekinu sve aktivnosti u tom pogledu, uključujući i prijetnje otcjepljenjem i osporavanje postojanja BiH kao jedinstvene, suverene države koja se sastoji od dva entiteta”. Ruska ambasada se nije potpisala čak ni ispod ove bljedunjave retoričke vježbe, u kojoj je – za razliku od nekadašnjih PIC-ovih saopćenja – izostala i već poslovična zabrinutost. Umjesto nje, 11 ambasadora odazvalo se na Dodikov sastanak poslije kojeg je bilo više no jasno da se oglušio o zahtjev PIC-a i netom nakon saopćenja nastavio sa zapaljivom retorikom i još zapaljivijim prijetnjama miru. Vrijedi zato pobrojati tih 11 Dodikovih sugovornika, da ne kažem ekselencija: to su ambasadori Mađarske, Hrvatske, Švedske, Slovenije, Grčke, Švicarske, Rumunije, Poljske, Norveške, Slovačke, Bugarske plus zamjenik šefa Delegacije EU u BiH. Nakon sastanka Dodik je kazao: “Dat ću državnim sudijama i tužiocima rok da napuste RS. Ako to ne učine, poduzet ćemo aktivnosti. Kasarne Oružanih snaga ćemo preuzeti kao Slovenci kasarne JNA 1992. godine.”

Sastanku u Istočnom Sarajevu nisu prisustvovale delegacije ambasada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, kao ni Francuske, Italije i Njemačke, te još najmanje desetak pozvanih, a neki su – ganjajući zlatnu sredinu – poslali niže diplomatske službenike. Dva su momenta bitna: i među onima koji nisu imali petlje da se ne odazovu na Dodikov poziv, važan faktor je bio Vučić, odnosno bliskost srbijanskog predsjednika sa, naprimjer, mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Ali valja kazati da ni cijela Višegradska grupa nije bila zastupljena na ambasadorskom nivou: Češka je, recimo, ostala odana svom principijelnom stavu u uvažavanju Bosne i Hercegovine i mira u njoj, odnosno istrajnosti u nemiješanju u unutarnje stvari drugih zemalja. Što svaka podrška Dodikovim stavovima izravno jeste, s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata zemlja u punom suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Na što se precizno osvrnula jedino Ambasada SAD-a u BiH, podsjećajući da “ne postoji ustavni put kojim bi se jedan entitet jednostrano povukao iz državnih institucija”. Američki ambasador Eric Nelson je nedavno najavio i nove sankcije, a ovih dana – odgovarajući na novinarska pitanja – iz Ambasade je stigla i vijest da su “SAD spremne da koriste sve raspoložive sankcije protiv onih koji podrivaju ili omogućavaju podrivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Velika Britanija je stala uz SAD, a u kuloarima se šuška kako ozbiljne zemlje Zapadne Evrope, one koje uistinu baštine evropske vrijednosti, razmatraju mogućnost da pojedinačno podrže sankcije kako ne bi zavisile od usaglašavanja unutar EU, suočene zapravo sa istinom da ima zemalja i u samoj EU koje na pijedestal civilizacijskih vrijednosti podižu argumente sile, u koje se, uostalom, zaklinju i njihovi (populistički) lideri.

Važi i danas …

No, gdje je tu postmerkelovska Njemačka i njezin istureni igrač na Balkanu Christian Schmidt? Ne treba biti pretjerano strog prema ovom najnovijem visokom predstavniku: na riječ sankcije ne pale se samo njegovi alarmi. I prije nego je došao, još u doba kada je Dodik započeo prelaz s retorike na konkretna djela, njemačka ambasadorica u našoj zemlji požurila se pohvaliti kako ne samo Berlin već ni EU neće podržati sankcije i na taj način zapravo dala zeleno svjetlo Dodiku da nastavi, ali i minimizirala angažman Misije EU u BiH čiji šef Johann Sattler nastoji udahnuti više Evrope na Balkan. U međuvremenu se dogodio Schmidt, koji se ponosno hvali Vučićevom podrškom i ne osvrće se na uvrede koje mu sipa Dodik. Baš kao da se Vučić, neki dan u Raškoj, nije podjednako zabrinuo zbog pritiska na Dodika i RS, koji eto očekuje od zapadnih zemalja, prvenstveno SAD-a. Ne mora se visoki predstavnik baviti baš takvim trivijalnostima, ali trebao bi makar svojim poslom. I to ne onako kako to bilo ko od njega očekuje, već unutar mandata koji mu je dao PIC. Njegova lična uloga – u suprotnom – mogla bi postati historijska, onako kako je svijet, recimo, upamtio generalnog sekretara UN-a Butros Butros Galija, koji je posljednji saznao ko to ratuje na Balkanu. A Raif Dizdarević mu je, 10. aprila 1992. godine, pisao o ratu u BiH, rušenju gradova i sela, i upozorio ga: “Ako se brzo ne zaustavi rat u BiH, uvjeravam Vas da će njegove posljedice po mir i odnose na ovom prostoru i širem balkanskom i južnoevropskom području, biti katastrofalne. Ovo će postati trajno žarište širih sukoba i velikih nesreća.”

Može se reći da slično važi i danas. Ko ne vjeruje nek’ pažljivo pročita Dodikovo poređenje RS-a i Slovenije iz 1992.

Analiza Seada Numanovića: Nepodnošljiva la(h)koća “opozicije”

Šta još treba da se desi, da se političko Sarajevo probudi?

Milorad Dodik je u ratnom pohodu!

Najavljuje “slovenački scenario” i okupacije kasarni Oružanih snaga Bosne i Hercegovine na području entiteta RS. Pomno je, sa ruskim savjetnicima, razradio plan zaposjedanja Brčkog. Zapad umiruje (a oni jedva čekaju bilo kakav izgovor za nedjelovanje) pričom da je “integritet BiH neupitan”, piše politicki.ba.

Trebaju li osvanuti granični prelazi na Kobiljoj glavi, pa da bošnjački i “probosanski” političari shvate da je vrag odnio šalu!?

Stranka demokratske akcije održala je sjednicu Predsjedništva u Banjoj Luci. Saopćenje izdato nakon tog skupa odražava nemoć, zatečenost i nesigurnost.

Ostali nisu ni to.

Ako je suditi po web stranicama Socijaldemokratske partije Bosne i Hercegovine, Naroda i Pravde, Narodnog evropskog saveza stvari uopće nisu dramatične.

A jesu!

SDP forsira hudu nadu da su ovo “zadnji dani Milorada Dodika”.

NiP upozorava na korupciju na nekoj tribini u Bosni i vazda je “na putu”.

NES je zabrinut što državni parlament već mjesecima ne funkcionira zbog blokade bosanskih Srba.

Više je sastanaka i reakcija o situaciji u Bosni i Hercegovini, s pozivima na razum, alarmantnim porukama i osudama Dodikovog djelovanja izdala Srpska demokratska stranka, nego sve sarajevske političke centrale zajedno.

Nevjerovatno!

Ono što narod sve jasnije vidi, politički lideri u Sarajevu, kod Bošnjaka, neće niti žele vidjeti.

Prevelik bi to bio intelektualni napor i prezahtijevan izlazak iz vlastitog komfora u kome je “pucanje penala” protiv “vlasti”, da bi se trgnuli.

Dok opozicija u entitetu RS zajedno i odlučno nastupa protiv Dodikovog ludila, u Sarajevu je sve po starom.

To da se politički prvaci Bošnjaka i “probosanskih snaga” okupe u Srebrenici, na primjer, i odatle pošalju odlučnu poruku, možemo samo sanjati.

Na dan kada je Karadžić prijetio nestankom muslimana, Dodik prijeti “scenarijem iz ’92.”: Međunarodna zabrinitost ne može spriječiti secesiju, već isključivo domaća oružana sila

Bio je 14. oktobar 1991. godine i Radovan Karadžić je izašao za govornicu Skupštine Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

“Ovo nije dobro što vi radite. Ovaj put na koji vi želite da izvedete BiH jeste ista ona autostrada pakla i stradanja kojim su pošli Slovenija i Hrvatska. Nemojte da mislite da nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak. Jer muslimanski narod ne može da se odbrani ako bude rata ovdje”, rekao je Karadžić.

Bio je 14. oktobar 2021. godine kada Milorad Dodik izašao pred novinare u Istočnom Sarajevu i zaprijetio scenarijem iz ’92. godine.

“Upućujem te na ’92. godinu”, kazao je Milorad Dodik nakon što je upitan na koji će način preuzeti kasarne Oružanih snaga BiH koje se nalaze na teritoriji RS.

Prije nego se obratio medijima, Dodik je imao niz sastanaka u Istočnom Sarajevu. Na noge su mu došli i ambasadori nekoliko članica EU.

“Dovoljno”, reći će Dodik nakon što su ga novinari upitali koliko se ambasada odazvalo njegovom pozivu za sastanak u Istočnom Sarajevu.

Koliko god mediji sa sjedištem u Sarajevu Dodikov sastanak sa predstavnicima jedanaest ambasada proglašavali debaklom, to uopće nije tako. Pokušajmo biti objektivni – jedanaest država u četvrtak je dalo legitimitet Miloradu Dodiku i njegovom rušilačkom pohodu. To što u administrativnom centru Vlade RS nije bilo predstavnika, za Sarajevo najbitnijih, pet ambasada poznatih kao Kvinta, ne znači, zapravo, ništa.

Čuli ste, vjerujem, za Južnu Osetiju. To područje koje se nalazi u granicama međunarodno priznate Gruzije niko osim Rusije ne naziva državom. De jure – Južna Osetija nije država. Ali “de facto” se radi o nezavisnoj republici. Gruzija ne priznaje Južnu Osetiju kao zaseban entitet, ali to uopće ne mijenja faktičko stanje na terenu. Niti će vječno zabrinuti Zapad ući u rat s Rusijom zbog Južne Osetije, niti Gruzija kontroliše dio svoje teritorije. Južna Osetija je provela dva neustavna referenduma o nezavisnosti koja niko nije priznao. Pa, ipak, Južna Osetija postoji. Bez legitimiteta i  bez legaliteta. Ali postoji.

Milorad Dodik ide do kraja. Za razliku od Južne Osetije on ima institucije. Ima jake policijske snage, ima pravosuđe RS-a, ima autonomnu poreznu upravu, ima entitetsku vladu i ima, osim u Brčko distriktu, jasno označenu teritoriju. Ko ga može zaustaviti? Visoki predstavnik Crhristian Schmidt? To je onaj Nijemac iz CSU-a, čiji stranački šef Horst Seehofer godinama gaji dobre odnose s Putinovim režimom. To je onaj Visoki predstavnik za BiH što otvara sajmove po Srbiji, tražeći mrvicu pažnje Aleksandra Vučića. Svoje bonske ovlasti Schmidt je stavio duboko u ladicu. Ne zanima ga to što Republika Srpska u svom Službenom glasniku objavljuje ukaze i zakone kojim OHR množi za nulom. Mada, ako ćemo biti realni, svaki broj koji pomnožite sa Christianom Schmidtom za rezultat će imati – nulu.

Valentin Inzko je, barem, bio zabrinut. Christian Schmidt nije ni to. A imamo li mi razloga za zabrinutost? Imamo, itekako.

Sagledajmo stvari realno. Kada Dodik usvoji zakone o povlačenju iz Oružanih snaga BiH, kada, po uzoru na ’92., preuzme kasarne na teritoriji RS-a, ko će reagirati? Evropska unija? Hoće. Izrazit će istu onoliku zabrinutost koliku je izrazila nakon ruske okupacije istočne Ukrajine. I onda će, na kraju, recimo Njemačka, odbiti da prodaje oružje i municiju u “zonu potencijalnog konflikta”. Šta će preuzeti NATO? Raketirat će položaje MUP-a RS-a, otprilike, onako kako su raketirali snage Igora Girkina Strelkova i njegovih separatista u Dombasu i drugim “privremeno zauzetim dijelovima” Ukrajine, kojoj su obećavali NATO, pa je nikad nisu primili u NATO. Faktičko stanje na terenu. To je ono što se jedino priznaje u međunarodnoj diplomatiji i stvarnom životu. Faktičko stanje na terenu je i Sjeverni Kipar. Ne priznaju ga, ali postoji. I, mada svi listom tvrde da je nelegalna tvorevina, nikada nije poduzeta nijedna vojna ili bilo koja druga operacija da se ta paradržavna tvorevina ukoloni sa lica zemlje.

“Nikome dlaka s glave neće faliti”, reći će Milorad Dodik nakon što je najavio preuzimanje kasarni metodama iz ’92. godine.

Vjerujem mu. Jer Republika Srpska nema više potrebe da skida nesrpske glave u Foči, Višegradu, Prijedoru i Banja Luci. Taj posao je završen  od ’92. do ’95. godine. Ono malo Bošnjaka i Hrvata što se vratilo u Republiku Srpsku može poslužiti za dokazivanje “otvorenosti” i “tolerancije” srpskog društva.

Desetak posljednjih godina traju napadi na skoro sve institucije BiH. No, tri su institucije na posebnom udaru – Ustavni sud BiH, Sud BiH i Obavještajno-sigurnosna agencija BiH. I, ako pažljivo pogledate medije i javne istupe, svaki put su Milorad Dodik i Dragan Čović davali signal za početak napada u koji su se kasnije uključivali sarajevski “spavači” okupljeni oko Aljoše Čampare. Od neprijavljenog dvojnog državljanstva predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca banjalučki i kratkovidi sarajevski mediji su napravili aferu “svjetskih razmjera”. Direktora Obavještajno-sigurnosne agencije Osmana Mehmedagića, uz sve njegove mane, proganjali su sa pet istraga koje je uvijek provodio isti tužilac istog tužilaštva. Opet budimo realni, nisu napadi na predsjednika Suda BiH i direktora OSA-e motivisani borbom protiv korupcije. Motiv je pokušaj preuzimanja institucija koje bi baš u ovakvim situacijama u kojima se sada nalazi Bosna i Hercegovina mogle imati ključnu ulogu. Ustav, državni sud i legalna obavještajna služba obilježja su svake države. Te tri institucije Milorad Dodik i Dragan Čović ne kontrolišu. I zato ih je i bilo bitno srušiti prije nego se krene u “završnu operaciju” otcjepljenja nazvanu – “povratak izvornom Dejtonu”.

OSA je sačuvana. Sud BiH je sačuvan. Ustavni sud BiH je sačuvan. Predsjedništvo BiH ima kapacitet da odlučuje i bez Milorada Dodika. Oružane snage BiH su pod komandom i kontrolom ratnih oficira Armije Republike BiH. Ali šta, onda, fali? Fali Tužilaštvo BiH. Jer bez naredbe Tužilaštva BiH nijedna policijska agencija ne može uhapsiti Milorada Dodika i sve one koji narede ili podrže puč. Bez naredbe Tužilaštva BiH se državni udar neće moći spriječiti. A sve dok je Gordana Tadić na čelu Tužilaštva BiH – Dodik mirno može spavati. Naredne sedmice, 20. oktobra, na sjednici VSTV-a će biti razmatrana smjena Gordane Tadić. Od te sjednice direktno ovisi budućnost BiH. A glas federalnog tužioca Slave Lakića bit će presudan. I dovoljan.

Kolumna Vildane Selimbegović: Radovan Treći i Milorad Drugi

Bit će da se više ni Dušanka Majkić, jedna od utemeljiteljica SNSD-a, ne sjeća tačno dana kada je njezin partijski šef prvi puta zaprijetio raspadom Bosne i Hercegovine i tako indirektno najavio novi rat na Balkanu. Jer, čak i oni međunarodni zvaničnici koji najviše istrajavaju u gluhoći na ove prijetnje odlično znaju da tumbanje granica nigdje – a kamoli ovdje – ne prolazi mirno, no kad smo već kod gospođe Majkić, nemam uopće dilema da se i predobro sjeća (američke) zastave pod kojom je tih postdejtonskih godina lider opozicije u Republici Srpskoj obećavao evropske kule i gradove. Ove sezone pak član Predsjedništva BiH iz RS-a prijeti svima: dolazećem ambasadoru SAD-a, Evropskoj uniji već poslovično poručuje da ga ne zanima, visokog predstavnika Christiana Schmidta blagovremeno je pomnožio s tri nule, a o miru govori jezikom Slobodana Miloševića netom uoči krvavog pohoda devedesetih – u okviru Ustava, obećava Dodik kao njegov uzor iz tog doba, prekrojit će granice, rasturit će BiH i Srbima će dati ako ne onako veliku Srbiju, ono barem veću nego što jeste. Rokovi se ubrzano krate, sa nedavnih šest mjeseci stigli smo do mjesec, a prije koji dan, nakon sjednice svoje partije u Banjaluci, najavio je entitetsko povlačenje saglasnosti na državni Zakon o odbrani, Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću i Upravi za indirektno oporezivanje. Gospođa Majkić može posvjedočiti da je upravo ona u Parlamentu BiH dirigirala SNSD-ovim klubom prilikom glasanja o ovim zakonima, što zapravo u startu eliminira svaku priču o “saglasnostima”. No, bio je to neki drugi Milorad.

Isprazna priča

Obrazlažući najavljene poteze, Drugi Dodik je kazao da je RS već formirao nekoliko ekspertnih ekipa koje će se baviti “pitanjima odbrane, prava, novim Ustavom RS-a i ključnim pitanjem – bespravnom odlukom Valentina Inzka”, te obećao kako će “sve dovesti u pitanje”. Uvertira ovom nastupu organizirana je u Beogradu, gdje je održana tribina “Sloboda i samostalnost Republike Srpske” na kojoj je član najvišeg državnog vrha ove zemlje svojim srbijanskim obožavateljima, listom desničarima i ratnim nostalgičarima, objašnjavao zašto Bosna i Hercegovina ne smije postojati za pet, a naročito za deset godina, te im obećao formiranje vojske RS-a u narednih mjesec dana. Ne postoji autoritet koji ga može zaustaviti, samodopadno je izjavio, strateški tumačeći kako već ima isplanirane načine da se odupre pritiscima “prije svega Amerike”, jer: “Došao je trenutak kada mi moramo promovisati ovu stvar i ja sam ovdje najviše zbog toga da pridobijem razumijevanje javnosti”. Za bosanskohercegovačku javnost zadužio je svog pravnog savjetnika Milana Tegeltiju koji je “ljudima u Federaciji” poručio da ne žive u zabludi. “Ama, narod u RS-u u ogromnoj, predominantnoj većini misli i želi ono što Dodik naglas govori”, napisao je nekadašnji predsjednik VSTV-a, valjda najplastičnije argumentirajući vlastitu smjenu s najmoćnije pravosudne funkcije u BiH.

Dodikova opozicija u RS-u požurila je da odgovori: predsjednik SDS-a Mirko Šarović kazao je da je Dodikov atak na OSBiH, UIO i VSTV “jedna u nizu neozbiljnih najava i inicijativa”, ne krijući bojazan da bi – u tom slučaju – “Republika Srpska mogla postati problem, i unutrašnji, ali i međunarodni”. Šarović je uvjeren da je i ovo “isprazna priča za dnevnopolitičku manipulaciju i skretanje pažnje”, a slično zbori i predsjednik PDP-a Branislav Borenović, čak siguran da bi “bilo kakva vrsta izolacije, posebno ekonomske, mogla biti pogubna za RS”. Borenović poziva na razum (ma kako to tragikomično zvučalo u ovdašnjim političkim uvjetima!) i upozorava na to da “korupcija sve više cvjeta, a dugovi postaju veći”. Dragan Mektić, bivši SDS-ov državni ministar sigurnosti, kao i obično je bio najdirektniji – ne krije razočarenje opozicijom koju Dodik redovito manipulira, ali i javno tvrdi da je zapravo Dodik najveća prijetnja budućnosti RS-a. Iz Federacije pak najdosljednije reagira Željko Komšić, Dodikov kolega iz Predsjedništva i lider DF-a, i inače najveći borac za OSBiH i njegovu suradnju s NATO-savezom, dok se iz SDA busaju u državna prsa, a predsjednik Naroda i pravde ukupan Dodikov angažman proglašava ludilom koje može proizvesti i njegove još drastičnije poteze. HDZBiH je zainteresiran jedino i isključivo za svoj oblik izbornih reformi i tu sve počinje i završava.

Da je živ, Zoran Radmilović bi u svojoj neponovljivoj ulozi Radovana III, na pitanje šta će biti s Bosnom, vjerovatno odgovorio: Zamračilo se nebo od Beograda k’o da će govna da padaju! U njegovom svijetu Miloradu bi vjerovatno pripala uloga Rumenke i ona čuvena molba da obrati pažnju na ponašanje i to fundamentalno da obrati pažnju na ponašanje, ma kako bio – čim mu slika izađe u novinama i na TV-u – automatski popularan. Osim u (političkim) čituljama. Jasno je, naime, da ova naša domaća Rumenka iz državnog Predsjedništva ne krije ambiciju da bude Radovan II, ma koliko je nekada bio protivnik Radovana I. On koji se busao u prsa svojim opozicionim stavovima i bojkotom fronta u prošlom ratu, sada bez imalo dvojbe daje gas na tom svom (i našem) pogibeljnom putu u sljedeće sukobe, nimalo zainteresiran za žrtve i uvjeren da iza njega stoji Aleksandar Vučić barem onom snagom kojom je Milošević stajao iza Karadžića. Po njegovoj računici – Hrvatska je danas ono što je Slovenija bila devedesetih, dovoljno nezainteresirana za predziđe Evrope da se neće miješati. I još više zainteresirana za vlastitu državu da specijalcima koje šalje da vraćaju migrante u BiH prethodno naredi da skinu baš svaku identifikacijsku oznaku. Da Evropu već smatra neutraliziranom, odaju ga vlastite rečenice: o Evropskoj uniji, u koju ne vjeruje, govori kao o Zapadu, jednako koristeći priliku da natukne kako su to, zapravo, stavovi SAD-a, te tako potakne francusku samodopadnost ne bi li isprovocirao kontrastav.

Blamaža sa ukradenom ikonom

O majčici Rusiji brine toliko da mu je rođendan Vladimira Putina porodični praznik, samo ne spominje hoće li mu po Sergeju Lavrovu poslati poklon, možda i zbog toga što je onomad izblamirao i Lavrova i Rusiju darivanjem ukradene ikone. Kako god, i Rusija očito ima svoje planove jer je Lavrov progutao žabu i opet se sinoć družio s Rumenkom.

Na Samitu nesvrstanih u Beogradu Dodik će bez sumnje tražiti podršku za svoje ratne ambicije i među 117 zemalja učesnica. Ko će u Beogradu zastupati Bosnu i Hercegovinu? Ko će biti naša upadljiva persona? I još važnije: ako nema ko da govori u ime BiH, otkud nam pravo da očekujemo da će nas neko čuti? Nedavno je Enes Karić ispisao sjajan esej na stranicama ove novine, prisjećajući se posjete američkog diplomate uoči ratova devedesetih, kome su domaćini objašnjavali kako ljudi neće da ratuju, pa taman su počeli da dobro žive, a on im dobronamjerno predložio da najumnije Bosance i Hercegovce pošalju u svijet, da govore o vrijednostima BiH. Bilo je to nekako u vrijeme kada je Radovan I prijetio u Skupštini BiH. Radovan II sad već uveliko prijeti, a ne samo da najumnije ljude nismo angažirali u službi BiH već ne razumijemo ni onu čuvenu Radovana III: Ili će ti život biti cvijeće ili tebe biti neće.

Kolumna Vildane Selimbegović: Kazani našeg srama

Bila je mrkla noć, prvi juli ratne 1993. godine: pomoćnik komandanta Prvog korpusa Armije BiH približavao se mostu kod Pozorišta. Strogi je, dakle, centar grada i naš junak treba stići do zgrade u Daniela Ozme, gdje je smještena Komanda. Policijski sat je na snazi, pa nije iznenađen kada pred njega iskaču uniformisani vojnici. S obje su strane mosta i tek kada su ga zaustavili, shvata da ih je mnogo više od obične patrole, no kako su planirali da organiziraju obuku i u samom gradu, njemu je, ispričat će kasnije, bilo toplo oko srca: pomislio je da vježbaju. Da nešto baš i nije uobičajeno, razumio je nakon što je njegova identifikacijska knjižica postala razlog uspostavljanja veze: Komandante, imamo kapitalca iz Korpusa!

Naredio svirepe smrti i brutalna ubistva

Uskoro je uz pratnju odveden do Bistrika, u tadašnju komandu 10. brdske brigade, gdje je zatekao brojne civile, vojnike i policajce. Te je noći Mušan Topalović Caco pokupio pedesetak ljudi, poneki su dobili i batine (najgore su prošli sinovi tadašnjeg komandanta Glavnog štaba ARBiH i njegovog zamjenika, Rasima Delića i Jovana Divjaka, obojica dobri borci s prve linije fronte), većina gozbu nezapamćenu te gladne, najteže ratne godine, a kada je svanulo, u velikoj prostoriji u kojoj su čekali da saznaju šta će biti s njima pojavio se Ramiz Delalić Ćelo. Našeg junaka, svog zemljaka iz Priboja, iznenađeno je pozdravio i rekao mu da krene za njim. Odveo ga je u Cacinu kancelariju, gdje je dobio dozvolu da ga povede, a potom su obojica prošetali do Katedrale. Na uglu kod Bagata stajala je nekolicina vojnika za koje je Ćelo rekao da su njegovi, a onda mu pokazao praznu cestu uz tramvajsku prugu i objasnio: “Kod Vječne vatre su tvoji. Moji neće pucati, za tvoje ne znam!” Naš je junak klecajućih koljena prošao dionicu od jedva 500 koraka, koja mu se činila najdužom u životu, a kada je stigao do svojih, odveden je u Korpus gdje ga je dočekalo pitanje: Kako te je pustio? Bila je to – ispostavit će se – kap koja je prelila čašu i suočila državni i vojni vrh BiH s potrebom da u sistem odluče vratiti brigadne komandante za koje se mjesecima šuškalo da djeluju mimo naredbi Prvog korpusa.

Kada je ta talačka kriza okončana tokom dana, a Caco i Ćelo odbili da predaju brigade, iz Glavnog štaba odaslano je priopćenje da su se komandant 10. bbr. i zamjenik komandanta 105. mbr. odmetnuli i da se za njima traga. U opsjednutom gradu sve se znalo – i da se Ćelo stacionirao u Romanijskoj, i da je Caco ostao na Bistriku, i da komanda Korpusa pokušava pregovore. A onda je – 26. oktobra 1993. – uslijedila najtajnija akcija tokom teških ratnih godina: Trebević 2 preživjeli pamte kao dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala sa kriminalom u vlastitim redovima. I Ćelo i Caco su uzeli taoce, civile, no Ramiz Delalić se u popodnevnim satima predao (žrtava nije bilo), a vraćanje u sistem 10. bbr. životima su platili petorica vojnika ove brigade i devet specijalaca Vojne policije i MUP-a RBiH. U gluho doba noći Caco se predao, doveden je prvo u Predsjedništvo BiH, a potom u Komandu 1. korpusa i kada je trebao biti prebačen u zatvor – ubijen pri pokušaju bijega. Za ukupan doprinos oružanom otporu agresoru na Republiku BiH, a posebno za ličnu hrabrost ispoljenu u borbenim dejstvima vođenim u zoni odgovornosti Prvog korpusa Armije RBiH, major koji nije dvojio – već je pucao u Cacu – nagrađen je Zlatnim ljiljanom, devet specijalaca sahranjeni su uz najviše vojne i državne počasti u Velikom parku, a Caco na nepoznatom mjestu, u NN humku.

Iz Kazana su ekshumirani ostaci Cacinih žrtava i u prvim javnim očitovanjima govorilo se o 27 ljudi, mahom Srba i Hrvata, no novinarima su istražitelji pominjali posmrtne ostatke 43 osobe, ubijene “od proljeća do jeseni 1993”. Polako se sklapao mozaik, isplivavali podaci o nestalim koji su izvođeni iz svojih stanova i potom brutalno ubijani i bacani u jamu. Za ovaj ratni zločin, kasnije preimenovan u optužnicu za razbojništva, banditizam, ubistva i svirepa ubistva, još 1994. godine bilo je optuženo 27 pripadnika 10. bbr, a presuđeno je njih 14 kaznama od 10 mjeseci do šest godina zatvora. Tek puno kasnije izrečena je najveća kazna od 14,5 godina zatvora. Slobodanka Macanović je detalje smrti svojih roditelja čula na suđenju, no to je bio tek početak traganja za njihovim posmrtnim ostacima. Upravo je ona na pomoćnom groblju Stadion pronašla NN humke u koje su ekshumirani zakopani. Ispostavit će se da je i Caco bio nedaleko od njih, no dok je neidentificirane ostatke Cacinih žrtava preuzela Komisija za nestale iz RS-a, Cacini posmrtni ostaci su s ruke na ruku, uz nezapamćenu dženazu i 12.000 ljudi, početkom decembra 1996. godine, sahranjeni u Memorijalnom kompleksu Kovači. Nedaleko od njega, nakon ubistva u klasičnoj mafijaškoj sačekuši u ljeto 2007. godine, sahranjen je i Ramiz Delalić Ćelo. Slobodankin otac se pak još uvijek službeno vodi kao nestao, dok ona i sestra čekaju da makar u majčin grob spuste nekoliko njezinih kostiju.

Ovog 26. oktobra bit će 28 godina od obračuna države BiH s Cacom, a za mjesec i kusur punih 25 kako je Caco – ta najtamnija mrlja na obrazu Armije BiH – ispraćen na Kovače. No, s obzirom na to da se u međuvremenu ispostavilo da je Caco s ubijanjem civila počeo još krajem 1992. godine, Kazani čekaju svoj epilog evo skoro tri decenije: niti je ikada tačno utvrđen broj ubijenih, niti su porodice stradalih dobile posmrtne ostatke, niti se Sarajevo odužilo pamćenjem svojih sugrađana koji su svirepom smrću kažnjeni zato što su ostali u opsjednutom gradu, ne pristajući na logiku agresora o etničkim teritorijama. Ipak, uz mnogo muke, puževim korakom, donesena je odluka o obilježavanju mjesta ratnog zločina, pominjala se i spomen-ploča u Gradu, no Gradsko vijeće Sarajeva i inicijatorica ubrzane procedure gradonačelnica Benjamina Karić prošle sedmice odlučili su se za manje od pola istine. Planirani Spomenički kompleks preko noći je postao spomen-obilježje, do Kazana – te nepristupačne jame našeg srama – jednog dana napravit će i gelendere (?!), a Cacine zločine zapečatit će na broju 17 uz tekst koji će reći da pamtimo, ali ne i šta. Spomen-obilježje na Kazanima, naime, pobrojat će ubijene, ali će odšutjeti ime naredbodavca ubijanja – onog odmetnutog komandanta za koga su svi njegovi osuđeni suborci, egzekutori na Kazanima, rekli da je osobno naredio svirepe smrti i brutalna ubistva, glorifikovanog gangstera – kako ga je nazvao pokojni Jovan Divjak – ubicu devetorice specijalaca, vojnika i policajaca ARBiH i MUP-a koji su živote dali usred rata da bi zaustavili Cacu.

Jeftini politički poeni

Bila sam na neformalnom sastanku koji je gradonačelnica Karić sazvala ovim povodom. I bila sam uistinu ponosna na mlade ljude iz nevladinih organizacija koji se godinama bore za memoriranje svih žrtava, istrajno radeći na dokumentiranju naše ne tako davne prošlosti. Enormnu su energiju uložili pokušavajući objasniti gradonačelnici da se spomenik – pa makar to bilo i nekompletno spomen-obilježje – ne pravi za današnje generacije, već zauvijek. Pitali smo je kako Grad Sarajevo zna ko je spalio Vijećnicu, a ne želi da zna ko je ubijao naše sugrađane na Kazanima? Nismo dobili nijedan suvisli odgovor, čak ni obećanje da će jednog dana u neka bolja vremena biti postavljena i spomen-ploča u gradu. U toku je javna rasprava, no već sada je jasno da je aktuelna gradska većina više no riješena da slučaj Kazane zatvori u onu istu jamu našeg srama, a sebi priskrbi jeftine političke poene multietničke otvorenosti. Potpuno nezainteresirana što na ovaj način pravi trostruku štetu: porodicama žrtava ne pruža utjehu, protivnicima Bosne i Hercegovine daje argument kako smo svi isti, a Armiji BiH posmrtno udara šamar izjednačavajući je sa Cacom. I još tome podiže spomen-obilježje kojim, u konačnici, vrijeđa i Sarajevo.

Šta podrazumijeva prijedlog koji je “prihvatljiv” Konakoviću i Radončiću: Jedan glas iz Širokog Brijega vrijedi kao tri glasa u Sarajevu

U oba doma državnog Parlamenta Elmedin Konaković nema nijednog zastupnika. Suštinski, oni i njegov NiP uopće ne odlučuju o izmjenama Izbornog zakona i Ustava BiH. Ali to nije bila prepreka da mu bude povjerena uloga “pregovarača” na sastancima koje je ove sedmice organizirao američki diplomata Matthew Palmer.

Dvije fotografije u rezidenciji američkog ambasadora u Sarajevu napravile su od lidera Naroda i Pravde “relevantnog” sagovornika  o temi – Izborni zakon. I on je uzvratio podrškom “reduciranom Fileovom modelu” koji je, i prema priznanju Matthewa Palmera, jedan od prijedloga ovog američkog diplomate.

“To je dobar temelj za nastavak pregovora”, rekao je, prema pisanju Raporta, Elmedin Konaković

“Velika je stvar ukoliko izbrišemo etničke prefikse. To ostavlja mogućnost da imamo tri Bošnjaka, tri Hrvata ili tri Srbina u Predsjedništvu BiH. Naravno, teško je sada reći da neko pristaje odmah na ovo. Potrebno je da uđemo detaljnije u ovo”, objasnio je lider NiP-a.

Osim Konakovića, i predsjednik Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić, koji u dva doma Parlamentarne skupštine BiH ukupno ima dvije ruke (Edita Đapo u Predstavničkom domu i Munib Jusufović u Domu naroda), podržao je “reducirani” Fileov model koji je neformalni prijedlog američkog zvaničnika Matthewa Palmera.

“Ideje koje smo dobili tokom susreta sa predstavnikom SAD za izbornu reformu u BiH gospodinom Palmerom, veoma su dobra osnova za kompromis i pošten izborni zakon prema svima. Zato i pored ogromnih razlika sa Izetbegovićem, ipak – zbog naroda i države – moramo mu pomoći da ne izgubi i šahovsku partiju i Bosnu i Hercegovinu, kao stabilnu, mirnu i ekonomski prosperitetnu evropsku državu. U ovako dramatičnoj situaciji nema mjesta za lične i stranačke sujete, nema mjesta za skrivene destruktivne namjere, ima mjesta samo za nesebični patriotizam i principijelnu toleranciju”, kazao je u subotu lider SBB-a Fahrudin Radončić.

Za razliku od Konakovića i Radončića, jedinih lidera političkih partija iz Sarajeva koji su javno ustvrdili da “nije dobro da Bošnjaci Hrvatima biraju zastupnike”, predsjednici drugih partija, koje u državnom Parlamentu imaju presudnu ulogu, nisu direktno podržali Palmerov “reducirani Fileov model”. Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić je rekao da je protiv asimetričnih rješenja i da ne želi da se oni zalažu za indirektan izbor članova Predsjedništva. Bakir Izetbegović je, u svojstvu predsjednika SDA, kazao da će on pokušati ubijediti Željka Komšića da pristane na “Fileov model”, ali ako predsjednik DF-a to ne bude htio, ni SDA neće podržati. Predsjednik DF-a i predsjedavajući Predsjedništva BiH jedini je bio decidan – Fileov model za Komšića nije prihvatljiv.

O Palmerovoj verziji Fileovog modela, koji je prihvatljiv Fahrudinu Radončiću i Elmedinu Konakoviću, Istraga je pisala u petak, objasnivši do u detalje sve mogućnosti izbora člana Predsjedništva. Nešto kasnije, američki diplomata je novinarima potvrdio da je jedna verzija Fileovog modela “u igri”.

“Fileov model je jedan od puteva da se ide dalje. Ali pitanje je kako postići da taj model odražava BiH, a to je jedna država, dva entiteta i tri naroda. Kako osigurati da bilo bude izabran na javnu funkciju. Fileov model nije jedini, ali je koncept otvoren za napredak. Nema fiksirane izborne jedinice zbog čega su neki rekli da je to klizav teren prema trećem entitetu”, potvrdio je Palmer.

Fiksne izborne jedinice nema, ali će u Federaciji evidentno biti dvije izborne jedinice. Uzet ćemo u obzir rezultate posljednja tri izborna ciklusa.

Opći izbori 2010: Glas za Krišto, kao tri glasa za Radončića

Prema podacima CIK-a za bošnjačkog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH na Općim izborima 2010. godine moglo je glasati 1.023.150 birača. Najviše glasova osvojio je Željko Komšić, tada SDP-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda. Za Komšića je glasalo 337 hiljada birača ili čak 60 posto od onih koji su se odlučili birati člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Drugi po broju glasova bio je Bakir Izetbegović, koji je je utrci za člana Predsjedništva iz reda bošnjačkog naroda, osvojio 162.831 glas. Trećeplasirani je bio Fahrudin Radončić koji se također kao Bošnjak nadmetao za Predsjedništvo BiH. On je osvojio 142 hiljade glasova. Četvrti je bio Haris Silajdžić za kojeg je glasalo 117 hiljada birača. Tek na petom mjestu, sa ukupno 109 hiljada glasova, bila je Borjana Krišto. Kako je Komšić osvojio 337 hiljada glasova, on bi postao član Predsjedništva. Drugi član Predsjedništva, primjenom Fileovog modela u Palmerovoj izvedbi, bila bi Borjana Krišto, jer je ona pobijedila u kantonima u kojima Komšić nije osvojio više od 50 posto svojih glasova. Iako su, dakle, od HDZ-ove kandidatkinje više glasova osvojili Bakir Izetbegović, Fahrudin Radončić i Haris Silajdžić, oni ne bi mogli biti članovi Predsjedništva, jer su glasovi Borjane Krištvo više vrijedni od glasova koji su dobili Izetbegović, Radončić ili Silajdžić. Krišto je  većinu svojih glasova osvojila u HNK, Zapadnohercegovačkom, Livanjskom, Srednjobosanskom i Posavskom kantonu. Jedan njen birač, u tom bi trenutku, vrijedio kao jedan i po Izetbegovićev glasač. Čak i u slučaju da su Izetbegović i Radončić “spojili birače”, pa skupili ukupno 305 hiljada glasova, koje bi “knjižili” na jednog kandidata, Borjana Krišto bi bila član Predsjedništva BiH. Njenih 109 hiljada, pa čak i manje, više bi vrijedilo od 305 hiljada bilo kojeg kandidata koji je svoje glasove skupio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Goraždanskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom bi slučaju jedan glas Borjane Krišto osvojen, recimo, u Širokom Brijegu, vrijedio kao tri Radončićeva ili Izetbegovićeva glasa u, recimo, Kantonu Sarajevo.

Opći izbori 2014.

Prema potvrđenim rezultatima za dva člana Predsjedništva BiH sa teritorije Federacije, na Općim izborima 2014. godine najviše je glasova osvojio Bakir Izetbegović, ukupno 247 hiljada glasova. Drugoplasirani je bio Fahrudin Radončić sa 201 hiljadu glasova. Trećeplasirani je bio Dragan Čović koji je osvojio 128 hiljada glasova. U Predsjedništvo BiH su tada ušli Izetbegović i Čović, jer je u diskriminirajućim odredbama Ustava BiH navedeno da u Predsjedništvo moraju ući jedan bošnjački i jedan hrvatski kandidat. Iako se Palmerov model nameće kao “rješenje” kojim se ukida diskriminacija, i primjenom Fileovog modela bi u Predsjedništvo BiH nakon izbora 2014. godine ušli Izetbegović i Čović. Razlog ne bi bilo to što moraju ući jedan Bošnjak i jedan Hrvat, već to što je Čović osvojio glasove u kantonima sa hrvatskom većinom.

Opći izbori 2018. 

Na ovim izborima Željko Komšić je osvojio 225 hiljada glasova i on bi bio siguran član Predsjedništva BiH. Prema Fileovom modelu bez etničkih prefiksa, drugi član Predsjedništva BiH bi bio Dragan Čović. Već smo naveli da Fileov model propisuje da drugi član Predsjedništva BiH postaje kandidat koji je naredni po broju ukupnih glasova u Federaciji, uz uslov da je veći dio svojih glasova osvojio u kantonima u kojima prvorangirani nije pobijedio, odnosno da je drugorangirani osvojio više od 50 posto svojih glasova u kantonima u kojima prvorangirani nije osvojio najveći broj glasova. Komšić je veći dio glasova osvojio u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom i Zeničko-dobojskom kantonu. U tom slučaju, drugi član Predsjedništva BiH bi postao onaj koji je preko 50 posto svojih glasova osvojio u HNK, SBK, Kantonu 10, ZHK i Posavskom kantonu. To bi, dakle, bio Dragan Čović jer bi njegovih 154 hiljade  glasova više vrijedilo od 212 hiljada glasova Šefika Džaferovića ili 194 hiljade glasova Denisa Bećirovića. Tu dolazimo do takozvane “vrijednosti glasa” prema kojoj je glas iz kantona sa hrvatskom većinom više vrijedi od glasova iz kantona sa bošnjačkom većinom.

U pet kantona sa, prema popisu iz 2013. godina, bošnjačkom većinom za Opće izbore 2018. godine bilo je registrovano 1,45 miliona birača. Dakle, u Kantonu Sarajevo, Tuzlanskom, Unsko-sanskom, Bosansko-podrinjskom, Zeničko-dobojskom kantonu živi više od 70 posto ukupnog broja birača. I ovi birači, usvojili se “reducirani Fileov model”, moći će izabrati samo jednog člana Predsjedništva BiH.

 

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

"Potresan video", stoji u opisnu videosnimka koji se posljednih dana širi društvenim mrežama, a na kojem se vidi žena u crnom koja gađa konvoj...