Predsjednik Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Mladen Bošković dostavio je zastupnicima lažni izvještaj o održanoj sjednici, iako ta sjednica Komisije uopšte nije održana.
Nešto prije 23 sata u četvrtak kada je završena 3. redovna sjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH zastupnicima je na e-mail stigao navodni izvještaj na osnovu kojeg je predsjedavajuća doma Mirjana Marinković-Lepić zakazala nastavak vanredne sjednice prekinute tokom dana jer nije bilo uslova za rad i Komisija nije održana. Riječ je o Komisiji koja pretresa sva pitanja u vezi sa izborom, imenovanjem, postavljenjem i razrješenjem, kao i druga pitanja u vezi s tim iz nadležnosti Predstavničkog doma.
Ono što je Bošković pokušao naišlo je na odobravanje svih zastupnika trojke i HDZ BiH, jer se niko od njih nije pobunio zbog nastavka vanredne sjednice u takvim uslovima.
On je potpuno nezakonito proglasio da komisija ima devet članova iako ih ima 11 jer su dva člana podnijela ostavku. I upravo je zamjena tih članova trebala biti predmet sjednice, ali ona nije održana.
No, Bošković ide dalje pa u lažnom izvještaju navodi da je sjednici prisustvovalo pet članova i to Bošković, Damir Mašić i Aner Žuljević iz SDP-a, Dragan Mioković iz Naše stranke i Rasim Smajlović iz NIP-a.
Dalje se navodi da pojedini članovi Komisije svjesno nisu došli na sjednicu te „da se odluke donose većinom ukupnog broja članova radnog tijela, pa samim time nije postojao kvorum za odlučivanje“.
Na ovaj izvještaj burno su reagirali zastupnici opozicije, tražili su tumačenje sekretara Doma koji je potvrdio da je potrebna većina od 11 članova šest, te je nakon sjednice Kolegija odlučeno da se sjednica prekine.
Plan HDZ-a i trojke bio je da u kasne noćne sate izglasaju nove članove Komisije koji bi uputili prijedlog imenovanja Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Ovaj pakleni plan za sada je osujećen, ali sigurno je da vladajuća koalicija kojoj su ruke sabirale ambasade i OHR neće odustati. A u svemu trojka je dala obećanje Draganu Čoviću.
Washington and Brussels claim that by courting Serbian President Aleksandar Vučić they are weaning him away from Moscow and creating a common front against the Putin regime. However, the evidence demonstrates the exact opposite. Every concession to Belgrade or lack of accountability for its provocative actions encourages the Kremlin. Russian officials calculate that the West has a soft presence in the Balkans and will continue to concede ground to avoid violence. And perversely, it is the policy of appeasement that is much more likely to lead to armed conflict.
The Kremlin views the Western Balkans as a strategic asset that expands Russia’s geopolitical reach, fractures Western cohesion, and undermine Euro-Atlantic institutions. Fomenting disputes contributes to unsettling the region and dividing international responses. Unresolved conflicts also enable the Kremlin to claim that despite its expansion NATO has failed to stabilize the peninsula. Moscow also seeks to discredit and weaken the US presence while gaining allies that depend on its diplomatic support and financial corruption. In pursuing these strategic objectives, Moscow helps promote Serbian nationalism and expansionism.
American and EU diplomats display a lack of understanding of Russia’s goals and strategies. They define Moscow’s involvement simply as “meddling” rather than as subversion with a destructive purpose. As a result, they assist Moscow through their consistently misfiring policies. In the case of Serbia, they avoid publicly criticizing Vucic’s authoritarianism and threats to Kosova’s security and thereby raise his stature in Moscow as the primary regional disruptor.
Over recent weeks, Belgrade has been allowed to build up its military along Kosova’s border, threaten armed intervention in alleged defense of the Serbian minority, recruit militants and hooligans to attack NATO peacekeepers, Kosova officials and local journalists, and kidnap Kosova’s police officers. The response from Washington and Brussels has been tepid, thus encouraging further provocative acts that can result in casualties.
Instead of pressing Belgrade by deploying strong diplomatic and economic sanctions, Western envoys seem determined to please Putin by blaming the unrest on the government in Prishtina. They naively fail to realize that attacking Kosova for implementing its own constitution on its entire territory not only weakens the state but also directly helps Moscow by discrediting years of US democracy promotion and state building.
About 15,000 Serbs in four northern Kosova municipalities, out of a total Serbian population of some 96,000, boycotted the municipal elections in April 2023. As a result, ethnic Albanian and Bosniak candidates were elected with a low local turnout. The US State Department declared the elections as consistent with Kosova’s constitutional and legal requirements but then backtracked when Belgrade incited violence by claiming the results were not a long-term political solution. Washington also accused Prishtina of provoking violence instead of pinpointing the true source of the clashes – gangs hired by Serbia’s security agencies. The net result was to embolden further anti-state actions and remove the spotlight from the only long-term solution – mutual recognition between Serbia and Kosova.
US ambassador to Pristina, Jeffrey Hovenier, even declared that Washington would apply sanctions against Kosova following the Serbian unrest, including the cancellation of Prishtina’s participation in the US-led “Defender Europe 2023” military exercise. In other words, US policy makers are now excluding Kosova from a security umbrella that Moscow wants dismantled. The ambassador also asserted that the US would cease all efforts to assist Kosova in gaining recognition from the five remaining EU states and halt the process of integration into international organizations. The EU Commission further gifted Moscow by planning to suspend funds, high level visits, and any work on the SAA Agreement with Kosova.
Pressure by Western diplomats on Prishtina to establish an Association of Serb Municipalities will further erode the authority of the central government and increase Belgrade’s involvement in disrupting Kosova’s institutions. It will give Moscow another inroad in the region similar to the RS entity in Bosnia-Herzegovina. Washington and Brussels are also helping the greater Serbia project by largely ignoring civil and minority rights outside of Kosova. Nearly 100,000 Albanians form large majorities in two municipalities in the Preševo valley but have far fewer rights than Serbs in Kosova and are increasingly subject to government pressures.
In the case of Bosnia-Herzegovina, permitting unilateral election changes by the High Representative helps ethno-nationalists, deepens grievances, and encourages separatism. It appears that Western envoys are now supporting the strategy of Russian officials who are determined to keep Bosnia weak, divided, and unqualified for NATO or the EU. They are also enticing Milorad Dodik to devise new moves toward secession. For instance, as with the Serb boycott of Kosova’s elections he can withdraw all Serbian officials from state-wide institutions and declare the entity government in Banja Luka as the only legitimate sovereign institution in the RS. A weak response from Washington will then be seen as another green light on the road to secession.
By centering US policy on Belgrade at the cost of its neighbors, Washington is repeating its mistakes toward Russia. In placating Moscow at Kyiv’s expense and failing to provide either sufficient military deterrence or NATO membership for Ukraine, Washington encouraged Russia’s invasion. A similar scenario is now unfolding in the Western Balkans where Kosova and Bosnia are pressured to surrender their sovereignty.
Vučić may allow old stocks of ammunition to be sent to Ukraine to placate Washington, but he constantly mocks US/EU diplomats and officials in his Russia connections. He regularly sends his ministers to meet with Russian counterparts, signs energy deals and other economic contracts, and allows Serbia to be used as the center for Russian intelligence gathering and anti-Western information wars. At the same time, Washington ignores Vučić’s corrupt criminal connections and fails to censure him for his close relations with Russia’s ruling war criminals. Such misguided policies will simply embolden the Kremlin to maneuver Vučić into further destabilizing the region.
Visoki predstavnik Christian Schmidt može povući tri poteza u vezi sa odlukama Narodne skupštine Republike Srpske koje se odnose na suspenziju Ustavnog suda BiH na području tog entiteta. No, nisu svi potezi podjednako realni.
Smjena Milorada Dodika
Koliko god javnost u Sarajevu priželjkivala odluku Christiana Schmidta kojom bi predsjednik Republike Srpske bio smijenjen, to je najmanje realna opcija kada je u pitanju provedba same odluke. Visoki predstavnik ima ovlasti da smjenjuje zvaničnike u BiH. No, treba imati na umu da Republika Srpska nije onaj dio Federacije BiH u kojem većinski žive Bošnjaci. Ukoliko, recimo, Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti i smijeni Milorada Dodika, dolazimo do jednog novog pitanja – ko će i kako provesti ovu odluku? U Republici Srpskoj u ovom trenutku ne postoji politički subjekt po uzoru na sarajevsku Trojku koji bi, čak i u slučaju suspenzije Ustava Republike Srpske, preuzeo vlast. Pritom, SNSD je nametnuo takav narativ u javnosti da bi svako prihvatanje Schmidtove odluke značilo – izdaja srpskih nacionalnih interesa. Milorad Dodik još uvijek kontrolira MUP Republike Srpske, kao i Skupštinu, Vladu i pravosudne institucije u tom entitetu. Čak i ako bi bila donesena odluka o Dodikovoj smjeni, na koji bi način OHR proveo tu odluku? Državnom agencijom za istrage i zaštite upravlja Dodikov kadar Darko Ćulum, dok Direkcija za koordinaciju policijskih tijela nema takve kapacitete. Ostaje još mogućnost angažiranja snaga EUFOR-a ili NATO snaga koje bi, faktički, morale zauzeti banjalučki Banski dvor. U tom slučaju realno bi bilo očekivati da se svi srpski zvaničnici povuku iz svih institucija i BiH bi ušla u mnogo ozbiljniju krizu od trenutne. Upravo zbog toga je teško očekivati da Schmidt smijeni Dodika. No, i ako se usudi da to učini, to bi, prije svega, bio kraj OHR-a.
Poništavanja odluka NSRS
Drugi mogući, a ujedno i najrealniji potez, bila bi odluka kojom bi OHR stavio van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske. U tom bi slučaju Zakon, formalno, bio stavljen van snage, ali suštinski ne bi promijenio stavove zvaničnika RS-a koji bi se držali stava Narodne skupštine. Bez reakcije Tužilaštva BiH u ovom slučaju ne bi došlo do suštinske promjene stanja na terenu, bez obzira na odluku OHR-a. Podsjetimo, Narodna skupština RS je nedavno izmijenila odredbe Zakona o objavljivanju zakona i drugih propisa RS-a. Tim izmjenama je, faktički, OHR onemogućen da svoje odluke objavi u Službenom glasniku Republike Srpske. Ovo praktično znači da odluka OHR-a o poništavanju Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na području Republike Srpske ne bi bila objavljena u Službenom glasniku RS, a da bi, istovremeno, sporni Zakon bio objavljen. Postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a na objavu dokumenata? I postoji li način da OHR natjera zvaničnike RS-a da poštuju njegovu odluku? Bez primjene sile – ne.
Suspenzija Zakona do odluke Ustavnog suda BiH
Suspenzija Zakona o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH do okončanja postupka pred Ustavnim sudom bi bila najblaža moguća mjera. Nešto slično je Schmidt uradio sa Zakonom o imovini RS-a. Podsjetimo, OHR je suspendirao taj Zakon sve dok ga Ustavni sud BiH nije proglasio neustavnim i stavio van snage. Međutim, u ovoj situaciji suspenzija ne bi mogla biti učinkovito rješenje, jer je i sam predsjednik RS-a Milorad Dodik kazao – “Ustavni sud BiH može donijeti bilo kakvu odluku, ali mi imamo Zakon da tu odluku ne primjenjujemo na području RS”.
Dakle, druga opcija koja podrazumijeva da Christian Schmidt stavi van snage Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH je najrealnija. Eventualna smjena Milorada Dodika bila avantura sa nepoznatim ishodom. Naravno, u slučaju da NATO snage ne zauzmu institucije Republike Srpske. A da li je to realno očekivati?
Brišući jednu odredbu svojih Pravila, Ustavni sud BiH, faktički, nije promijenio ništa. Jer, ako su brisanjem člana 39 Pravila Ustavnog suda BiH sudije iz Republike Srpske onemogućene da blokiraju rad ove institucije, kako je odluka o brisanju donesena bez sudija iz Republike Srpske?
Brisanje “sporne odredbe” Pravila Ustavnog suda BiH inicirala je predsjednica Valerija Galić, koja je bliska HDZ-u BiH. Za svoju akciju dobila je i podršku dijela Međunarodne zajednice s kojom je koordinirala Sevima Sali Terić, registrarka Ustavnog suda BiH. No, u pozadini je, zapravo, usaglašeni plan Milorada Dodika i Dragana Čovića koji na ovaj način namjeravaju riješiti dva ključna pitanja – međunarodne sudije u Ustavnom sudu BiH i imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH.
“Sjednica Ustavnog suda u plenarnom sazivu kojoj ne prisustvuju najmanje trojica sudija koje je izabrao Predstavnički dom Parlamenta Federacije Bosne i Hercegovine i najmanje jedan sudija kog je izabrala Narodna skupština Republike Srpske se odlaže s tim da će se, u slučaju ponavljanja iste situacije bez opravdanih razloga, naredna sjednica održati”, piše u izbrisanoj odredbi Pravila Ustavnog suda BiH.
izbrisana odredba nije blokirala rad Ustavnog suda BiH
Dakle, sudije iz RS-a (ali i iz Federacije) su svojim odsustvom mogle blokirati održavanje najviše jedne sjednice. I to samo na jedan dan. Jer Ustavni sud je mogao novu sjednicu zakazati odmah sutradan i nije bitno “entitetsko” prisustvo sudija. Bitno je samo da bude kvoru.
Evo, još jednostavnije. Da bi plenarna sjednica Ustavnog suda BIH bila održana, mora joj prisustvovati najmanje petero sudija. Federacija daje četvero sudija, Republika Srpska dvoje, dok je troje međunarodnih sudija koje imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava. Prema izbrisanoj odredbi Pravila Ustavnog suda BiH, osim “kvoruma”, bilo je nužno prisustvo troje sudija iz Federacije i jednog sudije iz RS-a. No, ako bi, recimo, sve sudije iz RS-a bojkotovale sjednicu, bilo je dovoljno zakazivanje nove sjednice (čak i istog dana) na kojoj nije bilo nužno prisustvo sudija iz RS-a ili troje sudija iz Federacije. Što znači da brisanje ove odredbe uopće nije deblokiralo rad Ustavnog suda BiH. Stoga se samo nameće pitanje motiva donošenja odluke o brisanju ove odredbe.
Nakon što je Narodna skupština RS usvojila Zakon o neprimjenjivanju odluka Ustavnog suda BiH na teritoriji tog entiteta, reagirao je Hrvatski narodni sabor sa Draganom Čovićem na čelu.
“HNS BiH se zalaže za hitno ispunjavanje svih 14 ključnih prioriteta koji podrazumijevaju reformu izbornoga zakonodavstva i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, uključujući rješavanje pitanja međunarodnih sudija i provođenje svih njegovih odluka. HNS BiH poziva na hitno imenovanje nedostajućih sudija u Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine”, navedeno je u saopćenju Čovićevog HNS-a.
Obratimo pažnju na dva detalja. HNS poziva na “ispunjavanje svih 14 ključnih prioriteta” i “rješavanje pitanja međunarodnih sudija”.
Narodna skupština RS u svojim zaključcima koristi identične riječi i zahtijeva da se “u okviru 14 prioriteta” “hitno treba riješiti pitanje Ustavnog suda BiH i odnosno odlaska stranih sudija”.
Još jedno kratko podsjećanje na ključne događaje. Prvo je NSRS pozvala jedinog sudiju iz RS Zlatka Kneževića da podnese ostavku. Onda je Valerija Galić, predsjednica Ustavnog suda BiH koja je bliska HDZ-u, donijela odluku o brisanju jedne odredbe Pravila koja, suštinski, ne mijenja ništa. Nakon toga NSRS (Milorad Dodik) donosi Zakon kojim suspenduje odluke Ustavnog suda BiH na području RS i traži protjerivanje stranih sudija, pozivajući se na 14 prioriteta na bh. putu ka EU. Potom HNS (Dragan Čović) saopćava da je nužno riješiti pitanje stranih sudija u Ustavnom sudu BiH.
Istina, HDZ dodaje još jedan zahtjev – imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Sličan stav je, odmah po izbijanju krize izazvane brisanjem “sporne” odredbe Pravila Ustavnog suda BiH, saopćila je stranka Elmedina Konakovića Narod i Pravda.
“Pozivamo su sve političke aktere da omoguće nesmetano funkcioniranje Ustavnog suda BiH kao i popunu svih upražnjenih mjesta u ovoj instituciji koja je od vitalnog značaja za državu Bosnu i Hercegovinu. Ustavni sud Bosne i Hercegovine, njegova uloga, sastav i ovlast jasno su propisane Dejtonskim mirovnim sporazumom i ova institucija obavlja vitalnu funkciju za cjelokupno bosanskohercegovačko društvo”, navedeno je u saopćenju NiP-a.
Predsjednik NiP-a Elmedin Konaković se već otvoreno zalagao imenovanje Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Marin Vukoja je kadar HDZ-a BiH.
Da je čitao zapisnike sa sjednica Vijeća ministara BiH, a ne Facebook statuse i pamflete lidera Trojke, američki ambasador Michael Murphy bi znao da Dragan Čović više ne drži ključeve Južne interkonekcije. Federalne ključeve 11. su maja ove godine, Murphyevi reformatori Elmedin Konaković, Edin Forto, Nermin Nikšić, Borjana Krišto i drugi predali Miloradu Dodiku. I to na onoj sjednici Vijeća ministara BiH nakon koje su svi mediji, iz kojih se (dez)informira ambasador Murphy, bez ikakvih provjera prenijeli izjavu Elmedina Konakovića u kojoj je ustvrdio da je u pitanju “historijska sjednica”.
A zapravo je bila “historijska prevara”, koju ambasador SAD-a još uvijek nije razumio. I zato sada na svom blogu optužuje Dragana Čovića za nešto za šta se lider HDZ-a više i ne pita.
Sve da Dragan Čović sutra pristane na izglasavanje zakona o južnoj interkonekciji, to ne znači ništa. Sve i da predsjednik HDZ-a pristane da se za transport gasa iz Azerbejdžana u BiH pita sarajevski BH gas, to ne znači da je BiH smanjila ovisnost o ruskom plinu. Jer bez odluke Vijeća ministara Bosna i Hercegovina ne može započeti pregovore sa Hrvatskom o izgradnji južne plinske interkonekcije. A Vijeće ministara BiH ne može donijeti odluku bez ministara iz Republike Srpske. Što znači da se o Južnoj interkonekciji više ne pitaju Čović, Konaković, Forto i Nikšić. O Južnoj interkonekciji se pita – Milorad Dodik.
Dok je nekoliko (manjih, besprojektnih) sarajevskih portala insistiralo na objavi Zapisnika sa “historijske sjednice” Vijeća ministara BiH, ambasador Michael Murphy se bavio šumskom krađom. Pa, od stabla nije vidio šumu. A tamo, u toj šumi, Elmedin Konaković i Edin Forto su pristali da Nova istočna interkonekcija Republike Srpske bude pokrenuta s mrtve tačke, a ona Južna, koja smanjuje ovisnost o ruskom plinu, ostane u domenu deklarativne podrške na Twitteru, Facebooku i blogu.
Da prevedem na jezik naknadnih boraca protiv “malignog ruskog utjecaja”. Američki ambasador Michael Murphy je srcem i dušom podržao Dragana Čovića i Trojku prilikom formiranja Vijeća ministara BiH. Američki ambasador je, prilikom formiranja Vijeća ministara “progutao žabu” zvanu Dodikov SNSD. Onda su njegovi kadrovi glasali za pokretanje procedure za gradnju Nove istočne interkonekcije kojom će u BiH dolaziti plin iz Rusije, dajući, pritome, deklarativnu, i samo deklarativnu podršku Južnoj interkonekciji koja smanjuje ovisnost o ruskom plinu. Dakle, vlada, odnosno Vijeće ministara koje je odabrao i “imenovao” američki ambasador je povećala ovisnost BiH o ruskom plinu, a smanjenje ovisnosti o ruskom plinu isporučila – ruskom igraču Miloradu Dodiku.
I, ko god je proteklih mjeseci upozoravao na ovo proglašavan je botom SDA i ruskim igračem.
“Čović slijedi samo svoje interese”, piše ambasador Murphy.
Zar je baš to tako?
Zar Dragan Čović nije nosilac zapadnih i američkih vrijednosti? Zar se Čović nije promijenio od one 2020. godine kada je u Moskvi, u društvu Valentine Matvijenko, kazao da na Balkanu treba pojačati ruski utjecaj? Zar nisu Željko Komšić i Bakir Izetbegović ruski igrači koji blokiraju projekat Južna interkonekcija kojom se smanjuje ovisnost o ruskom plinu?
Američki ambasador Michael Murphy sada optužuje Dragana Čovića da blokira Južnu interkonekciju. I, opet griješi. O Draganu Čoviću više ne ovisi Južna interkonekcija. Ona sada ovisi o Miloradu Dodiku.
Situacija je jednostavna. Da bi se gradila Južna interkonekcija BiH mora potpisati međudržavni ugovor sa Hrvatskom. Da bi taj ugovor bio potpisan potrebno je da odluke donesu, redom, Vijeće ministara, Predsjedništvo, Parlament, Predsjedništvo BiH. Južna interkonekcija nije dobila podršku nigdje. Ruska Nova istočna interkonekcija je dobila podršku u Vijeću ministara. Dakle, “proameričko” Vijeće ministara BiH je dalo saglasnost za početak procedure koja se odnosi na gradnju “ruske” plinske interkonekcije, dok se proamerička Južna interkonekcija nije pomjerila s mjesta. A da bi se pomjerila, za nju u Vijeću ministara mora glasati – Milorad Dodik. Koji su mu motivi? Nema ih. Jer njegova je Interkonekcija dobila podršku, a Murphyeva – nije. I za to nije kriv Dragan Čović. Krivi su Elmedin Konaković, Zukan Helez i Edin Forto. Oni su “u promet” pustili Dodikovu interkonekciju, a Južnu stavili na čekanje.
Sudija Branko Perić je, pošto je u veću koje je odlučivalo u predmetu Respiratori ostao u manjini, svoje argumentovano mišljenje učinio dostupnim javnosti. Pravno pitanje koje se ovim povodom postavlja glasi: Ima li sudija pravo da javnosti saopšti svoje izdvojeno, argumentovano mišljenje ako je pri većanju i glasanju u veću ostao u manjini?
Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Konvencija) predviđa u članu 45.2 da “svaki sudija ima pravo da iznese izdvojeno mišljenje”. Ovo se odnosi na sudije Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud). Postavlja se međutim, pitanje da li takvo isto pravo ima nacionalni sudija u državi koja je ratifikovala Konvenciju?
Pitanje se odnosi na slobodu izražavanja i dolazi u domen člana 10.2 Konvencije in fine, koji propisuje da se sloboda izražavanja može podvrgnuti formalnostima i ograničenjima, neophodnim u demokratskom društvu uz ostalo i “radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva”.
Zbog ovoga se naprijed postavljeno pitanje javlja u razvijenom obliku, tako da glasi: Da li sudija koji javnosti saopšti svoje izdvojeno mišljenje narušava autoritet i nepristrasnost sudstva?
Odgovor na ovako postavljeno pitanje mora se potražiti u praksi Evropskog suda, koji se više puta izjasnio o dužnosti sudije da se pridržava načela nepristrasnosti, s obzirom na njegovo/njeno pravo da učestvuje u javnoj debati o važnim društvenim pitanjima, uživajući slobodu izražavanja, koja je zagarantovana svakom.
U tom pogledu treba posebno obratiti pažnju na stav Međunarodne komisije pravnika, koja je istakla da “država mora poštovati i zaštititi pravo i dužnost sudija da izraze svoje mišljenje posebno kad je riječ o presuđivanju, kao i da poštuje i štiti sudijsku nezavisnost i vladavinu prava.” Komisija je ovakav stav saopštila pojavljujući se kao umješač u jednom predmetu pred Evropskim sudom.[1]
Evropski sud se u većem broju svojih presuda bavio pravom na slobodu izražavanja sudija. Klasični slučaj u tome nizu predstavlja presuda Vile protiv Lihtenštajna[2]. U toj presudi je Evropski sud izrekao da sudija ima pravo da se u javnosti izjasni čak i o pitanju koje u sebi sadrži i politički element.[3]
U najnovijem razvitku sudske prakse vodeći presedan u materiji slobode izražavanja sudija predstavlja presuda u slučaju Baka protiv Mađarske. U toj presudi je Evropski sud jasno formulisao svoje stanovište o slobodi sudijskog izražavanja, utvrdivši između ostalog povredu člana 10 Konvencije, učinjenu na štetu podnosioca predstavke[4]. Podnosilac predstavke je u tom predmetu bio predsjednik najvišeg suda u državi, smienjen sa svoga mjesta zato što je učestvovao u javnoj debati, izjašnjavajući se o važnim društvenim pitanjima.
Pred Evropskim sudom pojavili su se i slučajevi u kojima je postavljeno konkretno pitanje o tome da li se sudija smije izjasniti u javnosti o nekim elementima predmeta u kojima postupa, dakle onim koji još uvijek nisu presuđeni. U tim slučajevima predstavke podnijete Evropskom sudu zasnivale su se na članu 6.1 Konvencije. Podnosioci predstavki su imali pritužbe na pravičnost suđenja. Primere ove vrste pružaju slučajevi Bušemi protiv Italije i Lavenc protiv Letonije.[5] U obje presude Evropski sud je utvrdio povredu člana 6.1 Konvencije, zbog toga što su se postupajuće sudije u javnosti oglasile dok su predmeti koje je trebalo presuditi bili još uvijek u postupku.
Upravo ova posljednja pomenuta okolnost ukazuje na to da se mora napraviti razlika (distinguishing) između slučajeva Bušemi i Lavenc s jedne strane i slučaja sudije Branka Perića s druge. Sudija Perić se nije oglašavao u javnosti pre nego što je presuda u predmetu Respiratori bila donesena i ta je činjenica od suštinskog značaja. On je naknadno, po izricanju presude, saopštio svoje argumentovano, izdvojeno mišljenje, koje se ne slaže s izrekom presude u čijem je donošenju učestvovao. Pri tome, sudija Perić nije ničim povrijedio tajnost veijćanja. Osim toga, on nije napao sudije koje su imale drukčije mišljenje, niti se izjašnjavao o predmetu koji je još uvijek u postupku. Evropski sud upravo insistira na tim dvjema okolnostima kad procjenjuje slobodu izražavanja sudije.[6] Na osnovu toga se mora zaključiti da je sudija Perić svoju slobodu izražavanja koristio na način koji je u potpunosti primjeren dostojanstvu sudije.
Iz svega što je naprijed rečeno proizlazi da bi svaka akcija države uperena protiv sudije Perića, zasnovana na činjenici da je javnosti poslije donošenja presude učinio dostupnim sopstveni stav, bila neprimjerena demokratskom društvu i kao takva predstavljala bi povredu člana 10. Konvencije.[7] Ovo posebno ako se ima u vidu činjenica da član II 2 Ustava Bosne i Hercegovine nalaže neposrednu primjenu Konvencije i njenih protokola, kao akata koji imaju prioritet nad svim ostalim zakonima.
(Dr Dragoljub M. Popović, advokat i univerzitetski profesor, bivši sudija Evropskog suda za ljudska prava)
Predizborna podrška se isplatila. Novinari javnih servisa BHRT-a, FTV-a i TV SA, te Avaza, Pressmedie i drugi analitičari koji su bili najglasniji u kritiziranju vlasti, postali su dio “režima”. Istraga.ba donosi kraću listu novinara i analitičara koji su, preko noći, postali budžetski korisnici.
Krenimo od Predsjedništva BiH. Dugogodišnji urednik vanjskopolitičke emisije Global na BHRT-u Adis Deljković postao je savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Denis Bećirovića. Deljković je na toj poziciji naslijedio bivšeg novinara Klixa, Avaza i Fokusa Amila Dučića koji se, nakon kratkog izleta u savjetničke vode, vratio u medije. U Kabinetu Denisa Bećirovića bi, uskoro, kao saradnik, trebao biti angažiran i bivši novinar Slobodne Bosne Mehmed Pargan.
Osim toga, Kabinet Denisa Bećirovića je predložio imenovanje dugogodišnjeg dopisnika više bh. medija iz New Yorka Erola Avdovića za ambasadora u Belgiji. Supruga “nezavisnog analitičara” Esada Bajtala imenovana također je imenovana za novu bosanskohercegovački ambasadoricu iz reda bošnjačkog naroda.
Kabinet člana Predsjedništva BiH Željka Komšića je za ambasadora u Sloveniji predložio vlasnika magazina Start Daria Novalića, dok je ambasadorsku poziciju u Madridu dobila dugogodišnja urednica Radio Sarajeva Vesna Andre-Zaimović.
Profesionalizam Duške Jurišić između NiP-a i Naše stranke
Bivša direktorica kantonalnog javnog servisa TV Sarajevo postala je zamjenica državnog ministra. Naime, “preprofesionalna novinarka” Duška Jurišić profesionalno se rasporedila u Našu stranku nakon čega je dobila poziciju zamjenice ministra ljudskih prava BiH. Duška Jurišić je za svoju savjetnicu izabrala Ranku Ninković-Papić, suprugu “nezavisnog analitičara” Žarka Papića.
Analitičar Žarko i savjetnica Ranka Ninković-Papić
Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je za savjetnicu za medije izabrao Mirelu Bubalo, “utemeljiteljicu” “fake portala” presmedia koji je u međuvremenu postao “presmediabih”. Mirela Bubalo je savjetničko iskustvo stekla u kabinetu bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je mandat iskoristio da savjetnicu “uhljebi” u državnu službu. Međutim, pošto je plaća državnog službenika znatno manja, Bubalo je zamrznula svoj radni odnos u državnoj službi i ponovo je angažovana na puno plaćenijim savjetničkim poslovima.
Mirela Bubalo
Jasenka Isović-Tica je proteklih godina bila urednica na Radio Federacije BiH. U pitanju je supruga odgovornog urednika informativnog programa FTV-a. Danom nametanja Nermina Nikšića za premijera Federacije, Isović-Tica je postala “Vladina službenica”. U ovom trenutku ona savjetuje premijera Nikšića, dok njen suprug Željko Tica upravlja informativnim programom federalnog javnog servisa FTV.
Jasenka Isović-Tica i Nermin Nikšić iz vremena “profesionalnog” novinarstva
I nakon nestanka SBB-a, dugogodišnji urednik Avaza Fadil Mandal je ostao na budžetu. On je sada savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića. Njegovo imenovanje za savjetnika lično je tražio utemeljitelj Avaza Fahrudin Radončić.
Na federalnom nivou je udomljen i dugogodišnji urednik i voditelj na BHRT-u Seid Masnica. On je službeno imenovan za savjetnika federalne ministrice obrazovanja Jasne Duraković.
Seid Masnica I Jasna Duraković
“Disident”, “analitičar”, “književnik” i “novinar” Amer Tikveša je postao savjetnik za medije predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Mirjane Lepić-Marinković. Proteklih godina Tikveša je “nezavisno analizirao” iz prostorija Naše stranke.
Amer Tikveša
Ervin Mušinović je godinama bio novinar portala Klix. Nakon toga postao je savjetnik bivšeg federalnog ministra Aljoše Čampare koji ga je “udomio” u Centru za obuku na Vracama. No, zbog razlike u plaći, Mušinović je zamrznuo svoj radni odnos u državnoj službi i postao je, opet, savjetnik Aljoše Čampare angažiran sa Mirelom Bubalo na pisanju tekstova za portal presmediabih. Nakon što je Čampara postao “civil”, Mušinović je prebačen u nadležnost novonametnutog federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka. Mušinović je trenutno Isakov savjetnik za medije.
Ervin Mušinović sa ministrom Isakom
Na “kantonalnoj razini” Vlada koju čine stranke Trojke imenovala je dvoje “nezavisnih analitičara” u upravne i nadzorne odbore kantonalnih preduzeća i ustanova. Tako je “analitičarka” Ivana Marić postala predsjednica Nadzornog odbora Javne ustanove “Kamerni teatar 55”, dok je profesor Enver Kazaz za člana Nadzornog odbora TV Sa.
Nismo morali dugo čekati da Dragan Čović, šef HDZ-a izda nova naređenja koalicionim partnerima i to za narednu sedmicu. Nezadovoljan je nosilac evropskih vrijednosti i šampion EU integracija kako se odvijaju procesi. Tako je danas na svom stranačkom tijelu utvrdio agendu državne vlasti.
“Želimo pokušati imati šest ili sedam zakona u proceduri. Iduće sedmice će biti jako puno sastanaka sa međunarodnim predstavnicima i između stranaka koje predstavljaju vlast na državnom i entitetskom nivou. Evidentno je da neko još uvijek pokušava destabilizirati procese u BiH. Moj stav je da se ne smijemo baviti sami sobom već moramo biti proaktivni i napraviti iskorak ka EU”, rekao je Čović.
Kaže da je trenutni tempo prespor. Nakon državne vlasti, a zatim i nametnute Vlade FBiH, Čović sada iščekuje rasplet u Vladi HNK jednoj od najvažnijih utvrda HDZ BiH. Za vlast se bore SDA, i SDP sa partnerima a koji nemaju dovoljno ruku. Nije pomoglo ni to što je Čović sastančio sa Nikšićem na Jahorini. Predsjednik SDP-a Nermin Nikšić ne može obezbijediti šest ruku. Barem ne Bošnjaka.
Izdao je Čović komandu. Hitan sastanak u centrali SDP-a 22. juna. Ali tog dana dolazi i mađarski premijer Viktor Orban pa će sastanci biti prilagođeni susretima s Orbanom. Javnosti nisu predočeni termini sastanaka sa Orbanom niti ko će se u Sarajevu s njim sastati. Orban će nakon Sarajeva u Banja Luku. Nije isključeno da Čović bude Orbanov sagovornik, svakako dijele iste vrijednosti – izmjene Izbornog zakona na kršćanskoj osnovi, kako je to kazao šef mađarske diplomatije Petar Sijarto. Čović ne odustaje od svoje agende. Dobrim dijelom ga prati Dodik, ali “bošnjačka strana” još nije u potpunosti zagrizla mamac. Kako obezbijediti legitimno predstavljanje i promijeniti Izborni zakon bez promjene Ustava BiH i implementacije presuda Evropskog suda za ljudska prava.
Čović diktira tempo i međunarodnoj zajednici kada će se i s kim sastati. Jer ipak međunarodna zajednica treba prva “baciti oko” na Izborni zakon. Doduše, koji poen aktuelna vlast je izgubila na izmjenama Zakona o VSTV-u, ali dobila zbog “jedinstva oko ukidanja PDV-a na doniranu hranu”.
Mostarski soko izdao je još jednu naredbu kapetanu Nikšiću – imenovanje Vukoje u Ustavni sud BiH mora biti naredne sedmice jer ipak dogovor je dogovor.
“Što se tiče Ustavnog suda, slučajno sam bio na njihovoj konferenciji o izvršenju odluka. Mislim da prva stvar koju trebamo uraditi jeste imenovati suca koji nedostaje i insistirat ćemo da u skladu s dogovorom završimo proces imenovanja naredne sedmice. Tada ćemo imati sedam sudaca u Ustavnom sudu. Naravno da otežava proces ako nemate predstavnika jednog naroda. Tu temu ćemo razmatrati naredne sedmice kada se sastane Trojka, HDZ i SNSD”, poručio je Čović odgovarajući na pitanje kako komentariše povlačenje suca iz RS-a iz ovog suda.
Puno je posla pred Nikšićem i ostalima naredne sedmice. Čović ima plan od kojeg neće odstupiti. Dodik ima plan koji svakim danom sigurno provodi u djelo.
Nikšić, Konaković i Forto svojim ministrima i zastupnicima dat će listu zadataka. U tom trenutku zaboravit će crvene linije o zaštiti države. Jer važnije je da ne dobiju crveni karton mostarskog sokola i ostanu bez vlasti, nego da ih historija pamti da su rekli ‘NE’. Za to im služi Denis Bećirović sa svojim saopćenjima. Samo je pitanje do kada će to biti dovoljno.
Politička majstorica koju igra Milorad Dodik sve su prilike da će imati ishod koji apsolutno odgovara kreatorima politike apsolutnog lidera entiteta Republika srpska.
Dodik više nije neko ko najavljuje, odavno je on u fazi uspješnog realizatora tih planova. Priznao je tako vladar Rs-a da je uspio izbaciti iz vlasti SDA, kao najveću prijetnju po Rs, te da dok se god bude on pitao, SDA neće pitati.
Očito mu pašu više oni koji vjeruju u njegovu evropsku transformaciju, pa je tako uspio ishodovati što ranije nije mislio ni pokušati. UIO donosi odluke u korist Rs-a, na štetu FBiH, pomažući Dodiku da se iščupa iz ekonomskog blata.
Istovremeno, OSA na čijem je čelu Bošnjak s kojim se Dodik slaže, donosi odluke i dozvoljava ulaske srpsko – ruskim lobistima i promotorima. Oni sada slobodno kroz BiH mogu širiti svoju ideju.
U Vijeću ministara osakaćena je nabavka američkih helikoptera za OSBiH, upitno je hoće li ikada do nje doći. Forto s Goranom Vesićem lako dogovara autoput do Srbije, Nikšić se još lakše dodgovara s Dodikom za sve što maestru iz Laktaša odgovara. Entitetske vlade sjede zajedno i dogovaraju kao da državni aparat ne postoji.
I mnogo toga redom pošlo je za rukom otkako je “istjerao SDA iz vlasti i otklonio najveću prijetnju po Rs”. No, Dodik zna da mu sve što je do sada učinio s partnerima koji mu odgovaraju, nije dovoljno za konačni cilj – potpuno razbijanje BiH i osamostaljenje Rs.
Ali, maestralno povlači figure i partnere iz Sarajeva ostavlja u stanju iznenađenosti. Ti iznenađeni partneri ga nastavljaju hvaliti po internacionalnoj zajednici, čime Dodik kupi neophodne poene i vrijeme.
Zato je danas pitanje državne imovine zapravo više u rukama Dodika, nego li kod međunarodnih i sarajevskih aktera bh. zbilje. A Dodik zna biti strpljiv i u strpljivosti uvijek spreman. Spremno je odigrao igru sa nizom antiustavnih zakona oko imovine, pa je sada dio tih zakona na snazi (poput onog o imovini koju koriste institucije Rs), a dio u nekom pravnom vakuumu. I dok se Schmidt nagurava sa sopstvenim dualizmom, dok od ambasade do ambasade voda eksperte poput MI6 agenata, Dodik čeka novu priliku da završi posao.
A najavio je da ništa što dogovara sa partnerima iz Sarajeva i Draganom Čovićem neće biti dogovoreno, dok sve ne bude dogovoreno. Dakle, sve što se tiče države BiH, njenog opstanka i evropskog puta (atlantski je na sve dužem štapu), Dodik neće prihvatiti dok se ne ispune njegovi zahtjevi.
A njegov zahtjev za odlaskom stranih sudija iz Ustavnog suda BiH traje koliko i secesionistički planovi. Sada kada jedan sudija iz Rs-a nije u Ustavnom sudu (penzionisan), a drugi najavljuje da je na bolovanju i da će se povući, Dodik je blizu šah-mata u prvoj partiji. Jer, ustavne sudije bira NSRs, a Dodik tamo apsolutno kontroliše situaciju. Izbora tih sudija, skoro pa potpuno sigurno, neće biti dok strane sudije ne napuste Ustavni sud BiH. Dodik je to, između ostalog, i najavio.
Time će Ustavni sud BiH, kao prepreka Dodikovim ciljevima, biti neutralisan dugoročno, a Dodik će se potpuno moći posvetiti djelovanju za odlazak i OHR-a. U toj partiji nesumnjivo će iskoristiti zakone o nevladinim organizacijama i kriminalizaciji klevete, te će njihovo povlačenje usloviti zaključkom da je uspostavljena vladavina prava, bez obzira što nesrpsko stanovništvo u Rs-u nikada neće doći do ostvarenja svojih prava.
S druge strane, po pitanju državne imovine, Dodik će igrati na entitetske vlade s Viškovićem i Nikšićem na čelu i dogovor uz patronat međunarodne zajednice, kojim će vrlo moguće u nepovrat otići državnosti i suverenitet Bosne i Hercegovine. Dionica kojom se kreće Schmidt upravo je voda na Dodikov mlin.
Borba za opstanak Bosne i Hercegovine ili njen nestanak, ovisno kako se gleda, ušla je u završnu fazu. Dodik ima ozbiljnu i rezultatsku i terensku prednost, pa bi iz faze “ozbiljne zabrinutosti”, probosanski blok morao preći u fazu akcije kojom će rezultat barem dovesti u egal.
U suprotnom, momentum koji Dodik sanja i za koji vrlo naporno radi, mogao bi doći vrlo brzo, toliko brzo da Bosnu i Hercegovinu ubije šok iznenađenosti.
Odlazak kod Putina, Erdogana, Alijeva, putanja kretanja Željke Cvijanović, podrška iz Beograda i ignorantski pristup zapadnih diplomatija na Dodikovo djelovanje, jasno upućuje kakav nam se scenarij sprema.
Dodatno, igrači koji sada igraju u političkoj reprezentaciji na federalnom i državnom nivou pod zastavom BiH, toliko su spretni dati autogolova, da je Dodikovo da samo drži loptu na našoj polovini terena.
Šahovski rečeno, Dodik nam je potopio i konje i skakače, topove smo izgubili davno, još da kralja (državnu imovinu) poklopi kraljicom i možemo komotno obući cipele Kurda. Čisto da se naviknemo da države nemamo.
A imali smo je, samo je nismo znali sačuvati. Odlična partija, majstor Milorade!
Predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora BiH Dragan Čović u Neumu je razgovarao s delegacijom Vlade Republike Hrvatske, koje je predvodio potpredsjednik Vlade i ministar unutrašnjih poslova Davor Božinović i ministar finansija Marko Primorac.
A, razgovarano je o graničnim prijelazima u Neumu, odnosno Kleku i Bistrini te kako unaprijediti postojeće stanje, unaprijediti cestovnu infrastrukturu!? I nije Dragan Čović ministar prometa i komunikacija BiH, to vam je Edin Forto, ministar koji dalje od Facebooka nije odmakao, niti je, što je bilo za očekivati, reagirao na skandalozan sastanak stranačkog predsjednika sa vrhom Republike Hrvatske.
Po nadležnostima nije Čović imao šta tražiti u Neumu jučer, već upravo Forto, kojeg više zanima koliko ima popularnost na društvenim mrežama, nego kako to da predsjednik HDZ-a razgovara o temama kojima se bavi njegovo ministarstvo.
Poruka je jasna, zaokruživanje hrvatske teritorije uz nevidljive granice, jer Hrvatska je svugdje gdje žive Hrvati. Uvažavajući dugogodišnje aspiracije Hrvatske u BiH, koje imaju i hašku presudu UZP-a, ne treba iznenaditi da ovako vrh Vlade Hrvatske otvoreno razgovara samo sa HDZ-om, o pitanjima koja im realno ne može riješiti Čović, ali iznenađuje i zastrašuje odsutnost resornih ministara koji još pripadaju tzv. ‘probosanskoj kvoti’ ili rečeno Dodikovim rječnikom ‘bošnjačkoj reprezentaciji’, koji sve mirnije prihvataju nevidljivu podjelu Bosne.
Nevidljivu u smislu da je BiH teritorijalno netaknuta, ali suverena je sve manje!
Saopćenje i medijski nastupi s jučerašnjeg sastanka govore i da je zajednička sjednica vlada BiH i Hrvatske kozmetičke prirode, gdje će ‘forte’, ‘konakovići’ dizati ruke za već unaprijed dogovorene stvari na relaciji Čović vrh Hrvatske.
Ekonomski uspjeh bilo kojeg dijela BiH, a pogotovo uspješna sezona u Neumu u interesu je ne samo građana BiH i Hrvata koji žive ovdje, nego i u interesu Republike Hrvatske, istaknuo je u ponedjeljak u Neumu potpredsjednik Vlade RH i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.
A, iz Sarajeva muk. Niko da prozbori da brigu o Neumu vodi Bosna i Hercegovina!
Još da je i Konakovićev Grlić-Radman bio u Neumu, pa da dogovore i lobiranja za BiH po Briselu i svijetu, sastanak bi bio potpun, a suverenitet BiH do kraja srušen.
Jer dva nacionalizma, velikosrpski i velikohrvatski (dok se izmišlja bošnjački radikalizam) protiv jedne Bosne i Hercegovine i njenih građana ne prestaju djelovati. Cilj političkog vrha dvije susjedne zemlje je raskomadati i međusobno razdijeliti teritoriju Bosne i Hercegovine, a pošto crtanje novih granica više ne dolazi u obzir pristupili su novim metodama – kroz institucije BiH srušiti suverenitet BiH, i ovladati onim teritorijem gdje živi ‘njihov’ narod. I sve to uz aplauze iz političkog Sarajeva.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
