Analize

Analiza Senada Avdića: Bošnjački “čuvari” sjećanja krivotvore i uljepšavaju sliku tragičnih ratnih događaja na Igmanu i pripisuju sebi zasluge koje nemaju

Dok  se u Hrvatskoj u posljednja dva dana obilježavala godišnjica trijmfualne akcije “Oluja”, vojne pobjede nad pobunjenim Srbima u blagopočivšoj Republici srpskoj Krajini, a u Srbiji skrušeno uz prkosne poruke “nikad više” komemoriralo nad žrtvama te operacije, u Sarajevu se raskošnije i sadržajnije nego ikada do sada obilježavao magloviti, difuzni događaj nazvan “Odbrana Bosne i Hercegovine Igman 2021”. Kažem, magloviti, jer nije sasvim jasno na koji se “istorijski događaj” cijela ta trodnevna patriotsko-stranačka parada i vjersko-edukativna šarada referira.

Ako se misli na košmarne, jezovite dane iz ljeta 1993. godine kada je zaustavljeno napredovanje Vojske Republike Srpske na Igmanu, onda je riječ o ozbljnom sukobu s činjenicama, krivotvorenju istine i pretvaranju poraza u pobjedu, što je svojstveno svakom naknadnom mitomanskom retuširanju i modeliranju povijesti. Ništa u toj trodnevnoj fešti pod pokroviteljstvom Predsjedništva BiH nije tačno i vjerodostojno, sve je ili pogrešno, a što nije pogrešno, promašeno je. Podsjeća na to naknadno sjećanje srpskog državnog i medijskog vrha i slavljenje “bitke za Košare”, karaule na srpsko-albanskoj granici, koju je srpska vojska nakon višenedjeljne herojske odbrane morala napustiti uz stravične žrtve. U tu čast se snimaju filmovi, emituju pobjedonosna sjećanja vojnika i oficira, a jedan od njih je nedavno tim povodom poručio da je “NATO valjda izvukao pouke iz bombardovanja Srbije”. Naravno da jeste, za razliku od poražene i bombardovanjem opustošene Srbije.

SA IGMANA POBJEĆI JE LIJEPO

“Odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu se nije odvijala niti završila u prvim danima augusta 1993. godine nego mjesec dana ranije. U nekoj slobodnijoj interpretaciji, “odbrana Bosne i Hercegovine na Igmanu” nije se uopće odvijala na Igmanu! Ako se već odlučilo za 4. august kao markantan i sjećanja vrijedan datum  iz ratnog perioda, onda se on ne može vezati za izmaštanu herojsku odbranu Igmana nego mnogo prije na stvarno veličanstven i nedvosmisleno prekretnički događaj iz prošlog rata presudan za “odbranu Bosne i Hercegovine”, deblokadu Bihaća i Cazinske krajine i izbijanje Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine na njenu državnu granicu. To se treba obilježavati, to je vrijedno pamćenja i poštovanja.

No, ne lezi vraže (i ne spavaj šejtane!), paralelno s “herojskom odbranom Igmana” stranačka infrastruktura istovremeno je na nižim razinama, skromnije, ali ne baš u krugu familije, obilježavala rođendan Alije Izetbegovićapa, poznavajući hinjavu, prigušenu, “mehku” permanentnu kampanju draškanja kulta ličnosti “prvog u Bošnjaka”, nije isključeno da su ta dva prigodna mitomanska događaja (odbrana Igmana i Izetbegovićev rođendan) međusobno idejno povezana i vremenski usklađena u svebošnjačke mubarek dane čisto zbog ekonomičnosti.

Uostalom, u ljeto 2013., dvadeset godina nakon dramatičnih ratnih događaja na Igmanu, kada se prvi put ambiciozno počeo obilježavati taj okršaj, Bakir Izetbegović je objasnio ko je zaslužan za to “čudo bosanskog otpora: njegov otac Alija koji je, “diplomatskim natezanjem u Ženevi uspio da diplomatskim sredstvima zaustavi napad Mladićevih jedinica”, potom on (sin Bakir) osobno kao idejni tvorac izgradnje tunela ispod piste Sarajevskog aerodroma kojim su “sarajevske jedinice pomogle jedinicama Fikreta Prevljaka”. (Budući da je i Prevljak, tada komandant hrasničke brigade Armije RBiH, rođak Izetbegovića, komotno se može zaključiti na osnovu Izetbegovićevog evociranja kako je vojna odbrana Igmana u ljeto 1993. bio u osnovi jedan “udruženi porodični herojski poduhvat odbrane BiH”. Rekao je tom prilikom tadašnji član Predsjedništva i užasnu, ignorantsku laž – da Armija RBiH “u 1995. godini nije doživjela nijedan poraz”. To je, inače, da podsjetimo, bila godina u kojoj se desila Srebrenica.

Deset godina kasnije, 4. augusta ove godine, Izetbegovićev nasljednik ili, bolje rečeno, grijač njegove fotelje u četvorogodišnjem periodu Šefik Džaferović, na svečanoj Akademiji održanoj na sarajevskom mezarju Kovači, u neposrednoj blizini posljednjeg prebivališta Alije Izetbegovića, a ne na Igmanu, prisjetio se tih dana ponosa i slave. “Ovih dana obilježavano 28. godišnjicu te slavne bitke. Pobjeda Armije RBiH je spriječila potpunu blokadu glavnog grada BiH. Da se dogodilo drugačije, Sarajevo bi bilo potpuno opkoljeno i pitanje je što bi dalje bilo sa Sarajevom i BiH.

Nije Džaferovićeva “kultura ratnog sjećanja” baš najpouzdanija i vjerodostojnija, jer ako se nije mogao sjetiti šta se u ljeto 1993. godine dešavalo sa srpskim ratnim zarobljenicima u Vozući, koju je kao ministar regionalne policije obilazio, kako se tek možemo pouzdati u njegovo “viđenje” događaja na Igmanu dvije godine ranije s kojima nije imao nikakve veze.

OČEKIVANA KAZNA ZA ANARHIJU, KRIMINAL…

Šta se, zapravo, desilo u dramatičnim danima jula i augusta 1993. godine, kakvu tu “herojsku pobjedu” i “oslobodilački uspjeh” Armije RBiH današnji čuvari memorije i prekrajatelji historije proslavljaju? Desio se uraganski napad Vojske Republike Srpske na područja Bjelašnice i Igmana, gdje im je pružen slab, simboličan ili nikakav otpor. Desila se, uz ostalo, i klasična izdaja unutar konfuznih, dezorganiziranih armijskih struktura, poput predaje repetitora na Bjelašnici od neke odranije problematične jedinice “Silver fox”, čijeg zapovjednika nikad niko nakon toga nije vidio. Desilo se masovno dezerterstvo do tada privilegiranih i izdašno logistički honoriranih “elitnih” jedinica za “posebne namjene” prema jugu, Konjicu i Jablanici, bježanje s linija cijelih postrojbi, a sve je pratio masovni egzodus civilnog stanovništva iz Trnova i okolice.

Na sceni se tih ljetnih dana odvijao potpuni nezaustavljivi raspad odbrambenog sistema na slobodnim teritorijama Igmana, s prijetećim nesagledivim posljedicama po naselja u podnožju te planine, Hrasnicu, Butmir, Sokolović-Koloniju…

Došlo je napokon na krvavu naplatu višemjesečno haotično stanje, urušavanje sistema rukovođenja i komandovanja, destrukcija subordinacije unutar oružanih snaga stacioniranih u tom dijelu BiH. Od ljeta 1992. godine, nakon oslobađanja Trnova, Grepka i otvaranja komunikacije prema Goraždu, Igman je predstavljao “carstvo poroka”, slobodnu teritoriju opterećenu kriminalom, švercom, unutrašnjim sukobima, krvavim obračunima različitih razularenih, usitnjenih, samostalnih formacija, poligon špijunskog orgijanja, oazu bezakonja. Civilni i vojni vrh iz Sarajeva, oba oličena u  istoj osobi Aliji Izetbegoviću, niti je znao niti je mogao, a pogotovo nije želio uspostaviti kakav-takav institucionalni, vojnički poredak na tom komadu slobodne teritorije. Dovoljno je samo pogledati amblematsku fotografiju nastalu krajem 1992. godine na kojoj su se uz Izetbegovića poredali vojni komandanti s Igmana i iz Hercegovine: uz častan izuzetak generala Arifa Pašalića, radilo se i prije i tokom rata dubioznim, nepouzdanim ili nekompetentnim osobama, desperadosima poput Juke Prazine, prelivodama i prevarantima, pri tom Izetbegovićevim savjetnicima, tipa Armina Pohare, Jasmina Jaganjca te Zejnila Delalića… Ubistvom Fadila Đoze, okretnog i pouzdanog logističara, i ranjavanjem ozbiljnog i školovanog oficira Mirsada Ćatića Čuperka, uklonjeni su gotovo jedini općepoštovani autoriteti, a otvoren je širok prostor anarhiji, banditizmu i petokolonaštvu. Za taj atentat, čiji su počinitelji bez sumnje bili pripadnici armijskih i policijskih struktura koji su manje-više otkriveni, kao i niz drugih likvidacija, nikad niko nije odgovarao. Dva pokušaja deblokade Sarajeva, oba (amaterski) izvedena s Igmana, završila su vojničkim slomom i teškim gubicima nakon kojih su zavladali demoraliziranost, beznađe i anarhija.

Igman, kojeg su građani Sarajeva u prvih nekoliko mjeseci rata čeznutljivo gledali kao svjetionik buduće slobode, ne samo što nije to postao nego je sam po sebi predstavljao nerješiv problem za nesposobnu i nedoraslu centralnu vlast u Sarajevu. Tunel ispod sarajevske piste iskopan je bio da bi se Sarajevu pomoglo izvan agresorskog obruča, oružjem, municijom, hranom, a ne obrnuto – da bi se iz opkoljenog, izmučenog grada spašavao Igman.

GUBITNICI U RATU, SLAVLJENICI U MIRU

Vojni vrh Republike Srpske imao je pouzdan i precizan uvid u borbenu gotovost, snagu i moral Armije RBiH na igmansko-trnovskom ratištu. Oni su od početka rata, svjesni da neće moći odmah vojnički zaposjesti to područje, razgranali široku mrežu svojih “krtica” koje su izvele i spomenuti atentat na Đozu i Ćatića.Već u januaru 1993. godine nakon napuštanja Igmana i odlaska u Mostar, gdje se priključio postrojbama HVO-a, Juka Prazina, kojeg je Izetbegović izmjestio iz Sarajeva na Igman da ne bi pravio probleme u gradu, poručuje svojim kompanjonima s druge strane linije fronta (uz čiju je pomoć izvukao džipove i druga motorna vozila iz Sarajeva) da je on svoj dio posla “završio”, a da njima (Vojsci RS) ostaje samo da se “ušetaju na Igman”. Nekako u isto vrijeme “ispario” je i dotadašnji komandant Taktičke grupe na Igmanu Zejnil Delalić, koji se vratio svojoj predratnoj djelatnosti, ugostiteljstvu u Beču. Oficiri poslani iz Sarajeva sa zadatkom da zavedu red i “uvojniče” jedinice na Igmanu, bivaju ignorirani ili, u gorim slučajevima, premlaćivani i ponižavani.

Vojska RS predvođena Ratkom Mladićem u prvom je naletu skoro bez ikakvog (organiziranog) otpora prodefilirala  nekadašnjom slobodnom teritorijom i tek je ubacivanjem svježih snaga iz Sarajeva te dijelova krajiških jedinica iz Travnika (koje su godinu dana ranije bile predvodnice oslobodilačkih operacija na ovom području) pripadnika policijske jedinice “Laste”, predvođene Jozom Anđićem, usporeno njihovo napredovanje.

“Ko je u stanju zaustaviti Mladićevu vojsku”, retoričko-defetistički je pitao Alija Izetbegović delegate Bošnjačkog Sabora (27. – 28. septembra 1993.) godine priznavši tako vojničku nemoć oružanih snaga čiji je bio civilni zapovjednik u slučaju daljnjeg nastavka rata, koji se u to vrijeme odvijao na dva fronta. Vojnička inferiornost i neizvjesna perspektiva nastavka ratovanja bio je argument kojim je Izetbegović nastojao “slomiti” delegate da podrže njegov sporazum sa Momčilom Krajišnikom, sklopljen i potpisan nekoliko nedjelja ranije u Ženevi, koji je podrazumijevao teritorijalnoi razgraničenje “srpske” i “bošnjačke” republike i predviđao izlazak Republike Srpske iz BiH nakon provedenog referenduma o samostalnosti. Tokom pregovora u Ženevi, kako je to kazao i njegov sin Bakir, Alija Izetbegović je dramatičnim apelima uspio ubijediti/izmoliti članove Vijeća sigurnosti UN-a da upute ultimatum vlastima Republike Srpske i vojsci Ratka Mladića da obustave daljnje ofanzivne akcije na Igmanu uz prijetnju zračnim udarima. Prijetnja je ozbiljno shvaćena pa se Vojska RS ne samo primirila nego i povukla s dostignutih linija oslobađajući uzak prometni koridor.

Za života Alije Izetbegovića (umro je u oktobru 2003.) nije se, pogotovo ne bučno i trijumfalistički, slavila nepostojeća i za stranačke potrebe “našteljena” “Pobjeda na Igmanu”, jer je on najbolje znao, kakva je to (Pirova!) pobjeda bila i koja je cijena za nju plaćena. Zapravo, jedini otac koji je od okončanja bitke na Igmanu kontinuirano i usamljeno podsjećao u svim prilika na te tragične događaje bio je Miroslav Petrović, otac Saše Petrovića, pripadnika policijske jedinice “Laste” koji je poginuo u odbrani Igmana. Za “Sašu, zlatnu lastu”, kako ga je otac do vlastite smrti zvao, nije bilo mjesta na komemoracijama na šehidskom groblju “Kovači” niti na vjerskim manifestacijama u džamiji na Igmanu (Hrasničkom stanu), koja predstavlja možda i najveći ratni uspjeh jedinica Armije RBiH pod komandom “proslavljenog komandanta” Fikreta Prevljaka, generala koji, kako reče njegov stranački šef Izetbegović, “nije završio Sorbonu”. A nije, po svemu sudeći, čak ni magistrirao u Zagrebu kao njegova stranačka pokroviteljica.

Ako “Igmanska bitka” može i o čemu svjedočiti i bilo šta ilustrirati, onda je to krvavo plaćanje posljedica čiji su uzrok odluke jedne (te iste) diletantske, nesposobne, autoritarne, neodgovorne poltičke i državne struukture, koja nikada nije željela izgraditi principe institucionalnosti i odgovornosti, bez kojih je svako vođenje države “mačije jebalište”. Borci koji su koliko-toliko svojim životima usporavali napredovanje Mladićeve soldateske, vadili su kestenje iz vatre, koju je prethodno zapalila i održavala u životu  bošnjačka vlast iz Sarajeva. Kao što su tada, prije 30 godina, nedužni vojnici i policajci plaćali životima ceh za haos, bezvlašće, kriminal, šverc kojeg su proizveli razni juke, zuke, rekići, šaje, delalići, silver foxovi… danas se hrvamo sa posljedicama odluka osoba sličnog profila i poslovno-političke filozofije i prakse, bilo da je riječ o respiratorima Fadila Novalića i Fikreta Hodžića, šupljim diplomama Osmana Mehmedagića ili zatvorenim tunelima Adnana Terzića…

Janusz Bugajski’s Washington View: Serbia’s Home in a Russian World

Under the rule of President Aleksandar Vučić, Serbia is desperately trying to imitate Russia. It seeks to be the dominant power in the Western Balkans and is mimicking Putin’s “Russian World” ideology with a smaller “Serbian world” variant. But the problem for Belgrade is twofold: its expansionist agenda will be resisted by all neighbors and international agencies, while its pursuit of “greatness” will ensure that Serbia becomes ever more dependent on Russia’s geopolitical calculations.

In its Russian World (Russki mir) agenda, the Kremlin declares an obligation to defend all Russian speakers or people born in the Soviet Union and their descendants. This includes the right to intervene in the affairs of neighboring states and even the necessity of conquest and partition to allegedly protect Russians-speakers, as already witnessed in Georgia, Moldova, and Ukraine.

In the Serbian “younger brother” version of Srpski Svet, as recently declared by Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united and live together in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile foreign powers are conspiring to assimilate or eliminate. Belgrade therefore claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to political intervention on their behalf, this means expanding an army capable of ensuring Serbian interests through possible military conquest.

As the former propaganda minister for Slobodan Milošević, Vučić, is well versed in the tactics developed by the Soviet political police, intelligence outfits, and state media to distort reality and mobilize citizens against the imaginary enemy. And just in case too much Westernism has rubbed off on Vučić, Putin’s henchmen and operatives are ready to stiffen his spine and provide the propaganda and agitation needed to stir the Serbian populace.

Vučić’s Serbia acts like a deferential sibling toward Russia, viewing its “elder brother” as a tough and wise leader that can help junior achieve his regional ambitions. But under this fraternal surface, the Kremlin is manipulating Belgrade to serve its geopolitical goals through an unequal relationship based on four dependencies: diplomatic, economic, military, and political.

Serbia is diplomatically beholden to Russia and Belgrade has pledged its loyalty to Moscow. Among other acts of submission, the government has vowed never to impose economic sanctions on Russia, despite calls from the European Union that Serbia must align its foreign policy with that of the bloc if it is serious about membership. Unlike Montenegro, North Macedonia, and Albania, Serbia did not join the Western embargo on Russia following its annexation of Crimea from Ukraine or the arrest of Russian opposition leader Alexei Navalny. Belgrade evidently does not view Ukraine as a brotherly Slavic state and welcomes theelimination of political dissidents.

For the Kremlin, the small “Serbian world” is becoming part of a much larger “Russian world” and it expects the Vučić’ administration to demonstrate its gratitude. Vučić seems to be permanently indebted to Putin for blocking Kosova’s entry into the United Nations and refusing to recognize its independence. Thespeaker of parliament Ivica Dačić has praised Russia as Serbia’s best ally that protects its “territorial integrity” and defends it in international fora. In stark contrast to the submissive current government in Belgrade, Tito the communist stood up to Moscow’s arrogance and successfully resisted Stalin. Even Miloševićmaintained his independence from Russia and exploited Yeltsin to his advantage against Western powers.

Serbia’s economic dependence on Russia continues to expand, particularly in the energy field. In January 2021, Belgrade defied U.S. calls to reduce its addiction to Russian energy and diversify its supplies. Instead, it officially launched a new gas link via Bulgaria and Turkey with a 400 kilometer section of the Turkish Stream pipeline for Russian gas that will cross Serbia toward Hungary and Bosnia-Herzegovina. Serbia has so far received Russian gas via Hungary and Ukraine, but Moscow intends to circumvent Ukraine in order to deplete its budget, strangle its economy, and reduce its role as an energy transit state to Europe.Serbia depends almost entirely on Russian energy supplies and this bolsters Russia’s controls over the Balkan state.

On the military front, Serbia appears to be following Kremlin commands. Above all, Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO membership will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić. Serbia is being groomed as a military outpost of Russian power and has been armed with warplanes, tanks, and anti-aircraft systems. Vučić recently visited an air defense unit near Belgrade that has been equipped with Russia’s Pantsir-S1 system, designed to defend targets on the ground from cruise missiles, drones, and low-flying aircraft. And of course the Russo-Serbian “humanitarian center” in Niš serves as an intelligence and special operations facility for Moscow.

Serbia’s military build-up is viewed with concern by all neighboring states. For Putin, Serbia provides a valuable option of stirring conflicts and even triggering armed clashes in the West Balkans to distract attention from conflict zones that Moscow engineers in Ukraine, Georgia, and Belarus, and to disguise mounting unrest in the Russian Federation itself. At some point, Vučić could be pushed or provoked into a military confrontation on the pretext of defending the little “Serbian world” and may even appeal to the larger “Russian world” for assistance.

The dependence of the Vučić government on Moscow’s political approval is also escalating. Kremlin support for assorted nationalist groups, its extensive influence in Serbia’s information space, and its espionage penetration of key institutions is intended to keep Vučić in check. The coup in Montenegro in October 2016 was both an attempt to dislodge the pro-NATO government in Podgorica and a signal to Vučić that the Kremlin can replace him if he steers away from the Russian orbit. By surrendering to Putin in every major domain, Serbia has in effect become a willing victim of Moscow’s policies.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

 

“Analitička misao” Envera Kazaza: Kad negiranje genocida postane “kultura mira”

„Republika Srpska, odnosno njeno vođstvo ima institucionalne instrumente da se suprostavi bilo kakvoj nametnutoj odluci visokog predstavnika. Baš kao što to imaju Bošnjaci i Hrvati u Domu naroda”, ispalio je u utorak za Deutsche welle “analitičar” Enver Kazaz.

Ovime je “ugledni analitičar” i profesor Kazaz pokazao da o procesima i uređenju BiH ne zna ama baš ništa. Prvo, domovi naroda u Federaciji i na nivou BiH, kao i institucije Republike Srpske, uopće ne mogu osporiti odluke Ureda visokog predstavnika.

Da je profesor Kazaz ozbiljan “politički analitičar”, znao bi, recimo, za dvije presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu kojima je, faktički, potvrđeno pravo visokom predstavniku u BiH da koristi bonske ovlasti. Prva presuda donesena je 16. oktobra 2007. godine u predmetu “Dušan Berić, Pantelija Ćurguz i drugi protiv Bosne i Hercegovine”, a druga 13. maja 2008. godine u predmetu “Dragan Kalinić protiv BiH”.

“U predmetnom slučaju, Poglavlje VII dozvoljava Vijeću sigurnosti da usvoji mjere prisile kao odgovor konfliktu koji je označen kao prijetnja miru”, konstatovao je Evropski sud za ljudska prava u svojoj odluci u predmetu “Berić protiv BiH”.

Dušan Berić i Dragan Kalinić su se žalili na odluke visokog predstavnika BiH kojima su smijenjeni sa svojih pozicija i, faktički, eliminisani iz političkog života.

Kako se može vidjeti, institucije Republike Srpske nisu imale “instrumente da se suprostave bilo kakvoj nametnutoj odluci visokog predstavnika” koje je u razgovoru za Deutsche Welle pominjao “analitičar Kazaz”.

Ali nije ovo bila jedina sporna rečenica profesora Kazaza.

“Taj način rada, to nametanje, može izazvati samo nove sukobe i dalje podjele. Kompromis može izazvati kulturu mira, prijeko potrebnu BiH”, kaže Kazaz za DW, upozoravajući da je ovo najveća politička kriza od Dejtona.

Pojednostavljeno, za profesora Kazaza bi “kultura mira” bilo ignorisanje negiranja presuđenih ratnih zločina koje su međunarodni sudovi okarakterisali kao “genocid”.

Novi visoki predstavnik Kristijan Šmit, smatra “analitičar” Kazaz, morao bi, zajedno sa domaćim političarima, da traga “za kompromisom” koji vozi BiH naprijed, a “nikako za nametanjem vlastite volje BiH“.

I još jednom da pojednostavimo, profesor Kazaz smatra da treba postići “kompromis” oko negiranja genocida. A ako se ne postigne kompromis, stava je da OHR “ne treba nametati zakon” kojim bi bilo zabranjeno negiranje genocida.

“Ovo najveća politička kriza od Dejtona”, upozorava profesor Kazaz.

Ponovo je “analitičar” Kazaz pokazao da o procesima u BiH ne zna ništa. Recimo, “hrvatska samouprava” iz 2001. godine za Kazaza je manja politička kriza od odluke političkih parija iz RS-a da ne učestvuju u donošenju odluka na nivou BiH. Referendum o anu RS-a je, također, “manja kriza” za profesora/analitičara Kazaza od aktualne političke krize. I moglo bi se navesti još barem tri slična primjera mnogo ozbiljnijih i većih kriza od trenutne političke krize koju profesor Kazaz naziva “najvećom od Dejtona”. Sve te krize profesor Kazaz je “minimizirao”.

„Referendum u BiH vode samo ustavnoj krizi zemlje, pri čemu rat u zemlji nije moguć naprosto zbog toga što nema dovoljno novca i što su političke elite toliko bogate, a rat bi bio isključivo na štetu njihovog bogatstva“, rekao je Kazaz 26. septembra 2016. godine za Tanjug što je prenijela i Al Jazeera.

U istom razgovoru za srbijansku novinsku agenciju Kazaz je govorio i o negiranju zločina.

Dodao je kako nije samo RS prostor koji veliča ratne zločine.

“Nije samo RS prostor koji veliča ratne zločine. To je i karakteristika Dodikovih kritičara iz bošnjačkih političkih elita”, objasnio je tada analitičar Kazaz.

U intervjuu za Dnevni avaz, pak, “analitičar Kazaz” je u maju ove godine govorio i o posjeti pisca Petera Handkea institucijama Republike Srpske. Handke je poznati negator genocida koji je dobitnik Nobelove nagrade za književnost.

“Handke ne zaslužuje ništa drugo do prezir i, naravno, onaj čin koji su Norvežani svojedobno izveli prema piscu Knutu Hamsunu vrativši mu knjige i spalivši ih u njegovom dvorištu kao na nekoj vrsti lomače. Francuzi su svoje pisce koji su podržavali ideologiju zločina Adolfa Hitlera u svim enciklopedijama označili zločincima. Handke nije zaslužio da ostane u pamćenju nikako drugačije nego kao Hamsun, dakle kao veliki pisac na strani ideologije zločina”, naglasio je Kazaz za Avaz.

Dva mjeseca nakon ove izjave, “analitičar Kazaz” kritikuje OHR zbog odluke da se nametne zakon kojim je zabranjeno negiranje genocida i drugih presuđenih zločina. Jer on je opredijeljen za “kulturu mira”, a presuđeni zločini su “stvar kompromisa”.

Analiza Senada Avdića: Kako je sankcioniranje Gordane Tadić ponovo ujedinilo Dodikovog savjetnika Tegeltiju i “Avazovog” “savjetnika” Radončića?

Iako čak i advokat glavne tužiteljice Gordane Tadić Vlado Adamović u izjavi medijima kaže da će se “žaliti na smjenu svoje klijentice”, “Dnevni avaz” se teško miri s činjenicom da je njihova favoritkinja unutar urušenog bosanskohercegovačkog pravosuđa smijenjena. Radije se priklanja službenoj verziji VSTV-a da je Tadićka, eto, malo za promjenu, “premještena”. Kao što se u čvornatom pravosudnom jeziku ljudi “lišavaju slobode”, a ne “hapse”, tako se za one koji su prdnuli u šišu kaže da su “premješteni”, a radi zaštite njihovog dostojanstva i časti, izbjegava termin “smijenjena”. Barem dok presuda Disciplinske komisije ne bude pravomoćna, nakon čega će Tadićka biti vraćena na početni položaj, obične tužiteljice.

Kad se Tegeltija i Radončić slože

Od tri kraka Bermudskog trougla u kojem je potopljeno bosanskohercegovačko pravosuđe, jučer su se promptno oglasila dva: Fahrudin Radončić i njegov stranački bilitenčić te Milan Tegeltija, savjetnik Milorada Dodika, dugogodišnji predsjednik VSTV-a. Treći (krak) Dragan Čović i HDZ BiH, koji je glavnu državnu tužiteljicu podržavao i štitio i u dobru i u zlu, još se nije očitovao, što ne znači da neće niti da je ravnodušan prema njenom smjenjujućem “premještanju”.

Dodikov savjetnik Tegeltija i “Avazov” savjetnik Radončić godinama se slažu u svemu, poglavito u jednom: da će se Tadićkinim “premještanjem” najviše okoristiti Stranka demokratske akcije.

Tegeltija kaže: “…Posljedice ovakve odluke, ukoliko ostane i na kraju postupka, trpjet će svi protivnici SDA, ona će posebno teške posljedice imati prema Republici Srpskoj , jer SDA dobiva u ruke oružje koje im je jedino falilo za uvođenje potpune diktature.”

Radončić/”Avaz” piše: “Još jednom, bitka za izbor Gordane Tadić je bitka svih bitaka za SDA. Mjesecima je vodi i najavljuje osobno lider SDA Bakir Izetbegović.”

Godinama su Milan Tegeltija i Fahrudin Radončić, svako u granicama svojih mogućnosti, a one nisu nijednom od njih bile skromne, osobito kada udruže snage i interese, kadrovirali u pravosuđu. Posljedice takvog njihovog upliva, selekcije katastrofalnih, kompromitiranih, klijentelistički i interesno povezanih kadrova su zastrašujuće i to je precizno dijagnosticirano u (bez)brojnim izvještajima, monitorinzima o stanju u bh. pravosuđu međunarodnih institucija i neovisnih eksperata (OSCE, Reinhart Priebe, britanska sutkinja Joanna Korner).

Odlaskom Milana Tegeltije s čelne funkcije u VSTV-u nakon skandala s jednom članicom tog tijela, a potom i kasnija rekonstrukcija ovog najvišeg pravosudnog regulatornog tijela, stvorili su se izvjesni preduvjeti za kvalitativne promjene unutar okoštale i toksične pravosudne strukture. Signal da su promjene moguće i na vidiku su i dsiciplinski postupci protiv osoba koje su potpuno privatizirale svoje položaje, ne poštujući nikakve norme i zakonske forme, kakav je glavna tužiteljica Tadić. Koliko se moglo vidjeti iz procesa pred Disciplinskom komisijom VSTV-a, Gordana Tadić je praktično ispunjavala želje pojedinih formalnih i neformalnih krugova i preko klike lojalnih i podobnih tužitelja, koje je odabirala bez valjane procedure, pokretala procese koji su se najčešće raspadali u sudnici.

Kako je Fahrudin Radončić utjecao na pravosuđe? Upravo zahvaljujući političkoj poziciji, moći i utjecaju kojeg ona osigurava, a tu mu je poziciju osigurala upravo pogubna politika Stranke demokratske akcije i njenog samoživog, beskorisnog lidera Bakira Izetbegovića. Izetbegović je Radončiću, šefu jedne privatne, marginalne, nesamoodržive stranke, omogućio ulazak u vlast i stavio na raspolaganje izdašne kadrovske i materijalne resurse. Na sudskom procesu koji je protiv njega vođen u Sudu BiH, jasno se pokazalo kako Radončić vrši utjecaj na pravosuđe. Otkrilo se da je preko Bakira Izetbegovića, tadašnjeg člana Predsjedništva BiH, osigurao ambasadorsku poziciju suprugi jednog uposlenika Ambasade Sjedinjenih Američkih Država, koji je bio zadužen za kontakte sa pravosuđem BiH. Taj ga je uposlenik, zauzvrat, nagrađivao povjerljivim informacijama iz tužiteljskih i pravosudnih krugova i spisa. Zaposlio je Fahrudin Radončić, zahvaljujući Izetbegoviću i SDA, koji su ga koalicijski prigrlili, uglavnom na čelna i izvrsno plaćena mjesta u javnim preduzećima i administraciji, članove porodice osoba visokorangiranih u pravosuđu (bračnog druga državne tužiteljice, sina članice VSTV-a, brata sutkinje Suda BiH) i na taj manje-više mafijaški način ostvarivao utjecaj na pravosuđe.

(Zlo)upotreba Memića

Fahrudin Radončić i “Dnevni avaz” posljednjih mjeseci koriste, bezdušno i manipulativno, tragediju porodice Memić i smrt mladića Dženana Memića za obračune sa svojim političkim, medijskim i pravosudnim protivnicima. Tvrdnja, makar ona dolazila i od oca ubijenog mladića, koju koristi “Avaz”, da je “uklanjanje Gordane Tadić pritisak na nju zbog rada na predmetima ‘Memić’ i ‘Dragičević’ te da su pravosudna mafija i njeni politički pokrovitelji i dalje jaki”, besmislena je, opasna i glupa! “Uklanjanje” Gordane Tadić ne može ni na koji način utjecati na predstojeći sudski proces protiv osoba koje se sumnjiče da su prikrivale dokaze o smrti mladića Dženana Memića. Optužnica u ovom predmetu je napisana i potvrđena od Suda BiH i njena sudbina ovisi isključivo o kvalitetu dokaza i sposobnosti tužitelja da ih odbrani u sudnici. To podjednako važi i za druge procese koji se vode, poput “Respiratora”, diplome/a Osmana Mehmedagića...

Ono što “Avaz” godinama izbjegava uočiti i komentirati jeste činjenica da su se oba slučaja koja uznemiravaju bosanskohercegovačku javnost, smrt dvojice mladića Dženana Memića i Davida Dragičevića, dešavala u pravosudnom prostoru kojeg je kreiralo i reguliralo Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće BiH, predvođeno Milanom Tegeltijom. Odlukom Tegeltije VSTV je u oba slučaja zauzeo “principijelnu” poziciju nemiješanja i prepustio oba predmeta na milosti i nemilost lokalnim pravosudnim i policijskim strukturama, njihovom znanju, interesima. Voljom Tegeltije i VSTV-a Dalida Burzić, glavna kantonalna tužiteljica koja je vodila i usmjeravala istragu o smrti Dženana Memića, nagrađena je sudačkom funkcijom u Sudu BiH. Prije tri godina, na mitinzima grupe “Pravda za Dženana” tužiteljica Burzić je označavana kao glavni krivac za pogrešno, tendenciozno  vođenje istrage, što su mediji, uključujući i Radončićev, koliko god su mogli prešutkivali. U međuvremenu su mete pomjerene, Burzićku više niko ne spominje, a na udaru “Avaza” i njihovih svakodnevnih sugovornika su se našli novinari i mediji koji ne uzimaju bez zrna soli sve što rade tužitelji i što poduzima porodica Memić.

Uklanjanjem, smjenom, premještajem ili kako god se nazvala sankcija koja je izrečena Gordani Tadić, nastavljen je važan proces ozdravljenja bosanskohercegovačkog pravosuđa i njegovog izvlačenja iz klijentelističko-poltikantskog živog blata. Taj proces, otpočet odlaskom Milana Tegeltije, kojeg je “Avaz” prešutno podržavao sve dok to nije bilo nemoguće dalje činiti a da ne bude ašićare neukusno i pristrasno, nastavljen je promjenama u VSTV-u. Problemi su ogromni, pravosuđe je zapušteno, profesionalno i moralno deklasirano, politički ovisno. Njegovo ozdravljenje bit će teško i neizvjesno, ali s Tegeltijom na čelu VSTV-a, Tadićkom na čelu Tužiteljstva BiH, Radončićem i njegovom klijentelističkom hobotnicom, to bi bila nemoguća misija.

Kolumna Vildane Selimbegović: Bosanska avantura Valentina Inzka

Jedva sedmicu uoči oproštaja sa Uredom visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, Valentin Inzko je održao obećanje još poodavno dato u Srebrenici: nametnuo je zakon o negiranju genocida. I odmah se na njega sručio bijes Milorada Dodika, člana državnog Predsjedništva i lidera SNSD-a. U još nepoznatoj ulozi – možda kao nevladin aktivista? – Dodik se bacio na prikupljanje potpisa za peticiju, kojom – vjerovali ili ne – kani odbaciti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH, u kojem je visoki predstavnik intervenirao da bi – konačno – u Bosni i Hercegovini, kad već ne može drugačije, zabranio bacanje soli na još otvorene ratne rane.

Šta je sporno

Pravno sročeno to izgleda ovako: svakom ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin sljeduje kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina. S obzirom na to da se dopune odnose na presude donesene od 8. augusta 1945. godine, odnosno na sve one Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili Suda u BiH, to u praksi znači da stratišta – od Jasenovca i Donje Gradiške do Srebrenice – ispadaju iz arsenala predizbornih i izbornih kampanja, kao i inih andrićgradskih koloritnih zabava.
Šta je sporno? Iz perspektive žrtava – bile one bošnjačke, srpske, hrvatske, jevrejske – stradalih u Drugom svjetskom ratu ili ovim našim ratovima devedesetih, od ruke mupovaca ili vojnika RS-a, Hrvatske vojske, HVO-a ili Armije RBiH, to je konačno garancija porodicama da se posmrtni ostaci njihovih najdražih neće premetati po gozbama i soframa političkih lidera i služiti kao obećanje za neke nove ratove i podjele. Šta se onda čekalo do sada? Kako god to naivno zvučalo, bit će da su svi Inzkovi prethodnici (s izuzetkom Miroslava Lajčaka, koga je bolje ne komentirati) vjerovali da će demokracija pobijediti i da će birači, narod, nevladine organizacije i sva sila modernih aktivista dobiti bitke za puteve, vodovode, kolektore i ina čudesa i tako prisiliti nacionaliste na povlačenje. Očekivali su – ili su se tek tješili – da će Parlament BiH, oni silni zastupnici što i predobro žive od nacionalizma, dići ruke protiv svog i blagostanja partijskih lidera i pokazati pijetet prema onima za koje su – u intermecima bitke za gomilanje vlastitog bogatstva – uobičavali reći kako su njihove svetinje, ne osvrćući se pritom što porodice tih svetinja jedva sastavljaju kraj s krajem, a djeca traže sreću bježeći odavde glavom bez obzira. I sam Inzko je godinama – više od 12 – pokušavao ubjeđivanjima i obećanjima privoljeti političare da makar malo odmaknu od ogledala i okrenu se napretku svih. No, nije Inzko kriv što je demokracija ostala nenaučena lekcija. Krivi su njegovi nalogodavci i ona famozna politička klima za koju se on tako zdušno zalagao u BiH.

Inzko skinuo Schmidtu teško breme 

Odlukom da zabrani negiranje genocida i svih ratnih zločina visoki predstavnik spasio je obraz Evropi i pokazao politički sluh za novu fazu ujedinjene borbe Zapada za demokraciju i ljudska prava na planeti. Svom je nasljedniku Christianu Schmidtu skinuo teško breme na početku mandata, ostavljajući mu priliku da se zajedničkim snagama sa šefom Misije EU u BiH Johannom Sattlerom izbori da Bosna i Hercegovina konačno napravi iskorak iz učmale politikanštine i ćorsokaka ucjena i pritisaka. Domaćim pozicionim političarima je poslao poruku da ako hoće da opstanu, ne mogu jedan bez drugog ni drugi bez trećeg, a opozicionim da nikako nije dovoljno biti samo protiv SNSD-a, HDZ-a i SDA, odnosno da ako hoće vladati, moraju nešto i uraditi, a ne samo vjerovati da će kao mlađi i ljepši zamijeniti postojeće. I konačno, ovom odlukom visoki predstavnik povukao je potez koji UN u nadmoćnoj većini mora podržati. Čak jačim intenzitetom od one suzdržanosti kojom je odbačena Rezolucija Rusije i Kine u Vijeću sigurnosti, a koja je ispod žita trebala omogućiti rok do kojeg su povampireni ratni apetiti dobijali mandat da izdrže, a potom da navale na Bosnu i Hercegovinu bez ikakvih (OHR) ograda.
Na kraju, ali nimalo manje važno, Valentin Inzko svoju bosansku avanturu završava uzdignuta čela, o čemu svjedoči i njegova ponuda da je spreman novac, za koji ga preko srbijanskih medija optužuje Dodik da je primio za donošenje zakona o negiranju genocida, uplatiti u dobrotvorne svrhe onog časa kad legne na račun. Zna Inzko koliko su Dodikove bahate procjene neutemeljene: zar nije najbolji dokaz ona vika kako je Vučić politički pobačaj? Predsjednik Srbije šuti, ostavljajući Dodika njegovom partijskom jaranu i lideru HDZ-a BiH koji se buni, iako je zvaničan stav Hrvatske drugačiji. Što će reći da je diferencijacija počela. I iako neće biti okončana do Inzkova odlaska i stupanja zakona na snagu, imat će jasne okvire u kojima će političari moći da djeluju. A Bosanci i Hercegovci da lakše dišu.

Vrijedi li Inzkov zakon dok Tužilaštvom BiH rukovodi Gordana Tadić: Od tužiteljice koja je sprječavala hapšenje optuženika za genocid sada očekuju procesuiranje negatora genocida

“Neprihvatljivo je, šta god ko rekao u BiH, za Republiku Srpsku da nam sude sudije muslimani”, kazao je krajem 2008. godine tada premiijer Republike Srpske  Milorad Dodik.

Deceniju kasnije, sa banjalučkih minareta je, po Dodiku, “hodža arlaukao”. U julu 2011. godine isti je zvaničnik kazao da se “ne smije vjerovati u dobre namjere muslimana”.

Tužilaštvo BiH je sve prešutjelo. U Krivičnom zakonu BiH i tada je postojalo krivično djelo “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mržnje, razdora i netrpeljivosti”

“Ko javno izaziva ili raspiruje nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima, kao i drugima koji žive ili borave u Bosni i Hercegovini, kazniće se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, pisalo, a piše i danas u članu 145a Krivičnog zakona BiH.

Protiv Milorada Dodika su podnesene najmanje dvije prijave na osnovu ovog člana Krivičnog zakona BiH. Nikada nijedna prijava nije procesuirana. Od kompletnog krivičnog postupka državni tužioci su jedino uspjeli “formirati predmet”.

“Tužilaštvo BiH će formirati predmet protiv svih onih koji budu negirali genocid”, saopćeno je iz te institucije sat vremena nakon što je odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko dopunio Krivični zakon BiH odredbama koje se, pored ostalog, odnose na negiranje genocida i drugih ratnih zločina presuđenih na međunarodnim i domaćim sudovima.

“Ko javno odobri, porekne, grubo umanji ili pokuša opravdati zločin genocida, zločin protiv čovječnosti ili ratni zločin utvrđen pravomoćnom presudom u skladu s Poveljom Međunarodnog vojnog suda pridruženom uz Londonski sporazum od 8. augusta 1945. ili Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju ili Međunarodnog kaznenog suda ili suda u Bosni i Hercegovini, a usmjereno je protiv skupine osoba ili člana skupine određene s obzirom na rasu, boju kože, vjeroispovijest, porijeklo ili nacionalnu ili etničku pripadnost, i to na način koji bi mogao potaknuti na nasilje ili mržnju usmjerenu protiv takve skupine osoba ili člana takve skupine, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina”, navedeno je u odredbi koja će odlukom OHR-a biti inkorporirana u Krivični zakon BiH.

Slična odredba, pisali smo već, postoji u Krivičnom zakonu Federacije BiH.

“Ko javno izaziva ili raspaljuje narodnosnu, rasnu ili vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost među konstitutivnim narodima i ostalima koji žive u Federaciji, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine. (5) Ko krivično djelo iz stava (1) ovog člana učini javnim poricanjem ili opravdanjem genocida, zločina protiv čovječnosti ili počinjenih ratnih zločina utvrđenih pravosnažnom odlukom Međunarodnog suda pravde, Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju ili domaćeg suda kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine”, navedeno je u Krivičnom zakonu Federacije BiH.

Nije bio genocid, eto”, reći će Milorad Dodik 21. 11. 2020. godine gostujući na sarajevskoj Face TV.

Iako je ova izjava izrečena na teritoriji Federacije BiH i izvan institucija BiH, Tužilaštvo Kantona Sarajevo nije našlo za shodno da ni da “formira predmet” protiv Milorada Dodika zbog kršenja Krivičnog zakona FBiH,  odnosno člana 163 kojim je predviđeno sankcionisanje osoba koje negiranjem genocida “izazivaju narodnosnu, rasnu i vjersku mržnju, razdor ili netrpeljivost”. Mada u određenim predmetima Tužilaštvo BiH otvara istrage i na osnovu Krivičnog zakona Federacije BiH, u ovom slučaju se ni to nije desilo.

Pravosuđe BiH je i do sada moglo procesuirati Milorada Dodika zbog negiranja genocida, ali to nikada nije učinilo. No, nakon što je Inzko nametnuo nove odredbe Krivičnog zakona BiH, Tužilaštvo BiH i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić su saopćili da će “formirati predmete protiv svih onih koji budu negirali genocid”. Ali “formiranje predmeta” nije isto što i procesuiranja. I u to smo se uvjerili stotinu puta kada je u pitanju Tužilaštvo BiH. Recimo, zbog nepoštivanja odluke Ustavnog suda BiH koja se odnosila na zabranu negiranja referenduma o danu RS-a, Tužilaštvo BiH je “formiralo predmet”. Nikada nijedan osumnjičeni zbog toga nije izveden pred Sud BiH. Istraga.ba je, podsjećamo, nedavno objavila i kako je aktualna Gordana Tadić spriječila hapšenje optuženika za genocid Milomira Savčića, komandanta 65. motorizovanog zaštitnog puka pri Glavnom štabu Vojske Republike Srpske. I zato sada treba tražiti odgovor na pitanje – može li glavna državna tužiteljica koja je spriječila hapšenje optuženika za genocid biti osoba koja će procesuirati negatore genocida.

Čovićev prijedlog izmjena Izbornog zakona u praksi: Omeđavanje “Herceg-Bosne”, vječni HDZ-ov član Predsjedništva BiH i diskriminacija Hrvata iz Sarajeva i Bihaća

Kartu koju vidite u prilogu priredio je politolog Jasmin Mujanović i ona zorno prikazuje kako bi, ako se provede HDZ-ov prijedlog za izmjene Izbornog zakona, izgledala “izborna područja” koja bi bila presudna za izbor članova  Predsjedništva BiH iz Federacije BiH.

izvor: dr. Jasmin Mujanović

“Ovo je HDZ-ov virtualni treći entitet u praksi”, konstatirao je Mujanović nakon što je Istraga.ba u srijedu objavila kompletan prijedlog HDZ-a BiH koji se odnosi na izbor članova Predsjedništva  BiH i delegata u Domu naroda Federacije BiH.

Predsjedništvo BiH: izborna jedinica za HDZ 

Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH, koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine, HDZ BiH predlaže formiranje  tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

“Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH)”, navodi se u prijedlogu.

U pitanju su, dakle, svi gradovi i općine iz Kantona Sarajevo, Tuzlanskog, Bosansko-podrinjskog, sve općine i gradovi, osim Žepča, iz Zeničko-dobojskog kantona, sve općine i gradovi, osim Bosanskog Petrovca, iz Unsko-sanskog kantona, dvije općine iz SBK (Bugojno i Gornji Vakuf), te Konjic i Jablanica kao dvije općine iz HNK-a u kojima većinski živi bošnjačko stanovništvo.

“Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora”, predlaže HDZ BiH.

“B područje”, jasno je, čine sve općine i gradovi gdje je većinsko hrvatsko stanovništvo, odnosno gdje dominira HDZ BiH. To područje obuhvata sve općine koje su bile pod kontrolom HVO-a, odnosno paradržavne tvorevine “Hrvatske zajednice Herceg-Bosne”

“Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH”, piše u prijedlogu HDZ-a BiH.

“C područje”, dakle, uglavnom čine takozvane mješovite općine i gradovi.

“Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C.”, piše u ovom prijedogu.

Kada je u potanju hrvatski član Predsjedništva, sve je isto osim odredbe da taj kandidat mora osvojiti veći broj glasova u B i C područjima nego u A i C.

Pogleda li se nacionalna struktura stanovništva, može se zaključititi da, suštinski, postoje “dva izborna područja” u Federaciji, jer je “C područje” potuno “irelevantno” za izbor bilo kojeg od dva člana Predsjedništva. A to u praksi znači da bi Federacija bila podijeljena na dvije etničke izborne jedinice i da, recimo, nikada i niko ne bi mogao pobijediti HDZ-ovog kandidata za člana Predsjedništva BiH.

Dom naroda: Hrvati iz Sarajeva i Bihaća bez Doma naroda

Možda i očitije “omeđavanje” Herceg-Bosne bi bilo ukoliko bi se prihvatili prijedlozi HDZ-a BiH koji se odnose na izbor delegata u Dom naroda Federacije BiH. Sarajevski, bihaćki i goraždanski Hrvati, recimo, nikada ne bi mogli biti izabrani u Dom naroda Federacije BiH. Isto važi i za Bošnjake iz Livna i Posavkog kantona. Kada su u pitanju “ostali” mjesta u Domu naroda ne bi bilo za one koji dolaze iz HNK, ZHK, USK, Kantona 10, Goraždanskog i Posavskog kantona.

Ovako HDZ namjerava popuniti Dom naroda FBiH.

Sedamnaest delegata reda bošnjačkog naroda biralo bi se iz kantonalnih skupština Tuzlanskog (četiri B delegata),  Sarajevskog (četiri B delegata), Zeničko-dobojskog (tri B delegata) Unsko-sanskog (tri B delegata), Hercegovačko-neretvanskog (jednog B delegata), Srednjobosanskog (jednog B delegata) i Bosansko-podrinjskog (jednog B delegata). Kako se može vidjeti, za Bošnjake iz Kantona 10 (Livno) Bošnjaci ne bi imali nijednog delegata.

“Sedamnaest izaslanika iz reda hrvatskog naroda se bira iz zakonodavnih tijela županija/kantona na način da Hercegovačko-neretvanska bira pet izaslanika, Srednjobosanska četiri izaslanika, Zapadnohercegovačka tri izaslanika, Herceg-bosanska dva izaslanika, Zeničko-dobojska jednog izaslanika, Posavska jednog izaslanika i Tuzlanska jednog izaslanika”, navodi se u prijedlogu HDZ-a.

Na prvi pogled je vidljivo da Hrvati iz Kantona Sarajevo u Unsko-sanskog kantona ne bi nikada mogli biti izabrani u Dom naroda FBiH. Ukoliko bi, recimo, bile usvojeni ovi prijedlozi, HDZ BiH bi u Domu naroda FBiH imao 15 od ukupno 17 delegata u Domu naroda Federacije BiH. To bi čak značilo da bi u Klubu Hrvata Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH HDZ imao pet od ukupno pet delegata. U tom slučaju, bez obzira na izborne rezultatate u na nivou Federacije BiH, HDZ bi bio nezaobilazna partija prilikom formiranja vlasti i na entitetskom i na državnom nivou.

Kolumna Senada Avdića: Čavka&Osmica – uhvati me ako možeš

Državni tužitelj Oleg Čavka se baš naklatio na kosti i nameračio da dohaka Osmanu Mehmedagiću, direktoru državne Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA): četiri puta u posljednjih godinu-dvije pokušao ga je strpati u ćuzu i ukloniti s funkcije, u tri navrata ga je u tome, oslobađajućim presuda, osujetio Sud Bosne i Hercegovine. Može li se kazati da je pritvaranje Mehmedagića u službene prostorije Kantonalnog MUP-a u Sarajevu bilo Čavkina tužiteljska četvrta sreća? Prerano je u ovom trenutku govoriti o ishodu ovog slučaja, jer je neizvjestan njegov daljnji pravosudni “hodogram”.

Izvjesno je svakako to da je privođenjem i dvodnevnim zadržavanjem u policiji, učestalim upadima policijskih agencija u centralu OSA-e, kao i višemjesečnom medijskom baražnom vatrom, autoritet i profesionalni status šefa državne obavještajno-sigurnosne službe destruiran i “stesan” do neprepoznatljivosti. Moglo bi se na kraju ispostaviti da je upravo to – destruiranje i obesmišljavanje institucije na čijem je čelu – bio konačni cilj “sezone lova” na Mehmedagića.

Oleg Čavka, uprkos moguće drugačijim dojmovima, nije u lov na Mehmedagića bio gonjen preispoljno osobnim razlozima i resentimanima. U ovom slučaju, kao u svim njegovim brojnim dosadašnjim epizodama, radilo se o “kolektivnom činu”, kriminaliziranje direktora OSA-e okupilo je impozantan broj što vidljivih (manje), što anonimnih (više), progonitelja, ostrašćenih kibicera koji su iz pozadine na samo navijali nego i doturali (Čavki) municiju. Istina, Oleg Čavka jeste u značajnom dijelu svoje tužiteljske karijere bio predmet “posebnih istražnih radnji” Obavještajno-sigurnosne agencije, ali se to uglavnom odvijalo u vrijeme kada je ovom agencijom rukovodio Mehmedagićev prethodnik Almir Džuvo. Prikupljena operativna građa koja je teško kompromitirala tužitelja Čavku, svjedočila je o njegovim posrednim, kao i direktnim, nedoličnim i neprimjerenim vezama s najopasnijom strukturom regionalnog mafijaškog podzemlja, onom okupljenom oko Nasera Keljmendija i njegove obitelji. Nikakve posljedice Čavka zbog tih veza nije snosio, a ovog novinara, koji je objavio neke od “najpikantnijih” dijelova tih dokumenta, tužio je zbog klevetanja i drugih ataka na njegov (navodni) ugled. Na suđenju je tužitelj hladnokrvo kazao da se sve što je prikupljeno protiv njega, može okačiti mačku o rep, jer je učinjeno nezakonito. OSA, naime, za tajno praćenje i obradu njega i njegovih intimusa nije imala valjano odobrenje suda pa se stoga ne može koristiti u pravnom sankcioniranju, niti u medijima. Usput je Čavka na istom ročištu procijedio kako on lično vjeruje da je Naser Keljmendi nalogodavac ubojstva Ramiza Delalića Ćele. Čavka je, inače, u Tužiteljstvu BiH bio zadužen za istragu tog zločina, međutim ju je naprasno zatvorio. Kako su upućeni, ne nužno i tendenciozni tumačili, učinio je to iz razloga što je jedan vjerodostojan krak istrage išao prema Fahrudinu Radončiću, kojem je u to vrijeme (2019), da bi bio izabran za ministra sigurnosti, trebala anđeoski čista biografija, “papir” da se protiv njega ne vodi nikakva istraga. Obustavljanjem istrage za Delalićevo ubistvo, Čavka je Radončiću takav status osigurao.

Čavkino mijenjanje meta

Prije 10-11 godina, tokom trajanja istrage protiv zločinačke organizacije Zijada Turkovića, Ćazim Hasanspahić, tadašnji kantonalni, a danas državni tužitelj, kao i Zlatko Miletić, direktor Uprave policije Federalnog MUP-a, koji su zajednički radili na ovom slučaju, ovom su novinaru odbijali “doturiti” bilo kakve informacije iz istrage, otvoreno sumnjajući da bi ih on mogao podijeliti s Olegom Čavkom, s kojim sam u to vrijeme imao relativno korektne odnose. Za njega se u policijskim i pravosudnim krugovima smatralo da je blizak sa porodicom Turković. To su potvrdili tokom suđenja, a i kasnije, osuđeni zlikovac Zijad Turković i njegova supruga Šejla Turković. Navodno se u OSA-i ili FUP-u nalazi snimak Čavkinog telefonskog obraćanja Turkovićki nekoliko sati prije hapšenja njenog muža, u kojom joj poručuje da na njegovu pomoć ubuduće neće moći računati. Možda se u OSA-inoj audioarhivi, ako ga je (i) tih godina prisluškivala, nalazi i zapis telefonskog poziva Čavke upućenog ovom novinaru u ranu zoru 22. septembra 2010. kada mi je uhvatio muštuluk da je uhapšen Zijad Turković. Danas takvim muštulucima usrećuje druge novinare, a sa potpisanim novinarom “priča samo preko advokata”, što bi rekao E. J. Kurtovich.

Ponižavajuće je i frustrirajuće kada vas stigne pravda koju personificira i zastupa Oleg Čavka. Poznato mi je to, jer imam lična iskustva, a neka tek predstoje. Nema u tužiteljskoj karijeri Olega Čavke “predmeta” iza kojeg se nisu vukli repovi optužbi za reketiranje, uzimanje mita i srodne nezakonitosti. Posljednji je o jednoj takvoj nepodopštini prije mjesec-dva javno svjedočio Kemal Čaušević, dugogodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, od kojeg je, kako tvrdi, Čavka tražio i dobio izdašnu financijsku “injekciju”. Od 60-ak tužitelja zaposlenih u Tužiteljstvu BiH, o mnogima se govorilo i ovo i ono, da su neprofesionalni, ili neradnici, da su politički obojeni i stranački pristrasni, ali još niko od njih, osim Olega Čavke, nikada nije, a pogotovo ne učestalo, u pravilnim razmacima, bio povezivan s tako ozbiljnim krivičnim djelima.

U čemu je fenomen njegovog preživljavanja i imunosti na disciplinske, pa i teže prekršaje s kojima ga se povezuje? Ako pogledamo najpoznatije ili najvažnije slučajeve iz Čavkine tužiteljske prakse, jednostavno ćemo uočiti da je manje-više svaki od njih imao određenu političku agendu. Spektakularno hapšenje Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH, iz 2013. godine vremenski je koincidiralo s borbom za dominaciju nad Vladom Federacije BiH između koalicijskih partnera, SDP-a BiH s jedne i SDA i Lijanovića s druge strane političke bojišnice. Hapšenjem Budimira koji je u rukama držao ključeve Vlade, trebalo se ojačati poziciju SDP-ovog premijera Nermina Nikšića i ekipe njegovih ministara, što se na kraju nije desilo, jer je Čavkina optužnica propala. Nije mu pomogla ni otvorena medijska podrška “Dnevnog avaza” (koji ga je ranije proglasio za “Ličnost godine”), čime je Fahrudin Radončić želio zahvaliti Zlatku Lagumdžiji zato što ga je nekoliko mjeseci ranije, na zgražavanje najšire javnosti, “pogurao” na mjesto ministra sigurnosti BiH.

U politiku je bila umočena i istraga, kasnije i optužnica protiv Kemala Čauševića, direktora UIO-a BiH, u kojoj se, također, “istaknuo” Oleg Čavka. Nadajući se (obećanom) djelomičnom opraštanju krupnih grijeha, Čaušević je u istrazi ponudio najširu moguću paletu kriminalnih radnji i najimpresivniji spisak njihovih aktera kojeg se ikada dočepalo pravosuđe Bosne i Hercegovine. Stranački lideri, ministri, direktori javnih preduzeća… svi su oni imali istaknuto mjesto u zločinačkoj organizaciji koja je, prema tvrdnjama direktora UIO-a BiH, godinama pljačkala, pustošila javni novac, zloupotrebljavajući politički i društveni utjecaj i trgujući njime. Na kraju je kriminal koji se na početku istrage mjerio milijardama maraka, u presudi Čauševiću sveden na simboličnih 800 hiljada KM.

Politička je agenda, a ne (isključivo) profesionalni motivi, bila pokretač tužilačkih aktivnosti Olega Čavke protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića. Politička determiniranost ovog tužiteljskog serijala je višeslojna: ona je trebala biti finale jedne epohe u pravosuđu Bosne i Hercegovini, mračnog perioda koji je šest-sedam godina u potpunosti kreirao i bez ikakvog otpora unutar ceha provodio Milan Tegeltija, bivši predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH. Današnji savjetnik Milorada Dodika, koji više ne krije niti za to ima potrebe svoje političke i pravne preferencije i ambicije, od početka svog sarajevskog mandata bio je “igrač zadatka”: cilj je bio da se po kraju isteka svoje karijere u VSTV-u može ponosno, “s obrazom” vrnuti u Banju Luku i, poput Stipe Mesića kada se vratio iz Beograda u Zagreb, raportirati Dodiku: “Moj zadatak je obavljen, jedinstvenog pravosudnog sistema više nema!”

Okružen karijerističkom i podkapacitiranom pravosudnom menažerijom, u VSTV-u, kao i na drugim adresama, Tegeltija je, mora se priznati vješto, strpljivo i minuciozno, stvarao ambijent unutar kojeg se rastakala svaka ideja za uspostavom i jačanjem profesionalnog i neovisnog pravosuđa. Kadrovi poput njegove dvije bivše potpredsjednice ili besprimjerne osobe poput tužiteljice Gordane Tadić, izdašno su pomagali ne samo u destrukciji svakog kredibiliteta pravne profesije nego i u uništavanju drugih institucija i njihovih čelnih ljudi podizanjem opružnica, sudskim progonima i iscrpljivanjem, medijskim sataniziranjem. Nevješto ovih dana Milorad Dodik hinji neznanje i neinformiranost kada u reakciji na hapšenje Osmana Mehmedagića proglašava Olega Čavku “muslimanom koji hapsi muslimana”: zna on jako dobro ko je i šta je Čavka, jer mu je njegov savjetnik Tegeltija davno objasnio da nema lakšeg puta da se razori državno pravosuđe i zatre svako povjerenje u njega od davanja tužilačkih ovlasti ljudima kompromitiranih biografija i suspektnog morala, spremnih da učine sve za vlastiti opstanak na funkciji. I na slobodi. Pored toga, Milorad Dodik preko Tužiteljstva BiH vodi rovovske političke, a ne pravne bitke, poput neprestanih udara na Centralnu izbornu komisiju (CIK), pa mu je dobro poznat raspored snaga i ko je ko, i ko je čiji u Tadićkinom malobrojnom tužilačkom ansamblu, kojeg je sama stvorila i uvježbala, a koji bi je mogao koštati nezasluženo stečene funkcije.

Nabavljanje diploma a ne diplomiranje 

A sada nešto posve drugo, da prethodno napisano ne bi ostalo u polju navijačke jednostranosti i novinarske nedorečenosti. Kako smo uopće kao društvo dovedeni u sitaciju da tužiteljske poslove obavljaju osobe poput Olega Čavke (i njegove šefice Tadićke), ali također, i kako smo spali na takve jadne i niske grane da se šef državne obavještajne agencije mjesecima i godinama batrga s dokazivanjem da je završio neke fakultete ništavnog ugleda i bijedne reputacije?

Prije nekoliko mjeseci, kada se u tužilaštvu “zaholcala” priča o diplomi/ama direktora Obavještajno-sigurnosne agencije, Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, na sastanku najužeg stranačkog vrha saopćio je radosno vijest: “Samo da vas obavijestim da je Osmica nabavio diplomu!” Predsjednikov friški, sočni muštuluk okupljeni SDA-oci su primili s olakšanjem. “Osmica je nabavio diplomu,” Teško da postoji pregnantnija sintagma koja ilustrira jezik tranzicijskih skorojevića i prostaka. To je paradigmatičan govor šanersko-biznismenskog polusvijeta koji se od samih njenih početaka trajno ugnijezdio u ambijent vladajuće bošnjačke stranke. U tom miljeu, ili socijalnom i intelektualnom talogu, njegovom jeziku i praksi, diplome se ne stječu nego se “nabavljaju”, njemu je nepoznanica studiranje kao zahtjevan intelektualni i odbrazovni proces i diplomiranjanje kao kruna i valorizacija tog procesa. Oni diplome ne stječu nego nabavljaju. I doktorate oni (i one) nabavljaju bez suvišnih procedura, gnjavaža, zamornih postdiplomskih studija i sličnih dangubljenja. Sve se to na tržištu akademske bižuterije može “nabaviti” i obaviti brže, bolje i jeftinije, efikasnije. Kao što su nabavili respiratore, ili kao što nisu nabavili vakcine.

Nije niti može biti slučajno, nije posljedica “slučajne koincidencije”, nego sistemske nesolidnosti to što tri aktuelna skandala koja su okupirala pravosudnu i medijsku scenu imaju isto rodno mjesto – onaj stranački kružok sa početka teksta s Bakirom Izetbegovićem na čelu. Slučaj diplome ili diploma Osmana Mehmedagića, nelogičnosti koje graniče s kriminalom vezane za doktorat Sebije Izetbegović, suđenje optuženima za uvoz respiratora, predvođenima premijerom Federacije BiH Fadilom Novalićem, posljedica su identičnog (pra)uzroka: privatnog vođenja javnih poslova, volunturističnog “pragmatizma” bošnjačkog političkog vrha, što će reći autokratskog diletantizma, favoriziranja podobnosti, a ne sposobnosti, kojeg je kao princip vladanja inaugurirao stariji, a nastavio prakticirati i i “usavršavati” mlađi Izetbegović. On je do savršenog besmisla izgradio novokomponirani mikrouniverzum, ispražnjen od intelektualnog, poslovnog i bilo kakvog drugog poštenja, stabilnih kriterija, u kojem su snalažljivost i dovitljivost zamijenili i obesmislili savjestan rad i predan trud. Tako stoje stvari u svim sferama, pa i ovoj najosjetljivijoj i najpogubnijoj po budućnost novih generacija koje odluče rizikovati i ostati živjeti u ovakvoj zemlji “nabavljenih diploma” i doktorata stečenih ratnim crnoberzijanstvom.

Je li znao Izetbegović prije šest godina kada je, uprkos ozbiljnim otporima i prigovorima domaćih i stranih aktera, predložio Mehmedagića za direktora OSA-e da je njegova fakultetska diploma lohotna, stečena navrat-nanos na nekom ringišpil-fakultetu u Banjoj Luci? Naravno da je znao, i još naravnije da u tome nije prepoznao ništa neobično, potencijalno štetno niti kažnjivo. A i zašto bi kada je stranka na čijem je čelu punih 30 godina, državne fakultete pretvorila u štamparije diploma svih boja i dezena. Pojedini državni fakulteti (poput Fakulteta političkih nauka) pretvoreni su u stranačke ispostave (i porodične klastere), a u svojim internim aktima su omogućili da četvorogodišnji studij obavi za jednu školsku godinu, da stotine uhljeba, pretilih oficira, kriminaliziranih policajaca i ministara polažu ispite preko stranačkih kurira, magistriraju, doktoriraju, a kasnije i samo preuzimaju fakultete, katedre, postdipomske studije…

Osman Mehmedagić Osmica pripada povlaštenoj kasti stranačkih “starosjedilaca” (bilo bi petenciozno nazvati “senatorima” tu kamarilu koja se tridesetak godina konzervira, nepromjenjivim i nezamjenjivim čini jedan polufeudalni, štetočinski, nedemokratski model vlasti.) Nedavno je Bakir Izetbegović na stranačkom plenumu nazvao “izdajnikom” slabašnog pisca džinovskih ambicija Muharema Bazdulja, kojem je Vučićev režim osigurao sinekuru u Upravnom odboru režimske Radio-televizije. Barem 50 književnika neuporedivo značajnijih i cjenjenijih u regionalnim i globalnim okvirima od Bazdulja, živi i jedva preživljava u Bosni i Hercegovini, ali nijednom od njih Izetbegovićev neprosvijećeni režim nije ponudio nikakvu sličnu javnu funkciju: nema u Upravnom odboru Javnog servisa mjesta za, recimo, velikog bosanskog i evropskog pisca Faruka Šehića (koji je kao vojnik Petog korupsa ranjen više puta nego Asim Sarajlić i Bakir Izetbegović u životu i serijama zajedno), ali ima za kabinetskog metuzalema Mufida Memiju!

Gone, a progonjeni

Gledao sam ovih dana, ponovo nakon 20-ak godina, dok je trajala pravosudna i medijska drama oko Mehmedagićevog hapšenja, diplome, kuća, stanova… sjajan triler Michaela Manna “Probuđena savjest” s Russelom Crowom i Al Pacinom u naslovnim ulogama. U filmu rađenom po stvarnom događaju, poznati naučnik (Crowe) napušta posao u velikoj duhanskoj firmi i odnosi najpovjerljivije tajne vezane za pogubne posljedice nikotinske ovisnosti po ljude. Televizijski voditelj (Pacino) uporno ga pokušava nagovoriti da svoja insajderska saznanja podijeli s gledateljima, međutim moćna duhanska mafija, predosjećajući opasnost, kreće u kampanju diskreditiranja svog bivšeg zaposlenika, ne birajući sredstva i argumente da ga ocrne i bace u blato na privatnom i profesionalnom planu. Televizijska kuća odbija objaviti razgovor s teško osramoćenim naučnikom, bez obzira na to što su njegovi dokazi neupitni. Voditelj (Pacino) poduzima sve da raskrinka laži, objede, podmetanja kojima je obasut profesor prije nego što mu da priliku da javno nastupi. Jedna od poruka: komprimitiranom, obeščašćenom čovjeku se ne vjeruje čak ni kada svi znaju da je ono što govori istina, a ono za šta se bori je od općedruštvenog, javnog značaja.

Može li se vjerovati i može li biti vjerodostojan šef državne tajne službe koji godinu-dvije sa pravosuđem i javnošću igra šibice, tjerajući ih da pogode koja je od tri-četiri bezvrijedne diplome “originalna”? U principu to je nemoguće, nerealno, pa i ponižavajuće i za njega i za one koji su ga imenovali i za cjelokupan sistem. Ali, nije njega postavilo da brine o sigurnosti zemlje i dignitetu profesije nego da čuva obraz Porodice i njenog privatnog režima. Uostalom, to i ne upada toliko u oči u onim opskurnim sistemima u kojima državni tužitelj (koji ga proganja) mora pred disciplinskim organima VSTV-a odgovarati zbog prijave da je prodavao narukvice i drugu šanerisanu robu na crnom tržištu “žutog”…

Mediji pod kontrolom NiP-a, SBB-a i HDZ-a usaglasili pisanje: Zloupotreba tragedije porodice Memić u odbrani Gordane Tadić

Oko 13 sati i 40 minuta sa položaja Vojske Republike Srpske u Nedžarićima ispaljene su tri granate. Koji trenutak kasnije te granate će ubiti šestero djece dok su se u Bosanskoj ulici na Alipašinom polju igrala na snijegu.

“Dana 22. januara 1994. godine na sankanju ubijeni su: Brković Indira (21. 12. 1981.), Brković Jasmin (1.2.1989.), Dedović Mirza (7.1.1986.), Jurenić Danijel  (27.3. 1983), Rizvanović Nermin  (26. 4. 1981) Subašić Admir (5. 7. 1986). Da se ne zaboravi”, uklesano je na ploči postavljenoj na mjestu zločina.

Snimak sa mjesta zločina 1994. godine

Gordana Tadić tokom mandata Gorana Salihovića bila je šefica Odjela za ratne zločine u Tužilaštvu BiH. Kasnije će postati glavna državna tužiteljica. Novinari BIRN-a su istražili i objavili da do danas Tužilaštvo BIH nije podiglo nijednu optužnicu za granatiranje i snajperisanje Sarajeva. Tokom opsade glavnog grada ubijeno je 11.000 civila. Od toga 1.601 dijete. Za njihovu smrt niko nije optužen. Osam posljednjih godina ratni zločini su bili u ličnoj i direktnoj nadležnosti Gordane Tadić.

Muriz Memić u subotu je navečer najavio proteste. U znak podrške  Gordani Tadić koja je ovog oca i njegovu porodicu ubijedila da će istražiti okolnosti pod kojima je u februaru 2016. godine stradao njegov sin Dženan. A kako je istražila, dokazuje činjenica da u optužnici Tužilaštva BiH piše da je “način smrti Dženana Memića nepoznat”, da je osoba koja je odgovorna za “način smrti Dženana Memića” – nepoznata, da je krivično djelo koje je nepoznata osoba izvršila – nepoznato, ali i da je pet osoba koje su mjesecima bile u pritvoru optuženo za krivično djelo koje ne postoji u Krivičnom zakonu FBiH na koji se Tužilaštvo BiH poziva.

“Muriz i Arijana Memić najavili proteste: Vidjet ćemo hoće li biti mirni”, objavio je u subotu navečer Avaz, medij u vlasništvu lidera SBB-a Fahrudina Radončića.

U svom tradicionalnom obraćanju Dženanov otac Muriz Memić optužio je za zavjeru sve one koji su se usudili reći da ga Gordana Tadić obmanjuje u vezi sa slučajem smrti njegovog sina.

“Kako da vjerujem predsjedniku Suda BiH, ili bivšem ministru sigurnosti Mektiću, ili direktoru OSA-e Mehmedagiću kada svi oni večeraju i druže se sa Dalidom Burzić”, kazao je Memić, dok se prije njega javnosti obratila njegova kćerka i NiP-ova kantonalna zastupnica – Arijana.

Uglavnom, (ne)mirni protesti bi se trebali održati naredne sedmice, kada bi Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH trebala razmatrati da li će glavna državna tužiteljica Gordana Tadić biti razriješena ili ne. No, svako ima pravo na okupljanje pa se tako u nastavku teksta više nećemo baviti slučajem Memić koji, davno smo na stranicama Istrage objavili, Gordani Tadić služi kao sredstvo za održavanje na funkciji. Kao otac koji je izgubio dijete, Muriz Memić ima apsolutno pravo da bude i u zabludi i da svakodnevno insistira na rješavanju slučaja koji se odnosi na smrt njegovog djeteta. Problem postaje onog trenutka kada njegovu zabludu koriste oni koji bi trebali primijetiti da Gordana Tadić za svojih osam godina u svojstvu državnog tužioca nije podigla nijednu optužnicu protiv osoba ogovornih za smrt 1601 djeteta u Sarajevu.  A ko su “oni” najbolje dokazuju “njihovi” mediji koji su otvoreno stali u odbranu Gordane Tadić.

“Prvostepena disciplinska komisija Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) pred kojim je pokrenut postupak protiv glavne države tužiteljice Gordane Tadić zbog tri prigovora trebalo bi donijeti odluku o njezinoj eventualnoj suspenziji”, piše dnevnik.ba,  prenosi portal PRESS,a konstatira Avaz u “zajedničkom tekstu” pod naslovom – Zbog čega se želi suspendovati državna tužiteljica Gordana Tadić – predmeta vezanih za Osmana Mehmedagića Osmicu ili slučaja “Dženan Memić”?

Za neupućene, Dnevnik.ba je portal HDZ-a BiH, Press je, zapravo,  portal Pressmedia koji je osnovala porodica Mirele Bubalo, prve saradnice federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare (NiP), dok je Avaz (ne)službeni list Radončićevog SBB-a. Ali nisu ovi mediji usamljeni u “borbi za opstanak” Gordane Tadić na poziciji glavne tužiteljice Tužilaštva BiH. Isti tekst HDZ-ovog portala Dnevnik.ba je prenijela Face TV Senada Hadžifejzovića, a slične navode je objavio  mostarski Večernji list na koji se, potom, pozvao Hrvatski medijski servis.

Zaključujući na osnovu tekstova objavljenih u ovim medijima, u ovom trenutku se, bez ikakvog suzržavanja može ustvrditi da Gordanu Tadić štite – HDZ BiH, Narod i pravda i Savez za bolju budućnost. A na osnovu pisanja RTRS-a, nema nikakve dileme da iza Gordane Tadić stoji i SNSD Milorada Dodika koji, svakako, negira zločine nad građanima Sarajeva i za koga su i danas heroji oni koji su 22. januara 1994. godine naredili ispaljivanje granata na Alipašino polje od koje su ubile šestero djece na sankanju. Najmlađe je imalo osam godina. Tačno onoliko koliko je Gordana Tadić na funkcijama zamjenice ili glavne tužiteljice Tužilaštva BiH koje nikada nije podiglo nijednu optužnicu za snajperisanje i granatiranje Sarajeva.

Hronologija pravosudnog beščašća: Iza svake neuspješne montaže uspješno stoje Čampare i Čavka

Hapšenje Jerka Lijanovića, hapšenje Živka Budimira, hapšenje Fadila Novalića, hapšenje Fahrudina Radončića, hapšenje Predraga Kurteša i hapšenje Osmana Mehmedagića. U sva ova hapšenja, direktno ili indirektno, bili su uključeni Oleg Čavka te braća Dubravko i Aljoša Čampara. U dva predmeta Aljoša Čampara je bio svjedok, u dva predmeta postupajuči tužilac je bio Oleg Čavka, a u četiri predmeta “tužilac iz sjene” je bio – Dubravko Čampara. U četiri od šest navedenih predmeta uhapšena osoba je bila u određenom “sukobu” sa porodicom Čampara. U četiri od šest navedenih slučajeva uhapšeni je bio smetnja HDZ-u BiH. U dva od četiri takva slučaja postupajući tužilac je bio – Oleg Čavka.

tužilac Oleg Čavka sa analitičarkom Ivanom Marić

Dubravko Čampara nije bio uključen u hapšenje Živka Budimira i Jerka Lijanovića jer su oni tada bili povezani sa političkom partijom SDA čiji je kadar bio Aljoša Čampara. Čavka je indirektno imao veze čak i sa slučajem Radončić.

Jerko Ivanković Lijanović

Policijska akcija kodnog naziva “Meso”, provedena po nalogu Tužilaštva BiH, možda je najbolji primjer političkog djelovanja bh. pravosuđa. Bila je to 2014. godina i predizborna kampanja je službeno počinjala. Jerko Ivanković Lijanović je bio federalni dopremijer i ministar poljoprivrede. Mada formalno nije bio predsjednik obiteljske Narodne stranke radom za boljitak, koja je bila jedna od dvije ozbiljnije hercegovačke alternative HDZ-u BiH, Jerko Lijanović je bio stvarni lider te stranke. Godinama je bio na radaru pravosudnih i policijskih organa. Ne ulazeći uopće u suštinu optužbi protiv njega, nije baš moguće ne uočiti da je Lijanović uhapšen dan uoči početka predizborne kampanje za Opće izbore 2014. godine.

hapšenje Jerka Lijanovića

“Ministar poljoprivrede i potpredsjednik Vlade bh. entiteta Federacija Bosne i Hercegovine Jerko Ivanković Lijanović i federalni ministar trgovine Milorad Bahilj uhapšeni su jutros u sklopu jedne od najvećih akcija u BiH u borbi protiv organizovanog kriminala i višemilionskih poreskih utaja”, objavili su svi mediji 10. septembra 2014. godine.

Lijanović je pritvoren i iza rešetaka je proveo cijelu predizbornu kampanju. Pušten je nakon 45 dana, odnosno desetak dana nakon Općih izbora održanih 12. oktobra 2014. godine na kojima je njegova stranka doživjela debakl. Postupajući tužilac bio je Ismet Šuškić, aktualni zamjenik glavne državne tužiteljice Gordane Tadić. U predmet je posredno bio uključen i državni tužilac Oleg Čavka.

Živko Budimir 

Spektakularna akcija odvijala se u zgradi Predsjedništva. Državni tužilac Oleg Čavka lično se pojavio na pretresu u kancelarija tadašnjeg predsjednika Federacije BiH Živka Budimira. Nekoliko sati kasnije, tog 26. aprila 2013. godine, u živom TV prijenosu Budimir je izveden iz zgrade Predsjedništva BiH.

hapšenje predsjednika Federacije Živka Budimira

Oleg Čavka je predložio pritvor, Sud BiH je odredio. Mjesec kasnije sudije Ustavnog suda BiH su konstatovale da je predsjednik Federacije BiH pritvoren iako nije postojao ni najniži stepen osnovane sumnje da je počinio krivično djelo. Budimir je pušten na slobodu. Čavka će ga kasnije optužiti zbog toga što mu je tokom pretresa pronađen pištolj koji je dobio na poklon. Pravosnažno je oslobođen svake vrste odgovornosti, ali njegova politička karijera je – ugašena. Prije toga njegova stranka HSP, uz Lijanovićevu NSRzB, bila je jedina ozbiljna opozicija HDZ-u BiH.

Predrag Kurteš

Po nalogu državnog tužioca Saše Sarajlića, u prisustvu novinara bliskih Aljoši Čampari, 9. novembra 2017. godine uhapšeni su Predrag Kurteš i Dragan Mioković. Bivši SDP-ov ministar Kurteš i njegov prvi saradnik Dragan Mioković uhapšeni su zbog sumnje da su zloupotrebili položaj i ovlaštenja. Iz Tužilaštva BiH je tada saopćeno da se uhapšeni “terete se da su sebi pribavili protivpravnu imovinsku korist u iznosu blizu pola miliona eura i za taj iznos oštetili budžet Federacije BiH”. U pitanju je bio ugovor za nabavku računarske opreme radi uspostavljanja Jedinstvenog sistema centralnog matičnog registra Federacije BiH. Naredbe Tužilaštva BiH realizirala je Federalna uprava policije kojom je tada, preko Dragana Lukača, rukovodio još uvijek aktualni ministar unutrašnjih poslova Federacije Aljoša Čampara. Njegov brat, državni tužilac Drubavko Čampara, u tom je slučaju imao veliki uticaj na postupajućeg tužioca Sašu Sarajlića koji je, zapravo, bio samo potpisnik njegovih naredbi.

hapšenje Predraga Kurteša

Noć prije hapšenja, donesena je odluka da neće biti  zatražen pritvor za osumnjičene u ovom predmetu, pa zato nije bilo jasno, zbog čega je uopće  naređeno hapšenje osumnjučenih,  ako će postupajući tužilac predložiti njihovo oslobađanje nepunih 48 sati nakon akcije. Naime, Tužilaštvo BiH je dan nakon hapšenja, u petak u 16 sati, poslalo Sudu BiH prijedlog za određivanje mjera zabrane uhapšenima u akciji Registar, nakon čega je izdato i saopćenje za javnost.

Dva sata kasnije, sudija za prethodni postupak Suda BiH je poslao formalnu obavijest Federalnoj upravi policije u kojoj je navedeno da „nema više osnova da se uhapšeni zadržavaju u pritvoru“, jer je Tužilaštvo tražilo samo mjere zabrane. Istu obavijest Sud je poslao i braniocima uhapšenih Alenu Nakiću i Vasviji Vidović. Advokati su se, potom, pojavili ispred zgrade FUP-a čekajući svoje klijente, ali ih riukovodsvo Federalne uprave policije nije željelo pustiti unatoč naredbi Suda BiH.  Advokati su se, potom, obratili Sudu BiH, čiji su službenici, također, kontaktirali FUP gdje im je rečeno da tužilac nije izdao naredbu za puštanje osumnjičenih. A postupajući tužilac Saša Sarajlić bio je nedostupan.

tužilac Saša Sarajlić

Želim da se izvinim, jer sam mislio da je drugačija procedura“, izjavio je dan kasnije na ročištu u Sudu BiH Saša Sarajlić iza čijeg se imena skrivao tužilac Dubravko Čampara čiji je brat Aljoša Čampara naslijedio tada uhapšenog Kurteša na poziciji ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH.

Fahrudin Radončić

Bio je 26. januar 2016. godine kada su na naplatnim kućicama na ulasku u Sarajevu iz pravca Mostara pripadnici SIPA-e presreli automobil i uhapsili lidera SBB-a Fahrudina Radončića.

SIPA u Avazu prilikom hapšenja Fahrudina Radončića

Formalnu naredbu za lišenje slobode potpisao je državni tužilac Božo Mihajlović, ali je i iza ovog predmeta stajao državni tužilac Dubravko Čampara koji je dužio predmet “Lutka”. Prvu svjedokinju, na osnovu čijeg je iskaza i “formiran predmet”, prema Čampari i Muhajloviću je usmjerio državni tužilac Oleg Čavka. U telefonu svjedokinje pronađena je prepiska sa tužiocem Čamparom zbog čega je on i disciplinski kažnjen.

Zbog ovih poruka, Prvostepene disciplinska komisija kaznila je tužioca Tužilaštva BiH Dubravka Čamparu smanjenjem plate „u iznosu od 30 posto u trajanu od tri mjeseca“. A da se kratko vratimo na sam slučaj hapšenja Fahrudina Radončića. Nakon što je uhapšen 25. januara 2016. godine državni tužioci su na ročištu za odreživanje pritvora satima čitali transkripte presretnutih telefonskih razgovora Fahrudina Radončića, što nikada prije ni poslije nije zabilježeno u bh. pravosuđu. Jednomjesečni pritvor je određen, ali je Radončić 17. februara pušten na slobodu. No, kada je došao u zgradu Avaz Twist Towera liftom se odvezao na “pogrešni sprat”, čime je prekršio mjere zabrane jer se približio svjedocima na bliže od 50 metara. Čampara i Mihajlović su, potom, predložili vraćanje u pritvor što je Sud i prihvatio. U maju 2018. godine Fahrudin Radončić je oslobođen po svim tačkama optužnice.

Fadil Novalić

Dva sata iza ponoći, 29. maja 2020. godine, po nalogu državnog tužioca Džermina Pašića pripadnici SIPA-e su uhapsili federalnog premijera Fadila Novalića zbog slučaja “Respiratori”. I u ovom predmetu Dubravko Čampara je bio “tužilac iz sjene” jer je on blizak prijatelj postupajućeg tužioca Džermina Pašića. Većim dijelom “medijske operacije” u ovom slučaju koordinirao je federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara. Upravo je on, kako se mohlo pričitati iz stenograma sa sjednice Vlade Federacije bio zagovornik kršenja Zakona o javnim nabavkama.

federalni premijer Fadil Novalić nakon hapšenja

“Nemojte da dođemo u situaciju da nam je važniji Zakon sada o javnim nabavkama, nego život građana. Mi to, jednistavno, danas moramo presjeći”, rekao je tada ministar Čampara.

No, prijatelj njegovog brata, postupajući tužilac Džermin Pašić, odlučio je da ministar Čampara bude samo svjedok “kriminala Fadila Novalića i drugih”.

Aljoša Čampara svjedok protiv Novalića

Inače, prije nego je u javnost “dospio” slučaj Respiratori, ministar Čampara je imao žestok obračun sa prvim saradnicima federalnog premijera Fadila Novalića, ali i sa samim premijerom.

Osman Mehmedagić

Četiri krivična predmeta za svega dvije godine pokrenuto je protiv direktora Obavještajno sigurnosne agencije BiH Osmana Mehmedagića. Sve predmete dužio je državni tužilac Oleg Čavka, dok je u jednom od tih predmeta svjedok tužioca Čavke bio – ministar Aljoša Čampara.

Kada je Vlada Republike Srpske u maju prošle godine nezakonito uputila Ujedinjenim nacijama Izvještaj Republike Srpske, u poglavlju nazvanom “Političke zlouptrebe SDA i Željka Komšića”, zvaničnici RS-a su kao dokaze ponudili izjave “insajdera iz SDA” Aljoše Čampare.

izvod iz Izvještaja Vlade RS-a

Ministra Čamparu Vlada RS citirala je kao izvora informacije da Obavještajno sigurnosna agencija BiH sa Osmanom Mehmedagićem na čelu plasira laži o Republici Srpskoj i HDZ-u BiH.

hapšenje direktora OSA-e Osmana Mehmedagića

Nakon što su im propala tri predmeta protiv Mehmedagića, Oleg Čavka je odlučio uhapsiti direktora Obavještajno sigurnosne agencije zbog slučaja diploma. Akciju lišavanja slobode povjerio je MUP-u Kantona Sarajevo kojom rukovodi komesar Nusret Selimović, još jedan kadar i blizak prijatelj porodice Čampara. Nakon što je Sud BiH odbio prijedlog za pritvor, medij koji je osnovao kabinet ministra Čampare započeo je satanizaciju sutkinje Suda BiH Tatjane Kosović.

NAJČITANIJI ČLANCI

SIPA pretresa više lokacija u Srebrenici: Predsjednik lokalnog SDP-a fiktivno registrovao...

Pripadnici SIPA-e od jutros pretresaju nekoliko lokacija na području Srebrenice i Tuzle, saznaje Istraga.ba. Pretresi se vrše i u prostorijama Opštine Srebrenica. Akcija je...