Analize

Promjena kursa nakon Escobara i Cholleta: Jim O’Brien i nova američka politika u BiH

Sutra u Bosnu i Hercegovinu dolazi  Jim O’Brien, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove. Njegova prethodnica na ovoj poziciji Karen Donfried bila je u našoj zemlji u aprilu 2022. godine. U svojstvu savjetnika člana Predsjedništva BiH prisustvovao sam tom sastanku.

Činilo mi se da Donfriedova niti zna, niti želi da zna mnogo o našoj zemlji. Osim dojma koji sam stekao na sastanku, navedenoj tvrdnji bi moglo ići u prilog to što se ona tokom svog mandata (od septembra 2021. do marta 2023.) nije oglašava o stanju u BiH. Ništa od toga ne čudi, jer Donfriedova tokom svoje karijere nije bila ni na koji način vezana za BiH, a već odavno je u State Departmernu bavljenje našom zemljom spušteno na niže nivoe (zamjenik pomoćnika državnog sekretara).

S O’Brienom je došlo do promjene. U proteklih nekoliko sedmica, on se više puta oglasio o stanju u našoj zemlji nego Donfriedova u svojih godinu i po mandata. Može se čak zaključiti da je O’Brien posve zasjenio specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, koji je ranije, uz Dereka Cholleta, prvog Blinkenovog savjetnika, bio vodeća ličnost u ovoj administraciji, kada su u pitanju naša zemlja i region.

Da li O’Brienov intenzivniji angažman znači ujedno i novi kurs američke politike u regionu i BiH?

Strategija Cholleta i Escobara

Ključni čin američke politike u BiH, tokom Escobarovog mandata, bila je suspenzija Ustava Federacije, kako bi se formirala nova vlast, koju predvode Trojka i HDZ. Uoči tog poteza, Amerikanci su ponavljali kako je potrebno „deblokirati Federaciju“, što je u formalnom smislu značilo – imenovati novu Vladu, a u suštinskom – unaprijediti odnose između Bošnjaka i Hrvata.

Funkcionalnost „bošnjačko-hrvatske federacije“, u očima Amerikanaca, oduvijek je bilo ugaoni kamen Dejtonskog sporazuma i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Spomenuti Chollet je u svojoj knjizi „The Road to the Dayton Accords“ napisao da je sukob Bošnjaka i Hrvata, tokom rata, „pothranjivao srpsku agresiju“.

„S obzirom da su njihovi suparnici bili međusobno zavađeni, bosanski Srbi su imali malo motiva da pregovaraju“, zaključuje Chollet. Dodaje i da je u Clintonovoj administraciji preovladalo uvjerenje da je „muslimansko-hrvatski savez jedina šansa za Muslimane u Bosni da razviju resurse pomoću kojih će parirati srpskoj sili“.

Blinkenov savjetnik u svojoj studiji podsjeća na riječi šefa Clintonove diplomate Warrena Christophera da Bošnjaci i Hrvati moraju udružiti snage protiv Srba. Veli da je slično poručio i sam Clinton njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu.

Kada su Chollet i Escobar, tokom 2021. godine, preuzeli mandat u State Departmentu, mogli su vidjeti da je stanje u BiH zapušteno neradom Trumpove administracije i EU. U Federaciji je buktao politički sukob između SDA i HDZ-a, što je u njihovim očima ohrabrivalo Dodikov secesionizam. Imali su razloga strahovati da bi turbulencije, koje je proizveo rat u Ukrajini, mogle čak dovesti do ratnog sukoba u BiH, te kolapsa Dejtona, što bi bilo pogubno za američki ugled.

Više nemam nikakve dileme da su Chollet i Escobar, kao i drugi koji su ujesen i zimu 2021. učestvovali u diskusiji u State Departmentu (Matthew Palmer i vjerovatno Karen Donfried) donijeli su odluku da je potrebno voditi se ratnim urnekom, što znači da je prvi korak za rješenje problema u BiH – zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog sukoba.

Krajem 2021. i početkom 2022. godine, kada Amerikanci već znaju šta će se desiti u Ukrajini, Palmer nastoji zaustaviti bošnjačko-hrvatski politički sukob kroz pregovore u Neumu. Nakon što nisu uspjeli milom, Amerikanci pribjegavaju sili i pomoću OHR-a intervenišu u ustavni sistem. Najprije, u oktobru ’22, kako bi udovoljili Hrvatima i uklonili razloge za njihov strah da će biti potpuno eliminisani iz vlasti u Federaciji; a zatim u aprilu ’23, i kako bi skinuli s vlasti SDA, koju su, nesumnjivo, odredili kao krivca za propast pregovora u Neumu.

Da li je SDA bila glavni krivac za propast pregovora u Neumu više nije ni važno. Bidenova administracija je stekla takav dojam, te se – „s one strane dobra i zla“ – beskompromisno obračunala sa najvećom bošnjačkom strankom, uvodeći sankcije njenim zvaničnicima i ohrabrujući njihov krivični progon (Novalić, Mehmedagić, Cikotić, Skaka).

Rezultat svega bila je uspostava nove vladajuće koalicije u Federaciji (Trojka-HDZ). Kroz navedenu akciju Bidenove administracije došlo je do primirja, ali ne i do bošnjačko-hrvatskog saveza protiv Dodika.

Šef HDZ-a Dragan Čović ne samo što se nije udružio sa Trojkom protiv Dodika, već se naprotiv udružuje s Dodikom protiv Trojke, o čemu svjedoči njegovo ponašanje na nedavnim pregovorima u Bakincima.

Da agilna američka politika nije bila efikasna, ili bar – dovoljno efikasna, potvrdio je i sam američki državni sekretar Antony Blinken. On je, prije koji mjesec, na pres-konferenciji sa šeficom njemačke diplomatije, govoreći o sigurnosnoj situaciji u Evropi, kazao da Milorad Dodik izlaže BiH velikom riziku.

„Razgovarali smo o tome kako EU može održati pritisak na aktere koji BiH izlažu velikom riziku, posebno kada je riječ o Dodiku“, kazao je Blinken.

Kako da EU vrši pritisak na Dodika, ako Hrvatska, kao članica EU, koja je najviše zainteresovana za stanje, u Bosni i Hercegovini ne vrši nikakav pritisak na lidera Republike Srpske?

Kako da Hrvatska podržava pritisak na Dodika, ako se HDZ ne slaže s time?

Da li HDZ može određivati poziciju Zagreba, ili bi trebalo biti obratno?

Šta su Amerikanci uopće radili u BiH od 2021. ako je mir i dalje ugrožen?

Blinken je prije nekoliko dana pismo hrvatskom i bh. ministru vanjskih poslova u kojem šefa bh. HDZ-a Dragana Čovića optužuje za blokadu strateškog projekta Južne gasne interkonekcije, te kao mogući motiv spominje i korupciju. Nedugo nakon toga, američki ambasador Michael Murphy je dodatno izrešetao Čovića, u intervjuu za Bloomberg, zaprijetivši mu skoro pa otvoreno sankcijama.

Blinkenovo pismo i Murphyjev intervju više su od naznake nove američke politike. S obzirom da su Amerikanci postavili otvoren ultimatum Čoviću, mislim da su minimalne šanse, skoro nepostojeće da će se povući.

Moj dojam je da suština problema uopće nije u gasovodu, već u Čovićevom odbijanju da sarađuje s Amerikancima u obuzdavanju Dodika.

Američki ambasador je u septembru 2023, nekoliko dana nakon Blinkenove konferencije sa njemačkom ministricom, održao sastanak sa državnom premijerkom Borjanom Krišto (HDZ), kako bi „vitalni značaj zaštite državnih institucija od napora RS-a da ih potkopaju“, kako je napisao na Twitteru. Drugim riječima, pozvao je HDZ da se pridruži naporima u obuzdavanju Dodika, ali HDZ se nije odazvao.

Potvrdilo se da bošnjačko-hrvatskog saveza nema.

O’Brienova strategija

U knjizi Cholleta „Put ka Dejtonu“, Jim O’Brien se spominje samo na jednom mjestu.

Uoči Dejtona, 28. oktobra 1995, O’Brien je sa Richardom Holbrookeom otputovao u New York, gdje se sastao sa delegacijom Vlade Republike BiH, koju je predvodio Muhamed Šaćirbegović. Ključna tema razgovora, uz ustavne aranžmane, bilo je funkcionisanje Federacije.

Šaćirbegović je kazao da je bošnjačko-hrvatski savez u „jadnom stanju“. Holbrooke i O’Brien su znali da dobar dio njihovih kolega u State Departmentu, kao i Pentagonu, smatra da bošnjačko-hrvatski entitet nema nikakve šanse, i da je njegovo stvaranje bila „temeljna konceptualna greška“.

„Mir u kojem su posredovali Amerikanci“, piše Chollet, „oslanjao se na zdravu, potpuno funkcionalnu Federaciju. U tom trenutku, takav entitet nije postojao. Od Izetbegovića i Tuđman, pa naniže, Muslimani i Hrvati jednostavno nisu vjerovali jedni drugima. Holbrooke je shvatio da će u Dejtonu morati odmah raditi na izgradnji ovog narušenog, a vitalnog odnosa.“

Prvih deset dana pregovora u Dejtonu obilježili su mukotrpni pregovori o Federaciji. Zaključeni su 10. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma o provođenju Federaciije BiH. Glavnim odredbama sporazuma podijeljene su nadležnosti između državnog i entitetskog nivoa, te su određeni rokovi za raspuštanje „postojećih civilnih vlasti na područjima pod kontrolom HVO-a“, kako bi njihove funkciju preuzeli organi Federacije BiH, uz ostale i vojska Federacije. Time je poslana ključna poruka srpskoj strani da će, ako odbije dejtonski mir, morati da se nastavi boriti sa jedinstvenim bosansko-hrvatskim snagama.

Iako su više puta pregovori o Federaciji bili na granici propasti, presudnu ulogu za njihov uspjeh imao je Krešimir Zubak. Ovaj umjereni hrvatski lider još godinu dana ranije zamijenio je Matu Bobana, na mjestu predsjednika HR Herceg-Bosne, nakon što je potonji odbio prihvatiti mir sa Bošnjacima i ideju o uspostavljanju Federacije. Za razliku od Bobana, koji je od početka rata, zagovarao savez sa srpskom stranom i podjelu BiH, Zubak je podržao ideju o bošnjačko-hrvatskom savezu kao osnovi za opstanak BiH.

Tuđman je zahtijevao da u dejtonski sporazum o Federaciji bude ugrađena odredba da će jednu od tri glavne pozicije u Vladi RBiH (predsjednik Predsjedništva, premijer ili ministar vanjskih poslova RBiH) zauzeti Hrvat. Kako piše Chollet, Alija Izetbegović je predložio da to pitanje bude kasnije riješeno, kako sporazum ne bi došao u pitanje samo zbog jedne stavke, na što je Zubak pristao. U konačnici, Dejtonskim sporazumom je uspostavljeno tročlano Predsjedništvo, a na prvim izborima 1996. za hrvatskog člana Predsjedništva izabran je Zubak. Iako su mogli, bošnjački glasači nisu glasali za njegovog tadašnjeg protukandidata Ivu Komšića (SDP-HSS), cijeneći između ostalog što je Zubak pomogao u uspostavi Federacije i raskinuo sa Bobanovom politikom srpsko-hrvatskog saveza s ciljem rastakanja države.

Jim O’Brien vrlo dobro zna da jaka bošnjačko-hrvatska federacija, kao osnova Dejtona, ne bi nikada imala šanse da Boban nije skinut. O’Brien sigurno zna da bošnjačko-hrvatska saradnja nema nikakve šanse, uprkos svim nastojanjima Trojke (ponekad i očajnim), ako Dragan Čović nastavi biti u čvrstom savezu sa Dodikom. S obzirom da u proteklih godinu dana, uprkos svemu što su Amerikanci učinili za Zagreb i Hrvate u BiH, Čović ne pokazuje želju da sarađuje u navedenom pravcu, rješenje je u njegovom uklanjanju i u dolasku umjerenijeg lidera, koji bi, kao nekada Zubak, pomagao da se održava stabilnost i BiH pomjera prema EU, a zauzvrat bi mogao računati na američku podršku.

Jednako kao što je Washington držao Tuđmana odgovornim za ponašanje Bobana, Amerikanci će, čini se, držati Plenkovićevu vladu odgovornom za Čovićevo destruktivno ponašanje. U tom svjetlu tumačim činjenicu da je Blinken pisao hrvatskom ministru vanjskih poslova o blokadi Južne interkonekcije, koju provodi šef bosanskohercegovačkog HDZ-a.

Ako se pokaže da Čović ima veći utjecaj na Plenkovića, nego što Plenković ima na Čovića, onda Hrvatska ne može više igrati ulogu pouzdanog američkog partnera u BiH. S obzirom da su Amerikanci već krenuli u sukob s Čovićem, male su šanse da će se povući. Još su manje šanse da se lider HDZ-a može othrvati, ako krenu svom snagom na njega.

Nova američka politika u BiH bi zapravo značila završiti posao, koji je započet 2021. U tom smislu, O’Brienova strategiija se razlikuje od Escobarove samo kao što se druga faza razlikuje od prve.

Ako Bidenovi ljudi uklone Čovića i, umjesto krhkog primirja koje trenutno imamo, uspiju obnoviti bošnjačko-hrvatski savez, koji bi stajao nasuprot srpskom secesionizmu, uradili bi zaista kvalitetan posao u BiH. Ako se povuku pred Čovićem i ne dovrše posao, njihov ugled će u BiH ostati narušen, a američki državni sekretar će se morat sramotiti, priznajući neizravno da njegova administracija ne uspijeva zaštititi Dejtonski sporazum, kao ugaoni kamen evropske sigurnosti.

Paravosuđe na respiratorima: Selektivna pravda!

Ako neko misli da ovo pišem kako bih branila Fadila Novalića, Fikreta Hodžića ili nekoga trećeg, a ne pravdu za sve nas, neka dalje ne čita!

Ako, pak, čita, neka se sjeti da niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH nije dočekao kraj mandata. Neki su procesuirani, neki na crnoj listi, a u bh. pravosuđu nakon toga ništa epohalno se nije desilo. Ta činjenica davno je morala upaliti crvenu lampicu zbog koje bi se morali crveniti obrazi – jer pravosuđe je rak rana ovog društva, neki stadij metastaze.
Od nepravde gora samo selektivna pravda. A, moćnici iz Tužilaštva BiH (na krilima različitih entiteta, etniciteta i politika) serviraju nam tu selektivnu pravdu svaki dan.

U takvim uvjetima vladavina prava teško može zaživjeti u BiH, zbog čega se mora svaki uposlenik u pravosuđu provjeriti na detektoru prava i znanja, a posebno tužioci koji su mahom političkim križaljaka zauzimali visoke pozicije. Na putu uspona u karijeri, mimo pravnih normi, uništavali su i uništavaju živote.

Rijetki su imali sreće da iz montiranih tužilačkih farsi izađu kao pobjednici, iako je to pirova pobjeda, jer život je već dobrano uništen, kao što je slučaj Živka Budimira. U tom slučaju javno je objavljen snimak kako tužiteljica Diana Kajmaković podmeće dokaze, a nakon čega ipak ostaje u službi te biva proglašavana i osobom godine. No, da vrag uvijek dođe po svoje naučit ćemo i na ovom primjeru, jer je udovoljavajući prohtjevima međunarodne zajednice i različitih politika i sama je na kraju završila u ulozi loše djevojke i s teretom crne liste.

Budimir je u pritvoru u Mostaru proveo mjesec dana, no na kraju se ispostavilo da su i optužbe i njegovo pritvaranje bili neosnovani, a utvrđene su mnoge manipulacije tokom suđenja. Reklo bi se operacija uspjela, ali Živko osta politički mrtav! Za razliku od Budimira, Draganu Čoviću je dokazan kriminal, ali je izgubljena originalna dokumentacija, što nikada nije istraženo i što u suštini i jeste najveći problem pravosuđa – ODGOVORNOST NE POSTOJI.

Možete podizati optužnice, možete montirati, možete da i ne radite, mogu vam optužnice padati, ali vam NIKO NE MOŽE NIŠTA! Osim ako procesuirate u skladu sa zakonom i pravom. Primjer takvog slučaja je Branko Perić, koji se na kraju uspješne karijere nije želio valjati u blatu montiranog procesa, a onda je on bio procesuiran.

Manje sreće od Budimira imao je Kemal Čaušević, koji je jedini platio za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, dok su njegovi nalogodavci, među kojima je i Dragan Čović (o čemu postoji izjava) ostali na slobodi da kroz daljnji politički angažman kroje sudbine bosanskohercegovačkih građana.

I samo kroz ova dva tri primjera evidentno je da nešto ne valja u Tužilaštvu. Optužnice su predmet ismijavanja, nerijetko bivaju dopunjavane, a tužioci nespremni radije idu po pamet u strane ambasade, nego po knjige i zakone!

Pitam se postoji li u BiH ijedna osoba (a da niste npr. Čović) da vjeruje u bh. pravosuđe, koja lakrdijom od presude u predmetu ‘Respiratori’ nije izgubila povjerenje. To je povjerenje davno izgubljeno, a sada ovom presudom samo opečaćeno!

Posebno kada je riječ o slučajevima ratnih zločina. Tamo je potpuni haos, a mogao se i očekivati kada su jednostavno zanemarili Hašku A listu i počeli, kao i u slučajevima korupcije da predmete rade po vlastitom nahođenju. Ili, projektima različitih centara moći.

Po onom što svakodnevno vidimo u sudnicama Suda BiH evidentno je cilj jedan – podići što više optužnica protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH i izjednačiti sve strane u agresiji.

Bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić (i ona završila na crnoj listi) najodgovornija je što se predmeti s A liste nisu radili. Jednostavno tužioci poslušnici teretili su Atifa Dudakovića, Enesa Duraka, Zijada Srabovića, Himzu Selimovića, Nehura Ganića, Ahmeda Sejdića, Ferida Buljubašića, i ine druge koji nisu bili ni u kakvim prioritetima Haga, a nasljednik Tadićke Milanko Kajganić u tužilačke zvijezde vinuo se optužnicom u slučaju Dobrovoljačka! A, sve to dok desetine pripadnika VRs i HVO-a sa Haške A liste hodaju slobodno, jer Tužilaštvo, kao što napisah ima samo jedan cilj.

A, slučaj Dobrovoljačka je neviđeni skandal koji upravo dokazuje šta je cilj i aktuelnog i bivšeg glavnog tužioca. U tom slučaju nam tužioci dokazuju da Alija Izetbegović 2. maja nije bio zarobljen i da kolona JNA nije bila legitimna vojna meta, a mi svi šutimo! Sudovi u Lonodnu i Beču, kao i haški tribunal jasno su kazali da je kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimna vojna meta.

Kada znamo šta im je cilj, kao što smo znali u slučaju ‘Respiratori’, s pravom se imamo pitati čemu da se nadaju optuženi, nego mrcvarenju i ponižavanju, a onda u konačnici i sramnim presudama. Jer ne sudi se njima da se pokaže istina (što je osnovni postulat tužioca), već da budu KRIVI. A, krivi su jer su nas odbranili ili nas sada pokušavaju odbraniti, jer rat nije završen, samo je nastavljen drugim sredstvima.

Politički procesi koje trenutno vidimo nas uvjeravaju da su samo Bošnjaci kriminalci i lopovi, a u svojoj nestručnosti postanu nespretni, pa im presude moraju tabiriti Sudovi u Strazburu.

Razlog pisanja ovog teksta je ukazivanje na zloupotrebe koje se događaju u pravosuđu, pri čemu u Bosni i Hercegovini ne postoji adekvatna zaštita građanina kao pojedinca od takvih zloupotreba.

Građane nema ko zaštiti, jer gdje nema prava ne mogu se nadati ni pravdi. I ovi što danas plješću na presude Novaliću, Hodžiću i Solako, pitam šta će raditi kada dođu presude u slučaju Dudaković, Čemerno, Jošanica, Goražde, Lukavac, Dobrovoljačka…I da im dam odgovor kada sve pobrojane osude, neka znaju da su oni na redu.

Pitam vas znate li ko je rahmetli Ćiza? Izet Arifović Ćiza neće dočekati pravdu. Otišao na pravedniji svijet. U pismu koje je ostalo iza njega otkrio ono što pola sudija Suda Bosne i Hercegovine zna, a pola ne zna i ne želi znati, a to je da zaštićeni svjedok O. S. (ko zna koje slovo će biti u drugim predmetima) ne govori istinu!

„I taj jedini svjedok Tužilaštva BiH (u pismu je otkrio ime) iz Bratunca, koji je plaćen i smješten u Beogradu da laže protiv Bošnjaka iz Podrinja postao je glavni svjedok u mnogim montiranim sudskim procesima na Sudu BiH a kojima se upravlja iz Beograda, svjedočio je je rahmetli Ćiza, kao svoj apel pred odlazak na onaj svijet.

Niko se nije ni osvrnuo, a Beograd i dalje radi po svome, jer znaju da kada izjednače strane poništit će efekat haških presuda za genocid i UZP.

Znate li da je Nedžad Hodžić osuđen na 12 godina zatvora za zločine u Trusini, a da je u slučaju Igman utvrđeno da je trajno nesposoban za suđenje!

Isto je dokazivao i tokom procesa za zločine u Trusini, jer je njegovo zdravstveno stanje i tada bilo isto (trajni invaliditet), ali Sud BiH i njihovi vještaci to vide različito od slučaja do slučaja! Ne govorim o nevinosti Hodžića nego aljkavosti Suda BiH.

I zašto bih vam vjerovala, zašto bi imala povjerenje u pravosuđe koje je na samo ovo nekoliko primjera koje sam izdvojila pokazalo svu raskoš neznanja, nemara i nekompetencije. No, osim ove tri negativne tačke pravosuđe BiH opterećeno je i vanjskim utjecajima iz Beograda, Zagreba, ali i zapadne Evrope.

Sve navedeno dovoljna je da povjerujem advokatima, a i uvjerim se da je ipak moguće da se neko pred institucijom zvanom Sud BiH oslobodi svih optužbi za koje je optužen, a bude osuđen za krivično djelo koje mu nikada nije stavljeno na teret, ili bude osuđen po zakonima koji više ne vrijede.

Jer, nije bitno jesmo li krivi ili ne, ruka nepravde doći će po nas, jer smo sve u tekstu pobrojane ispratili u zatvor ili ahiret mirno posmatrajući, a to nas stavlja u poziciju sljedeće žrtve.

(NAP)

“Reforme” Nikišićeve Vlade: Hoće li Neko ponovo zapaliti Federaciju?

Ovi prije nas su predugo bili i svašta su vam lošeg uradili, mi ćemo to otkriti. Otprilike je moto aktuelne vlasti u Federaciji i iz Federacije na nivou BiH. Nećete tu nametnutu i projektovanu vlast nikada čuti kako će oni popraviti to za šta optužuju one prijašnje. Već svoje greške pravdaju propagandom o katastrofičnosti prethodne vlasti.

A sama Vlada Federacije je greška i to prilično fatalna za ovaj entitet, pa s obzirom na utjecaj ekonomije tog entiteta na cijelu državu, možemo je posmatrati fatalnom i po Bosnu i Hercegovinu.

Najavljivali su da će svanuti dan u kojem će bh. radnicima minimalna plata biti milju maraka, pa se prali kako fali ovo i ono i na kraju odlukom, aktom koji poslodavce ne obavezuje, tu minimalnu platu povećali za čak 2.300 feninga. Cirkus, 23 markice ponegdje će, ukoliko se poslodavac odobrovolji, biti povećana plata radnicima u Federaciji. Prosječni građevinar tu će povišicu utrošiti za hranu i tekuće potrebe na poslu za jedan dan.

Dakle, povišica minimalca koju je radnicima poklonila nametnuta Vlada Nermina Nikšića može biti za obrok građevinaru koji radi 8 do 10 sati tokom dana.

A kada dođe kući tako sit od povišice Nermina Nikšića i u njega mu Vlade, čekat će ga 4 posto skuplji plin. Od povišenog minimalca možda će i uštedjeti da plati poskupjeli plin, ali kad upali tv da malo odmori vidjet će stručnjake SDP-a, NiP-a, Naše stranke kako pričaju da i struja mora poskupiti. I tad će mu svanuti, pa će glavom bez obzira spakovati porodicu i otići u Sloveniju, Njemačku, na kraj svijeta gdje mu plata može biti i da ode na more, a ne samo za obrok na poslu i račune.

Ovdje će s druge strane ostati penzioneri, jer niti imaju snage niti mogu pobjeći. Njima će penzije porasti za pet posto, pa će nekako moći nadoknaditi ono poskupljenje plina. Kada struja poskupi, umjesto svanuća smračit će im se, jer će morati da se odreknu hljeba i lijekova da ih kasnije ne bi progonili za neplaćene račune.

Sve to gledat će studenti i mladi i čekati priliku da im svane jutro u kojem će se zvati dijasporom, ali nostalgiju za domovinom liječit će novcem kojeg su zaradili i od kojeg pristojno mogu živjeti.

A nama koji ostanemo, jer srećom ne ovisimo o trojkaškom svanuću sljeduje da slušamo Nikšića, Konakovića i Fortu kako je sve prije bilo loše. Kao eto sada je dobro i ide na bolje. To što dvije trećine populacije entiteta i države koju vode ne može živjeti od zarađene penzije i plate, to je do svjetskih tokova.

Jasno je svima, pa i onima koji su projektovali Trojku i HDZ kao vlast u Federaciji da kola nezaustavljivo jure nizbrdo i da Federaciji prijeti socijalni haos pokrenut nedomaćinskim rukovođenjem.

Nikada ono što je počelo greškom ne može proizvesti dobar rezultat. Naročito se to odnosi na vlast u Federaciji, koju kao grešku sve više čini mi se vidi i njen kreator ambasador SAD Michael Murphy. Nikšić je već jednom na kraju svog mandata zapalio Federaciju BiH i nema većeg centra u tom entitetu da u njemu plamen nezadovoljstva nije zapalio neku instituciju.

Način na koji nametnuta Vlada FBiH djeluje i poskupljenja koja nameće građanima bude, istina još tiho, nezadovoljstvo građana. No, kada se ugriju na skupom plinu i naelektrišu na skupljoj struji, plamen nezadovoljstva zasigurno će spaliti iluzije nametnutih sarajevskih trikolora da vladaju lošije a duže od svojih prethodnika.

Jer, ko dva puta preživi Nikšića znat će da je mrak ma koliko taman bio, mnogo bolji od crvene zore!

(NAP)

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Evropske integracije Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode!

Takozvane evropske integracije su ono što filmska teorija poznaje pod imenom MacGuffin – što ćemo dalje u tekstu pisati po “naški”, mekgafin.

To, mekgafin dakle, nije termin koji je smislio Hičkok, ali ga jesu proslavili njegovi filmovi. Mekgafin je narativni trik; to vam je ono „da, ali nije bitno“; to je ono o čemu se, zapravo, ne radi; priča koja treba da veže vašu pažnju, tako da, kada bude obznanjeno ono o čemu je u stvari riječ, vi budete zatečeni i iznenađeni.

U predavanju koje je 1939. održao na Kolumbiji, Hičkok je ovako objasnio šta je mekgafin:

„Moglo bi to biti škotsko ime, iz priče o dva čovjeka koji putuju vozom.

Jedan od njih kaže: „Šta ti je to u koferu“?

Drugi odgovori: „A, to je mekgafin“.

Prvi pita: „Šta ti je to“?

Drugi objasni: „To ti je sprava za hvatanje lavova u škotskim gorama“.

Prvi onda veli: „Ali u škotskim gorama nema lavova“.

Drugi slegne ramenima: ‘A, pa onda to nije mekgafin’.“

Može i ovako: svi znamo za Čehovljev nauk da puška okačena o klin u prvom činu mora opaliti u posljednjem? E, pa mekgafin je puška iz prvog čina koja neće opaliti u posljednjem – ali je pomenuta baš zato da biste pomislili da hoće.

Vjerovatno najpoznatiji primjer savršene upotrebe mekgafina je Hičkokov „Psiho“. Film počinje pljačkom: pratimo Marion Krejn koja je ukrala 40 hiljada dolara. Hičkok razrađuje motiv za zločin i prilježno snima pljačku, kao i junakinjin bijeg. A onda Merion odsjedne u motelu „Bejts“ i uđe u tuš-kadu… „Psiho“, znamo, nije film o Merion, niti je film o pljački. Sve što smo vidjeli do trenutka kada Norman Bejts zarije nož u Merion bila je varka, majstorsko skretanje pažnje sa onoga o čemu se u filmu zapravo radi.

U Bosni i Hercegovini, ovo vam ne govorim kao euroskeptik, nego kao neko ko duboko žali što Bosna i Hercegovina praktično nema šanse da postane dijelom Evropske unije, ne radi se o evropskim integracijama. Radi se o partijskom zapošljavanju, namještanju poslova, krađi na javnim nabavkama, krađi na javnim radovima; radi se o beskrajnoj mreži kolonijalnih uticaja Kvinte, Rusije, Srbije i Hrvatske, o kontroli nad BH Telekomom, o južnoj interkonekciji, o kriminalnim/zavjereničkim grupama koje formalno funkcionišu kao političke stranke… O svačemu se tu radi – samo ne o evropskim integracijama.

Dakako, evropske se integracije svako malo u javnosti ukazuju kao narativ. Samo što je taj narativ, rekoh, mekgafin: priča koja treba da prikrije drugu, istinsku priču.

Isto je i u Crnoj Gori. Koja je, kako to podgorički političari rado ističu, „regionalni lider“ u famoznim EU integracijama.

Crna Gora je u decembru 2010. godine postala kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Pregovore sa EU je zvanično otpočela 29. juna 2012. godine. I za četrnaest godina nije stigla – nigdje. Kao, prije Crne Gore, ni Turska.

Kao što, za četrnaest godina od sticanja kandidature za članstvo, pa ni 20 godina od početka pregovora, nigdje neće stići ni Bosna i Hercegovina.

Znam, znam… Sarajevski političari su puni EU optimizma, a ima i optimističkih analitičara. Ja, eto, nisam. Jer ja neću ni vaše pare ni vaše glasove. Nemam niti jedan razlog da vas lažem i da vam šupljiram. Dva su osnovna uzroka širenju optimizma u prirodi: podmuklost i glupost. Praksa, pak, uči – a recite mi da griješim: ko se kod nas kladio na katastrofu, pare nije izgubio.

Ruku na srce, evropske integracije su savršen mekgafin. Sa jedne strane, one Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode. Hoćete u EU? Morate nas slušati dok ne postignete ono što se za ulazak u taj “prestižni klub” traži. Sa druge strane, lokalnim političkim elitama obezbjeđuje “progresivnu priču”, koja neprekidno proizvodi horozont nade. Sad, što je taj horizont sve dalji i dalji…

Budući da je Crna Gora, u kojoj živim, najdalje u regionu odmakla u EU integracijama, a iz Brisela ponavljaju kako je baš Montenegro “prva sljedeća članica EU”, dozvolite da vam opišem kako to izgleda.

Najprije postaneš država-kandidat. Godinu, dvije, tri, političari drve o “istorijskom uspjehu” koji su postigli. Svuda kače zastave EU – a najviše tamo gdje najviše kradu. Onda primaju posjete iz EU. Kad god nešto govore, spominju “evropsku perspektivu” i, obavezno, “evropske vrijednosti”.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda otvoriš pregovore. Političari drve isto, ali je retorika još optimističnija, na momente euforična. Stičeš utisak da samo što nisi ušao u EU. Stižu neke pare iz EU fondova. Tu se malo muti i krade, pa se proevropska retorika još pojača.

U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

Onda se, poslije deset-petnest godina, otvori neko poglavlje u pregovorima, a neko privremeno i zatvori. Svako malo stižu informacije da “EU osjeća zamor od proširenja”.

Ne da unić Orban, te ne da unić Makron. Tu i tamo pobijede naki desničari, pa se onda govori o krizi EU i obustavi procesa proširenja. Zvaničnici EU neprekidno ponavljaju kako je sve do zemalja kandidata, koje nisu odradile “domaći zadatak”. Onda stignu vedriji tonovi: članica EU moglo bi se postati već za pet godina. Onda prođe tih pet godina. Pa opet zamor od proširenja. Pa onda opet optimizam: nova vlada kao prioritet ima “EU agendu”, punopravno članstvo moguće već za pet godina.

U međuvremenu, sve ide po k.rcu, isto kao i prije.

Onda umreš.

Da rezimiram. Ako ste odlučili prodati svoju zemlju, nemojte to uraditi u ime evropskih integracija. Bolje uzet 5 eura i popit dvije pive.

(Slobodna Bosna)

Ni EU ne traži ono što daju Čoviću i Dodiku: Pristaje li Trojka na ‘kiparski model’!?

Situacija u Bosni i Hercegovini ni nakon posjete predsjednice Evropske komisije Ursula von der Leyen, te premijera Hrvatske Andreja Plenkovića i Nizozemske Marka Ruttea nije bolja, niti je došlo do relaksacije odnosa u političkom kontekstu, a čini se, i da poruka bh. vlastima, da vrijeme curi nije urodila plodom.

Još su svi na početnim pozicijama.

Osim diplomatskog skandala u kojem Plenković nije želio doći u Predsjedništvo BiH, jer je tamo bio i Željko Komšić (gdje bi drugo bio legalno izabrani član Predsjedništva BiH), ostao je gorak okus šutnje Leyen i Ruttea na ovo neviđeno ponižavanje institucija Bosne i Hercegovine!

Također, znakovita je i druga šutnja, tačnije ignoriranje nesuvislih zahtjeva HDZ-a i SNSD-a u vezi sa Izbornim zakonom i Ustavnim sudom BiH, a što se nikako ne može vezati za put BiH ka Evropskoj uniji.

Upravo je to, danas potencirao Komšić, koji je za Radio Sarajevo kazao da je važno da građani ali i svi oni koji su politički angažovani znaju sljedeće – ni Von Der Leyen ni Rutte nisu naveli Ustavni sud i način izbora članova Predsjedništva kao uslov za napredak na evropskom putu!

„Dakle, uopće nije uzeto u obzir ono što traže HDZ i SNSD u pogledu izbora u ove dvije institucije. Dakle, sve ono što je dogovarano na posljednjem sastanku kod Dodika niko nije naveo kao nešto što je potrebno za odluku o otvaranju pregovora“, poručio je Komšić.

Trojka, pak, očito pristaje na uslove koje Dragan Čović i Milorad Dodik stavljaju na sto kao dio paketa reformi koje bi BiH otvorile put pregovora za ulazak u Evropsku uniju.
Stoga bi umjesto hvalisanja o rezultatima rada Elmedin Konaković mogao biti konstruktivan, pa partnerima Čoviću i Dodiku pojasniti, ako nisu shvatili, šta to EU traži od nas, a ne pristajati na ucjene i isporučivanje Izbornog zakona i Ustavnog suda njima, kada to ni Evropska unija ne traži!

Zato će ‘trojka’ morati artikulisati svoje djelovanje i kazati je li rade na reformama koje traži EU, ili na odobrovoljavanje Čovića i Dodika na te reforme, a što bi značilo dodatno urušavanje BiH, jaču etničku podjelu i krajnje neizvjesnu sigurnosnu situaciju.

„Zakon o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorističkih aktivnosti, državna služba, Frontex, Zakon o sukobu interesa, sa ili bez Zakona o sudovima on je najkontroverzniji unutar nas. Ovi zakoni nemaju nikakvu entičko-političku pozadinu. I ako ne bude povezivanja tema mi smo tu nadomak historijskog pomaka”, kazao je danas Konaković.

I ako je tako šta se onda čeka! Zna to Konaković, zato bi morao biti iskren i prema javnosti, pa kazati da Čović i Dodik ove reforme uslovaljavaju svojim neevropskim zahtjevima. Pitanje je samo zašto trojka to jasno ne razgraniči, posebno sada kada zvanični Brisel šuti o tome! Onda bismo mogli zaključiti da i njima tako odgovara da se kriju iza tobožnjih evropskih reformi, i da na tim krilima dobijemo plutajuću treću izbornu jedinicu, odnosno treći entitet, do kojeg su se UZP-ovci pokušali domoći u agresiji, i jaču i ‘nezavisniju’ Republiku sprsku.

Kao takvi bismo Konakoviću ušli u EU po kiparskom modelu, a građani takvo što ne žele. Uportište u ovome valja naći i u riječima Elmedina Konakovića, koji je nakon jednog povratka iz Brisela kazao da EU razmatra kako pomoći samo Federaciji BiH.

Nije tada, a ni sada jasno kazao da taj ‘kiparski model’ Bosni i Hercegovini ne odgovara. Očito neće ni reći, jer želja da pokaže kako je bolji od SDA i kako je za cijelu situaciju u BiH isključivo kriva SDA je veća od uspostavljanje jake suverene države BiH!

Jer, da je drugačije ‘trojka’ ne bi zakazivala sastanak sa svim parlamentarnim strankama u PS BiH kako bi se razgovaralo o izmjenama Ustava BiH i implementacijama presuda iz Strazbura (naravno da je i ovo umiveno nazvano, a iza se krije Čovićeva želja za ‘legitimnim’), već bi još danas usvajali FRONTEX i slične zakonske regulative koje nas vode u EU. Jer, mart je blizu, a vrijeme ističe.

I to što nas rasterećuju pričom da samo “ono što predsjednici potpišu” je dogovoreno posebno plaši, jer smo svjedoci zadnjih godinu dana kako funkcionira koalicija na državnom nivou. Kako god se obrne i okrene HDZ i SNSD pobijede!

(NAP)

Za sada ništa nametanja: Schmidt privremeno odustaje od “izbornog integriteta”

Visoki predstavnik Christian Schmidt se pokolebao. A izgleda i da je sasvim odustao. Iako je sve spremno za njegov izlazak u javnosti i ispunjenje obećana datog još 19. decembra prošle godine da će nametnuti izmjene Izbornog zakona, u dijelu koji se tiče integriteta izbornog procesa, od toga (za) sada nema ništa. Gotova finalna verzija teksta nametanja i danas se, već više od 10 dana, “krčka” u njegovoj ladici. Zajedno s Bonskim ovlastima. Ključ od ladice je kod nekoga. A taj nije Schmidt.

Visoki predstavnik, kako je rečeno Politicki.ba neće do kraja mjeseca intervenirati.

Osim ako ga nešto baš, baš,baš ne iznervira i opet se predomisli. Otkad je Schmidt u svom obraćanju javnosti u drugoj polovini prošlog mjeseca najavio svoje novo korištenje Bonskih ovlasti, upozoravali smo da je njegova jedina konstanta – nepredvidivost.

Iako je tog 19. decembra zaprijetio da će intervenirati, rekao da “ima jedan čovjek u ovom gradu” koji može sve… djelima je Christian Schmidt samog sebe “pomnožio s nulom”.

“Zato danas posljednji put govorim, ovo je moj posljednji poziv da urade svoj posao. Ako ne, doći ću do rokova i osigurat ću da se poštuje volja birača. To je njihovo pravo koje se mora ispoštovati”, rekao je prije nekih 35 dana visoki predstavnik.

Danas je, međutim, iz njegovog ureda emitirana (sasvim) drugačija poruka.

“Vlasti BiH imaju priliku da učvrste temelje za ključne reforme u pravcu jačanja vladavine prava i integriteta izbora, te otvore historijski proces u kojem će BiH započeti zvanične pregovore ka punopravnom članstvu u Evropskoj uniji”, rekao je Schmidt tokom susreta s Ursulom von der Leyen, Markom Rutteom i Andrejem Plenkovićem.

Kako god da je iz OHR-a i zapadne međunarodne zajednice interpretirali, jasno je da Schmidt nije održao riječ.

“Stoga ću insistirati da se poštuje integritet izbornog procesa. Volio bih da se sada ispoštuje volja birača. Ne u narednom mjesecu, godini… razmislio bih u naredne dvije sedmice – svi bi smo voljeli vidjeti rezultat. Ako ne – nećemo moći ovisiti o obećanjima, ne naredne ili one tamo. Ove sedmice. Ako se to ne uradi, svi znaju da ima jedna osoba u gradu koja ima ovlasti da donese odluku”, rekao je Schmidt 19. decembra.

Otad je proteklo puno mutne vode i – ništa se nije desilo.

Možda visoki predstavnik narednog mjeseca povuče potez i nametne obećane tehničke izmjene.

Ali, kredibilitet mu je već dodatno i dobrano urušen. I neće u njegovom popravljanju značiti ništa ni to što je ove sedmice razgovarao sa kancelarom Njemačke Olafom Scholzom.

Jer je bio vrlo eksplicitan i obećao da će građanima ispuniti (novogodišnju) želju. Za koga sad kaklulira? Za građane sigurno ne. Schmidt je sam postavio metu, podesio nišanske sprave i – upucao sam sebe.

(politicki.ba)

Obmane iz Kabineta Denisa Bećirovića: Ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava!

Navikla je bosanskohercegovačka javnost da Denis Bećirović jako često plasira duga pisma, otvorena ili zatvorena, u kojima redovno mnogo piše, a malo kaže, kao što je to radio u neprimjerenom broju prethodnih mandata na različitim pozicijama, kao što to radi i sada sa pozicije člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine.

Nije domaća javnost zaboravila ni ‘šlamperaj’ Bećirovića, koji je samo da bi bio prvi koji je uputio zahtjev za ocjenu ustavnosti jednog zakona iz bh. entiteta Republika srpska (i to naravno objavio na društvenim mrežama), a da taj zakon nije bio stupio na snagu da bi se uopće o tome mogao poslati zahtjev Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine. Nešto je slično uradio i sa nekim prijedlogom Zakona o imovini Bosne i Hercegovine, odnosno dobili smo video klip na društvenim mrežama i “jako važne poruke“ ali se zakon nije pomakao s mjesta.

Ista je priča oko navodnog izbora novog sudije u Evropski sud za ljudska prava, gdje u svome objašnjenju očigledne namjere da plasira svoga kandidata govori cijeli niz neistina. Da bi samom Bećiroviću bilo jasno koliko nije u pravu, onda je potrebno govoriti na njemu jasnom birokratskom jeziku.

Prvo, ne postoji tehnički mandat sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, odnosno mandat svih sudija traje 9 (devet) godina. Nakon toga sudija nastavlja obavljati svoju punu (ne tehničku) funkciju sve dok zemlja, kao ugovorna strana ne dostavi imena novih kandidata.

Drugo, u svome navodnom objašnjenju Bećirović kaže „Zbog toga, Bosna i Hercegovina u Evropskom sudu za ljudska prava već duže od dvije godine nema sudiju u skladu s propisima Vijeća Evrope“ što je jedna notorna laž. Postoje najmanje dva primjera, kao što su to sudije iz Litvanije i Poljske, kojima je, također, istekao mandat, ali su i dalje punopravne sudije Evropskog suda za ljudska prava, dok njihove zemlje ne dostave nove kandidate.

To znači, kako je potpuna laž da Bosna i Hercegovina već više od dvije godine nema sudiju u skladu sa propisima Vijeća Evrope. Da je to upravo laž iz pera Bećirovića, dovoljno je pogledati član 23. 2 Evropske konvencije, koji kaže: „Sudije ostaju na dužnosti dok ne budu zamijenjeni. Međutim oni nastavljaju da rade na predmetima koje su već uzeli na razmatranje.“ A šta to u praksi znači utvrđeno je članom 2 § 3

Pravila suda koji nedvojbeno kaže:

„U skladu sa članom 23. stav 2. Konvencije, izabrani sudija obavlja dužnost sve dok njegov nasljednik ne položi zakletvu ili ne da izjavu predviđenu pravilom 3.“ To sve znači, da je sudija kojem je istekao mandat od 9 (devet) godina u punom mandatu dok država, kao ugovorna strana ne dostavi novu listu kandidata, sudija se izabere, položi zakletvu i za tako nešto nema utvrđen rok.

Treće, nije nam namjera braniti prava sudije Farisa Vehabovića, ali nam jeste namjera braniti prava građana Bosne i Hercegovine na istinu. A istina je toliko očita i nalazi se u aktima Vijeća Evrope kojima je Bosna i Hercegovina pristupila 2002. godine, što bi Denis Bećirović morao znati, pa ako zna onda on svjesno ide u zamjenu sudije Vehabovića u jednom jako delikatnom trenutku za Bosnu i Hercegovinu, direktno se stavljajući u funkciju onih snaga koji bi da zadrže etnički utemeljen politički sistem u našoj zemlji. Možda takav etnički utemeljen politički sistem u Bosni i Hercegovini, odgovara Bećiroviću jer od njega smo premalo čuli o građanskoj državi, odnosno državi jednakopravnih građana.

U drugom slučaju, ako ovo Bećirović i njegova ekipa znalaca ne znaju, onda se trebamo sa pravom pitati je li mu tamo mjesto ili mu možda funkcija člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine služi za slike i video klipove na društvenim mrežama od kojih građani ove zemlje nemaju apsolutno ništa. Podsjetićemo Bećirovića, kako ove kalendarske 2024. godine ističe mandat za 11 (jedanaest) drugih sudija u Evropskom sudu za ljudska prava, pa možda on misli kako će svih 11 zemalja odmah zamijeniti sve svoje sudije.
Naravno da neće, jer praksa govori drugačije.

Četvrto, ne biraju se kandidati za sudije u Evropskom sudu za ljudska prava putem konkursa kako to tvrdi Bećirović, jer konkurs kao postupak pretpostavlja mogućnost dvostepenog odlučivanja, odnosno pokretanja redovnog pravnog lijeka ili žalbe onih kandidata koji smatraju da su oštećeni. Ovdje se, ipak, radi o javnom pozivu koji služi da ona lica koja misle da imaju znanja i sposobnosti da budu sudije Evropskog suda za ljudska prava iskazuju svoju namjeru, vodeći računa da ispunjavaju kriterije koje postavlja Vijeće Evrope za izbor sudija u Evropskom sudu za ljudska prava. Da li Bećirović zna razliku između procedura konkursa i javnog poziva, ostaje nepoznato.

I kao peto, javnosti je postalo veoma očito da Bećirović u svome poslu radi jedno polovinu stvari koja uopšte nisu nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, kao što je na primjer postojanje nekog savjeta za ekonomska pitanja, a da ekonomija nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, osim ako sva ekonomija ove zemlje nije strpana u predlaganje godišnjeg Budžeta Bosne i Hercegovine. Odnosno, dali smo ovu zemlju u ruke osobi koja radi puno toga što nije nadležnost Predsjedništva Bosne i Hercegovine, u šta spadaju i duga, beskorisna pisma.

Ili je Bećirović na liniji Trojke, koja bi u Ustavni sud Bosne i Hercegovine plasirala osobu bez dana radnog iskustva u pravosuđu, jer su to obećali podršku HDZ-u i njihovom preferiranom kandidatu, vršeći neviđeno pravno nasilje u prethodnom periodu, pa bi tako i u Evropski sud za ljudska prava poslali nekog od vječito redovitih kandidata za sve različite pozicije u tijelima Vijeća Evrope, opet vršeći neki vid pravnog nasilja.

(NAP)

Kolumna Seada Numanovića: Elmedin Trivijalni Konaković

Ono što je dogovoreno je da se od Evropske unije zatraži tačan datum pregovora i da će otvaranje pregovora, ukoliko se desi, biti najveći iskorak u historiji Bosne i Hercegovine na evropskom putu, smatra Elmedin Konaković.

Trivijalno!, što bi sam lider Naroda i Pravde i šef bosanskohercegovačke diplomatije rekao.

Mnogo je analiza još jednog sijela Trojke, Dodika i Čovića. Većina ih procjenjuje da od najnovijeg “dogovora” neće biti ništa.
To “trivijalno” poručuje i sam Konaković ističući da na dokumentima u različitim verzijama, koje su nahrupile u medije, nema ništa.

“Trivijalan”!

Konaković dodaje da na dokumentima nema ničijeg potpisa. I nema! Ako ćemo pošteno i do kraja – nema ni pečata!

“Trivijalno”.

Prvi u Narodu i Pravdi sve je nade položio – čini se – u početak pregovora o ulasku Bosne i Hercegovine u Evropsku uniju. Da je, kao nekada, nastavio čitati makar Wikipediu, znao bi šta to znači. Iako, ni čitanje te stranice ne znači ništa. Trivijalno je, ako se ništa ne radi.

A ništa se ne radi! Nije nemoguće da Evropska unija u martu odobri početak pregovora Bosni i Hercegovini.

U teoriji, to bi značilo da državni aparat Bosne i Hercegovine krene u sveobuhvatni i dugi put usklađivanja svojeg uređenja sa nekim okvirnim sistemom Evropske unije. Opet, u teoriji to znači da sve institucije Bosne i Hercegovine moraju funkcionirati. Mora postojati vladavina zakona u kojoj su krivci iza rešetaka, korupcija se kažnjava, nepotizam također, zdravstvena zaštita je dobra i zabranjeno je “zaprtiti” se s kovertama, suhim mesom, telećom plećkom, paketima alkohola… do najbližeg ili odabranog doktora, rijeke se ne truju… a političari su sluge naroda koji su u funkcionalnom i poštenom izbornom sistemu smjenjivi…

Praksa jeste dobrano drugačija. Ko sumnja, neka pogleda u najbliže evropsko susjedstvo.Ali, da vidimo kako izgleda evropski put onih koji još nisu tamo.Turska je eklatantan primjer! I da odmah kažemo – ima gori! Ali o tome malo kasnije. Davnog 14. aprila 1987. godine Turska je izrazila želju postati dijelom Evropske unije.

Njeni pregovori o ulasku u ovaj prestižni blok počeli su 3. decembra 2005. godine, šest godina nakon što je dobila kandidatski status. Danas je njen evropski put zamrznut.
A evo ko je gori.

Makedonija je 2005. godine dobila status kandidata za članstvo. Čak 15 godina kasnije, formalno joj je odobren početak pregovora o ulasku u EU. Desilo se to marta 2020. godine. Umeđuvremenu, Makedonija je morala promijeniti svoje ime, zbog blokade Grčke.

Zauzvrat, ušla je u NATO. A u NATO-u je i Turska.

Kako to – po proceduri slijedi – održana je i prva Međuvladina konferencija. Čelnici EU susreli su se s makedonskim zvaničnicima, pali su zagrljaji, poljupci, po neka kita cvijeća, a malo se jelo i malo više pilo. U novembru iste godine Bugarska je blokirala formalni početak pregovora sa Sjevernom Makedonijom pozivajući se na historijske i još neke odista TRIVIJALNE razloge. I Makedonija već četiri godine stoji u mjestu.

Izvještaj o napretku Sjeverne Makedonije u EU za ovu godinu je nemoguće opisati u jednoj riječi. Radi se o presjeku dugogodišnjih nepravdi, neprincipijelnosti, neiskrenosti… Zapada.

Ali, Sjeverna Makedonija je članica NATO-a. Makar to!

Bosna i Hercegovina bi možda čak i mogla dobiti u martu početak pregovora o ulasku u EU. I onda će prestići Sjevernu Makedoniju na listi najgorih, najponiženijih, najnekoretnije tretiranih koji žele u EU. A o NATO-u više niko ni ne priča. Da se razumijemo, to je najmanje loša, od svih alternativa koje se i našoj zemlji i cijelom regionu nude.

U teoriji, Bosna i Hercegovina može zatražiti da bude dio Sjedinjenih Američkih Država. Odista, nema nikakve prepreke da se bilo koji zvaničnik pojavi u Vašingtonu i kaže – “evo nas, mi bi kod vas”.

Neće se desiti! Isto kao što se (u dogledno vrijeme) neće desiti ni pristupanje BiH EU. Niti bilo koje druge zapadnobalkanske države.

Ukrajina (i Moldavija) idu k EU i iz objektivnih razloga. U dogledno vrijeme teško da će postati članice.

Po trenutnim pravilima Unije – to će se desiti – nikad!

Ali se može desiti političkim sredstvima, uz masovno “lomljenje ruku” unutar EU. Jer, Ukrajina je žitnica. U svijetu koji se dijeli na blokove, gdje se vraća Hladni rat, hrana je strateški politički instrument. Pa bi Ukrajina tu imala priliku, prije bez Krima i Donbasa nego sa njim, da uđe u EU. U takvom kontekstu, Balkan bi se mogao “prošvercovati” i biti trećerazredni član EU. Nekad. Nakon što bi mu budućnost bila neizvjesna pa i opet krvava.

U međuvremenu bi se sistem odlučivanja promijenio i Unijom vladali i faktički oni koji imaju najviše para.Pregovori o ulasku u EU, detaljno analiziranje poglavlja vladavine prava, ljudskih sloboda, državne službe, obrazovanja, ekologije, bla, bla, bla, suštinski su TRIVIJALNE.

Stvari se mjere po kvalitetu života građana. A on je ispit uspješnosti vlast. Konaković je na primjeru višegodišnje vlasti u Sarajevu pokazao kako to izgleda.

Kanton Sarajevo je pred bankrotom dok prevareni mladi ljudi demonstriraju “počašćeni” uvredama iz NiP-a.

(politicki.ba)

Analiza Almira Bečarevića: Zašto Čović želi puštati plin Bošnjacima?

Slušajući izjave predsjednika HDZ-a BiH Dragana Čovića o izgradnji Južne interkonekcije i argumente koji ga opredjeljuju da ovaj projekat realizuje “novonastala” firma Južna plinska interkonekcija, čovjek samo može da se uhvati za glavu u nevjerici na izgovoreno. Dajući primjer za zatvaranje ventila u Posušju iz političkih razloga i to imputirati kompaniji BH-Gas je sunovrat svake logike, politike, ekonomije, razuma i svega drugoga što može pasti na pamet bilo kome.

Bjelodano je jasno da su ovdje u igri potpuno drugi interesi, a oni se ogledaju u želju potpune kontrole života na ovoj zemlji zvanoj Palestina. To nam je namijenjeno i kroz ovu argumentaciju, jer kako drugačije razumjeti primjer Posušja, a ne sjetiti se Eleka i ucjene zavrtanjem ventila u Zvorniku. Davati primjer dvije Elektroprivrede ili Pošte i to uporediti sa gasnim sistemom je najveći stepen neznanja i usporedbe neuporedivog.

Dva ulaza gasa iz dva pravca su upravo rješenje kojim se omogućava balansiranje na sistemu i osigurava sigurnost snabdijevanja gasom svih u BIH. Svoditi to na zatvaranje ventila za Posušje je PREVEDENO NA RJEČNIK OVE NAŠE PALESTINSKE TERITORIJE, TREBA MI VENTIL DA ZATVARAM GAS SARAJEVU, KAO I DODIK, KAD MI ZATREBA ZA POLITIČKE ILI DRUGE STVARI. Treba mi da ucjenjujem kao Elek Sarajevo, jer prolazi kod njih pa što ne bi i kod Čovića.
Trebaju mi novci da mi Bošnjaci plaćaju tarifu da razvijam “svoje”, jer ono tamo je tuđe, ali ga volim kad mi plaćaju. Logika ista, povećaj tarifu od Zvornika, platit će Bošnjaci.

Porediti Elektroprivrede i gas je besmisao, jer samo je jedno zaboravio Čović, ELEKTROPRIJENOS BIH. To je državna kompanija na usluzi svih građanima, jer je to javna usluga prijenosa električne energije, a transportna gasna cijev je isto javna usluga za prenos gasa, a ne za ucjene tipa Eleka. Svoditi ventil za bilo koji grad u BiH na nivo terorizma/zavrtanje ventila zbog novca ili politike je dokaz kako neke politike razmišljaju. DA LI JE TO DOKAZ DA JE JUŽNA INTERKONEKCIJA IZ TOG RAZLOGA HRVATSKI NACIONALNI INTERES.

Ovdje je samo jedan interes, a to je novac koji se želi ostvariti na kopanju 160 km gasovoda i vlasništvo nad ventilom kao sredstvo za ucjene, ne Posušja, već Sarajeva.
Na kraju, Zakon o Južnoj interkonekciji treba uputiti ponovno u parlamentarnu proceduru i svi trebaju glasati za verziju sa operaterom BH-Gasom, a Čović neka onda razmišlja sa kim će praviti bilo kakvu vlast u FBiH.
Ovo što se danas čulo je sunovrat svake politike u BiH.

Na kraju krajeva, pričati o nekih 7-8 godina izgradnje gasovoda je začuđujuće, jer da hoće gdin Čović može u Hrvatskoj provjeriti za koliko se brzo grade plinovodi, pa ove date godine samo mogu biti predmet sprdnje u Hrvatskoj. Brzo bi mi to Dragane, brzo sa Plinacrom.

Šta u praksi znači sporazum Trojke, HDZ-a i SNSD-a: Kraj Ustavnog suda BiH, “plutajući” treći entitet, izbacivanje Bošnjaka iz izbornog sistema Republike Srpske i bjeloruski princip glasanja!

Ako je suditi na osnovu dokumentata koje je objavio Avaz, a čiju autentičnost lideri Trojke (SDP, NS i NiP-a) nisu negirali, Bosni i Hercegovini prijeti definitivna podjela. U nastavku ćemo analizirati sve ključne tačke iz objavljenih dokumenata.

Podsjećamo, u četvrtak su se u Bakincima susreli Milorad Dodik (SNSD), Dragan Čović i Nermin Nikšić (SDP), Elmedin Konaković (NiP) i Edin Forto (NS). Tada je saopćeno da je postignut dogovor o izmjenama Izbornog zakona, ali i dogovori koji se odnose na Ustavni sud BiH ….

IZBORNI ZAKON

“Što se tiče Izbornog zakona BiH”, piše u dokumentu Trojke, “dogovoreno je da se u Domu naroda glasa protiv ovog predloženog zakona i da se isti vrati u redovnu proceduru kako bi se pored zaštite integriteta izbornog procesa otvorila i pitanja izbornog cenzusa (podizanje na 4% za lokalne izbore i 5% za Opće izbore), uvela odredba da mandat pripada stranci, kao i da su izborne liste zatvorene, te se ukidaju preference i za lica koja odu sa izvršne funkcije se uvodi pravo vraćanja mandata uzakonodavnom organu. Sve druge pozitivne  intevencije u izborni zakonpored pobrojanih mogu biti razmatrane u narednom periodu”.

Stranke vlasnici mandata još samo u Bjelosuriji

Dakle, Trojka priznaje da je spremna zatvoriti liste i da mandat pripada političkoj partiji. To znači da građani na izborima neće moći birati osobe koje će ih predstavljati, već da će to određivati predsjednici političkih partija koje će biti i vlasnici mandata. Ovakav princip postoji još samo u Bjelorusiji kojoj su, zbog toga što mandat pripada stranci, uvedene sankcije u Vijeću Evrope.

“Trojka je”, piše dalje u dokumentu, “predložila da se odmah krene u ograničene izmjene Ustava BiH kako bi se implementirale presude Evropskog suda za ljudska prava,te na taj način otklonila diskriminacija u izbornom procesu. Izbor članova Predsjedništva BiH: prijedlog HDZ BiH je da kandidata iz reda bošnjačkog naroda bira čitava FBiH, za kandidata iz reda hrvatskog naroda se predlaže promjena na ranije predloženi način HDZ-a BiH, a za kandidata iz reda srpskog naroda radi usklađivanja sa sudskim odlukama se, po istom prijedlogu, može definisati da se iz Republike Srpske bira,,Srbin i ostali“, te isto tako da se definiše i u FBiH kako bi svi imalimogućnost da budu kandidovani”.

Uvođenje plutajućeg trećeg entiteta

Dakle, lideri SDP-a, NiP-a i Naše stranke navode da bi se članovi Predsjedništva BiH birali po modelu HDZ-a BiH. Evo kakav je princip ranije predlagao HDZ BiH.

  • Članove Predsjedništva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Predsjedništvo BiH) koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine – jedan bošnjački i jedan hrvatski – biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine. Birač upisan u Središnji birački popis za glasovanje u Federaciji Bosne i Hercegovine može glasovati ili za bošnjačkog ili za hrvatskog člana Predsjedništva BiH, ali ne za oba.
  • Za potrebe izbora članova Predsjedništva BiH koji se neposredno biraju s teritorija Federacije Bosne i Hercegovine formiraju se tri ad hoc izborna područja: A, B i C.

U izborno područje A se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 bošnjačkog naroda.

U izborno područje B se ubrajaju sve osnovne izborne jedinice u kojima prema podacima sa posljednjeg popisa stanovništva živi više od 2/3 hrvatskog naroda.

Sve ostale osnovne izborne jedinice se ubrajaju u izborno područje C.

Do provedbe novog popisa utvrđuje se sastav izbornih ad hoc područja A, B i C na sljedeći način:

  1. Izborno područje A sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Novi Grad Sarajevo, Novo Sarajevo, Centar Sarajevo, Stari Grad Sarajevo, Ilidža, Ilijaš, Vogošća, Hadžići, Trnovo (FBiH), Tuzla, Živinice, Srebrenik, Lukavac, Gradačac, Čelić, Banovići, Gračanica, Kladanj, Kalesija, Doboj-Istok, Teočak, Sapna, Zenica, Kakanj, Maglaj, Tešanj, Zavidovići, Visoko, Breza, Olovo, Doboj-Jug, Bihać, Sanski Most, Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa, Ključ, Bužim, Konjic, Jablanica, Bugojno, Donji Vakuf, Goražde, Pale (FBiH) i Foča (FBiH).
  2. Izborno područje B sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje, Grude, Livno, Tomislavgrad, Kupres, Čapljina, Čitluk, Prozor-Rama, Neum, Ravno, Orašje, Domaljevac-Šamac, Kreševo, Dobretići i Usora.
  3. Izborno područje C sastoji se od osnovnih izbornih jedinica: Grad Mostar, Stolac, Travnik, Vitez, Jajce, Kiseljak, Novi Travnik, Busovača, Gornji Vakuf-Uskoplje, Fojnica, Odžak, Žepče, Vareš, Glamoč, Drvar, Bosansko Grahovo, Bosanski Petrovac i Distrikt Brčko-opcija FBiH.
  4. Za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među bošnjačkim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste bošnjačkih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan bošnjački kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  5. Za hrvatskog člana Predsjedništva BiH izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova među hrvatskim kandidatima uz uvjet da je u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja B i C osvojio veći broj glasova nego u području koje se sastoji od ad hoc izbornih područja A i C. Ukoliko kandidat koji je osvojio najveći broj glasova ne zadovoljava navedeni uvjet, uzima se idući kandidat sa liste hrvatskih kandidata po broju glasova i tako do kraja liste dok se ne pronađe kandidat koji zadovoljava uvjet. Ukoliko niti jedan hrvatski kandidat ne zadovoljava navedeni uvjet izabran je kandidat koji je osvojio najveći broj glasova.
  6. Srpskog člana Predsjedništva BiH koji se neposredno bira s teritorije Republike Srpske- biraju birači upisani u Središnji birački popis za glasovanje u Republici Srpskoj. Izabran je kandidat koji dobije najveći broj glasova.
  7. Mandat članova Predsjedništva BiH traje četiri godine.”
Ovo je, dakle, HDZ-ov prijedlog izbora članova Predsjedništva BiH. Čak i ako bi se, izmjenama Ustava dodala odredba “i ostali”, ovo bi, faktički, značilo postepeno uvođenje trećeg entiteta.

USTAVNI SUD BIH

“Izmjene zakona o izboru sudija Ustavnog suda BiH bi mogao biti usvojenu parlamentarnoj proceduri ukoliko se ispuni uslov dobijanja datuma otvaranja pregovora sa EU”, navedeno je u dokumentu Trojke.
Prema informacijama Istrage, plan je da četvero sudija bira Predstavnički dom FBiH, dvoje Narodna skupština RS, a tri stranca bi birala Parlamentarna skupština BiH. To znači – ključ bi bio u rukama SNSD-a. Dovoljno bi bilo da blokiraju izbor na nivou BiH, a da, istovremeno, ne izaberu dboje sudija iz RS. U tom slučaju Ustavni sud BiH ne bi imao kvorum.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...