Analize

On preuzima odgovornost: Nije kriv Ramo Isak već Elmedin Konaković

To što mašete glavom je vaš stav, obratio se ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković novinarki Patrije koja je u nevjerici okretala glavu lijevo-desno dok je slušala svojevrsni omaž šefa NIP-a o Rami Isaku, tadašnjem kandidatu za ministra unutrašnjih poslova Federacije BiH. U pitanju koje je bilo upućeno Konakoviću druga novinarka je pobrojala sva (ne)djela Rame Isaka, da je činio nasilje, da je presuđen i izbačen iz policije.

Bilo je to jutro 28. aprila kada je bilo jasno da će zahvaljujući Schmidtovoj intervenciji nametnuta Vlada FBiH koju će voditi Nermin Nikšić imati dovoljnu većinu.

Preko noći je Ramo Isak zamijenio ranijeg kandidata NES-a Anela Kljaku koji je u posljednjem momentu sa Strankom za BiH odbio učešće u ovoj Vladi.

Tako je Ramo zahvaljujući jednoj (ali vrijednoj) ruci svog sina Arnela Isaka postao ministar unutrašnjih poslova Federacije BiH.

Danas više nego ikad odzvanjaju riječi Konakovića koji je tada samouvjereno tvrdio kako stoji iza svakog kadra koji predloži Narod i Pravda, pa tako i Rame Isaka.

“Ramo Isak može iznijeti dio posla uz sve mane koje mu se prigovaraju, slažem se da one nisu bezazlene i da ih ne treba zanemarivati. Odgovornost za kadrove preuzimamo mi, ako sutra Ramo Isak bude kriv ili uradio loše posao, odgovorni smo mi. Ja preuzimam odgovornost za imenovanje Rame Isaka i dajem prostor da vidimo može li čovjek raditi ovaj posao. Svaku mrlju, svaki tender, svaki skandal koji napravi ja ću stati pred vas i reći tad šta imam”, kazao je Konaković.

Prolazili su mjeseci, a Ramo je svojim potezima izazivao reakcije. Različita je lepeza tih reakcija od podsmijeha, do pune podrške šefa NIP-a i “građana koji u redovima čekaju da se slikaju sa ministrom za Instagram.

Nije sporno da je Isak najvidljiviji ministar u Vladi FBiH. Aktivni je korisnik društvenih mreža i neumorno objavljuje sve svoje aktivnosti i putovanja. Zahvaljujući helikopteru koji mu je redovno prijevozno sredstvo stiže sa kraja na kraj Federacije BiH, ali i Rs-a. Tako primjerice u podne reže tortu s Nikšićem slaveći godišnjicu nametnute vlasti, a popodne obilazi nanu Fatu u Konjević Polju. Ali šta od toga imaju građani Federacije BiH?

Obračunavao se Ramo sa internet ratnicima, prijetio im hapšenjima u roku od nekoliko sati, najavljivao Dodikov kraj, a najmanje se bavio svojim poslom. Isak je zadržao iste saradnike koje je imao i bivši ministar Aljoša Čampara. Poručio je i kako je za nekoliko mjeseci uradio više posla nego oni prije njega 20 godina. A od toga trećina je mandat Čampare.

I dok smo procesuirali činjenicu da je Ramo Isak prvi čovjek sigurnosnog sistema Federacije BiH, njegov drugi sin postavljen je za direktora Kazneno-popravnog zavoda u Zenici. Ramo se izuzeo prilikom glasanja na Vladi FBiH, ali niko drugi nije ni pomislio osporiti ovo imenovanje.

O tome da Ramo Isak u medijskim nastupima ne zna precizirati kako mu se zove fakultet na kojem je doktorirao već govori o imenu univerziteta, ili o tome kako uporedo čita dokument u emisiji Istraga sedmice i prati upute s mobilnog telefona ne treba trošiti riječi. Jer ako slika kaže više od 1000 riječi, onda video govori puno više.

Tolerisalo se Isaku mnogo toga, ali izjave oko operativne akcije ‘Black tie 2’ u kojoj su uhapšeni direktor FUP-a Vahidin Munjić, komandant Specijalne policijske jedinice Mustafa Selmanović i još trojica policijskih službenika (Adin Ćatić, Emir Druškić i Senad Kadić) za koje je u ponoć u ponedjeljak 22. aprila pred Parlamentom Federacije BiH tvrdio da niko nije uhapšen, a na koncu i svečani doček osumnjičenih pred zgradom FUP-a jer im sada nije određen pritvor bila je kap koja je prelila čašu.

No, ne treba zaboraviti da je Konaković istog dana dok je trajala akcija hapšenja i pretresa govorio o “pakovanju” degradio rad Tužilaštva BiH i postupajućeg tužioca. Umjesto da kao legalista podrži akciju i pozove na što efikasniju istragu, Konaković se u ovoj priči pronašao lično pogođen te se postavio kao vrhovni sudija.

Nakon svečanog dočeka pred zgradom FUP-a, ali i press konferencije koju je Konaković održao u zgradi Ministarstva vanjskih poslova govoreći isključivo o ovom slučaju, u petak je uslijedila reakcija Ambasade SAD koja je glavni protagonista ove vlasti.

Bez obzira što Konakovića nisu imenovali, ni oni nisu zaboravili poruku šefa NIP-a da stoji iza Rame Isaka te bi i Konaković trebao više puta analizirati poruku američke administracije čije su dvije agencije FBI i DEA dostavile određene podatke bh. institucijama i dale podršku u ovoj operativnoj akciji.

“U suprotnosti je s opredjeljenjem za vladavinu prava da Ministarstvo unutrašnjih poslova FBiH policijskim službenicima, koji su pod istragom zbog zloupotrebe položaja, dozvoli da se vrate na posao.

Javni funkcioneri protiv kojih se vodi istraga zbog zloupotrebe položaja treba da budu suspendovani do okončanja istrage”, poručili su iz Ambasade SAD u BiH.

(NAP)

Analiza profesora Envera Halilovića: Tri perioda politike UZP-a!

Tri perioda politike UZP-ova na BiH. Prvi period je formiranje i zločinačka djelatnost UZP-ova prema BiH. Drugi period ide od Daytonskog ugovora do 2010-e godine. Treći period od 2010- pa na ovamo.

Prva faza politike UZP-ova prema BiH je dvostrana agresija, Srbije i Hrvatske, na R BiH (1992-1995.) izvršena je stvaranjem i samostalnim djelovanjem dva udružena zločinačka poduhvata: udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, i udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.

Udruženi zločinački poduhvat (u daljem tekstu UZP) je pravna sintagma za kolektivni krivični subjekt kako nacionalnog tako i međunarodnog prava. Čini ga grupa, manja ili veća, radi činjenja određenih krivičnih djela koja sankcionišu nacionalni i međunarodni sudovi.

Dosadašnji internacionalni propisi ne procesuiraju kolektivitet po sebi, već samo pojedince izvršioce krivičnih djela i države. Zbog toga UZP-ovima kao kolektivitetima nije suđeno, iako prema vrlo relevantnim učenjima brojnih savremenih mislilaca oni mogu biti predmet presuda, ali kada se unesu kao subjekti krivice u internacionalnim propisima. UZP kao kolektiviteti imaju svoj identitet. On spada u onu vrstu identiteta koju socijalni psiholozi, sociolozi, filozofi, historičari i drugi, kao npr. Volrair, Max Weber, Karl Marx, Anre J. Vetlesen, Karl Jaspers, Erwing Goffman, Erik Erikson, Jan Assman i drugi, nazivaju Mi-identitet, identitet kolektiviteta, društvene grupe u čijoj osnovi je identitet, ideja smisao i uzrok njegovog postojanja, kao nosilac njegove socijalne, kako unutarnje tako i prema vani interakcije. UZP je hijerarhijski strukturiran kolektiv o kojem je moguće utvrditi sve oblike odgovornosti.

Posmatran izvan pravno krivične sfere, UZP je jasno funkcionalno strukturirana specifična društvena grupa. To znači da kao društvena grupa može i treba biti predmet interesovanja i analize brojnih društvenih i humanističkih nauka, kao historijska, politička, sociološka grupa itd.

Kao društveno historijska grupa UZP ima vrijeme nastanka, djelovanja, trajanja. U sociološkom smislu ona ima jasnu funkcionalnu strukturu. Čine je pojedinci koji imaju međusobno usklađene i svjesno utvrđene funkcije u djelatnosti grupe.

UZP kao grupa, a drugačije ne može da postoji, nastaje da bi ostvario i postigao određen cilj. Vođa UZP je njen najmoćniji pojedinac po nekom osnovu, najčešće po osnovu stvarne ili statusne položajne moći koji ima neprikosnoven autoritet i zbog toga njegove direktive ne moraju biti pisane da bi se provodile u ostvarenju cilja.

Sud utvrđuje pravnu krivicu pojedinaca UZP-a kao krivične grupe prema njihovim učinjenim djelima unutar djelatnosti grupe. UZP-ovi, o kojima je riječ, nisu niti slučajna niti stihijno nastala društvena grupa.

Internacionalni krivični sud u Haagu, u procesu utvrđivanja pojedinačnih krivica članova UZP-ova, koji je trajao, manje više, dvije decenije, na osnovu relevantnih dokaznih, nekoliko stotina hiljada dokumenata: organa i njihovih funkcionera Srbije i Hrvatske; organa i funkcionera Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine (RSNBiH), kasnije (Rs); organa i njihovih funkcionera Republike Herceg Bosna (RHB); vojnih organa i komandanata Vojske i Policije RSNBIH (Rs) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO); dokumenata Policije i AR BiH; državnih organa BiH; komandno i politički relevantnih vojnih, civilnih i humanitarnih predstavnika UN koji su bili na službi u BiH; relevantnih nekoliko storina svjedoka svih optuženih kriminalaca, utvrdio je, “bez razumne sumnje” (a) individualne krivične odgovornosti pripadnika UZP-ova prema doprinosu njihovih zlodjela u radu i funkcioniranju  svojih UZP-ova, i (b) da je hrvatski UZP formirao ondašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman, a da je srpski UZP formirao ondašnji predsjednik SRJ, Slobodan Milošević.

Osuđeni su “bez razumne sumnje” kao ratni zločinci pojedinci koji su zločine činili: u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda; u ime tzv. istorijskih interesa Srba, odnosno povijesnih interesa Hrvata; u ime Velike Srbije, odnosno u ime Velike Hrvatske; najviši politički i vojno policijski funkcioneri i rukovodioci organa i vojno policijskih formacija srpske paradržave Republika srpska, odnosno hrvatske paradržave Herceg Bosna; funkcioneri organa vlasti Srbije i Hrvatske, njihovi direktni predstavnici u vojnim i policijskim strukturama vojske i policije Rs i HB.

U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića (31. 05. 2023.) potvrđena je tužba i dokazano da je srpski Udruženi zločinački poduhvat imao isti cilj u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Citiram: “Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih dela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu delili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.”

Srpski UZP djelovao je u Bosni i Hercegovini po istom obrascu koji je djelovao i u Hrvatskoj, samo s drugim lokalnim funkcionerima na terenu. Citiram: “Što se tiče Bosne i Hercegovine, sličan obrazac zločina pojavio se počev od aprila 1992, nakon što bi srpske snage, uključujući Jugoslovensku narodnu armiju i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u opštinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premlaćivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno hapšeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju.”

U presudi  Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je učešće Srbije u organizaciji i izvršenju zločina srpskog UZP-a na R BiH. Njom nisu obuhvaćene presude vojnom i političkom rukovodstvu Rs, jer su one već bile izrečene, ali se na mnogo mjesta u ovoj presudi navode njihova imena, kao i imena političkih i drugih funkcionera SRJ, odnosno Srbije, kao članova UZP-a o kojem je riječ.

Na dan izricanja presude u predmetu Tužilaštvo protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića tužilac Haškog suda Serge Bramerc rekao je: ”Ovo (presuda) pokazuje da se (u BiH) nije radilo o građanskom ratu, nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja”.Naravno, Bramerc, misli se na Srbiju i Hrvatsku.

HZHB, kasnije HRHB nastala je kao paradržava u BiH kao izraz političkog cilja hrvatskog Udruženog zločinačkog poduvata. Citiram Presudu Jadranko Prlić i ostali (20. novembar 2017.): “Počev od 18. novembra 1991. godine više osoba je pokrenulo i učestvovalo u Udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorijama Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ….. i to upotrebom sile, zastrašivanja i prijetnji silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda”.

U citiranoj Presudi Jadranko Prlić i sotali stoji da su svi politički i vojno-policijski rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu kao rukovodioci, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti i njihovo izvršavanje bili u funkciji UZP kojim je rukovodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Sud je utvrdio da su svi članovi UZP u Predmetu Jadranko Prlić i ostali ponaosob, citiram Presudu: “djelujući individualno ili  putem svojih navedenih položaja i ovlaštenja, a u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, (Jadranko Prlić, dodao E,H.) učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu u rukovodnom svojstvu na jedan ili više (sljedećih) načina”.

Rukovodioci HR HB su izvršavali razna krivična djela izvršavanjem svojih funkcija, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti bile zločinačke, a njihovo izvršavanje bilo u funkciji njihovog  UZP-a.

Dakle: Krivična djela koja su počinili članovi UZP-ova prema RBiH su vro raznovrsna i obimna. Nemamo vremena da, sada i ovdje, govoriti o njima. Razlika između dva UZP-a, o kojima govorimo, je u tome što srpski UZR, pored svih ostalih masovnih krivičnih djela koja je vršio hrvatski UZR, ima i najviši oblik masovnih ratnih zločina, genocid u Srebrenici.

Posmatrano u doktrinarnom, konceptualno, filozofsko političkom smislu, politika UZP-ova je etnocentrička doktrina, jedna od dviju savremenih ratno političkih doktrina. Doktrina etnocentrizma ima za cilj objedinjenje cijele etničke grupe u jednu državu. Ona, u pravilu, podrazumijeva nacionalnu pravnu državu u kao vladavinu nepravde, nepravednih zakona u odnosu na druge etniške zajednice koje sa njom žive. U njenoj metfizici je logika građanske nejednakosti različiti etničkih zajednica u takvoj državi. Etnička država temelji se na logici pravnih i političkih privilegija etničke zajednice čija je to država.

Primjeri takvih država su Srbija, Hrvatska, BiH, entitet Rs u BiH itd. Ustav Srbije definira Srbiju kao etničku državu, državu  srpskog naroda; ustav Hrvatske definira Hrvatsku kao etničku državu, državu hrvatskog narodu;  BiH-a, dejtonskim ustavom, definirna je kao država tri naroda, ali ne kao građanska država tri naroda, i zbog toga nikako ne može da iziže na kraj sa etničkim političkim neslaganjima i sukobima; Ustav Rs-e definira Rs-u kao etnički entitet, entitet srpskog naroda u BiH.

Etnička država, po svojoj prirodi, proizvodi zakonsku međuetničku nepravdu, legalizira etničku političku nejednakost i diskriminaciju. Etnička država je “zakonsko nepravo”, kako bi kazao Gustav Rodbruh, ozakonjena nepravda, pravna država nejednakosti i diskriminacije.

U aktualnom vremenu, sad i ovdje, UZP-ovi su konkretni historijsko fenomenoločki oblici prisutne politike Srpski svet, odnosno Hrvatski svijet. Srpski svet i Hrvatski svijet su balkanske varijante Ruskog mira, Ruskog svijeta. To su konkretne historijske forme etnocentričke političke filozofie.

Pod zastavom ruske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Ruskog svijeta, u toku raspada SSSR-a proizvedene su ruske političke enklave kao zamrznute ratne konflikte i paradržave, u Gruziji, Južna Osetija i Abhazija, u Moldaviji, Pridnjestrovje; danas se pod brendom Ruskog sveta u Ukrajini stvaraju ruske republike: Krim, Donbas, Donjeck; Ruski svijet danas pored Rusa u RF okuplja u jednu državu sve spomenute ruske oblasti.

Pod zastavom srpske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Srpskog sveta, u toku raspada SFRJ, u BiH-i je formirana paradržava Republika srpska, kao što je pod zastavom državne etnonacionalne doktrine i ideologije Hrvatskog svijeta nastala paradržava HR Herceg Bosna.

Dejtonski period politike UZP-ova u BiH počinje Daytonskim mirovnim ugovorom i njegovim ustavom za BiH. Dvije su bitne vrijednosti ovog ugovora, zaustavljanje rata u BiH, ukidanje HR Herceg Bosne. Njegovo ustavno političko rješenje suvereniteta i državnog uređenja BiH nije bosansko, već srpsko-hrvatsko rješenje BiH-e.

Daytonskim mirovnom ugovorom BiH-a je administrativno podijeljena na dva entiteta, dvije cjeline, FBiH i RS, s internacionalnom legitimacijom prava entiteta i Srbije i Hrvatske na potpisivanje i uspostavu međusobnih tzv. “specijalnih veza”, drugačije kazano s pravom Srbije da se pomoću specijalnih veza sa Rs miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH-e, odnosno s prvom Hrvatske da se pomoću specijalnih odnosa sa entitetom FBIH-e, s Bosanskim Hrvatima, miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH. Pravno politički suverenitet BiH zavisi od stupnja negativnog uticaja na nju susjednih država, Srbije i Hrvatske.

Konstituentni narodi u Bosni i Hercegovini, u ovom slučaju Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, faktički su dovedeni u poziciju nacionalnih manjina Srbije i Hrvatske, a ne konstituentnih naroda Bosne i Hercegovine. Srbijanski predsjednik A Vučić od kada je izabran za predsjednika predstavlja se direktno predsjednikom svih Srba, zaštitnikom Bosanskih Srba i Rs, s jedne, ali i Kosovskih Srba, s druge strane. Zoran Milanović u New Yorku 19. septembra 2021.godine rekao je:”Ja sam predsjednik Hrvata u BiH” “Vi znate da građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam”.

Daytonski ustav BiH stvorio je potpuno novu historijski pravno-političku situaciju u BiH, u dnosima njenih susjeda, Srbije i Hrvatske, prema njoj, s jedne, i veoma politički kompliciranu i kompleksnu državu s izuzetno niskom, kako unutarnjom tako i vanjsko-političkm funkcionalnošću njenih organa vlasti i institucija u kojima je uvijek mogućna blokada njihovog rada upotrebom i zloupotrebom prava veta naroda i entiteta o svakom pitanju, čak i o tome pada li ili ne pada kiša u datom momentu.

Zbog ograničenog vremena detaljne analize Daytonskog ustava BiH ovdje se mogu sintetizirati osnovne političke ne/vrijednosti postdejtonske BiH: individualna i kolektivna međusobna ugroženost: individualna i kolektivna društvena, pravna, politička nejednakost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost.

Uporedbom navedenih individualnih, kolektivnih, društvenih, pravnih, političkih vrijednosti BiH-e i istovrsnih vrijednosti Evrope lahko je zaključiti da BiH-a s njima ne može nikada postati punopravna članica EU. Najbolji stručni pokazatelj vrijednosti dejtonskog ustava BiH je šest presuda Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH. One su, faktički, eliminirale osnovne pravno političke postulate dejtonskog ustava BiH-e.

Drugi period politike UZP-ova prema BiH trajao je do usvajanja izvještaja o Srebrenici na Vladi Rs i Skupštini Rs (2004.)

III. Treći period politike UZP-ova prema BiH razvijao se postupno, može se kazati da je zadobio status građanstva, (a) najprije osporavanjem Haških presuda za ratne zločine, kako od vlasti Srbije i vlasti Rs, tako i od Hrvatske, (b) kasnije glorifikacijom, dodjelom priznanja presuđenim ratnim zločincima i (c) otvorenim stajanjem na strani ruske okupacije Ukrajine, (d) donošenjem niza separatističkih i antievropskih zakona u Skupštini Rs, (e) HDZ-ovim lansiranjem zahtjeva za tzv. legitimno predtavljanje Bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH i domovima naroda FBiH i državnom parlamentu, što u praksi znači zahtjevom za etničkom teritorijalizacijom FBiH-e, odnosno reinkarnacijom HR Herceg Bosna. Na navedenim pitanjima i zahtjevima danas traje politika UZP-ova prema BiH. Ona u posljednje vrijeme dobija kulminaciju.

Nepriznavanjem presuda Haških sudova i slavljenjem ratnih zločinaca UZP-ova na BiH, državni lideri, Srbije i Hrvatske, svoje države u internacionalnim odnosima svrstavaju u red tzv. odmetničkih država, kako bi rekao Žak Derida, kakva je npr. Sjeverna Koreja. Na taj način, oni su direktno protiv punopravnih odluka haškog suda, ali indirektno i protiv pravnih propisa UN-a po kojima on donosi odluke i presude.

Prema brojnim genocidolozima, stručnjacima različitih zanimanja za genocid, ovom prilokom navedimo  američkog historičara Richarda Hovannisiana, negiranje genocida je njegova završna faza genocida. “Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže Hovannisian. Prisiljen da spriječi individualne negacije zločina genocid, visoki predstavnik za BiH, Incko, izmijenio je krivični zakon BiH i uveo krivišno djelo negacija genocida, jer je negacija genocida postalo uporište srpskog iredentizma i ugrožavanja sigurnosti građana BiH-e.

Negacija genocida, a s njom i uvođenje revizionizam ratne historije u BiH, politike UZP-ova, slavljenje ratnih zločinaca, najrije se odvijalo na individualnom nivou, najviše u vladajućoj srpskoj strukturi vlasti, a kasnije je postalo institucionalno negiranje genocida i politike UZP-ova.

Od 2010-e počinje period intenzivnog i osmišljenog negiranja genocida. Vlada RS je te godine  pokrenula reviziju Izvještaja iz (2004.) koju je usvojila Vlada i Skupština Rs, tvrdeći da je taj izvještaj bio produkt međunarodnih pritisaka. On je im odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida. Pravci negacije genocida i narativi su brojni… „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd

Budući da je dejtonski ustav BiH nastao prije nego što je započelo izricanje presuda za ratne zločine, postalo je racionalno da one, u kombinaciji sa presudama Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH-e, mogu bitno uticati na promjene ustava BiH-e na njenom putu ulaska u EU i NATO alijansu, kolokvijalno poznatom kao prelazak BiH sa dejtonskog na briselski put. Uporedo s tim išao je i kakav takav internacionalni pritisak na vlasti BiH da mijenjaju bitne odredbe ustava ako žele ulazak u EU. Etnopolitičkim nacionalistima, prije svega separatistima i iredentistima, ali i onim drugima, promjene ustava značile su gubitak vlasti. Zbog toga je kompletna vlast bila više za održanje statusa quo nego za promjene koje nužno vode njihovom nestajanju. Pri svemu tome, veoma je intenzivirana srpska saradnja sa Rusijom nakon ruske agresije na Ukrajinu.

Manifestna javna ilustracija funkcioniranja politike srpskog UZP-a je miting u Banjoj Luci (19.04.2024.). Na njemu su ušestvovali kako predstavnici vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom Skupštine Srbije Anom Brnabić tako i brojni građani širom Srbije.

Manifestna ilustracija funkcioniranja hrvatske politike UZP-a je zalaganje predsjednika Hrvatske Z. Milanovića i premijera Hrvatske A. Plenkovića da plinovod južna konekcija ima sjedište u kantonu s hrvatskom većinom u Hercegovini i promjena izbornog zakona u BiH kojim će se uvesti etničko glasanje za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i predstavnika Bosanskih Hrvata u dom naroda FBiH i dom naroda u državnoj skupštini BiH, na način da se izvrši etno teritorijalizacija FBiH i izborno obnovi Herceg Bosna.

U ovom momentu, BiH više funkcionira na principu političke unije dva entiteta nego na principu jedinstvene dejtonski uređene države. Entitet Republika srpska je, u političkom smislu, postao monoetničan.

Izlaz iz ove političke situacije u BiH je u napuštanju etničkog i uspostava građanskog političkog uređenja jednakosti ravnopravnosti građana na cijelom prostoru Bosne i hercegovine, prelazak sa Dejtonskog na briselski put njenog političkog uređenja.

(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)

Srebrenica između East Rivera i West Banka: Da rezolucije UN-a išta vrijede, danas ne bi bilo potrebno usvajati rezoluciju o sjećanju na genocid u Srebrenici!

Da rezolucije Ujedinjenih nacija išta vrijede u pravnom sistemu, danas ne bi bilo potrebe za usvajanjem rezolucije kojom se preporučuje sjećanje na genocid počinjen u, rezolucijom UN-a zaštićenoj zoni UN-a, Srebrenici.

Ali da nije bilo UN-ove rezolucije kojom se Srebrenica proglašava zaštićenom zonom UN-a, pitanje je da li bi genocid nad srebreničkim Bošnjacima ikada bio “internacionaliziran”. Jer genocid bi, sigurno, bio počinjen. Samo je pitanje da li bi međunarodnim aktima i presudama bio okarakterisan kao genocid da međunarodna zajednica nije morala prati svoju savjest. Prijedor nam može poslužiti za nauk.

Dakle, bolje je da najavljena rezolucija o Srebrenici bude usvojena, nego da ne bude. Bez obzira na to što od usvajanja rezolucije nikakvu suštinsku korist Bošnjaci neće imati. Kao što njenim usvajanjem nikakvu štetu neće pretrpjeti srpski narod. Bit će to samo jedan u nizu suštinskih bezvrijednih dokumenata koji će, opet, poslužiti vlastima zapadne “civilizacije” da dokazuju kako nisu protiv muslimana, dok se pred njihovim očima događa genocid nad Palestincima.

Ovako, ukratko, izgleda stanje u svijetu. Amerikanci podržavaju rezoluciju o genocidu u Srebrenici, a opstruiraju rezolucije o genocidu u Gazi. Istovremeno se zalažu za osudu zločina nad Ujgurima u Kini. Kinezi su za osudu genocida u Gazi, dok istovremeno negiraju zločine nad Ujgurima.Na Balkanu podržavaju Srbe, a uz Bošnjake su  tenderski deklarativno. Rusi podržavaju Palestince i rezolucije o Gazi, ali protiv su osude genocida u Srebrenici. Plus u Siriji pomažu Bašera Al Asada u njegovoj namjeri da se riješi sunita. Iran podržava Asadove zločine nad sirijskim sunitima, ali su “uz Palestince” na Bliskom Istoku. Na Balkanu su istovremeno i za Bošnjake i za Srbe. Saudijska Arabija okreće glavu od Palestine, podržava izgladnjivanje šiitske djece u Jemenu, ali su za usvajanje rezolucije o Srebrenici. Turska je za sve muslimane širom svijeta, ali samo riječima …

Sve svjetske i regionalne sile se vode svojim interesima, a ne emocijama. I to je ono što bi Bošnjaci konačno trebali shvatiti. Da li se Bošnjaci trebaju solidarisati sa Palestincima? Da. A da li Palestince trebaju staviti ispred svojih interesa? Ne.

Da li Bošnjaci trebaju upasti u euforiju zbog rezolucije u Generalnoj skupštini UN-a? Ne. Jer upravo eskalacija na relaciji Bošnjaci – Srbi odgovara službenom Zagrebu koji progovara kroz X objave Ivice Puljića i gostovanja Nevenke Tromp.

Nevenka Tromp ponovo je zakotrljala priču o “reviziji” i otvorila vrata priči o novoj tužbi protiv Srbije zbog genocida Srebrenici. Taj razlog pronalazi u rezoluciji Generalne skupštine UN-a koja, faktički, ne znači ništa.

Njujorška euforija Ivice Puljića i sarajevske analize Nevenke Tromp mogu samo donijeti štetu i rezoluciji i Bošnjacima. Jer da je “mister Puljiću” i gospođi Tromp stalo do međunarodnog prava  i Bošnjaka, izgovorili bi barem po jednu rečenicu osude Schmidtovih amandmana iz aprila prošle godine kojima je, faktički, Bošnjacima oduzeto pravo glasa. A nisu. Niti će. Jer je to suprotno interesima službenog Zagreba.

Onako kako Zagreb preko Ivice Puljića i Nevenke Tromp zamajava Bošnjake “historijskom” rezolucijom, tako Aleksandar Vučić i Milorad Dodik zamajavaju Srbe pričom da je rezolucija usmjerena protiv srpskog naroda.

Predimenzioniranje značaja rezolucije o Srebrenici odgovara i službenom Zagrebu i službenom Beogradu. Jedino ne odgovara Bošnjacima koji moraju shvatiti da će se i nakon usvajanja rezolucije suočavati s istim prijetnjom. Prijetnjom biološkog nestanka i gubitka države.

Iz devedesetih nisu ništa naučili:Trojka i stranci s ružičastim naočalama, dok Bosna plovi iz haosa u ratno stanje!

Kada Nermin Nikšić laže, a kada govori neistinu? Zapravo, najtačniji odgovor je da Nikšić kada govori gluposti jedino tada govori ono što zaista misli. Toliko političko konvektiranje nije viđeno još od Zlatka Lagumdžije i zato s premijerom FBiH počinjem ovaj tekst iako mu je tema nešto posve drugo.

“Nažalost, sve dok je više domaćih političara koji su posvećeni politikanstvu, umjesto da radimo na iznalaženju kvalitetnih rješenja, postoji potreba za intervencijama visokog predstavnika. Radi se o rješenju koje su priželjkivale i javno zagovarale sve dobronamjerne političke opcije”, napisao je Nikšić na Facebooku 27. aprila 2023. godine. Bilo je to onog dana kad je Schmidt suspendovao Ustav FBiH da bi poništio izbornu volju Bošnjaka i nametnuo Nikšićevu vladu.

Godinu poslije pogubljen u nedosljednosti, u političkom samostanu SNSD-a, Nermin Nikšić kaže: “Ovaj današnji sastanak je završen na način da smo opredijeljeni da se pokušamo vratiti na evropski put, da ga deblokiramo, da se okrenemo rješavanju pitanja. Da zajedničkim dogovorom, razgovorom, kompromisom dođemo do zakonskih rješenja koja ćemo mi donositi, a ne koja će biti nametnuta”.

Toliko o Nikšiću, čija uloga je bitna u kontekstu politike koju vodi projekat Trojka gurajući državu Bosnu i Hercegovinu u takvu krizu da se komandant američkih snaga u NATO-u za Evropu usudio pred Kongresom reći da je stanje u BiH teže od onog na Kosovu.

U Bosni i Hercegovini proključalo je odavno i već dugo vremena moglo se naslutiti da će temperatura doći do onog podioka kada se postavlja pitanje je li vrijeme za mobilizaciju. To što sarajevska ćorak-diplomatija nastoji da nas, kao i devedeset neke, ubijedi kako je sve politička igrarija više govori o toj diplomatiji.

Mobilizacija zla i nacionalnog srpskog jedinstva koja se jasno vidi već mjesecima i godinama upućuje na scenarije koje smo gledali davno, koji su bili uvertira zločinima i genocidu, ali iz kojih patriotske snage, sve su prilike, nisu naučile lekciju.

Sve se to moglo spriječiti davno, da je bilo spremnosti u Vijeću za implementaciju mira, odnosno odlučnosti SAD, Velike Britanije i EU da se Milorad Dodik kao ključni izvođač srpskih secesionističkih radova ukloni bezbolno i time rastereti situacija u BiH, ali i srpski narod. Činjenica da o tome nisu pokušali ni razgovarati dovoljno govori o odnosu međunarodne zajednice spram krize u BiH.

To, uz činjenicu da je upravo ta snaga PIC-a instalirala u državnu vlast politike koje su trebale bilježiti i ispunjavati želje SNSD-a i HDZ-a, dodatno budi sumnju da nije isključena mogućnost da je mobilizacija zla posljedica nesposobnosti ili sumnjivih namjera diplomatija u BiH.

A i to smo gledali devedesetih, dok je legalno vodstvo Bosne i Hercegovine pokušavalo sačuvati mir, u Sarajevo su slijetale diplomate iz Evrope i kojekuda, i davali vjetar u jedra Karadžićevim politikama u srpskoj republici Bosni i Hercegovini.

Paralela o paralelizmu tada i danas stvara jezu o mogućem ishodu. Jer, Karadžić je 17. oktobra 1991. godine u Skupštini SR BiH rekao da će “muslimani nestati”, a sedam dana poslije sa partijskim drugovima kreirao skupštinu srpskog naroda i de facto krenuo sa secesijom. Istovremeno su nas iz Evropske zajednice ubjeđivali da mirnim putem trebamo riješiti unutrašnja pitanja.

Kao što nas danas ubjeđuju u isto dok parlament, koji je nasljednik one skupštine srpskog naroda, u kontinuitetu podriva ustavni poredak i državnost Bosne i Hercegovine. A neki novi Karadžić u liku i nedjelu Milorada Dodika poručuje kako s Bošnjacima živjeti ne može i kako je vrijeme za odvajanje entiteta Rs nastalo ostvarenjem Karadžićevih prijetnji muslimanima.

Današnje zasjedanje NSRs, večerašnji miting srpstva u Banjaluci i majski vaskršnji sabor bez dileme se mogu posmatrati kao uvertira u reprizu pokušaja iz 1992. godine.

I neko bi to morao objasniti sarajevskoj ćorak-diplomatiji, ali im prethodno skinuti ružičaste naočale kroz koje posmatraju Dodikovu politiku. Jer, teško je očekivati da Nermin Nikšić, Elmedin Konaković koji lobira za Dodika i Forto koji Amerikom hodi u jumbo jet patikama mogu razumjeti put kojim se kreće srpska politika u Bosni i Hercegovini.

Haos koji godinama živimo u postdejtonskom miru je sve teže podnošljiv, ali ipak podnošljiv. Međutim, ukoliko zbog neodgovornosti nespremno dočekamo konkretizaciju tog haosa, priliku za popravni nećemo imati. Prvenstveno jer su se okolnosti iz devedesetih uveliko promijenile.

Srbija danas nije ona Srbija Miloševića. Srbija je danas prihvatljivi regionalni lider, a to što se naoružava ubitačnim ofanzivnim naoružanjem mora biti jasan signal odgovornim ljudima u Bosni i Hercegovini da je to oružje namijenjeno građanima ove države.

S druge strane, ni unutrašnje okolnosti nisu iste. Sljedbenici Karadžićeve politike i Mladićeve strategije danas imaju legalne institucije kroz koje provode otvorenu disoluciju od Bosne i Hercegovine. Sve više takvo stanje prihvataju i inostrani ambasadori, zbog čega je Dodik postao dobrodošao partner, uprkos politikama i zločinačkim stavovima.

Nesumnjivo je da strujanje mračnih geopolitičkih vjetrova, regionalni tokovi u kojima jačaju hegemonističke pretenzije i unutrašnji haos ukazuju da Bosna i Hercegovina ulazi u period tamnih oblaka iz kojih visi mač nad njenom sudbinom.

(NAP)

Od aprilskog ustavnog paketa do aprilske suspenzije ustava: Svi preokreti politike SAD-a prema BiH

Obnovljena aktivna uloga strateške politike Sjedinjenih Američkih Država prema BiH, nakon preuzimanja administracije predsjednika Josepha Bidena 2021. godine je dočekana u BiH javnosti, pogotovo sarajevskoj političkoj javnosti, s velikim očekivanjima u smjeru stabilizacije političke situacije u BiH koja je u dobroj mjeri već institucionalno urušena koordiniranim djelovanjem separatističkih politika SNSD-a i HDZ-a BiH. Još od vremena nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine, SAD su bitno povukle svoje aktivno diplomatsko djelovanje u BiH i prepustile buduće političke procese u BiH predstavnicima Europske Unije. Povlačenjem angažmana SAD-a u korist EU diplomatije je vrlo brzo rezultiralo i krahom međunarodnog autoriteta i integracijskog djelovanja u BiH, nakon što je Miroslav Lajčak u poziciji Visokog predstavnika za BiH 2007. godine udovoljio ucjenama tadašnjih predstavnika iz Republike Srpske, predvođenim SNSD-om i Miloradom Dodikom da povuče odluku prema kojoj su BiH institucije efektivno mogle da nastave da funkcionišu i bez predstavnika Republike Srpske u slučaju pokušaja disolucije BiH institucija kroz nedolazak predstavnika Republike Srpske. Nakon te prve značajne postdejtonske pobjede vlasti Republike Srpske, nizali su se novi uspjesi.

Predstavnici EU su nedostatak političke volje da nametnu integracijsku politiku vlastima Republike Srpske maskirali politikom „kompromisa“, prema kojoj se tražilo od političkih partija u Sarajevu da udovolje novim i rastućim zahtjevima predstavnika Republike Srpske. Primijetivši slabost pozicije EU politike u BiH, HDZ BiH je preuzela politički modus vladajućeg SNSD-a ulaskom u politički savez koji su podupirale i nove desne vlasti u Srbiji i Hrvatskoj. Cilj je bio jasan, da se preuzme kontrola nad postojećim državnim institucijama BiH kako bi se oslabile i urušile. Predstavnici EU su imali samo jednu crvenu liniju, a to je da BiH ostane formalno u svojim međunarodnim granicama. Međutim, za EU nije bilo problematično da u tim granicama de facto vladaju, ne samo lokalne separatističke politike SNSD-a i HDZ-a, već i susjedne države Republika Srbija i Republika Hrvatska kao patroni SNSD-a i HDZ-a BiH. Politika Njemačke u eri kancelarke Angele Merkel je evidentno podupirala politiku podjele interesnih sfera u BiH između Srbije i Hrvatske upravo kao novog modela stabilizacije BiH, čak ignorišući političke stranke iz Sarajeva koje predstavljaju preko 50% glasačkog tijela BiH kao odlučujući faktor. Predstavnici EU u BiH su djelovali u skladu s politikom Njemačke, na način da kroz domaće predstavnike u vlasti, Srbija i Hrvatska de facto preuzmu vladavinu nad BiH institucijama uz posredništvo EU diplomatije kako bi se BiH, prema njihovom viđenju, trajno stabilizirala. Političkim partijama smještenim u Sarajevu je ponuđena samo formalna predstava države BiH kroz opstanak njenih međunarodno priznatih granica.

Rusko-evropski detant u BiH

EU plan za BiH o podjeli de facto sfera uticaja između Srbije i Hrvatske, međutim, nije namirio apetite SNSD-a i HDZ-a BiH, koji su vidjeli takvu EU politiku samo kao sredstvo za formalnu disoluciju BIH kao države, smatrajući da se EU politika može i dalje usmjeriti u krajnji korak mirne disolucije BiH, najprije kroz kontakte s desno orijentisanim partijama unutar EU, s kojima je vladajuća HDZ u Republici Hrvatskoj imala dobre veze, kao i vladajuća SNS u Srbiji. Osim desničarskih partija unutar EU, predstavnici Hrvatske i Srbije su uživali i podršku vladajučeg njemačkog CDU-a, s Angelom Merkel na čelu, kao i Renesanse na čelu s Emanuelom Macronom, koji su formalno podržavali opstanak BiH unutar svojih međunarodno priznatih granica u kojima bi stvarni uticaj bio podijeljen između službenog Beograda i Zagreba. Ako je takav model vladavine u BiH i bio prihvatljiv u Hrvatskoj i njenoj ekspozituri HDZ BiH, Srbija i predstavnici Republike Srpske su otišli korak dalje i intenzivirali svoje kontakte s Ruskom Federacijom kako bi pojačali svoj pritisak i uticaj nad EU politikom, koja je tada uvelike imala bliske ekonomske i energetske veze sa Ruskom Federacijom. Međutim, prodor uticaja Ruske Federacije na politički prostor Bosne i Hercegovine kroz djelovanje SNSD-a ne bi bio moguć bez diplomatskog povlačenja administracije SAD-a, kao i prethodno navedenog štetnog inicijalnog djelovanja predstavnika EU u BiH. U ovom vremenu su probosanske partije iz Sarajeva dezorijentisano i bezuslovno pratile politiku EU prema BiH, čak i kada je to bilo na očiglednu štetu BiH institucija. Najbolji primjer je uspostavljanje mehanizma koordinacije za EU integracije koji su modelirali predstavnici EU u BiH i koji je direktno derogirao ustavni primat BiH države u vanjskim odnosima i dodatno uveo entitetske i kantonalne predstavnike u sistem odlučivanja na vanjskom planu u odnosima s EU. U tom periodu su političke partije u Sarajevu podlegle i pritiscima predstavnika EU da se pristane na uvođenje zakona o prebivalištu, prema kojem povratnička populacija i dijaspora gube dotadašnji uticaj u institucijama entiteta Republika Srpska, što je rezultiralo i preuzimanjem lokalne vlasti u Općini Srebrenica od strane SNSD-a i partija iz Banja Luke, prvi put nakon implementacije Dejtonskog mirovnog sporazuma. Istovremeno je SNSD u Republici Srpskoj, koristeći ruski uticaj u EU, pokušavao da dobije što više koncesija od predstavnika EU u BiH. U takvom ambijentu 2019. godine, novi predstavnik EU u BiH, Johann Sattler, je odabran upravo zbog svog iskustva u radu s ruskim predstavnicima tokom svoje dugogodišnje službe u Moskvi kroz nominaciju tadašnje ministrice vanjskih poslova Austrije, Karin Kneissil, koja je održavala blisku saradnju s ruskim režimom i ugostila predsjednika Ruske Federacije, Vladimira Putina, na svoje vjenčanje, a danas živi u Moskvi i nakon invazije Rusije na Ukrajinu.

Pružanje i odbijanje ruke

Dio sarajevske političke scene koju predstavljaju SDA i DF je bojkotom sastanka s ministrom vanjskih poslova Ruske Federacije, Sergejom Lavrovom 2020. godine, od strane članova Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića i Željka Komšića, pokušao otvoreno suprostaviti djelovanju Ruske Federacije u BiH u nadi da će upozoriti predstavnike SAD-a i EU u BiH da je za službeno Sarajevo ruski uticaj neprihvatljiv i direktna prijetnja opstanku BiH kao države. BiH je u tom periodu bila žrtva globalne saradnje Merkelove vladajuće CDU u Njemačkoj s Ruskom Federacijom u sferi energetike dok se predsjednik Francuske, Emmanuel Macron nadao savezu s Ruskom Federacijom i stvaranju zajedničkog fronta protiv Kine i Turske, što se odrazilo i na politiku saradnje između predstavnika EU i Rusije u BiH. Uprkos otvorenom otporu prema uticaju Rusije od strane vladajućih SDA i DF-a ispred službenog Sarajeva, predstavnici EU su i dalje usmjeravali svoje djelovanje i pritisak prema sarajevskoj političkoj sceni u poziciji i opoziciji, tražeći od njih ustupke prema zahtjevima SNSD-a i HDZ-a BiH štetnim za suverenitet BiH.

Hibridna odbrana

U takvim okolnostima je najveća politička partija iz Sarajeva, SDA, sve više uspostavljala veze s vladajućom AK partijom u Republici Turskoj u nadi da bi kroz saradnju s Erdoganom i službenom Ankarom mogla uticati i balansirati interese službenog Sarajeva u kontekstu saradnje predstavnika EU u BiH s predstavnicima ruskog uticaja, poput SNSD-a. Međutim, ovakav razvoj nije dočekan pozitivno od strane EU diplomatije u BiH koja nije željela prodor uticaja Turske kroz SDA. Odnos predstavnika EU je postajao sve agresivniji pod rukovodstvom Johanna Sattlera, posebno zbog rastuće EU desnice voljne da unaprijedi saradnju s Ruskom Federacijom. U takvoj političkoj atmosferi dolazi do otvorene saradnje SNSD-a, kao instrumenta ruskog uticaja i HDZ-a BiH koji je održavao bliske veze s EU desnicom. Navedeni politički savez je podržan i od službenog Beograda i Zagreba koji su imali odlučujući uticaj i na SNSD i na HDZ BiH. EU je također prećutno podržavala navedeni savez kroz, apsurdno, ali i indikativno negiranje postojanja ruskog uticaja u BiH od strane sadašnjeg predstavnika EU delegacije u BiH Johana Sattlera u martu 2021. godine. Rezon iza takvog ponašanja predstavnika EU u BiH jeste da BiH može da predstavlja neutralan teritorij između EU i Rusije ukoliko i jedna i druga strana imaju posredni veto nad odlukama BiH institucija i kao dio globalnih napora EU zemalja da se s Rusijom uspostavi ravnoteža, ako ne i saradnja na Evropskom i globalnom planu.

Stara očekivanja u sukobu s novim realnostima

Tokom navedenog perioda, SAD su pasivno podržavale nastojanja EU predstavnika da s Rusijom nađu modus vivendi u BiH. Međutim, ovakva dinamika između SAD-a i EU predstavnika u BiH se vrlo brzo mijenja nakon invazije Rusije na Ukrajinu. SAD prvi put nakon pada Aprilskog paketa 2006. godine preuzimaju aktivnu i vodeću ulogu u BiH. Percepcija novog aktivnog angažmana SAD-a u BiH od strane političkih partija u Sarajevu se zasnivala na motivaciji SAD-a da suzbije uticaj Ruske Federacije u BiH koji je kroz odobravanje predstavnika EU u BiH našao svoj put kroz predstavnike vlasti Republike Srpske, odnosno vodeći SNSD. Međutim, realnost je bila bitno drugačija, barem u inicijalnom periodu, gdje se fokus politike SAD-a uglavnom oslanjao na uklanjanje slabijeg, ali potencijalno značajnog uticaja Turske u BiH kroz djelovanje SDA, dok su istovremeno vidjele invaziju Rusije na Ukrajinu kao priliku da u regionu Zapadnog Balkana trajno politički pridobiju predstavnike službenog Beograda i njihovih satelita u BiH i Crnoj Gori. Međutim, vitalnost Rusije i njenog uticaja u regionu je inicijalno potpuno potcijenjena od strane SAD-a zbog pogrešne kalkulacije da je Ruska Federacija napravila ključnu stratešku grešku invazijom na Ukrajinu. Vojni potencijal Ruske Federacije se smatrao preuranjeno uništenim zbog početnih neuspjeha u Ukrajini i očekivalo se da će ekonomske sankcije SAD-a dovesti do naglog pada ekonomije, ako ne i pada samog režima u Rusiji. EU je u međuvremenu i dalje pokušavala da sačuva energetski i sigurnosni odnos s Rusijom u nadi da će početni neuspjesi Rusije i ekonomske sankcije privesti invaziju Ukrajine kraju kako bi se sa što manje štete nastavili dotadašnje međusobne veze. Ipak, fleksibilnost ekonomije i vojno-industrijskog kapaciteta održava Rusku Federaciju uprkos ekonomskom i vojnom pritisku SAD-a i njenih NATO saveznika.

Kurti na vrijeme stiže na Kosovo

Napori SAD-a da pridobiju Srbiju koristeći trenutnu slabost Ruske Federacije su bili osujećeni odbijanjem predsjednika Srbije, Aleksandra Vučića da nedvosmisleno odbaci uticaj predstavnika Ruske Federacije i pridruži se zapadnoj koaliciji koju predvodi SAD protiv Ruske Federacije. Uprkos ličnim i otvorenim naporima i samog ambasadora SAD-a u Srbiji, Christophera Hilla, pomaka u odbacivanju Ruske Federacije kao patrona režimu u Beograda nije bilo. Pokušaji ambasadora Christophera Hilla u Srbiji su potpuno osujećeni kontinuiranim održavanjem bliskih veza predsjednika Vučića s predstavnicima Ruske Federacije, uprkos određenim manevrima službenog Beograda da se takav odnos barem dijelom prikrije ili umanji. Službeni Beograd je čak vidio priliku da dobije koncesije od SAD-a prema Kosovu pokrenuvši agresivnu kampanju uspostavljanja de facto kontrole Srbije nad sjevernim dijelom Kosova uz podršku predstavnika State departmenta kroz uspostavu Zajednice srpskih opština. U takvim okolnostima je odnos između Kosova i SAD-a prvi put trpio, što je dovelo i do bizarnog sankcionisanja premijera Kosova, Albina Kurtija od strane State departmenta jer nije bio kooperativan s politikom pridobijanja Srbije kroz koncesije na teritoriji sjevernog dijela Kosova. Albin Kurti je uporno upozoravao na iluzornost napora predstavnika SAD-a da pridobiju Srbiju i njene satelite u zapadnu orbitu zbog trajnih političkih i kulturnih veza s Ruskom Federacijom. Albin Kurti, suočen s politikom pridobijanja Srbije na račun Kosova, je bio primoran da preduhitri svoje zapadne partnere i unilateralno preuzme vlast na sjeveru Kosova kako Srbija ne bi dobila željenu de facto kontrolu. Albin Kurti je vidio što neiskusni predstavnici SAD-a nisu mogli vidjeti i to ga je koštalo sankcija od strane i SAD-a i EU. Ipak, pravovremenim djelovanjem, Kurti je spasio Kosovo od trajnih posljedica privremene pogrešne i naivne politike SAD-a prema Srbiji.

Teksaški rulet, stavi sve na crveno

Analogna politika pridobijanja dotadašnjih saradnika predstavnika Ruske Federacije i uticaja se primijenila i od strane ambasadora SAD-a u BiH, Michaela Murphyja, prema predstavnicima Republike Srpske u BiH, odnosno prema predsjedniku SNSD-a, Miloradu Dodiku. Zbog navedene politike, Milorad Dodik i njegov SNSD su bili predstavljeni kao novi budući partner s promijenjenom politikom. Predstavnici SAD-a u BiH su čak i aktivno kroz otvoreni uticaj na određene političke stranke iz Sarajeva poput SDP-a, NiP-a i NS-a iza kulisa tražili i da se Dodik održi kao ključni faktor odlučivanja u BiH, kako bi se dokazao benefit prelaska iz ruskog u zapadni blok predvođen SAD-om. Međutim, takve nade i očekivanja su bila jednostrana, ako ne i iluzorna. Aktivna podrška predstavnika SAD-a i EU glavnom političaru Republike Srpske, Miloradu Dodiku, da uđe u državnu vlast s pravom veta nad institucijama BiH također nije dalo predviđeni rezultat pridobijanja ni Republike Srpske, niti susjednog patrona Republike Srbije. Procjena State departmenta da će zbog očekivanog kraha Ruske Federacije kao ekonomskog i vojnog faktora Aleksandar Vučić i Milorad Dodik prekinuti kontakte s predstavnicima Ruske Federacije, se pokazala potpuno pogrešnom, ako ne iluzornom. BiH, Kosovo i Crna Gora bi platili trajni politički ceh da su se napori i predviđanja State departmenta ostvarili.

 

Turska strateška dubina/autonomija

Dok se strategija SAD-a oslanjala na pridobijanje predstavnika Republike Srpske u BiH i Republike Srbije u regionu, istovremeno se nastavila agresivna politika prema potencijalnom uticaju Turske, kako u širem regionu Bliskog istoka i Mediterana, tako i u BiH. Politika SAD-a u BiH je djelovala u skladu i s njenom globalnom politikom prema Turskoj za vrijeme administracije Baraka Obame, posebno u suzbijanju političkog uticaja Turske u Egiptu svrgavanjem demokratski izabranog Mohameda Morsija od strane Egipatske vojske izdašno finansirane od strane SAD-a ili tiha prvobitna podrška administracije SAD vojnom puču protiv vladavine AKP u Turskoj 2016. godine. Ipak, odnos SAD-a prema Turskoj pod administracijom Donalda Trumpa dovodi do uspostavljanja kordijalnih odnosa s Turskom. Međutim, dolazak administracije Josepha Bidena će vratiti politiku njegovog prethodnika Baraka Obame suzbijanja uticaja Turske gdje god je moguće. Nastavak politike iz vremena Obamine administracije se mogla pročitati i kroz promociju Dereka Cholleta u State departmentu koji je dugogodišnji favorit grčkog i armenskog lobija u SAD-u poznat po svojim antiturskim stavovima. Politika State departmenta globalno se veoma agresivno fokusirala i na promjenu političke paradigme i u samoj Republici Turskoj kako bi vratila potpuni uticaj nad vanjskom politikom te zemlje, nakon iskazane strateške autonomije koju je AKP predvodila po uzoru na Francusku vanjsku politiku. Međutim, za razliku od strateške autonomije Francuske, SAD se nisu mogle pomiriti s gubitkom potpunog uticaja nad vanjskom politikom Turske. Politika SAD-a je aktivno pokušavala da disciplinira Tursku kroz embargo na izvoz oružja, od Patriot sistema protuzračne odbrane, do F-35 borbenih aviona. Međutim, to se nije desilo i svi pokušaji State departmenta da discipliniraju Tursku i vrate političku paradigmu na period prije dolaska AKP-a na vlast nisu imali efekta.

Vladavine manjine

Iako u BiH uticaj Turske nije bio ključan faktor, ipak je za SAD predstavljao potencijal kroz bliske odnose između najveće političke partije u BiH, SDA i vladajuće AK partije u Turskoj. Predsjedništvo BiH bez uticaja Hrvatske koja je istovremeno članica i EU i NATO saveza, je za SAD predstavljalo prvorazredni problem u vidu suzbijanja potencijalnog Turskog uticaja nad tom bitnom institucijom. State department pod novom administracijom je smatrao da je od najviše važnosti osigurati susjednoj Hrvatskoj veto u Predsjedništvu BiH i suzbiti SDA kao politički faktor u BiH, što je podrazumijevalo i izmjenu samog Dejtonskog mirovnog sporazuma sadržanom u Aneksu 10, odnosno Ustava BiH. Predstavnici SAD-a u BiH nisu gubili mnogo vremena pokušajem da reformom Ustava BiH pred izbore 2022. godine trajno osiguraju de facto predstavnika Hrvatske u Predsjedništvo BiH kroz elektorski inžinjering koji bi favorizirao HDZ BiH, koji sam nije imao birački kapacitet da trajno osigura poziciju u Predsjedništvu BiH. Odbijanjem SDA i građanskih stranaka u BiH da se prijedlog SAD-a i EU, predvođen Matthew Palmerom i Angelinom Eichorst u Neumu 2022. godine provede u djelo, dolazi do direktnog uplitanja i u sami izborni proces i sastavljanja vlasti nakon izbora 2022. godine, gdje SAD odobravaju OHR-u da uvede izborne promjene koje će uvođenjem efektivne vladavine manjine kroz klub Hrvata Doma Naroda Federacije BiH efektivno predati susjednoj Hrvatskoj de facto veto nad Federacijom BiH. Predsjedništvo BiH je ostalo jedino otvoreno pitanje za SAD zbog potrebe promjene Ustava BiH, gdje OHR nije mogao intervenisati. Međutim, pobjeda kandidata opozicionih partija u Sarajevu na mjesto, koje je prethodno držala SDA, je barem privremeno za SAD uklonila bilo kakvu bojazan od uticaja Turske u BiH.

Manevar zvani Ludi Ivan

Međutim, uprkos svim naporima, iznenada se diplomatska oluja odstranjivanja potencijalnog uticaja Turske u BiH od strane SAD u BiH naglo privodi kraju. Već vidimo ubrzani zaokret politike SAD-a prema Turskoj globalno, ali još važnije prema saradnicima Ruske Federacije poput SNSD-a. Kako je rat u Ukrajini eksponirao određene slabosti zapada i iznenađujuće vitalnosti Ruske Federacije, SAD su konačno uvidjele Rusiju kao stvarnu prijetnju svojim interesima. Nikakav krah ekonomije, vosjke ili režima u Rusiji više nije realna prognoza. Rusija je ponovo postala prvorazredni problem za interese SAD-a na evropskom kontinentu, ne samo zbog dokazane ekonomske fleksibilnosti i industrijske moći Ruske Federacije, već i zbog čvrstog saveza Rusije s Kinom. U takvim okolnostima SAD nemaju više prostora da rizikuju odnose s Turskom, članicom NATO saveza, koja poput Francuske preferira stratešku autonomiju, odnosno tranzakcijski odnos. SAD je u novim okolnostima ubrzo shvatila da bi nastavkom svoje agresivne politike prema Turskoj moglo doći do preusmjerenja Turske iz pozicije strateške autonomije u potencijalnog direktnog saveznika Rusije i Kine, što bi za SAD predstavljalo potpunu geopolitičku katastrofu. Vidno je da su SAD odlučile da se nova Turska strateška autonomija mora prihvatiti, jer je bolja od alternative. SAD su barem privremeno promijenile svoj dugogodišnji suprotstavljeni odnos prema Turskoj, što se već počelo odražavati i na BiH i samim tim dolaze i nešto blaži tonovi u BiH i prema SDA od strane predstavnika SAD-a u BiH.

Povratak na austrougarsku strategiju

Politika SAD-a u BiH je zapravo pred istom dilemom u kojoj je nedavno bila i politika SAD-a prema Turskoj. Na pitanje da li su SAD spremne na trajni gubitak Turske u okolnostima gdje je Rusija dokazala da izolacija od strane zapada više nije moguća, SAD su jasno odgovorile, nisu spremne na takav rizik. Istovjetno, politika State departmenta u BiH također neće rizikovati da dalje naruši odnose sa SDA kao najveće političke partije koja svoje glasačko tijelo crpi u najbrojnijem bošnjačkom narodu. Pokušaj da Hrvatska kroz HDZ BiH s minornim glasačkim tijelom, kroz mehanizme vladavine manjine, zajedno s proruskim SNSD-om i Srbijom kontrolišu BiH, je propala politika zbog tvrdog i trajnog uticaja Ruske Federacije nad SNSD-om i nad susjednom Srbijom. Kako bi suzbili uticaj Rusije u BiH, SAD i EU će morati naći načina da promovišu interese probosanske i građanske opciju u BiH. Samo u takvoj konstelaciji odnosa može doći do efektivne izolacije SNSD-a i uticaja Rusije u BiH od strane SAD-a u BiH po uzoru na nekadašnju austrougarsku administraciju koja je upravo u Bošnjacima vidjela ključnog saveznika u BiH protiv uticaja susjedne Srbije i Rusije na Balkanu. Nužnu štetu upravo takvog odnosa mora podnijeti susjedna Hrvatska vlada i njena BiH ekspozitura HDZ BiH zajedno sa pokušajima indirektne vladavine nad većinom stanovništva BiH. Takav ishod bi bio i logičan, jer je teško za očekivati da bi HDZ BiH, s biračkim tijelom koji predstavlja manje od 10% populacije BiH, mogao efektivno i kroz instrumente vladavine manjine dugoročno kontrolisati procese na nivou BiH i Federacije BiH s većinskim i dominantnim bošnjačkim stanovništvom, posebno bez dosadašnje pomoći SNSD-a koji je konačno odstranjen od SAD-a kao budući partner. Bilo kakva kontrola institucija BiH od strane HDZ-a BIH i SNSD-a bi nužno jačala uticaj Rusije u BiH na štetu interesa SAD-a. Nadati se da su predstavnici SAD-a u Sarajevu i u Washingtonu trajno uvidjeli da buduća stabilnost BiH ne leži u dosadašnjoj politici uspostavljanja hegemonije Hrvatske i Srbije u BiH, već na poštivanju političke uloge najvećeg naroda u BiH i građanske opcije kao temelj budućnosti i stabilnosti BiH u savezništvu sa SAD-om.

 

Ni dan poslije marginalcima ‘nije svanulo’: Obesmišljavanje potrebnog ‘svebosanskog’ sabora po željama Beograda i Zagreba!

Kažu da je prespavana noć pametnija, tačnije hladna glava bolje misli. Takvo je pravilo ustaljeno u narodu. Ali, evo noć poslije skupa nekih Bošnjaka (mahom s niskim procentom osvojenih glasova na izborima) organizatorima ‘nije svanulo’.

Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde koji jutros na društvenim mrežama pokušava objasniti da je očito ‘problem kad se Bošnjaci politički okupe da definišu prave prioritete svog naroda’.

“Da pokrenu struku da se bavi identitetskim pitanjima, da zaštite svoj jezik, svoju tradiciju, kulturu, historiju. Da se organizuju i zajedno definišu strateške pravce djelovanja, da označe i crvene linije i da to rade kontinuirano i zajedno”, istakao je Konaković.

Kasno Marko na Kosovo stiže, jer naprimjer struka, a ni akademska zajednica nisu ni pozvani!

A, Konaković koji je ujedno i ministar vanjskih poslova o svim ovim pitanjima morao je misliti ranije, prilikom formiranja vlasti s HDZ i SNSD kada je obespravio Bošnjake, kada mu je bilo prihvatljivo da se suspenzijom Ustava FBiH instalira Nermin Nikšić za premijera Federacije. Nikšić je sjeo na bošnjačku poziciju, ali na jučerašnji skup nije ni pozvan, jer je u SDP-u, pa je normalno da mu je neprihvatljivo okupljanje Bošnjaka iako je zauzeo bošnjačku poziciju!? S druge strane poziv Rasimu Ljajiću je otišao. On nije prihvatio poziv ističući da on jeste Bošnjak, ali i predstavnik svih građana.

Niz je promašaja u vezi s jučerašnjim okupljanjem, gdje se naprimjer nije spomenula dijaspora koja ima pet puta više onih koji se deklarišu kao Bošnjaci nego u zemljama iz koje su došli lideri, sa podjednako jakim bošnjačkim identitetom i političkom vizijom koja nadilazi skup!

O kakvom se okupljanju govori i šta je krajnji cilj pokazat će vrijeme. No, za sada sve liči upravo na samo obesmišljavanje tako prijeko potrebnog okrupnjavanja bošnjačko-bosanskog korpusa. Ko će nakon ovakvog debakla krenuti u novu priču organiziranja sabora ili definianja crvenih linija kada su one sve obesmišljene do te mjere da racio staje, a emocije prevladaju do te mjere da više ništa nema smisla. Ništa, osim sačuvati fotelje do kojih su se domogli poništavajući izbornu volju Bošnjaka!

Zato najviše čudi pojavljivanje čak četiri predstavnika Narodnog evropskog saveza (NES) na čelu sa predsjednikom Nerminom Ogreševićem, koji je radi države BiH, principa i političke mudrosti odbio i pozicije i vlast i kazao ‘trojci’ NE, jer je uvidio da savez sa SNSD-om i HDZ-om ne može donijeti ništa dobro državi BiH bez jasno postavljenih crvenih linija koje prije svega su značile jačanje institucija BiH. Ta mudrost je ispravila. Nisu više bitni razlozi, je li to zbog odnosa SDA prema NES-u u Krajini, ili je želja za osvetom prevladala razum, jednostavno bilo je politički pogubno odazvati se Konakoviću i hraniti njegov ego u kojem smatra da može biti lider Bošnjaka.

Jer, samo institucionalno možemo pobijediti snage koje BiH drže u dubokoj ustavnoj krizi. A, neki skup u nekom hotelu, haman guvnu kako reče prof. Senadin Lavić ne može donijeti prosperitet.

A, upravo Konaković te institucije je dao u ruke Dodika i Čovića. Čak je spreman podržati i Izborni zakon BiH po željama HDZ-a godinama ponavljajući ‘da nije fer da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnika’.

Danas kaže da je Bosanac i Hercegovac i ponosni Bošnjak. To bi moralo značiti da je bliži građanskom uređenju BiH, ali uvijek doda ono ali…

Zato je sve u vezi jučer pogrešno. Formiranje “Svebosanskog sabora” razumljiv je i prijeko potreban, ali…i ovdje ima veliko ALI.

Okupljanje “Svebosanskog sabora” nije nova ideja, za njim je davno postojala potreba, ali se nije našao neko ko bi imao snage i volje da verbalizaciju pretvori u praktičnu akciju. Pokušala je to Akademija nauka i umjetnosti BiH, u tome ih spriječio Ivo Komšić stajući na stranu Christiana Schmidta i sadašnjih dužnosnika, koji organiziraju besmislene skupove nikakvih kapaciteta.

Zato možemo sumnjati da su strane službe i osmislile ovakav skup, jer čim je Aleksandar Vučić podržao okupljanje, dva i dva nije teško bilo sabrati. Negatori civilizacijskih vrijednosti su čak spremni i na vlastitu žrtvu za rad pretpostavljenog cilja. Pa je Vučić bio spreman i finansirati skup!? Srpski svet u BiH nije ništa drugo nego pokušaj markiranja teritorija etničke odrednice srpskog prostora, a na tom putu neophodna je i pomoć Bošnjaka. Tako bi se BiH uvela u koncept sastavljene države, a što je tek prelaznica prema ostvarenju nezavisne države Republike srpske u konceptu saveza srpskih zemalja kao konačnog cilja ‘srpskog sveta’.

Cilj je zamalo ostvaren. Sreća je jer je bilo dovoljno mudrih glava da shvate da samo onda kada politiku u Sarajevu pretvore u etničku, a naročito nakon što je i Bakir Izetbegović počeo pričati o građanskoj BiH, imaju šansu podijeliti BiH na tri dijela.

Zato je neophodno proniknuti u pitanje jesu li organizatori i akteri, svjesni propasti skupa, zapravo išli da ubiju pokušaj građanskog uređenja BiH za interesa Beograda i Zagreba. Jer svi skupa su politički marginalci, naročito oni koji su u svojim državama manjine.

A marginalci znaju da bez rada za neke veće sile neće politički dugo živjeti…

(NAP)

Dva Denisa i jedan Jens: Kako su bh. zvaničnici osramotili državu

Krajem maja 2022. godine bio sam u Briselu na sastanku generalnog sekretara NATO saveza Jensa Stoltenberga i tadašnjeg predsjedavajućeg Predsjedništva BiH Šefika Džaferovića (kao njegov savjetnik). Neću prepričavati sadržaj razgovora. Mogu reći samo da se radi o jednom od najsadržajnijih sastanaka, kojem sam nazočio tokom četiri godine provedene u Predsjedništvu.

Stoltenberg nije trošio vrijeme nižući opća mjesta o odnosu NATO-a i BiH, već je govorio o konkretnim aspektima tog odnosa, ulazeći čak u detalje. Razumije se, njegova minucioznost je zapravo samo odražavala vrijedni rad njegovog tima, koji mu je napravio dobru pripremu sastanka. Moj dojam je bio da je glavnu ulogu u tom pogledu, uz NATO štab u Sarajevu, odigrao Javier Colomina, Stoltenbergov saradnik koji je desetak dana prije našeg odlaska u Brisel boravio u Sarajevu i upoznao se sa stanjem „na terenu“.

Nakon sastanka, prošetali smo kroz impozantnu aulu zgrade NATO-a. Kao što je i običaj, u takvim pauzama između dvije ozbiljne aktivnosti, razgovor je tekao u manje tmurnim tonovima. Uz ostalo, sjećam se da je Stoltenberg govorio o tome kako je 60-ih godina prošlog stoljeća prvi put boravio u Sarajevu. (Njegov otac je tada radio kao diplomata u Norveškoj ambasadi u Jugoslaviji.) Generalnom sekretaru NATO-u, koji je tada još uvijek bio dječak, u posebnom sjećanju je ostala jedna od sarajevskih slastičarni. Mislim da se radi o „Egiptu“, ali nisam siguran.

Nakon šetnje, održana je pres-konferencija, na kojoj je Stoltenberg kazao da NATO ostaje posvećen „euroatlantskim aspiracijama BiH“, itd. Uz ustaljene talking points, Stoltenberg je najavio i paket podrške odbrambenih kapacitetima BiH. (Kasnije je objelodanjeno da se radi o transferu 54 miliona eura, od čega je najveći dio usmjeren ka Bataljonskoj grupi lake pješadije, koja broji 840 bh. vojnika.) Stoltenberg je dodao i da će NATO štab u Sarajevu zaposliti novo osoblje, te da će mu biti povećan i budžet.

Da ne bude zabune, ništa od ovog ne smatram rezultatom naše posjete, već reakcijom NATO-a nakon dužeg procesa procjene situacije u BiH, uključujući i ranije razgovore sa našim kabinetom.

Džaferović je na presu, govoreći o strateškom opredjeljenju BiH, kazao isto što i Stoltenberg: da je Bosna i Hercegovina država aspirant („onaj koji teži nečemu; kandidat“), te je podsjetio na zakone i odluke institucija BiH, kojima je članstvo u NATO savezu definisano kao cilj BiH. Na pitanja novinara o porukama o „mirnom otcjepljenju RS-a“, Džaferović je odgovorio da „ne može biti nikakvog, a posebno ne mirnog otcjepljenja“.

Na pitanje novinara – da li je svjestan tenzija u BiH, Stoltenberg je kazao da je NATO svjestan zapaljive retorike u BiH, naročito one koja dolaze iz Republike Srpske, i da u vezi s time daje praktičnu podršku Oružanim snagama BiH, kroz spomenuti paket.

Ne treba zaboraviti da je sve ovo izrečeno u kontekstu agresije na Ukrajinu, odnosno činjenice da su napadnutom Kijevu države članice NATO-a priskočile u pomoć, šaljući oružje i drugu vrstu pomoći.

Imajući u vidu navedeno, vlasti Republike Srpske su imale dovoljno razloga da iz Stoltenbergove poruke izvuku zaključak da bi, u slučaju konflikta u BiH, NATO mogao na sličan način podržati centralne vlasti u Sarajevu. Već ta mogućnost značajna je kao mehanizam za odvraćanje vlasti RS-a od secesionističkih težnji. „Cilj nam je prevenirati novu nestabilnost, novi rat“, kazao je Stoltenberg.

Sve ovo govorim da bih ilustrirao dvije norme u diplomatskoj komunikaciji Alijanse. Prvo, sve što NATO namjerava da radi u Bosni i Hercegovini – saopćit će sam NATO. Drugo, na pres-konferencijama bh. zvaničnika sa generalnim sekretarom NATO-a iznose se usaglašeni stavovi, naročito kada se radi o strateškim temama, kao što je status BiH na NATO putu. Jer svako javno neslaganje po tim pitanjima, između bh. zvaničnika i generalnog sekretara NATO-a na zajedničkoj presici, može biti samo simptom zabrinjavajuće kolizije, jer BiH i NATO ne spadaju u isti red veličina.

U proteklih nekoliko dana, desila su se ozbiljna odstupanja od navedenih normi.

Na nedavno održanoj pres-konferenciji, u sjedištu NATO-a, sa Stoltenbergom, aktuelni predsjedavajući Predsjedništva BiH Denis Bećirović je kazao nešto što je značajno odudaralo od talking pointsa prvog čovjeka Alijanse. „Želim da napomenem da su ispunjeni svi formalni uslovi da se Bosni i Hercegovini uputi poziv za članstvo u NATO-u“, kazao je Bećirović.

Odgovarajući na novinarsko pitanje („Da li će se BiH pridružiti NATO-u?“), koje je očigledno potaknuto navedenom ocjenom, Stoltenberg je demantirao aktuelnog predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Učinio je to, naravno, neizravno, ali prilično jasno. Kazao da je su pred Bosnom i Hercegovinom – dva uslova. Prvi je da BiH provede potrebne reforme, kojima se jačaju institucije. Drugi uslov je da članstvo u NATO žele „narod BiH i vlasti u BiH“. Dakle, formalni i politički uslov.

Za razliku od Bećirovića, koji je težište prebacio na NATO, kazavši da očekuje da Alijansa našoj zemlji uputi poziv za članstvo, Stoltenberg je prebacio težište na BiH i kazao: „To [da li će BiH u NATO] nije na meni da odlučim, već na BiH.“ Iako nije pojasnio na koji način BiH treba da odluči da li će u NATO ili neće, iz Stoltenbergovih riječi se nedvosmisleno zaključuje da ona to nije odlučila. Jer zašto „treba da odluči“, ako je već odlučila (kao što je Bećirović ustvrdio u ostatku svog izlaganja)?

Ne znam šta je Bećirović htio postići sa svojim nepromišljenim nastupom, ali jasno je šta je postigao.

U prvoj reakciji na navedenu vrlo neprijatnu situaciju, na društvenoj mreži X sam napisao: „Ne mogu da vjerujem da je Denis Bećirović uradio ovo. Doslovno je prinudio Stolteberga da kaže da BiH ne može postati članica NATO-a bez novih odluka institucija BiH, koje moraju odobriti srpski predstavnici.“ (Ovo moje opažanje je, uzgred budi rečeno, retvitovao i dopisnik Reutersa za pitanja nacionalne sigurnosti pri Bijeloj kući.)

Da stvari ne bi bile posve tmurne, valja uzeti u obzir i to da je Stoltenberg kazao da „BiH ima status zemlje, koja ima Akcioni plan za članstvo, a svrha Akcionog plana za članstvo je da BiH učini članicom NATO-a“. Također, Bećirović je, u svom izlaganju, kazao: „Postigli smo i konkretne rezultate proteklih godina. Između ostalog, navest ću sljedeće: usvojili smo tri ANP-a koji su dostavljeni u Brisel, nakon čega je NATO zvanično potvrdio da je aktiviran Akcioni plan za članstvo.“

Bećirović iz razumljivih razloga – naime, nastupao je uime države, a ne u svoje vlastito ime – nije pojasnio da je navedena tri dokumenta usvojio prošli saziv vlasti, nakon mukotrpne borbe sa Miloradom Dodikom. On to na tom mjestu nije mogao kazati (bilo bi suvišno), ali ja mogu na ovom (jer, ovdje, nije suvišno).

Jednako kao što mogu podsjetiti i da je sam Bećirović svojevremeno omalovažio Džaferovićevo i Komšićevo uslovljavanje imenovanja Vijeća ministara slanjem ANP-a.

Naime, kada je glasao za imenovanje Borjane Krišto za novu mandatarku, Bećirović je kazao: „U prošlom saizvu mandatar je izabran 14 mjeseci  poslije izbora. U ovom mandatu, kao što vidite, za manje od mjesec dana. To je pozitivna poruka. To je poruka da se treba mijenjati loša praksa iz prethodnih mandata.“

Dakle, Komšićeva i Džaferovića praksa (da uslovljavaju) bila je loša, iako je rezultirala slanjem ANP-a, a Bećirovićeva da učini suprotno je – dobra, iako nije omogućila slanje nijednog ANP-a.

Kada je Stoltenberg kazao da su (formalni) uslov za članstvo BiH – reforme, sigurno je mislio i na usvajanje slanje ANP-a kojeg nema. Bećirović bi trebao objasniti zašto ga nema.

Osim navedene polemike (ili, bolje reći, skoro pa polemike o tome jesmo li ispunili sve uslove za članstvo, odnosno da li NATO treba nas pozvati da postanemo članovi, ili mi trebamo iskazati volju), drugo odstupanje od normi izvršio je Denis Zvizdić, član Kolega Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH.

Najprije je, nakon Bećirovićevog sastanka sa Stoltenbergom, u medijima osvanula vijest s pompeznim naslovom: NATO šalje trupe u BiH! „Bataljon rezervnih snaga NATO saveza bit će raspoređen  BiH“, navedeno je u vijesti. „Kako nam je rečeno, to je jedan od rezultata susreta predsjedavajućeg Predsjedništva BiH i generalnog sekretara NATO saveza.“

S obzirom na to kako je vijest postavljena, skoro sam siguran da je anonimni izvor u ovom slučaju kabinet Denisa Bećirovića: očigledno je i primarni motiv plasiranja ove informacije da se preuveliča značaj posjete predsjedavajućeg Predsjedništva sjedištu NATO štaba.

Nedugo nakon toga, istupio je Zvizdić, te „zvanično“ saopćio, na svom X nalogu, da „NATO u BiH šalje bataljon rezervnih snaga“.

Nakon što je neko vrijeme vladala konfuzija, Zvizdića su demantovali i ministar odbrane Zukan Helez, član Predsjedništva Željko Komšić i sam EUFOR, pojasnivši da su stigle rezervne snage EUFOR-a, a ne NATO-a. Na koncu ga je iscipelario i sam Denis Bećirović, čiji je kabinet (ponavljam) najvjerovatniji izvor ove dezinformacije.

„Predložio bih zvaničnicima, koji se bore za BiH, da manje daju izjave i saopćenja, a da više radimo ozbiljno iza paravana“, kazao je Bećirović (ne naravno o svojoj raskošno nepromišljenoj izjavi da su „ispunjeni svi formalni uslovi da se BiH uputi poziv za članstvo u NATO-u“, već o Zvizdićevom nepromišljenom statusu).

Osnovna logika kaže sljedeće: da je NATO, kojim slučajem odlučio rasporediti svoje snage, to bi prvi saopćio sam generalni sekretar NATO-a. Zvuči kao potpuno besmislena fantazija da tu odluku saopćava Denis Zvizdić, čiji je institucionalni kapacitet u rangu onog koji ima šef sale u slastičarni „Egipat“.

Ako je išta dobro pokazuje da BiH mora raditi na „jačanju kapaciteta svojih demokratskih institucija“ (Stoltenberg), onda je to ova donekle komična, a odnekle sasvim tragična predstava kojoj smo svjedočili proteklih dana.

Isti vlasnik, ista Vlada, diskriminatorske cijene: Elektriprivreda BiH povećava cijenu svojim kupcima, a Elektroprivreda Herceg-Bosne ostaje na istom!

Član 3. Zakona o električnoj energiji Federacije Bosne i Hercegovine propisuje: “Ovaj zakon se zasniva na načelima nediskriminacije, pravičnosti, transparentnosti, tržišne konkurencije, reguliranog pristupa treće strane, slobode kretanja robe i slobode pružanja usluga, zaštite prava krajnjih kupaca i drugih sudionika na tržištu, javnog interesa i zaštite okoliša te slobode izbora opskrbljivača električnom energijom”.
Kada pročitamo ovaj član zakona, prvo što upada u oči je da se zakon zasniva na “načelima nediskriminacije” i “pravičnosti”. Kako se prvičnost, a i načelo nediskriminacije postiže uvođenjem “blok tarifa” teško će biti objasniti u pravnom postupku pred Ustavnim sudom ako se pravnici odluče obarati tarifne stavove po kojim oni koji troše više el. energije treba i da “plate više”.

Pravičnost je zasnovana na jednakim uslovima za sve, a po ovom prijedlogu JPEPBIH sva domaćinstva koja troše više od 268 kWh treba da plate više, a oni koji troše preko 1000 kWh treba da plate najviše. Načelo nediskriminacije je opće načelo, ali ako domaćinstva razdvajate po potrošnji el. energije onda vršite diskriminaciju domaćinstava koja imaju više članova (npr. supružnici i troje djece) jer logično je da ta domaćinstva i troše više energije, a imat će ugašenu sijalicu u hodniku.
JPEPBIH uvodi “blok tarifu” prema kojem se cijena el. energije neće mijenjati za one koji troše 268 kWh, a onima koji troše između 268 kWh i 1000 kWh hoće, a onima koji troše preko 1000 kWh tek onda hoće, to jest porast će najviše.
U manjem bh. entitetu uvedena je “blok tarifa” i tarifni stavovi za javno snabdijevanje električnom energijom po kategorijama potrošnje i grupama kupaca do 500 kWh od 501-1500 kWh i preko 1501 kWh.
Već ovdje vidimo različiti pristup i različite kategorije potrošnje, što je neobično jer je BiH jedan ekonomski prostor. Ovdje neću spominjati Elektroprivredu HZHB jer ona je, kada se gledaju druge dvije elektroprivrede, kao da se nalazi u Ruandi. Pa će, tako, električna energija kupcima od Elektroprivrede BiH skuplja, dok onima koji kupuju električnu energiju od Elektroprivrede Herceg-Bosne cijena ostati ista.
Idemo sada pojasniti pojedine detalje ovih kategorija potrošnje. I kod jedne i kod druge elektroprivrede penališe se veća potrošnja el. energije. To znači da ko koristi el. energiju za grijanje ili za hlađenje, uz još veći broj članova u domaćinstvu, mora platiti višu cijenu el. energije. To što se na -15 ili +40 morate grijati ili hladiti, to će vam biti otezavajuća okolnost i vi spadate u grupu onih koji rasipaju el. energiju. Doduše, ljudi su se nekada i grijali na otvoreni plamen tako da je povratak u prošlost neminovan, a globalno zatopljenje je vaš usud što se niste rodili kada je bilo ipak malo hladnije.

Kada je Elektroprivreda RS usvajala blok tarifu priopćeno je da će 80% korisnika/domaćinstava biti zahvaćeno povećanjem cijene iako je gornji prag 500 kWh. JPEPBIH nam priopćava da 60% domaćinstava neće biti obuhvaćeno povećanjem cijene iako je gornji prag 268 kWh.
Da to sada vidimo po potrošnji uređaja u domaćinstvu:
kada koristite naprimjer frižider, šporet, mašinu za veš, mašinu za suđe, bojler, TV uređaj i par sijalica (sve prosječno izuzev frižidera koji koristite čitav mjesec) i imate dva člana domaćinstva potrošit ćete ovih 268 kWh. Ako uključite samo jednu grijalicu ili samo jedan klima uređaj, vi već prelazite odobrenih 268 kWh jer ste tada rasipnik el. energije. Možete pogasiti sve sijalice, ali opet ćete biti rasipnik.

Sada dolazimo do apsurda, mediji su puni uputa za ekološki čisto grijanje putem toplotnih pumpi i mnogi su krenuli da ih uvode. Kada koristite sve pomenute uređaje i imate toplotnu pumpu u decembru, u januaru i februaru sigurno ćete preći gornji limit od 1000 kWh. Ako opet imate sve iste uređaje i koristite hlađenje preko toplotnih pumpi u junu, julu i avgustu sigurni ste “sretnik” koji će dobaciti do 1000 kWh (Hercegovina neupitno).
Ono što je posebno interesantno, a gledajući najavu JPEPBIH da cca 400.000 domaćinstava neće osjetiti povećanje cijene el. energije, ne mogu da se ne upitam koliko je u ovih 400.000 domaćinstava onih u kojima niko ne živi jer su otišli u Evropu. Hiljade, desetine hiljada kuća i stanova je prazno i oni zaista i ne troše 268 kWh. Ako su oni bili reper za ovaj podatak onda imamo problem jer demografske podatke imamo javno objavljene.
Sad želim komparirati odnose u gasnom i elektro sektoru.
U gasnom sektoru Evrope cijenu kubika najviše plaćaju uglavnom oni koji najmanje i troše prirodnog gasa (samo kuhanje i topla voda), a oni koji koriste prirodni gas i za druge namjene plaćaju manju jediničnu cijenu. Razlozi su lako razumljivi jer neko za vas rezerviše kapacitete, a vi hoćete ili nećete danas kuhati. Kada npr. gas koristite za hlađenje onda koristite kapacitete više i plaćate manje. Ovaj princip, po meni, nije pravičan jer se i ovdje dijele potrošači, ali je logičniji. Logičniji je i kad kupujete 20 metara drva da imate manju cijenu od onoga ko kupuje drva na vreću. JPEPBIH se odlučila kontra ovim modelima i želi za veću potrošnju i veću cijenu.
Sve ovo nam govori da je JPEPBIH u ozbiljnim problemima i da su krenuli putem povećanja cijene el. energije koji će sada utjecati na sve one koji žele el. energiju za grijanje da se preorijentišu na ćumur ili drva. Koga briga za ekologiju kad treba namaknuti veće prihode.
Ono što treba znati je to da kakvo god povećanje cijene el. energije bude, ono neće biti dovoljno da se pokrije gubitak od 140 miliona KM. JPEPBIH će morati povećati izvoz el. energije, ali i tu je “mrka kapa” jer su cijene el. energije toliko pale na berzama, da imamo MWh i u minusu ili da danima ne prelazi 50 EUR. Još kada se uvedu takse na CO2 imat ćemo puno razloga da se sjećamo kako smo nekada imali jeftinu el. energiju, ali i kako smo sve upropastili jer nismo gradili proizvodne objekte na vrijeme.

NiP-odaštavanje zdravog razuma: Konakovićev svebošnjački populizam

Da bi mirili različite političke aktere i ostvarivali bilo koji oblik jedinstva, morate imati neke elementarne reference.  Za početak, da posjedujete neosporni politički ili moralni autoritet ili da ste već na tom polju ostvarili vidljiv i opipljiv rezultat. Narodski rečeno, da ste to uradili u vlastitoj kući.

Elmedin Konaković nije ništa od toga.

On čak, po broju glasova, nije prvi ni u okviru vladajuće Trojke, a na nivou Federacije je tek treća stranka, iza SDA i SDP. U političkom, pa i ljudskom smislu, lider NiP-a ne može postići jedinstvo ni u vlastitoj stranci, a kamoli da ujedinjuje Bošnjake širom Balkana. Malo mačku i goveđa glava.

Da ne govorimo o njegovom odnosu sa drugim bošnjačkim strankama u samoj BiH.

“Svako živi sudbinu svog karaktera”, a Konakovićev karakter je više svađalački, nadmen i prepotentan nego što je pomiriteljski, odmjeren i dobronamjeran.

Tako da je ovo, bez ikakve dvojbe,  pogrešna inicijativa, u pogrešnom vremenu i od potpuno pogrešnog čovjeka.  A koliko je “ozbiljna” svjedoči i to koliko je neozbiljno pripremljena i kako je uopće do nje došlo.

Po riječima samog Konakovića, inicijativa je potekla tokom iftara u Podgorici koji je organizirao lider Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović. Na kojem nije bilo, uzgred budi rečeno, ni crnogorskog reisa Rifata Fejzića, koji je u svađi sa samim Ibrahimovićem. Posvađani lider Bošnjačke stranke i konfliktni Konaković, koji se također ne može pohvaliti dobrim odnosima sa Islamskom zajednicom u Sarajevu, došli su na ideju da umjesto iftara organiziraju radni ručak ili sijelo svih bošnjačkih predstavnika od Triglava do Đevđelije. To se nije usudio da učini svojevremeno ni Alija Izetbegović, sa nesumnjivim autoritetom koji je imao među muslimanima bivše Jugoslavije. I koji je bio pobjednik prvih višestranačkih izbora u BiH, dakle sa punim političkim legitimitetom.

Dok je postojala zajednička država, SDA je organizaciono djelovala u svim bivšim jugoslovenskim republikama. Kada su formirane nove države, formirana je i nova realnost u političkom organiziranju Bošnjaka. Ta realnost korenspodira i sa brojem i procentima Bošnjaka u svakoj pojedinačnoj državi. I tu je činjenicu rahmetli Izetbegović itekako uvažavao. Održavao je kontakte i komunikaciju sa svim političkim predstavnicima Bošnjaka, ali mu nije padalo na pamet da ih okuplja na jednom mjestu radi običnog fotografiranja i stvaranja lažnog utiska da nešto radi za njih.

Čak je bio toliko iskren da je otvoreno govorio da ne očekuju veliku pomoć od Bosne, koja je u ratu, i da se sami moraju izboriti za svoja prava. Što je zapravo i najveća istina, ali i najveća pomoć. Jer takav pristup ima ljekovito djejstvo, oslobađa od zabluda i nerealnih političkih ciljeva.

Izetbegović je znao da politički zahtjevi Bošnjaka u Makedoniji ne mogu biti ni slični sa onim u Sandžaku, na primjer. Ili, kako u isti koš metnuti političko ponašanje Bošnjaka u Hrvatskoj kojih je 1% i onih u Crnoj Gori kojih je više od 10%. Kada tome dodate i krajnje specificnu situaciju u kojoj se nalazi i malobrojna bošnjačka zajednica na Kosovu, zbog činjenice da tu državu ne priznaju ni Srbija (u kojoj živi najviše Bošnjaka poslije BiH) ni zvanično Sarajevo, onda dolazimo do krajnjih razmjera besmislenosti Konakovićeve inicijative.

O čemu će se uopće složiti politički predstavnici Bošnjaka iz više država, kada djeluju u potpuno različitim okolnostima i ambijentima, koji ovise o njihovom broju ali i stepenu demokratizacije država u kojima žive.

Jasno je da taj položaj nigde nije dobar, ali oni će kukati i žaliti se pred onima koji ne mogu izaći na kraj sa Čovićem i Dodikom, a ne da im pomognu u rješavanju praktičnih problema u drugim državama.

Ovakva Bosna i Hercegovina ne može pomoći ni sebi a kamoli drugima.

I da postoji neka šansa, Konaković je sebe diskvalificirao kao posrednika i medijatora jer je direktno učestvovao i pomagao Zukorlićevu stranku na izborima u Srbiji, a sada bi da miri “zavađene strane”. Što nije, uostalom, uspjelo ni Erdoganu, koji je, za razliku od Konakovića, mogao  obećati realizaciju različitih infrastrukturnih projekata u Sandžaku i koji uživa nepodijeljenu podršku tamošnjeg stanovništva.

Poređenje sa Srbijom i Vučićem je također deplasirano.

Prvo, s pravom smo kritizirali taj paternalistički odnos koji Beograd ima prema Srbima u regiji. Dok god takav odnos postoji, Srbija će destabilizirati svoje susjede. Ako je ovo Konakovićev tuk, na Vučićev utuk, onda ova inicijativa nije samo glupa, nego i opasna.

Jedan “srpski svet” je dovoljno razarajući za čitav Balkan, a Konaković, prijeteći praznom puškom(“bošnjački svijet”) samo nabacuje loptu na volej Vučiću, koji dobija kakvo-takvo opravdanje za najavljeno svesrpko uskršnje okupljanje.

Osim toga, Vučić će uvijek potegniti za argumentom da on sarađuje, na primjer, sa Dodikom kao predsjednikom Rs, a ne SNSD.

Znači, institucionalno, a ne kroz stranačka okupljanja.

Logika “kad mogu oni što ne možemo i mi”, nije samo diletantska, nego se u praksi više puta pokazala kao krajnje pogubna.

Zato će pompezno najavljeni Samit bošnjačkih lidera, među kojima ima i potpuno beznačajnih, pa i nepoznatih imena, predstavljati samo populističku i lošu predstavu Konakovića čiji će efekti trajati od uključenja do isključenja kamera.

Ni manje ni više od toga.

Doduše, možda će se lider NIP-a malo i ogrebati za neki politički poen, ali moguće štete za “bosansku stvar” nisu isključene, jer je beznačajno okupljanje podložno različitim vrstama političko-medijskih manipulacija od strane naših komšija.

Bosna će najviše pomoći Bošnjacima u drugim državama ako postane stabilna, funkcionalna i demokratska država sa jakim institucijama i značajnim međunarodnim ugledom.

Umjesto što se bavi Bošnjacima u Makedoniji i Kosovu, bilo bi daleko logičnije i korisnije da se Konaković pozabavi bošnjačkim povratnicima u Zvorniku, Srebrenici, Prijedoru, Banjoj Luci…

(politicki.ba)

Janusz Bugajski’s Washington View: Russia is Terrorizing Itself

The terrorist slaughter of over 140 civilians in a Moscow concert hall on March 22 is a catalyst for more far-reaching conflicts in Russian society. Amidst disputes over the affiliation of the four perpetrators, the slaughters have revealed two of the many structural weaknesses of the Russian state – the unreliability of the security forces and the potential for widespread inter-ethnic and inter-religious violence.

The Kremlin was quick to blame Ukraine for the Moscow massacre by four Tajik nationals, despite claims by ISIS-Khorasan (a branch of the Islamic State terrorist network) that it was responsible. But as footage of the incident emerged, evidence increasingly pointed to an inside job by some elements of Russia’s internal security forces who may have hired the gunmen. Whether they were members of ISIS acting on behest of the FSB remains unclear especially given the murky ties between Moscow and the terrorist outfit.

 As a classic FSB operation, the goal would be to enrage the public against Ukraine and the West and enable Putin to announce a broader mobilization for the war and defuse any potential protests. A similar provocation was conducted by the FSB in September 1999 when three apartment buildings were blown up and three hundred civilians killed. A fourth bombing attempt was thwarted when local residents discovered security operatives laying bombs while claiming that they were simulating a terrorist attack. Those civilian massacres were important for promoting Putin as the defender of Russia and justifying the genocidal war against independent Chechnya.

The recent Moscow massacre was even less competently handled than the 1999 bombings, especially as digital cameras are now readily available and evidence can quickly circulate. Among the accumulating proof of FSB complicity were a small group  of men in blue sweaters who locked the emergency doors in the concert hall, the absence of any police presence, and the slow response of security forces in entering the premises.

Kremlin propagandists have performed a miserable job in blaming Ukraine. The license plates on the getaway car were Belarusian, whose president confirmed that they were trying to enter Belarus. Lukashenka’s contradiction of the Putin story is another indication of dictatorial incompetence. And the same “guys in blue sweaters” miraculously appeared to arrest the suspects. Even if FSB involvement in the massacre cannot be confirmed because of the resulting cover-up, conspiracy theories which are often hatched by Moscow against the West can now inflame Russia itself. Growing mistrust of the security forces will be coupled with intensifying power struggles within Russia’s security forces. This could prompt purges and trigger violent clashes within the Russian elite.

A second danger for the regime is that the terrorist outrage will trigger ethno-Russian xenophobia and unleash inter-ethnic and inter-religious conflicts. Chechen warlord Ramzan Kadyrov has already warned about an anti-Muslim backlash in Russia that can provoke open conflicts. He vowed to combat Russian nationalism using any methods, thus leaving the door open to violent self-defense. Russian officials are trying to forestall such a scenario by highlighting a Muslim boy who reportedly saved lives during the concert hall attack. But this may be too little to defuse spreading Islamophobic sentiments.

Representatives of Russia’s Muslim population are sounding the alarm that the terrorist attack can lead to increased violence against non-Orthodox religious communities and non-Russian ethnics. The country has between 14 to 20 million Muslims who form up to 15% of the population, and the total of non-Russian ethnics exceeds 30 million. State repression disproportionately targets Muslims and can trigger violence in the North Caucasus and other republics with non-Russian majorities. There are also indications that armed resistance is again on the rise. In early March, Russian security services killed six armed insurrectionists in Ingushetia and arrested several individuals related to the group. Attacks on people from the Caucasus would spark further rebellions and fuel a renewal of violent Islamism.

Russia also contains millions of migrant workers from Central Asia, especially Tajiks and Kirgiz, who will be subject to tighter controls, retributions, and even outright expulsions. In broadcasting the police torture of the terrorist suspects, Moscow is also unleashing a broader international jihadist offensive against the Russian state. ISIS-K, which claims to be establishing a caliphate across Central Asia and Afghanistan has already issued videos warning of further bombings in Russia. It labeled Russia as a state that “oppresses Muslims” and plans to expand its activities to free the “puppets of the Russian Empire.”

Russia’s internal turmoil is also stirred by the military invasion of free Russian units. Ukraine’s armed forces have incorporated foreign fighters, some of whom are organized as distinct national units, including ethnic Russian and Chechen battalions. The Freedom of Russia Legion, the Russian Volunteer Corps, and the Siberian Battalion have recruited disaffected Russians willing to fight for Ukraine and against the Putin regime. Some units have successfully penetrated the Russian Federation and seized several small towns in the Belgorod and Kursk oblasts.

The main task of Russian pro-Ukraine fighters is to liberate and hold a certain part of Russia's territory and directly challenge Putin’s hold on power. The longer these attacks continue and bring some success, the greater the prospect that Russian units will mutiny and join the revolutionary legions. This could set off a chain reaction in the military and even test the loyalty of top commanders. The Prigozhin rebellion in June 2023 would then be seen as a precursor to more serious domestic rebellions.Russia’s citizens will feel increasingly fearful that despite the state’s massive repressive apparatus it can no longer provide security. And with the war spreading into Russia and an increasing number of Ukrainian drone strikes depleting the country’s energy infrastructure, the country will spiral toward crisis.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

 

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...