Analize

Janusz Bugajski’s Washington View: Balkan Impact of Russia-Ukraine War

The next three months will be crucial in Ukraine’s war of independence from imperial Russia. The results will have profoundimplications for global security, Europe’s development, and trans-Atlantic relations. Not least, the consequences will have a direct impact on the future of the Western Balkans.

There are three possible outcomes of Russia’s invasion of Ukraine – a Russian victory, a Ukrainian victory, or a prolonged stalemate inside Ukraine. Russia has already lost several battles in its failure to capture the capital Kyiv and the second largest city Kharkhiv, or to dislodge and replace the Ukrainian government. However, Russian forces have expanded their control over the Donbas regionin eastern Ukraine and captured large sections of two other regions in southern Ukraine. Despite massive losses of troops and equipment, the Kremlin does not admit its weaknesses and Putin could still use substantial military reserves in the intensifying war.

A victory for Russia could be declared after the seizure of the entire Donbas. Putin could claim that his “limited military operation” had been achieved while disguising Russia’s inability to take any major cities He may calculate that the West would support a ceasefire even if that benefits Russia because it would ease pressures on European economies and prevent a direct confrontation with NATO. Moscow would then expect sanctions to be eased so that it could restore its own economy and rebuild its military.

The notion that the Kremlin is seeking diplomatic exit strategies in Ukraine is based on a delusion. Having staked so much on victory any retreat from captured territories is a defeat for Putin that will hasten regime collapse. Conversely, any settlement that leaves Putin in possession of territories gained through aggression is a defeat for the West, as it will encourage future military conquests once sanctions are eased. The surrender of territory in Donbas would also capsize the Biden democracy agenda, as it would effectively give a green light to carving out autocratic entities from democratic states.

The wider impact of a Russian victory in seizing a chunk of Ukraine would be to encourage other imperial powers such as China to actmore aggressively. In the broader Europe, it can embolden Moscow to expand its influence and encourage its partners, particularly Serbia, to pursue a more aggressive regional agenda. The Kremlinmay calculate that the West will be more willing to make compromises and push countries to surrender some of their territory or elements of their sovereignty to prevent another war. Western war-weariness in Ukraine could then translate into wider appeasement.

A prolonged stalemate in the current war suits neither Russia nor Ukraine. It would deeply drain their resources, destroy theireconomies, and deplete their militaries. International sanctions would not be lifted and Europe’s moves toward energy independence from Russia would continue. For some Western policymakers, a prolonged but low-intensity war may seem like a safer option, as Russia’s gradual military and economic declinewould reduce the risk of Putin resorting to nuclear weapons.

In stark contrast, a Ukrainian victory in the war would be ground-breaking, with positive effects throughout Europe, including the Western Balkans. Victory could be achieved in stages. First, Ukrainian troops better armed with long-range artillery, multiple-rocket launchers, tanks, and other heavy weapons would push back Russian forces from newly occupied territories to their pre-February positions. Second, as more military equipment is assimilated from abroad and new troops enter the battle zones the Ukrainian counter-offensive would liberate all of Donbas and destroy military infrastructure in neighboring regions of Russia that feeds the war.

A third offensive would be aimed at liberating Crimea, at a time when the Russian economy enters a severe contraction later in the summer and its military is incapable of replenishing troops and equipment to effectively defend the captured peninsula.

When it becomes clear that Russia has not only lost numerous battles but the entire war in Ukraine, Moscow’s global standing will plummet. Instead of a superpower, the country will be increasingly perceived as a weak state, an imperial impostor, and an unreliable ally. Russia’s current partners such as Serbia and the Serb entity in Bosnia-Herzegovina will then face a clearer choice – whether to support the loser or to acknowledge the winner. Moscow would be in a much weaker position to provide military assistance or diplomatic support for the “Serbian World” agenda although it may still try to stir conflicts to try and disguise its own failures.

One fascinating development will be Serbia’s domestic reaction to a Russian defeat, where much of the population still harbors illusions about its allegedly great “Slavic brother.” No doubt, denial and anger will take time to dissipate, with the glaring reality that Belgrade can no longer rely on Moscow to promote irredentism and deprive Kosova of membership of international organizations. Serbs in Bosnia will also feel more naked after Putin loses his emperor’s clothes in a failing Russian state. This will provide new opportunities to consolidate the integrity of Bosnia-Herzegovina and move toward NATO membership.

In the bigger picture, a comprehensive Ukrainian military victory that liberates its occupied territories would send a powerful signal that attacks on independent states end in failure, that war crimes will be punished, that NATO is united in confronting aggressors, and that the West is prepared for Russia’s implosion. Ukraine must therefore be supplied with all necessary weapons that will hasten its victory. Ukraine’s triumph will constitute a strategic victory for the West, as it would help demolish the last empire that threatens European security. The entire Balkan peninsula would benefit from Russia’s imperial defeat and face improved prospects for EU integration and economic development.

(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His new book, Failed State: A Guide to Russia’s Rupture, will be published in June)

Hrvatska politika prema BiH: „Pucanje iz mitraljeza u sopstvene noge“

Nemalo iznenađeni ministar vanjskih poslova Finske Pekka Haavisto istog dana je kontaktirao hrvatskog kolegu Gordana Radmana Grlića tražeći objašnjenje.
Grlić Radman mu je, suprotno Milanoviću (!?), dao obećanje da “Hrvatska podržava politiku otvorenih vrata NATO-a” i da će, ako Finska odluči da se prijavi za članstvo u NATO-u, “hrvatska vlada i parlament biti za ulazak Finske“.

To, međutim, nije omelo predsjednika Milanovića da nastavi do danas prijetiti, čak i sedmicama kasnije, da „hrvatski Sabor ne smije da ratificira ničiji pristup u NATO“. Iziritiran opetovanim najavama blokada u atmosferi straha njegove zemlje od mogućih poteza Kremlja, švedski europarlamentarac Charlie Weimers čak je upozorio šefa hrvatske države i bivšeg lidera Socijaldemokratske partije (SDP) Hrvatske da “veta idu u oba smjera” , jer i Švedska i Finska uplaćuju milijarde eura u budžet Europske unije (EU) odakle novac dobija i Hrvatska! Hrvatska se tako našla „izgubljena u svijetu“.

Budući će Milanovićev primjer naknadno slijediti i Turska, naravno, iz svojih, sasvim drugih interesa, u odnosima među članicama, ali i kandidatima za Savez rasplamsala se atmosfera kakvu najviše priželjkivao upravo Vladimir Putin koji se nalazi zaglavljen u „živom blatu“ agresije na Ukrajinu, izoliran od demokratskog svijeta, navodno sve više u strahu i od onih koji ga okružuju.
Međutim, ono što je europska javnost s nevjericom pratila tokom aprila i maja 2022. godine samo je vrh ledenog brijega pozicije hrvatske vanjske politike kakvu Bosna i Hercegovina dobro poznaje. Ona, barem kada je riječ o njezinom prvom susjedu, s kojim dijeli granicu dugu više od hiljadu kilometara, „ustrajava na pozicijama iz ratova“.

U povodu današnje 32. godišnjice nezavisnosti Republike Hrvatske neophodno je sagledati uzroke i posljedice politike aktuelnog vodstva te zemlje prema BiH.

Kako su građani održali lekciju vodstvu RH

Riječ je o, čini se, nastupu „iz jednog drukčijeg položaja“ koji je još u oktobru 2016. godine najavila bivša hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović kada je poručila da „nismo dovoljno iskoristili činjenicu i poziciju da smo sad članica EU i NATO-a” i da se “ovdje u Bruxellesu možemo snažno zauzeti za rješavanje pitanja unutar BiH”.

U suštini riječ je o poziciji u kojoj se članstvo u NATO-u i EU doživljavaju kao političko-diplomatsko oružje, kako bi se „interveniralo u susjednoj državi na način koji je krajnje neprihvatljiv u međunarodnim odnosima“.
Nije li to sličan refleks koncepta sile zbog kojeg se Moskva osjetila dovoljno pozvanom da intervenira u Ukrajini? Ni je li taj koncept, u konačnici, sasvim suprotan idejama na kojima je nastao koncept „kolektivne sigurnosti“, odnosno „kolektivne odbrane“, to jeste težnji ka miru i mirnom rješavanju sporova?

Kako god, to objašnjava zašto je Milanović smatrao potpuno „legitimnim“ da, nastupajući „iz jednog drukčijeg položaja“, pokuša blokirati NATO put tako značajnih zemalja svijeta poput Švedske i Finske.

Pozicija intelektualne scene

Dok su se građani Republike Hrvatske, pitali „zbog čega se predstavnici hrvatske vlade i predsjednik osjećaju prozvani i odgovorni miješati se u politiku u BiH?” i “zašto trebamo mi dijeliti lekcije kakav treba biti zakon u BiH, kada imamo važnijih tema u našoj državi?” , a ankete rađene u Zagrebu ukazivale na visokih 72 posto ispitanika koji ne vjeruju da će blokada Švedske i Finske dovesti do “rješavanja hrvatskog pitanja u BiH”, pojedini hrvatski intelektualni krugovi su s oduševljenjem dočekali „Milanovićevu principijelnu politiku“.

S ushitima se reciklirala i Milanovićeva „zloglasna rasistička izjava“ da je Bosni potreban “prvo sapun, a onda parfem“, koju je u Saboru RH nedavno osudio i sam hrvatski premijer Andrej Plenković.

Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (HAZU) istovremeno (20. maja) izlazi sa dokumentom pod naslovom “Prilozi za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa” koja svojom atmosferom i ambicijom u bitnome podsjeća na zloglasni Memorandum SANU-a iz 1986. godine. Polazeći s pozicija ugroženosti, HAZU traži treći entitet u BiH, stavljajući i to u kontekst „hrvatskih nacionalnih interesa“.

Kako je, međutim, Hrvatska došla u poziciju koju je bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske Vesna Pusić opisala ovih dana kao “pucanje iz mitraljeza samom sebi u obje noge”?

Bespuća povijesti

Neophodno je vratiti se nakratko u bližu prošlost. Na sličan način na koji je ruski predsjednik Vladimir Putin pred brojnim svjetskim zvaničnicima tvrdio da je “Ukrajina izmišljena zemlja”, jer to “nije prava zemlja“, negirajući čak i postojanje ukrajinskog naroda, “bespuća povijesne zbilje” su natjerala Milanovićevog prethodnika i prvog hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da vjeruje u nemogućnost opstanka Bosne. Tu se apsolutno slagao sa liderom Srbije Slobodanom Miloševićem.

Poput „Putinovog mozga“ Aleksandra Dugina koji vidi „veliku i moćnu Rusiju u centru Euroazije”, i Tuđman je u svojoj političkoj praksi nastojao ostvariti granice „za povijest“, gdje su aspiracije prema BiH imale značajnu ulogu, a njezin opstanak mu se čak činio sasvim prijetećim. Naime, Tuđman je smatrao da je BiH „kolonijalna tvorevina“, da se zato ne treba „zauzimati za opstanak, suverenost Bosne“, već da treba prihvatiti ponudu za „razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda…“.

„Osim toga, kada bi se BiH zadržala, kakve su perspektive Hrvatske tamo?”, pita Tuđman tokom jednog od službenih sastanaka 1991. godine.

Isto tako, na sličan način kao i danas Putin u slučaju Ukrajine, i prvi predsjednik Hrvatske je čak vidio opasnost u postojanju suverene BiH jer bi „hrvatski krajevi ostajali sa sve manje pučanstva”, zbog tradicije iseljavanja u Hrvatsku, te “bismo sve više gubili značenje, hrvatske značajke na tom tlu”.
On je stoga težio zadovoljenju „optimalnih nacionalnih interesa“ ispunjenjem „hrvatskog kifla“, odnosno pripadanje Hrvatskoj tzv. Herceg-Bosne, dijelova Posavine, pa čak i bihaćke krajine.

“…a da bi se znači iz preostalog dijela, gdje bi ostali pretežito Muslimani i jedan dio Hrvata katolika, da bi se moglo, znači, oko Sarajeva stvoriti jedna državica koja bi podsjećala na onu povijesnu zemljicu Bosnu, koja bi bila, znači, tampon onda između razgraničenja Srbije i Hrvatske, a koja bi se nužno onda u takvim uvjetima u većoj mjeri oslanjala na Hrvatsku”.

Još je u maju 1995. godine, dakle, više od godinu od Washingtonskog sporazuma, osnivač HDZ Hrvatske vjerovao da je njegov san moguć te je Paddyju Ashdownu na jelovniku podijelio Bosnu na pola, između Hrvatske i Srbije. O tome čemu je britanski političar, a kasnije visoki predstavnik u BiH, svjedočio u Haaškom tribunalu.

“Pitao sam ga što će biti s muslimanskim područjima. Rekao je: ‘Neće biti muslimanskih područja, osim kao mali dio hrvatske države’”.
Tim Muslimanima nije bilo pomoći čak ni kad bi bili lojalni vlastima Herceg-Bosne. Stočani i Čapljinci su u uniformama HVO-a završavali u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, Heliodromu…

Tuđman je pravosnažnom presudom Haškog tribunala iz novembra 2017. godine, upravo zbog opisane politike, postavljen na čelo „udruženog zločinačkog poduhvata“ i učešće regularnih snaga Hrvatske vojske (HV) u „međunarodnom oružanom sukobu“, a s ciljem odvajanja dijelova teritorija BiH i njihovog priključenja Hrvatskoj.

Što je duže mrtav, Tuđman je „sve življi“

Na koji način to sve ima veze s aktuelnom hrvatskom politikom? Kako kaže ugledni hrvatski novinar Viktor Ivančić, “Tuđmanu treba priznati jednu stvar – što je duže mrtav, postaje sve kvalitetniji i uvaženiji državnik”.
Skoro tri decenije nakon krvavih događaja u kojima je Zagreb došao na ivicu međunarodne izolacije zbog opisane „politike prema BiH“, u Europskom parlamentu (EP) se obilježava 100. godišnjica Tuđmanovog rođenja, a aktuelni vrh države se bori za „Tuđmanovo naslijeđe“! Bez imalo kritike njegove sasvim pogrešne pozicije prema susjedima.

Mada su u stanju „tvrde kohabitacije“, osim stila i retorike politika premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića prema BiH suštinski se ne razlikuju. Na koncu, Milanović i Plenković su javno priznali da se „jedino oko BiH slažu“.

Pozicija „druge Hrvatske“

Iako su sve rjeđi, glasovi ljudi poput Bojana Glavaševića, Sandre Benčić i sličnih predstavljaju ohrabrenje i čuvaju obraz hrvatske, jednako kao što su 1993. godine glas protiv Tuđmanove politike u BiH dizali ljudi poput istinskih velikana: Vesne Pusić, pokojnog Ive Banca, Vlade Gotovca, Slavka Goldesteina, Ozrena Žuneca…

U februaru 2022. godine Bojan Glavašević je u Saboru osuo žestoku “paljbu” po HDZ-u Hrvatske zato što niko iz te stranke nije osudio govor Dragana Čovića kada je u NSRS uzviknuo: “Čuvajte Republiku Srpsku”.
“Niko da se zacrveni od srama, niko da vikne – izdajnik, niko da ga optuži da je izjednačio žrtvu i agresora, počasni doktor Zagrebačkog sveučilišta Dragan Čović za cijeli HDZ i desnicu nije problem, pa ni kad legitimira politički entitet koji leži na kostima hiljada nevinih civila koje je uništio rat”, kazao je Glavašević.

Sandra Benčić je prošle godine najavila “alternativnu politiku Hrvatske prema BiH”.

Predsjednica je Kluba zastupnika Zeleno-lijeve koalicije u hrvatskom Saboru pripada krugu hrvatskih političara koji su “uspjeli stvoriti uvjerljivu, efikasnu i uspješnu” političku alternativu Socijaldemokratskoj partiji (SDP) koja je talac politike bivšeg predsjednika Milanovića.

U sjećanju građana BiH je njezin govor o Srebrenici u decembru 2021. godinenakon što je HDZ BiH podržao zaključak kojim se osporava Zakon o zabrani negiranja utvrđenih ratnih zločina i presuđenih ratnih zločinaca u toj zemlji.

“Kako nas nije sram i pred nama samim, ali i međunarodno, biti protiv onoga što je civilizacijska činjenica i kako možemo ne samo ne osuditi, nego još stajete na stranu onih koji negiraju genocid […] Istovremeno ćete u ovom Saboru usvajati konvencije o nestalim i naglašavati da je to osobito za nas bitnom, jer imamo to iskustvo“, kazala je Benčić.

Političari poput Benčić, Glaševića i drugi su nada boljih odnosa BiH i Hrvatske. Oni simboliziraju “drugu Hrvatsku” koju itekako moramo uzeti u obzir kada govorimo o politici susjedne zemlje prema BiH.

Razloge zašto, s druge strane, aktuelni vrh Hrvatske, kao i politika HDZ-a BiH, (neki smatraju da je vodstvo RH talac Čovićeve politike) ne vide „nacionalni interes“ mimo težnji ka daljnjoj entoteritorijalnoj podjeli BiH i eroziji njezine državnost jeste u činjenici da se Tuđman za života, već vrlo rano, obračunao sa svim hrvatskim političarima koji su vidjeli su računali sa Bosnom i vodili probosansku politiku.

Slučaj Stjepana Kljuića, Davora Perinovića i drugih u BiH, te sa Stjepana Mesića u Hrvatskoj, recimo, o tome zorno svjedoči. Nasuprot njima, kao istinskim, legitimnim predstavnicima Hrvata, Tuđman je dao prednost Mati Bobanu, Jadranku Prliću i ostalima na hercegbosanskom konceptu.
Prvi hrvatski predsjednik nerijetko je kritizirao pozicije čak i Katoličke crkve ili bosanskih franjevaca koji su smatrali da pogrešna politika Zagreba prema BiH vodi u dramu hrvatskog naroda. No, Tuđman je to smatrao malim ulogom u mnogo veću „povijesnu zadaću“. Njegovi politički nasljednici su je, čini se, nastavili.

Najava hrvatske samouprave

Zato nije nikakvo iznenađenje da politika Zagreba, kako kaže Vesna Pusić, „nije politika prema BiH, već prema HDZ BiH”. Jer, politika HDZ-a BiH naprosto ne postoji mimo Tuđanovog koncepta.

Tako je, primjerice, Dragan Čović još 2011. godine tokom jednog gostovanja u Švicarskoj vrlo jasno kazao da je dugogodišnja priča o Izbornom zakonu „oružje za treći entitet“, isti onaj koji danas traži HAZU-u… Sve mimo toga je izdaja „hrvatskih nacionalnih interesa“.

Zato se ovog februara u Saboru Hrvatske bez zadrške govorilo o tome da Izborni zakon u BiH „treba nametnuti vanjskopolitičkim pritiskom”, da je vrijeme za “hrabrije mjere”, da se ide na “formiranje zasebne fedederalne jedinice BiH”…

Te glasove je, jasno, čuo hrvatski predsjednik Milanović koji je za jesen 2022. najavljuje formiranje hrvatske samouprave , što je u BiH ocijenjeno i kao “huškanje na državni udar”!

Čekala se izgleda samo „promjena međunarodnih odnosa“. Na jednoj tribini u Zagrebu 2018. konstatirano je upravo da se “ovdje radikalne promjene događaju onda kad se urušava okruženje, međunarodni poredak”, te da “BiH ne mora opstati”.

Je li ovo taj trenutak koji se čekao?

Zarobljena u povijesnim fantazmama takva politika je postala opasna za širi balkanski region, jer može biti instrumentalizirana u narušenim geopolitičkim odnosima u svijetu. Posebno u aktuelnom kontekstu prijetećeg prelijevanja ruske agresije na Ukrajinu na ostatak Europe.

Uloga Rusije

Prepoznajući upravo takav konfliktni potencijal ove politike, njemački poslanik iz CDU-a Mihael Brand je u aprilu 2022. Milanovića nazvao „ekstremističkom ultranacionalistom“. Uz ostalo, Milanovićev savez sa srpskim ekstremistima vidi kao put u ugrožavanje mira. A „radi se o ljudima koji, kao i on, doprinose destabilizaciji i ugrožavanju mira na Balkanu”.

Zaista, potencijal za svoju destruktivnu politiku u „hrvatskom pitanju“ zvanična Moskva prepoznala je još prije najmanje pet godina. Naime, u augustu 2017. godine ruski ambasador Peter Ivancov je izjavio da „hrvatsko pitanje postoji u da ga treba riješiti u FBiH“.

Tako nastaje savez Milorada Dodika, člana Predsjedništva BiH i Aleksandra Vučića, predsjednika Srbije, Dragana Čovića, vrhuške u Zagrebu, te zvanične Moskve.

Još od „zajedničkog gledanja“ finala Svjetskog prvenstva u nogometu u julu 2018. godine (Putin, Čović, Grabar-Kitarović), preko Čovićeve posjete Moskvi i ocjene da u BiH ima „premalo ruskog utjecaja“, potom traženja dolaska pripadnika ruske vojske u Mostar, do kremaljske podrške hrvatskom pitanju u BiH samo mjesec prije početka invazije na Ukrajinu (!), jer, kako je kazao šef diplomatije Rusije, Sergej Lavrov, „Hrvati u BiH diskriminirani“ (17. januar 2022.), bilo je jasno da ovo pitanje ima mnogo šire međunarodne implikacije.

Zoran Milanović će u međuvremenu postao ruski heroj „jer je neko konačno rekao što svi u EU misle“. On nije demantirao tvrdnje nezavisnih medija o njegovim i kontaktima njegovih saradnika ruskim službama, kao i ranije tvrdnje o vezama sa Moskvom putem naftno-plinskog sektora u kojem je djelovao za izbivanja iz zvanične politike.

“Nažalost, taj je akter upao u spiralu iz koje nije moguće izaći, a jasno je da ruski režim svoje zatočenike ne otpušta tako lako (gledajte samo kako se jadni Vučić batrga), pa je jasno da će ovaj kao Predsjednik Republike Hrvatske i dalje činiti groznu štetu i svojoj zemlji, a i Bosni i Hercegovini”, kazat će autoru ovih redaka hrvatski politolog Davor Gjenero.

Kamo ovakva pozicija može odvesti? Ovisit će prije svega od raspleta situacije u Ukrajini, ali i odlučnosti međunarodnih saveznika, prije svega Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, te Njemačke i Francuske kao vodećih zemalja EU, da prepoznaju, kako bi kazala Vesna Pusić, „destabilizatore“ i pravovremeno djeluju.

Jer je, kako reče, zastupnik Mihael Brand, došlo vrijeme da mi to igranje s vatrom nazovemo pravim imenom. Dok nije kasno.

Politika „Ne dirajte vi u Mostar, nećemo mi u Sarajevo“

Politika u Sarajevu, prije svega ona oličena u Stranci demokratske akcije (SDA), nerijetko je paktirala sa politikom HDZ-a BiH još od prvih višestranačkih izbora 1990. godine, praveći se često da ne vidi antibosansku poziciju Središnjice iz Mostara.

Kako su u politici samo interesi vječni, i jedna i druga stranka (SDA i HDZBiH) su ih prepoznali u dijeljenju javnih resursa po modelu „ne dirajte vi u Mostar, mi nećemo u Sarajevo“. I taj model je odista funkcionirao na obostran interes. Neki bi rekli da funkcionira do danas. S tim da su glasnogovornici HDZ-ove politike računali na promjene međunarodnih odnosa, te da “BiH ne mora opstati”.
Odnosi sa Zagrebom imali su različite faze u poratnom periodu. U periodu dva mandata predsjednika Stjepana Mesića i Ive Josipovića oni su bili dobri (mada neka otvorena pitanja nisu riješena) i imali su perspektivu pozitivnog razvoja.

Čak se to može reći i za mandat premijera Ive Senadera i kasnije Jadranke Kosor, jer je u to vrijeme Hrvatska napredovala u euroatlantskim integracijama i nije joj bilo stalo da narušava odnose sa susjedima.

S ulaskom Hrvatske u NATO i EU, te slabljenjem međunarodne zajednice u BiH stare fantazme su ponovo isplivale, do 2016. godine od kada odnosi Sarajeva i Zagreba idu silaznom putanjom, čekajući neke nove, hrabre lidere, na obje strane koji će na pozitivan način restartirati naše odnose. Prirodno je da oni budu dobri.

Izvori informacija korišteni u analizi:

  1. Radio Slobodna Europa 2022. “Milanović smatra da treba blokirati ulazak Finske i Švedske u NATO dok se ne izmijeni izborni zakon u BiH” Izvor: Radio Slobodna Europa (26.IV.2022.) https://www.slobodnaevropa.org/a/milanovic-svedska-finska-nato-izborni-zakon-bih/31822425.html
  2. F. V. 2022. “Ministarstvo vanjskih poslova Finske o izjavama Milanovića” Izvor: Radiosarajevo.ba (27.IV.2022.) https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/ministarstvo-vanjskih-poslova-finske-o-izjavama-milanovica/455157
  3. Dnevnik.hr 2022. Švedski parlamentarac poručio Milanoviću: “Samo vas želim podsjetiti da veta idu u oba smjera”. Dnevnik.hr (19.V.2022.) https://dnevnik.hr/vijesti/svijet/svedski-europarlamentarac-porucio-milanovicu-samo-vas-zelim-podsjetiti-da-veta-idu-u-oba-smjera—725019.html
  4. Bakotin, J. 2021. „Izgubljeni u svijetu“ Izvor: Novosti (05.IX.2021) https://www.portalnovosti.com/izgubljeni-u-svijetu?fbclid=IwAR0LsR1rc5hvUJtzsZfZwgPNKq1pHNMTOn36dtmn4a67_d6nPH4cHa0YFMw
  5. Bakotin, J. 2021. „Izgubljeni u svijetu“ Izvor: Novosti (05.IX.2021) https://www.portalnovosti.com/izgubljeni-u-svijetu?fbclid=IwAR0LsR1rc5hvUJtzsZfZwgPNKq1pHNMTOn36dtmn4a67_d6nPH4cHa0YFMw
  6. Hina 2016. “Nije istina da smo blokirali Srbiju, a situacija u BiH me zabrinjava”. Izvor: Jutarnji list (16.X.2016.) https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/predsjednica-objasnila-junckeru-situaciju-u-susjedstvu-nije-istina-da-smo-blokirali-srbiju-a-situacija-u-bih-me-zabrinjava-5131893
  7. Karčić, H. 2022. “Šta radi i namjerava hrvatski predsjednik Milanović?” Izvor: Anadolu Agency (27.V.2022.) https://www.aa.com.tr/ba/analiza-vijesti/analiza-%C5%A1ta-radi-i-namjerava-hrvatski-predsjednik-zoran-milanovi%C4%87/2598899
  8. HRT 2022. „Otvoreno: Izborni zakon u BiH“ Izvor: HRT (5.V.2022.) https://www.youtube.com/watch?v=Ll502xv_6fE
  9. Verčenji.hr 2022. Anketa/Bi li blokada ulaska Finske i Švedske u NATO dovelo do rješenja statusa hrvatskog naroda u BiH“ Izvor: Večernji list (25.V. 2022.) https://www.vecernji.hr/vijesti/anketa-bi-li-blokada-ulaska-finske-i-svedske-u-nato-dovela-do-rjesenja-statusa-hrvatskog-naroda-u-bih-1589354
  10. Šire vidjeti: Stenogrami o podjeli Bosne (priredio Predrag Lucić); Feral Tribune, Split; Dani, Sarajevo 2005, knj. 1, 576 str., knj. 2, 546 str.
  11. Ibid.
  12. Banović, P. 2018. „U sefu je čuvao skicu podjele Bosne“ Izvor: Express (28.XII.2018.) https://express.24sata.hr/top-news/u-sefu-je-cuvao-tu-manovu-skicu-podjele-bosne-19255
  13. Radiosarajevo.ba 2022. “Zabrinjavajuće poruke iz Sabora RH: Nametnuti Izborni zakon, treći enitet…” Radiosarajevo.ba (03. II. 2022.) https://radiosarajevo.ba/vijesti/bosna-i-hercegovina/zabrinjavajuce-poruke-iz-sabora-hrvatske-nametnuti-izborni-zakon-treci-entitet/445985
  14. D. Be. 2022. „Ide jesen, Hrvati će ići u formiranje svoje samouprave“. Izvor: Klix.ba (20.V.2022.)
  15. Bosnia News Service 2018. HRT – Ivo Lučić i Nino Raspudić najavljuju raspad. Izvor: HRT (06.XI.2018). https://www.youtube.com/watch?v=5IWvLS_TOFM
  16. Matić, S. 2022. njemački zastupnik: Milanović nanosi veliku štetu Hrvatskoj. Izvor: DW (2.V. 2022.) https://www.dw.com/hr/njema%C4%8Dki-zastupnik-milanovi%C4%87-nanosi-veliku-%C5%A1tetu-hrvatskoj/a-61662002
  17. Krešić, Z. 2017. „Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH“ Izvor: Večernji list BiH (24.VIII.2017.) https://www.vecernji.ba/vijesti/hrvatsko-pitanje-postoji-i-treba-ga-rijesiti-u-fbih-1190097
  18. Bosnia News Service 2018. HRT – Ivo Lučić i Nino Raspudić najavljuju raspad. Izvor: HRT (06.XI.2018). https://www.youtube.com/watch?v=5IWvLS_TOFM

(analiza je izvorno objavljena na portalu radiosarajevo.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Dodik nije samo primitivac, on je prijetnja

U kakofoniji debata o izborima, bošnjački član Predsjedništva zemlje odlučio se tumačiti poteze svog kolege Milorada Dodika: razlog je bila ministrica vanjskih poslova Velike Britanije Liz Truss. Uvažena gošća u Sarajevu je – usuđujem se reći – dobila priliku da se i lično uvjeri u sve one stereotipe o balkanskoj zaostalosti, no o tome malo poslije. Prvo valja naglasiti da su domaći političari pokazali koliko su uvijek i odveć raspoloženi da demonstriraju širok dijapazon svađa, kao i to da se britanska ministrica nije dala omesti, potpuno fokusirana na razloge svoga dolaska.

Pobjednio je

Direktno, jasno i bez rukavica je rekla: “Moramo se suprotstaviti malignom ruskom utjecaju ovdje u Bosni i Hercegovini. Rusija već pokušava potkopati reforme ostvarene u ovoj zemlji, kao i vaše euroatlantske ambicije. Potpiruje secesioniste, prijeti jedinstvu, suverenitetu i teritorijalnom integritetu Bosne i Hercegovine.”

Detektirala je tako ključni problem kako naše zemlje (region nije spominjala, ali ne sumnjam da je u toku) tako i odnos svoje, ali i ostatka zapadnog svijeta spram tog problema. U tom svjetlu treba promatrati i sve češće teze kako je upravo ruska agresija na Ukrajinu zaustavila salvu odluka Narodne skupštine Republike Srpske o stvaranju države u državi, ali nije stopirala secesionističke prijetnje lidera SNSD-a, ponovljene i na ovom sastanku. No, zato se Dodik toliko i upinje da baš svakom međunarodnom gostu – a zadnjih mjeseci intenzivirano stižu – ispriča svoju priču o vlastitom angažmanu za mir i sigurnost. Pa ipak, u samom nastupu britanske ministrice i ti njegovi argumenti su poništeni. Zato je pobjesnio.

Spin-majstori s platnog spiska SNSD-a izbacili su svoje adute, na sav glas zamjerajući ministrici Truss što je govorila samo o opsadi Sarajeva i genocidu u Srebrenici, zanemarujući pritom srpsko-hrvatske patnje. Iskustvo nas uči da je političarima do patnji naroda stalo kao do lanjskog snijega, no baš zato evo razloga patnji i spinovaca i njihovih nalogodavaca – ministrica Truss je, poredeći BiH prije 30 godina i Ukrajinu danas, bila kategorična: svijet se zakleo na nikad više tek nakon 1.425 dana opsade glavnog grada naše zemlje i genocida u Srebrenici, ali zato što patnje u našoj zemlji nisu prekinute ranije, danas neće odugovlačiti, već će Ukrajini pomoći sad i odmah. Ovu jasnu poruku razumjeli su i Dodik i njegovi ruski šefovi, pa je domaći stanar međunarodnih crnih lista, onako bahat i arogantan kakvog ga sve češće gledamo, jedva dočekao kraj sastanka da ospe paljbu po gošći i Ujedinjenom Kraljevstvu koje predstavlja, najavljujući pritom i stenogram sjednice koji je – uprkos naklonosti RTRS-a svom partijskom šefu – otkrio svu raskoš njegova primitivizma. Ne vrijedi ga citirati, još manje ponavljati njegove optužbe na račun baš svakog Britanca kojeg se sjetio, ostat ću pri podsjećanju da sve izrečeno i(li) napisano mnogo više govori o autoru nego onome kome je namijenjeno, no moram priznati da me je uspio nasmijati. Dio njegove rafalne paljbe “gospođi Truss”, što je valjda način da se ženama pokaže gdje im je mjesto (nekadašnjoj ambasadorici SAD-a u BiH Maureen Cormack je savjetovao da se drži kutlače), odnosio se na sankcije Rusiji zbog podrške Ukrajini i tu je naš ocvali balkanski političar ministrici ustvrdio kako ona od njega traži da pristane na šverc oružjem!? Gdje će suza već na oko, tj. u šverc o kome naš vrli Dodik zna više i od svojih u korupciju ogrezlih kadrova, nije on tek tako ponio nadimak Mile Ronhill.

Ostala dva člana Predsjedništva ostali su ozbiljni, no Džaferović je naknadno osjetio potrebu da nas uvjerava kako britanska ministrica nije naivna, i nehotice pokazujući koliko nije odmakao daleko od Dodika kada je o ženama riječ. Ruku na srce, ni gradonačelnica Sarajeva se nije proslavila, zloupotrebljavajući visoku gošću za primitivne lokalne obračune, no to već – nakon spomen-obilježja na Kazanima – malo koga može iznenaditi. Ova zemlja ima ogromne političke nesuglasice i temeljni je problem što nema spremnosti da se one prevazilaze, a izraženi ruski angažman na dodatnoj destabilizaciji ionako posvađanih vlasti i njihovih satelita u Bosni i Hercegovini, enormno raspoloženih da – ako baš sve opstrukcije izbora propadnu – ovu zemlju već najesen uvedu u anarhiju, zapravo je potvrda svega onoga o čemu je britanska ministrica govorila. I o čemu zorno svjedoče svi Dodikovi istupi, kako na samom sastanku s Elizabeth Truss, tako i nakon njega. Lider SNSD-a, naime, ne krije da Bosnu i Hercegovinu ne smatra državom, da Bošnjake ne smatra narodom i da od svojih secesionističkih ambicija ne odustaje. To su prijetnje koje se naprosto ne smiju zanemarivati, tim prije što je – kao i obično – od ruskog ambasadora u našoj zemlji Igora Kalabuhova dobio podršku čim je objavio svoje rafalne objede na račun britanske ministrice.

I niko ne bi smio biti toliko naivan pa zanemariti ozbiljnost nesreće koju bi svojim dugovanjima Ruskoj Federaciji ovdje mogao proizvesti lider SNSD-a. Kao ni raspoloženje susjeda. U ovom broju Oslobođenja je – kao i obično ponedjeljkom – zapis Radio-mosta Slobodne Evrope: sugovornici Omera Karabega bili su Vesna Pusić, bivša ministrica vanjskih poslova Hrvatske, i Dragan Markovina, naš suradnik, historičar koji s ponosom živi na relaciji Mostar-Split: nijedno od njih nema dileme, na sceni je (opet) čerupanje Bosne i Hercegovine. Vesna Pusić čak Aleksandra Vučića smatra taocem Milorada Dodika, a čini joj se da i hrvatski državni vrh – na identičan način – “polako postaje taocem Dragana Čovića”. Markovina je pak ponovio više puta naglašenu tezu u svojim kolumnama o odnosima Hrvatske i BiH koji su jednaki kao u devedesetim, samo što se ne puca. U Hrvatskoj je ritam ovakvih odnosa ponajviše zasluga predsjednika zemlje Zorana Milanovića, “autentičnog tuđmanovca”, kakvim ga opisuje Markovina. Pored njega, dodajem ja, i Vučić se doima liberalnim i konstruktivnim. No, razlika između Hrvatske i Srbije je ogromna: Vučić tek pokušava izvući zemlju iz ruskih ralja, taktikom korak naprijed, dva nazad, Hrvatska je članica NATO saveza i Europske unije, kojoj čak i partneri iz ove dvije ubjedljivo najvažnije svjetske alijanse već poozbiljno zamjeraju predsjednikovo šurovanje s Rusima.

Kockanje HDZ-a

To i jesu glavni razlozi zbog kojih je Dodik posljednjih mjeseci u tobožnjoj defanzivi, a bank drži HDZBiH i ministar finansija Vjekoslav Bevanda, koji sve čini da opstruira izbore u oktobru. Njegov partijski lider mu pomaže vječnim optimizmom, obećavajući budžet države kao da je riječ o pozicijama koje dijeli poslušnicima. I mada je ovo kockanje HDZ-a s Bosnom i Hercegovinom posve ogoljeno, Bevandi i Čoviću se i dalje gleda kroz prste, usuđujem se reći najviše zato što su bošnjačke i probosanske snage potpuno neaktivne i ne pokazuju apsolutno nikakvu spremnost u traženju rješenja. Ovo je zemlja konstitutivnih naroda i građana i samo sa Srbima, Hrvatima, Bošnjacima i Ostalim i može opstati. Ko god misli drugačije, igra se sa sudbinama svih nas, ma kako onako balkanski zavidio Dodikovom primitivluku ili Čovićevom ispraznom optimizmu.

(oslobodjenje.ba)

Vrijeme curi, novca za izbore nema: Ko koči i šapuće Schmidtu da ne donosi odluku?

Dr. Zlatko Hadžidedić, profesor međunarodnih odnosa, jedan je od najvećih kritičara politike Evropske unije prema Bosni i Hercegovini. Iako njegove poruke često nailaze na neodobravanje evidentno je da živimo taj momenat.

BiH se nalazi u delikatnoj situaciji čak možda goroj od one iz 1992. godine. Hadžidedić vrlo otvoreno ističe da se Evropska unija samo deklarativno zalaže za cjelovitu BiH, a iza kulisa radi na nijemom “brisanju sa mape” i “formiranju velike Srbije, Hrvatske i Albanije”. Kao argument za svoju tezu Hadžidedić je naveo kako desnica u potpunosti kontroliše Evropski parlament i Brisel.
Ako bismo razlagali sve što vidimo jasno je da EU nije u stanju primijeniti standarde nad svojim članicama, a neće standarde za zemlje koje žele biti dijelom EU. Vrlo ‘opipljivo’ to vidimo na primjerima Hrvatske i Mađarske.

U BiH na korak smo od još veće krize, jer 19. maj, datum do kojeg je bilo neophodno osigurati finansiranje izbora u oktobru, prošao je prije deset dana!? Vrijeme teče, a s njim i nada da bi se praznik demokratije mogao održati u oktobru.

Sve što je BiH prošla kroz pokušaj nametanja Izbornog zakona u BiH po željama Dragana Čovića dokaz je da jaka desnica upravlja Briselom.

Njihovo uvjerenje je da može samo fukcionisati etnički čista država i to žele na Balkanu.

“To je već urađeno u Hrvatskoj. Takva je Slovenija. Slično je u Mađarskoj i Poljskoj. To je model koji se svuda treba promovisati u zapadnoj Evropi. EU se formirala na dvostrukim standardima – jedni važe za njih, a drugi za nas”, isticao je ranije Hadžidedić.

U tom kontekstu valja napomenuti kako je šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler, uz pomoć jednog visokopozicioniranog diplomate iz Brisela, spriječio visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta da nametne odluku o finansiranju Općih izbora.

Nakon toga, vijest nije demantirana, ali je Sattler u zgradi Delegacije okupio dio medija, pa pričao o teorijama zavjera iz glavnog grada BiH!

Ako je tako i ako su određeni mediji skloni teorijama zavjere, zašto danas 29. maja nemamo osigurane finansije za održavanje izbora?

Ako nije Sattler, ko to šapuće Schmidtu, osim HDZ-a, da je nametanje odluke o finansiranju izbora loša poruka. Posebno jer su iskorištene sve moguće opcije u Parlamentu i Vijeću ministara. Opstrukcije su jasno uvijek dolazile od SNSD-a i HDZ-a.

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) održat će svoj sljedeći redovni sastanak 6. i 7. juna 2022. godine.

No, može li se išta konkretno očekivati od ove sjednice, osim već poznatih floskula kako pozivaju izabrane dužnosnike da poštuju zakone.

Dojam je da se previše vodi računa o tome da se ne iziritira HDZ BiH i Dragan Čović, a da čelnici EU ne vode računa o iritiranje onih koji se boje za državu BiH.

U Ambasadi SAD, pak, ne kriju razočarenje što nije usvojena odluka o finansiranju Općih izbora iako je održana sjednica Vijeća ministara BiH.

HDZ BiH nazvali su licemjerima. Ja bih dodala da je u ovoj konstataciji trebalo dodati i Evropsku uniju!

(NAP)

Budžet i izborni proces: Čekanje sjednice PIC-a – kupovina vremena za Čovića!

Ima li vremena Bosna i Hercegovina? Pitanje koje je izuzetno značajno i otvoreno u kojem je svaka minuta važna, a u kontekstu osiguranja sredstava za finansiranje Općih izbora koji su raspisani za 2. oktobar.

Koliko je situacija alarmantna kazuje i održani sastanak ambasadora Kvinte i predsjedavajućeg Vijeća ministara Zorana Tegeltije (SNSD) i njegove zamjenice Bisere Turković (SDA). Na sastanak je bio pozvan i ministar finansija Vjekoslav Bevanda (HDZ), ali se nije pojavio. Ambasadori Kvinte traže da se sutra odobri novac za izbore

Iako je Ministarstvo finansija BiH na čijem je čelu HDZ-ov Vjekoslav Bevanda uputilo Dokument okvirnog budžeta, procedura usvajanja samog Budžeta za 2022. može potrajati i do dva mjeseca.

Za sada nema naznaka da će reagirati Christian Schmidt, iako su ga mnogobrojni visoki dužnosnici u BiH pozvali da reagira.

Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira (PIC) održat će svoj sljedeći redovni sastanak 7. i 8. juna 2022. godine.

No, može li se išta konkretno očekivati od ove sjednice, osim već poznatih floskula kako pozivaju izabrane dužnosnike da poštuju zakone.

Na posljednjoj sjednici PIC-a desilo se upravo to. Naime, u zajedničkoj izjavi ambasadora PIC-a navelo se da su potezi entitetskih vlasti da uvedu zakon o uspostavljanju paralelnog VSTV-a “jasan pokušaj entiteta da jednostrano preuzme ustavne odgovornosti države, što bi predstavljalo kršenje Ustava i pravnog poretka BiH”.

Kao da se to nije znalo i bez ovog komunikea.

Ambasadori Upravnog odbora Vijeća za implementaciju mira na dalje su pozvali RS da odustane od ovih neustavnih poteza koji povećavaju prostor za korupciju i umjesto toga se fokusiraju na poboljšanje rada institucija na konstruktivan način.

Koliko se konstruktivno radilo poslije tog zasjedanja govori činjenica da nemamo usvojen Budžet za 2022. godinu, i da Milorad Dodik i dalje govori o mirnom razlazu u BiH. Pri tome, da bi pokazao BiH kao ‘nemogućom državom’ nudi entitetski novac za finansiranje izbora!? A, njegovi kadrovi u Parlamentu BiH odbijaju zaključke kojima bi se Vijeću ministara naložilo osiguravanje sredstava.

Zbog toga svga ne smijemo mnogo očekivati od sjednice PIC-a, jer je rok za osiguravanje sredstava istekao još 19. maja.

Svjestan težine situacije i zastupnik Bundestaga Josip Juratović istakao je da međunarodne zajednice mora tu rezolutnije postupati i tražiti mehanizme da se jednostavno takve situacije onemoguće.

„Nadam se i da će tu gospodin Christian Schmidt naći neko rješenje. Ali, zar to nije sramotno, prije svega, ne za aktere, nego za sve građane BiH da sebi takvo nešto dozvoljavaju već dvije decenije“, kazao je Juratović.

Dodatna opasnost je i djelovanje šefa Delegacije EU u BiH Johanna Sattlera, za kojeg se u javnosti priča da je uz pomoć jednog visokopozicioniranog diplomate iz Brisela, spriječio visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne odluku o finansiranju Općih izbora.

Pravni timovi OHR-a su, kako je pisala Istraga.ba, već bili počeli sa pripremom odluke koju bi nametnuo visoki predstavnik, ali je Sattler, istovremeno, započeo sa lobiranjem, tvrdeći da bi takva odluka samo dodatno “iziritirala HDZ BiH i Dragana Čovića”.

Jasan demanti na ovo nije upućen, pa bi i čekanje održavanja sjednice PIC-a mogao biti kupovina vremena za Čovića i HDZ BiH.

(NAP)

Kolumna Vildane Selimbegović: Jer su Izetbegovići to zaslužili

Denis Bećirović će na megdan Bakiru Izetbegoviću u bici za bošnjačkog člana državnog Predsjedništva. Oko njegove kandidature okupio se širok front – uz Trojku, koju čine Narod i pravda, Naša stranka i Bećirovićev matični SDP, tu su još Narodni evropski savez BiH i Savez za bolju budućnost, podršku obećava i novoosnovani pokret Za nove generacije Damira Marjanovića, a nema uopće sumnje da će – kako to opozicija obećava – biti još zainteresiranih da se ova bitka iznese. Kao što i nema sumnje da je to bitka protiv dominacije SDA, koliko god to u izjavama iz vodeće bošnjačke partije i samog njezina lidera Izetbegovića zvučalo optužujuće.

Favorit

Šta je sporno u političkoj ambiciji da se pobijedi na izborima? Pa valjda zato izbori postoje, čak i u ovakvim zemljama u kojima se ne krije ambicija da se i ne održe. No, uz nadu da ćemo – makar uz pomoć visokog predstavnika – dobiti praznik demokracije, da vidimo šta nudi Bećirović, a na šta se poziva Izetbegović.

Obojica su dosta dugo na političkoj sceni: Denis je skoro dvije decenije mlađi, no u politici je još od srednjoškolskih dana, kao aktivista SDP-a u ratnoj Tuzli, što u ovom slučaju nije nimalo nevažno. Crvena Tuzla je u vrijeme njegovih početaka predstavljala oazu građanskog društva i nudila prepoznatljivu toleranciju spram drugih i drugačijih, a Bećirović je – ostajući svih ovih godina odan i svome gradu i svojoj partiji – pokazao onu vrstu postojanosti koja je na ovdašnjoj političkoj sceni odavno već raritet. Potpredsjednik je svoje partije, a čim se pojavio kao mogući kandidat, počela su podsjećanja kako je već jednom izgubio i to od “lošijeg” SDA-ovog kandidata, aktualnog člana Predsjedništva Šefika Džaferovića. Bilo je to na prošlim općim izborima, na koje je izašao kao kandidat SDP-a, partije čije urušavanje traje od pobjede na izborima 2010. godine, no najmanje zahvaljujući Bećiroviću, a najviše liderima stranke koji su u svojim bitkama za vlastita dobra pogubili i partiju i njezin identitet i doveli je do današnje pozicije – najneprepoznatljivijeg člana Trojke. I zato je, između ostalog, neumjesno prigovarati Bećiroviću poziciju broj 2 iz 2018. godine, tim prije što je i tada osvojio 194.688 glasova, a SDA-ov pobjednik 212.581. Najvažnija razlika je u broju kandidata – 2018. ih je bilo šest, a u ovoj zemlji valjda više niko nije toliko naivan da ne vidi kako brojnost kandidata pogoduje samo vodećim nacionalnim strankama. Zbog toga je iznimno važno okupljanje opozicije oko Bećirovića, kako zbog koncentracije glasova tako i zbog raščišćavanja terena – svi koji se ove sezone priključe utrci za bošnjačkog člana Predsjedništva direktni su partneri SDA (iz sjene).

No, to i dalje ne znači da je Bećirović favorit. Opozicioni lideri, kada izlaze sa ovakvim tvrdnjama, oslanjaju se na rast glasača na prošlim lokalnim izborima, na kojima je – kako se tješio Bakir Izetbegović – SDA izgubila Sarajevo, a pobijedila u Bosni i Hercegovini. Što je startno netačno, jer SDA nije dobila nijednu načelničku poziciju u Republici Srpskoj, a osim Sarajeva je zabilježila znatan pad glasova u velikim gradovima, što je podatak koji se itekako može pokazati važnim upravo ove sezone. Da i ne pominjem Zenicu, iz koje već gradonačelnik Fuad Kasumović poručuje da će podnijeti ostavku ukoliko Bećirović ne pobijedi. Drugi, također važan podatak jeste da je SDA na lokalne izbore izašla i bez koalicije sa SBB-om koji danas punim podržava Bećirovića. Treće, i možda najvažnije za ovu izbornu sezonu, jeste sama SDA i postavka njezina lidera i očekujućeg kandidata.

Bakir Izetbegović je na čelo stranke došao 2015. godine. U SDA je od samog njezina osnivanja, najviše kao sin. Alija Izetbegović je, što se danas u SDA ne voli ni spomenuti, za svoga nasljednika izabrao Sulejmana Tihića, a da li je Tihiću u amanet ostavio da njegova sina sprema za svog nasljednika, nikada nećemo saznati. Odgovor na to pitanje Tihić je ponio u mezar, iako mu je i Adil Osmanović, koji je slovio za najbližeg Tihićevog suradnika i projiciranog budućeg predsjednika, više puta slikovito objašnjavao kako je u poziciji da se na biciklu utrkuje s Mercedesom. Bakir je u toj priči Mercedes ne po kvaliteti, već po naslijeđu. Prezime Izetbegović je, zahvaljujući Aliji, među Bošnjacima, naročito deklariranim muslimanima imalo i ima ogromnu težinu, uprkos svemu onome što Izetbegović mlađi radi otkako je došao na čelnu stranačku poziciju. On je taj koji od prvog dana gumicom briše period Tihićevog vođenja stranke, iako je Alijin nasljednik na čelu SDA proveo više godina od samog osnivača i utemeljitelja partije. I niko nema dileme – najveća ambicija Izetbegovića Sina jeste da partiju do te mjere izjednači sa svojim prezimenom da nema uopće sumnje koliko dugo planira ostati na vodećoj stranačkoj poziciji. Za društvo je, pak, daleko važnije od bitke za partijsko liderstvo to što Bakir Izetbegović SDA vodi u posve suprotnom pravcu od onog kojim je gurao Tihić. Umjesto dijaloga, razgovora, političkih pregovaranja, koji su bili osnova Tihićevih pomaka naprijed, njegova inaćenja, odbijanja i potpuno odsustvo svih iole preciznih stavova (barem u javnosti) od SDA su napravili desnu partiju prepoznatljivu po radikalizmu i isključivosti njihova podmlatka. Ni njemu samom nije mrsko pozicionirati se usred muslimanskog povijesnog kruga, kojim se nekada legitimirala SDA, čuli smo to uostalom i tokom prošlog ramazana kada je objašnjavao kako se za Bosnu i Hercegovinu ne boji dok su pune džamije. Ako su pune džamije mjera SDA za BiH, onda nije nikakvo čudo što i Srbi i Hrvati, čak i oni koji ništa lijepo ne misle ni o Miloradu Dodiku ni o Draganu Čoviću, ne vide sebe u takvoj zemlji. Sekularizam po Izetbegovićevoj mjeri staje u njegovu rečenicu: Spremni smo im (HDZ-u BiH) dati… O nepotizmu sve zna, zar nam nije osobno hvalio menadžerske sposobnosti vlastite supruge objašnjavajući njezine dobre veze? Teret korupcije SDA dijeli sa koalicionim partnerima, a što bi rekao reis Kavazović, “naši ljudi daju snažan doprinos”. No, najveći Izetbegovićev problem, koji on danas pokušava predstaviti kao svoju prednost, jeste što se prema svim političkim subjektima u kantonima, entitetima i na državnom nivou – svejedno, odnosi kao i prema Čoviću u pregovorima: spreman im je dati… Nije važno šta, jer sam početak nimalo ne obećava, zapravo prijeti, naprosto zato što definira poziciju koju Izetbegović priskrbljuje sebi i SDA kao vlasnicima i vladarima svega. Stoga i ne čudi što su političke partije, bilo da su bošnjačke ili probosanske, HNS-ove ili pak dolaze iz Republike Srpske, davno odbacile svaku vrst razumijevanja za SDA i njezinog lidera. Niko neće da mu se njegovo poklanja, da ne kažem (verbalno) otima.

Bitka sa spas BiH

Bakir Izetbegović je poodavno stavio znakove jednakosti između sebe, SDA i države Bosne i Hercegovine. I sada, dok komentira Bećirovićevu kandidaturu, upravo to demonstrira tvrdnjom kako podatak da su se svi udružili protiv SDA pokazuje njegovu i snagu partije. Jer nam želi reći da su Dodik, Čović i Bećirović protiv njega i SDA, a samim tim i protiv države BiH. Tako nam pokazuje da zapravo njegova najveća snaga na ovim izborima i nije SDA, već su to ataci Dodika i Čovića na BiH, pa ko biva – ko god nije s njim, protiv je države BiH. Upravo je zato Bećirović, koji je godinama za lijevi i građanski ukus bio odveć probošnjački orijentiran, idealan za obračun na bošnjačkoj desnici. Bit će i da je očekivao ovakav Izetbegovićev nastup jer je unaprijed poručio da je dobro da SDA, HDZ i SNSD budu poraženi. I još važnije: da je ovo bitka za spas Bosne i Hercegovine, ali ne sistemom zamjene mjesta u foteljama, već smjenom politika. Što je bolno tačno.

Kolumna Damira Rastodera: Milanović mora biti zdrav

Ako neko kaže da je “Džaferović tri puta gori od Miloševića” taj mora da je pokvaren, umno poremećen, pod dejstvom psihoaktivnih supstanci, da radi po nečijem nalogu ili, u najboljem slučaju, da je ofucani, jeftini populist. Sve to zajedno sadržano je u aktuelnom hrvatskom predsjedniku Zoranu Milanoviću. Koji je, u jučerašnjem nastupu ludila, upravo to izgovorio, mrtav hladan, dodajući da je Džaferović prošle godine išao u Vukovar samo da bi provocirao tamošnje Srbe. Rekao, ostao živ i zbrisao sa govornice, koja je zapravo njegovo jedino radno mjesto. Sa kojeg blebeće, difamira, optužuje, presuđuje, ocjenjuje, komentara sve – od Severine do svemira. Ali bez obzira o čemu da priča, on uvijek gađa dvije mete: Plenkovića, kojeg želi rušiti i Bosnu i Hercegovinu koju želi podijeliti. Istovremeno, prizemnim napadima na Bošnjake i navodnom odbranom hrvatskih interesa, tj Čovića, dodatno potkopava Plenkovićevu poziciju kod starih hadezeovaca. U suštini, ove dvije jasno istaknute mete, koristi i da sakrije svoj glavni cilj, a to je nedvosmisleno prorusko djelovanje, koje je više plod lukrativnih nego ideološko-političkih razloga. Bilo je to očigledno kada je na početku ruske agresije odbio potpisati pismo sa drugim predsjednicima zemalja centralne i jugoistočne Evrope kojim se traži ubrzani prijem Ukrajine u EU. Da se Vlasi ne dosjete, pravdao je to zahtjevom da se i BiH spomene u paketu sa Ukrajinom. Jednim metkom dva zeca. Hem,se neće zamjeriti svojim poslodavcima u Moskvi, hem će naivnim Bošnjacima prodati priču “kako onaj Milanović i nije tako loš”. Ovaj drugi, svježiji slučaj, još je ilustrativniji. Galama i prašina koju podiže oko blokade Finske i Švedske za prijem u NATO je samo smokvin list koji ga štiti od činjenice da je uz Orbana, ostao najvjerniji Putinov sljedbenik. Vjerniji i od samog Vučića, koji se kao nešto nećka, prenemaže, laže, maže, pokušavajući se praviti mrtav dok oluja ne prođe. Milanović se, pak, pravi živ i zdrav. Živ jeste, zdrav nije, piše politicki.ba.

To svi vidimo.

Za vrijeme konferencije za štampu od 57 minuta čak 18 puta se počešao po nosu. No, to je manje važno, od sadržaja onoga što izađe iz tih poganih usta. Iako je svjestan da od njegovog uslovljavanja neće biti ništa, da će Finska i Švedska ući u NATO, da se u BiH neće promijeniti Izborni zakon, tog zavisnika od mikrofona i koječega, ne spriječava da laprda o svemu i svačemu, a najviše da se miješa u unutrašnje bosanske prilike i da tako odrađuje stvari za Putina. U Hrvatskoj, o tome samo govori Plenković i rijetki analitičari. Većina medija i dobar dio javnosti to pripisuje njegovoj teškoj naravi i tersiluku, drugi dio smatra da on koristi sve što mu dođe pod ruku u obračunu sa Plenkovićem, treći da je ovo priprema za drugi predsjednički mandat u Hrvatskoj. Šta god da je u pitanju, on će ostati problem naših susjeda. Mnogo veći za njih nego za nas. Nama čak može biti koristan idiot. Ima li bolje odbrane Bosne od hrvatskih nasrtaja od onoga što govori i radi Zoran Milanović. U politici su protivničke greške neuporedivo važnije za uspjeh od vaših ideja i akcija. Naravno, ako ih znate pravilno i blagovremeno (is)koristiti. U Sarajevu se na Milanovića gleda kao na jalijaša koji bije čvrge svakom na koga naiđe i da je najbolje ignorirati ga. Što je, naravno, potpuno pogrešno. Koliko se god on bavi Bosnom, političko Sarajevo treba se baviti Milanovićem. Ne iz pukog hira ili inata, već iz čistog pragmatizma i evidentne koristi. Ima li boljeg poklona od toga da vas kontinuirano i primitivno napada proruski čovek, međunarodno izoliran i potpuno ustavno razvlašten, u okolnostima promjene međunarodnog poretka i nove hladnoratovske podjele svijeta. Na jednoj strani će biti Rusija, Eritreja, Sirija, Srbija, Sjeverna Koreja, Orbanova Mađarska i još nekoliko sličnih despotija i diktatura. I naravno Milanović, Dodik i Čović. Bosna i Hercegovina u mnogo čemu nije imala sreće kroz svoju bližu i dalju historiju. Ako je već morala imati neprijatelje, onda je zaista fortuna pogledala ako je to ova trojka. Milanović i Dodik kao braća blizanci, po bahatosti i mržnji prema Bosni i Bosnjacima, dok Čović manjak javne bahatosti nadomešćuje viškom mržnje. A svi na platnom spisku Moskve. Ukoliko se ova šansa ne iskoristi, niko drugi neće biti krivac do nas samih.

Prednosti i mane Bećirovićeve kandidature: Kraj dinastije Izetbegovića ili vraćanje u život Dragana Čovića?

U javnim istupima ga nećete vidjeti. Ali šef Delegacije EU u BiH Johan Sattler je, zapravo, najbitniji vezni igrač “opozicije” u takozvanom bosansko-bošnjačkom korpusu. On je, ustvrdit će izvori Istrage iz diplomatskih krugova, posljednjih sedmica održao nekoliko neformalnih sastanaka sa predsjednicima “opozicijskih” stranaka koje će, u konačnici, u subotu i formalno podržati kandidaturu Denisa Bećirovića za člana Predsjedništva BiH iz reda bošnjačkog naroda.  Sattlerov cilj je, prije svega, poraziti SDA kako bi se iz vlasti izbacila “barem jedna nacionalna stranka”.

Bećirovićeva pobjeda – konačni pad dinastije Izetbegovića

Istina je da je široka koalicija stranaka sa sjedištem u Sarajevu prevashodno uspostavljena na motivima da se porazi SDA. I, s obzirom na loš imidž predsjednika SDA Bakira Izetbegovića, Bećirović u utrku ulazi kao favorit. Pobjeda Bećirovića bi značila da prvi put, uslovno rečeno, ljevičarke stranke sa sjedištem u Sarajevu imaju člana Predsjedništva iz reda Bošnjaka. Pobjeda Bećirovića bi, sigurno, značila i početak kraja ere Izetbegovića u “bošnjačkom korpusu”. To su, ukoliko gledate iz perspektive lijevih birača, prednosti široke koalicije usmjerene protiv predsjednika SDA. Jer poretkle tri decenije, uglavnom vlasti SDA, obilježene su korupcijskim aferama. Na stranu sada što su se kao glavna alternativa Stranci demokratske akcije nametnuli oni koji su bili među najbitnijim igračima te stranke – od ASD-a sa Rifatom Hozanovićem u Krajini, preko Fuada Kasumovića u Zenici, Elmedina Konakovića, Aljoše Čampare, Denisa Zvizdića i Semira Efendića u Sarajevu, pa sve do Mirsada Kukića u Tuzlanskom kantonu. Ako se pogleda iz tog ugla, porazom Izetbegovića se, zapravo, ne mijenja ideologija. Mijenjaju se, isključivo, kadrovi. No, to je već pitanje za neke druge analize.

Bećirovićeve prednosti

Vratimo se Denisu Bećiroviću, SDP-ovcu sa dugogodišnjim stažom koji iza sebe nema korupcijskih afera i koji, izuzmemo li glasanje za Zakon o prebivalištu, ulazi u kampanju poprilično čist, za razliku od Izetbegovića koji na plećima nosi “respiratore”, diplome supruge Sebije i opće nezadovoljstvo u društvu. Iako je godinama  u institucijama, Bećirović je, uglavnom, djelovao iz opozicije i parlamentarnih kupa. Upravo je to njegova najveća prednost, jer mu tokom kampanje, SDA i protivnici neće moći spočitavati da je korumpiran niti će ga moći vezati za bilo kakve afere koje se odnose kurupciju.

Međutim, kada se zađe u sferu politike, Bećirović će se, objektivno, suočiti sa ozbiljnim problemima

Kandidat za predsjednika SDP-a

S obzirom na to da aktualnom predsjedniku SDP-a Nerminu Nikšiću ističe mandat na čelu stranke i da više nema pravo da se kandidira, predstojeći Opći izbori su, zapravo, i izbori za predsjednika SDP-a. Ukoliko Denis Bećirović postane član Predsjedništva BiH imat će otvoren put da postane i predsjednik SDP-a BiH, jer u tom trenutku neće postojati nijedan stranački kadar sa većim izbornim legitimitetom. S obzirom na to da u SDP-u postoji ne tako mali broj kandidata za šefa partije, a koji su poprilično jaki lokalni igrači (Jasmin Imamović, Zukan Helez, Aner Žuljević), to bi Bećiroviću moglo predstavljati problem. Podrškom Denisu Bećiroviću svi oni koji sebe vide na mjestu predsjednika SDP-a BiH bi sebi zatvorili vrata u utrci za stranačkog šefa koji će, evidentno je, u konačnici odlučivati o najbitnijim pozicijama u državi ukoliko SDP ostvari dobar rezultat. Drugi problem Denisu Bećiroviću može predstavljati činjenica što će on, ukoliko izgubi izbore, sasvim sigurno ostati bez svih bitnih pozicija. Naime, predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić će, izvjesno je, nositi listu za Parlament BiH iz izborne jedinice 2A (HNK). Nikšić sigurno nema nikakve šanse da osvoji direktni mandat iz te izborne jedinice koja daje tri zastupnika (do sada je HDZ osvajao 2, a SDA 1). Nikšić će, sigurno, biti nosilac i kompenzacijske liste, ali ni to mu ne bi garantiralo ulazak u Parlament. Podrška SDP-u BiH će, sigurno, porasti i, s obzirom na sukobe u HDZ-u Livno, SDP BiH bi mogla dobiti direktni “državni” mandat iz izborne jedinice 1A (USK i Livno). To bi SDP-u smanjilo “višak glasova” koji donose kompenzaciju, tako da bi zbog tog mandata Nermin Nikšić mogao ostati bez mandata u Predstavničkom domu PS BiH. U tom bi slučaju lider SDP-a ušao u Dom naroda BiH, a Bećirović bi izgubio pozicije na državnom nivou. To je, naravno, sve pod uslovom da izgubi u utrci za člana Predsjedništva BiH u kojoj je favorit.

“Sukob” Bećirovića i Izetbegovića otvara vrata HDZ-u

Opasnost “velikog” rata bošnjačkih kandidata možda je najbolje detektovao lider Saveza za bolju budućnost Fahrudin Radončić koje se pridružio opozicijskim strankama u podršci Bećiroviću.

“Mislim da ta vrsta naše odluke znatno utiče i na izbornu kampanju SDA, koja je do sada imala taj komoditet da s nekim drugim institucijama, da im ne spominjem ime, može da se bavi manipulacijom glasova, pa ih prebacuje gospodinu Komšiću, da će se sada i ljudi u SDA zapitati da li tome ima više prostora. Mislim da neće imati prostora, ali naše je da vodimo kampanju i mi ćemo je raditi zajedno, pravi se jedna nova politička priča, ta politička priča može izgledati, mada je tu nevažan pojedinac, kao jedno veliko objedinjavanje opozicije koje će biti sada prva stepenica na kandidatu zajedničkog tipa, a druga pravljenju postizborne koalicije na bazi postignutog rezultata svakog političkog subjekta”, kazao je Radončić.

Prebacivanje fokusa na bošnjačkog kandidata sigurno će smanjiti šanse Željka Komšića u utrci sa kandidatom Čovićevog HNS-a. Prema zvaničnim podacima, Komšić je 2018. godine osvojio 225 hiljada glasova. Draga Čović je osvojio 154 hiljade. Međutim, Čović ili njegov kandidat sada može računati i na oko 26 hiljada glasova koje je 2018. godine osvojila Diana Zelenika kao kandidat HDZ-a 1990. U zbiru bi, dakle, kadndidat Čovićevog HNS-a imao najmanje 180 hiljada glasova. S obzirom na kampanju iz sudsjedne Hrvatske, HNS-ov bi kandidat mogao osvojiti oko 200 hiljada glasova, što je već na rubu ugrožavanja Željka Komšića. Prođe li, u tom slučaju kadar HNS-a u Predsjedništvo BiH to bi moglo predstavljati ozbiljan problem za budućnost države. Naime, nakon afere beogradski stanovi Mirka Šarovića, opozicija u Republici Srpskoj izgubila “borbu protiv korupcije” kao jedini preostali argument u borbi protiv Milorada Dodika, Stoga je lider SNSD-a apsolutni favorit u utrci za člana Predsjedništva BiH iz RS.  U kombinaciji sa Dodikom i HNS-ovim kandidatom, potpuno bi svejedno bilo bošnjački kandidat za člana Predsjedništva BiH pobijediti.

U “sveopćoj podršci” Bećiroviću svoju šansu vide i mediji pod kontrolom Čovićevog HNS-a koji su već počeli likovati, ističući, pritome, da su Komšićeve šanse da ponovo pobijedi znatno umanjene.

Bećirovićev teret “izbornog zakona”

Ostvari li se, za lijevo orjentirane birače, najbolji scenarij, prema kojem Denis Bećirović i Željko Komšić ulaze u Predsjedništvo BiH, SDP BiH će se naći u velikom “ideološkom” procjepu. S obzirom na to da je široku podršku dobio isključivo na koaliranju protiv SDA i Bakira Izetbegovića, od Bećirovića će koalicijski partneri očekivati odluke prema kojima će SDA biti eliminirana iz vlasti. Prva prepreka je imenovanje mandatara. S obzirom na rotaciju na poziciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, ta funkcija bi u narednom mandatu trebala pripasti Hrvatima. Bez adekvatnog pozicioniranja Hrvata na kantonalnim listama “ljevičarskih partija”, i “sigurnih” šest (anti HDZ) Hrvata u Domu naroda FBiH bez Dragana Čovića neće biti moguće formirati ni Vladu Federacije  niti Vijeće ministara BiH. Čović će, izgubi li on ili njegov kandidat u utrci za člana Predsjedništva BiH spas tražiti na poziciji predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH. Mandatara za novi saziv VM imenuje Predsjedništvo BiH. Željko Komšić, prođe li u Predsjedništvo, sigurno neće podržati HDZ-ovog šefa Vijeća ministara BiH u kojem neće biti SDA ili DF-a. To znači da bi Denis Bećirović morao preglasati Komšića i glasati sa članom Predsjedništva BiH iz RS-a (vjerovatno Dodik) da Čović ili neko HNS-ov bude šef Vijeća ministara BiH. Ukoliko to, pak, odbije, Bećirović bi se mogao naći na udaru koalicijskih partnera iz SBB-a Fahrudina Radončića i Naroda i Pravde Elmedina Konakovića koji, za sada, nemaju ništa protiv koaliranja sa HDZ-om BiH (bez SDA) i koji su zagovornici izmjena Izbornog zakona po mjeri HDZ-a BiH i “legitimnog predstavljanja”. Denis Bećirović će se, tako, naći između ideologije vlastite stranke koju će, u tom slučaju, sigurno preuzeti, i koalicijskog pritiska Konakovića, Radončića i dijela međunarodne zajenice okupljene oko Johanna Sattlera koji je zagovornik izmjena Izbornog zakona u skladu sa željama HDZ-a BiH.  Istina, Denis Bećirović nije imao tih dilema kada je kao šef Predstavničkog doma Paralementarne skupštine BiH prije tačno deset godina glasao za izmjene Zakona o prebivalištu BiH, izmjene Zakona o sukobu interesa, kao i Zakona o javnim nabavkama koje su, u potpunosti, unazadile demokratske procese u BiH.

Kolumna Vildane Selimbegović: Mahalanje po mrežama i(li) mržnja

Moram priznati, slušajući bajramsku hutbu dr. Huseina Kavazovića, slatko sam se nasmijala i ponovila snimak: reis je – biranim riječima, ali posve precizno – pozvao muslimane da se aktivno uključe u oporavak društva, između ostalog i tako što neće provoditi vrijeme u beznačajnim i beskorisnim raspravama, mahalanju po društvenim mrežama. Da su dr. Kavazović i Rijaset svjesni problema, bolje reći progona i odstrela ljudi u modernim mahalama, ispostavilo se brzinom svjetlosti, u nekoliko slučajeva koji zaista predstavljaju ogledne primjerke ne samo jezika već potpune i pritom dirigirane mržnje.

LICEMJERI!

Krenuću od Stjepana Kljuića, koji se prošlog vikenda odazvao gostovanju na Face TV-u, vjerovatno pozvan da govori o odnosu Hrvatske i HDZ-a BiH spram Bosne i Hercegovine i izmjena Izbornog zakona u našoj zemlji. I nakon što je, onako predsjednički, izvrijeđao predsjednika Hrvatske i naravno aktuelnog predsjednika HDZ-a BiH, zbog čega je – skupa s voditeljem – pobrao ovacije za patriotizam, komplimente kako je najpametniji, te želje da dugo živi u zdravlju i rahatluku, ispostavilo se da mu se omaknuo i krajnje neprimjeren komentar o aktuelnoj ministrici obrazovanja u Kantonu Sarajevo, koju je opisao “zabrađenom”.

Evo, deset dana ne prestaju salve reagiranja i osuda Kljuićeva istupa, teško je naći političara koji se nije oglasio, a njihovi pobočnici su se potrudili da “podsjete” kako je Kljuić oduvijek takav, ali eto tolerirao se?! Ministrica je i profitirala – sindikat koji joj je samo koji dan prije prijetio protestima, preko noći se presabrao i stao u zaštitu ministricinih ljudskih i vjerskih sloboda, a Kljuić ostao u blatu uvreda koje su, valjda, trebale pokazati kako prolaze oni koji se usude uvrijediti pokrivenu ženu. Suma sumarum: dozvoljeno je, dakle, Milanovića nazvati mongoloidom, Čovića optužiti za nastranu ljubav s Dodikom, ali kad se uvrede prenesu na domaću teritoriju, tema svih tema postane ljudska veličina pokrivene ministrice. I neljudskost gosta u studiju.

Stjepan Kljuić je već dugo politički penzioner (s razlogom se požalio i na visinu penzije), a njegova uloga u historiji Bosne i Hercegovine – usuđujem se reći – velika i iznimno važna. Imao je hrabrosti, onda kada je bilo najpotrebnije, ustati protiv politike Franje Tuđmana i njegovih terenskih čistača i stvaralaca logora. Prešao je 80. i iz njegovih javnih nastupa odavno je jasno da se smatra oštećenim od države, da ne kažem gurnutim na marginu i ostavljenim da se bori za goli život, kao i svi penzioneri u oba entiteta. To mu, naravno, ne daje za pravo da bilo koga vrijeđa, ali istovremeno otvara i pitanje kakvi smo to mi ljudi i kakvo društvo kad s guštom pratimo vrijeđanja političkih Hrvata i reagiramo samo na uvrede političkih Bošnjaka i Bošnjakinja?

Odgovor je krajnje jednostavan: licemjeri. Slučaj Srđana Puhala to zorno dokazuje. Aktivista i analitičar iz Banje Luke omiljena je meta za citiranje kada braći Srbima (kako voli počinjati svoje tweetove) ukazuje na kriminal vladajućih elita Republike Srpske, kada pravi viceve od Milorada Dodika i njegove familije, kada do banalnosti razotkriva svu mitologiju, laži i podvale srpskih političara, kako u Srbiji tako i u BiH, kada proziva vlasti zbog odnosa prema nesrpskim žrtvama, no kada se usudi zatražiti dokaze o broju ubijene djece u Sarajevu – odgovor je ekspresan, prijetnje smrću! Srđan Puhalo, dakle, ima apsolutnu podršku da se obračunava sa političkim Srbima i još apsolutniju zabranu da postavi bilo kakvo pitanje koje se tiče bošnjačkih žrtava. Jer, da se ne lažemo, političko je Sarajevo prisvojilo sve ubijene, ranjene i osakaćene tokom ratova devedesetih, autistično odbijajući da sve žrtve tretira jednako. Da je drugačije, Knjiga mrtvih bi makar bila dovoljno precizna da bi Puhalo mogao i sam pronaći odgovor. No, ne čini se, zapravo, da je do odgovora ikome i stalo. Slučaj Jasmile Žbanić suštinski to dokazuje: slavna je redateljica pokušala biti glas razuma i na društvenim mrežama ukazala kako je upravo u Sarajevu trebalo biti postavljeno Srđanovo pitanje i ponuđen dokumentiran odgovor. Bijes se potom sručio na nju i instantno su zaboravljeni svi njezini (filmski) doprinosi razotkrivanju zločina i zločinaca nad Bošnjacima.

Ima, valja priznati, i drugačijih – ali mnogo usamljenijih primjera: nakon što je jedan ovdašnji imam objavio fotografiju svoje porodice na kojoj su pored njega supruga i kćerka pokrivene, a druga kćerka nije, znatiželjna Sarajka (prednost društvenih mreža je i u anonimnosti koja omogućava vrijeđanje bez posljedica) zainteresirala se hoće li vršiti pritisak na drugu kćerku da se pokrije. Bez trunke žuči, efendija je objasnio kako je mlađa obećala staviti maramu za sestrinu maturu, a sad opet hoda u kabriolet verziji, uz opasku da će svaki njezin izbor biti podržan od cijele porodice.

Ključna je riječ – izbor(i). Vjerske slobode su u ovoj zemlji ozakonjene, političke idu dotle da partije kad su na vlasti žele i zakonske i ustavne reforme kako bi svoju ogrezlost u kriminal i korupciju produžile do kraja svojih i naših života. U onoj bajramskoj besjedi reis Kavazović je mudro upozorio: “Danas razmislimo i o još jednoj rak-rani našeg društva. U kriminalu i naši ljudi, čini se, učestvuju jednako kao i drugi: snažno su zastupljeni i u korupciji, mitu, kamati, kocki, razvratu, zakidanju radnika… Svaki vjernik od toga mora osjećati zebnju u srcu, jer posljedice takvih zlodjela zahvataju sve, ne samo one koji ih čine.” Pokušala sam se sjetiti kada je posljednji put neki političar naglas prozvao svoje nacionalno stado zbog zastupljenosti u korupciji, mitu, kriminalu? U zadnjih desetak godina nisam našla primjer, ali zato jesam bezbroj prozivanja tuđih nacionalnih stada, tuđih kriminala i tuđih zločina(ca). Zar su baš drugi i drugačiji za sve krivi? Kako smo uspjeli postati društvo u kome reis poziva na pogled u ogledalo? Kad se zakletva u sekularnu državu pretvorila u pogled preko tuđeg plota? One partije, koje kolokvijalno zovemo (pro)bosanskim, skupa sa svojim botovima punih su usta (opravdano) stale u zaštitu pokrivene ministrice i nisu se ni osvrnule na napade na Srđana i Jasmilu?

LIBERALNIJE I ODGOVORNIJE OD POLITIČARA

Izborna je godina, reći će, pa valja skupljati glasove. Istina je živa da smo poodavno pristali na radikalno podijeljena društva u kojima je jedina vrijednosna supstanca pripadnost stadu. Otuda i jedina otimačina i jeste za vođstva tih stada. Nije dobar Srbin onaj koji se ne zaklinje u Vučića, pa opozicija u RS-u striktno vodi računa da u obračunu s Dodikom ne kaže koju u korist Bošnjaka i zajedništva, nije nikakav Hrvat onaj koji se ne zalaže za treći entitet, makar to bio Andrej Plenković, i nije dovoljno Bošnjak ama baš niko ko u ovom času neće ponovo posegnuti za tužbama za agresiju i podsjećanjima na veličinu bošnjačke žrtve. 30 godina od početka rata i skoro 27 od Daytona nacionalni lideri u izbore ulaze sa svojim najdražim temama, punih usta naših heroja i njihovih zločinaca.

Reis Kavazović je hrabro ustao i protiv ove mantre pozivom da se obilježe sva mjesta stradanja. Nesumnjivo svjestan da s ovakvim ambijentom Bosne i Hercegovine je sve manje, a radikaliziranih Bošnjaka sve više. Kao najbrojniji narod u BiH, kao narod koji se i devedesetih, u najgorim godinama ratnim, zaklinjao u jednakost svih i multietničnu zemlju, Bošnjacima je puno puta poručio da su i najodgovorniji za sudbinu Bosne i Hercegovine. To što ga politički lideri Bošnjaka ne čuju, čak je manje problem: tužno je, zapravo, da vjerski vođa nastupa liberalnije i odgovornije od političara, a još tužnije što nema probosanski orijentiranih lidera i stranaka koji će biti riječima i na djelu sekularisti i promotori jednakosti svih. Onih koji će, uprkos mahalanju na mrežama, pokazati ambiciju da se dogovorimo barem oko minimuma i konačno krenemo u obračun s onima koji nas umjesto zajedničkog ulaska u Evropsku uniju tjeraju na pojedinačna iseljavanja. Jasmila, što nije nevažno za ovu priču, živi u Berlinu.

Mijenja li se politika EU: Hoće li Evropa izdati Ukrajinu?

“Čak i dok evropski lideri javno saosjećaju sa borbom Ukrajine i u nekim slučajevima su se potrudili da podrže zemlju, oni također strahuju da bi ono što je francuski predsjednik Emmanuel Macron prošle sedmice nazvao „ponižavanjem“ Rusije moglo stvoriti potpuno novi niz problema, kažu zapadni zvaničnici”, piše Politico.eu.

Ovaj medij navodi da je rastuća zabrinutost da bi ukrajinska pobjeda mogla destabilizirati Rusiju, čineći je još nepredvidivijom, a perspektivu normalizacije energetskih veza sve nerealnijom.

“Zbog toga se neke zapadnoevropske prijestonice tiho zalažu za rješavanje sukoba ‘čuvanjem obraza’, čak i ako to Ukrajinu košta dijela teritorije”, piše Politico, a prenosi politicki.ba.

Ističu se stavovi Macrona i kancelara Njemačke Olafa Scholza koji bi radije vidjeli prekid rata i stabilno primirje, nego da Ukrajina do nogu potuče ruske snage.

“‘Mi nismo u ratu sa Rusijom’, rekao je Macron u  obraćanju  u Evropskom parlamentu u Strazburu prošle nedjelje, ističući da je “dužnost Evrope da stane uz Ukrajinu kako bi se postigao prekid vatre, a zatim izgradio mir”, citira dalje ovaj medij francuskog predsjednika.

Macron je takođe izjavio da će, nakon što je mir postignut, Evropa morati izgraditi „novu ravnotežu sigurnosti“, što je fraza koja alarmira države Centralne i Istočne Evrope. One to smatraju šifrom za nagrađivanje Putina dijelovima njihovih teritorija.

I njemački kancelar ima sličnu taktiku.

Objavljujući na svom Twitter nalogu neke dijelove dugog razgovora s ruskim predsjednikom, on je, kao prvu od tri tačke razgovora s Putinom istakao:

“U Ukrajini mora postojati prekid vatre što je prije moguće”.

Zahtjev da se Rusija odmah povuče i povuče sve svoje snage sa ukrajinske teritorije nije bio među te tri tačke.

Politico upozorava i da je Njemačka opet odgodila dostavu teškog oruđa Ukrajini, te se prenose dijelovi Scholzog intervjua njemačkoj novinskoj kući T-Online tokom kojeg se kancelar upadljivo zalagao za diplomatsko rješenje.

Premijer Italije prošle sedmice boravio je u Sjedinjenim Američkim Državama gdje se susreo i s predsjednikom Joeom Bidenom.

Dragi je također rekao da je vrijeme da se počne razmišljati o mirovnom sporazumu.

“Složili smo se da moramo nastaviti podržavati Ukrajinu i vršiti pritisak na Moskvu, ali i da počnemo s promišljanjima kako da izgradimo mir”, rekao je novinarima, dodajući da napor mora uključiti i Ukrajinu.

Ljudi… žele razmišljati o mogućnosti uvođenja primirja i ponovnog pokretanja nekih kredibilnih pregovora. To je trenutno stanje. Mislim da moramo duboko razmisliti o tome kako to riješiti”, izjavio je Dragi.

Politico ističe i da, čak i dok ističu svoju podršku Ukrajini, činjenica da su čelnici tri najveće zemlje EU usvojili gotovo identične tačke razgovora o mirovnim pregovorima, baš u trenutku kada Kijev ima prednost u svojoj borbi, sugerira da trojac pokušava pritisnuti ukrajinske lidere na pregovore.

Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski odgovara da za sada nema ništa od toga.

“Želimo da ruska vojska napusti našu zemlju — mi nismo na ruskom tlu“, rekao je Zelenski u  intervjuu  za italijansku javnu radiodifuziju RAI u četvrtak. “Nećemo pomoći Putinu da sačuva obraz plaćajući našom teritorijom. To bi bilo nepravedno”.

Makron je “uzaludno” tražio “izlaz za Rusiju”, dodao je Zelenski.

Ukrajinski zvaničnici tvrde da bi svaki ustupak Moskvi na teritoriji — uključujući Krim — otvorio vrata budućim ruskim upadima na njihovu teritoriju.

Nasreću zvaničnog Kijeva, SAD su čvrsto uz Ukrajinu.

Poziv evropskih lidera na razgovore sa Rusijom je u suprotnosti sa politikom Vašingtona. Ministar odbrane Lloyd Austin  rekao je  nakon posjete Kijevu krajem aprila da Vašington vjeruje da Ukrajina “može pobijediti”.

Odgovarajući na pitanje o Dragijevom pozivu na mirovne pregovore, Karen Donfried, pomoćnica državnog sekretara za Evropu, rekla je da, iako SAD vjeruju da će sukob na kraju biti riješen diplomatskim putem, prioritet administracije ostaje pomoć Ukrajini da se odbrani.

“Naš fokus danas je na tome da što je moguće više ojačamo ukrajinsku ruku na bojnom polju, kako bi, kada dođe vrijeme, Ukrajina imala što više utjecaja za pregovaračkim stolom”, rekla je ona novinarima u petak.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...