Nisam gledao, jer već odavno ne gledam Fake TV, jubilarni dvadeseti nastup Elmedina Konakovića u ovoj godini na toj televiziji. Nisam gledao, ali sam čuo njegov avaz u online izdanju Fake TV-a.
Elem, kaže predsjednik Naroda i Pravde da sam negdje, u nekoj kafani na Palama, sa Osmicom (a skim bih drugo mogao) i sa Šajom (ne onim Šajom Senadom kojeg je nekad vozao današnji Konakovićev vozač, batler i biznismen Ramiz Turulja) dogovarao pakovanje krivičnog djela Elmedinu Konakoviću. Kaže predsjednik Naroda i Pravde da sam baš ja provalio tu akciju jer me strah njegovog dolaska na vlast, pa mu se bacam pod noge, baš onako kako se on nekad pod noge bacao Sebiji Izetbegović.
Prvo, na Palama nikad u životu nisam bio. Prolazio kroz Pale jesam, ali na Palama sjedio nisam. Drugo, sve i da sam htio pakovati Elmedinu Konakoviću, ne bih to radio na Palama, gradu koji dobro pokriva MUP Republike Srpske i srbijanska BIA kojoj Konaković iznimno vjeruje i kojoj je prijavljivao “imaginarne” špijune iz Bosne koji su ga navodno pratili u Beogradu. I treće, Elmedinu Konakoviću ne treba pakovati. Njega treba dokumentovati.
Da upravljam službama, sigurno ne bih rekao svojim podređenim da prate Elmedina Konakovića u Beogradu. Poslao bih ih u Dubai, grad u koji često putuje Elmedin Konaković i grad u kojem stoluje Tito i Dino. Da upravljam službama, istražio bih sve transakcije oko kupovine hotela Igman i onog misterizonog investitora iz Dubaija što se bavi “skupocjenim satovima” i još skupljim automobilima.
Ali ne upravljam. Pa zato mi je još uvijek misterija koji je to poduzetnik sa diplomatskim pasošem iz Dubaija donio satove u Sarajevo i složio ih u sef kod advokata koji je zastupao najveći građevinski poduhvat NiP-a zvani “Crni vrh”.
Da upravljam službama, tačno bih znao koje bih to sarajevske biznismene i biznise istraživao. Ne da bih pakovao Elmedinu Konakoviću. Samo bih dokumentirao kriminal.
Godinama sam izbjegavao da u javnosti polemišem sa predsjednikom NiP-a. Izmišljao je o meni, tužakao me sudovima zbog mojih tekstova i, na kraju, gubio je tužbe. Ove godine imenom i prezimenom me prozvao barem deset puta. I, evo, ja mu drugi put u ovoj godini nudim TV duel na bilo kojoj televiziji. Može i na Fake TV. Može i u Crvenoj olovci. Neka povede sa sobom i Aljošu i Dubravka Čamparu. Neka povede i Gordana Memiju i sve svoje prijatelje. Može i one samozatajne biznismene iz Dubaija dovesti. Ja ću sam doći.
Nisam gledao, jer ne gledam propagandni program, jubilarno n-to gostovanje Elmedina Konovakovića na “nerežimskoj televiziji”. Nisam gledao, a morat ću. Samo zato da bih kvalitetnije pripremio tužbu koju nikad do sada nisam podnio protiv bilo koga, trpeći godinama uvrede da sam “potrčko”, da sam “korumpiran”, da sam “saradnik službe”.
I za kraj – nisam gledao Konakovićevo gostovanje. Nikad nisam bio na Palama. Nikad nisam bio u Dubaiju. Moji kumovi nisu bili domaćini Titu i Dini. Ne informišem se na Wikipediji. Ne izbjegavam TV duele. Ne izmišljam svoje tekstove. I imam presudu da sam govorio istinu kada sam napisao da je Elmedin Konaković otuđio televizore i kiriju iz sarajevske Zetre.
Kada Milorad Dodik kaže da “Bošnjaci u Potočarima u zemlju spuštaju prazne tabute”, znajte da je za tu izjavu krivac Bakir Izetbegović. Jednostavno, nema drugog krivca.
Kada Dragan Čović slavi Daria Kordića i ostale zločince iz udruženog poduhvata, to radi zbog toga što je Željko Komšić nelegitimni član Predsjedništva.
Kada osmorka i formalno prekine NATO put BiH, nisu krivci oni. Krivica je, naravno, na SDA-u i DF-u koji su se proteklih godina “zamarali nepotrebnim pitanjima”.
Kada u sarajevskoj školi na posao vrate presuđenog pedofila, nisu krivi Naša stranka, NiP i SDP koji upravljaju Kantonom Sarajevo i obrazovanjem u tom kantonu. Krivi su “SDA botovi” koji ne žele sistem.
Kada bivši logoraš iz Heliodroma navija protiv Hrvatske, on postaje nacionalista koji prezire susjede. Jednostavno nacionalna obaveza Bošnjaka je da navijaju za Hrvatsku. Jer ipak u toj reprezentaciji igraju tri-četiri fudbalera koji su porijeklom iz BiH, a koji su odlučili da ne nastupaju za zemlju svog rođenja ili rođenja svojih roditelja. I oni su dali prednost susjednoj državi, jer je u Bosni i Hercegovini vladala SDA.
Kada na izborima osvojite 270 hiljada glasova, onda od vas traže da na ulicu izvedete 100 hiljada ljudi.
Kada odlučite dati rijeku Drinu na raspolaganje Srbiji i Republici Srpskoj, vi to radite jer ste okrenuti ka budućnosti. Jer se tako borite protiv SDA i DF-a.
Kada najavite nova lica u politici, vi to najavite sjedeći sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem koji su na vlasti dvadeset godina.
Kada želite postati državni ministar, onda saopćite da ste kompetentni za ministra vanjskih poslova, vanjske trgovine, sigurnosti, odbrane, civilnih poslova, pravde, finansija, ljudskih prava i izbjeglica i svega onoga o čemu učite putem Wikipedia-e.
Kada vas optuže za korupciju, vi napustite SDA i postanete pošteni kadar NiP-a.
Kada kažete da nećete u koaliciju sa SDA-om i SNSD-om, znajte da ćete na kraju, ipak, sa SNSD-om. Jer HDZ je svakako nezaobilazan. A HDZ insistira na SNSD-u. I, onda, ligično, ispadaju SDA i DF kao “najveći kočničari”.
Kada vam Ustav Federacije ne omogućava formiranje vlasti po želji, vi angažujete Nedima Ademovića da vam ga prilagodi na televiziji.
Kada vam zatreba opravdanje za gaženje vlastitih obećanja, onda aktivirate Ivanu Marić, Žarka Papića i svakodnevnog Kazaza.
Kada Dodik i Čović negiraju državu, onda Papić, Marić i Kazaz za to optuže DF.
Kada pričate o Udruženom zločinačkom poduhvatu sa službenim Zagrebom vi “rušite dobrosusjedske odnose”.
Kada optužite Schmidta da je nametnuo ustav po kojem jedan hrvatski glas vrijed tri i po puta više od jednog bošnjačkog, onda ste “ruski čovjek”.
Kada se veselite ispred zastave Herceg-Bosne u zgradi Državnog parlamenta, vi, onda, ustvrdite da je to radila i SDA, iako ste vi “drugačiji”.
Kada vam smeta crna lista Fadila Novalića, onda vam ne smeta crna lista Mirsada Kukića. Kada likujete nad crnom listom Asima Sarajlića, onda glasate za crnu listu Marinka Čavare.
Kada kažete da se BiH mora okrenuti zapadu, vi odustanete od NATO integracija. Jer Bisera Turković podržava Iran.
Kada vam Vlada na čijem ste čelu imenuje brata, vi odete “na pišanje”, jer ne podržave nepotizam.
Kada glasate za Zakon o prebivalištu, vi vjerujete u dobre namjere MUP-a Republike Srpske.
Kada Milorad Dodik pravi parade u Istočnom Sarajevu, vi šutite, jer ne treba pričati o stvarima oko kojih se ne slažete. Ako se u ovom slučaju uopće i ne slažete.
Kada ste Dodiku i Čoviću oteli CIK, vi odlučite da im vratite CIK.
Kada najavite reformu pravosuđa, vi tu reformu usaglašavate sa Milanom Tegeltijom.
Kada krećete u deblokadu institucija, vi na taj put krenete sa Marinkom Čavarom.
Kada iznosite činjenice, postanete SDA bot.
Kada širite laži, vi ste ugledni analitičar koji se bori protiv režima.
Kada site novinar Faktora, NAP-a, Stava, Slobodne Bosne, Istrage, vijesti, Preporoda, Klixa, Politički.ba, Hayata, BIR-a i odnedavno FTV-a, vi niste novinar i ne zaslužujete zaštitu OSCE-a i drugih pravednih ambasada. I zato vas mogu vrijeđati na konferencijama za medije u živom TV prijenosu.
Kada ne presudite kako od vas očekuju, vi postanete “sluga režima” kao Branko Perić.
Kada kao advokatica radite svoj posao i branite one koji se ne sviđaju “širokim narodnim masama”, onda ste zaštitnik ubica i korumpiranih političara koji nema pravo ni da planira trudnoću.
Kada govorite o nezavisnom pravosuđu, vi se odmah u TV emisiji pohvalite da ste sjedili s tužiocem i dogovarali buduće istrage.
I kada, na kraju, potpišete sve ono što od vas očekuju Dodik i Čović, vi mora da ste Dritan Avazović.
Bilo je to 22. juna prije skoro tri decenije kada je Dragan Čović zatražio dovođenje deset bošnjačkih logoraša na prinudni rad u “Soko”. Nije to bila nikakva “Schindlerova lista”. Bio je to klasični poziv u radni logor, na čijem ulazu samo nije pisalo da rad oslobađa. Ali ideologija organizatora radnih logora je bila slična onoj s početka četrdesetih godina prošloga stoljeća.
UN-ov Haški tribunal će postupke te politike nazvati udruženim zločinačkim poduhvatom kojim je rukovodio – predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.
Tri decenije kasnije, sarajevska Trojka, predvođena Nerminom Nikšićem i Elmedinom Konakovićem odlazi u Mostar potpisati kapitulaciju pred sljedbenikom ideologa UZP-a. I ponose se s tim.
“Svako nosi svoj križ”, reći će predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić dok je ispred njega bila istaknuta zastava paradržave hrvatske republike Herceg-Bosne pod čijim je “križem” i nastao udruženi zločinački poduhvat.
“Ponavljam”, reći će Nermin Nikšić, “sve što radim, radim mirne savjesti”.
Mirne savjesti su uradili ovo:
– Na javnom RTV servisu Republike Hrvatske (HRT) ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković ne smije reći da je hrvatski predsjednik bio na čelu presuđenog UZP-a
– U prostorijama Vlade Republike Hrvatske ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je rekao da će u junu biti održana zajednička sjednica Vlade RSH i Vijeća ministara BiH na kojoj će se raspravljati o izborom zakonodavstvu BiH
– U Zagrebu je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković rekao da “nije u redu da člana Predsjedništva BiH” Bošnjaci biraju Hrvatima.
– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić rekao će podržati HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda BiH umjesto kćerke svog stranačkog kolege
– U Sarajevu su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto odlučili zatraže istragu osoba sa crne liste, iako su prethodno glasali za Marinka Čavaru i Nikolu Špirića sa američke crne liste.
– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić likovao zbog odluke Ustavnog suda BiH kojom je poništena svaka mogućnost građanske Bosne i Hercegovine.
– U Mostar je predsjednik Naroda i Pravde kazao da će podržati HDZ-ovog kanidata za sudiju Ustavnog suda BiH Marina Vukoju jer je to samo procedura.
A tek je počelo. Od prvog koalicijskog sporazuma Trojke i HDZ-a prošla su samo četiri mjeseca. U međuvremenu je potpisan i sporazum sa “reformisanim” Miloradom Dodikom. Baš onakvim kakvog ga pamti Nermin Nikšić. Prošla su dva mjeseca od formiranja Vijeća ministara BiH. “Reformisani” Milorad Dodik uvodi cenzuru, protjeruje LGBT, prekida odnose sa zapadom, proganja imame u RS-u, blokira nabavku helikoptera od SAD-a i nastavlja saradnju s Rusijom. Programska koalicija na državnom nivou je nestala, ali podrška zapadnih diplomata nije prestala.
Christian Schmidt ne smije nametnuti Zakon o državnoj imovini. Christian Schmidt ne smije promijeniti Ustav RS. Christian Schmidt ne smije upotrijebiti bonske ovlasti prema zvaničnicima RS. Tužilaštvo BiH ne procesuira kriminal u RS-u. Milanko Kajganić ne proganja nijednog HDZ-ovog biznismena, a HDZ-ove kadrove ne smije ni pogledati. Kriminal i korupcija stanuju samo tamo gdje su Bošnjaci. Ratni zločini, također. Za granatiranje Kalinovika sudi se generalu Ramizu Drekoviću. Za granatiranje Sarajeva ne sudi se nikome. Pripadnici Petog korpusa su optuživani za dva šamara ratnim zarobljenicima. Dragan Čović nikad nije ni ispitan što je logoraše “oslobađao radom”.
Nositelj evropskih vrijednosti danas je apsolutni vladar Bosne i Hercegovine. On je šef Vijeća ministara BiH. On upravlja i trojkom i šestorkom. On ima “good guy” Konakovića. On upravlja Schmidtom i OHR-om. On nije dovoljno korumpiran za američku crnu listu. On mijenja tok rijeke da bi gradio svoju vilu. On je ministar vanjskih poslova BiH. I ministar prometa i komunikacija. Konaković i Forto su samo njegovi trbuhozborci.
Njegovi partneri su Orbanovi ministri. Njegovi mladi u Dodiku vide idola. On polaže cvijeće na ustaško groblje, a šuti kada se oskrnavi partizansko. On upravlja pravdom, pravosuđem, Ustavnim sudom. On ispred sebe postavlja zastavu “Herceg-Bosne”. Jer on se ne odriče ideologije. I potpuno je rasterećen. Njegov križ nose Nermin Nikšić, Edin Forto, Elmedin Konaković, Christian Schmidt i Michael Murphy
Kada vežu Abdulaha Skaku, vežu mu ruke na leđima. Kada vežu Darka Eleza, vežu mu ruke naprijed. Jer Skaka je za “pravnu državu” opasniji od Darka Eleza. A čovići i dodici su potpuno bezopasni. I zato ih ne vežu nikako.
Kada hapse za korupciju, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću. Kada hapse za ratne zločine, hapse u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Bihaću, Banja Luci, Bratuncu, Prijedoru… Kada hapse zbog korupcije, hapse samo Bošnjake. Hapsili su gradonačelnika Bihaća Hamdiju Lipovaču. I načelnika Novog Grada Damira Hadžića. I gradonačelnika Sarajeva Abdulaha Skaku. I načelnika Starog Grada Ibrahima Hadžibajrića. I gradonačelnika Zenice Fuada Kasumovića. I federalnog premijera Fadila Novalića. I državnog zastupnika Envera Bijedića. I predsjednika Skupštine USK Admira Hadžipašića. Kada hapse za ratne zločine, hapse Bošnjake i Srbe. Jer svi su “podjednako krivi za ratne zločine”. Osim hercegovačkih Hrvata. Oni nisu krivi nizašta.
Kada “deblokiraju” institucije, obespravljuju Refika Lendu. I jedan cijeli narod koji se “prokomjerno rađa”. Kada HDZ blokira sve, onda se samo “političari ne mogu dogovoriti”. Kada se mijenja izborni zakon, hercegovačkim Hrvatima se mora dati sve. A građanima – ništa. Jer oni su, svakako, ostali.
Kada Benjamina Karić na ploči na Kazanima ne napiše imena ubica sarajevskih Srba, ona za zapadne diplomate ne doprinosi pomirenju. Kada te iste zapadne diplomate u Brčkom podrže gradnju spomenika “svim žrtvama” na kojem ne piše ko su žrtve, a ko ubice, onda je to “put ka pomirenju”.
Kada Novak Đoković i drugi sportisti iz Srbije osvoje medalje, oni su samo “srpski sportisti”. A mogu biti srpski književnici, srpski političari, srpske šume, srpske pošte… Samo ne mogu biti “srpski zločinci” na tabli postavljenoj na sarajevskoj Vijećnici “u čast” onih koji su je spalili.
Kada HDZ-ov Večernji list dodjeljuje pečate, rado se odazovu i američki ambasador, i evropski ambasador, i visoki predstavnik. Jer HDZ-ovo glasilo je pronositelj zapadnih vrijednosti. A Faktor je samo SDA-ov i “retrogradan”. I zato je ok da novinare Faktora vrijeđa Elmedin Konaković, a ambasade i OSCE šute.
Kada negiraju genocid, onda nema umišljaja. I nema posljedica njihovog negiranja. Jer posljedice su davno ukopane u Memorijalnom centru u Potočarima koji se pretvara u čistilište zapadnih diplomata koji bošnjački narod guraju u pakao.
Kada Dodik i Čović poziraju sa ratnim zločincima, to je samo “predizborna kampanja”. Kada Sanja Vlaisavljević bježi u Istočno Sarajevo da se ne bi susrela sa migrantima, to je u skladu sa zapadnim vrijednostima. I Sanja je “MOJA” za Našu stranku. A Benjamina Karić nije. Jer je nagradila Sarajlije koji su u zemljotresom pogođenoj Siriji dva mjeseca volontirali u kampovima gdje su smješteni beskućnici. Hrvatski putopisac više u sarajevskim medijima dobije prostora od Sarajlija koji su volontirali i pomagali ljudima. Jer putopisac je nositelj evropskih vrijednosti, a Nihad Aličković je tek “bošnjački radikal”.
Kada se žale djeca u Srbiji, dan žalosti je u cijeloj BiH. I neka je. Kada se žale djeca u Tuzli, dan žalosti je samo Federaciji. Ima li nekoga, osim Bursaća, da kaže – neka nije?
Kada reis Husein Kavazović kaže da će Bošnjaci BRANITI državu, on je ratni huškač. I o tome Schmidt obavještava UN. Kada Dragan Čović zaprijeti “nemirima na Jugu”, onda Zapad dvaput mijenja izborni zakon i Ustav da ga smiri.
Kada vam kažu da je ovo još jedan huškački i propagandni komentar, provjerite svaku napisanu riječ. I shvatit ćete da je istina još i gora.
Prijedor je mjesto Tomašice. Mjesto počinjenja zločina udruženog zločinačkog poduhvata najviših zvaničnika Republike Srpske. Mjesto logora. Mjesto u kojem je počinjen genocid, koji samo iz političkih razloga nije presuđen.
Nije u Prijedoru bilo nikakve Oluje. U Prijedoru su bili Omarska i Keraterm. Nije iz Prijedora bilo izbjeglica. Iz Prijedora su izlazili prognani. S tim da su neki prognanici s leđa upucani, pa gurnuti u ponore Korićanskih stijena.
To je bio Prijedor u prvoj polovici devedesetih. A danas je samo mjesto laži.
“Dobar dan, ja sam general Mladić”, predstavljao se u julu 1995. godine komandant Vojske Republike Srpske prestravljenim ženama, djeci i starcima i koji su u autobusima parkiranim u Žepi čekali deportaciju ka Tuzli.
Jedna beba ga nije mogla registrovati. No, ta beba će 28 godina kasnije raskrinkati sve laži i tadašnjeg i današnjeg političkog, vojnog i policijskog vrha Republike Srpske i Srbije.
Kada je Ratko Mladić utvrđivao činjenično stanje u autobusima, Nermina Mujkić je bila u naručju majke Sabine. Od njih dvije će, skoro tri decenije kasnije, režim koji veliča Ratka Mladića, napraviti žrtve Oluje, vojno-redarstvene akcije u Hrvatskoj.
To što se ne sjeća trenutka nastanka fotografije, ne znači da Nermina Mujkić ne zna ko je i šta je. I odakle je. Ne znači da ne zna da je njena majka Sabina protjerana iz Žepe. Ne znači da ne može prepoznati svoju majku.
Nermina Mujkić, beba protjerana iz Žepe, samo je jednom rečenicom nadjačala prijedorsku Oluju. I Aleksandra Vučića, i Milorada Dodika. I kompletnu tvornicu laži s obje strane Drine.
Nermina Mujkić, beba sa fotografije nastale 1995. godine u Žepi, potvrdila je za @IstragaB da su ona i njena majka Sabina na fotografiji koju su vlasti RS-a i Srbije koristile prilikom obilježavanja godišnjice Oluje. Foto1: Nermina Mujkić sa majkom Sabinom danas. Foto 2. Nermina… pic.twitter.com/VnyYT2ek0B
I više ništa nije trebala reći. Rekla je sve o sebi i o režimima u Beogradu i Banjoj Luci.
Ona se zove Nermina Mujkić. Njena majka je Sabina Mukić. Iz Žepe je. Protjerana je u julu 1995. godine. Nije Srpkinja. Bošnjakinja je. Nije iz Hrvatske, iz bosanskog je Podrinja. Nije žrtva hrvatskih zločina. Žrtva je srpskih zločina. Kao i hiljade drugih Bošnjaka iz Prijedora u kojem je obilježena godišnjica hrvatske Oluje.
Bosna i Hercegovina vodeća je država Evrope! Njen bruto društveni proizvod je najveći i nezaustavljivo raste. Svi koji su napustili ovu državu, vratili su se sa sve porodicama, rade, sretni su i zadovoljni kao i njihove komšije. A i susjedi u mahali.
Nezaposlenost je minimalna. Ne radi samo onaj ko neće. No, bogata Bosna i Hercegovina brine se i o njima. Beskućnika ima, naravno. Ali se zna, a i oni stalno to ističu, da je to njihova želja, nekakav identitetski izričaj, šta li…
Sva vrata otvaraju se pred Bosnom i Hercegovinom.
Voli nas i Istok i Zapad. “Voli” je presitna riječ da se opiše šta cijeli napredni svijet osjeća prema nama.
Naše se sluša, poštuje i prihvata.
Bosanci i Hercegovci su najsretniji narod na Planeti.
Imamo vlast koja nas bespogovorno sluša. Institucije sistema rade, sve vam je na dohvat ruke ili jedan do dva klika na pametnom telefonu koji imaju svi! Osim onih koji neće. Njihovo pravo i sloboda. Za takve postoji posebno razrađen sistem državne uprave. Da se ne bakću po šalterima.
Bosna i Hercegovina je bolja nego Švicarska! Japan, a tek Amerika, daleko su po svemu iza nas! To smo dobili zahvaljujući sposobnosti novih vlasti. Nakon decenija agonije, oni su nas izveli “na zelenu granu”.
I naravno da ne možemo tolerirati nekakve prigovore protiv vlasti. Naša je vlast zlatna! Prezlatna!
“Ne zamjerajte se s novinarima. Objavit će sve što kažete”, davno je poručio Winston Churchhill.
Tu, a i mnogobrojne druge lekcije nije i neće naučiti prvi čovjek Naroda i Pravde i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.
Kao što nije niti će ikada biti u stanju napraviti ni blizu Bosnu i Hercegovinu iz gornjih rečenica.
Dobro, ovo gorenapisano jeste jedna “idealna” Bosna i Hercegovina. Ali ne i nemoguća. A i da je idealna, za ideale vrijedi i umrijeti!
Umjesto toga, Konakovi vodi neki svoj “rat”.
Impresivna je lista novinara i poznatih i poštovanih javnih ličnosti kojima je Konaković pokušao “nogom stati za vrat”.
“Mahana” svih njih je da imaju svoje mišljenje.
A Konaković, po uzoru na Milorada Dodika, njegovog koalicionog partnera kojem rado i tajno ode na noge, to ne trpi.
Na javnoj sceni vidimo Konakovića koji je u samoproglašenoj ulozi “pravednika” koji bije stalne bitke s neistomišljenicima. I nije samo to problem. Problem je i kada nas sve nastoji ubijediti da vjerujemo njemu, a ne svojim očima i ušima.
To je najtipičnija karakteristika autoritarista.
A Bosni i Hercegovini takvi ne trebaju! Već ih je i previše.
Kako se ponaša na javnoj sceni, još se gore – sigurno – Konaković ponaša “van reflektora”. Uključujući i vlastitu – sarajevsku – stranku Narod i Pravda. Nit’ naroda, nit’ pravde. Ima samo – ja.
I zna se, na primjer, da unutar te partije raste nezadovoljstvo načinom na koji se stranka vodi.
To Konakovića samo još više žesti.
Iz najnovijeg incidenta sa press konferencije Trojke može se iščitati samo njegova rastuća frustracija.
Lideri SDP-a i Naše stranke, uz samog Konakovića, pokušali su javnosti iznijeti detalje kriminala bivše vlasti. A onda je sve zasjenio sam Konaković i njegova još jedna nekontrolirana galama.
Sve što su čelnici Trojke rekli, sam Konaković bacio je u sjenu.
Njegov ego, njegov narcisizam bio je prevelik i prejak da bi se suzdržao.
Krenula je galama. Asociralo je to na izlijev bijesa visokog predstavnika u Goraždu, nakon novinarskog pitanja. Christian Schmidt je, na kraju, naučio lekciju. Konaković nije. Niti će. On, jednostavno, nema taj ugrađeni “čip”.
Javnost Bosne i Hercegovine će se i dalje “zabavljati” novim i novim, sve češćim izlijevima bijesa svog šefa diplomatije.
Konaković ne može i neće prihvatiti da narod, Bošnjaci, ne vole bahaćenje. I kad si najviše u pravu, to trebaš dostojanstveno predstavljati, ako nam pretendiraš biti vođa. Ili – makar – naš istaknuti predstavnik. Merhamet znači i da si u odnosu prema ljudima – gospodin. Rahmetli Alija Isaković davno je rekao da se Bošnjaci prema protivnicima, onima koji nam ne žele dobro već nastoje nanijeti i zlo, trebaju odnositi sa dostojanstvenim prezirom.
Umjesto toga, lider NiP-a odabrao je da bude u društvu Dodika, Aleksandra Vučića, Viktora Orbana, a možda i Donalda Trumpa.
Elmedin Konaković nije ni malodoban ni malouman. Daleko od toga.
U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.
Četrdesetogodišnji hirurg Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine, doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.
UBISTVO IZ ZAVISTI
Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom i utjecajem svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.
Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.
Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica, između čelnika dviju sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.
Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.
Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju ne samo sarajevsko zdravstvo, nego i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz kojeg oboje, sa različitih strana, doduše, dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)
Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo” sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan, u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike, neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.
DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA
Treba biti pošten, lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa i “spozorirano” zapošljavanje, namješteni tenderi, nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.
Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje) i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo) i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati vlast u Kantonu, ali da su im veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.
PORODIČNA I DRUGA STABLA
“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim trikovima).
Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)
“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.
Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno. Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!), a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.
Sa neskrivenim zadovoljstvom pišem ovaj tekst za “Istragu”, svjestan da će biti objavljen na portalu koji jeste tek počeo svoj život, ali čija je budućnost, dugovječnost, zagarantovana. Što je rijedak slučaj u dušmanskim uslovima u kojima se nalazi i živi cijelo BiH društvo, njeni narodi, građani, stanovništvo, njena medijska scena i dušmanskim odnosima među samim pripadnicima te scene.
Podijeljenost je kapilarna; Svjesno nametnuta dugogodišnjim istrajnim radom Glavnih Dušmana, koji su i najbenignije druženje spremni pretvoriti u zavjeru protiv njih, ukoliko im neko iz društva ne odgovara. U situaciji kada ljudi ne sjedaju jedni sa drugima, jer se plaše kako će to sjedenje biti okarakterisano na “Višim Dušmanskim Nivoima” više nego zaraze od korone, pisanje teksta za “Istragu” će, samim tim, i prije njegovog čitanja, u “Krugovima” biti označeno Neprijateljskim Aktom.
Svako javno prijateljstvo istomišljenika, neistomišljenika, bilo koje javno prijateljstvo za “Krugove” je neprihvatljivo, jer njima, isključivo, odgovara neprijateljstvo. I po Horizontali i po Vertikali.
Zato “Krugovi” složno rade na njemu, vrlo prijateljski, jer im to donosi ogromnu ličnu korist; Moć, koju ne bi zamijenili ni za kakav novac; Pozicije sa kojih odlučuju o životu i smrti; Mnogo više o drugom, nego prvom!
“Krugovi” nisu olimpijski; Oni su političko-podzemni, uvijek spremni na sklapanje u čvrst, ubilački lanac oko vrata nepodobnih, neposlušnih, kritičnih; Onih koji se usuđuju da njihove pomno dogovorene, antinarodne, i u načelu i u detalju, prljave poslove realizuju; Poslove koje sprovode u djelo tako što Krda, što za njih narodi i građani jesu, drže decenijama zarobljene u strahu od onih drugih, trećih, inih, instistirajući da su baš oni ti “Krugovi” koji zatvaraju vrata strahovima.
Iako je jedina prava istina da su oni zatvoreni Krugovi straha, izolacionizma, šovinizma, sijanja međunacionalne i međuljudske mržnje, samo sa jednim cijem – Zadržavanjem Moći, nakon koje, in continuo, slijedi njena maksimalna zloupotreba, usmjerena protiv svih.
Posljedica djelovanja “Krugova” je neimaština, izolovanost, promocija primitivizma i zatucanosti, njihova supremacija nad građanskim, intelektualnim, naprednim, zajedničkim; To je višedecenijski varvarski napad na sistem društvenih vrijednosti, s ciljem potpune privatizacvije institucija, njihove podređenosti “Krugovima”, surove nadređenosti stanovništvu.
Upravlja se institucijama po principu mentalne pornokratije i osovinskog zatvaranja od svijeta progresa. Sve to uslovilo je Egzodus iz BiH; Nezaustavljivo odlaze mladi, obrazovani, sposobne zanatlije, radnici svih profila, najstručniji kadrovi iz svih oblasti…, nemajući više ni strpljenja ni nade da će se materijalizovati alternativa za beznađe koje im se nameće kao sadašnjost i budućnost. Njihov odlazak je njihova osveta “Krugovima”, ali, nažalost, najviše gubi društvo u kojem živimo, jer se rapidno smanjuje njegova supstanca sposobna za promjene. Političari ovdje nisu državnici, već merkantilni radnici koji trguju životima kako bi njihove pohlepne klijentelističke mreže opstale i nastavile opaki posao dokusurivanja države i porobljavanja naroda; Svakog od njegovog “Kruga”.
Multidimenzionalno, multietničko, multikultruno društvo se pokušava pretvoriti u linerarne linije porobljenih; Modus operandi “Krugova” je nuđenje “mirnog i sigurnog ropstva” kao protivusluge za poslušnost. Kakistokrati zato insistiraju na potpunom anesteziranju javnosti, istrajavajući da se svaka drskost sadržana kroz ispoljavanje različitosti brutalno uguši/kazni. Osovinsko zatvaranje od svijeta progresa, ma koliko se insistiralo na njemu, silom nametalo kao jedini način “života”/opstanka, nikada jedan prostor, tako ni BiH, ne uspijeva da u potpunosti izoluje od vanjskog svijeta. Posebno je to nemoguće u modernom društvu, u kojem se pluralizam podrazumijeva. I koji je tu, pred vratima, spriječen od “Krugova” Kakistokrata da zaživi, razvije se i oslobodi sve iz silom, prljavim igrama, podlim dogovorima, nametnutog “zarobljenog društva” i “zarobljene države”. Takvo stanje može potrajati, svjedočimo tome, ali je osuđeno na propast.
“Ako sloboda išta znači onda znači pravo da se ljudima kaže ono što ne žele čuti” (Džordž Orvel).
U punom smislu ove čuvene rečenice vidim početak rada “Istrage”, jer je to najjači mogući udarac anesteziranju javnosti.
Ne znam da li je negdje uklesan u kamenu, ali neko je, u rubrici “citati Alije Izetbegovića” dostupnoj na Internetu, naveo da je, obraćajući se bosanskim hadžijama u Meki, osnivač SDA kazao i sljedeće: “Mi ćemo nastaviti da se borimo za Bosnu i Hercegovinu i svoj narod. Mi želimo svoju državu. Jer je narod bez države kao porodica bez krova koja živi pod kišom. Ne možemo biti narod koji nema državu”.
Nije poznato da li je to izgovoreno u trenucima kada je pored njega bio njegov sin i politički nasljednik. Ako je bio, tim gore. Jer ovaj citat njegovog oca nije duboko uklesan u glavi Izetbegovića mlađeg.
Tek kada pomislite da je Bakir Izetbegović došao “tobe” i da je počeo voditi, koliko-toliko, razumnu politiku, on vas uvjeri u suprotno. Predsjednik Stranke demokratske akcije odlaskom u Zagreb, na noge Andreju Plenkoviću, opet je dokazao da nije nikakav državnik, već isključivo politikant koji svojim potezima ojačava one koji žele da država BiH bude država konstitutivnih naroda, sa jasno omeđenom teritorijom za življenje, a ne država svih građana kojom upravljaju institucije ove zemlje.
Jedno je s Draganom Čovićem rješavati pitanje Grada Mostara. Jedno je i sa Miloradom Dodikom dogovarati podjelu novca od MMF-a, ali sasvim je nešto drugo otići na noge hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću koji je, samo sedmicu ranije, sa liderom SNSD-a razgovarao o unutrašnjim pitanjima BiH.
“Nije mi jasno šta je bio razlog da hrvatski predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković pozovu Dodika, a zaobiđu druga dva člana Predsjedništva BiH, a posebno predsjedavajućeg Šefika Džaferovića. Ta nas je odluka iznenadila. Ne vidimo svrhu da se na taj način podupire politika koju utjelovljuje Dodik”, kazao je iznenađeni Izetbegović.
Sedam dana kasnije, Izetbegović je uradio isto ono što je, zajedno sa Plenkovićem, uradio Milorad Dodik. Ponizio je institucije BiH. Ponizio je državu BiH.
Bakir Izetbegović će se u Banskim dvorima, u Zagrebu, susresti sa predsjednikom Vlade Republike Hrvatske. Pravdajući samog sebe, njegovi su saradnici medijima dojavili informaciju da lider SDA u Zagreb putuje sa Draganom Čovićem u svojstvu člana Kolegija Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Ali ta tvrdnja je besmislena onoliko koliko je besmislena i njegova posjeta.
Predsjednik SDA u Zagrebu se sastaje sa hrvatskim premijerom, a ne sa rukovodstvom Sabora. Drugo, sastanak će se desiti u sjedištu Vlade Republike Hrvatske, a ne u centrali Hrvatske demokratske zajednice u Zagrebu, čiji je Plenković predsjednik. To što će sastanku u Vladi prisustvovati i ministrica vanjskih poslova BiH Bisera Turković ne znači ništa. Bakir Izetbegović u Zagrebu će biti, isključivo, predstavnik Bošnjaka. I to je baš ono što susjedne države, Hrvatska i Srbija, žele.
Da su Plenkovićeve namjere prema BiH časne, hrvatski premijer bi u goste pozvao predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Zorana Tegeltiju i njegove prve saradnike. Da ima časne namjere, ne bi tri puta zaredom dolazio u Mostar, a nijednom u Sarajevo. I ne bi pravio paralelne odnose sa Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom koji, otvoreno, pozivaju na podjelu BiH.
Sve je to vidio Bakir Izetbegović. Vidio je i to što službeni Zagreb ignoriše Predsjedništvo Bosne I Hercegovine i čuvara njegove stolice u toj instituciji– Šefika Džaferovića. Vidio je da Dragan Čović i Milorad Dodik, uz aminovanje Zagreba, razvaljuju i Obavještajno-sigurnosnu agenciju BiH kojom upravlja njegov kućni prijatelj Osman Mehmedagić, s kojim je zajedno slušao Alijine govore na Hadždžu. Vidio je, nemoguće da nije, kako je hrvatska obavještajna agencija SOA i prošle, ali i ove godine, bh. Bošnjake isključivo proglašavala teroristima. Vidio je kako, pod pokroviteljstvom Zagreba i Beograda, Čović i Dodik provode politiku koja BiH udaljava od NATO-a, za interes Ruske Federacije. Sve je vidio i čuo, ali ništa zapamtio nije. Čak ni citate rođenog oca.
Jedno je, dakle, s Čovićem, političkim faktorom u BiH pregovarati o rješavanju pitanja Grada Mostara. Ali nije isto o izbornom zakonu razgovarati s premijerom susjedne države. I još pritome – niste premijer. Već, reći će službeni Zagreb, samo predstavnik jednog naroda u BiH. A “narod bez države je kao porodica bez krova koja živi pod kišom”.
Nije crkva u Konjević Polju bila vjerski objekat. Nema te svete vodice koja bi sa nje mogla saprati nepravdu počinjenu prema Fati Orlović. Fatina crkva je bila simbol licemjerstva, nepravde, zločina.
“Ne poželi ništa što je tuđe”, glasi deseta Božija zapovjest prema rasporedu pravoslavnog sveštenstva.
Crkva u Konjević Polju je izgrađena na tuđoj zemlji, mimo volje vlasnice parcele. Može li se ta crkva nazivati vjerskim objektom ako je njenom gradnju prekršena zapovijest Boga kojem se u tom objektu želite moliti? Ne može. To je samo licemjerstvo. A licemjeri su gori od nevjernika.
Deseta je Božija zapovijest, dakle, da se “ne poželi ništa tuđe”. I ne može se, zato, biti u “svojoj vjeri na tuđoj zemlji”. Mislim, može, ali onda niste vjernik, a objekat koji ste izgradili na tuđoj zemlji ne može biti vjerski objekat.
Pravo često ne znači i pravda. Domaći su sudovi, oni koji su legalizovali i progon i genocid, presuđivali protiv Fate Orlović u korist crkve i vladike Vasilija. Ali Evropski sud za ljudska prava je na kraju pokušao ispraviti dvodecenijsku nepravdu pa je naredio rušenje crkve u Konjević Polju. Da su se vodili Božijim zapovjedima, crkva prvo nije trebala biti izgrađena. A ako se već to nije moglo spriječiti, onda nije dvadeset godina trebalo sprječavati njeno uklanjanje.
džamija u Bradini
Sjeća li se neko od vas džamije u Bradini kod Konjica? Tokom rata je bespravno izgrađena na srpskoj zemlji. Sedam poslijeratnih godina bilo je potrebno organima Islamske zajednice BiH da shvate grešku pa da donesu odluku o njenom uklanjanju. Džamija je srušena, ali je još šest godina na tom mjestu ostala munara kao simbol nepravde i licemjerstva. U maju 2008. godine srušena je i ona. Nije bila potrebna nikakva presuda domaćih sudova niti onog u Strazburu. Odluku o njenom uklanjanju donio je Rijaset Islamske zajednice BiH. Time su priznali vlasitu grešku i barem su dijelom sanirali štetu prouzrokovanu nepravdom počinjenom prema vlasniku zemljišta na kojem je izgrađena. Da li je ta džamija bila “Božija kuća”? Nije. Kao što nije bila ni crkva u dvorištu Fate Orlović. Ali bez obzira na sve to, crkva u Konjević Polju i džamija u Bradini nisu isto. Jer rušenje nepravedne građevine koju su nazivali džamijom nije morao narediti Evropski sud za ljudska prava u Strazburu. Njeno rušenje su naredili oni koji su je i izgradili. I to deceniju i po prije nego se “svjetovna” vlast u Brtuncu odlučila na poštivanje presude kojom je naređeno rušenje crkve u dvorištu Fate Orlović.
Ali ako mislite da su crkveni vjerodostojnici najveći licemjeri u ovoj priči, griješite. Od njih je gore Tužilaštvo BiH sa Gordanom Tadić na čelu. Evropski sud za ljudska prava u oktobru 2019. godine je presudio da crkva u Konjević Polju mora biti izmještena u roku od tri mjeseca. Rok za izmiještanje je istekao u januaru 2020. godine. Crkva je srušena 5. juna 2021. godine. Istog dana Tužilaštvo BiH je saopćilo da je imalo “formiran predmet o tom slučaju”. Predmet je, promptno, rasformiran. Ostalo je još da se rasformira i ovakvo Tužilaštvo BiH. U ime Boga i Bosne i Hercegovine.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
