Kada humanizirate ženu koja neće da hapsi izvršioce genocida, a istovremeno satanizirate čovjeka zbog toga što je zabranio negiranje genocida, onda ne možete biti niko drugi nego – Senad Hadžifejzović.
Kada vas povede mržnja, a ne razum, kada vam riječ “profesija” postane opravdanje za sva sranja koja izgovorite u živom tv prijenosu, kada uzmete stotine hiljada od SDA-ovih (javnih) preduzeća pa glumite profesionalca, kada ne plaćate struju pa optužite druge zbog toga što su vam je isključili, kada napravite medijski slučaj “Ramiz Dž” samo zato što niste dobli kredit, kada umislite da ste istorijska ličnost i odete da klečite ispred Aleksandra Vučića pa zauzvrat dobijete pokrovitelja pod imenom Telecom Srbije, kada sve druge koji ne misle kao vi proglasite “botovima” a samo sebe profesionalcem, kada mislite da ste veliki zbog toga što kolegu koji vam ukaže na greške “prekrstite u žensko”, kao da u tome ima nešto uvredljivo, kada vam je normalno da od dvoje mrtve djece pravite živi štit glavnoj državnoj tužiteljici, kada donesete tek rođenu bebu da s njom pozirate pred kamerama, kada od sebe pravite žrtvu sistema koji vas je decenijama stvarao i kojeg ste i vi stvarali, kada mislite da je vaših sat-dva bitnije od stotina sati drugih novinara, onda se jedino možete zvati Senad Hadžifejzović.
“Ooo”, kako je samo bila divna fotografija koju je “sasvim spontano” Senad Hadžifejzović u svojoj emisiji pokazao gledateljima dok je u studiju sjedila Gordana Tadić, glavna tužiteljica iz ulice Alije Izetbegovića.
“Pa, gdje ste našli ovu sliku”, upitat će ozarena tužiteljica. (1.08.20)
“OZNA”, odgovorit će domaćin, vidno sretan što je usrećio “djevojku sa slike”.
Ima stotinu pitanja koja “medijski profesionalac” iz CD-a nije postavio tokom intervju sa Gordanom Tadić. Ali to je njegovo pravo i niko mu ne može niti treba zabraniti da “humanizira” glavnu tužiteljicu koja za osam godina mandata nije podigla nijednu optužnicu protiv zločinaca koji su četiri godine snajperima i granatama ubijali djecu držeći Sarajevo pod opsadom, koja je započela onog dana kada je Senad Hadžifejzović “odvezao” svoj istorijski dnevnik. I zbog tog dnevnika svi ga moraju poštovati. Ali na osnovu tog dnevnika on nema pravo da svima drugima vrijeđa inteligenciju.
“Skandalozan oproštajni, posljednji intervju Inzka”, senzacionalno opisuju na portalu Face TV-a Hadžifejzovićev intervju sa odlazećim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom.
Ko je gledao, a ja sam ključne dijelove dvaput gledao, dobro zna ko je to bio skandalozan. Čak ni uvijek staloženi Valentin Inzko nije ima strpljenja za Hadžifejzovićev “profesionalizam”. Jer nema logike, je li tako, da bilo ko ko sebe smatra “zastupnikom obespravljenih”, propituje motive zbog kojih je neko nametnuo zakon o negiranju genocida. Ko je gledao, a ja sam pažljivo gledao ključne dijelove ovog intervjua i prethodne intervjue, zna da je Senada Hadžifejzovića i njegovu Face TV više uznemirio Inzkov zakon nego Dodikova izjava o praznim tabutima u Potočarima.
Kada vam čovjek ukaže povjerenje i nakon dvanaestogodišnjeg mandata dođe u vaš studio da vam da oproštajni intervju, a vi 43 minute i 9 sekundi potrošite govoreći o sebi i svom profesionalizmu, onda možete biti samo Senad Hadžifejzović. Čovjek kojeg je pregazilo vrijeme. Novinar koji je imao istorijsku ulogu u aprilu i maju ’92. godine. Ali, reći će američki general George Patton, “ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac”.
Bošnjaci su glasali za SDA, stranku koju je osnovao Alija Izetbegović. No, Bošnjaci su istovremeno glasali protiv sina osnivača SDA. Nisu Bošnjaci glasali protiv Bakira Izetbegovića zbog toga što je on sin osnivača predsjednika SDA. Jer da je tako, dinastija Izetbegovića bila bi slomljena prije dvanaest godina, kada je Bakir Izetbegović, kao autsajder, pobijedio Harisa Silajdžića i Fahrudina Radončića. Prekinuli bi građani vladavinu Izetbegovića i 2014. godine da im je smetala dinastija.
Problemi Bakira Izetbegovića počinju krajem 2015. kada njegova supruga Sebija Izetbegović izražava želju da postane direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Njeno imenovanje, čak i da je bilo potpuno u skladu sa zakonom, postalo je simbol nepotizma. U SDA, da budem jasan, nepotizma nikada nije nedostajalo. Ali imenovanjem Sebije Izetbegović nepotizam je postao simbol. I kada tome dodate bahatost gospođe Izetbegović, imate dobitnu kombinaciju za opoziciju.
U svojim je redovima SDA imala kukiće, kasumoviće, kambere, šete… Svi su oni na lokalnom nivou bili bahatiji od Sebije Izetbegović. Ali Sebiju Izetbegović gleda cijela država, a njih samo lokalne sredine. Da je 2018. godine Bakir Izetbegović bio kandidat za člana Predsjedništva BiH, siguran sam da bi izgubio od Denisa Bećirovića. Ali nije bio pa su građani sve naplatili 2020. otimajući SDA-u sve velike gradove i centre, uključujući i onaj Centar što je bitniji “od deset drugih općina”. Ni zlatni ljiljan Nedžad Ajnadžić nije imao šanse protiv frustracije Sebije Izetbegović. Dok su glasali, građanima Sarajeva je te godine svaki kandidat pod zastavom SDA bio – Sebija. Mnogo je onih koji će danas, nakon izbora Srđana Mandića, reći da je Ajnadžić bio bolji načelnik Centra. Ali SDA-ov kandidat te godine nije bio Nedžad Ajnadžić, već gospođa Izetbegović.
Ako uđem u Skupštinu, bit će to spektakl”, reći će na početku predizborne Sebija Izetbegović predstavljajući sebe kao SDA-ovog kandidata za Skupštinu Kantona Sarajevo.
I ušla je u Skupštinu. Ali njen suprug nije ušao u Predsjedništvo BiH. Zahvaljujući njenoj kandidaturi, opozicija je dobila temu. A kada je Sebija Izetbegović tema, nije potreban program.
Dok pišem ovaj tekst, prebrojano je 92 posto listića za Predsjedništvo BiH. Bakir Izetbegović je osvojio 190 hiljada glasova. Za Parlament Federacije BiH prebrojano je 10 posto manje listića. SDA je osvojila 190 hiljada glasova. To znači da je Bakir Izetbegović osvojio znatno manje glasova od stranke čiji je predsjednik. Što znači da je SDA popularnija od Izetbegovića. Evo, recimo, biračko mjesto Hrasnica 2B na Ilidži, kojom je suvereno vladala SDA i miljenik Izetbegovića Fikret Prevljak, zbog kojeg su izgubili Semira Efendića. Na tom je biračkom mjestu SDA-ova lista za Parlament Federacije BiH osvojila 88 glasova. Bakir Izetbegović je, kao kandidat za člana Predsjedništva BiH, osvojio 62 glasa. Istovremeno, kantonalna lista SDA na kojoj je bila Sebija Izetbegović je osvojila 65 glasova. Dakle, tamo gdje Bakir i Sebija Izetbegović nisu bili kandidati, SDA je osvojila trideset posto više glasova. Idemo dalje. Na općim izborima 2018. godine, kao SDA-ova kandidatkinja za Parlament Federacije BiH iz izborne jedinice 411 Sebija Izetbegović je, ne najavljujući “spektakl”, osvojila 13 hiljada ličnih glasova. Sada je, na listi za Skupštinu Kantona Sarajevo, osvojila blizu 11 hiljada gasova.
POLITIKA “LADY I DIA”
Da bi pad Sebije Izetbegović bio još slikovitiji, navest ću bitne detalje. Izborna jedinica 411 obuhvata općine Ilijaš, Vogošća, Centar, Stari Grad i Novo Sarajevo. Izborna jedinica za Skupštinu KS-a obuhvata navedenih pet općina plus Novi Grad, Ilidža, Hadžići i Trnovo. Dakle, na izborima 2018. Sebija Izetbegović je u pola kantona osvojila znatno više glasova nego sada na području cijelog Kantona Sarajevo. Ali ko mari za to. Onih desetak hiljada križića upisanih u kvadratiću pored njenog imena dovoljno je Sebiji Izetbegović da uđe u Skupštinu Kantona Sarajevo u kojoj će biti njeni “egohranitelji” Haris Zahiragić i Faruk Kapidžić, na društvenim mrežama poznatiji kao Dia. SDA-ova kantonalna politika “Lady i Dia” nadjačala je predsjednika SDA. Nije Bakira Izetbegovića porazio Denis Bećirović. Bakira Izetbegovića je porazila supruga Sebija Izetbegović. Njen spektakl njemu je donio debakl.
SDA je ubjedljivi pobjednik proteklih izbora. Istovremeno je predsjednik pobjedničke stranke najveći gubitnik. Građani su poslali poruku Bakiru Izetbegoviću. Za četiri godine bi mogli poslati poruku i njegovoj stranci. A do tada – spektakl.
Dosadno vam je? Onda nemate pojma šta je dosada. Ako vam se, ne d’o Bog, nekad ukaže prilika da se vozite sa Denisom Bećirovićem iz Tuzle do Sarajeva, tek ćete shvatiti šta znači riječ – dosadno. Vozio sam se jednom (a ko bi se sa njim svojevoljno uopće vozio dvaput), iz Tuzle do Sarajeva dok je Denis Bećirović bio mlada nada socijaldemokratije. I tada sam shvatio da ovaj kadar SDP-a i nije tako mlad. A još je manje nada.
Pričali su mi tuzlanski SDP-ovci prije petnaestak godina da su jednog jutra došli u prostorije Kantonalnog odbora te stranke u Tuzli i na zidu ugledali dvije uramljene fotografije Denisa Bećirovića. Pored njih je bila po jedna fotografija dotadašnjih predsjednika KO SDP Tuzla. Kada su Bećirovića upitali zbog čega su na zidu njegove dvije fotografije on je odgovorio: “Pa, ja sam bio predsjednik SDP TK u dva mandata”. Provjerio sam ove priče. I, nažalost, bile su tačne. Svaka slika za po jedan mandat.
A kako je započeo svoj mandat u Predsjedništvu BiH, Denis Bećirović će teško uspjeti uramiti svoje dvije slike. Što je, naravno, dobro i za socijaldemokratiju i za Bosnu i Hercegovinu.
“Je l’ ovo onaj film Teško je biti fin”, reći će u naletu duhovitosti Denis Bećirović mojoj kolegici Anisi Šetki dok je ispred zgrade Parlamenta dijelila DVD-eve na kojima je bio snimak napada Sadika Bahtića na mene.
Pouzdano znam, jer baš tada sam se vozio s njim, da je tu dosjetku smišljao od Tuzle do Sarajeva. Što je dokaz da imamo kreativnog predsjednika. Ali sve bi se to moglo oprostiti da je Denis Bećirović na onim ključnim stvarima principijelan. I da drži do svojih obećanja.
Proteklih osam godina u državnom parlamentu Denis Bećirović je potrošio govoreći, pored ostalog, o ugovoru države BiH sa Islamskom zajednicom.
“Nepotpisivanje ugovora države s Islamskom zajednicom je diskriminacija”, rekao je, recimo, u maju ove godine Denis Bećirović.
U prvom mjesecu svog mandata ugovor sa IZ-om Bećirović nije ni pomenuo. To je, valjda, pozitivna diskriminacija, jer ne treba se zamarati stvarima oko kojih se ne slažemo sa Dodikom.
“Ja, zaista, mislim da nasi strateški vanjskopolitički ciljevi moraju biti punopravno članstvo u NATO savezu i EU. I to prvo govorim o NATO savezu”, reći će Denis Bećirović u septembru ove godine govoreći tokom predizborne kampanja.
Danas je samo “opredijeljen za NATO”. To što u koalicijskom sporazumu osmorke, SNSD-a i HDZ-a nema NATO-a, Bećirović kaže da ne znači ništa. Jer njega koalicijski sporazumi ne obavezuju osim kada mora glasati za Borjanu Krišto.
“I SDA bi glasala da Krišto bude mandatarka, Izetbegović je to kazao prije izbora”, slavodobitno je na konferenciji za monolog kazao Denis Bećirović.
Znam pouzdano da su ljudi za Denisa Bećirovića glasali baš zbog toga što su vjerovali da on neće raditi isto ono što je radila i SDA. I, umjesto, nove politike dobili smo nove izgovore koji se mogu sažeti u jednu rečenicu – radila je to i SDA.
“DENIS BEĆIROVIĆ PORUČIO DRAGANU ČOVIĆU DIREKTNO U OČI: Putin u Moskvi i Lukašenko u Minsku mogu biti zadovoljni sa vašim glasanjem u Domu naroda”, napisao je 18. marta ove godine na svom Facebook profilu – Denis Bećirović.
Osam mjeseci kasnije, Denis Bećirović je poručio Draganu Čoviću direktno u oči: “Vaša Borjana Krišto sjajan kandidat za mandatara. Mojim glasanjem su zadovoljni i Čović i Dodik, i Plenković i Vučić”. A možda i Putin i Lukašenko, mada se na prvi pogled čini da je zadovoljan samo Michael Marphy.
“To je najbrže imenovanje mandatara u postdejtonskom razdoblju”, pohvalio se Bećirović nakon što je sa Željkom Cvijanović preglasao Željka Komšića i izabrao Borjanu Krišto.
Na stranu što ni ta tvrdnja nije tačna (Adnan Terzić imenovan u još kraćem periodu), ali da vidimo efekte glasanja.
Recimo, 2014. godine Predsjedništvo BiH (Bakir Izetbegović, Dragan Čović i Mladen Ivanić) je kasnilo sa imenovanjem mandatara jer je HDZ BiH želio u Vijeće ministara instalirati Dodikov SNSD. Tek kada je Čović, pritisnut glasovima Izetbegovića i Ivanića, pristao da se SNSD izbaci, Denis Zvizdić je imenovan za mandatara.
Sada idemo na 2018. godinu. Članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović nisu dopustili imenovanje mandatara za novo Vijeće ministara BiH sve dok Milorad Dodik nije pristao da izglasa Program reformi koji nam je NATO uknjižio kao ANP. Tek kada je Dodik potpisao ANP, Predsjedništvo BiH je imenovalo Zorana Tegeltiju za mandatara.
Tako su, dakle, korištene situacije u Predsjedništvu BiH kada je omjer bio 2:1 kontra Milorada Dodika ili Dragana Čovića. I kada se od Denisa Bećirovića očekivalo da iskoristi omjer 2:1 u koristi BiH i da, recimo, natjera SNSD da uz mandatara izglasaju BiH. ugovor Islamske zajednice sa državom, to se nije desilo. Denis Bećirović je danas zauvijek potrošio svoj mehanizam blokade kojim bi natjerao Čovića ili Dodika da pristanu na još jednu za državu bitnu stvar. Od danas Denis Bećirović više nije bitan. Nikome. Pa čak ni svojim stranačkim drugovima. Više nikad i ničim neće moći uslovljavati bilo šta.
Vidljivo je sve veće razočaranje politikom američke administracije na Zapadnom Balkanu. Nakon izbora Joea Bidena u novembru 2020. preovladavao je osjećaj da će se preostali problemi i sukobi brzo riješiti i da će se regija suočiti s pozitivnijom budućnošću, uključujući jasniju mapu puta prema članstvu u EU-u. Umjesto toga, sada se čini da su regiju otele etno-nacionalističke snage koje se predstavljaju kao demokratske, a Washington je ili podlegao njihovoj agendi ili je ometen gorućim globalnim krizama.
Frustracija u Washingtonu i Bruxellesu također raste već nekoliko godina zbog neriješenih problema u regiji. Dvije decenije nakon jugoslavenskih ratova, Bosna i Hercegovina je i dalje duboko podijeljena i institucionalno nefunkcionalna, Srbija nije priznala državnost Kosova, a Crna Gora se suočava s velikim izazovom za svoju nezavisnost. Predloženi su različiti planovi za rješavanje nadolazećih nesuglasica, uključujući razmjenu teritorija i prilagodbu granica kako bi se izgradile etnički homogenije države, ali bez ikakvog uspjeha usred straha da bi to moglo ubrzati nove oružane sukobe.
Unatoč tome, razvoj događaja tokom prošle godine ukazuje na to da su Washington i Bruxelles možda osmislili nacrt za novo regionalno rješenje. Navodni plan temelji se na premisi da su srž problema nesuglasice između Srba i Albanaca, s Hrvatima kao trećim velikim regionalnim igračem. Ako se ove nesuglasice uspiju riješiti, onda će zapadni Balkan očito svjedočiti produženom razdoblju mira i stabilnosti. Umjesto promjena granica, podjela i teritorijalnih apsorpcija, cilj je tripartitna podjela regionalnog utjecaja koja bi evidentno zadovoljila Beograd, Zagreb i Tiranu.
Brojne zapadne inicijative tokom prošle godine potvrđuju da takav plan postoji. To uključuje izborne promjene u Bosni i Hercegovini koje favoriziraju hrvatske nacionaliste, planirano stvaranje zajednice srpskih općina na Kosovu koja favorizira srpske nacionaliste, te vladu u Crnoj Gori koja legitimizira rast utjecaja srpskih nacionalista na državne institucije.
Bit tripartitnog plana je nagraditi Beograd, Zagreb i Tiranu političkim i ekonomskim utjecajem nad slabijim susjednim državama i direktnijom kontrolom nad srodnim stanovništvom u susjednim zemljama. Dakle, uz pomoć izborne manipulacije Hrvatskoj će biti omogućeno da preko HDZ-a blokira vlast u Sarajevu i bez stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta u BiH. Visoki predstavnik Christian Schmidt duboko je upleten u ovaj proces unatoč upornim tvrdnjama da on jednostavno promoviše razvoj demokratskog izbornog sistema.
Prema planu, Srbija bi u velikoj mjeri dominirala srpskim entitetom u BiH, čak i bez formalne podjele i pripajanja. Srpski i hrvatski nacionalisti mogli bi zajedničkim snagama paralizirati institucije BiH, dok bi Zagreb i Beograd mogli surađivati na drugim regionalnim inicijativama od kojih bi koristi imali i jedni i drugi bez obzira na interese Bošnjaka.
Preko svojih saveznika i opunomoćenika, Beograd bi također bio ovlašten provoditi srbizaciju Crne Gore uz pomoć pravoslavne crkve i srpskih nacionalističkih predstavnika u parlamentu i vladi. Mogao bi istovremeno razviti inicijativu “Otvoreni Balkan” uz pomoć SAD-a i EU-a kako bi dobio dublju regionalnu gospodarsku moć. Srbija bi mogla koristiti općinsku udrugu i srpske izaslanike u parlamentu i vladi da blokira sve odluke Prištine koje Beograd ne odobrava. Vučićeva vlada bi tada mogla tvrditi da je Srbija obuhvatila srpsko stanovništvo na cijelom Kosovu čak i bez formalnog vraćanja teritorija ili priznavanja kosovske države.
Albanija bi također stekla veći regionalni utjecaj kroz bliže veze s Kosovom čak i bez stvarnih teritorijalnih ili institucionalnih spajanja. Tirana je mogla tvrditi da je uspostavila veću “etničku Albaniju” u skladu s povijesnim težnjama iako granice nisu bile formalno promijenjene. Čak bi i Crna Gora i Sjeverna Makedonija mogle biti upletene u ovaj proces zarobljavanja države ako albanske stranke u obje zemlje budu zahtijevale veću autonomiju putem vlastitih općinskih ili okružnih udruga temeljenih na srpskom modelu na Kosovu zajedno s bližim vezama s Albanijom.
Tripartitni plan navodno bi osigurao dominaciju triju regionalnih sila, a pod međunarodnim pritiskom očekivalo bi se da će se manje države povinovati kako bi osigurale regionalnu stabilnost. Ipak, unatoč velikim nadama svojih autora, tripartitna shema također sadrži tri ozbiljna nedostatka koji će vjerojatno izazvati nove sukobe i kolektivno nasilje.
Prvo, Crnogorci, Bošnjaci i Kosovari, čiji su posebni nacionalni i državni identiteti ojačani nakon raspada Jugoslavije međunarodnim priznanjem, oduprijet će se svim pokušajima ograničavanja njihove neovisnosti. Proces njihovog podčinjavanja bilo kakvim širim političkim i ekonomskim aranžmanima bit će prožet protivljenjem i nacionalnim otporom koji potkopava multietničnost i demokratski razvoj. Paradoksalno, pokušaji Zapada da umiri većinske nacije proturječit će zapadnom planu promicanja demokracije i građanskih prava i suprotstaviti mu se.
Drugo, Srbija, Hrvatska i Albanija mogu protumačiti tripartitni plan koji su očito odobrili Washington i Bruxelles jednostavno kao početni korak i zeleno svjetlo prema izravnim otimanjima teritorija. Novi proces podjele neće se dogoditi preko noći, ali bi mogao biti ubrzan jer se Bošnjaci, Kosovari i Crnogorci aktivno odupiru pritisku velikih susjeda. Međuetnički sukobi generirani pokušajima političke dominacije dat će Beogradu, Zagrebu i Tirani još više povoda da nasilno interveniraju i navodno zaštite svoje etničke sunarodnjake.
Treći negativni rezultat tripartitnog plana omogućio bi dublji subverzivni prodor Moskve jer kultivira više zapadnobalkanskih klijenata. Kremlj bi uživao u prilici utjecajne srpske države koja bi mogla potkopati NATO savez i imala bi veći prostor za potkopavanje hrvatske i albanske elite. Zapravo, zapadni plan osmišljen za trajno rješavanje svih neriješenih sporova u praksi bi iznjedrio nove regionalne sukobe i preokrenuo veliki dio napretka koji je postignut u posljednja dva desetljeća.
Kako se ono kaže – nije majka karala Muju što se kockao, nego što se vadio. Milorad Dodik, lider SNSD-a, o kockanju je više zaboravio nego što je Ismet Ćelo Bajramović, za postratnog života najbolji drug svih sarajevskih krupijea, uspio naučiti. S tom razlikom što je Ćelo obilato koristio mišiće pred poker-aparatima, a Dodik na ruskom ruletu troši živce svima, od svojih birača preko srbijanskih krugova vlasti do kompletne međunarodne zajednice. I jednako podiže uloge. Oduvijek neskriveno zainteresiran za pravosuđe, držeći se pravila da neprijatelja najbolje zagrljajem onesposobiš, nije se mnogo bunio kada je u javnosti postalo opipljivo jasno da je dio ciljeva koalicije HDZ-SNSD ovladavanje vrhom pravosuđa u Bosni i Hercegovini, na čemu se posljednjih godina zaista temeljito radilo. Joystick s likom Milana Tegeltije čvrsto je upravljao većinom u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a s obzirom da je iz partijske pozadine Dragana Čovića isplivala rođaka Mije Krešića kao nova nada državnog Tužiteljstva, prvo kao v.d. a potom – na krilima onih Tegeltiji odanih ruku – kao neprikosnoveni vladar svih potencijalnih procesa protiv nepotizma, korupcije i organiziranog kriminala, očekivalo bi se da i vuk bude sit, a i ovce na broju. No, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a, ne samo da nije zadovoljan, već je ni sat nakon sastanka sa Matthewom Palmerom, na kome je visoki gost – niko nema dvojbi – američkom istrajnošću podsjećao domaćine da je korupcija najveći parazit zemlje koju baš oni vode, osuo paljbu po predsjedniku Suda BiH Ranku Debevecu. Uz svu silu optužbi, Dodik je novinare informirao o istrazi provedenoj na temelju jedne anonimne prijave koja je (pazi sad!) već utvrdila da Debevec ima i državljanstvo Španije, koje nije prijavio kad se natjecao za predsjednika Suda!
Kad vlasnik vile na Dedinju priča o neprijavljivanju, čovjek bi očekivao makar jednako vrijedan imovinski karton kakvim se naš Dodik može pohvaliti, kad ono – državljanstvo! I to ne Srbije, koje ima lider SNSD-a, a ni Hrvatske – kojim uzorito maše Čović. Vrhunac ove partije ruleta je ipak bila tvrdnja: „To smo provjerili kod tijela vlasti Španije!“ Ostao je dužan objašnjenje ko su to oni koji su to provjerili: on i Gordana Tadić? Možda i Tegeltija, koji voli osunčane destinacije? Ili pak oni tužitelji koje je Sud BiH onomad biranim riječima zamolio da se ne igraju istragama, pretresima i policijom, već da svoj posao rade po slovu zakona, da bi se ispostavilo zapravo, a to je i sam predsjednik Suda BiH potvrdio, čime je i naljutio ovu uzdrmanu hobotnicu, da je postala praksa državnog tužiteljstva, prioritet svih prioriteta, angažman na anonimnim prijavama. Naravno, Gordana Tadić je promptno reagirala: na kolegiju tužitelja zatražila je da se izjasne da li je iko od njih podnio anonimnu krivičnu prijavu?! Mnogo važnije od odgovora koje je glavna tužiteljica dobila ovom anketom jeste zapravo postupak koji poslije provodi tužiteljstvo: s obzirom da su anonimne prijave naručene i dogovorene, s obzirom da se – logično – o njih otimaju uzdanice glavne tužiteljice, odabrani partijski i rođački kadrovi raspoređeni po Tužiteljstvu BiH, i rad na osnovu njih zapravo je toliko važan posao da on uvijek čeka također odabrane suce koji će reagirati telefonom. I dati zeleno svjetlo raznim čavkama da obave velike poslove, poput utvrđivanja kvadrature kruga, ispitivanja rada telefona na izmještenoj lokaciji u okolini Breze ili pak smišljanje paklenog plana da se osujeti svaka ambicija obračuna s kriminalom i korupcijom. Kako god, Dodikovo javno priznanje da je duboko involviran u istrage anonimnih prijava koje su prioritet Tužiteljstva BiH najplastičniji su dokaz tvrdnje da je rak-rana ovdašnjeg pravosuđa što djeluje pod političkom diktaturom partijskih moćnika. Ako je ko imao dilema o kojim je partijanerima riječ, razbijene su uspješno u zapjenjenom istupu člana Predsjedništva BiH!
San svih tužitelja je priznanje (ne)djela. Ove naše domaće ni to ne zanima. Baš zato i nema razloga za zavaravanje: istrage koje vodi aktualno državno Tužiteljstvo ostat će fokusirane na nepodobne i one koji se nađu na putu partijskim politikama. Štancanje anonimnih prijava će se nastaviti a ONI će ih provjeravati. Zato će „Potkivanje“, onaj čuveni uradak o sklonostima Milana Tegeltije da ureduje pravosuđem za kafanskim stolom, prije dobiti filmsku nagradu nego što će, pod ingerencijama Gordane Tadić, dobaciti do zaslužene istrage. Što je sve skupa zapravo razlog više za postojanje ovog portala: Avdo Avdić je svojim dosadašnjim novinarskim angažmanom dokazao da za tužitelje u ovoj zemlji posla ima preko glave. A nedavnim otkrićima o stambenim preferencijama Gordane Tadić nedvojbeno potvrdio da i tužitelje – čak i kad su glavni, a možda tad i najviše – valja budno podsjećati da podliježu slovu zakona. Neki vrsni znalci ovih krugova tvrde da je baš to Avdino istraživanje tužiteljice Tadić, objavljeno u Oslobođenju, do te mjere naljutilo Gospođu Glavnu da je upomoć pozvala svoje partijske mentore. Tako se – valjda – i našao u ovom ruletu niko drugi do Milorad Dodik. Čovjek koji ne krije da voli sve što je rusko. Ne treba sumnjati da ćemo uskoro doznati i zašto je to tako. Istraga je konačno u toku! Pa nek je sa srećom!
Kada Milorad Dodik kaže da “Bošnjaci u Potočarima u zemlju spuštaju prazne tabute”, znajte da je za tu izjavu krivac Bakir Izetbegović. Jednostavno, nema drugog krivca.
Kada Dragan Čović slavi Daria Kordića i ostale zločince iz udruženog poduhvata, to radi zbog toga što je Željko Komšić nelegitimni član Predsjedništva.
Kada osmorka i formalno prekine NATO put BiH, nisu krivci oni. Krivica je, naravno, na SDA-u i DF-u koji su se proteklih godina “zamarali nepotrebnim pitanjima”.
Kada u sarajevskoj školi na posao vrate presuđenog pedofila, nisu krivi Naša stranka, NiP i SDP koji upravljaju Kantonom Sarajevo i obrazovanjem u tom kantonu. Krivi su “SDA botovi” koji ne žele sistem.
Kada bivši logoraš iz Heliodroma navija protiv Hrvatske, on postaje nacionalista koji prezire susjede. Jednostavno nacionalna obaveza Bošnjaka je da navijaju za Hrvatsku. Jer ipak u toj reprezentaciji igraju tri-četiri fudbalera koji su porijeklom iz BiH, a koji su odlučili da ne nastupaju za zemlju svog rođenja ili rođenja svojih roditelja. I oni su dali prednost susjednoj državi, jer je u Bosni i Hercegovini vladala SDA.
Kada na izborima osvojite 270 hiljada glasova, onda od vas traže da na ulicu izvedete 100 hiljada ljudi.
Kada odlučite dati rijeku Drinu na raspolaganje Srbiji i Republici Srpskoj, vi to radite jer ste okrenuti ka budućnosti. Jer se tako borite protiv SDA i DF-a.
Kada najavite nova lica u politici, vi to najavite sjedeći sa Miloradom Dodikom i Draganom Čovićem koji su na vlasti dvadeset godina.
Kada želite postati državni ministar, onda saopćite da ste kompetentni za ministra vanjskih poslova, vanjske trgovine, sigurnosti, odbrane, civilnih poslova, pravde, finansija, ljudskih prava i izbjeglica i svega onoga o čemu učite putem Wikipedia-e.
Kada vas optuže za korupciju, vi napustite SDA i postanete pošteni kadar NiP-a.
Kada kažete da nećete u koaliciju sa SDA-om i SNSD-om, znajte da ćete na kraju, ipak, sa SNSD-om. Jer HDZ je svakako nezaobilazan. A HDZ insistira na SNSD-u. I, onda, ligično, ispadaju SDA i DF kao “najveći kočničari”.
Kada vam Ustav Federacije ne omogućava formiranje vlasti po želji, vi angažujete Nedima Ademovića da vam ga prilagodi na televiziji.
Kada vam zatreba opravdanje za gaženje vlastitih obećanja, onda aktivirate Ivanu Marić, Žarka Papića i svakodnevnog Kazaza.
Kada Dodik i Čović negiraju državu, onda Papić, Marić i Kazaz za to optuže DF.
Kada pričate o Udruženom zločinačkom poduhvatu sa službenim Zagrebom vi “rušite dobrosusjedske odnose”.
Kada optužite Schmidta da je nametnuo ustav po kojem jedan hrvatski glas vrijed tri i po puta više od jednog bošnjačkog, onda ste “ruski čovjek”.
Kada se veselite ispred zastave Herceg-Bosne u zgradi Državnog parlamenta, vi, onda, ustvrdite da je to radila i SDA, iako ste vi “drugačiji”.
Kada vam smeta crna lista Fadila Novalića, onda vam ne smeta crna lista Mirsada Kukića. Kada likujete nad crnom listom Asima Sarajlića, onda glasate za crnu listu Marinka Čavare.
Kada kažete da se BiH mora okrenuti zapadu, vi odustanete od NATO integracija. Jer Bisera Turković podržava Iran.
Kada vam Vlada na čijem ste čelu imenuje brata, vi odete “na pišanje”, jer ne podržave nepotizam.
Kada glasate za Zakon o prebivalištu, vi vjerujete u dobre namjere MUP-a Republike Srpske.
Kada Milorad Dodik pravi parade u Istočnom Sarajevu, vi šutite, jer ne treba pričati o stvarima oko kojih se ne slažete. Ako se u ovom slučaju uopće i ne slažete.
Kada ste Dodiku i Čoviću oteli CIK, vi odlučite da im vratite CIK.
Kada najavite reformu pravosuđa, vi tu reformu usaglašavate sa Milanom Tegeltijom.
Kada krećete u deblokadu institucija, vi na taj put krenete sa Marinkom Čavarom.
Kada iznosite činjenice, postanete SDA bot.
Kada širite laži, vi ste ugledni analitičar koji se bori protiv režima.
Kada site novinar Faktora, NAP-a, Stava, Slobodne Bosne, Istrage, vijesti, Preporoda, Klixa, Politički.ba, Hayata, BIR-a i odnedavno FTV-a, vi niste novinar i ne zaslužujete zaštitu OSCE-a i drugih pravednih ambasada. I zato vas mogu vrijeđati na konferencijama za medije u živom TV prijenosu.
Kada ne presudite kako od vas očekuju, vi postanete “sluga režima” kao Branko Perić.
Kada kao advokatica radite svoj posao i branite one koji se ne sviđaju “širokim narodnim masama”, onda ste zaštitnik ubica i korumpiranih političara koji nema pravo ni da planira trudnoću.
Kada govorite o nezavisnom pravosuđu, vi se odmah u TV emisiji pohvalite da ste sjedili s tužiocem i dogovarali buduće istrage.
I kada, na kraju, potpišete sve ono što od vas očekuju Dodik i Čović, vi mora da ste Dritan Avazović.
Ako vas neko upita gdje je sada ministar vanjskih poslova BiH, recite mu – eno ga na Lipi kod Bihaća, glumi ministra unutrašnjih poslova. I kaže da od silnog posla (čitaj: FB obračuna sa novinarima) nema vremena da stalno odgovara na secesionističke izjave Milorada Dodika.
A ako vas upitaju gdje je lider SDP-a, kažite mu – eno ga, na čekanju, piše FB statuse posvećene onom starom Miloradu Dodiku.
Ako kojim slučajem neko upita i za Michaela Murphya, recite mu – ambasador trenutno na Twitteru izražava zabrinutost zbog ponašanja predsjednika SNSD-a, stranke koja je prije samo dva mjeseca postala stup reformi koje su nam obećali čim izbace SDA i DF iz vlasti.
Za petnaest dana će se navršiti tri mjeseca otkako nas je obasjalo svjetlo promjena na državnom nivou. Za ta dva i po mjeseca operacije OSA-e su predate Risti Zariću. Dodikovom. Za tih 75 dana Služba za poslove sa strancima je predata SNSD-u. I sve ono što Dodik proteklih osam i više godina nije kontrolisao u sigurnosnom sektoru. Nije usvojena ni Strategija za borbu protiv korupcije. Nema saglasnosti za vježbe Oružanih snaga BiH. A integracije s NATO-om su postale “saradnja”.
Tri mjeseca su prošla otkako smo na Istrazi objavili da su Milorad Dodik i Dragan Čović usaglasili privremeno “primirivanje” sa Igorom Kalabuhovim sve dok u potpunosti ne preuzmu sigurnosni sektor. I, evo. Dodik je preuzeo ono što nije kontrolisao, pa je sada, opet, mogao postati “novi Dodik”, a ne onaj stati kakvim ga pamti Nermin Nikšić.
U nedostatku poluga u sigurnosnom sektoru koje je predao Dodiku, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je preuzeo ulogu ministra unutrašnjih poslova, pa posjećuje migrantske kampove i zatvore što ih na Lipi kod Bihaća gradi EU. I još govori o “povećanom broju migranata, koji se iz Hrvatske vraćaju u BiH”.
“Oni se vraćaju u readmisiji, na osnovu sporazuma između zemalja, Hrvatska je vratila u jako kratkom periodu više od 500 migranata, što prije nije bio slučaj, pa smo analizirali i taj segment”, izjavio je za Avaz njihov stalni dopisnik Elmedin Konaković.
“Prije nije bio slučaj”. Upravo to je rekao Elmedin Konaković, reformator. I upravo u tome i jeste ključ svega.
Dok sigurnosni sektor u potpunosti nije bio prepušten Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, Hrvatska je u Bosnu i Hercegovinu ubacivala migrante – ilegalno. Sada to radi legalno. Recimo, prema zvaničnim podacima Službe za poslove sa strancima, tokom cijele 2020. godine Hrvatska je u BiH putem readmisije prebacila 208 osoba. Otkako je u martu sigurnosni sektor BiH prebačen u nadležnost Dodika i Čovića, Hrvatska je putem readmisije u BiH prebacila 500 migranata. Što je više nego tokom cijele 2020. godine. I samo malo manje nego tokom cijele 2019. godine (ukupno 783).
Ovo bi, recimo, moglo biti jedno od otvorenih pitanja o kojima bi Elmedin Konaković mogao porazgovarati sa svojim dragim kolegom iz Hrvatske Gordanom Grlićem-Radmanom, u trenucima dok se odmaraju od razgovora o izbornom zakonodavstvu.
Nermin Nikšić bi, istodobno, dok je na čekanju, mogao svratiti do one Dodikove destilerije, pa da mu “stari prijatelj”, dok mu je još u zagrljaju, na uho prošaputa riječi zahvale za četvrtog delegata zbog kojeg su danas SNSD i HDZ konstanta, a svi drugi – samo u prolazu.
Činjenice se utvrđuju na sudu, a ne na društvenim mrežama. Dječiji život nije doskočica Srđana Puhala, i “umjetnički dojam” Jasmile Žbanić. Da biste sudski utvrdili činjenice, morate provesti sudski postupak. A krivičnog postupka, prema ovom pravu koje se primjenjuje kod nas, nema bez optužnice nadležnog tužilaštva. Nijedno tužilaštvo sa sjedištem u Sarajevu, a naročito ona na brdima oko Sarajeva, nije podiglo nijednu optužnicu za ubijanje djece tokom u Haagu dokazane opsade glavnog grada BiH. Dakle, ako sagledate u sudskom postupku pravosnažo utvrđene činjenice u Sarajevu nijedno dijete nije žrtva ratnog zločina. Što znači da je Srđan Puhalo u krivu. U Sarajevu, pravosudno gledano, nije ubijeno nijedno dijete.
Borci za ljudska prava, a takvim se smatraju i analitičar Puhalo i redateljica Žbanić, u svakoj državi, bila cvilizirana ili ne, insistiraju na pravdi. A pravda nije utvrđivanje “količine žrtve”. Pravda je utvrđivanje i identifikovanje krivca. Dakle, da bi se utvrdilo da je ubijeno ijedno dijete u Sarajevu, moraju se, prvo, optužiti oni koji su pucali po Sarajevu. Tužilaštvo ih mora izvesti pred nadležni sud i prezentirati dokaze o ubijenoj djeci. Te dokaze ne prikupljaju roditelji i udruženja roditelja. Roditelji mogu biti samo svjedoci. I to je sve.
Ako ste borac za ljudska prava, a Žbanić i Puhalo ističu da jesu, onda svakodnevno insistirate na procesuiranju krivaca za ubistva koja su vam poznata. Puhalo kaže da mu je poznato da je u Sarajevu ubijeno 600 djece. Evo, čak i ako krenemo s pretpostavkom da je njegov broj tačan, doći ćemo do istog cilja – ne postoji nijedna presuda pred domaćim pravosuđem za ubistvo tih 600 djece. Pa, opet, Puhalo ne problematizira to što niko nijen osuđen za smrt njemu poznatih 600 djece Sarajeva. On problematizira broj ubijene djece, tražeći nedosljednosti između spiskova poluprivatnih udruženja koja su građu prikupljala bez ikakvih državnih ovlaštenja bez kojih je, budimo objektivni, nemoguće prikupiti sve potrebne podatke.
Da li je broj ubijene djece u Sarajevu preuveličan? Moguće je. Da li Srđan Puhalo umanjuje stvarni broj stradale djece? I to je moguće. Ali, sve dok se pravosnažnom presudom, nakon sudskog postupka ne utvrdi tačan broj stradale djece, prostor za manipulacije će postojati.
Srđan Puhalo će za sebe reći da je borac za ljudska prava i aktivista. Njegova djela će, pak, reći da je on egocentrik, spreman da uradi sve kako bi privukao pažnju javnosti. Jer da je borac za ljudska prava, insistirao bi na sudskom utvrđivanju istine i ne bi raspisivao nagrade za “mrtvu sarajevsku djecu”.
U civiliziranom svijetu i danas se raspisuju nagrade za informacije o počiniocima krivičnih djela. Bosanskohercegovački “aktivista” Srđan Puhalo raspisuje nagradu za “listu žrtava”. On nudi deset hiljada maraka za 1600 imena sarajevske djece. Otprilike, 6,25 KM po glavi ubijenog djeteta.
Kada su pripadnici Desetog diverzantskog odreda 16. jula 1995. godine na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika strijeljali između 1000 i 1400 srebreničkih Bošnjaka, Ratko Mladić je Francu Kosu i njegovim ubicama obećao nagradu – 5 DM (njemačkih maraka) po glavi ubijenog Bošnjaka. Inflacija je, očito, uradila svoje. Danas Srđan Puhalo, Mladićev sugrađanin iz Kalinovika, plaća 6,25 KM za “potvrđenu” smrt sarajevskog djeteta.
Znate, Haški tribunal i svi međunarodni aktivisti su učinili sve da se identifikuju ubice sa Branjeva. Nije se vodila polemika o tome da li je tog dana strijeljano 1000 ili 1400 Bošnjaka. Tražile su se ubice.
Priču o Branjevu bi trebala znati i redateljica Jasmila Žbanić. Istina, u njenoj “Aidi” nisu vjerodostojno opisana sva stratišta Srebreničana. Ona se tek, jednom sekvencom, osvrnula na ubistva u Domu kulture u Pilici. No, to je njeno pravo. Film je jedno, stvarnost je drugo. Za svoje potrebe i potrebe filma, ona je mogla izmijeniti i biografiju Hasana Nuhanovića, stvarnog scenariste svog nagrađivanog filma. Recimo, negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida nakon rata odlazi u svoj stan i tu je uljudno dočekuje porodica ubice njene porodice. Znate li šta je bilo u stvarnom životu? UN-ovog prevodioca Hasana Nuhanovića, netom iza rata, sa njegovog kućnog su praga bukvalno otjerali članovi porodice Milenka Stanića, vlaseničkog gospodara života i smrti koji je odgovoran za ubistvo i spaljivanje Hasanove majke. Jasmila Žbanić je, dakle, iskrivila istinu na kojoj danas insistira. Sudovi su presudili da su Srebreničani masovno strijeljani na najmanje šest različitih lokacija. U filmu “Quo Vadis, Aida” vidimo samo jedno stratište. Ali to je samo njen umjetnički dojam. I prilagođavanje zapadnoj publici od koje očekuje nagrade. i nove projekte. Baš kao i Srđan Puhalo.
Gostovanje Bakira Izetbegovića, predsjednika Stranke demokratske akcije, na Televiziji “Hayat” u utorak, 14. aprila, najviše je pažnje i komentara u javnosti izazvalo zbog njegove izjave da su Jevreji čekali dvije hiljade godina na povratak u Izrael, što je on toplo preporučio i Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i dijaspori.
Međutim, ova notorna, drska budalaština zasjenila je, potpuno neopravdano, neke druge dijelove istog Izetbegovićevog intervjua, ništa manje neprihvatljive, arogantne, uvredljive i, na kraju krajeva, bezobrazne.
Bakir Izetbegović u razgovoru se posebno osvrnuo na obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini, kojeg je ocijenio kao loš, površan i “štetan po državu i Bošnjake”. Pri tome je svojim riječima prepričavao hadise iz Kur’ana koji govore o ulozi znanja u životu i emancipaciji muslimana.
Evo šta je o obrazovnom sistemu rekao šef političke stranke koja skoro trideset godina, pored svega ostalog što kontrolira i usmjerava, drži šapu i na školskom sistemu, od osnovne škole do fakulteta, državnih i dobrog dijela privatnih, postavlja svoje direktore, profesore, rektore i dekane, usvaja školske programe…
Ko Bošnjacima podmeće neznanje
“Treba se suprotstaviti inflaciji, ako treba i zakonima, koja je dopustila nekvalitetne privatne fakultete. Vi kad auto registrujete, morate otići na kanal, provjeriti kočnice, ispušne gasove, daju vam jednu godinu da vozite, kroz godinu dana ponovo na kanal. Imate fakultete koji uopće nemaju sale, učionice, laboratorije, amfiteatre, profesora koji su u redovnom radnom odnosu. Sve je to neka improvizacija, po nekim potkrovljima štampaju se diplome, samo recite kog fakulteta hoćete. Država zbog toga pati, narod zbog toga pati. Teško je doći do znanja. Potrebne su godine i godine mukotrpnog napora da bi se došlo do znanja. Dakle, jedan starinski, tvrdi mukotrpni način u odnosu na učenje i moderne tehnologije. Ovo što sada imamo je destrukcija, jedno samozavaravanje naroda. To je jedan od glavnih problema u Bosni, problema Bošnjaka.”
Ovako govori čovjek koji je, pored ostalog, cijelu državu zadeverao i blokirao tako što je za direktora obavještajne zajednice u BiH postavio osobu koja ima diplome nekoliko fakulteta, ali nijednog “normalnog”. Direktor OSA-e, od Banje Luke do Tuzle sakupljao je diplome upravo onih fakulteta za koje lider SDA kaže da “nemaju učionice, laboratorije, amfiteatre… koji po nekim potkrovljima štampaju diplome”.
Ko je kriminalnim smicalicama na mjesto gradonačelnika Sarajeva doveo Abdulaha Skaku, svršenog studenta jednog od takvih opskurnih fakulteta, koji “na tavanu štampaju diplome”, “opasnih po Bosnu i Bošnjake”? Pa, naravno, Izetbegović i njegov operativac Asim Sarajlić, bivši konobar koji je i sam u rekordnom vremenu pribavio fakultetsku diplomu. Je li se mimo volje i bez aktivne pomoći SDA nekada prestižni Fakultet za sport i fizičku kulturu mogao pretvoriti u štampariju inflatornih diploma, u fakultet kojeg nije završio samo onaj ko je na autobus žurio!
Javna je tajna bila da je u Stranci demokratske akcije bio angažiran povjerljivi stranački kurir koji je letao od fakulteta do fakulteta u Sarajevu noseći profesorima indekse uglednih stranačkih kadrova, direktora, policajaca, oficira… da im upisuju ocjene. Malo je koji profesor imao hrabrosti i osobne i akademske časti da odbije sudjelovati u tom zločinu, “štetnom za Bošnjake”, jer su znali da će, zauzvrat, od Stranke biti nagrađeni funkcijama, napredovanjem u karijeri, članstvom u upravnim odborima. Je li više od deceniju potpredsjednik SDA bio Šefkija Čekić, dekan Saobraćajnog fakulteta, koji je uhvaćen u krađi, falsifikatu manje-više kompletnog svog “naučnog opusa”? Jesu li na tom fakultetu, zahvaljujući Čekiću i porodičnim nasljednicima koji su preuzeli fakultet, probrani SDA-ovci diplomirali, doktorirali?
I, nakon svega toga, uglavnom okončanog, ireverzibilnog procesa, dugog tri decenije, Bakir Izetbegović, svjedok i akter ovog sistemskog urušavanja obrazovnog sistema, njegovog akademskog digniteta, roni krokodilske suze zbog toga “što Bošnjaci malo čitaju i slabo se obrazuju”?!
Ko su uopće osnivači takvih, nesolidnih privatnih fakulteta, bez učionica i laboratorija, ali s tavanima, kako reče šef SDA? Gotovo bez izuzetka ljudi koji su bili manje ili više bliski Stranci demokratske akcije. Od bivšeg miljenika ove stranke, direktora GRAS-a Ibrahima Jusufranića, koji je pionir akademskog fušeraja sa svojim Univerzitetom iz Travnika, potom bivšeg ambasadora BiH, penzionisanog generala Ismeta Alije, utemeljitelja univerzitetskog kompleksa na Kobiljači, pa do “fabrike znanja” porodice Ganić na Ilidži, sve su to rodonačelnici nove bošnjačke akademske i poslovne elite koja je nastala pod malignim okriljem stranke Bakira Izetbegovića i njegovog mudrog oca.
Bratstvo i sestrinstvo
Da, valjda, ne bio širio samo neprikladni pesimizam i depresivno beznađe u svetom mjesecu ramazanu, Bakir Izetbegović je u razgovoru s ozarenom voditeljicom “Hayata” iščeprkao ipak jedan svijetao i poučan primjer obrazovno-edukativne prakse kojeg bi svi drugi trebali poštovati i slijediti.
Imamo jednu dobru stvar, koja je urnek možda za ostalo: Bošnjačka gimnazija. Bošnjačka gimnazija, koja je do sada proizvela barem stotine izvanrednih ljudi, znalaca koji su zatim studirali prestižne fakultete koji su sad širom svijeta, neki su i u Bosni i Hercegovini. Da imamo više takvih institucija, stvari bi bile lakše. Bošnjačka gimnazija svake godine stotine i stotine dobro obrazovanih ljudi sa srednjim obrazovanjem proizvede i pojača društvo s njima.”
Prva bošnjačka gimnazija je 1995. godine osnovana u Sarajevu novcima (iz) Turske, a za njenu direktoricu je postavljena Lejla Akšamija, kćerka Alije Izetbegovića, koji je i osigurao tu donaciju-hediju. Direktorica Akšamija je rat provela u Turskoj, gdje je obavljala povjerljive poslove za državu i pazila na majku Halidu, a moguće i na “vreće za Bakira”. Bošnjačka gimnazija je osnovana izvan tadašnjeg obrazovno-školskog sistema u Sarajevu, skoro pa “na divlje”, samostalno se financirala i predstavljala još jedan u nizu paralelnih, izvaninstitucionalnih i iznadinstitucionalnih centara moći, u ovom slučaju obrazovnih. Tek nakon nekoliko godina, kada su presušile financijske injekcije stranih donatora, Bošnjačka gimnazija je “ušla u suru”, integrirana u obrazovni sistem Kantona Sarajevo, zadržavajući onoliki nivo autonomije koliko je direktorica zahtijevala. Direktorica je na toj funkciji ostala duže od dvije decenije, sve do penzionisanja prije koju godinu.
Jedna tužna i nedolična epizoda vezana za pokretanje Bošnjačke gimnazije zaslužuje da bude spomenuta. U njenim prostorijama tokom rata su se školovali mladi policajci čije je obrazovanje nasilno prekinuto četničkim zauzimanjem Policijske škole na Vracama. Nakon što je Lejla Akšamija “zapikala” taj prostor, budući policajci i njihovi nastavnici, predvođeni divnim čovjekom, direktorom Huseinom Balićem, herojem koji je nedavno preminuo, izbačeni su i protjerani čak u Bugojno da tamo održavaju nastavu!
Od kuće do škole, od škole do kuće
Ne osporavajući uspjehe Bošnjačke gimnazije u obrazovanju generacija učenika koje su kroz nju prošle, Izetbegovićevo izdvajanje, favoriziranje ove srednjoškolske institucije u odnosu na sve druge slične obrazovne ustanove u Sarajevu i Bosni i Hercegovini je još jedan pokazatelj kakva ohola, bezobrazna, samoživa osoba, bez trunke stida i obzira, poštovanja tuđeg iskustva, ponosa, truda… vodi vladajuću bošnjačku stranku. Ništa u BiH nije postojalo prije njegove familije i ništa ne smije postojati izvan nje. Njegov je babo Alija stvorio, odbranio Bosnu i Hercegovinu i donio joj slobodu nakon milion godina. Njegova je hanuma Sebija, izvanredan menadžer sa sjajnim vezama i neiscrpnom radnom energijom, uzor i urnek medicinskim radnicima. Obrazovno-vaspitni sistem ništa ne valja i nikad neće valjati ako kao “urnek” ne posluži škola koju je turskim parama na noge podigla njegova sestra Lejla i u njoj odškolovala stotine i stotine svršenih gimnazijalaca, izvanrednog znanja i sjajne perspektive. (Kako li Bošnjačka gimnazija godišnje “izbaci nekoliko stotina svršenih gimnazijalaca” ako upisuje jedva nešto više od stotinu učenika?!)
Bilo bi zanimljivo čuti postoji li neko od tih genijalaca, “izvanredno obrazovanih znalaca”, iz školskog inkubatora direktorice Akšamije da ga je njen brat promovirao u rukovodstvo SDA, ima li takvih u parlamentima, rukovodstvima i upravnim odborima javnih preduzeća, u diplomaciji, ima li neki koji bi preuzeo štafetu od umornih “oldtajmera” Genjca, Turkovićke, Cikotića, Džaferovića…?! Je li najpoznatija javna ličnost i najuspješniji mladi Bošnjak koji je završio Bošnjačku gimnaziju sin onoga SDA-ovog glavešine što je svojedobno davao po deset maraka školskim drugovima da mu odu po hamburger i kolu?
Zna li Bakir Izetbegović kakve učenike odgajaju, recimo, preostale četiri gimnazije u Sarajevu ili druge škole u kojima se uče različiti zanati? Zanima li ga uopće kakav je nivo nastave i obrazovni profil učenika u katoličkim školskim centrima u Sarajevu i Zenici ili u srednjim školama u Tuzli, Bihaću, Mostaru, koje nemaju sreću da im je direktor neko iz familije Izetbegović? Ne zna, jer ga ne zanima ništa izvan vlastitog familijarnog kruga i stranke koja mu služi isključivo kao oruđe da bi se taj krug reproducirao, bogatio, opstajao na vlasti. Odličan je i društveno koristan sistem izgradio Izetbegović u dvije oblasti u kojima je porodično najviše zainteresiran i involviran, zdravstvo i školstvo: kada mu treba hitna intervencija na oku, traži pomoć od hećima u Zagrebu, a kćerku, da bi stekla likovna znanja, slao je na studij u Holandiju. On najbolje zna kako vam se piše ako se ovdje, gdje njegova stranka vlada 30 godina, liječite i školujete. Pri tome, moli i kumi Fahrudina Radončića da mu kćerkici plaća studiranje u inozemstvu!
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. To što mislite da po vas ne dolaze, u zabludi ste. Inkvizicija je počela i svako od nas može biti vještica. Posvetit će vam jedan Facebook status, pustit će dvije tri suze pred kamerama i nema tog suda koji će imati hrabrosti da kaže da ste nevini.
Dokazi već odavno nisu bitni. Jer da jesu do presude u predmetu Dženan Memić ne bi ni došlo. Da su dokazi i činjenice bitni, ne bi bilo ni optužnice protiv petero nesretnika koji su spaljeni u lovu na vještice.
Ne može ničija tragedija, a porodicu Muriza Memića jeste zatekla tragedija, biti izgovor za nove tragične sudbine. Ne može se neko osuditi na osnovu impresija. A pravosuđem BiH već odavno se formiraju predmeti na osnovu impresija javnosti koju, prethodno, temeljito pripreme lažima na društvenim mrežama i centralnim informativnim emisijama.
Danas, rekoh, gori Branko Perić. Gori zbog toga što je spasio čast pravosuđa. Taj obraz su isprljali državni tužioci hapseći i pritvarajući ljude koji nisu krivi. Da – nisu krivi. I, opet, nisu krivi.
Upozoravao sam na stranicama Istrage i na televizijama, dok me još nisu prestali zvati zbog toga što govorim ono što se ne uklapa u matricu, da je optužnica u slučaju Memić najveća sramota bh. pravosuđa. Nisam to govorio i pisao da bih spriječio otkrivanje istine o smrti nesretnog Dženana Memića. Pisao sam i govorio zbog toga što sam vidio dokumente Tužilaštva BiH. A u njima nema ništa. Od ove optužnice samo je bio sramotniji pečat sudije Mirsada Strike koji je potvrdio osnovanu sumnju. Ali možda je to i bolje. Ko je htio gledati, a malo je takvih, nažalost, mogao je vidjeti ono što se u žargonu naziva – montažom.
Na toj je montaži nastala jedna stranka koja u svom imenu ima riječ pravda i čiji predsjednik neistomišljenicima poručuje da dolazi po njih. Po Hasana Dupovca i Zijada Mutapa su prvo došli. Kasnije će doći i po Alisu Mutap, vodeći je u pritvor u petom mjesecu trudnoće. Došli su i po Josipa Barića zato što je radio svoj posao. Došli su po recepcionera iz jednog sarajevskog hotela. Jer oni dolaze bez dokaza. Oni dolaze kada požele i nije bitno da li ste krivi ili ne. Oni vam na leđa stave naljepnicu – režimski čovijek. I tada postajete zaštitnik ubica.
Činjenice su već odavno precijenjena stvar u javnom prostoru. Evo, predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković napiše na Facebooku da je sudija Branko Perić tokom suđenja pomagao svjedocima optuženih i svi mediji, bez ikakve provjere objave njegov status kao konačni sud. To što optuženi tokom suđenja nisu imali nijednog svjedoka uopće nije bitno. Laž je u trenutku postala istina i Branko Perić je završio na lomači.
U zabludi su bili svi koji su mislili da će direktan prijenos objave presude otvoriti oči onima koje je zaslijepila laž i mržnja. Bilo je dovoljno samo da sudija Branko Perić kaže da optuženi nisu krivi – i vatra je naložena. Direktno u kabinetu federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare čijoj je savjetnici pozlilo na Instagramu i „utroba joj se počela okretat“.
Danas gori Branko Perić. Sutra ćete, možda, na lomači biti vi. Ali tada neće biti sudije Branka Perića da razdvoji istinu od laži.
Jedan sudija danas je spasio obraz pravosuđa. Ali obraz medija danas je teško spasiti. Laž je postala istina, a istina se naziva glasom nepostojećeg režima. Evo, nisam pravnik, ali nikako ne mogu da shvatim da neko može završiti u pritvoru zbog toga što je nepoznatoj osobi pomagao nakon izvršenja nepoznatog krivičnog djela. I još manje shvatam da niko, dobro, skoro niko od novinara ne postavi to pitanje prvo sebi, a potom i vrhovnom tumaču svega – Ifetu Feragetu
Zamislite da vozite automobil i stanete na pješačkom prelazu kako bi ulicu prešlo nekoliko pješaka. Među pješacima koji prelaze možda ima neko ko je nekad i negdje počinio krivično djelo koje još nije otkriveno. Po logici ĆAzima Hasanspahića i Dubravka Čampare vi ste počinili krivično djelo, jer ste nepoznatoj osobi pomogli nakon izvršenja krivičnog djela. To što ne znaju koja je osoba počinila krivično djelo i koje je krivično djelo uopće počinjeno, ne mijenja činjenicu da ste vi tu, nepoznatu osobu pustili da pređe pješački prijelaz.
E, tako, otprilike, zvuči optužnica u predmetu „Dženan Memić“.
Danas gori Branko Perić. Inkvizicija je počela. Ako je ne vidite, budite sigurni da ćete je vidjeti kasnije. Kada vam u šest ujutro pokucaju na vrata. Samo, tada neće biti Branka Perića da vas nevine oslobodi.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
