Kolumne

Senad Avdić piše za Istragu: Sarajevsko zdravstvo, Seka, Braco i Ipe – fondovi…

U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.

Četrdesetogodišnji hirurg  Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao  u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine,  doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote  ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen  tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja  dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.

UBISTVO IZ ZAVISTI

Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom  i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom  i utjecajem  svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.

Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.

Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi  biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica,  između čelnika dviju  sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi  u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive  pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.

Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti  krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.

Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju  ne samo sarajevsko zdravstvo, nego  i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora  reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz  kojeg oboje, sa različitih strana, doduše,  dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)

Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo  pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo”  sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini  primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata  na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan,  u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike,  neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.

DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA

Treba biti pošten,  lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno  upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa  i “spozorirano”  zapošljavanje, namješteni tenderi,  nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno  u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate  korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.

Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje)  i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske  komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna  vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna  tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo)  i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena  je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo  na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne  “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje  zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski  karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati  vlast u Kantonu, ali da su im  veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.

PORODIČNA I DRUGA STABLA

“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca  provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim  trikovima).

Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)

“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je  selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.

Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori  i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno.  Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!),  a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.

Konak(ović) kod Hilmije: Kad p(r)opusti Presing i N1 postane Z1

Čuli ste za Hiro Onodu? To je onaj japanski vojnik za kojeg je Drugi svjetski rat trajao 36 godina. Od njega se, malo kraće, borio Elmedin Konaković. Jer i on je u rovu bio duže nego što je trajao rat. Onodino opravdanje je logično. On nije znao da je rat završen. Ali šta je sa Konakovićem? Dobro, i on je emotivac, pa ga činjenice ne obavezuju.

Amira Zukića činjenice obavezuju. I zato je bio dužan izvijestiti gledateljstvo svog (de)Pressinga da je u oku ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine primijetio suzu.

“Emotivni ste, vidim Vam sưze”, reći će direktor, urednik i voditelj Amir Zukić.

Gledatelji Moja TV, nažalost, nisu mogli vidjeti taj trenutak. Ali Zukićevo primjećivanje suze u Konakovićevom oku razbistrit će um budućeg menadžmenta BH Telecoma i svi će opet moći gledati Pressing.

“Apsolutno”, odgovorio je ministar nadležan za sve poslove.

U ovo Zukićevo pitanje i Konakovićev odgovor stala je sva pozadina gostovanja ministra vanjskih poslova u “još jednom Pressingu” kojeg je baš tog dana zatekla priča kolega sa BIRN-a BiH o ruskim diplomatama-špijunima koji su utočište našli u Bosni i Hercegovini. I nema Amir Zukić nikakav problem da, za potrebe odbrane Elmedina Konakovića koji je potpisao izdavanje diplomatskih iskaznica ruskim špijunima, odigra još jedan Pressing i ono slovo N u logu svoje televizije okrene za devedeset stepeni udesno kako bi ga pretvorio u Z. Z1. Simbolika je dupla. Z kao oznaka ruskih špijuna što ih je Konaković pustio u Bosnu ili Z1 kao oznaka prve službene zagrebačke televizije sa sjedištem u Sarajevu.

“Šta je sa provedbom presude u slučaju Kovačević”, upitao je Zukić svog gosta, vodeći računa da ga dodatno ne rasplače.

“Govorim često da se treba naći adekvatna mjera između etničkog i građanskog. Čestitam Kovačeviću. Bili smo u Neumu blizu brisanja etničkih prefiksa. Ima rješenja ako ima dobre volje. Poenta je da ćemo nakon malih pobjeda lakše riješiti ova pitanja- Moramo vratiti mlade ljude i ako to uspijemo onda će i priče o izbornom zakonu biti lakše”, odgovorio je ministar sa suzom u oku i pokazao da on, a ni njegov domaćin nisu pročitali čak niti sažetak presude Evropskog suda za ljudska prava.

Jer da je Konaković pročitao barem sažetak odluke u predmetu Kovačević ne bi izgovorio prvu rečenicu, a da je Amir Zukić iščitao presudu, ne bi pustio Konakovića da, u ime buduće saradnje na Mojoj TV, izgovori sve ove gluposti.

Evo sažetak sažetka za Konakovića i Zukića. Provedbom presude Kovačević nema “mjere između etničkog i građanskog”. U Neumu je postojala “treća izborna jedinica” koja je presudom u predmetu Kovačević- zabranjena. A povratak mladih baš i nema nikakve veze sa izbornim zakonodavstvom. Osim kad vam treba da “pokrijete” sve izdaje vašeg gosta.

I, zato, kani suzo izdajice. Znam, zarez je trebao biti iza suzo, ali bi to znatno promijenilo značenje. I u Konakovićevom slučaju ne bi odgovaralo istini.

Glup i gluplji: Penzionerska iskaznica, Osmica i Salkica!

U evidenciji Obavještajno-sigurnosne agencije BiH nema dokaza da su SDA-ovom federalnom zastupniku Salki Zildžiću izdate iskaznica i značka ove sigurnosne agencije. Ali iskaznica i značka koje su pronađena prilikom Zildžićevog hapšenja u Srbiji su autentične. I velika je vjerovatnoća da su izdate tokom mandata bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića.

U evidenciji OSA-e, prema informacijama Istrage, postoje dokazi o izdavanju tri “počasne iskaznice”. Jedna je izdata na ime Denisa Stojnića, druga na ime Adija Hadžikapetanovića, a treća na ime Erduana Kafedžića.

Stojnićevu iskaznicu je izuzelo Tužilaštvo BiH nakon što je uhapsilo ovog “ugostitelja”. Iskaznica izdata Adiju Hadžikapetanoviću je povučena nakon što je ovaj bivši sekretar Ministarstva vanjskih poslova BiH preminuo, dok je treću registrovanu počasnu iskaznicu OSA-e posjedovao direktor Ureda za borbu protiv korupcije Kantona Sarajevo Erduan Kafedžić.

To su, dakle, činjenice. Generalni direktor OSA-e ima diskreciono pravo da daje počasne iskaznice. Ali počasne iskaznice može imati samo bivši uposlenik OSA-e koji je penzionisan. I niko više. Salko Zildžić nije bio uposlenik OSA-e, a nije ni penzionisan. Dakle, sve i da je bio saradnik OSA-e, Zildžić nije mogao imati počasnu iskaznicu. Ako je bivši direktor OSA-e Osman Mehmedagić, a sve su prilike da jeste, izdao počasnu iskaznicu OSA-e Salki Zildžiću mimo procedure onda je njegov potez, u najmanju ruku, glup. A od Mehmedagića je u ovom slučaju gluplji samo Salko Zildžić.

Nije, dakle, sporno što je Salko Zildžić (bio), ako je (bio), saradnik OSA-e. Sporno je što je dobio penzionersku iskaznicu. Mada, ako sagledamo bolje sam slučaj, Salko i jeste za penzije. Više puta udaren u glavu Zildžić je obolio o demencije. A ako nije dementan, onda je samo glup. Čovjek je, pazite sad, bio savjetnik federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare, bio je član Komisije za sigurnost Parlamenta FBiH i “počasni službenik OSA-e”, a za sve ove godine nije uspio naučiti da oružje, čak i sa dozvolom, ne nosiš preko granice. Da je Zildžić bio na tajnom zadatku, prosto je nevjerovatno. Jer on nije u stanju obaviti nikakav zadatak, a kamoli visoko sofisticiranu tajnu operaciju. A ako je sve to tako, a jeste, kakav je tek, onda, direktor OSA-e, koji je Zildžiću dao ovu iskaznicu i značku.

Kada je one godine kada je Aleksandar Vučić napadnut u Potočarima, Srbija na specijalnu operaciju poslala svoje agente, prethodno su im oduzeli iskaznice. Pa, opet, svjedok pokajnik je razotkrio kompletnu srbijansku obavještajnu operaciju u Potočarima.

Kada “operativac” Salko Zildžić krene privatno u Srbiju, on iz svog automobila zaboravi izvaditi pištolj, a iz novčanika “penzionersku iskaznicu” OSA-e. Ne trebaju nikakvi svjedoci pokajnici da ga razotkriju. Naprotiv, on je svojom demencijom ili glupošću od sebe napravio “špijuna na specijalnom zadatku”, iako to suštinski nije. Jer svako ko je barem jednom u životu razgovarao sa Zildžićem zna njegove intelektualne kapacitete.

Danas, tri dana poslije Zildžićevog hapšenja, njegova i Osmicina glupost dali su za pravo svim neprijateljima BiH da i ubuduće šire priču o “dubokim državama” i “crnim operacijama”.

A da je, citirat ću jednog SDA-ovca, Osman Mehmedagić ono što o njemu govore i pričaju, ova stranka nikad ne bi sišla s vlasti. On je, zapravo, samo glup. Što potvrđuje i slučaj Zildžićeve penzionerske iskaznice.

Quo vadis, Srđane: Istina o ubijenoj djeci Sarajeva se utvrđuje na sudu, a ne na društvenim mrežama

Činjenice se utvrđuju na sudu, a ne na društvenim mrežama. Dječiji život nije doskočica Srđana Puhala, i “umjetnički dojam” Jasmile Žbanić. Da biste sudski utvrdili činjenice, morate provesti sudski postupak. A krivičnog postupka, prema ovom pravu koje se primjenjuje kod nas, nema bez optužnice nadležnog tužilaštva. Nijedno tužilaštvo sa sjedištem u Sarajevu, a naročito ona na brdima oko Sarajeva, nije podiglo nijednu optužnicu za ubijanje djece tokom u Haagu dokazane opsade glavnog grada BiH. Dakle, ako sagledate u sudskom postupku pravosnažo utvrđene činjenice u Sarajevu nijedno dijete nije žrtva ratnog zločina. Što znači da je Srđan Puhalo u krivu. U Sarajevu, pravosudno gledano, nije ubijeno nijedno dijete.

Borci za ljudska prava, a takvim se smatraju i analitičar Puhalo i redateljica Žbanić, u svakoj državi, bila cvilizirana ili ne, insistiraju na pravdi. A pravda nije utvrđivanje “količine žrtve”. Pravda je utvrđivanje i identifikovanje krivca. Dakle, da bi se utvrdilo da je ubijeno ijedno dijete u Sarajevu, moraju se, prvo, optužiti oni koji su pucali po Sarajevu. Tužilaštvo ih mora izvesti pred nadležni sud i prezentirati dokaze o ubijenoj djeci. Te dokaze ne prikupljaju roditelji i udruženja roditelja. Roditelji mogu biti samo svjedoci. I to je sve.

Ako ste borac za ljudska prava, a Žbanić i Puhalo ističu da jesu, onda svakodnevno insistirate na procesuiranju krivaca za ubistva koja su vam poznata. Puhalo kaže da mu je poznato da je u Sarajevu ubijeno 600 djece. Evo, čak i ako krenemo s pretpostavkom da je njegov broj tačan, doći ćemo do istog cilja – ne postoji nijedna presuda pred domaćim pravosuđem za ubistvo tih 600 djece. Pa, opet, Puhalo ne problematizira to što niko nijen osuđen za smrt njemu poznatih 600 djece Sarajeva. On problematizira broj ubijene djece, tražeći nedosljednosti između spiskova poluprivatnih udruženja koja su građu prikupljala bez ikakvih državnih ovlaštenja bez kojih je, budimo objektivni, nemoguće prikupiti sve potrebne podatke.

Da li je broj ubijene djece u Sarajevu preuveličan? Moguće je. Da li Srđan Puhalo umanjuje stvarni broj stradale djece? I to je moguće. Ali, sve dok se pravosnažnom presudom, nakon sudskog postupka ne utvrdi tačan broj stradale djece, prostor za manipulacije će postojati.

Srđan Puhalo će za sebe reći da je borac za ljudska prava i aktivista. Njegova djela će, pak, reći da je on egocentrik, spreman da uradi sve kako bi privukao pažnju javnosti. Jer da je borac za ljudska prava, insistirao bi na sudskom utvrđivanju istine i ne bi raspisivao nagrade za “mrtvu sarajevsku djecu”.

U civiliziranom svijetu i danas se raspisuju nagrade za informacije o počiniocima krivičnih djela. Bosanskohercegovački “aktivista” Srđan Puhalo raspisuje nagradu za “listu žrtava”. On nudi deset hiljada maraka za 1600 imena sarajevske djece. Otprilike, 6,25 KM po glavi ubijenog djeteta.

Kada su pripadnici Desetog diverzantskog odreda 16. jula 1995. godine na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika strijeljali između 1000 i 1400 srebreničkih Bošnjaka, Ratko Mladić je Francu Kosu i njegovim ubicama obećao nagradu – 5 DM (njemačkih maraka) po  glavi ubijenog Bošnjaka. Inflacija je, očito, uradila svoje. Danas Srđan Puhalo, Mladićev sugrađanin iz Kalinovika, plaća 6,25 KM za “potvrđenu” smrt sarajevskog djeteta.

Znate, Haški tribunal i svi međunarodni aktivisti su učinili sve da se identifikuju ubice sa Branjeva. Nije se vodila polemika o tome da li je tog dana strijeljano 1000 ili 1400 Bošnjaka. Tražile su se ubice.

Priču o Branjevu bi trebala znati i redateljica Jasmila Žbanić. Istina, u njenoj “Aidi” nisu vjerodostojno opisana sva stratišta Srebreničana. Ona se tek, jednom sekvencom, osvrnula na ubistva u Domu kulture u Pilici. No, to je njeno pravo. Film je jedno, stvarnost je drugo. Za svoje potrebe i potrebe filma, ona je mogla izmijeniti i biografiju Hasana Nuhanovića, stvarnog scenariste svog nagrađivanog filma. Recimo, negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida nakon rata odlazi u svoj stan i tu je uljudno dočekuje porodica ubice njene porodice. Znate li šta je bilo u stvarnom životu? UN-ovog prevodioca Hasana Nuhanovića, netom iza rata, sa njegovog kućnog su praga bukvalno otjerali članovi porodice Milenka Stanića, vlaseničkog gospodara života i smrti koji je odgovoran za ubistvo i spaljivanje Hasanove majke. Jasmila Žbanić je, dakle, iskrivila istinu na kojoj danas insistira.  Sudovi su presudili da su Srebreničani masovno strijeljani na najmanje šest različitih lokacija. U filmu “Quo Vadis, Aida” vidimo samo jedno stratište. Ali to je samo njen umjetnički dojam. I prilagođavanje zapadnoj publici od koje očekuje nagrade. i nove projekte. Baš kao i Srđan Puhalo.

Kad Jevreji, Romi, Srbi, Bošnjaci i ostali postanu građani drugog reda: HDZ über Alles!

To što Jevereji i Romi nemaju pravo da budu članovi Predsjedništva BiH, njemačkom diplomati Christianu Schmidtu nije problem. I kada Srbima iz Federacije ustavom zabrane kandidiranje za člana Predsjedništva BiH, međunarodna zajednica se ne osvrće. Ne osvrću se ni onda kada Bošnjacima uskrate pravo na bosanski jezik u Republici Srpskoj i kada Bošnjak iz RS nema pravo kandidovanja za člana Predsjedništva BiH. Ne interesiraju Ured visokog predstavnika ni prava građana, ne zanimaju ih ni prava manjina. Ignorišu pet presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ne pomišljaju da reagiraju ni u slučaju presude Ustavnog suda BiH kojom je utvrđeno da ostali nemaju nikakva prava kada su u pitanju (pot)predsjedničke funkcije na nivou entiteta. Ali kada treba rješavati “hrvatsko pitanje”, onda su tu svi. Od Matta Palmera do Angeline Eichorst. Od Johanna Sattlera do Christiana Schmidta. Tada se ujedine i Brisel i Vašington. A Moskva je već odavno rekla da u BiH “postoji hrvatsko pitanje i treba ga rješavati”.

Reći će vam evropski i brojni američki zvaničnici da su “etnonacionalisti problem” ove države. I jesu. Ali kako, onda, opravdati odluku kojom se jedna etnonacionalistička stranka, u ovom slučaju HDZ, bukvalno uknjižava u Ustav Federacije BiH kao nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti. I po kojem principu  Hrvat iz Bihaća ne vrijedi koliko Hrvat iz Širokog Brijega? Zalažu se, kažu amertički i evropski zvaničnici, za jednakopravnost svih građana. Ali nikada do sada OHR nije razmišljao da upotrijebi bonske ovlasti kako bi Dervu Sejdića i Jakoba Fincija uveo u pravo.

Ubjeđuju javnost međunarodni zvaničnici da im je namjera napraviti Federaciju funkcionalnijom. Pa, opet, Dom naroda FBiH ne svode na nivo Vijeća naroda u Republici Srpskoj.

Evropa i Amerika će zaobići u širokom luku PET presuda Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, da bi manjine napravili još većim manjinama i da bi od HDZ-a napravili vječnu većinu. Jer svi su jednaki, napisat će Orvel, ali su neki ipak jednakiji.

Korupcija je, ubjeđuju nas mjesecima, najveći problem ove države. Istina je da je korupcija veliki problem ove države, ali je mnogo veći problem to što ne vrijedimo svi isto. U Sarajevu su Bošnjaci izabrali Srbina Srđana Mandića, kada su birali izmešu njega i zlatnog ljiljana Armije RBiH Nedžada Ajnadžića. I u Centru nije blo presudno da li ima tri posto Srba. Srđana su izabrali građani. Ako bismo se držali istoga principa kao onog kojeg nam nameću zapad i OHR, Mandić nikada ne bi bio izabran. Ne zato što je lošiji ili bolji kandidat, već zato što je Srđan.

Smeta im, kažu nam Evropljani i Amerikanci, što vladaju korumpirani etnonacionalisti. Ustvari, smetaju im etnonacionalisti iz srpskog i bošnjačkog naroda, ali im ne smetaju etnonacionalisti južnije od Ivana. Uvjeravaju nas već mjesecima da je onih pet posto provizije prilikom sklapanja javnih poslova veći problem od tri posto cenzusa koji dijeli ljude i društvo.

U Americi možete postati predsjednik države ako ispunjavate samo jedan uslov – morate biti rođeni u Americi. U Bosni i Hercegovini vam nije dovoljni ni to što ste i vi i vaši pradjedovi rođeni u ovoj državi.

Ustavni sud BiH je, dok je još međunarodna zajednica  prala svoje  lice uprljano početkom devedesetih, presudio da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele države. Sada međunarodna zajednica odlučuje da u Federaciji ne možete biti konstitutivni ako vas ima manje od tri posto na određenom teritoriju. Osim ako niste HDZ BiH.

Kada su Željko Komšić i Šefik Džaferović najurili Sergeja Lavrova iz Sarajeva, Dragan Čović mu je ljubio ruku. Kada danas cijeli zapadni svijet juri ruske diplomate, zapadni diplomati u Sarajevu ljube ruku Draganu Čoviću. I Boži Ljubiću. I Marinku Čavari. Onom sa američke crne liste.

Draža brani Sarajevo: Medvjedi, seljaci i nemontirani četnici!

Kada je prije deset i kusur godina kolega Omer Hasanović napravio priču o selu Poljice, kao jedinom selu na svijetu koje ima dva berlinska medvjeda, na adresu Federalne televizije stigao je mail od proslavljene režiserke Jasmile Žbanić. Uglavnom, režiserka nije bila zadovoljna prilogom i vezivanjem njenog imena za selo Poljice kod Lukavca. To što je porijeklom iz tog sela i što u tom selu na obalama Modračkog jezera i danas u zaseoku Žbanići živi njena rodbina – redateljica je željela izbrisati iz svoje biografije. Jer, nekako je logično da iz Poljica porijeklo može voditi nesretni berač željeza Nazif Mujić, a nikako velika režiserka.

To vam je, ukratko, pogled na profil, ideologiju i politiku, ne Zlatka Lagumdžije,već jedne režiserke i jedne stranke.

Prošlo je skoro dvadeset mjeseci otkako je predsjednik Naše stranke za britanski Guardian rekao da su “rat dobili seljaci” i da “urbana kultura umire”.

“Mislim da je to odvratno”, izgovorit će još odvratnije predsjednik Naše stranke Edin Forto.

Kada je u utorak na Sarajevo film festivalu promovisan film Heroji Halijarda, i kada je dio onih koji se razumiju u Vučićevu propagandu i FGR-ovsku ograničenost na dvije sarajevske općine upozorio da se tim filmom promoviše četništvo, javila se režiserka Jasmila Žbanić da u par FB redova opravda 90 sekundi četništva.

“Niko nije gledao film, pošto film nije gotov. I moj film su u Srbiji osudili, a niko ga nije pogledao i to nam je smetalo. A sad mi osuđujemo film koji nije smontiran. Možda je četnički, ali dajte da se barem završi”, napisala je slavna režiserka dok je lajkala statuse u kojima sarajevsku gradonačelnicu nazivaju “papankom”.

Vidite, Jasmilin film o Srebrenici su prvo osudili oni kojih se najviše tiče. Onih čiju je životnu priču prilagodila zapadnoj publici da bi dobila još koju nagradu i pristup fondovima (pogledati pod Hasan Nuhanović). Jbg, nekako “civilizacijski” izgleda kada te supruga četnika primi u TVOJ stan u koji je uselila nakon što je njen muž naredio da ti pobiju u spale porodicu. Anticivilizacijski je, recimo, prikazati onako kako je bilo – da je Hasan Nuhanović maršnut sa svojih vrata.

Ali šta mi seljaci znamo šta je umjetnost. Naše je da budemo berači željeza čije će se ekranizirane i za zapadnu publiku prilagođene sudbine prikazivati na festivalima širom svijeta. Ne mogu oni “odvratni seljaci koji su pobijedili” razumjeti da promocija “Heroja Halijarda” nije promocija četnika Draže Mihailovića. Sve dok mu ne stavi nož na vrat, seljak ne može prepoznati četnika. Jer do klanja je četnik “umjetnički izričaj”, a poslije klanja su seljaci “svi jedni drugima kuće palili”.

Piše danas Fortina Naša stranka da “organizovani napad na nabolji kulturni proizvod naše zemlje, SFF, demonstrira potrebu društva za manje kulture u našem okruženju”.

Nisam znao, a i kako ću kad pripadam onim seljacima koji su pobijedili, da je promocija četnika i Vučićeva propaganda – kultura. Sve sam mislio da su ovi sarajevski umjetnici i čelnici Naše stranke – “antifašisti”. I da je Valter branio i odbranio Sarajevo. Kad, ono, nije. Sad Draža brani Sarajevo.

Konaković između Tita i Dine: Nepravomoćno osuđeni kradljivac (sa) Fejk televizora!

Ministar vanjskih poslova BiH voli televizore i neke televizije. I to je čak utvrđeno pred sudskim organima. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, 2020. godine presudio da je urednik Istrage, tada novinar Žurnala, istinu govorio kada je napisao da je Elmedin Konaković, dok je još bio u SDA, iz sarajevske Zetre otuđio nekoliko televizora i ostalu opremu kupljenu budžetskim novcem.

Ako bih primijenio istu logiku koju primjenjuje ministar Konaković kada, pozivajući se na dvije nepravosnažne presude u slučaju Gordana Memije, mene naziva klevetnikom, onda bih ja, i njega i kuma mu Memiju, mogao nazvati nepravomoćno presuđenim kradljivcem televizora, odnosno nepravomoćno presuđenim saradnikom kartela Edina Gačanina Tita. Jer obojica su, i Konaković i Memija, izgubili po jednu presudu protiv mene. Prvi me tužio jer sam pisao da je otuđio Zetrine televizore, a drugi jer sam pisao da je sarađivao sa narko kartelom Tito i Dino. I u oba slučaja sud je presudio u moju korist.

Otkako je sam sebe uvjerio da je Bosnu i Hercegovinu uveo u Evropsku uniju, Elmedin Konaković ne izlazi iz studija (ne)režimskih televizija odakle se, prijeteći prstom, obraća neposlušnim twitterašima, novinarima – klevetnicima, opoziciji i neposlušnim korisnicima društvenim mreža u globalu.

“Da vidimo ko će nam stati na naš evropski put”, kaže ministar Konaković, mašući prstom na vanrednoj konferenciji za medije sazvanoj s namjerom da i građane koji znaju sva slova abecede pokuša ubijediti da nam je Evropska unija dala zeleno svjetlo.

Ima, kaže Konaković u još jednom “Fejk” intervjuu, datom u pauzi između dva gostovanja na rubu suza kod Amira Zukića, neki novinar (Senja Mahinić sa Klixa) najčitanijeg portala koji Trojku naziva proksijem Zagreba.

Ima, kaže dalje, i “novinar-klevetnik” (misleći na autora ovog teksta) koji je primao novac od BH Telecoma i Elektroprivede BiH da blati “pejgambera bh. politike”, tj njega.

Napredovao sam. Prije me je u Konakovićevim zamislima plaćala OSA, a nakon pada režima su me, dok nisu počišćeni ostaci režima, plaćali BH Telecom i Elektroprivreda.

Sjetit ćete se, obećao je Konaković da će, kada nova vlast preuzme OSA-u, objaviti sve dokaze da sam bio “Osmicin plaćenik”. I, evo, prođe pola godine otkako je OSA pod kontrolom nove vlasti, a Konaković ne objavi nijedan dokument koji bi me povezao i sa finansijama i sa “saradničkim knjigama” Obavještajno-sigurnosne agencije. A drži Konaković sada i BH Telecom i Elektroprivredu BiH, pa bi red bio da objavi koliko je od ta dva preduzeža dobila Istraga (dobila je 0 KM), a koliko “objektivna” Face TV s koje redovno šalje prijeteće poruke “propalom režimu”.

Ako niste primijetili, politika Elmedina Konakovića je uvijek u Futuru I. Sve mu se svelo na  obećanja bolje budućnosti. Tri godine lider NiP-a i MIP-a ponavlja: “Mi ćemo”. Istina, svoj rječnik je obogatio i riječju “famozni”, pa mu je, tako, sve postalo famozno – od novinara koji ga kritikuju, do riječi “preporučiti” mijenjane kroz sva glagolska vremena u izvještaju Evropske komisije.

U trenucima dok je famozni ministar (opet) gostovao na Face TV-u, iz Gaze mi se javio jedan od pedesetak bh. državljana koji već trideset dana pokušavaju izaći iz pakla. Nisu izašli, iako ministar Konaković već dvadeset dana ponavlja – “mi ćemo” ih spasiti. Hrvati su spasili svoje državljane. Mogao se, dok vodi “male noćne razgovore” sa hrvatskim kolegom Gordanom Grlićem-Radmanom, raspitati o mogućim načinima evakuacije. Mogao je, ali nije. Konaković sa Radmanom, svakako, samo priča o izmjenama izbornog zakona u skladu sa zahtjevima HDZ-a BiH.

Šteta je, reći će Konaković, da se ne iskoristi “momentum” (još jedna riječ koju je uspješno naučio i koja mu se “famozno sviđa”) i da BiH ne krene naprijed. I zato je on 25 puta ponovio – HDZ-ov Marin Vukoja mora biti imenovan za sudiju Ustavnog suda BiH. Jer bitniji je momentum, nego narednih dvadeset godina tokom kojih će Ustavni sud BiH biti u rukama Čovića i njegovih političkih potomaka.

“Good boy”, kako Konakovića naziva HDZ-ova Željana Zovko, zbog momentuma je HDZ-u predao i Ceste i Autoceste. Predao im je i zaštitu okoliša. Predao im je sigurnosni sektor. A pravosuđe, svakako, drže. Za to vrijeme – Elmedin Konaković koristi “momentum” i bh. građanima “štedi” novac za vize u Emirate. Ubuduće će bh. građani, kad krenu u Dubai morati kupovati samo avionske karte. Konaković, istina, ne mora ni to. Jer njemu je samo Sky granica!

Kad istina postane “skandalozna”: Zašto se u UN-u ne smije govoriti o presudama UN-ovog Suda i o namjeri podjele države članice UN-a?

Osporavanje Komšićevog govora u Ujedinjenim nacijama osporavanje je istine i svih presuda Haškog tribunala. Da li je Jovica Stanišić presuđen za UZP u BiH? Da. Da li je herceg-bosanska šestorka presuđena za UZP u BiH? Da. Međunarodni, UN-ov Sud u Haagu je potvrdio agresiju i Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. I, šta je sada sporno u govoru Željka Komšića? Zašto je “skandalozno” za govornicom Ujedinjenih nacija reći šta je presudio Sud Ujedinjenih nacija?

Šta se, zapravo, traži od Bosanaca i Hercegovaca? Traži se beskrajna tolerancija. Znate, zbog navodnog pomirenja Bosanci i Hercegovci, a naročito Bošnjaci, ne bi smjeli reći da su žrtve dva UZP-a i jednog genocida. Ne bi se smjeli obraćati Sudu za ljudska prava. Ne smiju glasno govoriti o tome da je Christian Schmidt pogodovao hercegovačkim Hrvatima oduzimajući Bošnjacima ustavno pravo da odlučuju. Kada hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da ga ne zanimaju presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Bošnjaci imaju obavezu da – šute. Kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podrži separatistu Milorada Dodika, to on radi za “bošnjačko dobro”.

Hrvati su, kažu razni puljići i ninići, pružili ruku pomirenja. Osudili su genocid u Srebrenici, u Saboru su organizirali komemorativnu sjednicu na godišnjicu srebreničkog genocida. Dakle, pružili su ruku pomirenja priznajući ono što su Srbija i Republika Srpska počinile. Ali nije znak pomirenja preimenovanje ulice u Čapljini u ulicu žrtava genocida u Srebrenici. Znak pomirenja bi bio da se u Čapljini i u Mostaru najveće i najprometnije ulice nazovu – ulicom žrtava UZP-a Herceg Bosna. Toga, naravno, nema. Ali zato ima obilježavanja obljetnice početka zločinačkog poduhvata sa, kako presudi UN-ov sud u Hagu, Franjom Tuđmanom na čelu.

Hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da on i njegovi suradnici nastavljaju sa ispunjavanjem strateških ciljeva koje je postavio Franjo Tuđman.  I to je, ubjeđivat će nas sarajevski “neonaŠisti”, znak pomirenja.

Pa, ako je to znak pomirenja, mogli smo se prije trideset godina pomiriti. Pomiriti sa sudbinom da BiH neće biti država, da Bošnjaci neće biti narod i da će, ovisno o mjestu prebivališta, biti “hrvatsko cvieće” ili pripadnici jedinice “Mustafa Mulalić” srpske vojske u otadžbini.

Šta je to, dakle, netačno rekao Željko Komšić za govornicom Ujedinjenih nacija? Da Srbija podržava Milorada Dodika koji Republiku Srpsku želi pripojiti Srbiji. Šta u tome nije tačno? Šta nije tačno u tvrdnji da hrvatski premijer upravlja HDZ-om BiH koji želi “treći entitet” u granicama Herceg-Bosne?

Sve je tačno. Ali niko od kritičara Komšićevog govora nije provjeravao tačnost njegovih navoda. Dovoljno je samo da puljići,  franje i zukići kažu “skandalozno” i “grudva krene”. A kada grudva krene, nije bitno šta je istina. Glavni argument “kritičara” je da “govornica UN-a” nije mjesto, a “godišnje zasjedanje Generalne skupštine UN-a nije vrijeme za priču o ugrožavanju teritorijalnog integriteta članice Ujedinjenih nacija. Pa, koje je to, onda, “vrijeme i mjesto” pogodno za saopćavanje istine? Po njima – nikada.

Ovog časa dok ti šutiš: Nije pričanje o izraelskim zločinima u Gazi podrška Hamasu – to je podrška čovječanstvu!

Ako kažem da je Izrael u Gazi za šest dana ubio 500 djece, jesam li terorista? Ako podijelim snimak Palestinca koji u rukama drži fetus izvađen iz utrobe njegove ubijene supruge, da li sam Hamas? Ako svako jutro pozovem doktora u bolnici u Gazi, upitam ga da li je živ i kažem mu da sam mislima uz njega, podržavam li terorizam?

Ako primijetim da na BBC-u Palestinci umiru, a Izraelce ubijaju, da li imam pravo više da vjerujem u novinarstvo? Nemam. Jer ono je već odavno mrtvo. Sada je samo službeno proglašeno mrtvim.

Ako Gaza nije geto, šta je onda? Ako je izraelsko raketiranje novinarske ekipe u Libanu za Bijelu kuću “incident” i dokaz da je novinarsko “zanimanje rizično”, da li su novinari koji ginu od bombi ispaljenih sa Zapada i iz Izraela manje vrijedni? Ako je ostavljanje Ukrajinaca bez plina i energije za Ursulu von der Leyen ratni zločin u režiji Vladimira Putina, a jeste, zašto za Ursulu von der Leyen, tu moćnu predsjednicu Evropske komisije, ostavljanje Gaze bez struje, vode, hrane, medicinskog materijala i Interneta, nije ratni zločin?

Ako osuđujem Hamasove zločine nad nevinim Izraelcima, a istovremeno govorim i o masakru u Gazi koji provodi izraelska vojska, da li izjednačavam krivicu ili govorim istinu?

Ako kažem da Zapad i “ugledni” mediji na Zapadu ne tretiraju isto ubijeno izraelsko dijete i ubijeno palestinsko dijete, da li sam išta slagao?

Ako primijetim da izraelska ambasadorica svoje sporne stavove potkrepljuje podmetnutim snimkom sa “izraelskom djecom u Hamasovom kavezu”, da li branim Hamas ili govorim istinu? Ako se danas istina uopće smije govoriti.

Nije hrabrost govoriti ono što svi govore. Hrabrost je reći ono što drugi ne smiju ili ne žele reći. A vide.

Ako je solidarisanje za Izraelom dokaz da niste terorista, onda se solidarišem sa Izraelom glede njihovog obračuna sa teroristima Hamasa koji su ubili stotine nevinih Izraelaca.

Ako je šutnja o izraelskim zločinima u Gazi nad palestinskim narodom i palestinskom djecom potvrda da niste terorista, onda ću pričati o zločinima Izraela, makar me optužili da štitim teroriste.

Ako me nastave uvjeravati da postoji međunarodna pravda i pravo, znat ću da me potcjenjuju.

Ako mi nastave pričati o profesionalizmu CNN-a, BBC-a i drugih “uglednih” medija, znat ću da me prave budalom.

Ako mi kažu da pravdu tražim na sudu, znat ću da sam slab.

Ako mi kažu da međunarodno pravo nije zasnovano na pravu preče kupnje za one koji imaju pare i oružje, znat ću da mi ne misle dobro.

Ko je danas siguran u svijetu? Onaj koji ima novac i onaj koji ima najbolje oružje. I onaj koji nema tamniju kožu. I onaj koji nije musliman.

Ovaj tekst nema nikakve šanse protiv mašinerije koja lomi svijet. Ali i ako tri čovjeka natjera da promijeni mišljenje – bolje je nego ništa.

Istraga je konačno u toku

Kako se ono kaže – nije majka karala Muju što se kockao, nego što se vadio. Milorad Dodik, lider SNSD-a, o kockanju je više zaboravio nego što je Ismet Ćelo Bajramović, za postratnog života najbolji drug svih sarajevskih krupijea, uspio naučiti. S tom razlikom što je Ćelo obilato koristio mišiće pred poker-aparatima, a Dodik na ruskom ruletu troši živce svima, od svojih birača preko srbijanskih krugova vlasti do kompletne međunarodne zajednice. I jednako podiže uloge. Oduvijek neskriveno zainteresiran za pravosuđe, držeći se pravila da neprijatelja najbolje zagrljajem onesposobiš, nije se mnogo bunio kada je u javnosti postalo opipljivo jasno da je dio ciljeva koalicije HDZ-SNSD ovladavanje vrhom pravosuđa u Bosni i Hercegovini, na čemu se posljednjih godina zaista temeljito radilo. Joystick s likom Milana Tegeltije čvrsto je upravljao većinom u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a s obzirom da je iz partijske pozadine Dragana Čovića isplivala rođaka Mije Krešića kao nova nada državnog Tužiteljstva, prvo kao v.d. a potom – na krilima onih Tegeltiji odanih ruku – kao neprikosnoveni vladar svih potencijalnih procesa protiv nepotizma, korupcije i organiziranog kriminala, očekivalo bi se da i vuk bude sit, a i ovce na broju. No, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a, ne samo da nije zadovoljan, već je ni sat nakon sastanka sa Matthewom Palmerom, na kome je visoki gost – niko nema dvojbi – američkom istrajnošću podsjećao domaćine da je korupcija najveći parazit zemlje koju baš oni vode, osuo paljbu po predsjedniku Suda BiH Ranku Debevecu. Uz svu silu optužbi, Dodik je novinare informirao o istrazi provedenoj na temelju jedne anonimne prijave koja je (pazi sad!) već utvrdila da Debevec ima i državljanstvo Španije, koje nije prijavio kad se natjecao za predsjednika Suda!

Kad vlasnik vile na Dedinju priča o neprijavljivanju, čovjek bi očekivao makar jednako vrijedan imovinski karton kakvim se naš Dodik može pohvaliti, kad ono – državljanstvo! I to ne Srbije, koje ima lider SNSD-a, a ni Hrvatske – kojim uzorito maše Čović. Vrhunac ove partije ruleta je ipak bila tvrdnja: „To smo provjerili kod tijela vlasti Španije!“ Ostao je dužan objašnjenje ko su to oni koji su to provjerili: on i Gordana Tadić? Možda i Tegeltija, koji voli osunčane destinacije? Ili pak oni tužitelji koje je Sud BiH onomad biranim riječima zamolio da se ne igraju istragama, pretresima i policijom, već da svoj posao rade po slovu zakona, da bi se ispostavilo zapravo, a to je i sam predsjednik Suda BiH potvrdio, čime je i naljutio ovu uzdrmanu hobotnicu, da je postala praksa državnog tužiteljstva, prioritet svih prioriteta, angažman na anonimnim prijavama. Naravno, Gordana Tadić je promptno reagirala: na kolegiju tužitelja zatražila je da se izjasne da li je iko od njih podnio anonimnu krivičnu prijavu?! Mnogo važnije od odgovora koje je glavna tužiteljica dobila ovom anketom jeste zapravo postupak koji poslije provodi tužiteljstvo: s obzirom da su anonimne prijave naručene i dogovorene, s obzirom da se – logično – o njih otimaju uzdanice glavne tužiteljice, odabrani partijski i rođački kadrovi raspoređeni po Tužiteljstvu BiH, i rad na osnovu njih zapravo je toliko važan posao da on uvijek čeka također odabrane suce koji će reagirati telefonom. I dati zeleno svjetlo raznim čavkama da obave velike poslove, poput utvrđivanja kvadrature kruga, ispitivanja rada telefona na izmještenoj lokaciji u okolini Breze ili pak smišljanje paklenog plana da se osujeti svaka ambicija obračuna s kriminalom i korupcijom. Kako god, Dodikovo javno priznanje da je duboko involviran u istrage anonimnih prijava koje su prioritet Tužiteljstva BiH najplastičniji su dokaz tvrdnje da je rak-rana ovdašnjeg pravosuđa što djeluje pod političkom diktaturom partijskih moćnika. Ako je ko imao dilema o kojim je partijanerima riječ, razbijene su uspješno u zapjenjenom istupu člana Predsjedništva BiH!

San svih tužitelja je priznanje (ne)djela. Ove naše domaće ni to ne zanima. Baš zato i nema razloga za zavaravanje: istrage koje vodi aktualno državno Tužiteljstvo ostat će fokusirane na nepodobne i one koji se nađu na putu partijskim politikama. Štancanje anonimnih prijava će se nastaviti a ONI će ih provjeravati. Zato će „Potkivanje“, onaj čuveni uradak o sklonostima Milana Tegeltije da ureduje pravosuđem za kafanskim stolom, prije dobiti filmsku nagradu nego što će, pod ingerencijama Gordane Tadić, dobaciti do zaslužene istrage. Što je sve skupa zapravo razlog više za postojanje ovog portala: Avdo Avdić je svojim dosadašnjim novinarskim angažmanom dokazao da za tužitelje u ovoj zemlji posla ima preko glave. A nedavnim otkrićima o stambenim preferencijama Gordane Tadić nedvojbeno potvrdio da i tužitelje – čak i kad su glavni, a možda tad i najviše – valja budno podsjećati da podliježu slovu zakona. Neki vrsni znalci ovih krugova tvrde da je baš to Avdino istraživanje tužiteljice Tadić, objavljeno u Oslobođenju, do te mjere naljutilo Gospođu Glavnu da je upomoć pozvala svoje partijske mentore. Tako se – valjda – i našao u ovom ruletu niko drugi do Milorad Dodik. Čovjek koji ne krije da voli sve što je rusko. Ne treba sumnjati da ćemo uskoro doznati i zašto je to tako. Istraga je konačno u toku! Pa nek je sa srećom!

 

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...