Ima neka serija Sex i selo, nisam je gledao, ali sam vidio neke isječke na Youtube, u kojoj potpuno nezapaženu ulogu igra Elmedin Konaković. Tada mlađahni SDA-ov političar, koji je dane provodio u političkom krilu Sebije Izetbegović, a noći za šankovima Amira Pašića Faće, odigrao je ulogu izvjesnog žigola u nečemu što je trebalo nasmijavati široke narodne mase. Ali Konaković naturščik nije uspio nikoga nasmijati, pa je njegova glumačka karijera brzo propala. Prije glume se okušao u košarci. Čak je, kažu, i američki državni sekretar Antony Blinken čuo da je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine bio košarkaš. Ali do Blinkena, nažalost, nije doprla ona čuvena rečenica Senada Avdića kojom je opisao Elmedina Konakovića kao košarkaša koji je tokom karijere uspio prikupiti više ličnih grešaka, nego poena.
Bavio se Konaković i biznisom, pa je taj posao završio tako što je svoje dugove preknjižio na svoje drugove, a sarajevska Zetra još pokušava naplatiti dugove od firme koju je suosnovao Elmedin Konaković. Još uvijek se ne zna ni gdje su one TV plazme nestale iz Zetre, zbog kojih su SDP-ovci, dok još nisu bili predali stranku NiP-u, izdali saopćenje kojim su pozvali Konakovića da “vrati televizore”.
Kad mu je propao privatni biznis, Konaković se posvetio onom društvenom, gurajući evropskog košarkaškog prvaka u provaliju iz koje će se teško izvući. Onda se posvetio politici. Sebija Izetbegović će ga, kao svoga pješaka, postaviti na poziciju premijera Kantona Sarajevo. On će uzvratiti podrškom Sebiji Izetbegović u borbi za poziciju direktora Kliničkog centra u Sarajevu. Onda će mu se omaći, pa će dati državne pare Nedžadu Brankoviću i drugim SDA-ovim biznismenima. Bila je to, hvalit će se, najtransparentnija vlada u državi.
Poslije će vlastitu biografiju ostaviti iza sebe, a sa sobom ponijeti riječ transparentnost. I sada – tamo gdje je Elmedin Konaković – tu je i transparentnost na kojoj insistiraju sve zapadne diplomate koje su kolektivno oboljele od amnezije i zaboravile da su današnji reformatori proteklih dvadesetak godina bili okosnica “netransparentnog doba”. Elmedin Konaković će, tako, postati “prvi u Bošnjaka”, a svi oni koji vide i sjećaju se bit će proglašeni “botovima” i “plaćenicima”.
Otkako mu je Johann Sattler svojim saopćenjem dao zeleno svjetlo da se može obračunavati sa novinarima, Elmedin Konaković je proširio listu za odstrel. Počelo je sa mnom, ali je sada lista proširena kolegom Senjom Mahinićem sa Klixa i kolegama sa, kako Konaković reče, “crnolistaškog medija”, misleći na Novinsku agenciju Patria.
Na stranu to što je on u koaliciji sa crnolistašima – Miloradom Dodikom, Milanom Tegeltijom, Mirsadom Kukićem, Marinkom Čavarom, Željkom Cvijanović … Na stranu i to što je i ministar vanjskih poslova naturščik. Na stranu što ne razlikuje satiru od zbilje. Suština je sada u činjenici da Elmedin Konaković želi postati novi Aleksandar Vučić. Koji dramatičnim pauzama u TV emisijama od sebe pravi žrtvu čak i onda kada novinari objave – njegovu izjavu. Jer, novinari, upozorit će Delegacija EU, od sada moraju biti profesionalni do te mjere da pitaju Elmedina Konakovića, kao drugu stranu, za komentar izjave Elmedina Konakovića, kao prve strane. A kada jedna te ista osoba ima dvije strane, to se u medicini zove – podvojena ličnost.
Ohrabren podrškom Zapada, istočnih komšija i zapadnih susjeda, Elmedin Konaković je krenuo u obračun sa novinarima. To što je na njegovom spisku sada pet-šest novinara, ne znači da one novinare koji danas šute o Konakovićevim obračunima s kolegama neće zadesiti ista sudbina. Ali tada će već biti kasno. Tada će i oni i dio javnosti i medija koji ushićeno kliču novom bošnjačkom lideru u svom dvorištu imati Aleksandra Vučića II. Koji će, istodobno, preuzeti i ulogu Dragana J. Vućićevića obračunavajući se na televizijama sa svima onima koji su se usudili Elmedina Konakovića pomenuti u negativnom kontekstu.
U životu je bio glumac. Propao je. Bio je košarkaš. Ne baš uspješan. Bio je kandidat za načelnika. Propali. Bio je biznismen. Neuspješan. Bio je sportski radnik. Katastrofalan. Samo je uspio kao manipulator.
Opet u mom odsustvu, jer se ne smije suočiti pred TV kamerama, Elmedin Konaković priča o meni. Opet na istoj televiziji. Opet iste laži. I, opet će biti tužen. Da se, barem, suočimo na sudu, kad već taj prehrabri lider ne smije da se suoči na nekoj od televizija.
Evo, recimo, Elmedin Konaković i ja bismo se mogli suočiti se na Happy TV. Milomir Marić i on imaju usaglašene stavove o meni. Bio bi to omjer 2:1 u njegovu korist. A ako zapne, u studio bi uvijek mogao uletjeti Dragan J. Vućićević, da sa profesionalnog aspekta ocijeni moje tekstove i da, potom, sva trojica, u glas, ponavljaju da sam “muslimanski ekstremista”, koji “po beogradskim podrumima traži ratne zločince” i “prati Elmedina Konakovića”, koristeći “budžetska sredstva Obavještajno-sigurnosne agencije BiH”. Potom mogu sve te izrečene stavove lijepo izrezati i objaviti na Informeru i Pressmediji koju uređuju saradnice Konakovićevog kolege Aljoše Čampare. A djelovanjem članova porodice Čampara je, vidjeli smo na BN-u, najzadovoljniji Aleksandar Vulin, direktor Bezbjedonosno-informativne agencije Srbije.
Tvrdim, evo, i ostajem pri tvrdnji – čak i da jesam saradnik OSA-e, a nisam, u tome ne bi bilo ništa sporno. Jer da jesam saradnik OSA-e, služio bih obavještajnoj agenciji svoje države. To je mnogo časnije nego da je mojim radom javno zadovoljan direktor sbijanske obavještajne službe. Kao što je Aleksandar Vulin zadovoljan radom NiP-ovog stranačkog tužitelja Dubravka Čampare.
“Želim da pohvalim predsjednika Dodika, minista Lukača, direktora Policije RS Kostreševića i tužioca Čamparu koji je iz zajedničkih organa”, rekao je u martu ove godine Aleksandar Vulin, kandidat za direktora BIA-e.Uskoro detalji o slučaju “priprema likvidacije Dubravka Čampare” pic.twitter.com/ArVHuMYueY
Najteže je, kažu, suočiti se sa gorkom istinom o sebi. Ali ja sam spreman doći na bilo koju televiziju, sjesti preko puta Elmedina Konakovića, i čuti neugodnu istinu o sebi. I, obećavam, objavit ću, na ovom mjestu, dokument ili izjavu svjedoka, direktnog svjedoka, koji potvrđuje da sam bilo kada dobio ijednu marku od Obavještajno sigurnosne agencije BiH. Pozivam, opet, Elmedina Konakovića da na Face TV-u ili bilo kojoj drugoj televiziji, uživo budemo testirani na poligrafu. Ja ću postavljati pitanja njemu, a neka on postavlja pitanja meni. O bilo čemu.
Znam, nažalost, da Konaković nikada neće pristati na to. On je među onim liderima koji neće dopustiti da mu činjenice pokvare priču. Njega ne zanima istina. Njega zanima vlast. I građevina.
Neću se koristiti njegovim metodama. Samo ću se držati činjenica. Općinski sud u Sarajevu je, recimo, presudio da sam istinu govorio kada sam objavio da je Elmedin Konaković iz sarajevske Zetre “otuđio nekoliko televizora”.
Elmedin Konaković je, uživo, u emisiji Pošteno, pred koalicijskom kolegicom Duškom Jurišić, rekao da su presuđeni kriminalci poput Amira Pašića Faće “dobri momci”.
“Moram vam reći, njihov kodeks, njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju”, kazao je Konaković o Almiru Pašiću Faći tadašnjoj novinarki, a budućoj borkinji za ljudska prava i izbjeglice Duški Jurišić.
Dobro, kasnije je Konaković “udaljio” svoje stavove od stavova Amira Pašića Faće koji je novinarima prijetio snajperom zato što “pišu o premijeru Konakoviću”.
Kaže Elmedin Konaković da nisu isti “oni” i “oni drugi”. I, ustinu nisu isti oni koji znaju i oni koji ne znaju. I one koji pamte.
“Dijelimo se na one koji se bore da na čelu ministarstva ostane Nedžad Branković, i nas koji prednost na toj poziciji dajemo Forti. Ja tvrdim da je vitalni nacionalni interes Bošnjaka da “brankovići” više nikad ne vode ministarstva. Zbog Bosne i Hercegovine”, napisao je 11. januara ove godine Elmedin Konaković.
Ima nas koji pamtimo i ovo.
„Vlada Kantona Sarajevo, na 94. sjednici održanoj 30.08.2017. godine, donijela je Odluku o dodjeli poticajnih sredstava za razvoj subjekata male privrede u 2017. godine“, piše u dokumentu koji je potpisao premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković.
Znate li ko je dobio novac? Firma Nedžada Brankovića. Sve sa potpisom Elmedina Konakovića. Koji je, pravdajući svoju odluku, rekao da je u momentu glasanja bio na hodočašču u Meki. I da se zbog toga njegovoj Vladi “omakla odluka” da 40 hiljada maraka dodijeli firmi Nedžada Brankovića.
Dakle, dijelimo se na one koji su budžetska sredstva dodjeljivali Nedžadu Brankoviću i one koji to nisu. S tim da se ovim prvim – omaklo. I često im se “omiče”.
U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.
Četrdesetogodišnji hirurg Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine, doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.
UBISTVO IZ ZAVISTI
Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom i utjecajem svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.
Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.
Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica, između čelnika dviju sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.
Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.
Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju ne samo sarajevsko zdravstvo, nego i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz kojeg oboje, sa različitih strana, doduše, dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)
Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo” sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan, u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike, neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.
DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA
Treba biti pošten, lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa i “spozorirano” zapošljavanje, namješteni tenderi, nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.
Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje) i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo) i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati vlast u Kantonu, ali da su im veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.
PORODIČNA I DRUGA STABLA
“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim trikovima).
Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)
“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.
Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno. Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!), a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.
Sukob pravosuđa i politike u Banjoj Luci ne traje od jučer. Mjesecima su me, oni dobro informisani iz najbližeg okruženja Milorada Dodika, uvjeravali da će uskoro eskalirati sukob lidera SNSD-a i Miodraga Bajića, zamjenika Republičkog javnog tužioca i šefa Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i drugih oblika teškog kriminala u Republici Srpskoj. A glavni pokretač tog sukoba je, objasnili su mi, predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Na jednoj strani su, pisao sam na stranicama Oslobođenja prošle jeseni, Milorad Dodik, Nenad Stevandić i direktor policije Republike Srpske Siniša Kostrešević, dok su na drugoj tužilac Miodrag Bajić i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.
Veliki sukob u Republici Srpskoj
Bio je septembar 2021. godine kada je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u svoju kancelariju pozvao inspektore od povjerenja i predao im naredbe za pretres Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Lukač će im tada saopćiti da o ovoj akciji ne smiju informisati direktora Policije RS-a Sinišu Kostreševića.
No, informacija da se priprema pretres u Institutu za javno zdravstvo i hapšenje Branimira Zeljkovića doprla je do Nenada Stevandića. Predsjednik Ujedinjene Srpske će odmah pozvati Milorada Dodika i izvijestiti ga da Lukač i Bajić žele uhapsiti direktora Instituta za javno zdravstvo RS-a koji je, inače, kadar Stevandićeve stranke. Milorad Dodik je odmah krenuo u akciju. Pozvao je Miodraga Bajića, ali se tužilac nije javljao na telefon. Lukačevi policajci u međuvremenu su krenuli u akciju. Stevandić i njegov vozač, koji je kasnije uhapšen, pomogli su Branimiru Zeljkoviću da se privremeno skloni. Ali za nekoliko dana direktor Instituta za javno zdravstvo RS-a se, ipak, predao nakon čega mu je određen pritvor. Milorad Dodik nije skrivao nezadovoljstvo zbog Bajićeve akcije.
”Ako bih išta mogao tome da prigovorim, onda bi to bilo zašto baš na današnji dan, zašto to nisu jučer uradili ili sutra”, kazao je Dodik, aludirajući na to da se tog dana obilježavao “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Već tada je lider SNSD-a počeo (polu)otvoreno prozivati Miodraga Bajića i njegove republičke tužioce iz Specijalnog odjeljenja za korupciju. “Ukoliko se dogodi da ono što oni navode da je inkriminisana radnja sutra u sudu ne bude potvrđeno, onda je to još jedan promašaj i skrnavljenje sistema pravosuđa”, rekao je Dodik.
Na pretrese u Institutu za javno zdravstvo RS-a reagirat će i Nenad Stevandić optužujući republičke tužioce da provode “spektakl i harangu”. “Kao Zeljkovićev bliski prijatelj i saradnik, ali u potpunosti poštujući odnos sudske i zakonodavne vlasti, ne mogu dopustiti da se njegovo ime blati, pogotovo zato što je proces i dalje u toku. Ovdje je jasno da je u pitanju spektakl i haranga, u pokušaju zasjenjivanja onog što se juče dešavalo u Republici Srpskoj, a to je proslava 15. septembra” (Dana zastave), kazao je predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Dodat će još da se “radi o ciljanom hapšenju, a ne o sudskom procesu, jer sva dokumentacija koja je u Institutu oduzeta, bila je dosad više puta provjeravana, što od strane MUP-a Republike Srpske, što od SIPA”.
Direktor Policije RS-a Siniša Kostrešević nije se oglašavao. No, bilo je jasno da će uslijediti veliki sukob u Republici Srpskoj. Nekoliko dana nakon akcije Institut, pripadnici MUP-a RS-a proveli su novu akciju. U banjalučkom stanu direktora UKC-a Banja Luka Vlade Đajića, opet kadra bliskog Miloradu Dodiku, uhapšen je pripadnik škaljarskog klana Alen Škrijelj. Dva mjeseca ranije, pripadnik drugog klana, škaljarskog, uhapšen je u Banjoj Luci. Sa Milošem Božovićem uhapšeni su policijski inspektori Mladen Milovanović, Predrag Vatreš i Gorana Rečević. Svi oni su bili kadrovi bliski direktoru Policije Siniši Kostreševiću. Za akciju je znao samo ministar Dragan Lukač. Svjedočeći pred unutrašnjom kontrolom MUP-a RS-a, jedan od uhapšenih inspektora će reći da je o svojim kontaktima sa kriminalcima izvještavao direktora Kostreševića. Aplikacija Sky kasnije će postati osnova za unutrašnje sukobe u MUP-u Republike Srpske. Ali vratimo se drugim predmetima.
Konačni obračun
Od juna prošle godine pa sve do danas, MUP RS-a je, u saradnji sa specijalnim tužiocem Miodragom Bajićem, proveo ukupno četiri akcije. Sve četiri su bile usmjerene protiv kadrova bliskih Miloradu Dodiku, odnosno Nenadu Stevandiću. Osim Branimira Zeljkovića, po naredbi Miodraga Bajića je uhapšen i direktor bolnice u Doboju. Mladen Gajić je osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i ovlaštenja prilikom nabavke medicinske zaštitne opreme tokom pandemije za potrebe dobojske bolnice. Ali nije hapšenje ovog SNSD-ovog kadra bila kap koja je prelila čašu. Istražujući nabavke tokom pandemije virusa korona, na radaru istražitelja i Bajićevih tužilaca našao se jedan drugi Zeljković. Vico. Dodikov prvi rođak i predsjednik Nogometnog saveza BiH Vico Zeljković je pod opservacijama Specijalnog tužilaštva RS-a. I to lider SNSD-a dobro zna. Stoga je, koristeći ubistvo policajca Radenka Bašića u Prijedoru, krenuo u konačni obračun sa Specijalnim tužilaštvom RS-a. Kao svoje oružje je počeo koristiti i slučaj ubistva Davida Dragičevića, optužujući tužioce da još nisu pronašli ubice banjalučkog mladića. I nisu. Ali zar nije Dodik proteklih godina branio njihov rad?
Bilo je to 22. juna prije skoro tri decenije kada je Dragan Čović zatražio dovođenje deset bošnjačkih logoraša na prinudni rad u “Soko”. Nije to bila nikakva “Schindlerova lista”. Bio je to klasični poziv u radni logor, na čijem ulazu samo nije pisalo da rad oslobađa. Ali ideologija organizatora radnih logora je bila slična onoj s početka četrdesetih godina prošloga stoljeća.
UN-ov Haški tribunal će postupke te politike nazvati udruženim zločinačkim poduhvatom kojim je rukovodio – predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman.
Tri decenije kasnije, sarajevska Trojka, predvođena Nerminom Nikšićem i Elmedinom Konakovićem odlazi u Mostar potpisati kapitulaciju pred sljedbenikom ideologa UZP-a. I ponose se s tim.
“Svako nosi svoj križ”, reći će predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić dok je ispred njega bila istaknuta zastava paradržave hrvatske republike Herceg-Bosne pod čijim je “križem” i nastao udruženi zločinački poduhvat.
“Ponavljam”, reći će Nermin Nikšić, “sve što radim, radim mirne savjesti”.
Mirne savjesti su uradili ovo:
– Na javnom RTV servisu Republike Hrvatske (HRT) ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković ne smije reći da je hrvatski predsjednik bio na čelu presuđenog UZP-a
– U prostorijama Vlade Republike Hrvatske ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je rekao da će u junu biti održana zajednička sjednica Vlade RSH i Vijeća ministara BiH na kojoj će se raspravljati o izborom zakonodavstvu BiH
– U Zagrebu je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković rekao da “nije u redu da člana Predsjedništva BiH” Bošnjaci biraju Hrvatima.
– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić rekao će podržati HDZ-ovog kandidata za sudiju Ustavnog suda BiH umjesto kćerke svog stranačkog kolege
– U Sarajevu su Nermin Nikšić, Elmedin Konaković i Edin Forto odlučili zatraže istragu osoba sa crne liste, iako su prethodno glasali za Marinka Čavaru i Nikolu Špirića sa američke crne liste.
– U Sarajevu je predsjednik SDP-a BiH Nermin Nikšić likovao zbog odluke Ustavnog suda BiH kojom je poništena svaka mogućnost građanske Bosne i Hercegovine.
– U Mostar je predsjednik Naroda i Pravde kazao da će podržati HDZ-ovog kanidata za sudiju Ustavnog suda BiH Marina Vukoju jer je to samo procedura.
A tek je počelo. Od prvog koalicijskog sporazuma Trojke i HDZ-a prošla su samo četiri mjeseca. U međuvremenu je potpisan i sporazum sa “reformisanim” Miloradom Dodikom. Baš onakvim kakvog ga pamti Nermin Nikšić. Prošla su dva mjeseca od formiranja Vijeća ministara BiH. “Reformisani” Milorad Dodik uvodi cenzuru, protjeruje LGBT, prekida odnose sa zapadom, proganja imame u RS-u, blokira nabavku helikoptera od SAD-a i nastavlja saradnju s Rusijom. Programska koalicija na državnom nivou je nestala, ali podrška zapadnih diplomata nije prestala.
Christian Schmidt ne smije nametnuti Zakon o državnoj imovini. Christian Schmidt ne smije promijeniti Ustav RS. Christian Schmidt ne smije upotrijebiti bonske ovlasti prema zvaničnicima RS. Tužilaštvo BiH ne procesuira kriminal u RS-u. Milanko Kajganić ne proganja nijednog HDZ-ovog biznismena, a HDZ-ove kadrove ne smije ni pogledati. Kriminal i korupcija stanuju samo tamo gdje su Bošnjaci. Ratni zločini, također. Za granatiranje Kalinovika sudi se generalu Ramizu Drekoviću. Za granatiranje Sarajeva ne sudi se nikome. Pripadnici Petog korpusa su optuživani za dva šamara ratnim zarobljenicima. Dragan Čović nikad nije ni ispitan što je logoraše “oslobađao radom”.
Nositelj evropskih vrijednosti danas je apsolutni vladar Bosne i Hercegovine. On je šef Vijeća ministara BiH. On upravlja i trojkom i šestorkom. On ima “good guy” Konakovića. On upravlja Schmidtom i OHR-om. On nije dovoljno korumpiran za američku crnu listu. On mijenja tok rijeke da bi gradio svoju vilu. On je ministar vanjskih poslova BiH. I ministar prometa i komunikacija. Konaković i Forto su samo njegovi trbuhozborci.
Njegovi partneri su Orbanovi ministri. Njegovi mladi u Dodiku vide idola. On polaže cvijeće na ustaško groblje, a šuti kada se oskrnavi partizansko. On upravlja pravdom, pravosuđem, Ustavnim sudom. On ispred sebe postavlja zastavu “Herceg-Bosne”. Jer on se ne odriče ideologije. I potpuno je rasterećen. Njegov križ nose Nermin Nikšić, Edin Forto, Elmedin Konaković, Christian Schmidt i Michael Murphy
Dok su se posljednjih dana bošnjački instant-genetičari s abortovanim fakultetskim diplomama Elmedin Konaković i Abdulah Skaka utrkivali u javnom slavljenju arijevskog kadrovskog principa u politici i javnom životu (a u povodu izbora sina Kemala Ademovića na jedno od čelnih mjesta u sarajevskoj vlasti) pred oči i u sjećanje mi se vrati mučna, nedolična scena iz hodnika Općinskog suda od prije, valjda, deceniju i pol. Rečeni Ademović, ratni heroj iz Specijalne jedinice MUP-a, kasnije direktor satrapske, bošnjačke tajne policije AID, tužio je mene i dvoje kolega iz “Slobodne Bosne” zbog klevete, nanošenja duševne boli i tražio simboličnu novčanu kompenzaciju.
Povod, bolje rečeno gomilu povoda, pronašao je u tekstovima u kojima smo godinama istraživali, ukazivali i dokazivali umiješanost AID-a u seriju nerazjašnjenih ubojstava, toleriranje i saučesništvo u terorističkim aktivnostima islamskih militanata i u vezi s tim odgovornost prvog čovjeka tajne policije za ta mračna razbojništva s tragičnim posljedicama i ljudskim žrtvama. Na glavnoj raspravi (ili, ipak, bijaše riječ o pripremnom ročištu) predložili smo saslušavanje nekoliko svjedoka, insajdera, “izvora” iz AID-a. Jedan od njih, dugogodišnji obavještajac, trebao je svjedočiti da je lično bio prisutan u kabinetu direktora AID-a u jesen 1996. godine kada su čelni ljudi Službe burno, razdragano, morbidno, dakle, proslavljali vijest o ubistvu Nedžada Ugljena, Ademovićevog zamjenika. Također smo predložili da isti svjedok potvrdi ili ospori navode iz naših tekstova prema kojima je službeni automobil Joze Leutara noć uoči atentata na njega odvezen u garažu AID-a, gdje mu je “ugrađena” minsko-eksplozivna naprava (također vlasništvo AID-a), nakon čega je automobil vraćen na parking u naselju Ciglane, na kojem će narednog jutra odletjeti u zrak. Predložili smo i neposrednog svjedoka “na okolnost” da je pošta pokojnog doministra Leutara prije radnog vremena odnošena u AID, gdje je otvarana, fotokopirana i vraćana na njegov radni stol prije dolaska na posao.
Predložili smo i još neke svjedoke, poput Edina Garaplije, bivšeg operativca AID-a, koji je nebrojeno puta, između ostalog i na sudu koji mu je izrekao višegodišnju zatvorsku kaznu, ponavljao da je komandanta terorističke bande “Ševe” Nedžada Herendu i njegove suradnike kidnapirao, mučio i pokušao ubiti po nalogu direktora AID-a Ademovića.
Ne okreći mi sina
Na kraju nevesele rasprave, po izlasku iz sudnice, Kemal Ademović, nezadovoljan predloženim dokazima naše odbrane, obratio se meni i kolegama primitivnom kletvom: “Dabogda vam se ovo što mi radite na djeci vratilo!”Ademovićeva tužba je odbačena na sudu, kao i njegovog glavnog operativca Kike Mašića, koji nas je tužio za slične inkriminacije.
Kemal Ademović već duže vrijeme je drugi čovjek Naroda i pravde, desna ruka šefa te opskurne, kleronacionalističke, klijentelističke družine Elmedina Konakovića. Njegov sin Jasmin Ademović prošle je nedjelje izabran za predsjedavajućeg Gradskog vijeća Sarajeva, a Konaković je taj kadrovski potez objasnio tvrdnjom da je mlađi Ademović neupitan kandidat, jer je “genetski predodređen”. Na kritike svojih nekadašnjih stranačkih kolega iz SDA da je na djelu politički nepotizam, Ademović je odgovorio oštrom prijetnjom: “Bolje da ne iskušavaju naše strpljenje… blizu je granica kada ćemo i mi početi prelaziti crtu na način na koji oni prelaze… ko udari na moju porodicu, udarit ću i ja na njegovu.”A, kako bolno, pa i fatalno zna biti kada ti bivši direktor AID-a, “prelazeći crtu”, “udari na porodicu”, ko ne zna, neka upita porodice i obitelji, žene i djecu Nedžada Ugljena, Joze Leutara…
Nije bivši direktor AID-a osjetljiv i pravdoljubiv samo kada je posrijedi njegova familija, on je u tim delikatnim stvarima principijelan, i to je u istom razgovoru ilustrirao jednim do sada nepoznatim primjerom. Kada je 2000. godine na izborima pobijedila Alijansa za promjene i dokinula decenijsku neprikosnovenu vladavinu Stranke demokratske akcije (i HDZ-a BiH), on se zabrinuo za budućnost svojih politički poraženih poslodavaca.
“…2000. godine došla je Alijansa na vlast. Dio te Alijanse bio je i Haris Silajdžić, koga jako cijenim. Ja sam tada bio direktor Službe”, podsjeća Ademović. Tada on pohodi kabinet Harisa Silajdžića, lidera Stranke za BiH, koja je bila uključena u pobjedničku Alijansu. “Najavio sam se kod Silajdžića, to je bilo u njegovoj stranci. Mislio je da sam došao, kao što i svi dolaze, da zadržim poziciju… Došao sam iz drugog razloga, da te zamolim nešto, a nisam se ni s kim konsultovao. Molim te, rahmetli predsjednika i njegovu porodicu nemojte da dirate, da povlačite po medijima, da udarate po njima, da se svetite i revanširate, tražio je Ademović od lidera SBiH. Silajdžić ga je umirio i rekao da ‘mu to ne pada na pamet'”. Direktor AID-a se sjeća da se nakon tog razgovora “zahvalio i otišao”.
Nema razloga da se sumnja u ovo Ademovićevo (retroaktivno) otkriće, ali ima, međutim, vrlo ozbiljnih razloga da se ono problematizira i pokuša razumjeti u novom, aktuelnom političkom i “genetičkom” ključu. Dakle, šef tajne (bošnjačke, odnosno stranačke) policije apelira, traži, moli, šta li već, lidera jedne stranke da “ne dira, ne povlači po medijima, udara po njima…” predsjednika jedne druge stranke i njegovu porodicu. (U tom trenutku i Haris Silajdžić i Alija Izetbegović su samo lideri svojih stranaka, nikakvih drugih, državnih funkcija nemaju).
U vrijeme kada Kemal Ademović, tobože samoinicijativno, traži od Silajdžića “pravdu” za Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu, ne postoji nijedna naznake da vlast Alijanse namjerava provoditi progon lidera SDA niti na bilo koji način nauditi njegovoj familiji. Na čelu stranaka Alijanse, pored Silajdžića koji je bio jedan od najvažnijih Izetbegovićevih suradnika, čak i kada se stranački osamostalio, nalazili su se, također, političari koji su prethodnih godina manje ili više bili dio te vlasti. Zlatko Lagumdžija, Ivo Komšić, Miro Lazović, Nijaz Duraković, Stjepan Kljuić, Krešimir Zubak, Rasim Kadić… koji su predvodili Alijansu za promjene, imali su manje ili više visoke pozicije u ratnoj nomenklaturi, kojom je suvereno gospodario Izetbegović, pa je bilo nerealno očekivati da bi iko od njih (osim, eventualno, Sefera Halilovića) imao razlog za resentimane i srca za revanšizam prema lideru SDA niti progon njegove porodice.
Zatvorske i druge ćelije društva
Dalje, ko su uopće tada članovi porodice Alije Izetbegovića, gdje su bili i čime su se zanimali da bi se nad njima provodio revanšizam, “povlačilo ih se po medijima”, “udaralo po njima”, kako je to slutio bivši direktor AID-a. Izetbegovićeva supruga je dugi niz godina bolovala, kćerke su imale ne pretjerano visoke funkcije u obrazovnom sistemu, zetovi su bili u javnim preduzećima ili poslovali s njima. Sin Bakir, koji je tih godina u “Slobodnoj Bosni” demantirao da je ikada bio šef kabineta svoga oca (što će mu kasnije biti i najveća preporuka za poslove koje je nakon očeve smrti obavljao), mirno i elegantno je direktorsku funkciju u Zavodu za izgradnju Kantona predao, a kao da i nije, svom prijatelju Besimu Mehmediću. Snaha Sebija također je bila u medicinsko-zdravstvenom zapećku.
Problematizirajmo i ovo: kako je uopće Ademović tada zamišljao da bi lider Stranke za BiH mogao zaštititi Aliju Izetbegovića i njegovu porodicu od “povlačenja po medijima” kada Haris Silajdžić nije nijedan medij kontrolirao. Da jeste, prvog bi sebe i svoju familiju zaštitio. Nedugo nakon što je Alijansa preuzela vlast izbio je međunarodni skandal u čijem je središtu bio upravo Silajdžić. Vlasti Pakistana su preko svoje ambasade u Sarajevu zatražile od institucija BiH da vrate pozajmicu od 4,5 miliona dolara koje su početkom rata “na lijepe oči” uručile tadašnjem ministru vanjskih poslova. Silajdžić se branio objašnjavajući kako je tim novcem kupljeno sofisticirano raketno oružje, koje je, nakon što je ubačeno u Sarajevo, spasilo glavni grad od prodora agresorskih tenkova. Dodatni problem za Silajdžića je nastao kada se ustanovilo da je za nabavku oružja on osobno zadužio rođenog brata, koji, najblaže rečeno, prije rata “nije imao sreće” sa zakonom. Mediji nisu propustili primijetiti da je tih godina Silajdžićeva sestra bila ambasadorica u Pakistanu. Problem je saniran tako što je Pakistanu vraćena glavnica višemilionskog duga. Dakle, spašavanjem Izetbegovićeve familije Silajdžić bi nevolja i javnih prozivki poštedio i svoju…
Vlast Alijanse za promjene, zbog kašnjenja usljed kompliciranog sklapanja koalicijskog saveza, trajala je nepune tri godine, što je bilo kratko vrijeme za ozbiljnije rezultate u raščišćavanju naslijeđene političke, financijske, kriminalne i svake druge šikare, čak i da je bila koherentna i predana u pravnom kultiviranju autokratske “baštine” svojih prethodnika. Nije se tu samo radilo o Aliiji Izetbegoviću i njegovoj porodici, suštinski problem je bio što je nekoliko desetaka sličnih porodičnih klastera, međusobno povezanih, činilo kao amalgam bošnjačke politike u svim njenim manifastacionim oblicima. Pomicanje jedne, najjače kockice nužno vodi domino-efektu i urušavanju cijelog nakaradnog poretka. Je li društvo okupljeno oko Alije Izetbegovića dok ga je komunistički režim držao u zatvorskim ćelijama maštalo o tome kako će njihove porodice, kad dođe vrijeme za to, postati osnovne ćelije društva? Ako jeste, ispravno su maštali.
Cjelokupna bošnjačka vladajuća elita, koju je povezivao zajednički panislamistički background i antimodernizam, predstavljala je jedinstvenu “političku porodicu”, “piramidu sreće” u kojoj su glavni akteri uložili svoje stradalničke biografije i familijarnu umreženost. Alija Izetbegović je bio na vrhu tog lanca, odnosno “halke sreće”, kontrolirao je većinski paket dionica tog ekskluzivističkog političkog kružoka u kojeg se teško i mukotrpno ulazilo, ali se iz njega još teže ispadalo. Taj je stranačko-političko-vjerski gremij počivao na nekoliko postulata, od kojih je svaki, zaštićen alibijem rata, borbe protiv agresije, “zbijanja redova”… predstavljao negaciju demokratskog poretka i prijetnju pravnoj državi. Prvi je oslonac tog “sistema” bio nepovjerenje u institucije koje su supstituirane internim dogovorima u uskom krugu tzv. “šure”, antisistemskog konspirativnog društva vjerskih i stranačkih autoriteta. To je sa sobom nosilo dokidanje bilo kakvih mehanizama odgovornosti za učinjeno ili neučinjeno: zamijenila ga je lojalnost, kao što je podobnost stavljena ispred sposobnosti, a rodbinska “genetika” poništila meritokraciju.
Sve je to rezultiralo feudalizacijom političkih procesa i socijalnog poretka, koji je praćen enormnim količinama novca, koji je skoro “helikopterskim metodama” padao u nezasite, pohlepne šake bošnjačke elite, da ne kažem baš uzurpatorske klike. Stotine miliona, a neki kažu i milijardi maraka, “palo je s neba”, odnosno iz neiscrpnih arapskih hazni na račune i torbe uskog kruga bivših komunističkih stradalnika, koji su, naravno, na taj način preuzeli na sebe stanovite obaveze koje se tiču ideoloških ustupaka, i duhovne i kulturne kontrarevolucije. Tim je novcima politička moć konvertirana u novi kvalitet, ekonomsku dominaciju i socijalnu okupaciju, kroz bagatelnu kupovinu i upropaštavanje društvenih dobara, praćenu bezdušnom pauperizacijom ogromnog sloja ratom opustošenog i desetkovanog stanovništva, sirotinje raje. Gospodari doniranog novca u ratu postali su vlasnici ekonomije, banaka, trgovačkih centra, benzinskih pumpi, telekomunikacijskih resursa. Kada pročitate ovih dana, recimo, da je Abdulah Skaka, “dvostruki mladomuslimanski genetski materijal”, platio hiljade maraka Gordanu Memiji, sinu Izetbegovićevog savjetnika, za “usluge snimanja”, ili kada taj isti Memija, osumnjičeni perač krvavog narkonovca, ima produkcijske maksuzije u “BH Telecomu”, ili na “Al Jazeeari”, gdje se o parama o reklamama pitaju Hasan Čengić i njegova sestrična, a o filmovima Sead Kreševljaković, sin (pred)ratnog “Skake”, onda vam je jasno da svjedočite procesu u kojem se taj piramidalni sistem “sreće”, s Alijom Izetbegovićem na čelu, samoreproducirao i zaokružio svoju okupacijsku najezdu nad svime gdje su pare, moć, utjecaj, klijentelizam.
Kemal Ademović je, kao lojalan Izetbegovićev suradnik, kojeg je u “halku vlasti” svojeručno uveo Mustafa Hafizović, zvani Mujo Kaloša, za kojeg mi je svojevremeno jedan izrazito utjecajni SDA-ovac rekao da je “on šef SDA jedan dan, nedjelju, kada odmara Alija”, tražio od Harisa Silajdžića da zaštiti lidera SDA i članove njegove porodice. A zapravo je u grozničavom strahu tražio način na koji će se sačuvati problematični, represivan, autokratski režim u kojem je bio važna poluga i zaštitnik, jer je znao da će njegovim odlaskom s čela tajne policije biti uzdrmana SDA-ovska Omerta, da će kosturi koji su počeli ispadati iz ormara tražiti istragu i odgovore. Kao što će činjenica što je AID pretvoren u europsku filijalu “Al Qaede” zahtijevati, pogotovo nakon 11. septembra 2001., ozbiljne istrage na koje on i njegovi poslodavci moraju dati precizne odgovore pravusuđu i javnosti. (Negdje u vrijeme kada se tužio sa “Slobodnom Bosnom”, Ademović je bio saslušavan u tužiteljstvu u vezi sa ubojstvom Nedžada Ugljena; jedan od svjedoka mi je govorio da njegovo držanje nije bilo nimalo “herojsko”, da je odbijao bilo šta odgovoriti u strahu od toga da, kako je govorio, “i sam ne bude smaknut”)
Miloševićeva i Alijina porodica, sličnosti i razlike
Sve te procese nije mogao zaustaviti Haris Silajadžić (a nije da se nije trudio preko svojih namještenika u politici, ministarstvima, parlamentima, policiji, pravosuđu…): njih je zaustavilo, a istinu zarobilo korumpirano, politizirano, stranački umreženo pravosuđe, uz tiho, neiskreno gunđanje lidera vladajuće Alijanse. U krivičnoj prijavi, svojevrsnoj “crnoj knjižici” “alijevštine”, pa i “arijevštine” koju su 2002. godine Uprava federalne policije i Federalna obavještajno-sigurnosna služba (FOSS) uputile Federalnom tužiteljstvu, otkriveni su tragovi i putevi desetina miliona maraka zatamnjenih u ratu i raspoređenih među 10-ak (p)ovlaštenih osoba; rasvijetljeno je nekoliko mučkih likvidacija koje su se unutar tog bešćutnog miljea ili dogodile ili njime bile inspirirane; “nacrtane” su sheme i mehanizmi ličnog bogaćenja i pljačke narodnih para, šverc humanitarnom pomoći; na bejan je izašlo posesivno, nakazno, nenarodno lice SDA-ove duboke države…
Pravosuđe se time do dan-danas nije pozabavilo, a lideri Alijanse su bili tih godina zauzeti pozicioniranjem vlastitih žena, instaliranjem sinova, braće i zemljaka na “izvorišta para” u javnom sektoru i državnim firmama. Umjesto da presijeku tokove Izetbegovićeve nepotističke kadrovske vertikale u državnoj službi, diplomaciji, javnim preduzećima, oni su počeli graditi vlastitu klijentilističku infrastrukturu. Diviniziranje i nostalgične emocije prema Aliji Izetbegoviću i poretku kojeg je uspostavio, u najvećoj mogućoj mjeri su posljedica straha da bi se nikad ozbiljno okrnjeni osnovni principi funkcioniranja i očuvanja na vlasti tog antisistemskog poretka mogli uzdrmati i učiniti spornim, neprihvatljivim. Ako se dovede u pitanje “Alijino naslijeđe”, “genetski model” u sferi kadrovske politike, koji je instalirao srednjovjekovnu “nasljednu demokraciju”, koja ne prestaje gušiti ovo društvo/što preko sina, papučarskog đon-obraza, što putem neukrotivo posesivne supruge-snahe) mnoge bi se porodice obogaćene i promovirane na toj matrici, ako ništa drugo, štrecnule i presabrale i unijele barem malo opreza ili iznuđene čestitosti u svoje javno djelovanje.
Kemal Ademović je otkrio kako je nakon jednokratne promjene vlasti 2000. i nogama i rukama kopao da se ne ruši kult Alije Izetbegovića i ne remeti mir i prosperitet njegove porodice. U srbijanskoj TV seriji “Porodica”, koja je opisala tri posljednja dana porodice Slobodana Miloševića “pod jednim krovom”, najveće opstrukcije u hapšenju srbijanskog diktatora dolaze od strane njegovog nasljednika Vojislava Koštunice, kao i Miloševiću lojalnog, poraženog, ali žilavog obavještajnog aparata. Oni su, poput kasnijeg Alijinog nasljednika u Predsjedništva BiH Silajdžića i prvog obavještajca Kemala Ademovića, učinili sve, uložili maksimalne napore da vlast Alijanse, pardon DOS-a, “ne dira predsjednika i njegovu porodicu…” i ne “povlači ih po medijima” i haagovima.
Kako se ono kaže – nije majka karala Muju što se kockao, nego što se vadio. Milorad Dodik, lider SNSD-a, o kockanju je više zaboravio nego što je Ismet Ćelo Bajramović, za postratnog života najbolji drug svih sarajevskih krupijea, uspio naučiti. S tom razlikom što je Ćelo obilato koristio mišiće pred poker-aparatima, a Dodik na ruskom ruletu troši živce svima, od svojih birača preko srbijanskih krugova vlasti do kompletne međunarodne zajednice. I jednako podiže uloge. Oduvijek neskriveno zainteresiran za pravosuđe, držeći se pravila da neprijatelja najbolje zagrljajem onesposobiš, nije se mnogo bunio kada je u javnosti postalo opipljivo jasno da je dio ciljeva koalicije HDZ-SNSD ovladavanje vrhom pravosuđa u Bosni i Hercegovini, na čemu se posljednjih godina zaista temeljito radilo. Joystick s likom Milana Tegeltije čvrsto je upravljao većinom u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a s obzirom da je iz partijske pozadine Dragana Čovića isplivala rođaka Mije Krešića kao nova nada državnog Tužiteljstva, prvo kao v.d. a potom – na krilima onih Tegeltiji odanih ruku – kao neprikosnoveni vladar svih potencijalnih procesa protiv nepotizma, korupcije i organiziranog kriminala, očekivalo bi se da i vuk bude sit, a i ovce na broju. No, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a, ne samo da nije zadovoljan, već je ni sat nakon sastanka sa Matthewom Palmerom, na kome je visoki gost – niko nema dvojbi – američkom istrajnošću podsjećao domaćine da je korupcija najveći parazit zemlje koju baš oni vode, osuo paljbu po predsjedniku Suda BiH Ranku Debevecu. Uz svu silu optužbi, Dodik je novinare informirao o istrazi provedenoj na temelju jedne anonimne prijave koja je (pazi sad!) već utvrdila da Debevec ima i državljanstvo Španije, koje nije prijavio kad se natjecao za predsjednika Suda!
Kad vlasnik vile na Dedinju priča o neprijavljivanju, čovjek bi očekivao makar jednako vrijedan imovinski karton kakvim se naš Dodik može pohvaliti, kad ono – državljanstvo! I to ne Srbije, koje ima lider SNSD-a, a ni Hrvatske – kojim uzorito maše Čović. Vrhunac ove partije ruleta je ipak bila tvrdnja: „To smo provjerili kod tijela vlasti Španije!“ Ostao je dužan objašnjenje ko su to oni koji su to provjerili: on i Gordana Tadić? Možda i Tegeltija, koji voli osunčane destinacije? Ili pak oni tužitelji koje je Sud BiH onomad biranim riječima zamolio da se ne igraju istragama, pretresima i policijom, već da svoj posao rade po slovu zakona, da bi se ispostavilo zapravo, a to je i sam predsjednik Suda BiH potvrdio, čime je i naljutio ovu uzdrmanu hobotnicu, da je postala praksa državnog tužiteljstva, prioritet svih prioriteta, angažman na anonimnim prijavama. Naravno, Gordana Tadić je promptno reagirala: na kolegiju tužitelja zatražila je da se izjasne da li je iko od njih podnio anonimnu krivičnu prijavu?! Mnogo važnije od odgovora koje je glavna tužiteljica dobila ovom anketom jeste zapravo postupak koji poslije provodi tužiteljstvo: s obzirom da su anonimne prijave naručene i dogovorene, s obzirom da se – logično – o njih otimaju uzdanice glavne tužiteljice, odabrani partijski i rođački kadrovi raspoređeni po Tužiteljstvu BiH, i rad na osnovu njih zapravo je toliko važan posao da on uvijek čeka također odabrane suce koji će reagirati telefonom. I dati zeleno svjetlo raznim čavkama da obave velike poslove, poput utvrđivanja kvadrature kruga, ispitivanja rada telefona na izmještenoj lokaciji u okolini Breze ili pak smišljanje paklenog plana da se osujeti svaka ambicija obračuna s kriminalom i korupcijom. Kako god, Dodikovo javno priznanje da je duboko involviran u istrage anonimnih prijava koje su prioritet Tužiteljstva BiH najplastičniji su dokaz tvrdnje da je rak-rana ovdašnjeg pravosuđa što djeluje pod političkom diktaturom partijskih moćnika. Ako je ko imao dilema o kojim je partijanerima riječ, razbijene su uspješno u zapjenjenom istupu člana Predsjedništva BiH!
San svih tužitelja je priznanje (ne)djela. Ove naše domaće ni to ne zanima. Baš zato i nema razloga za zavaravanje: istrage koje vodi aktualno državno Tužiteljstvo ostat će fokusirane na nepodobne i one koji se nađu na putu partijskim politikama. Štancanje anonimnih prijava će se nastaviti a ONI će ih provjeravati. Zato će „Potkivanje“, onaj čuveni uradak o sklonostima Milana Tegeltije da ureduje pravosuđem za kafanskim stolom, prije dobiti filmsku nagradu nego što će, pod ingerencijama Gordane Tadić, dobaciti do zaslužene istrage. Što je sve skupa zapravo razlog više za postojanje ovog portala: Avdo Avdić je svojim dosadašnjim novinarskim angažmanom dokazao da za tužitelje u ovoj zemlji posla ima preko glave. A nedavnim otkrićima o stambenim preferencijama Gordane Tadić nedvojbeno potvrdio da i tužitelje – čak i kad su glavni, a možda tad i najviše – valja budno podsjećati da podliježu slovu zakona. Neki vrsni znalci ovih krugova tvrde da je baš to Avdino istraživanje tužiteljice Tadić, objavljeno u Oslobođenju, do te mjere naljutilo Gospođu Glavnu da je upomoć pozvala svoje partijske mentore. Tako se – valjda – i našao u ovom ruletu niko drugi do Milorad Dodik. Čovjek koji ne krije da voli sve što je rusko. Ne treba sumnjati da ćemo uskoro doznati i zašto je to tako. Istraga je konačno u toku! Pa nek je sa srećom!
Kada humanizirate ženu koja neće da hapsi izvršioce genocida, a istovremeno satanizirate čovjeka zbog toga što je zabranio negiranje genocida, onda ne možete biti niko drugi nego – Senad Hadžifejzović.
Kada vas povede mržnja, a ne razum, kada vam riječ “profesija” postane opravdanje za sva sranja koja izgovorite u živom tv prijenosu, kada uzmete stotine hiljada od SDA-ovih (javnih) preduzeća pa glumite profesionalca, kada ne plaćate struju pa optužite druge zbog toga što su vam je isključili, kada napravite medijski slučaj “Ramiz Dž” samo zato što niste dobli kredit, kada umislite da ste istorijska ličnost i odete da klečite ispred Aleksandra Vučića pa zauzvrat dobijete pokrovitelja pod imenom Telecom Srbije, kada sve druge koji ne misle kao vi proglasite “botovima” a samo sebe profesionalcem, kada mislite da ste veliki zbog toga što kolegu koji vam ukaže na greške “prekrstite u žensko”, kao da u tome ima nešto uvredljivo, kada vam je normalno da od dvoje mrtve djece pravite živi štit glavnoj državnoj tužiteljici, kada donesete tek rođenu bebu da s njom pozirate pred kamerama, kada od sebe pravite žrtvu sistema koji vas je decenijama stvarao i kojeg ste i vi stvarali, kada mislite da je vaših sat-dva bitnije od stotina sati drugih novinara, onda se jedino možete zvati Senad Hadžifejzović.
“Ooo”, kako je samo bila divna fotografija koju je “sasvim spontano” Senad Hadžifejzović u svojoj emisiji pokazao gledateljima dok je u studiju sjedila Gordana Tadić, glavna tužiteljica iz ulice Alije Izetbegovića.
“Pa, gdje ste našli ovu sliku”, upitat će ozarena tužiteljica. (1.08.20)
“OZNA”, odgovorit će domaćin, vidno sretan što je usrećio “djevojku sa slike”.
Ima stotinu pitanja koja “medijski profesionalac” iz CD-a nije postavio tokom intervju sa Gordanom Tadić. Ali to je njegovo pravo i niko mu ne može niti treba zabraniti da “humanizira” glavnu tužiteljicu koja za osam godina mandata nije podigla nijednu optužnicu protiv zločinaca koji su četiri godine snajperima i granatama ubijali djecu držeći Sarajevo pod opsadom, koja je započela onog dana kada je Senad Hadžifejzović “odvezao” svoj istorijski dnevnik. I zbog tog dnevnika svi ga moraju poštovati. Ali na osnovu tog dnevnika on nema pravo da svima drugima vrijeđa inteligenciju.
“Skandalozan oproštajni, posljednji intervju Inzka”, senzacionalno opisuju na portalu Face TV-a Hadžifejzovićev intervju sa odlazećim visokim predstavnikom Valentinom Inzkom.
Ko je gledao, a ja sam ključne dijelove dvaput gledao, dobro zna ko je to bio skandalozan. Čak ni uvijek staloženi Valentin Inzko nije ima strpljenja za Hadžifejzovićev “profesionalizam”. Jer nema logike, je li tako, da bilo ko ko sebe smatra “zastupnikom obespravljenih”, propituje motive zbog kojih je neko nametnuo zakon o negiranju genocida. Ko je gledao, a ja sam pažljivo gledao ključne dijelove ovog intervjua i prethodne intervjue, zna da je Senada Hadžifejzovića i njegovu Face TV više uznemirio Inzkov zakon nego Dodikova izjava o praznim tabutima u Potočarima.
Kada vam čovjek ukaže povjerenje i nakon dvanaestogodišnjeg mandata dođe u vaš studio da vam da oproštajni intervju, a vi 43 minute i 9 sekundi potrošite govoreći o sebi i svom profesionalizmu, onda možete biti samo Senad Hadžifejzović. Čovjek kojeg je pregazilo vrijeme. Novinar koji je imao istorijsku ulogu u aprilu i maju ’92. godine. Ali, reći će američki general George Patton, “ako si prolijevao svoju krv za ovu zemlju da bi to kasnije do smrti naplaćivao, reci koliko ta ljubav košta da je platimo i kupi prnje odavde, idi tamo gdje se domovina može kupiti za novac”.
Bosna i Hercegovina se pretvara u distrikt. Ne, ničija zemlja. Već zemlja kojom će podjednako, upravljati Beograd i Zagreb. U Sarajevu će se samo formalno potpisivati odluke. Ali one će se donositi u Beogradu i Zagrebu. Zapadne sile su procijenile da je bitnije sačuvati one Hrvate koji ne žele Bosnu i Hercegovinu, nego podržati Hrvate koji žele državu BiH. I zato je svaki Hrvat koji ne želi Bosnu i Hercegovinu, vrijedan kao tri Hrvata koji je žele.
Bošnjački demografski oportunizam je, ubjeđivat će vas zapadni lobisti, opasan koliko velikosrpski i velikohrvatski nacionalizam. Ko ne vjeruje, neka pročita analizu Eda Josepha. Dakle, kada Bošnjaci prave djecu, to je isto kao i kada srpski i hrvatski nacionalisti ubijaju bošnjačku djecu.
U Bosni i Hercegovini živi preko 50 posto onih koji se izjašnjavaju kao Bošnjaci. Ali njihova objektivna politička moć je svedena na jednu trećinu. Tamo gdje nema Bošnjaka, u Republici Srpskoj, važi građanski i demokratski princip – jedan čovjek, jedan glas. I većina je 50 posto plus jedan glasa. Tamo gdje su Bošnjaci većina, glasa se po principu – jedan Hrvat – tri Bošnjaka. Uz obavezu poštivanja konstitutivnosti Srba. I bez obaveze poštivanja prava 100 hiljada ostalih.
Kada u Predsjedništvo BiH bude izabran Željko Komšić, tada i Dragan Čović i Gabriel Escobar govore o preglasavanju Hrvata. A činjenica je samo da je preglasana politika onih Hrvata kojima je udruženi zločinački poduhvat zvani Herceg-Bosna i dan danas cilj. Nedopustivo je, dakle, po zapadnim, demokratskim standardima da birate nekoga ko je bolji za vašu državu. Od vas se traži da apstiniranjem izaberete onog ko uopće ne želi vašu državu.
Od Bošnjaka se već dvadeset godina očekuje da nešto daju. Tim davanjem bi se, ubjeđujuju ih i Istok i Zapad, smirili srpski i hrvatski nacionalizam. Koliko god bošnjački nacionalizam bio loš, a jeste loš, on se ne može porediti sa velikosrpskim i hrvatskim nacionalizmom. Jer hrvatski i srpski nacionalizam je, zapravo, separatizam. I ne može se plakat protiv Deda Mraza iz Zenice, koliko god bio loš, a loš je, poistovjetiti sa paljenjem svijeća i odavanjem pošte presuđenim ratnim zločincima.
Zamislite državu u kojoj je su, gledajući vjeroispovijest, muslimani najbrojniji, a opet njihova zajednica nema potpisan ugovor sa državom. Za razliku od drugih religijskih zajednica.
Znam, Bosne i Hercegovine nema bez Srba i Hrvata. Bosna i Hercegovina Srbima i Hrvatima pripada onoliko koliko i Bošnjacima. Ali to što pripada Srbima i Hrvatima, ne znači da treba pripadati Srbiji i Hrvatskoj. Problem je što većina Srba i Hrvata iz BiH, zapravo, ne želi BiH. Dakle, većina Srba i Hrvata ne želi državu BiH. A manjina Bošnjaka želi BiH bez Srba i Hrvata.
Evo, recimo, u centru Sarajeva, Bošnjaci su preglasali te „manjinske“ Bošnjake i za načelnika Općine Centar su izabrali Srđana Mandića. U državnom Parlamentu, iz izborne jedinice Sarajevo, sjede trojica zastupnika Srba izabranih „bošnjačkim glasovima“ (Saša Magazinović, Predrag Kojović i Milan Dunović).
Možete li zamisliti da, recimo, u utrci da gradonačelnika Banja Luke pobijedi Bošnjak? Čak i onaj iz SNSD-a.
Ili, da i Širokom Brijegu za državnom zastupnika Hrvati glasaju za bošnjačkog kandidata iz Naše stranke?
Kada to bude moguće, onda će sasvim svejedno biti ko je kandidat za člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda. Sada, nažalost, nije moguće. Jer nije isto da li je Željko Komšić ili je Dragan Čović. Nisu isti Milan Dunović i Sanja Vulić. Nisu isti Vlatko Glavaš i Mario Karamatić.
Nije bošnjački nacionalizam i preglasavanje Hrvata kada glasate za Komšića. Kada glasate čprotiv Dragana Čoviča, ne preglasavate vi Hrvate, već velikohrvatsku politiku koja ratne zločince proglašava – uznicima.
I nije isto kad pravite ili ubijate djecu.
Bošnjački demografski oportunizam nije opasnost za BiH. Možda je on opasnost za neke centre koji u bosanskim muslimanima vide problem. Još jednom da pojednostavim. Bošnjaci iz Republike Srpske su protjerani, njihova zemlja je preknjižena na taj entitet. I nikada nijedna ambasada, nikada nijedan visoki predstavnik nije odlučio nametnuti izmjene Ustava Republike Srpske kojima bi te bošnjačke i hrvatske povratnike zaštitili „pravom veta“ prilikom formiranja Vlade RS. Nikada nikome nije palo napamet da, recimo, u Srebrenici jedan bošnjački glas vrijedi kao tri srpska. Tu vrijede „demokratski principi“. Prvo vas pobiju i protjeraju, i onda vas još „preglasavaju“. Jer je demokratija zasnovana na principu – jedan čovjek jedan glas i 50 posto plus jedan.
U Federaciji, gdje su se Bošnjaci odbranili, njihov glas vrijedi manje. I Srbi i Hrvati imaju pravo veta. A kada „bošnjački demografski oportunizam“ zasmeta, vaskrsne Christian Schmidt.
Vjerujte mi, znam šta pričam: imam stanovito iskustvo sa hajkama i medijskim linčom. Presudno je ostati hladnokrvan. To nije lako. Jer jasno osjetiš cunami bijesa koji juri ka tebi. Svejedno. Buka nije snaga. Gdje je šuplje, odzvanja.
Ovo, jasno vam je, govorim zbog „slučaja“ Amira efendije Mahića.
Svijet je pun ljudi koji, iz nekog razloga, misle da će, budu li dovoljno glasno i dovoljno dugo vikali, zamuknuti svi oni koji govore ono što se njima ne dopada. Pun je, taj svijet, još i moćnih ljudi koji misle da silom svakoga mogu zastrašiti, da silom mogu zatomiti istinu.
Svijet je pun budala, a najveća od svih je čovjek koji, dok sa krunom na glavi sjedi na prijestolu, dok mu se oko nogu motaju dvorjani a njegove vojske kroz plamen marširaju u zemlje gdje već dospio je strah od njegove moći – misli da je kralj.
Vjerujte mi, znam šta pričam: kada galame, najbolje je čitati.
Uzmi i čitaj, govorio je anđeoski glas Svetome Augustinu. Nemam bolji savjet. To je sve: uzmi i čitaj.
Čitaj, recimo, ovo: doktor Miodrag M. Petrović, „Zakonopravilo Svetoga Save o Muhamedovom učenju“.
No prije toga, pročitaj ko je autor. Istoričar kanonolog, naučni savjetnik Istorijskog instituta. Nesporni srpski autoritet za „Zakonopravilo“ Svetoga Save, za koje Petrović kaže da je „najveća srpska knjiga“. Petrović je autor kritičkog izdanja „Zakonopravila“.
Ovako Petrović piše u predgovoru svoje knjige, čije mi je izdanje iz 1997. na ekranu:
„Srbi se od pojave Turaka na Balkanu (XIV vek) neposredno i neprekidno suočavaju sa Muhamedovim učenjem, iz kojega je izrastao mnogobrojni islamski svet. Posle viševekovne turske vladavine sve do danas u Raškoj oblasti i Bosni postoje islamizirani Srbi koji pomoću islamske vere stvaraju svest o sebi kao posebnom – muslimanskom narodu. Njih bi danas svakako bilo mnogo više da u Srbiji nisu postojali spisi o Muhamedu i o profanosti vere koju je propovedao. Sveti Sava je dva takva spisa preuzeo iz vizantijske književnosti i uneo ih u Zakonopravilo ili Nomokanon – zbornik crkvenih i građanskih propisa, namenjen Srpskoj crkvi i državi“.
Dakle, da ponovimo šta kaže Petrović. Islam je „profana vera“. Bošnjaci su „islamizirani Srbi“. Da nije bilo Svetoga Save, Bošnjaka bi „svakako bilo mnogo više“.
Koji su to vizantijski tekstovi što ih je Sava uvrstio u svoj nomokanon? Takvih je, kaže doktor Petrović, preko sto.No nas ovdje zanimaju oni koji govore o islamu. To su spisi Svetoga Jovana Damaskina, Svetog Epifanija Kiparskog i Georgija Monaha, koje je Sava preveo i spojio u ono što Petrović naziva „spis o izmailćanskoj veri“.
Prije nego pročitamo šta tu o „izmailćanskoj veri“ piše, da pročitamo šta je i koliko je važan Savin „Nomokanon“ – „najvažnija srpska knjiga“, kako kaže doktor Petrović. Wikipedia veli ovako:
“Savin prevod vizantijskog Nomokanona je usvojen na saboru u manastiru Žiča 1221. godine, kao najviši crkveni i državni pravni akt.[2] Pošto su kanoni Crkve umnogome regulisali život podanika, Savina kompilacija se u znatnoj meri odnosila na oblast koju danas smatramo građanskim pravom.[3]
Savinom verzijom Nomokanona Crkva i država u Raškoj su načinjeni ravnopravnim partnerima, tako što to su izbačeni vizantijski zakonski tekstovi (Ekloga, Epanagoga i komentari Balsamona iz 12. veka) koji podređuju crkvu državi.[4]
Sava je u Nomokanonu naveo i Atanasijev popis kanonskih knjiga, kako bi sprečio upotrebu slovenskih apokrifa”.
U svakom slučaju, Savin “Nomokanon” je temeljni spis Svetosavlja.
Čitamo šta tu piše:
“I do sada postoji služba izmailćanska koja drži i vara ljude, to jest vera sracinska koja je preteča Antihrista”.
“A od tog vremena pa do sada kod njih uzraste lažni prorok po imenu Muamed, koji je, razgovarajući sa Jevrejima i sa hrišćanima, to jest sa arijanima i nestorijanima, odasvud crpeo zlo”.
“I mnoge druge izmišljotine su dostojne smeha u takvome spisu, za koji nadmeno kaže da je od Boga snesen na njega”.
“…Moamed imaše pomoćnika, zapravo druga po imenu Zid (Zejd). Ovaj imaše krasnu ženu koju požele Moamed. Dok su njih dvojica sedeli, Moamed reče: “Hej, Bog mi je zapovedio da uzmem tvoju ženu!”
Čitamo dalje kod doktora Petrovića da je Sveti Sava u svoj nomokanon unio i “Čin koji se vrši nad onima što se od Saracina obraćaju čistoj, istinitoj, hrišćanskoj našoj veri”. Taj tekst je, saznajemo, “takođe preuzet iz vizantijskih nomokanona”.
Tu između ostalog piše:
“Proklinjem zvani Kuran, odnosno čitav spis Moamedov, koji laže kad govori da ga je arhangel Gavrilo njemu sneo”.
“Proklinjem i samu Meku i svu okolinu njenu. I sedam kamenova što su ih Sracini tamo bacili na hrišćane. I svaku molitvu i službu i običaje njihove”.
“Iznad svega proklinjem boga Moamedova, za koga kaže da je samo on bog”.
Istorijsko-politički kontekst u kojem nastaju citirani vizantijski nomokanoni je jasan. Jasno je i da se ondašnji hrišćani i muslimani, pa ni u svojim teološkim raspravama, nisu mazili i nisu bili upoznati sa konceptom političke korektnosti.
Jasni su i politički razlozi zbog kojih je Sava te tekstove uvrstio u svoj tekst.
Jasno je i to da današnji politički kontekst u Bosni nije radikalno – u svakom slučaju ne dovoljno radikalno – drugačiji od ondašnjih napetosti (ovo je, dakako, eufemizam) između hrišćana i muslimana.
Amir efendija Mahić je deseti rođendan dočekao u logoru Trnopolje, u koji ga je zatočila Karadžićeva vojska. Od Kozarca, u kojem je rođen, nije ostao kamen na kamenu. Njegova porodica teško je stradala u zločinima koji je srpska vojska sistematski vršila nad njegovim narodom.
Obaveza Amira Mahića, kao ljudskog bića, no prije svega kao intelektualca koji je odgovoran prema drugim ljudima, kojima je on vjerski i intelektualni autoritet, ljudima koji su listom preživjeli stradanje kakvo je snašlo njega, bila je da pokuša potražiti korijen – ili barem ono što bi korijen moglo biti – ogromne mržnje koja je porodila toliko užasa.
Ta ga je potraga odvela do Savinog “Nomokanona”.
Evo: i mene je.
Moguće da je to tako zato što tamo piše to što tamo piše.
O tome se može govoriti ili ćutati. Pritom: ćutati ne znači obrisati. Znači tek teret nužne debate ostaviti za drugo vrijeme, nekim drugim ljudima. To nije tolerancija. To nije dobronamjernost.
Svi važni, temeljni tekstovi na koje se pozivaju oni koji mržnju crpe iz njih, zahtijevaju ne ćutnju i ne galamu koja pokušava iznuditi tu ćutnju. Zahtijevaju kritički pristup i ozbiljne, neugodne debate.
U kojima “ja sam time uvrijeđen” nije pažnje dostojan argument.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
