Sporednim hodnicima sarajevskog Hotela Evropa Dragan Čović se sam probio do konferencijske sale. Pola sata, minimalno, čekao je ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova da mu se pridruži. Sastanak je, ukupno sa slikanjem, trajao pola sata. Ali dužina uopće nije bitna. Sergej Lavrov je samo formalizovao ono što svi znaju – Dragan Čović je ruski čovjek.
Ima jedan medij, reći će mnogi – ugledni, ali da ga ne pominjem sada, koji je nekad 2017. godine uradio intervju sa mnom. Zvučalo im je nevjerovatno to što sam rekao da je lider HDZ-a BiH službeni igrač Rusije na Balkanu, pa su objavljeni intervju ubrzo povukli sa svoje stranice. Ok, ne ljutim se. Zvučalo jeste nevjerovatno, ali obično istina u ovim vremenima i zvuči nevjerovatno.
Dragan Čović se, dakle, sreo sa Sergejem Lavrovim. Ranije je ruski ministar vanjskih poslova sreo Milorada Dodika i rukovodstvo Republike Srpske. Baš onako, po ruskom separatističkom protokolu.
Noć prije nego su Željko Komšić i Šefik Džaferović odlučili ignorisati posjetu ministra Lavrova razgovarao sam sa nekoliko prijatelja. Svi su priželjkivali ovakav scenarij i nekako je on bio logičan.
“Kukavica vjeruje da će saginjanje pred jačim i podilaženje sili umilostiviti siledžiju. Pa se oni više uzohole. Dignite glavu, uzvratite na psovku šamarčinom – mogu vas samo početi poštovati. Dakle, pitanje za profesore Filozofskog: šta se može pogoršati u odnosima BiH i Rusije”, napisat će moj odnedavni poznanik Kenan Efendić.
Ako ćemo iskreno – ne može se pogoršati ništa. Hoće li Rusija i ubuduće podržavati Dodika koji želi otcjepljenje RS-a i Čovića koji priželjkuje treći entitet? Hoće. Hoće li Rusija i dalje javno podržavati pravosudne institucije koje je stvorio Milan Tegeltija? Hoće. Hoće li Rusija razvaljivati institucije BiH? Hoće. Da li će tražiti ukidanje OHR-a, da li će destabilizirati izborni proces, da li će ometati BiH na putu ka NATO-u. Hoće. I sve će to raditi bez obzira na činjenicu da li su u Predsjedništvu BiH, pored Dodika, a nasuprot Lavrova sjedili Željko Komšić i Šefik Džaferović.
Rusija je moćna država. Odlučuje o svjetskim tokovima, miješa se čak i u američke izbore, razvaljuje EU, NATO, ucjenjuje plinom, pravi državne udare, čuva diktatore, podržava teroriste, okupira nezavisne države. Da li Bosna i Hercegovina ima snage da se odupre Rusiji? Nema. A da li ima izbora? Nema. Možda bi neko želio da BiH bude Čečenija, da ima svoga Ramzana Kadirova i da budemo miljenici Putinove Rusije. Da li bi vlastima u Sarajevu bilo lakše? Vjerovatno. No, nije ovdje stvar da li će nam biti lakše ili teže. Najlakše bi bilo otići u opoziciju, baviti se nekim kantonalnim pitanjima, veličati načelničke i vijećničke pozicije i biti “otvoren i prema istoku i prema zapadu”. Jer, zaboga, imate san da budete Tito poslije Tita. Da li je bilo lako donijeti odluku o “odbijanju” ministra vanjskih poslova jedne od tri najmoćnije države? Nije. Imali ste izbor da budete izdajnik ili da vaše poteze proglase “nediplomatskim”. Da li je odluka Željka Komšića i Šefika Džaferovića populistička? Da. Da li je državnička? Da. Hoće li biti posljedica? Vjerovatno. Ali nema nijedne državničke odluke bez posljedica. Kao što nema nijedne države bez državničkih odluka.
Pet godina sam pratio poslove Edina Gačanina Tita. Kada sam počeo uz mene su bili skoro svi. Danas, kada je Edin Gačanin priznao krivicu za krijumčarenje tona kokaina, ostao sam skoro sam u ovoj priči. Svi će objaviti informaciju da je Tito priznao krivicu, da je dobio sedam godina zatvora i tu će završiti ova priča. Onda će ti isti mediji na TV ekrane i naslovnice vratiti Titove saradnike i prijatelje i dopustit će im da me nazivaju lažovom, režimskim novinarom, presuđenim klevetnikom…
Pet godina je, dakle, prošlo otkako je svijet prvi put čuo za Edina Gačanina Tita. Nešto malo manje je prošlo od prve objave njegove novije fotografije. U oba ta članka bio je moj potpis.
Pet godina godina života sam potrošio na istraživanje TItovog kartela. Nikada nisam dobio nijednu nagradu za to. Nikada je vjerovatno neću ni dobiti. Ali od svih tih ugovorenih i dogovorenih nagrada koje se dodjeljuju istomišljenicima, vrjednija nagrada od svega je to što je Edin Gačanin Tito priznao da je jedan od najvećih krijumčara kokaina na svijetu. Baš ono što sam od početka i tvrdio.
Kada sam napisao prvi tekst nisam bio svjestan Titove veličine. Kasnije sam na svojoj koži osjetio svu moć ovog kartela. Krenulo je s Mirzom Gačaninom, amidžom Edina Gačanina Tita. Mojim je kolegama slao video poruke u kojima je govorio da će me “pronaći u kanalu”. Kolege su skrivale taj video. Nikada nisu svjedočili o Mirzinim prijetnjama. Naprotiv, skrivali su da je Mirza rekao da će me pronaći u kanalu. Sasvim slučajno sam, nekoliko mjeseci kasnije, dobio taj video kojeg je Gačanin poslao “kolegi” Miralemu Aščiću iz Avaza.
I, evo, preživio sam. U tri ujutro Mirza Gačanin mi je slao video ovce spremne za klanje. Nikada nisam objavio te klipove. Jer priča o kartelu, osim danas, bila je bitnija i bit će bitnija od priče o meni.
Mirza Gačanin je danas u nizozemskom pritvoru. Uplašen za vlastitu sigurnost, traži pomoć od mene. Jer Tito je platio njegovo ubistvo zbog “neriješenih kokainskih računa”.
Pet godina je prošlo otkako sam objavio prvi tekst o Titu. Zbog njega sam se po zamračenim hotelskim sobama u drugim državama nalazio sa službenicima svjetskih policijskih agencija koje se bore protiv krijumčarenja droge. I meni je, moram priznati, zvučalo nevjerovatno kada su mi rekli da je “promet” Titovog kartela 23 milijarde eura. Ali kada sam dobio dokument u kojem je pisalo je da Titu zaplijenjeno 16 tona kokaina do 2018. godine godine, više nisam sumnjao. No, sumnjali su si drugi. I danas sumnjaju u sve ono što sam objavljivao. Jer puno je bitnije šta o meni kažu Elmedin Konaković i Gordan Memija, nego činjenice.
Činjenice u BiH ne vrijede. Bitno je samo ko je “gradska raja”, a ko ne. Čuvam i danas u mom telefonu, a bit će vremena i za objavu, snimak iz sudnice Općinskog suda u Sarajevu kada sutkinja (S.T.) pred strankama kaže da “ona ne može presuditi protiv Memije” jer se znaju cijeli život. Plus on je “gradska raja”. Imaju li činjenice šanse u tim pravosudnim okolnostima?
Sarajevski mediji, vidjeli smo svi, znaju svu kumčad Milorada Dodika. Znaju gdje su i kada dobijali poslove. U Sarajevu je vijest i kada kum nekog narko dilera sjedi sa srpskim policajcima. Samo vijest nije da je kum predsjednika Naroda i Pravde dočekivao vođu moćnog narko kartela u Sarajevu. Jer kum je “gradska raja” i ima priliku da na televiziji sat vremena o meni priča što god poželi. Nije važno medijima u Sarajevu ni to što je pola Specijalne jedinice FUP-a otišlo u Dubai da čuva Tita. Ni to što je Tito opremao policiju. Ni to da nam bivši ministar policije nosi uniformu koju je donirao Tito. Ni to da su nam investitori iz UAE postali glavni građevinari u Sarajevu.
Edin Gačanin Tito sada je i službeno narko boss. U avgustu 2019. godine je pisao da sve izmišljam. Nešto kasnije će napisati otvoreno pismo u kojem će mi ponuditi finansiranje zaštite.
Onda će me, opet, tužiti preko advokata iz Beča. I izgubit će tu tužbu. Jer nisu baš sve sudije “gradska raja sa Memijom”.
Pet godina je, dakle, prošlo otkako sam počeo istraživati kartel Tito i Dino. U tih pet godina jedan Tito je uhapšen, a jedan drugi Dino je napravio stranku. Bit će vremena i za dokaze o tim vezama. No, sada je najbitnije jedno – Edin Gačanin je NARKO BOSS. Baš ono što sam od početka i tvrdio.
Čuli ste za Hiro Onodu? To je onaj japanski vojnik za kojeg je Drugi svjetski rat trajao 36 godina. Od njega se, malo kraće, borio Elmedin Konaković. Jer i on je u rovu bio duže nego što je trajao rat. Onodino opravdanje je logično. On nije znao da je rat završen. Ali šta je sa Konakovićem? Dobro, i on je emotivac, pa ga činjenice ne obavezuju.
Amira Zukića činjenice obavezuju. I zato je bio dužan izvijestiti gledateljstvo svog (de)Pressinga da je u oku ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine primijetio suzu.
“Emotivni ste, vidim Vam sưze”, reći će direktor, urednik i voditelj Amir Zukić.
Gledatelji Moja TV, nažalost, nisu mogli vidjeti taj trenutak. Ali Zukićevo primjećivanje suze u Konakovićevom oku razbistrit će um budućeg menadžmenta BH Telecoma i svi će opet moći gledati Pressing.
“Apsolutno”, odgovorio je ministar nadležan za sve poslove.
U ovo Zukićevo pitanje i Konakovićev odgovor stala je sva pozadina gostovanja ministra vanjskih poslova u “još jednom Pressingu” kojeg je baš tog dana zatekla priča kolega sa BIRN-a BiH o ruskim diplomatama-špijunima koji su utočište našli u Bosni i Hercegovini. I nema Amir Zukić nikakav problem da, za potrebe odbrane Elmedina Konakovića koji je potpisao izdavanje diplomatskih iskaznica ruskim špijunima, odigra još jedan Pressing i ono slovo N u logu svoje televizije okrene za devedeset stepeni udesno kako bi ga pretvorio u Z. Z1. Simbolika je dupla. Z kao oznaka ruskih špijuna što ih je Konaković pustio u Bosnu ili Z1 kao oznaka prve službene zagrebačke televizije sa sjedištem u Sarajevu.
“Šta je sa provedbom presude u slučaju Kovačević”, upitao je Zukić svog gosta, vodeći računa da ga dodatno ne rasplače.
“Govorim često da se treba naći adekvatna mjera između etničkog i građanskog. Čestitam Kovačeviću. Bili smo u Neumu blizu brisanja etničkih prefiksa. Ima rješenja ako ima dobre volje. Poenta je da ćemo nakon malih pobjeda lakše riješiti ova pitanja- Moramo vratiti mlade ljude i ako to uspijemo onda će i priče o izbornom zakonu biti lakše”, odgovorio je ministar sa suzom u oku i pokazao da on, a ni njegov domaćin nisu pročitali čak niti sažetak presude Evropskog suda za ljudska prava.
Jer da je Konaković pročitao barem sažetak odluke u predmetu Kovačević ne bi izgovorio prvu rečenicu, a da je Amir Zukić iščitao presudu, ne bi pustio Konakovića da, u ime buduće saradnje na Mojoj TV, izgovori sve ove gluposti.
Evo sažetak sažetka za Konakovića i Zukića. Provedbom presude Kovačević nema “mjere između etničkog i građanskog”. U Neumu je postojala “treća izborna jedinica” koja je presudom u predmetu Kovačević- zabranjena. A povratak mladih baš i nema nikakve veze sa izbornim zakonodavstvom. Osim kad vam treba da “pokrijete” sve izdaje vašeg gosta.
I, zato, kani suzo izdajice. Znam, zarez je trebao biti iza suzo, ali bi to znatno promijenilo značenje. I u Konakovićevom slučaju ne bi odgovaralo istini.
Milan Tegeltija dijelom je u pravu. Misija OSCE-a u BiH izašla je izvan diplomatskih okvira objavljujući svoj posljednji Izvještaj o odgovoru pravosuđa na korupciju u BiH. A da je samo imao hrabrosti da doda još jednu rečenicu, bio bi čovjek vrijedan poštovanja.
„Podnosim ostavku”.
To je ona rečenica koja nedostaje u seriji twittova predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije objavljenih nakon publiciranja OSCE-ovog izvještaja. Jer nije problem ove države u tome što je OSCE, komentarišući pojedinačne predmete domaćeg pravosuđa, izašao izvan diplomatskih normi. Pravi problem je što je u navedenom izvještaju sve tačno. Tačno, ali ne i istinito. Prava istina je barem deset puta gora. E, sad možete samo zamisliti u kakvom je stanju bh. pravosuđe kada je i vječno „umotani“ OSCE morao izaći izvan diplomatskih okvira kako bi, barem dijelom, objasnio široj javnosti ko nas i kako optužuje i ko nam i kako sudi.
„Veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, „odluka predstavlja nečuveni napad na sudsku odgovornost“ samo su neke od sintagmi korištenih u izvještaju Misije OSCE-a koji pokazuje „sumornu sliku o trenutnoj situaciji u kojoj se nalazi VSTV“.
Da je Milan Tegeltija čovjek kojem je stalo da neko bude u okvirima svog mandata, davno bi prekinuo svoj „sumorni“ mandat. Igrom slučaja, Izvještaj OSCE-a objavljen je na drugu godišnjicu Tegeltijinog susreta sa Nerminom Aleševićem u banjalučkom Boriku kada je nastao čuveni snimak, svjetskoj javnosti poznat kao „Potkivanje“. Da ne bih trošio prostor i vrijeme na podsjećanje na ovaj slučaj korupcije, reći ću samo jedno – snimatelj čuvenog događaja Nermin Alešević ima status osumnjičenog, a trgovac uticajem u twittu i djelu Milana Tegeltije postao je – svjedok. Sumorna slika, objasnit će OSCE posljednice slučaja „Potkivanje“. Redom su autori ovog Izvještaja navodili konkretne primjere koji uzrokuju loše stanje u pravosuđu, navodili su nelogična postupanja, isticali pritiske na medije, zbrajali optužnice i presude, mjesece i godine koji su proticali u neradu pravosuđa i, na kraju, došli do suštine problema – do imenovanja.
„Čini se da za karijerno i lično napredovanje u bh. pravosuđu veze mogu biti od većeg uticaja nego rezultati“, napisao je OSCE.
To je, dakle, uzrok svih problema u bh. pravosuđu. Jer ako se, recimo, sviđate Milanu Tegeltiji možete sa jedanaestog skočiti do drugog mjesta na listi najuspješnijih kandidata i tako postati sudija Suda BiH sa ambicijom da budete naredi član VSTV-a. Ko ne vjeruje, neka pita VSTV kako je imenovan Tegeltijin drug Amir Kapetanović. Ako ste sa Tegeltijom radili „arbitraže“, onda vaša supruga može postati članica VSTV-a. Ako ste Tegeltiju oslobodili svake vrste disciplinske odgovornosti, onda sebi možete priuštiti, naprimjer, i ovo: Prvo postanete glavni tužilac u Doboju pa Vas okružni tužioci iz RS-a izaberu za člana VSTV-a. Kada Vam istekne mandat glavnog tužioca, podnesete ostavku u VSTV-u kako biste ponovo mogli biti imenovani na rukovodnu poziciju u Okružnom tužilaštvu u Doboju. Nakon što obnovite mandat glavnog tužioca u Doboju, opet Vas svi okružni tužioci izaberu za člana VSTV-a, jer je to mjesto bilo upražnjeno dok nije okončana proceduru izbora glavnog tužioca u Doboju. Za one koji ne vjeruju – pratite slučaj Željke Radović.
To je, ukratko, „sumorna slika“ bh. pravosuđa uzrokovana kadrovskom politikom i kriterijima koje propisuje Milan Tegeltija. Bezbroj je ovakvih primjera u kojima je glavni akter bio „twitteraš“ iz VSTV-a. OSCE, možda, jeste izašao iz okvira dioplomatije, ali Milan Tegeltija je već odavno izvan okvira zakona.
Mislim da je bio novembar 2006. godine kada sam, nekad na početku svoje novinarske karijere, otišao u Gornju Maoču. To odmetnuto selo na sjeveru Bosne, na obroncima planine Majevice, kontrolisao je kalesijski selefija Nusret Imamović. Nekoliko izrečenih prijetnji, malo “ilegalnog” snimanja i jedna izjava donijeli su mi prvu priču koja je izazvala reakciju javnosti. Kasnije sam ponovo išao u Maoču, ali to je već bilo nakon sad već čuvene akcije Svjetlost, u kojoj su stotine policajaca hapsile sedam selefija. Svi su kasnije oslobođeni, ali nakon te velike policijske akcije država Bosna i Hercegovina je uspostavila “potpunu kontrolu” nad svojom teritorijom. Maoča više nije bila enklava u kojoj su se skupljali sljedbenici tekfir ideologije. Nusret Imamović je kasnije otišao u Siriju i završio je na crnoj listi SAD-a kao jedan od najtraženijih terorista na svijetu.
Oni koji redovno prate ovu problematiku morali bi se sjetiti čovjeka po imenu Jusuf Barčić. Saudijski student po povratku u BiH uspostavio je “putujući” džemat koji je godinama sijao strah po džamijama u BiH. Ipak, baza im je bila u selu Gornje Petrovice nadomak Kalesije. Sve dok se mještani, redom muslimani, nisu digli i bukvalno otjerali tekfir džemat i njihovog šejha Barčića koji je, prije toga, pola kalesijskih muslimana proglasio otpadnicima od vjere.
“A oni se ubijaju”, reći će godinama kasnije kosovski tekfirlija Idriz Biljbani, koji je bio gost predavač u brojnim bh. mesdžidima.
Ili paradžematima, kako će ih kasnije, vrlo hrabro, označiti Islamska zajednica u BiH obračunavajući se na taj način s onima koji su “zasijali sjeme mržnje i straha”, pucajući po evropskim metropolama po nedužnim civilima.
Možda zvuči sad patetično, ali treba biti iskren i priznati – država Bosna i Hercegovina je akcijom Svjetlost pokazala da neće tolerisati one kojima vjera služi za propagiranje mržnje. Na slučaju mesdžida u Gornjim Petrovicama se pokazalo da bosanski muslimani neće tolerisati da ih raznorazne ideologije odvedu na put bez povratka. I, na kraju, Islamska zajednica u BiH, s reisu-l-ulemom dr. Huseinom ef. Kavazovićem na čelu, dokazala je da ne stoji iza takvih ideologija.
To su, dakle, ti bosanski, evropski muslimani.
“Ovo je naša Evropa”, otvitat će u ponedjeljak navečer francuski predsjednik Emmanuel Macron povodom terorističkog napada u Beču.
Iako nije precizirao, jasno je na šta je francuski predsjednik mislio. I te njegove islamofobične izjave proteklih dana samo su dale alibi teroristima koji su, pod krinkom zaštite islama, ubijali nevine ljude u centru Beča. Borba protiv terorizma nije borba protiv muslimana. Kao što borba protiv islama nije borba protiv terorizma. Naprotiv, borba protiv islama hrani teroriste. Daje im alibi za svako zlo i olakšava im posao da vrbuju one koji odrastaju po pariskim getoima. Za razliku od Macrona, svjestan je toga austrijski kancelar Sebastian Kurz.
“Nećemo upasti u njihovu zamku. Moramo i borićemo se protiv terorizma, ali ne smijemo ispuštati iz vida da je naš neprijatelj islamski ekstremizam koji želi da stvori razdor u našem društvu. Toj mržnji nećemo dati prostor. Naš neprijatelj nisu pripadnici jedne vjerske zajednice, ili ljudi koji dolaze iz neke određene zemlje, već ekstremisti i teroristi kojima nema mjesta u našem slobodnom društvu. Ne smije biti tolerancije prema netoleranciji. To nije sukob kršćana i muslimana, ili Austrijanaca i migranata, već borba svih ljudi koji vjeruju u mir, to je rat civilizacije i barbarstva, koji ćemo odlučno voditi”, rekao je Sebastian Kurz.
U borbi protiv tog vida barbarstva najviše mogu pomoći muslimani. Jer oni bolje od kršćana razumiju islam i znaju tačno u kojim ajetima i hadisima teroristi nalaze opravdanje za ubijanje nevinih ljudi. Zato izjava Sebastiana Kurza daje nadu u bolje sutra, a Macronove objave guraju Evropu u propast.
Svako zlo za neko dobro, najnovija je mudrost Bakira Izetbegovića, lidera SDA, koji se prošle sedmice odlučio obračunati sa vlastitim izjavama. U te je svrhe iskoristio Facebook (mada mi je nekako više za TikTok) i brutalno napao kolegu Amira Zukića, urednika i voditelja N1, i mene. Krivi smo! Kolega Zukić je intervjuirao lidera SDA u svojoj emisiji Pressing, a ja sam pažljivo gledala njegov dvostruki nastup (noć ranije je dao intervju BIR TV-u) i analizirala ga. Sramotno! I nedopustivo!
Selam i luzerima zakrvavljenih očiju …
Zato je Bakir Izetbegović odlučio da nas pouči, usput nas grubo optužujući jer se njemu nisu dopala ni Zukićeva pitanja ni vlastiti odgovori, koje sam ja, drznica, brižljivo iscitirala. I kako to obično u vizuri SDA biva, nije kriv Izetbegović što se razotkrio u intervjuu, krivi su novinari. A da bi se krivnja dokazala i nas poučilo, da ne kažem ušutkalo, tu je armija esdeaovskih botova koja je orkestrirano nasrnula na nas svojim već prepoznatljivim manirom prijetnji, psovki, uvreda i svega potrebnog i već viđenog u operaciji radikalizacije Bošnjaka koju vrh SDA provodi s ciljem da po svaku cijenu ostane u nekoj kombinaciji za vlast. To je to dobro, za koje se Izetbegović bori, protiv zla – kolege Zukića i mene. Pa da vidimo šta ga to najviše boli.
”Unatoč pokušajima voditelja da me upornim upadicama i prekidanjima omete”, veli Izetbegović, “cijeni” da je uspio “demantovati i niz neutemeljenih tvrdnji koje je voditelj uporno unosio u pitanja kao gotovu konstataciju”. Nažalost, kaže, jednu nije: “Radi se o tezi voditelja da je moja supruga, parafrazirajući izjave Amora Mašovića, prijetila glasačima da će završiti u masovnim grobnicama ako budu glasali za druge, a ne za SDA.” Po Bakiru, “i Mašović i Sebija Izetbegović su upozoravali da nejedinstvo i konflikti unutar bošnjačkog korpusa mogu narod povesti stazama koje vode u nova stradanja”, pa zato nudi i link koji to dokazuje. “Selam alejkum i dobro veče. Selamim vas, a selamim i luzere zakrvavljenih očiju, nesretnike i gubitnike koji su otpali od nas i krenuli groznim putevima koji će ponovo ako uspiju, kako reče naš Amor, voditi u Tomašice, logore, stratišta i masovne grobnice”, rekla je Sebija Izetbegović (dokaz: Bakirov link). I kad smo već kod tog čuvenog snimka – ne samo Mašović i supruga već listom kandidati i govornici SDA jednako ponavljaju parolu “Izetbegovića za predsjednika”, uprkos činjenici da nije riječ o stranačkim, SDA izborima, već o općim izborima u BiH, koja po Ustavu nema predsjednika. Ni CIK, niti bilo koji promatrači kampanje i samih izbora, nisu reagirali na ovo grubo kršenje pravila, zakona i Ustava BiH.
No, ostanimo malo kod nejedinstva i konflikta unutar bošnjačkog korpusa, koje Izetbegović fakturiše novinarima, naročito meni, jer sam reagirala na njegovu (samo)hvalu kako je on inicijator pospremanja paradžemata u BiH. I opet ću: neukusno je, bahato i arogantno zloupotrebljavati Islamsku zajednicu u političke svrhe. To sam oduvijek tvrdila i opet ću. A lider SDA to redovito radi, upravo na taj način atakujući na jedinstvo bošnjačkog korpusa, podvaljujući tezu kako su Bošnjaci bez članske karte SDA nelegitimni otpadnici svog naroda i izdajnici. Pritom se SDA, uz pomoć svojih botova, bacila na radikalizaciju Bošnjaka, pa jednako prijeti haosom i nemirima ako izostane iz vlasti. Istu armiju je upregla i u obračun sa OHR-om i Zapadom, naročito ciljajući SAD, koje Izetbegović na BIR-u nije štedio, da bi kod kolege Zukića reterirao, valjda zbog publike. Srećom i za Bošnjake i za Bosnu i Hercegovinu, upravo je reisu-l-ulema dr. Husein ef. Kavazović – i prošle sedmice, prilikom susreta sa američkim ambasadorom u našoj zemlji Michaelom Murphyjem – nedvosmisleno iskazao privrženost američkoj politici u BiH, podsjećajući na značaj podrške i pomoći SAD-a našoj zemlji. Ne kažem da se Rijaset uspio u potpunosti ograditi od zloupotreba IZBiH od strane SDA, samo ukazujem na činjenicu da je u vrhu IZBiH očito osviješten problem beskrupulozne političke manipulacije za kojom sve češće poseže SDA u svojim obračunima sa neistomišljenicima. A dokle dobacuje potreba Bakirovih radikalnih botova da u pomami za SDA vlašću ne biraju sredstva, pokazuje i nedavno priopćenje Rijaseta koji se ogradio od “anonimnog pamfleta kojim se pozivaju ‘svi patrioti, borci, studenti, rudari, klubovi, službenici, svi Bošnjaci, Bosanci i Hercegovci’ na proteste protiv ‘nametanja aparthejda kroz ustavna rješenja na račun Bošnjaka’. Na pamfletu se nalazi i ime reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića, što je gruba zloupotreba imena najvišeg duhovnog autoriteta Bošnjaka.” Anonimni pamflet je samo jedan od mnogih iz radionice izvjesnog Jasmina Mulahusića, neskrivenog mrzitelja svega što nije iz SDA i podstrekača obračuna Bošnjaka kako sa Srbima i Hrvatima u BiH, tako i sa Bošnjacima koji ne dijele Bakirove svjetonazore.
Propuštena lekcija
”Svaka religija kao historijska pojava ima dvije strane. Kao učenje ona je Božija objava; kao praksa ona je djelo ljudi. Vjeru Bog objavljuje, a ljudi primjenjuju. Sve što je u njoj veliko i uzvišeno od Boga je; sve ono što je pogrešno i nedostojno, od ljudi je”, objašnjavao je svojevremeno osnivač SDA i Bakirov otac Alija Izetbegović. Njegov je sin očito propustio ovu lekciju, pa danas – kao primjer luzera zakrvavljenih očiju – ne preza ni od sile koju u ime SDA provodi potpredsjednik FBiH, general Refik Lendo. Usuđujem se ustvrditi da to čak i nije najveći problem, već poistovjećivanje ovdašnjih Bošnjaka, mahom muslimana, sa onom istočnom praksom koja znači nesmjenjivost s vlasti. To je teret koji ovoj zemlji i njezinim Bošnjacima nameće Izetbegović sin, trošeći pritom posljednje mrvice vjerodostojnosti stranke koju je osnovao njegov otac. No, to je već problem SDA, a problem BiH će biti ukoliko SDA zaista posegne za haosom i mrakom kojim prijeti. Da nailazi na plodno tlo, svjedoči i podatak da su samo kolege iz Avaza reagirale na Izetbegovićev napad na novinare. Hvala im. I hvala svima koji su – neki javno, većina privatno – izrazili podršku Amiru i meni, ističući vlastito zalaganje u borbi protiv medijskog i svakog drugog mraka kojim lider SDA maše.
Cijeli će svijet naredne srijede obilježiti Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Tog je dana 1945. godine Crvena armija oslobodila najveći nacistički koncentracioni logor Auschwitz u Poljskoj, a Ujedinjeni narodi su, Rezolucijom izglasanom 2005. godine, 27. januar proglasili danom sjećanja na sve žrtve holokausta. Za one koji ne znaju, holokaust je provodio njemački nacistički režim nad Jevrejima, Romima, Slavenima, homoseksualcima, osobama s invaliditetom, političkim oponentima nacizma i ratnim zarobljenicima. Za one koji neće da znaju, holokaust je drugo ime za genocid u kome su fašisti tokom Drugog svjetskog rata ubili između 5,3 i 6 miliona Jevreja, istrijebivši tako trećinu ukupne populacije. U Bosni i Hercegovini će ovaj dan biti obilježen i UDIK-ovom najavom skorog izlaska iz štampe monografije posvećene stradanju Jevreja u Sarajevu, sa imenima i prezimenima ubijenih u glavnom gradu naše zemlje i onim koji su odvedeni pa ubijeni u zloglasnim nacističkim i ustaškim logorima smrti. Osnov ove knjige čini podlistak Oslobođenja, objavljen 16. maja pandemijske 2020, u danu kada je u Sarajevskoj katedrali služena misa za žrtve Bleiburga, što je zapravo još od devedesetih eufemizam pod kojim vođstvo HDZ-a – jednako u Hrvatskoj kao i u BiH – javno pati za NDH, tom ustaško-fašističkom tvorevinom.
SALVE UVREDA
Imena stradalih sarajevskih Jevreja prepisana su iz dokumenta nastalog u vrijeme gradnje Spomen-kompleksa na Vracama, u čijim su kamenim pločama i uklesana: fašisti su tokom Drugog svjetskog rata ubili 9.091 Sarajliju, u borbama s okupatorima i njihovim pomagačima poginuli su 2.057 boraca i 755 članova gradskog pokreta otpora, a osim što njihovim imenim čuva uspomenu na izgubljene živote kojima je plaćena cijena slobode od fašizma, Spomen-park Vraca, otvoren na Dan državnosti BiH, 25. novembra 1981. godine, posljednje je počivalište i 26 poginulih narodnih heroja, među kojima su Vladimir Perić Valter, Omer Maslić, Vaso Miskin… Tu je i spomenik “Ženi borcu”, statua mlade narodne heroine Radojke Lakić, koju su ustaše 1941. mučile i strijeljale. Tokom posljednjeg rata Vraca su postala jedno od zloglasnih artiljerijskih uporišta s kojih je sijana smrt po Sarajevu. Opsada glavnog grada BiH trajala je 44 mjeseca i ubilježila 11.700 žrtava, a neke od najvećih kazni u Haagu za zločine protiv čovječnosti izrečene su upravo provoditeljima opsade, komandantima VRS-a Stanislavu Galiću, Dragomiru Miloševiću i Momčilu Perišiću, doživotni zatvor, odnosno 29 i 27 godina robije. Njihovom ratnom zapovjedniku Ratku Mladiću pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na tlu bivše Jugoslavije također je izrečena prvostepena kazna – doživotni zatvor. Mladić je uhapšen u Srbiji i predat Haagu 2011, a tri godine kasnije – početkom ljeta 2014. – na zidu koji praktično okružuje Spomen-park na Vracama postavljena mu je spomen-ploča. Ove, 2021. godine, SNSD-ov gradonačelnik Istočnog Sarajeva najavljuje prihvatanje inicijative Udruženja za zaštitu Srba u Federaciji BiH da na “dijelu Spomen-parka Vraca, koji teritorijalno pripada Srpskoj, podignu novi spomen-kompleks koji bi, svojim sadržajem, predstavljao autentično svjedočenje stradanja sarajevskih Srba, ne samo u periodu od 1941. do 1945. godine nego i u posljednjem građanskom ratu u BiH”. Predsjednik Udruženja Đorđe Radanović novinarima je potom objasnio da su spremni povući inicijativu ukoliko se u samom Sarajevu prihvati inicijativa ovog udruženja o vraćanju predratnih imena ulica, a u petak je dostavio i konačni spisak ulica da bi shvatili razloge zašto su “primorani da pokreću inicijativu da se izgradi i spomenik sarajevskim ulicama na Vracama”. Spisak obuhvata ukupno 152 ulice na teritoriji Sarajeva kojima su promijenjena imena “jer su imale srpski prefiks ili asocirale na srpski narod”, uz napomenu: “Ulica narodnog heroja Fuada Midžića sada je Ulica Mustafe Busuladžića”.
Još 2016. je Naša stranka u Skupštini Kantona Sarajevo ustala protiv odluke SDA da Osnovnu školu Dobroševići nazove imenom Mustafe Busuladžića. Peđa Kojović, tada zastupnik, danas predsjednik NS-a, zbog ukazivanja na pogubnost imenovanja bilo čega po prononsiranim fašistima iz Drugog svjetskog rata čak je i fizički napadnut, uz čitav niz optužbi od kojih je – kako je sam rekao – najteže podnio onu da je četnik. “Da se zovem Asim ili Rasim, mogao sam rat provesti u Münchenu, mogao sam ukrasti milion maraka iz budžeta i nikad niko ne bi dovodio u pitanje moj patriotizam. Ali, pošto se zovem Predrag, to se može”, kazao je Kojović u Skupštini KS-a pitajući kolege iz SDA za kakvu se to Bosnu i Hercegovinu bore? Salvama uvreda bili su izloženi i svi drugi koji su pokušali objasniti da je uvreda za Sarajevo davati ime bilo čemu po deklariranom fašisti, antisemiti, saradniku i promotoru ustaškog režima, što je Busuladžić nesumnjivo bio, a branitelji lika i nedjela fašiste Busuladžića su ga zarad rehabilitacije posthumno zakitili “nositeljem ideje panislamizma” iako je sam isticao najveće ciljeve: “Orijaška borba koju Njemačka sa svojim saveznicima vodi protiv boljševizma nije rat dvaju imperijalizama”, pisao je Mustafa Busuladžić 1943. uz objašnjenje: “Današnji sukob je prije svega borba dvaju svjetova, starog svijeta koji se pod udarcima podmlađenog pretvara u krhotine i novog svijeta koji se rađa, borba između ‘Kapitala’ i ‘Mein Kampfa’ (…)”, kako je zabilježio Tarik Haverić u svojoj “Kritici bosanskog uma” napominjući da Busuladžić nije, kada je ishod orijaške borbe postao evidentan, dok su savezničke trupe već napredovale kroz Normandiju, poticao svoje istovjernike da se uključe u borbu protiv Trećeg Reicha, već da masovno stupe u njegovu odbranu.
Naša stranka je svoj antifašistički angažman kapitalizirala brojem glasova u Sarajevu, no u Vladi šestorke je zaboravila i školu i Busuladžićevu ulicu. Njezin državni zastupnik Damir Arnaut, nekadašnji kadar Stranke za BiH, koji je u Parlament BiH ušao kao nositelj liste SBB-a, pravno je elegantno riješio problem: Inicijativom koja je usvojena u Zastupničkom domu PSBiH i koja će biti dostavljena svim nivoima vlasti, a kojom se pozivaju općine i gradovi širom BiH da zamijene nacističke i fašističke nazive ulica, škola i drugih javnih površina. Arnaut u inicijativi navodi sramotu cijele BiH zbog tabli s imenima “Mile Budaka, Draže Mihailovića, Osmana Rastodera, Rade Radića, Sulejmana Pačariza, Jure Francetića, Mustafe Busuladžića, Lorković-Vokića, Uroša Drenovića, Ive Zelenike Tovarnika, Dragiše Vasića, Avdage Hasića, Stevana Moljevića, Huseina Đoze, Đure Spuževića, Muhameda Pandže, Rafaela Bobana, Pavla Đurišića te mnogih drugih kolaboracionista”. SDP je u međuvremenu, u nekoliko solo akcija, valjda kad se sjete svog biračkog tijela, također zagovarao izmjene imena ulica i škola po svojim spiskovima. Sve su propale.
ŠAMAR CIVILIZACIJI
Njihov državni parlamentarac Denis Bećirović još 2016. je dobio podršku istog doma kao i Arnautović, o ukidanju naziva ulica u Mostaru nazvanih po zvaničnicima ustaškog režima. Mile Budak i Jure Francetić i dalje stanuju u Mostaru. Inicijative o ukidanju imena po prononsiranim zločincima iz posljednjeg rata niko i ne pokreće. Jer i nema šansu da za njih dobije podršku.
No, nema sumnje da će političari i udruženja ostati odani svojim ratovima inicijativama. Koje nikog ne obavezuju, ali o(p)staju kao sredstva ucjene. Jasno je Đorđu Radanoviću da Sarajevu baš i ne treba ulica cara Dušana, jednako kao što je i Sarajlijama jasno da je Ulica 10. brdske brigade zaista provokacija i vrijeđanje Srba, prije svega onih koji su branili ovaj grad tokom opsade. Kao što je baš svima jasno da su Busuladžić, Mladić i Francetić šamar civilizaciji. Kako god, od nečeg se krenuti mora: možda je rješenje komisija PSBiH koja će okupiti historičare sa zadatkom ispisivanja kriterija ko ne može dobiti ime ni ulice ni škole ni studentskog doma ni parka. Oslobođenje će otvoriti svoje stranice tekstovima koji će pomoći da se ustanovi ko su i ko nisu oni po kojima se danas zovu mjesta naših života i druženja. No, tek kada rad takve komisije postane zakonski amandman, on će postati obavezujući. A da bi komisija uopće bila uspostavljena s nadom da će nešto napraviti čega se pametan neće stidjeti, njezini članovi bi morali proći jednostavan ispit: da znaju šta je holokaust. Ne moraju prvi sastanak održati u Srebrenici.
Ko god vam ubuduće pomene evropske i zapadne vrijednost, pošaljite ga u tri materine. Kada vam počnu lagati o “jednakosti”, ponovite istu psovku.
Lažu vas, o, Sarajlije, Tuzlaci, Zeničani, Bišćani, Goraždani, Mostarci sa istočne obale Neretve, kada vam kažu da se zalažu za vaša prava. Ne vrijedi isto Mujo iz Travnika i Mijo iz Širokog Brijega. Ne vrijedi ni sarajevski Željko koliko vrijedi Ivan iz Gruda.
Lažu vas i ambasadori, i projektni borci za ljudska prava, i čitav OHR, i Vijeće Evrope, i Evropska unija, i OSCE i svi oni drugi koji kažu da su bošnjačka djeca iz Sarajeva vrijedna koliko i hrvatska djeca iz Širokog Brijega.
Lažu vam i sa pričom o borbi protiv korupcije, o ekonomiji. Lažu vam sve kad god se obrate na televiziji da vam, navodno, za vaše dobro pričaju.
BiH više ne znači Bosna i Hercegovina. BiH znači Banovina Hrvatska. Četrnaest Bošnjaka u Domu naroda Federacije danas nije moglo blokirati imenovanje Vlade Federacije. Ali četrnaest Hrvata će to moći za tri i po godine. Danas na snazi nije bio Ustav Federacije. Nema ga. Suspendovao ga Christian Schmidt na 24 sata. Tokom suspenzije Ustava četrnaest bošnjačkih ruku iz Doma naroda i potpis bošnjačkog potpredsjednika Federacije je proglašeno ništavnim. I sada, kada je postavljena Vlada Federacije BiH u skladu sa željama Zagreba i nosilaca zapadnih vrijednosti iz Ambasade SAD-a i OHR-a, vraćamo se na stare postavke. Da su danas važila “trajna” pravila koja je nametnuo Christian Schmidt, ne bi bila imenovana ova Vlada. Da su važila jučerašnja pravila iz Ustava FBiH, danas ne bi bila imenovana Vlada. Ali danas je dan bez pravila. Danas je dan bez Ustava. Danas je dan u kojem samo Muji i Hasi iz zagrebačkog vica nije jasno da manje vrijede od Mije.
Eto, nema više Fadila Novalića. Nema više ni Bakira Izetbegovića. Nema Osmice, nema Asima Sarajlića. I nije problem u tome što ih nema. Nekad ih, svakako, ne bi bilo. Nije problem ni to što od danas federalnom policijom upravlja osuđivani Ramo Isak zbog kojeg je Ambasada SAD-a uvodila sankcije bivšoj Vladi Zeničko-dobojskog kantona. Nije problem ni to što je Nermin Nikšić “novo” rješenje. Ni to što je Vojin Mijatović potpredsjednik Vlade. Ni Sanja Vlaisavljević nije problem, sve sa svojim ispadima o sarajevskim božićnim danima i konsocijacijom. Nije problem ni što je neki prosvjednik štocirao Kenana Uzunovića. Nije problem ni Elzina Pirić.
Problem je to što su nam “za naše dobro”, Michael Murphy i Christian Schmidt suspendovali Ustav na jedan dan. Problem je što su nam jučer nametnuli pravila koja će stupiti na snagu za godinu, a jučerašnja pravila stavili van snage na 24 sata, kako bi mogli imenovati Vladu koja će se boriti za “prava svih građana”. Čak i onih koje su obespravili na jedan dan. S tim da građani koji su obespravljeni na jedan dan nemaju pravo žalbe za dan u kojem su obespravljeni. Schmidt i Murphy za samo dva dana, 2. oktobra 2022. godine i 27. aprila 2023. godine, obespravili više ljudi u Bosni i Hercegovini nego i Novalić, i Nikšić, i Dodik, i Čović, i Izetbegović, i svi njihovi tajkuni zajedno. Jer nikad niko od navedenih nije suspendovao ustav.
Nije isto ljudima ukrasti imovinu i ukrasti im dostojanstvo. Schmidtovom jučerašnjom odlukom ukradeno je dostojanstvo svih Bošnjaka koji su mislili da za njih vrijede ista pravila kao i za Hrvate iz Hercegovine. Schmidtovom odlukom od 2. oktobra 2022. godine je oteto dostojanstvo svih Srba, Hrvata i ostalih koji žive u kantonima gdje je bila Armija RBiH.
I zato još jednom da ponovim – ko god vam od međunarodnih zvaničnika ubuduće pomene evropske i zapadne vrijednost, pošaljite ga u tri materine.
Ne, nisam ruski čovjek. O Rusima sam pisao prije pet-šest godina. I tada su me ismijavali oni što sada slove za američke ljude. Poput Elmedina Konakovića, Aljoše Čampare, Dragana Čovića ….
Ako kažem da je Izrael u Gazi za šest dana ubio 500 djece, jesam li terorista? Ako podijelim snimak Palestinca koji u rukama drži fetus izvađen iz utrobe njegove ubijene supruge, da li sam Hamas? Ako svako jutro pozovem doktora u bolnici u Gazi, upitam ga da li je živ i kažem mu da sam mislima uz njega, podržavam li terorizam?
Ako primijetim da na BBC-u Palestinci umiru, a Izraelce ubijaju, da li imam pravo više da vjerujem u novinarstvo? Nemam. Jer ono je već odavno mrtvo. Sada je samo službeno proglašeno mrtvim.
Ako Gaza nije geto, šta je onda? Ako je izraelsko raketiranje novinarske ekipe u Libanu za Bijelu kuću “incident” i dokaz da je novinarsko “zanimanje rizično”, da li su novinari koji ginu od bombi ispaljenih sa Zapada i iz Izraela manje vrijedni? Ako je ostavljanje Ukrajinaca bez plina i energije za Ursulu von der Leyen ratni zločin u režiji Vladimira Putina, a jeste, zašto za Ursulu von der Leyen, tu moćnu predsjednicu Evropske komisije, ostavljanje Gaze bez struje, vode, hrane, medicinskog materijala i Interneta, nije ratni zločin?
Ako osuđujem Hamasove zločine nad nevinim Izraelcima, a istovremeno govorim i o masakru u Gazi koji provodi izraelska vojska, da li izjednačavam krivicu ili govorim istinu?
Ako kažem da Zapad i “ugledni” mediji na Zapadu ne tretiraju isto ubijeno izraelsko dijete i ubijeno palestinsko dijete, da li sam išta slagao?
Ako primijetim da izraelska ambasadorica svoje sporne stavove potkrepljuje podmetnutim snimkom sa “izraelskom djecom u Hamasovom kavezu”, da li branim Hamas ili govorim istinu? Ako se danas istina uopće smije govoriti.
Nije hrabrost govoriti ono što svi govore. Hrabrost je reći ono što drugi ne smiju ili ne žele reći. A vide.
Ako je solidarisanje za Izraelom dokaz da niste terorista, onda se solidarišem sa Izraelom glede njihovog obračuna sa teroristima Hamasa koji su ubili stotine nevinih Izraelaca.
Ako je šutnja o izraelskim zločinima u Gazi nad palestinskim narodom i palestinskom djecom potvrda da niste terorista, onda ću pričati o zločinima Izraela, makar me optužili da štitim teroriste.
Ako me nastave uvjeravati da postoji međunarodna pravda i pravo, znat ću da me potcjenjuju.
Ako mi nastave pričati o profesionalizmu CNN-a, BBC-a i drugih “uglednih” medija, znat ću da me prave budalom.
Ako mi kažu da pravdu tražim na sudu, znat ću da sam slab.
Ako mi kažu da međunarodno pravo nije zasnovano na pravu preče kupnje za one koji imaju pare i oružje, znat ću da mi ne misle dobro.
Ko je danas siguran u svijetu? Onaj koji ima novac i onaj koji ima najbolje oružje. I onaj koji nema tamniju kožu. I onaj koji nije musliman.
Ovaj tekst nema nikakve šanse protiv mašinerije koja lomi svijet. Ali i ako tri čovjeka natjera da promijeni mišljenje – bolje je nego ništa.
Prijedor je mjesto Tomašice. Mjesto počinjenja zločina udruženog zločinačkog poduhvata najviših zvaničnika Republike Srpske. Mjesto logora. Mjesto u kojem je počinjen genocid, koji samo iz političkih razloga nije presuđen.
Nije u Prijedoru bilo nikakve Oluje. U Prijedoru su bili Omarska i Keraterm. Nije iz Prijedora bilo izbjeglica. Iz Prijedora su izlazili prognani. S tim da su neki prognanici s leđa upucani, pa gurnuti u ponore Korićanskih stijena.
To je bio Prijedor u prvoj polovici devedesetih. A danas je samo mjesto laži.
“Dobar dan, ja sam general Mladić”, predstavljao se u julu 1995. godine komandant Vojske Republike Srpske prestravljenim ženama, djeci i starcima i koji su u autobusima parkiranim u Žepi čekali deportaciju ka Tuzli.
Jedna beba ga nije mogla registrovati. No, ta beba će 28 godina kasnije raskrinkati sve laži i tadašnjeg i današnjeg političkog, vojnog i policijskog vrha Republike Srpske i Srbije.
Kada je Ratko Mladić utvrđivao činjenično stanje u autobusima, Nermina Mujkić je bila u naručju majke Sabine. Od njih dvije će, skoro tri decenije kasnije, režim koji veliča Ratka Mladića, napraviti žrtve Oluje, vojno-redarstvene akcije u Hrvatskoj.
To što se ne sjeća trenutka nastanka fotografije, ne znači da Nermina Mujkić ne zna ko je i šta je. I odakle je. Ne znači da ne zna da je njena majka Sabina protjerana iz Žepe. Ne znači da ne može prepoznati svoju majku.
Nermina Mujkić, beba protjerana iz Žepe, samo je jednom rečenicom nadjačala prijedorsku Oluju. I Aleksandra Vučića, i Milorada Dodika. I kompletnu tvornicu laži s obje strane Drine.
Nermina Mujkić, beba sa fotografije nastale 1995. godine u Žepi, potvrdila je za @IstragaB da su ona i njena majka Sabina na fotografiji koju su vlasti RS-a i Srbije koristile prilikom obilježavanja godišnjice Oluje. Foto1: Nermina Mujkić sa majkom Sabinom danas. Foto 2. Nermina… pic.twitter.com/VnyYT2ek0B
I više ništa nije trebala reći. Rekla je sve o sebi i o režimima u Beogradu i Banjoj Luci.
Ona se zove Nermina Mujkić. Njena majka je Sabina Mukić. Iz Žepe je. Protjerana je u julu 1995. godine. Nije Srpkinja. Bošnjakinja je. Nije iz Hrvatske, iz bosanskog je Podrinja. Nije žrtva hrvatskih zločina. Žrtva je srpskih zločina. Kao i hiljade drugih Bošnjaka iz Prijedora u kojem je obilježena godišnjica hrvatske Oluje.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
