Teško je u to povjerovati, ali na ovome svijetu postoji i Dobro. Nema ga mnogo, pojavi se rijetko, pa onda dugo pripovijedamo o njemu. Ali ga ima. Što rekli stari Crnogorci: Ima Boga, pa da je kolika je mačka.
Teško je povjerovati u Dobro dok gledaš kako oni koji sebe nazivaju progresivnima, humanima i demokratama podržavaju one koji ubijaju djecu. Teško je u Dobro vjerovati dok gledaš profesore humanističkih nauka koji pred televizijskim kamerama objašnjavaju zašto nije zločin hiljadama bombi raznijeti palestinski Univerzitet, dok njihova publika jednim okom gleda mudraca na ekranu, a drugim sa kime će sa Tindera izvršiti preljubu.
Mi to često pomislimo, ali nisu naše vrijeme i naš svijet najgori. Svijet je ogavan otkad postoji. Kontinuitet beščašća i gadluka u ljudskoj istoriji je netaknut i neprekinut.
Šekspir je umro prije 4 stotine i kusur godina. A o svijetu je napisao, recimo, i Sonet 66. Koji veli:
Sit svega toga vapim smrt smirenja,/ Kad gledam Vrijednost ko bokče rođenu,/ I Ništavnost u duhu uzvišenja,) I tvrdu Vjeru sramno pogaženu,/ I Čast predivnu sramotno izdanu,/ I Savršenost grubo osramoćenu,/ I djevičansku Krepost, krepost prokurvanu,/ I u krzmanju Snagu razdrobljenu,/ I Umjetnost od vlasti zauzdanu,/ I Ludost kako nadzire Umnika,/ I Istinitost Glupošću nazvanu/ I ropče Dobro gdje dvori Silnika,/ Sit svega toga, ostavio sve bih,/ Kad smrću ljubav napustio ne bih.
Isto k’o danas, a?
Ja sam vam, vidite, apokaliptičar. Vjerujem da će Dobro na kraju pobijediti: a kada pobijedi, svijet će – ovakav kakav znamo – biti ukinut. Svijeta – ovakvog kakav znamo – više neće biti. Dakle: kad svijeta ne bude, Dobro će pobijediti. Ako koncept apokalipse nije vrhunska ironija, ne znam šta jeste.
A šta do tad? Po mom skromnom sudu, u međuvremenu, vrijeme koje ćemo provesti u ovoj dolini suza nije zgorega provesti zajebavajući Moć, dakle Zlo.
Tim prije što su oni, svi oni, beskrajno smiješni. Sve na ovome svijetu je, osim što je odvratno, još i komično: naročito ljudi koji su umislili da su moćni i da o nečemu odlučuju. Gađenje i smijeh: to su prirodne reakcije na svijet.
Možete li, recimo, da vjerujete da se na nekom seoskom imanju u Bosni sastala grupa ljudi da dogovori nekakve zakone: dakle pravila koja će drugi ljudi morati da poštuju. I onda su, na seoskom imanju u Bosni, rekli i ovo – citiram: “Razmatran je izbor nove Centralne izborne komisije BiH. Potrebno je uvažiti iskustva izbora u susjednim zemljama (Srbija)”.
Vladar u Srbiji je upravo pokrao još jedne izbore, kao što je pokrao i sve što nije za Nebo vezano. Izbore je pokrao u saradnji sa jednim od kreatora novih pravila za izbore u Bosni: ovaj mu je autobusima ćerao grla za glasanje. Frajer iz Srbije je izbore pokrao tako brutalno da se čak i oni koji ga održavaju na vlasti (čitaj Zapad) ibrete i malo im je k’o neugodno zbog toga, pa gunđaju.
I onda se na seoskom imanju u Bosni okupi grupa ljudi koji se dogovore da izbore realizuju po uzoru na Srbiju. To je kao da se dogovoriš da ćeš od banke uzeti pare po uzoru na Dilindžera; da ćeš biti vjeran ženi kao Roko Sifredi; da ćeš braniti interese svoje države kao Dritan Abazović; da ćeš se kloniti pića i droge kao Džim Morison… Da skratim: ljudi su dogovorili izbornu pljačku po uzoru na Srbiju: da ima države, to je dovoljno da ih sve pohapsi.
Osim toga, saznajemo od glavnog baje, razgovarali su i o tome da glasanje ne bude pravo, nego obaveza. Da kažnjavaju ljude koji ne glasaju.
Hajde da se na tren maknemo iz Bosne. Hajdemo malo do Amerike. Zamislite da morate da glasate na tamošnjim predsjedničkim izborima. Da birate između dva kadnidata.
Jednog, koji je pružio finansijsku, vojnu, pravnu i svaku drugu pomoć genocidu u Gazi, u čemu ga nije omelo ni to što mu je medicinsko stanje takvo da, kako bi se eufemistički reklo, ima problema da slijedi prostorno-vremenski kontinuite: ne zna, dakle, ni gdje je, ni kad je ni zašto je. I drugog, koji je ljudima koji ga slijede i slušaju preporučio da kovid liječe tako što će piti varikinu. Čestiti čovjek ni pod prijetnjom strijeljanjem ne bi glasao ni za jednog od njih. Pritom, nas podučavaju kako je riječ o izborima u najdemokratskijoj državi svih vremena. Štatijaznam… Po meni, otići na hipodrom i kladiti se na bilo kojeg od konja sa istinskom demokratijom ima kudikamo više veze no što to ima – jer nema – glasanje za jednog od nabrojane dvojice.
Kao što vidimo, demokratija napreduje i u Bosni i Hercegovini. Demokratske strukture su odlučile da nas obavežu da glasamo. Demokratičnije od toga bilo bi samo to da nas obavežu i za koga ćemo glasati.
Čini se kako Bosna i Hercegovina, pod brižnim nadzorom Visokog predstavnika, pravi snažne korake u dostizanju demokratskih standarda logora.
Na izborima u logoru, naime, kako je to neko mudar primijetio, uprava je siguran pobjednik.
Ima nas još mnogo koji se sjećamo one situacije kada je Dragan Čović poslao Bakira Izetbegovića po burek. Bila je to jedna mučna scena. Lider HDZ-a je pozvao lidera SDA na pregovore. Mjesto sastanka je trebao biti jedan restoran u Orahovici kod Konjica. Izetbegović je požurio iz Sarajeva, naručio burek i čekao. Čović se nikada nije pojavio.
„Čović je propustio vrlo dobar burek kod Fikreta Prevljaka“, reći će tada poniženi Izetbegović, kojem će i nakon svega Čović ostati „pouzdan partner“.
Sedam godina kasnije, jedna druga delegacija zaputila se u Hercegovinu. Nisu napravili Izetbegovićevu grešku, pozivajući Čovića da se sretnu na pola puta. Oni su se drito zaputili Draganu Čoviću na noge. Lider HDZ-a BiH je sjeo za sto, a lideri trojke su se poredali iza njegovih leđa. Iz njihovih je pisalo – ustrajno.
Lider koji sjedi kao politički kapital ima četiri državna zastupnika. Lideri koji su mu čuvali leđa imaju deset ruku u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH. Plus člana Predsjedništva BiH. Sam Nermin Nikšić ima u državnom Parlamentu više zastupnika od Dragana Čovića, a u zbiru Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković imaju dva i po puta više zastupnika od predsjednika HDZ-a BiH.
Pa, opet, lider HDZ-a se sa svoja četiri zastupnika nametnuo kao neprikosnoveni i nezaobilazni lider za formiranje vlasti. Lider koji će birati između dva zaraćena bloka stranaka sa sjedištem u Sarajevu.
Čović će, govoreći na konferenciji za medije, reći da je njegov prevashodni partner lider SNSD-a Milorad Dodik. Ostali će se morati boriti za naklonost i delegate u Domu naroda FBiH.
Ako zbrojimo ruke u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, Milorad Dodik i Dragan Čović ukupno imaju dvanaest zastupnika i jednog člana Predsjedništva BiH. SDA sama ima devet. A u zbiru SDA, SDP, NiP, DF, NS i NES imaju dvadeset i četiri državna zastupnika. Plus dva člana Predsjedništva BiH. I sve ove partije sa sjedištem u Sarajevu se moraju nadmetati za naklonost Dragana Čovića i Milorada Dodika. To što imaju duplo više državnih zastupnika ne znači im ništa.
Da ne bude, zabune:nije problem to što je su lideri Trojke otišli u Mostar na noge Draganu Čoviću. Sporno je to, a radila je to i SDA, što lideri političkih partija igraju po notama iz zapadnog Mostara.
Trenutno se u kantonalnim skupštinama sa bošnjačkom većinom vodi grozničava bitka za bošnjačke delegate u Domu naroda FBiH. Zenica i Goražde su nam dokaz da se cjelokupna politika vodi isključivo za bošnjačkog delegata. Više uopće nije bitno ko će biti premijer u određenom kantonu. Liderima sarajevskih partija je sada bitniji Klub Bošnjaka. Dragan Čović je postavio ljestvicu – ko ima više delegata u Klubu Bošnjaka njegov je partner. Dva bloka sarajevskih stranaka su prihvatila izazov i krenula u bespoštednu borbu do posljednjeg bošnjačkog delegata. Za to vrijeme Dragan Čović u miru sjedi i iz prostorija HNS-a gleda nadmetanje.
Četiri državna zastupnika HDZ-a su, očito, veća i jača od dvadeset i četiri zastupnika stranaka iz Sarajeva.
Nekoliko puta sam u Oslobođenju detaljno objašnjavao kako nijedna partija nije nezaobilazna prilikom formiranja vlasti na nivou BiH. Može, dakle, bez svih. Ali Dragan Čović je uspio da se, sa svega četiri zastupnika, nametne kao nezaobilazan faktor u odnosu na sve druge partije koje same imaju prostu većinu u Predstavničkom domu PS BiH i Predsjedništvu BiH. I on određuje uslove.
Potpuno je svejedno koji će od dva zaraćena bloka pobijediti u utrci za većinu u bošnjačkom klubu naroda. Stvar je da oba bloka, ma koji pobijedio, u vlast ulazi pod uslovima koje će postaviti Dragan Čović.
Kada su u utorak Nermin Nikšić, Edin Forto i Elmedin Konaković otišli u Dom HDZ-a, mnogi su ih proglasili izdajnicima. Slične su konstatacije iznošene kada je SDA išla na pregovore sa HDZ-om BiH. Jer u Sarajevu se već počelo podrazumijevati da se svaki ulazak u vlast plaća Draganu Čoviću. On je, nešto, kao carinik raspoređen na granicama vlasti.
Sada se vratimo četiri godine unatrag. Željko Komšić i Šefik Džaferović su bili članovi Predsjedništva koji su u rukama držali ključ za formiranje Vijeća ministara. Mjesecima su odbijali imenovati mandatara. Dodik je na kraju pristao. Predsjedništvo BiH je usvojilo historijski Program reformi koji nas je podigao stepenicu više na putu prema NATO-u. Mogli su, da se ne varamo, Komšić i Džaferović uzeti još i više od ANP-a. Recimo, mogli su usloviti novi saziv Vijeća ministara BiH novim sazivom Vlade Federacije BiH. Ali nisu. I četiri godine smo imali Fadila Novalića u (piro)tehničkom mandatu.
Sada se situacija obrnula. Dragan Čović i Milorad Dodik su u vlasti. Političke partije iz Sarajeva su podijeljene na dva (nepomirljiva) bloka. Čović je stao na granicu vlasti i ispostavlja fakture.
„Ko da više, naš je partner“, ogolio je prije tačno deset godina političku strategiju SNSD-a i HDZ-a BiH tadašnji državni zastupnik Milorad Živković.
Za državu i narod je svejedno ko će dati više. Posljedice će biti iste. A moglo je drugačije. I još uvijek može. Borba za kantonalne vlade je poželjna. Ali borba za naklonost Dragana Čovića je pogubna. Za bilo koji blok.
Zamislite, recimo, na kraju ovog teksta da šest stranaka koje sebe nazivaju probosanskim izađe na megdan Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku sa svoja 24 zastupnika i dva člana Predsjedništva BiH. I da kažu – ko da više, naš je partner. A alternativa u RS-u postoji. Sa potrebnom entitetskom većinom. Bojim se da to samo i možemo zamišljati.
Bošnjaci su glasali za SDA, stranku koju je osnovao Alija Izetbegović. No, Bošnjaci su istovremeno glasali protiv sina osnivača SDA. Nisu Bošnjaci glasali protiv Bakira Izetbegovića zbog toga što je on sin osnivača predsjednika SDA. Jer da je tako, dinastija Izetbegovića bila bi slomljena prije dvanaest godina, kada je Bakir Izetbegović, kao autsajder, pobijedio Harisa Silajdžića i Fahrudina Radončića. Prekinuli bi građani vladavinu Izetbegovića i 2014. godine da im je smetala dinastija.
Problemi Bakira Izetbegovića počinju krajem 2015. kada njegova supruga Sebija Izetbegović izražava želju da postane direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Njeno imenovanje, čak i da je bilo potpuno u skladu sa zakonom, postalo je simbol nepotizma. U SDA, da budem jasan, nepotizma nikada nije nedostajalo. Ali imenovanjem Sebije Izetbegović nepotizam je postao simbol. I kada tome dodate bahatost gospođe Izetbegović, imate dobitnu kombinaciju za opoziciju.
U svojim je redovima SDA imala kukiće, kasumoviće, kambere, šete… Svi su oni na lokalnom nivou bili bahatiji od Sebije Izetbegović. Ali Sebiju Izetbegović gleda cijela država, a njih samo lokalne sredine. Da je 2018. godine Bakir Izetbegović bio kandidat za člana Predsjedništva BiH, siguran sam da bi izgubio od Denisa Bećirovića. Ali nije bio pa su građani sve naplatili 2020. otimajući SDA-u sve velike gradove i centre, uključujući i onaj Centar što je bitniji “od deset drugih općina”. Ni zlatni ljiljan Nedžad Ajnadžić nije imao šanse protiv frustracije Sebije Izetbegović. Dok su glasali, građanima Sarajeva je te godine svaki kandidat pod zastavom SDA bio – Sebija. Mnogo je onih koji će danas, nakon izbora Srđana Mandića, reći da je Ajnadžić bio bolji načelnik Centra. Ali SDA-ov kandidat te godine nije bio Nedžad Ajnadžić, već gospođa Izetbegović.
Ako uđem u Skupštinu, bit će to spektakl”, reći će na početku predizborne Sebija Izetbegović predstavljajući sebe kao SDA-ovog kandidata za Skupštinu Kantona Sarajevo.
I ušla je u Skupštinu. Ali njen suprug nije ušao u Predsjedništvo BiH. Zahvaljujući njenoj kandidaturi, opozicija je dobila temu. A kada je Sebija Izetbegović tema, nije potreban program.
Dok pišem ovaj tekst, prebrojano je 92 posto listića za Predsjedništvo BiH. Bakir Izetbegović je osvojio 190 hiljada glasova. Za Parlament Federacije BiH prebrojano je 10 posto manje listića. SDA je osvojila 190 hiljada glasova. To znači da je Bakir Izetbegović osvojio znatno manje glasova od stranke čiji je predsjednik. Što znači da je SDA popularnija od Izetbegovića. Evo, recimo, biračko mjesto Hrasnica 2B na Ilidži, kojom je suvereno vladala SDA i miljenik Izetbegovića Fikret Prevljak, zbog kojeg su izgubili Semira Efendića. Na tom je biračkom mjestu SDA-ova lista za Parlament Federacije BiH osvojila 88 glasova. Bakir Izetbegović je, kao kandidat za člana Predsjedništva BiH, osvojio 62 glasa. Istovremeno, kantonalna lista SDA na kojoj je bila Sebija Izetbegović je osvojila 65 glasova. Dakle, tamo gdje Bakir i Sebija Izetbegović nisu bili kandidati, SDA je osvojila trideset posto više glasova. Idemo dalje. Na općim izborima 2018. godine, kao SDA-ova kandidatkinja za Parlament Federacije BiH iz izborne jedinice 411 Sebija Izetbegović je, ne najavljujući “spektakl”, osvojila 13 hiljada ličnih glasova. Sada je, na listi za Skupštinu Kantona Sarajevo, osvojila blizu 11 hiljada gasova.
POLITIKA “LADY I DIA”
Da bi pad Sebije Izetbegović bio još slikovitiji, navest ću bitne detalje. Izborna jedinica 411 obuhvata općine Ilijaš, Vogošća, Centar, Stari Grad i Novo Sarajevo. Izborna jedinica za Skupštinu KS-a obuhvata navedenih pet općina plus Novi Grad, Ilidža, Hadžići i Trnovo. Dakle, na izborima 2018. Sebija Izetbegović je u pola kantona osvojila znatno više glasova nego sada na području cijelog Kantona Sarajevo. Ali ko mari za to. Onih desetak hiljada križića upisanih u kvadratiću pored njenog imena dovoljno je Sebiji Izetbegović da uđe u Skupštinu Kantona Sarajevo u kojoj će biti njeni “egohranitelji” Haris Zahiragić i Faruk Kapidžić, na društvenim mrežama poznatiji kao Dia. SDA-ova kantonalna politika “Lady i Dia” nadjačala je predsjednika SDA. Nije Bakira Izetbegovića porazio Denis Bećirović. Bakira Izetbegovića je porazila supruga Sebija Izetbegović. Njen spektakl njemu je donio debakl.
SDA je ubjedljivi pobjednik proteklih izbora. Istovremeno je predsjednik pobjedničke stranke najveći gubitnik. Građani su poslali poruku Bakiru Izetbegoviću. Za četiri godine bi mogli poslati poruku i njegovoj stranci. A do tada – spektakl.
U Tešnju, općini koju tokom prošlog rata nije mimoišla nijedna nevolja, od srpske agresije, izdaje HVO, višemjesečne blokade i odsječenosti od ostatka slobodnih teritorija, pa do zvjerstava mudžahedina, posebno mjesto i pijetet u memoriji njegovih građana zauzima tragedija ljekara Midhata Hadžikadunića, koji je ubijen 1993.godine u hiruškoj sali tešanjske bolnice naočigled kolega i pacijenata. Uglednog, omiljenog i autoritativnog hirurga ubio je Emir Ajanović, mladić iz Tešnja, sin doktora Ekrema Ajanovića, predratnog poslanika Stranke demokratske akcije u Skupštini Bosne i Hercegovine i poslijeratnog poslanika Stranke za Bosnu i i Hercegovinu.
Četrdesetogodišnji hirurg Midhat Hadžikadunić je na početku agresije i napada na Doboj gdje je živio i radio jedva izvukao živu glavu i pobjegao u Tešanj. Priključio se medicinarima u tamošnjoj bolnici i svojim profesionalnim i ljudskim kvalitetama brzo stekao ugled, poštovanje i simpatije pacijenata i najšireg građanstva. Tokom teških borbenih dejstava, kakva je bila bitka na Puntikovom brdu, Armije BiH i Vojske RS 1992. godine, doktor Hadžikadunić danima nije izlazio iz operacione sale spašavajući živote ranjenika. Jedan od njih bio je Krešimir Zubak, kasnije poznati političar i član Predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je, kao vojnik Armije BiH, teško ranjen i dovezen tešanjsku bolnicu gdje mu je sugrađanin iz Doboja dr. Hadžikadunić pravovremenom i uspješnom operacijom spasio život. Takvih primjera je bilo mnogo.
UBISTVO IZ ZAVISTI
Ugled, popularnost i zahvalnost građana Tešnja prema doktoru Hadžikaduniću rasli su sa svakom novom operacijom, izliječenim ranjenikom i medicinskom intervencijom. Zašto je onda ubijen? Upravo iz tog razloga. Mladi Emir Ajanović, patološki opsjednut značajem, ulogom i utjecajem svog oca Ekrema, do dolaska doktora Hadžikadunića najpoznatijeg tešanjskog liječnika, nije mogao podnijeti da neko “sa strane” zatamnjuje očevu slavu i ugrožava profesionalnu nedodirljivost “očevske figure”. U napadu sadističke ljubomore uvukao se u operacionu salu tešanjske bolnice i iz automatske puške izrešetao doktora Hadžikadunića dok je ovaj obavljao ko zna koju po redu hiruršku operaciju u ratnom Tešnju. Gubitak vrhunskog hirurga, osobito u smrtonosnom ratnom ambijentu je dodatno strašan i praktično nenadoknadiv.
Ubica Ajanović je, zbog, kako je ustanovljeno na suđenju, smanjene uračunljivosti tokom počinjenja zločina osuđen na relativno blagu kaznu, da bi ga nedugo kasnije Predsjendištvo BiH, ništa više uračunljivo, pomilovalo.
Podsjećanje na ovaj tragični događaj moglo bi biti u širem i nešto užem smislu vrlo poučno za razumijevanje sukoba i njegovih mogućih posljedica, između čelnika dviju sarajevskih bolnica, Sebije Izetbegović, šefice Univerzitetskog kliničkog centra u Sarajevu i Ismeta Gavrankapetanovića, direktora sarajevske Opće bolnice. U korijenu i ovoga konflikta koji tinja godinama, a posljednjih je mjeseci eskalirao u nepodnošljivi i društveno štetan rat (pogotovo kada se on vodi u surovoj i neizvjesnoj borbi protiv neuhvatljive pandemije koronavirusa koji mjesecima odnosi živote građana) , bez pravila i obzira, baš kao i onog koji je doveo do tragedije u Tešnju jesu iracionalne netrpeljivosti, sujete, profesionalni i obiteljski rivalitet, stranačko potkusurivanje i inadžijsko nadgornjavanje. I, naravno, konjukturni karijerizam.
Nemoguće, neodgovorno i pogrešno bi bilo izjednačiti odgovornost i nivelirati, ravnomjerno podijeliti krivicu aktera, jer bi to bilo težak prekršaj logike i falsificiranje činjenica, budući da se dr. Gavrankapetanović nije zamjerio nikome osim kolegici Izetbegović, a ona se zamjerila svakome, i Bogu i narodu.
Treba ipak primijetiti, da u ovom slučaju kod oboje aktera postoje simptomi istih socijalnih i socio-patoloških bolesti koje decenijama razjedaju ne samo sarajevsko zdravstvo, nego i bosanskohercegovačko društvo. Oboje su doktora reprezenti fenomena koji možemo nazvati crony zdravstvom, porodično-ortačko upravljanje ovim važnim i osjetljivim javnim dobrom, kao preslik šire političke i stranačke ekstenzije kakvu je iznjedrio mladomuslimanski etno-politički i klerikalno-uzurpatorski stranački milje iz kojeg oboje, sa različitih strana, doduše, dolaze. ( Odnosi se to i na bratsko rotiranje direktorskih fotelja u Općoj bolnici)
Na strani Ismeta Gavrankapetovića je nesumnjivo struka, sasvim sigurno i javnost/pacijenti , kao i medijsko navijanje, ali ni tu ne treba biti nekritičan i ne bi se smjelo pretjerivati u apsolutizaciji njegove pojave, koja graniči sa fetišiziranjem. Uostalom, i sam Gavrankapetanović je nedavno, nakon što je Izetbegovićkina svita dovela u pitanje njegovo “ratno herojstvo” sveo svoju ulogu u ratnoj hirurgiji na adekvatnu, činjenicama i istini primjerenu razinu : ni herojsku, kako to ističu njegovi medijski i politički protežeri, ali ni minornu, kakvom je žele “pojefitniti” njegovi oponenti . On je tokom rata na Ortopedskoj klinici KSUC-a bio asistent, važan i požrtvovan, u timu na čijem je čelu bio Faruk Kulenovič, šef Klinike, neprevaziđeni ortoped i pedagog, tih i nenametljiv, bez stranačke, političke, porodične i bilo kakve druge zaleđine, osim stručne i ikakvih ambicija izvan jedino relevantnih, zdravstveno- humanističkih.
DVOBOJ VJEČITIH LJEKARSKIH RIVALA
Treba biti pošten, lišen navijačkih strasti i preferencija, pa konstatrati da nije urušavanje, destrukcija, privatno-familijarno upravljanje, stranačko kadroviranje Univerzitetsko-kliničkim centrom počelo prije pet godina kada je na njegovo kormilo stranački i familijarno oktroirana Sebija Izetbegović. Nedopustive, kriminalne, neodgovorne stvari, partijsko, pa i “spozorirano” zapošljavanje, namješteni tenderi, nesolidinost u rukovođenju i trošenju stotina miliona maraka javnog novca, dešavale su se u kontinuitetu nekoliko decenija bez prekida. Stručno i financijsko torpediranje. KCUS-a je osobito bilo naglašeno i kapilarno rasprostranjeno u godinama kada se na njegovo čelu nalazio Dr. Faris Gavrankapetanović,a njegov brat Ismet bio na čelu Klinike za ortopediju. Lijepo je i precizno to dokumentirano u policijsko-financijskoj istrazi koja je rađena i završena prije nekoliko godina, čiji su detalji dostupni medijima i javnosti svjedočeći o pljački i kriminalu najšireg spektra. Kako je taj slučaj teške, dugogodišnje, bahate korupcije ostao još uvijek sudski neprocesuiran treba pitati tužitelje Tužiteljstva BiH koji su bili dužni materijalne dokaze pretočiti u optužnicu protiv odgovornih na KSUC-u.
Kontinuitet između porodice Gavrankapetanović (brat Faris je bio i direktor Zavoda za javno zdravstvo kantona i raspolagao a 350-400 miliona novca godišnje) i Izetbegović prekinut je poltičkim comebackom (Lagumdžijinog) SDP-a koji je instaliranjem Rusmira Mesihovića, izdanka amblematske komunističke (i medicinske) familije navodno želio cijelu stvar vratiti na fabričke postavke u sretna, preddemokratska, egalitarna vremena, kad je Bog hodao po zemlji, a struka, poštenje, marljivosti i vizija Kliničkim centrom. Ova prividna tranzicija vlasti nije zaustavila destruktivne trendove u UKCUS-u, niti je barem ublažila ijedan vlastodržački simptom svojstven prethodnom menadžmentu, ona je bila samo kozmetičke naravi, sve je ostalo isto, u nekim elementima (recimo kohabitiranje sa Esedom Radeljašem kao šefom Zavoda za javno zdravstvo) i gore. U tom periodu (2010-2015) počinjena je i ozbiljna, institucionalna prevara, kada je umjesto sarajevskog Kantona vlasništvo i političko pokroviteljstvo na KCUS-u preuzela Vlada Federacije BiH, u kojoj je Mesihović bio ministar zdravstva. Smisao te providne “zvrčke” nije bilo nikakvo reformiranje, racionaliziranje zdravstvenih usluga , nego sirovi lični i jaranski karijeristički poriv: procjena vrha stranke bila je da će na narednim izborima SDP BiH teško zadržati vlast u Kantonu, ali da su im veliki izgledi na federalnoj razini, pa će se ministar Mesihović moći mirno vratiti i Klinički centar, gdje mu je za to vrijeme direktorsku fotelju držao njegov prijatelj Damir Aganović. Mesihović se jeste vratio, ovoga puta kao kadar Demokratske fronte, ali je brzo zamijenjen Sebijom Izetegović, nakon što se Komšičeva stranka povukla iz federalne vlasti.
PORODIČNA I DRUGA STABLA
“O mojem moralu, najbolje govori moje siromaštvo”, govorio je filozof-utopist, što je formula ikompatibilna sa bezdušnim i surovim tržištem “besplatnog zdravstva”, ali previše se novca provuklo kroz članove familije Gavrankapetanović (pomenimo primjer majke dvojice doktora, koja je na kupovinu prethodno obezvrijeđenih nekretnina trošila stotine hiljada maraka čije porijeklo nije mogla dokazati ni filmskim trikovima).
Slučaj Sebije Izetbegović i njene političke, medicinske i društvene “eskalacije” u posljednjoj deceniji odavno je iskočio iz okvira racionalno objašnjivog fenomena. Njemu (njoj) je odavno rezervirano mjesto u literaturi koja se objašnjava razobručeni utjecaj porodične socio-patologije na život društvene zajednice. ( Najbolju knjigu iz te “oblasti”, “On, ona i mi”, analizirajući fenomen bračnog para Slobodana Miloševića i Mirjane Marković i njihov utjecaj na sunovrat Srbije, ali i Jugoslavije, svojedobno je napisao doajen srpskog novinarstva Slavoljub Đukić)
“Želim večeras posebno poselamiti jednu ženu među nama, čestitati joj na hrabrosti, upornosti i na uspjehu. Svaki dan je poselamim ujutro, kao muž. Danas je selamim i čestitam joj kao predsjednik Stranke demokratske akcije! I ona je kao Novalić izdržala sve diskvalifikacije uvrede. spinove, laži i uvela je red, rad i disciplinu na Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu. Čestitam ti Sebija i čestitam tvome timu kojeg većinom čine žene. Hrabre, odane, posvećene žene. Rastjerali ste lopove i lijenčine, vratili nagomilane dugove, vraćeno je poštovanje, human i profesionalan odnos prema pacijentu”. Ove je riječi i rečenice, bez mrvice stida i bez elementarne mjere i pristojnosti, prije koju godinu na skupu stranačkih istomišljenika izgovorio predsjednik Stranke demokratske akcije Bakir Izetbegović.
Ovakva vrsta prostačkog, kičastog familijariziranja u politici je nezabilježena i neponovljiva, međutim primjetna je tendencija da se politički sponzori i medijski pokrovitelji na sličan način tretiraju direktora Ismeta Gavrankapetanovića, svakodnevno objavljujući nezapamćene podvige Opće bolnice u kratkom vremenu otkako joj je on na čelu. Ne kažem da to nije tačno, već da zna biti neukusno. Sve to skupa, različitim intenzitetom, ali sličnom (politikantskom, a ne medicinskom) zamagljuje barem dvije važne činjenice: da nijednog od dvoje direktora nije birala struka, nego politika (ne možemo nikako dokazati da je Radončićeva politika društveno odgovornija i struci sklonija od Izetbegovićeve). Odnos Opće bolnice i KCUS-a i njihovih čelnika pretvoren je u “vječiti derbi”, poput okršaja “Želje” i “Sarajeva”, prate ga iste navijačke strasti i huliganski ispadi (samo što su “Horde zla” i “Manijaci” na terenu, a ne na tribinama!), a potpuno je skrajnuta činjenica da je posljednjeg augusta u Sarajevu od korone umro podjednak broj ljudi kao bilo kog ratnog augusta. Bespoštedni rivalitet nesklon kompromisu, optužbe, podmetanje, zahtjevi za smjenama čelnih ljudi sarajevskog zdravstva (koje čak nema svog ministra, jer je onaj jedan utekao) neće nijedno od njih koštati glave, kao nesretnog doktora Hadžikadunića u Tešnju, ali hoće, i već jeste, ljude čiji su životi (i glave) u njihovim rukama.
Mogli su, da su htjeli, baš onako kako su iz vlasti izbacili SDA Amerikanci izbaciti i HDZ i SNSD. Mogli su, ali nisu. Kada je birao između Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića, Michael Murphy je izabrao – Dodika. Kada je birao između Željka Komšića i Dragana Čovića, Michael Murphy je izabrao – Čovića. I sad po izboru američke publike gledamo Trojku u “gangbangu” sa Čovićem i Dodikom.
Morate priznati, rekli bi ono što umjesto sličica razmjenjuju kolumne sa Poskokom, da se Dragan Čović promijenio. I tek kad smo svi bili stjerani u ćošak i bili spremni da priznamo – Dragan Čović nam prizna da se nije promijenio.
“Ja mogu samo biti na nekoj bijeloj listi, jer je anđeoska, nikakvoj crnoj”, prkosno će poručiti američkom državnom sekretaru Antony Blinkenu i američkom ambasadoru Michalu Murphyu lider HDZ-a BiH Dragan Čović.
Moramo priznati, zasluženo. Jer svi oni koji su htjeli čitati mogli su pročitati Čovićev intervju u kojem kaže da ruski utjecaj na Balkanu mora biti veći. Svi oni koji su htjeli gledati mogli su vidjeti da su SNSD i HDZ od početka ove “gangbang” koalicije združeno glasovali. I svi oni koji su htjeli slušati mogli su čuti upozorenja kako Dragan Čović ne prestaje tražiti ustupke i kada dobije sve.
Za njega su Amerikanci i Christian Schmidt izmislili tri petine u Domu naroda FBiH. Zbog njega su suspendovali Ustav FBiH na jedan dan. Zbog njega su primorali Trojku da HDZ-u prepusti i Ceste i Autoceste. I zaštitu okoliša, i Elektroprijenos, i Ustavni sud BiH. Zbog njega su Ramo i ostali Isaci očišćeni, a Novalić i drugi – počišćeni.
I, šta smo, osim Zakona o vinu, dobili zauzvrat? Država i Federacija nemaju budžete. Oružane snage BiH nisu dobile američke helikoptere. Javni servisi su na izdisaju. Srba nema u Ustavnom sudu BiH. Republika Srpska slavi 9. januar. Elektroprivreda BiH propada. BH gas nema upravljačke strukture. Dodik ucjenjuje isporukom gasa, a južne plinske interkonekcije ni na vidiku.
Evo, čak i ako Dragan Čović završi na crnoj američkoj listi, šta će se promijeniti? Ništa. Jer Christian Schmidt je njegovoj stranci dao zlatne ustavne poluge koje mogu podići cijelu Federaciju.
Pisali smo na Istrazi, ali red je opet da ponovimo.
Vijeće ministara moglo je biti formirano bez SNSD-a i HDZ-a. U Predsjedništvu BiH su Željko Komšić i Denis Bećirović mogli preglasati Željku Cvijanović i imenovati mandatara iz, recimo, SDP-a. Zapad je procijenio da je bitnije da Cvijanovićeva i Bećirović preglasaju Komšića i da za mandatarku imenuju Čovićevu Borjanu Krišto. U Predstavničkom domu PSBiH bilo je dovoljno ruku za imenovanje Vijeća ministara bez Dodika i Čovića. No, Murrphy i Schmidt su izabrali drugačije.
Kao što su izabrali da suspenduju Ustav FBiH na jedan dan kako bi Čović postao suveren u Federacije. Ako je Schmidt mogao suspendovati Refika Lendu, mogao je suspendovati i Čovićevu Lidiju Bradaru. No, nije. Federacija je isporučena Čoviću koji danas blokira projekat južne interkonekcije. I potpuno je nebitno hoće li biti na crnoj listi ili ne. O Draganu Čoviću će i 2026. godine ovisiti formiranje Vlade FBiH. A najzaslužniji za to su Michael Murohy i Christain Schmidt.
Nakon što je ukaz predsjednika RS Milorada Dodika objavljen u Službenom glasniku entiteta, Tužilaštvo BiH formiralo je tim koji će u saradnji sa drugim institucijama raditi na ovom predmetu.
Ništa novo, ništa što je opipljivo, a nakon što je Ustavni sud BiH srušen u Republici srpskoj. Za maštovite neka probaju zamisliti šta bi se desilo da neko iz reda Bošnjaka se ponaša slično, ili ne daj Bože isto.
U najmanju ruku bio bi uhapšen u roku od dva sata!
– U Tužiteljstvu BiH, u navedenom predmetu, formiran je tim od tri tužitelja, koji zajedno sa SIPA-om, te drugim sigurnosnim i policijskim agencijama, poduzimaju zakonom predviđene aktivnosti o čijim rezultatima će javnost biti obaviještena – saopćio je portparol Tužilaštva BiH Boris Grubešić.
Dakle, treba da nas impresionira broj tužilaca koji rade na ovom slučaju, ali ranija iskustva. I to ona od 9. januara i ina druga naučila su nas da formiran predmet, posebno kada je riječ o Miloradu Dodiku, ne znači ništa osim novi spis u ladicama ustanove u kojoj odavno ne stanuje pravda.
Zabrinjavajuće je da uprkos odlukama visokog predstavnika Christiana Schmidta je novoizabrani vršilac dužnosti direktora Službenog glasnika RS Miloš Lukić potpisao odluke o objavljivanju ukaza Milorada Dodika vezanih za zakone koji praktično suspendiraju odluke visokog predstavnika i Ustavnog suda BiH na teritoriji ovog entiteta, a da su na slobodi još uvijek akteri rušenja ustavnog poretka u BiH.
I kada je danas ponovo potvrđena vijest da nema niti jedne optužnice za negiranje genocida, valjda podsjetiti da Kajganić zajedno s VSTV-om pokušava objasniti javnosti kako ne valja nametnuti zakon, jer nemaju sudske prakse, a ni proizvedene akcije zbog nanošenja boli žrtvama novim negiranjima!
I u takvim slučajevima Tužilaštvo je formiralo predmete, a do danas nema optužnice.
Tako da formirani predmet u slučaju objave ukaza u Službenom glasniku Rs-a znači još jedan slučaj koji ćemo godinama pratiti povremeno pitajući šta je s procesuiranjem, a odgovor će uslijediti kao i ranije ‘predmet je u radu’, a radi ga više tužioca, kao da je bitan broj a ne konačna odluka!
“Je li Mislav Bago u srodstvu sa Darinkom Bagom, veleposlanikom Hrvatske u Sarajevu?”, pitao me davno, jako davno, jedan redakcijski kolega. Nisam mu umio odgovoriti, pa sam odgovorio da ne vjerujem da Bago ima ikakvu, bližu ili dalju rodbinu i da osnovano sumnjam da je njegov tvorac najvjerovatnije Dr Baltazar: Bago je bio prototip hrvatskog novinarskog robota prve generacije. Nepogrešiv, brz, hladan i automatiziran do granica dehumaniziranosti, imun na vanjske i unutarnje pritiske, veliki hrvatski novinar koji će sutra biti pokopan u hladnu raku, bio je medijski fenomen nepoznat i nedostignut na ovim prostorima.
Matijanić, Masle, Bago
August/kolovoz nemilosrdno je osakatio hrvatsku novinarsku zajednicu koja je u petanestak dana ostala bez tri džinovske novinarske persone: Vladimira Matijanića, Antuna Maslui Mislava Bagu – ni mnogo veće države sa neuporedivo razvijenijom i razuđenijom medijskom scenom ne bi se lako oporavila od tako teških i traumatičnih gubitaka.
Vladimira Matijanića nisam poznavao osobno, čini mi se da se o njemu i nije trebalo i imalo znati ništa više od onoga kako se je samodefinirao i autoportretirao svojim tekstovima, od “Ferala” prije dvije i po decenije, pa do najnovijeg angažmana u “Indexu”: bio je proleter u novinarstvu, neumorni šljaker rudarsko-geološkog smjera.
Antun Masle je bio dužd hrvatskog novinarstva, otmjeni dubrovački gospar, kod kojeg je ispod, blago iritatne spoljnje nezainteresiranosti i mediteranske lijenosti kuljao vulkan novinarske znatiželje, posvećenosti i strasti.
Još od prvog našeg susreta u Sarajevu nekoliko godina nakon okončanja rata, Mislav Bago je ostavio dojam koji se ni za mrvicu nije promijenio svih kasnijih godina: smatrao je (i radio tako) da je u novinarstvu najvažnije novinarstvo. Pri tom, ne bilo kakvo novinarstvo nego ono koje ne smije biti samo a) lažljivo i b) dosadno!
Za razliku od hrvatskih novinara iz dominantno patriotsko-domoljubnog registra koji su se tokom i neposredno nakon rata spuštali do Bosne i Hercegovine uglavnom sa misijom dokazivanja njene nemogućnosti, Bagino je novinarstvo, precizno, čisto, odgovorno prema činjenicama bilo misija sama za sebe i po sebi.
Bilo šta da je radio, a radio je sve televizijske žanrove i formate, najprije na HRT-u, a kasnije na Novoj TV, od uličnih javljanja koja su, tobože, rezervirana za novinarske žutokljunce, do visokoparnih televizijskih predsjedničkih i srodnih debata, Mislav Bago je bio neoprikosnoven, jedan i jedinstven. Nije razlog tomu (samo)fanatična prilježnost, temeljita pripremljenost i nestvarna fokusiranost: iznad svega toga bila je njegova medijska osviještenost, poznavanje prirode televizijskog medija, koji je, kako nas je učio kanadski genije McLuhan, “poruka” koja ima svoja pravila, zakonitosti i procedure. Brzina, jasnoća, poštivanje mjere i granica pristojnosti, to je ukratko moderni televizijski standard kojeg je Mislav Bago ne samo slijedio, nego doveo do teško dostižnog savršenstva. On nije u svojim intervjuima prekidao, često i deklasirao svoje sugovornike, mahom iz svijeta politike, da bi demonstrirao svoju nadmoć i “zajebanost”, nego da bi održao ritam i dinamičnost, dakle gledljivost razgovora. Novinar nema obavezu da bude korektan prema političarima, moćnicima, autoritetima: samo je javnost njegova “ciljna grupa”.
Kako su se rastali Milanović i Lagumdžija
Sa Mislavom Bagom posljednji put sam se vidio prije tačno deset godina, nekako s proljeća 2012. godine. Pratio je posjetu Zorana Milanovića, tadašnjeg premijera Hrvatske, Sarajevu i bili smo dogovorili jutarnju kafu nakon prvog dana boravka hrvatske delegacije.
Nazvao me toga jutra da kaže da neće doći, da se sve iskompliciralo, pošlo po zlu i da se vraća sa ekipom u Zagreb. Mediji su prethodno izvijestili da je došlo do kvara na vezama, kuršlusa između Milanovića i tadašnjeg ministra vanjskih poslova BiH Zlatka Lagumdžije, koji su sve do tada, kako se činilo, bili bliski suradnici i drugovi socijaldemokrati. Lagumdžija je, a samim tim i njegov teklić Nermin Nikšić, tada premijer Federacije BiH, odbio otići na dogovorenu večeru sa Milanovićem. Razloge mi je narednog jutra otkrio sveznajući Mislav Bago, koji ih je (razloge) pratio iz neposredne blizine.
“Lagumdžija je od Zorana tražio da glavni intervju da Federalnoj televiziji i novinaru Bakiru Hadžiomeroviću. Milanović mu je odgovorio da je došao u državnu posjetu i da će dati intervju državnoj televiziji, BHT-u, a ne entitetskim javnim televizijskim servisima. Potom su kao notorni egomanijaci njih dvojica razmijenili poneku tešku riječ i sve je otišlo k vragu…”, prepričao je Bago pozadinu (ispostavit će se dalekosežnog i nepovratnog) raskola u to vrijeme najmoćnijih političara Hrvatske i BiH…
Rekao je Bago da ne može shvatiti da državni ministar lobira za entitetsku televiziju a protiv državnog javnog servisa. Zamolio me je da o tome ne pišem, neće ni on objavljivati na Novoj TV. On je ispoštovao svoj dio dogovora, ja ga u danu sahrane Mislava Bage jednostrano kršim. Svašta je potrebno imati da bi se bilo Mislav Bago: časti i čestitosti i držanje date riječi, prije svega.
Činjenice su, ponavljam svoju rečenicu objavljenu na ovom mjestu prije pola godine, prevaziđena stvar. Bitan je samo utisak stečen na osnovu poplave izjava svakojakih analitičara, eksperata, režisera, nevladinog sektora i neselektivnih medija kojima su MMA borci postali relevantni sagovornici o svim životnim pitanjima. Dramaturški nastup cijenjen je više od ozbiljne analize, snaga argumenta ne može dobaciti ni do pet lajkova, za razliku od fotografija na kojima pozirate s mačkom ili nad grobom omiljenog pjevača. Ukratko, populizam nas ubija.
Mačka na vrućem limenom KCUS-u
Sve manje je popularno biti na strani „najbolje Vlade“ na dunjaluku. Prijete im jajima, protestiraju pod prozorima, vrijeđaju ih na društvenim mrežama, a ruke od njih dižu čak i njihovi ideolozi i raznorazne turulje. Edin Forto više nije „in“. Nema ni ambasadora da im „pruže javnu podršku“, nestali su svakodnevni promotivni intervjui, u kantonalnom budžetu sve je manje novca, a u rubrikama oboljeli i umrli od korone sve je veći broj. Proziva ih SDA, upozorava ih, u pauzama druženja s mačkom, Sebija Izetbegović, a na društvenim mrežama kantonalni ministar zdravstva Haris Vranić više i nije takav ekspert. Ušutio se i doktor Ismet Gavrankapetanović, „izolovao“ se i Elmedin Konaković, Pisma podrške kantonalnoj Vladi piše „samo“ BH Blok, ali ne i „Četvorka“.
Ali hajmo realno, Edin Forto i njegova Vlada rade onoliko koliko mogu u ovom uslovima. Da li je to nedovoljno? Jeste. Samo, za nešto više od ovoga potrebne su korjenite reforme. Da se ne lažemo, u kriznim sitacijama ne pomažu nikakvi „registri imovine“, ne pomažu „transparentnije javne nabavke“, ne pomaže ni priča o korupciji. U ovakvim situacijama pomaže isključivo – centralizovana država. Nije Edin Forto kriv što su, recimo, ministri iz HDZ-a opstruirali postupke nabavki vakcina. Nije Forto kriv ni što je sve veći broj zaraženih u Kantonu Sarajevo i što se dvije zaraćene bolnice u Sarajevu prepucavaju tokom korone. Nije kriv ni što je usvojio mjere koje znače manji promet ljudi u gradu, ali i manje prihode svakako devastiranom ugostiteljstvu. Ako ga prozivate zbog sve većeg broja mrtvih i zaraženih u Kantonu Sarajevo, onda ga nemate pravo prozivati što se odlučio na „zatvaranje Kantona“. Nije defetizam, već zdravi razum – Edin Forto i njegova Vlada imaju izbor da nas naprave siromašnijima ili da nam omoguće što brže umiranje. Da, to je jedini izbor u siromašnim državama koje nemaju dovoljno novca da potpomognu privredu. To je jedini izbor u državama gdje državljanin susjedne države presuđene za učešće u UZP-u, privremeno raspoređen u Vijeće ministara, može blokirati nabavku vakcina. I ostati nekažnjen.
U kriznim situacijama, dakle, mora postojati čvrsta ruka. I mora postojati zajedništvo. Nisu Forto i Naša stranka krivi što su donijeli mjere, kakve-takve, kojim „zatvaraju Kanton Sarajevo“. Oni su krivi što su, zarad populizma i dva tri twitta Damira Arnauta, kao opozicija osporavali pravo vlastima da narede građanima da nose maske i uvedu policijske sate. Sada im je taj populizam došao na naplatu.
Za Dom naroda nespremni
SDA i Sebija Izetbegović istovremeno „likuju“ zbog „neuspjeha“ Fortine Vlade. Na mrtvima skupljaju političke poene i ruše imidž „najbolje Vlade na svijetu“. Ukratko, rade isto ono što je radila Četvorka kada je bila opozicija. Sjetit ćete se, vjerujem, kako je svaka smrt od koronavirusa u Sarajevu u martu i aprilu prošle godine bila afera svjetskih razmjera. U Sarajevu sada dnevno umire desetak ljudi. Treba li od toga praviti političku „aferu“? Ne. Kao što je nije trebalo praviti ni prošle godine. Koronavirus svuda odnosi živote. Sve države, osim Izraela, imaju problema sa nabavkama vakcina. A većina tih država koje imaju probleme nisu uređene kao BiH.
Kada napišete da je za ovu državu od vitalnog značaja vratiti delegata Hrvata iz Širokog Brijega u Zenicu, počnu vas ismijavati oni koji ne shvataju da je to šesta ruka u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH koja može presuditi ko će biti predsjednik Federacije, ko će biti premijer Federacije, ko će kontrolisati Zavod za javno zdravstvo FBiH i ko će biti osoba zadužena za nabavku, u ovom slučaju, vakcina. Ali zato kada pokrenete apelaciju „protiv maski“ postajete heroj nacije. Kada se uslikate s mačkom i maskom, dobijete hiljade lajkova. Populizam, dakle, ubija.
Gabriel Escobar, američki kolonijalni upravitelj za Zapadni Balkan, saopštio je kako ne vidi da bi Ustavni sud BiH mogao pronaći nešto sporno u odluci Christiana Schmidta na koju se tom sudu žalio Željko Komšić.
A šta bi sa onim “institucijama treba omogućiti nezavisan rad”, “bez političkih pritisaka”? Kada Eskobar javno diktira odluku ustavnog suda, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?
Šta da vam kažem… Moderni kolonijalizam, u poređenu sa onim klasičnim, ima bezbroj mana i niti jednu vrlinu. Jer nekada bi, kada bi te okupirali, nešto u okupiranoj zemlji morali napraviti: na primjer željeznicu, kao Englezi u Indiji, ili tramvaj, kao Austrijanci u Sarajevu. Onda, kad im imperija propadne, tebi barem nešto ostane. Danas, kada kolonizatori nisu države, nego države-kompanije: ni to. Danas otvore staklenu kancelariju, zaposle 10 slabo plaćenih primjeraka lokalnog stanovništva i samo muzu pare iz države koju su stavili pod kontrolu. Umjesto infrastrukture, danas ti daruju “sistem vrijednosti”, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu.
Nego, drugo me zanima… Kako smo mi, odrasli u zemlji-osnivačici Pokreta nesvrstanih, odgajanih na mitologiji antiimperijalne, oslobodilačke borbe naših predaka, stigli do toga da nam je normalno da nam predstavnici imperije javno postavljaju i smjenjuju vlast, određuju ustavno uređenje, definišu ono što je društveno (ne)prihvatljivo – ukratko, šteluju svaki segment takozvanog društveno-političkog života?
U najkraćem, ovako, mada je ovo kasna pamet: ko se nije bunio kada je Imperija na vlast u RS-u dovodila Dodika, nema se pravo buniti ni kada sad na vlast u Federaciji i BiH dovodi “Trojku”. Kada ih u kuću pustiš jednom, nikada ih više išćerati.
A u kuću ti uđu onda kada prihvatiš srednjičarsku ideologiju. Srednjičarstvo – šta je to? Jasno je: imate ljevičare, desničare i srednjičare. Dozvolite da, što bi rekao Bojan Tončić, “u nedostatku boljih izvora citiram sebe”… Ovako sam srednjicu objasnio u imaginarnom dodatku Bierceova “Đavoljeg rječnika” koji sam dopisao:
SREDNJIČAR, im. Zagovornik ideje da je istina uvijek u sredini, baš kao i mudrost. Ako jedna strana tvrdi kako je zemlja okrugla a druga da je ravna ploča, mudar čovjek će znati da je nužno primijeniti inkluzivni pristup, koji će uključiti oba viđenja, tako da se niko ne osjeti gubitnikom, još manje glupakom. U politici ta ideja svoj izraz nalazi u takozvanim partijama centra, posvećenih takozvanom dijalogu i takozvanom kompromisu između takozvanih ekstrema. Ako jedna strana ima ekstremnu namjeru da spali grad i pobije njegovo stanovništvo, dok se druga strana ekstremistički drži odluke da to ne dopusti, razumna mjera kompromisa je da bude spaljeno pola grada i pobijeno pola njegovih stanovnika, a grad bude podijeljen između njegovih branitelja i osvajača. U prošla vremena, kada je politička kultura bila na znatno nižem nivou, zastupnik te ideje bio bi obješen na glavnom gradskom trgu. Danas takav ima titulu Međunarodnog posrednika ili premijera inkluzivne vlade.
UMJERENOST, im. Neumjereno hvaljena osobina, eufemizam. Na primjer: umjereno hrabar, umjereno inteligentan, umjereno korumpiran… Terry Eagleton navodi primjer engleskog profesora koji je tokom razgovora sa vođstvom slavnog univerziteta na kojem se naumio zaposliti upitan – ne misli li da su njegovi stavovi ponešto ekstremni. Odgovorio je: “Jesu, ali ja ih se umjereno držim”.
OK, jasno vam je šta hoću reći. Tamo gdje je sukob, pojavite se kao posrednik između zavađenih strana. Ne zanimaju vas stvari poput pravde i istine. U srednjičarskoj ideologiji, vrhunska vrijednost je kompromis. Problem je očit: u engleskom jeziku, recimo, “compromise” znači kompromis; ali i “kompromitovati”. Čitava srednjičarska ideologija počiva na korupciji vlastitih stavova i ideja – njih morate korumpirati, od njih morate odustati ili ih iskvariti, da biste postigli “kompromis”. Istovremeno, ta vas ideologija poziva na permanentnu, “beskompromisnu” antikorupcijsku borbu. Šta da vam kažem: imperij je uvijek ciničan.
Iz srednjičarske perspektive, insisitiranje na pravdi i istini je stvar ekstremističkih ideologija. Kada namećete srednjičarsku ideologiju, vaši partneri su jednako ljudi koji nemaju stav, oni kojima platite da zauzmu vaš stav, kao i oni koji se svoga stava “umjereno drže”.
Evo vam divan primjer srednjičarske “mudrosti”. Svaki nacionalizam je jednako loš. A je li, sreće ti?
Od idiotizma te teze veći je jedino njen moralni idiotizam. Jednako su loši bili, recimo, alžirski i francuski nacionalizam tokom alžirske borbe protiv francuskog kolonijalnog ugnjetavanja?
Ljevičari su nekada znali da je nacionalizam sastavni, nužni dio oslobodilačkih, antikolonijalnih pokreta. Kada napadnete neku zemlju, kod njenih stanovnika ćete izazvati nacionalističku reakciju. Hoćete mi reći da je francuski Pokret otpora bio anacionalan/nadnacionalan? Da su anacionalni bili talijanski partizani? Da su, napokon, Titovi partizani bili sterilisani od nacionalizma?
Kako da ne… U “Revoluciji koja teče” Svetozar Vukmanović-Tempo piše o predratnim skupovima koje je, kao mladi komunista, organizovao po Crmnici, u Crnoj Gori. Pa se prisjeća kako je publika mlako reagovala na njegove marksističke tirade o klasnoj borbi. Ljudi su se zapalili tek kada je počeo govoriti o nepravdi i srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine. Tada je, piše Tempo, shvatio da komunistički ustanak neće ići bez jakog nacionalnog naboja.
Ali šta zna Tempo – on je samo izveo jednu uspješnu revoluciju.
Da vam to formulišem ovako… Jeste li ikada čuli za nekoga ko je bio spreman da ostavi ženu i djecu, uzme pušku i ode u goru, da bi se sljedeće četiri godine, gladan, promrzao i bolestan borio za “inkluzivni pristup”, “održivi razvoj”, “antikorupcijske inicijative”, “sigurni prostor”, “politički korektni govor”i “zelene politike”?
Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.
On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju
Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.
Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.
Pismo ruskog ambasadora
Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
