Kolumne

Konakovićev i Nikšićev “pad s Lipe”: Tražili ste reformisanog Dodika, eto vam ga!

Ako vas neko upita gdje je sada ministar vanjskih poslova BiH, recite mu – eno ga na Lipi kod Bihaća, glumi ministra unutrašnjih poslova. I kaže da od silnog posla (čitaj: FB obračuna sa novinarima) nema vremena da stalno odgovara na secesionističke izjave Milorada Dodika.

A ako vas upitaju gdje je lider SDP-a, kažite mu – eno ga, na čekanju, piše FB statuse posvećene onom starom Miloradu Dodiku.

Ako kojim slučajem neko upita i za Michaela Murphya, recite mu – ambasador trenutno na Twitteru izražava zabrinutost zbog ponašanja predsjednika SNSD-a, stranke koja je prije samo dva mjeseca postala stup reformi koje su nam obećali čim izbace SDA i DF iz vlasti.

Za petnaest dana će se navršiti tri mjeseca otkako nas je obasjalo svjetlo promjena na državnom nivou. Za ta dva i po mjeseca operacije OSA-e su predate Risti Zariću. Dodikovom. Za tih 75 dana Služba za poslove sa strancima je predata SNSD-u. I sve ono što Dodik proteklih osam i više godina nije kontrolisao u sigurnosnom sektoru. Nije usvojena ni Strategija za borbu protiv korupcije. Nema saglasnosti za vježbe Oružanih snaga BiH. A integracije s NATO-om su postale “saradnja”.

Tri mjeseca su prošla otkako smo na Istrazi objavili da su Milorad Dodik i Dragan Čović usaglasili privremeno “primirivanje” sa Igorom Kalabuhovim sve dok u potpunosti ne preuzmu sigurnosni sektor. I, evo. Dodik je preuzeo ono što nije kontrolisao, pa je sada, opet, mogao postati “novi Dodik”, a ne onaj stati kakvim ga pamti Nermin Nikšić.

U nedostatku poluga u sigurnosnom sektoru koje je predao Dodiku, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je preuzeo ulogu ministra unutrašnjih poslova, pa posjećuje migrantske kampove i zatvore što ih na Lipi kod Bihaća gradi EU. I još govori o “povećanom broju migranata, koji se iz Hrvatske vraćaju u BiH”.

“Oni se vraćaju u readmisiji, na osnovu sporazuma između zemalja, Hrvatska je vratila u jako kratkom periodu više od 500 migranata, što prije nije bio slučaj, pa smo analizirali i taj segment”, izjavio je za Avaz njihov stalni dopisnik Elmedin Konaković.

“Prije nije bio slučaj”. Upravo to je rekao Elmedin Konaković, reformator. I upravo u tome i jeste ključ svega.

Dok sigurnosni sektor u potpunosti nije bio prepušten Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću, Hrvatska je u Bosnu i Hercegovinu ubacivala migrante – ilegalno. Sada to radi legalno. Recimo, prema zvaničnim podacima Službe za poslove sa strancima, tokom cijele 2020. godine Hrvatska je u BiH putem readmisije prebacila 208 osoba. Otkako je u martu sigurnosni sektor BiH prebačen u nadležnost Dodika i Čovića, Hrvatska je putem readmisije u BiH prebacila 500 migranata. Što je više nego tokom cijele 2020. godine. I samo malo manje nego tokom cijele 2019. godine (ukupno 783).

Ovo bi, recimo, moglo biti jedno od otvorenih pitanja o kojima bi Elmedin Konaković mogao porazgovarati sa svojim dragim kolegom iz Hrvatske Gordanom Grlićem-Radmanom, u trenucima dok se odmaraju od razgovora o izbornom zakonodavstvu.

Nermin Nikšić bi, istodobno, dok je na čekanju, mogao svratiti do one Dodikove destilerije, pa da mu “stari prijatelj”, dok mu je još u zagrljaju, na uho prošaputa riječi zahvale za četvrtog delegata zbog kojeg su danas SNSD i HDZ konstanta, a svi drugi – samo u prolazu.

Cenzor, ministar i glumac naturščik: Dino K. Vučić(ević)

Ima neka serija Sex i selo, nisam je gledao, ali sam vidio neke isječke na Youtube, u kojoj potpuno nezapaženu ulogu igra Elmedin Konaković. Tada mlađahni SDA-ov političar, koji je dane provodio u političkom krilu Sebije Izetbegović, a noći za šankovima Amira Pašića Faće, odigrao je ulogu izvjesnog žigola u nečemu što je trebalo nasmijavati široke narodne mase. Ali Konaković naturščik nije uspio nikoga nasmijati, pa je njegova glumačka karijera brzo propala. Prije glume se okušao u košarci. Čak je, kažu, i američki državni sekretar Antony Blinken čuo da je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine bio košarkaš. Ali do Blinkena, nažalost, nije doprla ona čuvena rečenica Senada Avdića  kojom je opisao Elmedina Konakovića kao košarkaša koji je tokom karijere uspio prikupiti više ličnih grešaka, nego poena.

Bavio se Konaković i biznisom, pa je taj posao završio tako što je svoje dugove preknjižio na svoje drugove, a sarajevska Zetra još pokušava naplatiti dugove od firme koju je suosnovao Elmedin Konaković. Još uvijek se ne zna ni gdje su one TV plazme nestale iz Zetre, zbog kojih su SDP-ovci, dok još nisu bili predali stranku NiP-u, izdali saopćenje kojim su pozvali Konakovića da “vrati televizore”.

Kad mu je propao privatni biznis, Konaković se posvetio onom društvenom, gurajući evropskog košarkaškog prvaka u provaliju iz koje će se teško izvući. Onda se posvetio politici. Sebija Izetbegović će ga, kao svoga pješaka, postaviti na poziciju premijera Kantona Sarajevo. On će uzvratiti podrškom Sebiji Izetbegović u borbi za poziciju direktora  Kliničkog centra u Sarajevu. Onda će mu se omaći, pa će dati državne pare Nedžadu Brankoviću i drugim SDA-ovim biznismenima. Bila je to, hvalit će se, najtransparentnija vlada u državi.

Poslije će vlastitu biografiju ostaviti iza sebe, a sa sobom ponijeti riječ transparentnost. I sada – tamo gdje je Elmedin Konaković – tu je i transparentnost na kojoj insistiraju sve zapadne diplomate koje su kolektivno oboljele od amnezije i zaboravile da su današnji reformatori proteklih dvadesetak godina bili okosnica “netransparentnog doba”. Elmedin Konaković će, tako, postati “prvi u Bošnjaka”, a svi oni koji vide i sjećaju se bit će proglašeni “botovima” i “plaćenicima”.

Otkako mu je Johann Sattler svojim saopćenjem dao zeleno svjetlo da se može obračunavati sa novinarima, Elmedin Konaković je proširio listu za odstrel. Počelo je sa mnom, ali je sada lista proširena kolegom Senjom Mahinićem sa Klixa i kolegama sa, kako Konaković reče, “crnolistaškog medija”, misleći na Novinsku agenciju Patria.

Na stranu to što je on u koaliciji sa crnolistašima – Miloradom Dodikom, Milanom Tegeltijom, Mirsadom Kukićem, Marinkom Čavarom, Željkom Cvijanović … Na stranu i to što je i ministar vanjskih poslova naturščik. Na stranu što ne razlikuje satiru od zbilje. Suština je sada u činjenici da Elmedin Konaković želi postati novi Aleksandar Vučić. Koji dramatičnim pauzama u TV emisijama od sebe pravi žrtvu čak i onda kada novinari objave – njegovu izjavu. Jer, novinari, upozorit će Delegacija EU, od sada moraju biti profesionalni do te mjere da pitaju Elmedina Konakovića, kao drugu stranu,  za komentar izjave Elmedina Konakovića, kao prve strane. A kada jedna  te ista osoba ima dvije strane, to se u medicini zove – podvojena ličnost.

Ohrabren podrškom Zapada, istočnih komšija i zapadnih susjeda, Elmedin Konaković je krenuo u obračun sa novinarima. To što je na njegovom spisku sada pet-šest novinara, ne znači da one novinare koji danas šute o Konakovićevim obračunima s kolegama neće zadesiti ista sudbina. Ali tada će već biti kasno. Tada će i oni i dio javnosti i medija koji ushićeno kliču novom bošnjačkom lideru u svom dvorištu imati Aleksandra Vučića II. Koji će, istodobno, preuzeti i ulogu Dragana J. Vućićevića obračunavajući se na televizijama sa svima onima koji su se usudili Elmedina Konakovića pomenuti u negativnom kontekstu.

U životu je bio glumac. Propao je. Bio je košarkaš. Ne baš uspješan. Bio je kandidat za načelnika. Propali. Bio je biznismen. Neuspješan. Bio je sportski radnik. Katastrofalan. Samo je uspio kao manipulator.

Emir Habul o Vlastimiru Mijoviću: Čovjek sa stavom… I velikom toplinom

S proljeća 1979. godine u redakciju Dana, koja se tada nalazila u Titovoj ulici preko puta Olomana, Vlatka Krsmanović (vodila novinarsku praksu na Odsjeku žurnalistike) svratila je na kafu, a zapravo došla je s prijedlogom da u listu angažiramo njenog studenta Vlastimira Mijovića, koji je tada bio pri kraju četvrte godine. Rekla je kako se u toj generaciji izdvajaju dvojica studenata – jedan je bio Đogo, koga je već “begenisalo” Radio Sarajevo, a drugi je bio Mijović, koji je više sklon novinama. (Đogo i Mijović, duboko generacijski i prijateljski povezani, politički su se potpuno razišli 1992. Odličan siže za priču o dva predratna druga, na različitim stranama istorije).

Lak na peru

”Mijović će biti veliki novinar”, bila je prognoza ove profesorice koja se, eto, ostvarila.

Potencijalni saradnici uglavnom su dolazili skrušeni i ponizni. Mijović je bio sušta suprotnost: pun samopouzdanja, energije, znanja, sa simpatičnim odsustvom skromnosti, odmah je licitirao nekoliko prijedloga za tekstove. Tako je počeo njegov rad u Našim danima, gdje se brzo izdvojio u cijeloj ekipi. Mojim odlaskom u JNA početkom 1982. godine postao je glavni urednik.

Mijović je bio lak na peru. Pisao je brzo, jednostavno i sa stavom. Sistem je bio čvrst, ali u godinama poslije Titove smrti osjetljiv na kritike sa istaknutom parolom o “jedinstvu” prema utvrđenoj politici i naglašenom potrebom borbe protiv raznih neprijatelja. Iza ovih ciljeva skrivala se odbrana kadrova i njihovih privilegija i nespremnost da se društvo reformira.

Kod mladih novinara javljao se neki borbeni polet s naglašenim idealima za pravdu i željom da se mijenja društvo. Nije to bio program, već raspoloženje, a dometi neke vrste kontroliranog bunta zavisili su od spremnosti pojedinaca da se izlože političkom i egzistencijalnom riziku. To je vrijeme u kojem se otvorila afera Miljuš zbog plagiranja magistarskog rada čiji je mentor bio šef Partije Hamdija Pozderac, ali o tome sarajevski mediji nisu pisali. Osim Naših dana, u kojim se pojavio kraći tekst naslovljen “Koliko je strana prepisao Brana”. Bilo je to proljeće 1982.

Kasnije mi je Vlasta pričao kako je bio pozvan u CK kod funkcionera zaduženog za medije na ribanje i kako nije htio odstupiti ni za dlaku. Suština Vlastine odbrane je bila da se Partija zalaže za istinu, poziva “sredstva informisanja” da razotkrivaju nepravilnosti itd. te da on kao glavni urednik provodi tu politiku. Pitam Vlastu, kada sam dolazio na prvo odsustvo, kako se završilo to ribanje? “Živko (Babić, op. a) i ja nastavali smo diskusiju u Klubu delegata. Do fajronta.” U to vrijeme to je bio popularan i jeftin restoran poluotvorenog tipa. Ova epizoda pokazuje Vlastin karakter, ali i neke razlike unutar partijskog vrha na društvene devijacije tog vremena koje su omogućavale hrabrim i pametnim da iznose i brane svoje stavove.

U svojoj novinarskoj karijeri Mijović je imao više zanimljivih i rizičnih epizoda. Posebnu pažnju zaslužuju tekstovi iz Vlastinog beogradskog perioda (bio je glavni urednik Mladosti, lista omladine Jugoslavije), te novinskog opusa do odlaska za dopisnika Oslobođenja u Moskvu.

Ako neki tekst možemo izdvojiti kao “životno djelo”, onda je to otkrivanje afere upada pripadnika DB-a Srbije na prostor Srebrenica/Bratunac. Na djelu je bio projekat stvaranja srpskih paramilicija i rovarenja kojim su stvarane pretpostavke za nacionalne sukobe. Bilo je očigledno i tada i sada da je to bio preludij za agresiju. Vlastin tekst, koji je objavio zagrebački Danas, odjeknuo je širom Jugoslavije kao bomba, ogolio je namjere Miloševićevog režima prema Bosni i Hercegovini i otvorio oči i najvećim skepticima spram Miloševićevih namjera. Podloga za tekst bila je informacija savezne tajne policije (ne sjećam se više da li vojne ili civilne) o aktivnostima srbijanskih agenata. Informacija je distribuirana na mali broj adresa saveznih funkcionera i nosila je oznaku “državna tajna”. Javni tužilac Srbije izdao je nalog za Vlastino hapšenje (odavanje državne tajne), što bi vodilo daljem krivičnom gonjenju, ali je on bio svjestan da je dirnuo u osinjak i na vrijeme se sklonio u Sarajevo. Time je njegova beogradska epizoda praktično bila završena.

Nije kalkulisao ni kada je na stranicama Oslobođenja napao DB Bosne i Hercegovine i ministra Zgonjanina zbog maltretiranja studenata Fakulteta političkih nauka koji su simpatizirali aktivnosti studenata iz Ljubljane koji su promovirali neke liberalne ideje.

Vlasta će ostati zapamćen kao rijedak novinar kojem je odmah bilo jasno šta Milošević namjerava, koje su pogubne posljedice te politike za BiH i samu Jugoslaviju. Moram reći da smo mjesecima nakon uspona Miloševića u jesen 1987. bili zbunjeni – i bh. politika i mi novinari. Taj njegov angažman – od pojave Miloševića do odlaska u Moskvu – zaslužuje posebnu obradu koja bi koristila i studentima i široj javnosti za razumijevanje političkih procesa koji su doveli do raspada Jugoslavije i ratova devedesetih.

Nije se plašio ni kalkulisao

Negdje oko Nove godine 1991/92. Vlasta je nekim poslom došao iz Moskve. Uz kafu u restoranu Oslobođenja zabrinuto sam govorio o mogućnostima rata, a Vlasta kao da gleda u kristalnu kuglu s ubjeđenjem svjedoka kaže: “Šta god da bude, i Milošević i kriminalci koje angažuje visiće kad-tad na Terazijama.”

Cijeli život je posvetio novinarstvu. Govorio je da se opredijelio za novinarstvo jer je radoznao čovjek i što će taj posao najbolje raditi. I to je bila živa istina.

Međutim, nije samo novinarstvo ono što je Mijovića učinilo prepoznatljivim. Njegova “dodatna vrijednost” sadržana je u činjenici da se izdvajao kao ličnost: bio je spreman na dijalog, bio je drčan i čvrst u odbrani svojih stavova, nije se plašio niti kalkulisao. Često je znao raditi i na vlastitu štetu. Nakon povratka iz Rusije i Ljubljane krajem devedesetih, u Oslobođenju je dao otkaz, a nije morao. Negdje iza 2002. bio je pomoćnik generalnog direktora FTV-a. “Nisam ja za rukovanje”, bio je njegov odgovor na moj upit zašto odlazi. Vlasta je bio politički Bosanac. Da se nacionalno izjašnjavao, mogao je napraviti ozbiljnu političku karijeru. “Niti hoću, niti mogu mijenjati nacionalnu pripadnost.” Zbog svog moralnog stava ulazio je u periode bez zaposlenja i sigurne plate i sve je to dostojanstveno podnosio. Bio je čovjek sa stavom. I velikom toplinom.

(Autor Emir Habul je bio glavni urednik Naših dana 1978-1982, te novinar i urednik u Oslobođenju do 2002. godine)

Istraga je konačno u toku

Kako se ono kaže – nije majka karala Muju što se kockao, nego što se vadio. Milorad Dodik, lider SNSD-a, o kockanju je više zaboravio nego što je Ismet Ćelo Bajramović, za postratnog života najbolji drug svih sarajevskih krupijea, uspio naučiti. S tom razlikom što je Ćelo obilato koristio mišiće pred poker-aparatima, a Dodik na ruskom ruletu troši živce svima, od svojih birača preko srbijanskih krugova vlasti do kompletne međunarodne zajednice. I jednako podiže uloge. Oduvijek neskriveno zainteresiran za pravosuđe, držeći se pravila da neprijatelja najbolje zagrljajem onesposobiš, nije se mnogo bunio kada je u javnosti postalo opipljivo jasno da je dio ciljeva koalicije HDZ-SNSD ovladavanje vrhom pravosuđa u Bosni i Hercegovini, na čemu se posljednjih godina zaista temeljito radilo. Joystick s likom Milana Tegeltije čvrsto je upravljao većinom u Visokom sudskom i tužiteljskom vijeću, a s obzirom da je iz partijske pozadine Dragana Čovića isplivala rođaka Mije Krešića kao nova nada državnog Tužiteljstva, prvo kao v.d. a potom – na krilima onih Tegeltiji odanih ruku – kao neprikosnoveni vladar svih potencijalnih procesa protiv nepotizma, korupcije i organiziranog kriminala, očekivalo bi se da i vuk bude sit, a i ovce na broju. No, član Predsjedništva Bosne i Hercegovine iz RS-a, ne samo da nije zadovoljan, već je ni sat nakon sastanka sa Matthewom Palmerom, na kome je visoki gost – niko nema dvojbi – američkom istrajnošću podsjećao domaćine da je korupcija najveći parazit zemlje koju baš oni vode, osuo paljbu po predsjedniku Suda BiH Ranku Debevecu. Uz svu silu optužbi, Dodik je novinare informirao o istrazi provedenoj na temelju jedne anonimne prijave koja je (pazi sad!) već utvrdila da Debevec ima i državljanstvo Španije, koje nije prijavio kad se natjecao za predsjednika Suda!

Kad vlasnik vile na Dedinju priča o neprijavljivanju, čovjek bi očekivao makar jednako vrijedan imovinski karton kakvim se naš Dodik može pohvaliti, kad ono – državljanstvo! I to ne Srbije, koje ima lider SNSD-a, a ni Hrvatske – kojim uzorito maše Čović. Vrhunac ove partije ruleta je ipak bila tvrdnja: „To smo provjerili kod tijela vlasti Španije!“ Ostao je dužan objašnjenje ko su to oni koji su to provjerili: on i Gordana Tadić? Možda i Tegeltija, koji voli osunčane destinacije? Ili pak oni tužitelji koje je Sud BiH onomad biranim riječima zamolio da se ne igraju istragama, pretresima i policijom, već da svoj posao rade po slovu zakona, da bi se ispostavilo zapravo, a to je i sam predsjednik Suda BiH potvrdio, čime je i naljutio ovu uzdrmanu hobotnicu, da je postala praksa državnog tužiteljstva, prioritet svih prioriteta, angažman na anonimnim prijavama. Naravno, Gordana Tadić je promptno reagirala: na kolegiju tužitelja zatražila je da se izjasne da li je iko od njih podnio anonimnu krivičnu prijavu?! Mnogo važnije od odgovora koje je glavna tužiteljica dobila ovom anketom jeste zapravo postupak koji poslije provodi tužiteljstvo: s obzirom da su anonimne prijave naručene i dogovorene, s obzirom da se – logično – o njih otimaju uzdanice glavne tužiteljice, odabrani partijski i rođački kadrovi raspoređeni po Tužiteljstvu BiH, i rad na osnovu njih zapravo je toliko važan posao da on uvijek čeka također odabrane suce koji će reagirati telefonom. I dati zeleno svjetlo raznim čavkama da obave velike poslove, poput utvrđivanja kvadrature kruga, ispitivanja rada telefona na izmještenoj lokaciji u okolini Breze ili pak smišljanje paklenog plana da se osujeti svaka ambicija obračuna s kriminalom i korupcijom. Kako god, Dodikovo javno priznanje da je duboko involviran u istrage anonimnih prijava koje su prioritet Tužiteljstva BiH najplastičniji su dokaz tvrdnje da je rak-rana ovdašnjeg pravosuđa što djeluje pod političkom diktaturom partijskih moćnika. Ako je ko imao dilema o kojim je partijanerima riječ, razbijene su uspješno u zapjenjenom istupu člana Predsjedništva BiH!

San svih tužitelja je priznanje (ne)djela. Ove naše domaće ni to ne zanima. Baš zato i nema razloga za zavaravanje: istrage koje vodi aktualno državno Tužiteljstvo ostat će fokusirane na nepodobne i one koji se nađu na putu partijskim politikama. Štancanje anonimnih prijava će se nastaviti a ONI će ih provjeravati. Zato će „Potkivanje“, onaj čuveni uradak o sklonostima Milana Tegeltije da ureduje pravosuđem za kafanskim stolom, prije dobiti filmsku nagradu nego što će, pod ingerencijama Gordane Tadić, dobaciti do zaslužene istrage. Što je sve skupa zapravo razlog više za postojanje ovog portala: Avdo Avdić je svojim dosadašnjim novinarskim angažmanom dokazao da za tužitelje u ovoj zemlji posla ima preko glave. A nedavnim otkrićima o stambenim preferencijama Gordane Tadić nedvojbeno potvrdio da i tužitelje – čak i kad su glavni, a možda tad i najviše – valja budno podsjećati da podliježu slovu zakona. Neki vrsni znalci ovih krugova tvrde da je baš to Avdino istraživanje tužiteljice Tadić, objavljeno u Oslobođenju, do te mjere naljutilo Gospođu Glavnu da je upomoć pozvala svoje partijske mentore. Tako se – valjda – i našao u ovom ruletu niko drugi do Milorad Dodik. Čovjek koji ne krije da voli sve što je rusko. Ne treba sumnjati da ćemo uskoro doznati i zašto je to tako. Istraga je konačno u toku! Pa nek je sa srećom!

 

Licemjerstvo i renesansa: Ljudska prava između “zelenih krezubih botova” i “pedera i bludnika”

Ne možete biti borac za ljudska prava ako vam ne smetaju “dugine boje”, a istovremeno smeta “zelena boja”. Niste borac za ljudske slobode ako samo podržavate učesnike Parade ponosa, a prezirete one koji misle drugačije.

Svaka isključivost, bila ona za ili protiv bilo koga, nije znak tolerancije. Naprotiv.

Da li LGBTQ zajednica ima ista prava kao i sve druge zajednice? Nema. I država im treba omogućiti ravnopravnost. Ono što vrijedi za svakog građanina, treba vrijediti i za njih.

To što se kantonalni odbor SDA, gradonačelnica Benjamina Karić ili neko treći ne slaže s učesnicima Parade ponosa, ne znači da svi oni koji su željeli šetati nemaju pravo da šetaju i da obznane svoja uvjerenja. Kao što niko iz LGBTQ zajednice ili “aktivista” oko te zajednice nema pravo ljude koji se ne slažu s njima nazivati “Skakom sa vaginom”, “krezubim i zatucanim SDA-ovcima” …

“Svako ima”, piše u članu 9 Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, “pravo na slobodu misli, savjesti i vjere: ovo pravo uključuje slobodu da promjeni vjeru ili uvjerenje i slobodu, sam ili zajedno sa drugima i javno ili privatno, da manifestira svoju vjeru ili uvjerenje, obredom, propovijedanjem i vršenjem vjerskih dužnosti i rituala”.

Dakle, “svako ima pravo”. A svako su i oni koji se nisu slagali sa uvjerenjima učesnika Parade ponosa, i oni koji su šetali. Problem počinje onda kada su ovi prvi za ove druge “samo zatucane, krezube Balije”, a ovi drugi, za one prve, “pederi i bludnici”.

Hajde da vidimo jedno drugo “pravo” glede seksualnih opredjeljenja. Poligamija je zabranjena u Bosni i Hercegovini. Zabranjena je skoro u svim državama zapadnog svijeta. Nije li to diskriminacija?

Ali ako bi neko pokrenuo to pitanje, brojni “aktivisti” za ljudska prava koji podržavaju prava LGBTQ zajednice bi ga označili osobom koja želi uvesti šerijat. Što znači da mnogim aktivista nije bitno da li se krše ljudska prava. Bitno je da li je njihova borba sponzorisana projektima.

Gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić nije dopustila da se sarajevska Vijećnica osvijetli duginim bojama. Po meni, to je njena greška. Ali gradonačelnica Karić je ta koja četiri godine odlučuje. Građani odlučuju svake četvrte godine i oni tada preispituju njene poteze. Ako opet većina u Gradskom vijeću odluči da je izabere, to znači da su njeni potezi bili ispravni. Iz ugla većine, naravno. A demokratija je, nažalost, u osnovi dominacija većine nad manjinom. Osim u slučajevima kada OHR ne odluči drugačije.

Šef OHR-a Christian Schmidt je u subotu podržao LGBTQ zajednicu. Deklarativno. Iako ima ovlasti da to uradi, Schmidt nije izjednačio prava LGBTQ osoba sa pravima svih drugih građana. Istina, Schmidtu je bilo bitnije da iskoristi svoje ovlasti kako bi dodatno obespravio (pojedine) građane i većinski narod u Bosni i Hercegovini, suspendujući Ustav Federacije na jedan dan. Ali o toj diskriminaciji su šutjeli svi oni lažni aktivisti za ljudska prava kojima diskriminacija Bošnjaka nije isto što i diskriminacija LGBTQ osoba. Jer oni koji su jučer šetali ulicama Sarajeva su “cool”, a oni koji su protestirali pred zgradom OHR-a su samo “seljaci” i “zeleni botovi”.

Ako se borite za ljudska prava, onda vam ne smeta ni zelena zastava, a ni ona duginih boja. Ako ste aktivista, onda se podjednako borite i za ljudska prava LGBTQ zajednice i prava svih onih koje je obespravio Christian Schmidt. Ah, da. Borite se samo za ona prava koja se finansiraju iz budžeta onih koji su podržali uvođenje diskriminacije po Schmidtu!

O američkim sankcijama i bosanskom pravosuđu: Bosanski “blacklist”

Mjesecima već američki zvaničnici koji su bili i koji će tek dolaziti u Bosnu i Hercegovinu prijete sankcijama korumpiranim političarima. Dio medija spekuliše imenima budućih “kažnjenika”, govori se o sankcionisanju firmi preko kojih korumpirani političari izvlače novac iz budžeta i javnih preduzeća i pitanje je samo dana kada će zvanične odluke biti saopćene.

Koliko god bh. zvaničnika i biznismena bude na crnoj listi SAD-a, to će biti samo “kap u okeanu”. Jer lista korumpiranih mnogo je duža od one koju obznanjuju vlasti SAD-a.

Najzvučnije ime

Zvanični podaci kažu da smo na vrhu liste po korupciji, a na dnu liste po broju pravosudnih slučajeva korupcije. Što je, nekako, i logično. Jer tamo gdje se korupcija ne procesuira, znači da je zahvatila cijeli sistem.

Desetine bh. zvaničnika su bile ili se i danas nalaze na crnoj listi SAD-a. Neki su tu završili zbog korupcije, neki su na listi zbog ratnih zločina, neki zbog terorizma, a neki zbog organiziranog kriminala. Pokušavam, evo, da se na prvu sjetim nekog bh. državljanina koji se nalazi na crnoj listi, a koji je pravosnažno osuđen pred bosanskohercegovačkim pravosuđem. I ne uspijevam.

Milorad Dodik je, svakako, najzvučnije ime. On je danas član Predsjedništva BiH, predsjednik je vladajuće partije u Republici Srpskoj, prijete mu novim i još oštrijim sankcijama, ali to za bh. pravosuđe proteklih godina nije značilo ništa. Milorad Dodik čak nije ni osumnjičen. On je svjedok svojih sumnjivih poslova.

Nikola Špirić s porodicom je na crnoj listi SAD-a. Tamo je završio zbog korupcije. A u BiH je završio na listi SNSD-a i postao državni delegat u Domu naroda BiH. On još uvijek može izvaditi uvjerenje o nekažnjavanju u kojem piše – neosuđivan i može pribaviti uvjerenje o nevođenju krivičnog postupka.

Prije nekoliko dana na Ilidži sam, sasvim slučajno, sreo Nasera Keljmendija. I on je lice sa crne liste SAD-a, povezano sa trgovinom drogom. Pred bh. pravosuđem nikad nije osuđen. Slobodan je čovjek i biznismen.

Nusreta Imamovića sam sreo prije petnaest godina u Gornjoj Maoči. Bio je vođa selefija u BiH, a sve relevantne institucije su upozoravale na njega i njegovo djelovanje. Tužilaštvo BiH ga je hapsilo u čuvenoj akciji Svjetlost, ali Nusret Imamović je na sirijsko ratište otišao kao – “neosuđivan”. Na američkoj crnoj listi označen je kao jedan od najtraženijih svjetskih terorista koji je povezan sa Al-Kaidom.

I bivši SDA-ov generalni sekretar Amir Zukić je završio na američkoj listi zbog korupcije. No, prije nego što su ga američke vlasti sankcionisale, on je ostao bez pozicije stranačkog sekretara nakon što ga je Tužilaštvo Kantona Sarajevo optužilo za korupciju u slučaju Bosna. No, ni Zukić nije osuđen pred bh. pravosuđem.

Slobodno živi u Hrvatskoj

Bivši lider HDZ-a BiH Ante Jelavić je na crnoj listi SAD-a. On slobodno živi u Hrvatskoj, gdje se skriva od bh. pravosuđa koje ga potražuje zbog slučaja Samouprava. Ali i on je, formalno-pravno, neosuđivan.

Kao, uostalom, i većina bh. zvaničnika čija su imena završila na crnoj listi SAD-a, a da razlog sankcionisanja nisu bili ratni zločinci.

I šta nam ovo pokazuje?

Borbu protiv korupcije u BiH ne može voditi Amerika. Borbu protiv korupcije u BiH mora voditi bh. pravosuđe. Nakon što je Gordana Tadić “udaljena” s pozicije glavne tužiteljice iz Tužilaštva BiH, čini se, pušu neki drugi vjetrovi. Vidjelo se to proteklih dana u Banjoj Luci i u Sarajevu, gdje su provedene brojne policijske akcije. Ostalo je još da se ti vjetrovi usmjere i prema zapadnoj Hercegovini, pa da promjena bude potpuna.

Kolumna Vildane Selimbegović: Janša nama – Nema Hercegovine

Mnogo se prašine diglo ovih dana nakon obznanjivanja famoznog non-papera o nestanku Bosne i Hercegovine ili – da budemo posve precizni – njezinom vraćanju na najtežu, ratnu 1993. godinu i teritoriju koju je u to vrijeme nadljudskim naporima branila Armija RBiH. Kreatori nove mape Zapadnog Balkana uvažili su i neke kasnije ratove, no kako god iščitavali ova teritorijalna prekrajanja, jasno je k’o dan da je mapa nastala u onim najcrnjim desničarskim krugovima, onim što su likovali i na raspadu bivše Jugoslavije i čiji je angažman u vrijeme devedesetih bio dovoljno mračan da su na smrt, ubistva, progone civila i koncentracijske logore gledali kao na kolateralnu štetu puta ka ostvarivanju vlastitih ambicija. Baš zato ne vjerujem da je slučajno upravo Janez Janša preuzeo ulogu distributera i (sa)učesnika u njezinu nastajanju, aktualni slovenski premijer slavu je stekao kao mrzitelj svega što je bivša Jugoslavija predstavljala, a karijeru je i gradio na principima kakvih se iole čestit čovjek užasava – od krađe, preko korupcije, do obračuna sa svim vrijednostima civiliziranog svijeta. No, Janša je kao i uvijek tek glasnogovornik, odabran i zato što jedino slovenske granice na željenom Balkanu ostaju nepromijenjene, pa tobože ima kredibilitet da zagovara trajna rješenja. O koliko se ozbiljnoj i opasnoj ambiciji radi, možda najbolje razumije Vesna Pusić, nekadašnja ministrica spoljnih poslova Hrvatske, koja upozorava na to da je đavolje sjeme već posijano, ali i da je potpuno neshvatljivo kako se takav dokument uopće može naći u diplomatskoj pošti.

On bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju

Doći ćemo i do toga, no čini mi se da je najvažnije pozabaviti se stanjem svijesti ove zemlje, bez ikakve sumnje, najveće žrtve karata iz diplomatske pošte. Bosna i Hercegovina je odavno postala apsurdistan čija se vlast utrkuje da dokaže vlastitu nemoć i nefunkcionalnost države. Prije nepunih 15 dana naš je predsjedatelj Vijeća ministara Zoran Tegeltija samodopadno priprijetio Međunarodnom monetarnom fondu što čeka sa kreditom od 1,5 milijardi, za koji upravo on odbija potpisati Pismo namjere i prihvatiti uvjete koje kolokvijalno zovemo neophodnim reformama. Ministrica vanjskih poslova Bisera Turković sjeti se da je dopredsjednica tog Vijeća ministara jedino kada vodi pratnju u kupovinu u Bingo, a ministrica civilnih poslova Ankica Gudeljević već se – zajedno s njom – proslavila opstrukcijom u nabavci vakcina protiv koronavirusa.

Predsjedatelj državnog Predsjedništva Milorad Dodik ne krije da je spreman po svaku cijenu – uključujući i rat – gurati svoju ideju mirnog razlaza. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH i veliki Dodikov saveznik, godinu i po blokira sve procese u Federaciji zahtijevajući radikalne izmjene Izbornog zakona, vidno nezadovoljan što nema svoju eparhiju, komad zemlje na kome bi provodio svoju silu onim intenzitetom kojim Dodik nastupa u Republici Srpskoj. Sarajevski unitaristi, kako partije s centralom u glavnom gradu BiH zove Čović, ili političko Sarajevo kako im tepa Dodik, zabavljeno je oko hodžina jorgana i prilično nezainteresirano za ostatak zemlje. Lider SDA Bakir Izetbegović bi kao da brani BiH, a ostali mu kao ne daju, da parafraziram onog nesretnog vojnika JNA sa tobožnjeg slovenskog fronta na početku Miloševićevih ratovanja po Balkanu. U stvarnosti, taj politički pluralizam kojim se Sarajevo ponosi, izmiksan na ideji otimačine sa SDA, Bosne i Hercegovine nema ni na jednoj mapi, najviše zato što pristaje na SDA matricu koja sebi priskrbljuje zasluge za zaštitu državnosti BiH. Zbog čega me sjećanje neminovno vraća na jedno ratno obilježavanje Dana Armije, u Narodno pozorište 1994. godine, kada je general Rasim Delić, tada komandant Glavnog štaba ARBiH, hvalio SDA u odbrani zemlje, a Alija Izetbegović uzvratio: Bosna i Hercegovina je odbranjena zahvaljujući njenim ljudima i tamo gdje SDA nije bila ni osnovana. Kasnije je i Izetbegović otac (djelimično) promijenio ploču, ali nikada – čak ni u godinama kada je islamizacija ARBiH uzela maha – nije propuštao istaći zasluge Srba, Hrvata i svih nebošnjaka koji su ginuli braneći BiH. To je, uostalom, i razlog što je Jovan Divjak u svom posljednjem pismu vojnicima ARBiH poručio da imaju razloga biti ponosni na one vrijednosti koje su branili tokom četvorogodišnje agresije na našu zemlju. Danas su upravo te vrijednosti ostale bez svojih političkih zagovornika i baš zbog toga razne janše, orbani i višegradske grupe i prepoznaju svoj trenutak za čerupanje Bosne i Hercegovine.
Nije, dakle, nikakva tajna da je mapa odaslana diplomatskom poštom nastala u kuhinji desničara, pa je čak i hrvatski predsjednik Zoran Milanović zove sranjem, što valjda treba razumjeti kao njegov stav spram veće Hrvatske, velike Albanije i najveće Srbije. No, ne možemo baš biti francuske sobarice pa ne prepoznati razloge sijanja đavoljeg sjemena. U diplomaciji je zlatno pravilo srednji put, što u ovom slučaju valjda treba da znači da će mapa mirnog raspada BiH biti sklonjena ako se za zelenim stolom isposluju oni ustupci u Izbornom zakonu BiH za koje je Hrvatska već dobila saveznike u desničarima s kojima Evropska unija ionako ne zna šta će. Najnovija ofanziva na BiH nimalo slučajno počela je prije ozbiljnijih razgovora nove američke administracije sa EU, računajući zapravo da posao i treba završiti prije – između ostalog – i onakvog pisma kakvo je Antony Blinken poslao članovima Predsjedništva naše zemlje. Blinken je bio jasan: reforme Izbornog zakona BiH zahtijevaju i ograničenu ustavnu reformu, no ne trebaju imati velike ambicije – valja ih napraviti taman tako da i presuda Sejdić – Finci konačno ugleda svjetlo dana. Na terenu pregovore vode Johann Sattler, šef Delegacije EU u BiH, i američki ambasador Eric Nelson i već je, po lavini koja se sručila na njih dvojicu, jasno da ni Čović ni Dodik nisu zadovoljni, a Izetbegović, pritisnut borbom za o(p)stanak SDA, nema kuraži za ustupke. A oni su neminovni, sa svih (zaraćenih) strana.

Pismo ruskog ambasadora

Za razliku od Dodika i Čovića, koji osim evropskih orbana imaju saveznike i u prijateljskoj Rusiji, BiH se u svijetu oslanja na pravdoljubive opozicionare, doživotne idealiste koji vjeruju u istinu i pravdu. Naša je diplomacija nevidljiva i neinventivna, već pominjana ministrica Turković ni u ratu nije srela dobar dio suradnika Joea Bidena, a u miru su joj nedostižni. Na ozbiljnijim koracima ka NATO-savezu u ovoj zemlji najglasnije insistiraju Željko Komšić i mediji koje pokušava prosvijetliti ruski ambasador u BiH (vidi pismo). Igor Kalabuhov je u jednoj stvari u pravu: zagovornici NATO-saveza u BiH najviše od svega žele sigurnost zemlje, zato se i ne slažem s njim da je ta sigurnost džehenem. Jer u politici spram BiH ne vidim dženet koji Rusi nude, neskrivenom podrškom onima koji kao ideal življenja smatraju vlastitu moć prekrajanja tuđih granica. Bosna i Hercegovina je pred teškim izazovima, na njezinoj strani su jasni stavovi Bruxellesa i Washingtona, no ako hoće da dobije ovu bitku, Sarajevo se mora uključiti i pokazati da je jače od Višegrada.

(oslobodjenje.ba/istraga.ba)

Kolumna Vildane Selimbegović: Društvo (ne)uglednih građana: Gordan Memija, Foto Art, narkokartel ‘Tito i Dino‘, Avdo Avdić… i Oslobođenje

Sredinom prošle sedmice, u nekim kasnim večernjim satima 15. jula, stiglo mi je nekoliko poruka sa sličicom Facebook profila Gordana Memije. Dotični se obratio svojim dragim prijateljima s molbom da njegov sadržaj podijele kako bi ga pročitalo što više ljudi uz napomenu: “Vildana Selimbegović u Oslobođenju piše gadosti i laži o meni. Upućujem joj otvoreno pismo jer nije objavila na Oslobođenju”. Slijedi tekst naslovljen sa “Kakva li to strašna sila stoji iza Vildane?”.

Zašto da se lažemo?

Otvoreno pismo dva dana ranije je stiglo i na moj mail, u trenutku dok je Oslobođenje putovalo ka štampariji sa reagiranjem Gordana Memije, upućenim 12. jula. Memija je – u prvom poslanom reagiranju – “demantirao” tekst iz vikend-izdanja Oslobođenja od 10. jula, naslovljen sa “Presuda za klevetu umjesto za kriminal”, koji je tematizirao izuzetno visoku “klevetničku” kaznu od 170.000 KM izrečenu pred Općinskim sudom u Sarajevu protiv Žurnala i nekolicine urednika i novinara ovog portala – Eldina Karića, Selvedina Avdića i Avde Avdića, te prilično iznenađujući podatak da je tužitelj Memija tekst presude objavio na društvenim mrežama prije nego se presuda pojavila u bazi Općinskog suda i kod advokata tuženih. U tekstu novinarke Oslobođenja o presudi govore kolege iz Žurnala, a citirana su i dva saopćenja – Memijino i Vijeća za štampu BiH. No, kako se Memiji nije dopala izjava kolege Avde Avdića, reagirao je višestruko obimnijim tekstom koji je – kako rekoh – Oslobođenje i objavilo 14. jula uz moj kratki odgovor koji je, slutim, i bio neposredan povod da Memija ustvrdi kako Oslobođenje i Vildana pišu gadosti o njemu. Naravno, i njegovo drugo reagiranje je bilo spremno za objavljivanje – ovo u kome pompezno pita kakva to sila stoji iza mene (Kodeks za štampu nalaže rok od 8 dana za objavu od dospijeća teksta u redakciju), no s obzirom na to da smatra kako procedure i pravila za njega ne važe, obratila sam se Vijeću za štampu jer ne vidim svrhu da Oslobođenje saučestvuje u Memijinom progonu novine i naših novinara i suradnika.

Iz nekog, samo njemu znanog razloga, Gordan Memija je u mojoj kolumni (“Gordan, Tito i Dino na kvadrat”, objavljenoj 28. juna tekuće godine), na koju je reagirao tek prošle sedmice, “pročitao” nešto što uopće ne piše: “do iznemoglosti replicirane navode da je saradnik narkokartela ‘Tito i Dino’, da je, navodno, preko svoje firme prao pare za taj kartel, da je posuđivao novac nekim firmama u inozemstvu, da je utajio milionske svote po osnovi PDV-a, da je dobijao poslove od kantonalnih institucija, kojima upravljaju kadrovi Stranke NiP, da je nizozemski tužilac označio Memijin Foto Art kao firmu preko koje se peru pare…?”. Pa me – tobože kao uvrijeđena žrtva – pita: “Zašto to uporno činite, iako i sami znate da su to flagrantne laži…?”. Bit će da je Memijin problem što baš ništa od navedenog nije dio moje kolumne, koju sam pisala povodom njegovih javnih optužbi da je kolega Avdo Avdić kriv za eksplozivnu napravu bačenu na njegov poslovni prostor. Zanimljivim se zapravo doima pitanje zašto Memija laže da Oslobođenje i ja lažemo o njemu? U kolumni na koju se referira, podsjetila sam na serijal Žurnala posvećen velikoj međunarodnoj istrazi narkokartela “Tito i Dino”, kome su združene snage američke DEA i nizozemske policije do sada uspjele zaplijeniti 14,5 tona kokaina namijenjenog evropskom tržištu. S obzirom na to da je riječ o kartelu koji kokain krije i u bananama kako bi ga s južnoameričkih destinacija transportirao do Evrope, u istragu su uključeni i Interpol i Europol i pozamašan broj zapadnoevropskih policija, a ove naše domaće kontaktirane su – podsjećanja radi – zato što je taj famozni prvoosumnjičeni vođa kartela, taj dakle Tito i Dino, Sarajlija: identificiran je kao izvjesni Edin Gačanin, koji – navodno – svoju razgranatu narkomrežu gradi tako što kartelom upravlja uz pomoć suradnika koji su porijeklom iz ovih krajeva (obezbjeđuju ga i neki dojučerašnji specijalci federalnog MUP-a?!).
Taj Gačanin – po saznanjima istražitelja – živi najčešće u Dubaiju, no ima zavidan broj nekretnina diljem svijeta, podosta u Nizozemskoj, odakle se i vinuo u kokainske visine, a 2016. godine boravio je i u Hrvatskoj i u našoj zemlji, te neko vrijeme proveo u Sarajevu.
Gordan Memija je pred Općinskim sudom u Sarajevu potvrdio da je – tom prilikom – dočekao na Aerodromu Edina Gačanina, da mu je on obezbijedio automobile i rezervirao sobe u hotelu. Sada Memija tvrdi da ga ja blatim njegovim izjavama pred Sudom?! Kada piše svoje “demantije” u kojima izmišlja i drugima učitava laži, Gordan Memija slavodobitno naglašava presudu protiv Žurnala koju je dobio, ali zaboravlja onu koju je izgubio, upravo onu iz koje je citirani dio njegova priznanja o domaćinskom dočeku (najblaže rečeno) šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu?! No, Memija nikako ne zaboravlja da nasilu učitava “političke motive” i Žurnalu i Oslobođenju i našim novinarima i urednicima, podmećući kukavičije jaje Narodu i pravdi. Da su on i Dino Konaković kumovi, čuli smo bezbroj puta – Konaković je i javno, zarad tog kumstva, založio vlastiti integritet zaklinjući se u Memijino poštenje i optužujući Avdu Avdića, Memija je uzvratio lažima (u reagiranju objavljenom u Oslobođenju) kako Avdo Avdić “teško podmeće Konakoviću” nudeći presudu protiv Žurnala, koju je dobio, no u kojoj Avdo Avdić nije ni bio među tuženima?! Na moje pitanje Memiji ko zapravo podmeće Konakoviću, stigao je taj famozni odgovor u formi otvorenog pisma i tobožnje sile koja stoji iza mene. Uz napomenu kako se “ne želi baviti glasinama što ih je u gradu čuo o meni osobno i o mojoj profesionalnoj etici” i taj poziv prijateljima na Facebooku da njegova saznanja “prošire”.

Diči se ugledom i ušuškava pod skute politike

Moram priznati da su mi osjećanja podijeljena. S obzirom na Memijinu gostoljubivost spram vrha narkokartela, zabrinuta sam za vlastitu i sigurnost porodice i kolega, s druge strane ponosna sam na to što su mi svjetonazor i uvjerenja tako daleko od Memijinog miljea da se ne libi lagati da bi me progonio. Memija se – uza sve to – jednako diči svojim ugledom i ambiciozno ušuškava pod skute politike. Ne, nije Gordan Memija prvi koji to radi, kamo sreće da je posljednji: nagledali smo se, tokom rata i poraća, uglednika koji su pod krinkom politike i ustanovili poprilično naopake vrijednosti. I Ćelo Ismet je svojedobno kao uglednik divljao iz navijačke lože na Koševu, čiju je atletsku stazu ponižavao vožnjom u kočiji. I Ćelo Ramiz se busao u SDA prsa, i da ne nabrajam dalje, ti i takvi – da ne kažem još gori – udarili su temelje ovom društvu u kome neugledni ljudi, kakva sam i sama, žive od svojih plaća, a uglednici gomilaju nekretnine, porodično-partijskim vezama se ugrađuju u nadzorne i ostale odbore, sve s gađenjem gledajući na ljude koji zarađuju za život. Uglednici su, je li, privilegovana kasta čiji su megalomanski apetiti nedodirljivi, žive na društvenim mrežama šireći laži kao svete istine i još bahato optužuju medije što imaju drskosti da ih uopće pomenu. Nisu to obični uglednici – u svojim očima oni su elita koja ima pravo moralisati i kada svijetla obraza ugošćuju kraljeve kokaina. Narod i pravda je čitavu svoju platformu napravio kontra takvih uglednika. Sada je samo pitanje je li kum dugme.

Pozadina sukoba Dodik-Bajić: Neni, Mili, Vici

Sukob pravosuđa i politike u Banjoj Luci ne traje od jučer. Mjesecima su me, oni dobro informisani iz najbližeg okruženja Milorada Dodika, uvjeravali da će uskoro eskalirati sukob lidera SNSD-a i Miodraga Bajića, zamjenika Republičkog javnog tužioca i šefa Posebnog odjeljenja za suzbijanje korupcije, organizovanog i drugih oblika teškog kriminala u Republici Srpskoj. A glavni pokretač tog sukoba je, objasnili su mi, predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Na jednoj strani su, pisao sam na stranicama Oslobođenja prošle jeseni, Milorad Dodik, Nenad Stevandić i direktor policije Republike Srpske Siniša Kostrešević, dok su na drugoj tužilac Miodrag Bajić i ministar unutrašnjih poslova Republike Srpske Dragan Lukač.

Veliki sukob u Republici Srpskoj

Bio je septembar 2021. godine kada je ministar unutrašnjih poslova RS-a Dragan Lukač u svoju kancelariju pozvao inspektore od povjerenja i predao im naredbe za pretres Instituta za javno zdravstvo Republike Srpske. Lukač će im tada saopćiti da o ovoj akciji ne smiju informisati direktora Policije RS-a Sinišu Kostreševića.

No, informacija da se priprema pretres u Institutu za javno zdravstvo i hapšenje Branimira Zeljkovića doprla je do Nenada Stevandića. Predsjednik Ujedinjene Srpske će odmah pozvati Milorada Dodika i izvijestiti ga da Lukač i Bajić žele uhapsiti direktora Instituta za javno zdravstvo RS-a koji je, inače, kadar Stevandićeve stranke. Milorad Dodik je odmah krenuo u akciju. Pozvao je Miodraga Bajića, ali se tužilac nije javljao na telefon. Lukačevi policajci u međuvremenu su krenuli u akciju. Stevandić i njegov vozač, koji je kasnije uhapšen, pomogli su Branimiru Zeljkoviću da se privremeno skloni. Ali za nekoliko dana direktor Instituta za javno zdravstvo RS-a se, ipak, predao nakon čega mu je određen pritvor. Milorad Dodik nije skrivao nezadovoljstvo zbog Bajićeve akcije.

”Ako bih išta mogao tome da prigovorim, onda bi to bilo zašto baš na današnji dan, zašto to nisu jučer uradili ili sutra”, kazao je Dodik, aludirajući na to da se tog dana obilježavao “Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave”. Već tada je lider SNSD-a počeo (polu)otvoreno prozivati Miodraga Bajića i njegove republičke tužioce iz Specijalnog odjeljenja za korupciju. “Ukoliko se dogodi da ono što oni navode da je inkriminisana radnja sutra u sudu ne bude potvrđeno, onda je to još jedan promašaj i skrnavljenje sistema pravosuđa”, rekao je Dodik.

Na pretrese u Institutu za javno zdravstvo RS-a reagirat će i Nenad Stevandić optužujući republičke tužioce da provode “spektakl i harangu”. “Kao Zeljkovićev bliski prijatelj i saradnik, ali u potpunosti poštujući odnos sudske i zakonodavne vlasti, ne mogu dopustiti da se njegovo ime blati, pogotovo zato što je proces i dalje u toku. Ovdje je jasno da je u pitanju spektakl i haranga, u pokušaju zasjenjivanja onog što se juče dešavalo u Republici Srpskoj, a to je proslava 15. septembra” (Dana zastave), kazao je predsjednik Ujedinjene Srpske Nenad Stevandić. Dodat će još da se “radi o ciljanom hapšenju, a ne o sudskom procesu, jer sva dokumentacija koja je u Institutu oduzeta, bila je dosad više puta provjeravana, što od strane MUP-a Republike Srpske, što od SIPA”.

Direktor Policije RS-a Siniša Kostrešević nije se oglašavao. No, bilo je jasno da će uslijediti veliki sukob u Republici Srpskoj. Nekoliko dana nakon akcije Institut, pripadnici MUP-a RS-a proveli su novu akciju. U banjalučkom stanu direktora UKC-a Banja Luka Vlade Đajića, opet kadra bliskog Miloradu Dodiku, uhapšen je pripadnik škaljarskog klana Alen Škrijelj. Dva mjeseca ranije, pripadnik drugog klana, škaljarskog, uhapšen je u Banjoj Luci. Sa Milošem Božovićem uhapšeni su policijski inspektori Mladen Milovanović, Predrag Vatreš i Gorana Rečević. Svi oni su bili kadrovi bliski direktoru Policije Siniši Kostreševiću. Za akciju je znao samo ministar Dragan Lukač. Svjedočeći pred unutrašnjom kontrolom MUP-a RS-a, jedan od uhapšenih inspektora će reći da je o svojim kontaktima sa kriminalcima izvještavao direktora Kostreševića. Aplikacija Sky kasnije će postati osnova za unutrašnje sukobe u MUP-u Republike Srpske. Ali vratimo se drugim predmetima.

Konačni obračun

Od juna prošle godine pa sve do danas, MUP RS-a je, u saradnji sa specijalnim tužiocem Miodragom Bajićem, proveo ukupno četiri akcije. Sve četiri su bile usmjerene protiv kadrova bliskih Miloradu Dodiku, odnosno Nenadu Stevandiću. Osim Branimira Zeljkovića, po naredbi Miodraga Bajića je uhapšen i direktor bolnice u Doboju. Mladen Gajić je osumnjičen da je zloupotrijebio položaj i ovlaštenja prilikom nabavke medicinske zaštitne opreme tokom pandemije za potrebe dobojske bolnice. Ali nije hapšenje ovog SNSD-ovog kadra bila kap koja je prelila čašu. Istražujući nabavke tokom pandemije virusa korona, na radaru istražitelja i Bajićevih tužilaca našao se jedan drugi Zeljković. Vico. Dodikov prvi rođak i predsjednik Nogometnog saveza BiH Vico Zeljković je pod opservacijama Specijalnog tužilaštva RS-a. I to lider SNSD-a dobro zna. Stoga je, koristeći ubistvo policajca Radenka Bašića u Prijedoru, krenuo u konačni obračun sa Specijalnim tužilaštvom RS-a. Kao svoje oružje je počeo koristiti i slučaj ubistva Davida Dragičevića, optužujući tužioce da još nisu pronašli ubice banjalučkog mladića. I nisu. Ali zar nije Dodik proteklih godina branio njihov rad?

Šef MIP-a i NiP-a: Elmedin Konaković u slobodnom padu

Bosna i Hercegovina vodeća je država Evrope! Njen bruto društveni proizvod je najveći i nezaustavljivo raste. Svi koji su napustili ovu državu, vratili su se sa sve porodicama, rade, sretni su i zadovoljni kao i njihove komšije. A i susjedi u mahali.

Nezaposlenost je minimalna. Ne radi samo onaj ko neće. No, bogata Bosna i Hercegovina brine se i o njima. Beskućnika ima, naravno. Ali se zna, a i oni stalno to ističu, da je to njihova želja, nekakav identitetski izričaj, šta li…

Sva vrata otvaraju se pred Bosnom i Hercegovinom.

Voli nas i Istok i Zapad. “Voli” je presitna riječ da se opiše šta cijeli napredni svijet osjeća prema nama.

Naše se sluša, poštuje i prihvata.

Bosanci i Hercegovci su najsretniji narod na Planeti.

Imamo vlast koja nas bespogovorno sluša. Institucije sistema rade, sve vam je na dohvat ruke ili jedan do dva klika na pametnom telefonu koji imaju svi! Osim onih koji neće. Njihovo pravo i sloboda. Za takve postoji posebno razrađen sistem državne uprave. Da se ne bakću po šalterima.

Bosna i Hercegovina je bolja nego Švicarska! Japan, a tek Amerika, daleko su po svemu iza nas! To smo dobili zahvaljujući sposobnosti novih vlasti. Nakon decenija agonije, oni su nas izveli “na zelenu granu”.

I naravno da ne možemo tolerirati nekakve prigovore protiv vlasti.  Naša je vlast zlatna! Prezlatna!

“Ne zamjerajte se s novinarima. Objavit će sve što kažete”, davno je poručio Winston Churchhill.

Tu, a i mnogobrojne druge lekcije nije i neće naučiti prvi čovjek Naroda i Pravde i ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedin Konaković.

Kao što nije niti će ikada biti u stanju napraviti ni blizu Bosnu i Hercegovinu iz gornjih rečenica.

Dobro, ovo gorenapisano jeste jedna “idealna” Bosna i Hercegovina. Ali ne i nemoguća. A i da je idealna, za ideale vrijedi i umrijeti!

Umjesto toga, Konakovi vodi neki svoj “rat”.

Impresivna je lista novinara i poznatih i poštovanih javnih ličnosti kojima je Konaković pokušao “nogom stati za vrat”.

“Mahana” svih njih je da imaju svoje mišljenje.

A Konaković, po uzoru na Milorada Dodika, njegovog koalicionog partnera kojem rado i tajno ode na noge, to ne trpi.

Na javnoj sceni vidimo Konakovića koji je u samoproglašenoj ulozi “pravednika” koji bije stalne bitke s neistomišljenicima. I nije samo to problem. Problem je i kada nas sve nastoji ubijediti da vjerujemo njemu, a ne svojim očima i ušima.

To je najtipičnija karakteristika autoritarista.

A Bosni i Hercegovini takvi ne trebaju! Već ih je i previše.

Kako se ponaša na javnoj sceni, još se gore – sigurno – Konaković ponaša “van reflektora”. Uključujući i vlastitu – sarajevsku – stranku Narod i Pravda. Nit’ naroda, nit’ pravde. Ima samo – ja.

I zna se, na primjer, da unutar te partije raste nezadovoljstvo načinom na koji se stranka vodi.

To Konakovića samo još više žesti.

Iz najnovijeg incidenta sa press konferencije Trojke može se iščitati samo njegova rastuća frustracija.

Lideri SDP-a i Naše stranke, uz samog Konakovića, pokušali su javnosti iznijeti detalje kriminala bivše vlasti. A onda je sve zasjenio sam Konaković i njegova još jedna nekontrolirana galama.

Sve što su čelnici Trojke rekli, sam Konaković bacio je u sjenu.

Njegov ego, njegov narcisizam bio je prevelik i prejak da bi se suzdržao.

Krenula je galama. Asociralo je to na izlijev bijesa visokog predstavnika u Goraždu, nakon novinarskog pitanja. Christian Schmidt je, na kraju, naučio lekciju. Konaković nije. Niti će. On, jednostavno, nema taj ugrađeni “čip”.

Javnost Bosne i Hercegovine će se i dalje “zabavljati” novim i novim, sve češćim izlijevima bijesa svog šefa diplomatije.

Konaković ne može i neće prihvatiti da narod, Bošnjaci, ne vole bahaćenje. I kad si najviše u pravu, to trebaš dostojanstveno predstavljati, ako nam pretendiraš biti vođa. Ili – makar – naš istaknuti predstavnik. Merhamet znači i da si u odnosu prema ljudima – gospodin. Rahmetli Alija Isaković davno je rekao da se Bošnjaci prema protivnicima, onima koji nam ne žele dobro već nastoje nanijeti i zlo, trebaju odnositi sa dostojanstvenim prezirom.

Umjesto toga, lider NiP-a odabrao je da bude u društvu Dodika, Aleksandra Vučića, Viktora Orbana, a možda i Donalda Trumpa.

Elmedin Konaković nije ni malodoban ni malouman. Daleko od toga.

Stoga, trebamo poštivati njegov izbor!

(politicki.ba)

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...