Postoje događaji koji nas godinama tjeraju da im se iznova vraćamo, neki zato što su snažno utjecali na nas, a neki naprosto što uvijek i iznova traže odgovore. Moju je generaciju obilježio rat, no moram priznati da se češće nego boravaka na prvim linijama fronte sjetim sulude novembarske noći – prije skoro 30 godina – u kojoj su stanari Bistrika razotkrili JNA i onaj famozni konvoj koji je tobože prevozio banane, a zapravo silu ubojitih raketa namijenjenih opsadi Sarajeva. Banana-rakete ostale su sinonim maestralnih podvala i možda zato i nisam bila iznenađena kada se ispostavilo da je jedna od najvećih zaplijenjenih pošiljki kokaina, više od 5.800 kilograma, u nizozemsku luku stigla skrivena u bananama. Priču je objavio Žurnal, prije dvije godine, iz pera Avde Avdića, koji se bavio, kako je pisalo, jednim od najmoćnijih narkokartela na svijetu, i taj banana-kokain je zapravo činio manji dio – Balkanskom kartelu nizozemski policajci i američka DEA uspjeli su zaplijeniti 14,5 tona kokaina dospjelog do Evrope, a kupljenog od kolumbijske i peruanske mafije.
Poslovne veze i poznanstva vođe kartela
Interes Žurnala i kolege Avdića članovi kartela izazvali su zbog svog balkanskog porijekla, a napose zato što se vođom smatra Sarajlija Edin Gačanin, kojeg južnoamerički kokainski partneri zovu Titom, a evropski poslovni i ostali suradnici Dinom, pa policija kartel zove Tito i Dino. Žurnal i Avdić se pozivaju na izvještaj američke DEA iz 2018. godine, koja je zatražila u istrazi pomoć ne samo nizozemske već i belgijske i italijanske i policija širom svijeta, pa i svih ovdašnjih, balkanskih, s obzirom na to da taj Tito i Dino okuplja mahom suradnike iz ovih krajeva, iako navodno vrh krim-organizacije živi u Dubaiju, ali preko svoje razgranate mreže kartel pere novac gdje god stigne, a nerijetko i na našim prostorima. Serijal Žurnala bavio se istraživanjem mogućih poslovnih veza i poznanstava vođe kartela koji je, kao i navodno najuži njegov krug, narkokarijeru gradio po Evropi, zapravo u Nizozemskoj, u čijim lukama su najčešće i zaplijenjene pošiljke banana-kokaina.
Pola godine kasnije, s kraja zime 2020, Žurnal i Avdić su nam otkrili da je 2016. Tito bio u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, nekoliko dana u Sarajevu, gdje su ga čuvali specijalci Federalne policije, a čast organizacije njegova boravka pripala je domaćem biznismenu Gordanu Memiji: FUP je proveo internu istragu i potvrdio svojim izvještajima ove navode o čuvanju, pa su neki od specijalaca čak dali i ostavke i posao potražili u kartelu. Gordana Memiju i još neke likove Žurnal je doveo u vezu sa međunarodnim istragama, no on je to rezolutno odbio tvrdeći da ništa od pomenutog u serijalu tekstova nije istina: njegovo reagiranje prenijeli su gotovo svi mediji, skupa s najavom o tužbi protiv Žurnala. Memija je u svom istupu objašnjavao kako posluje u skladu sa zakonom i zaista energično odbio svaku vezu svoje firme ne samo s pranjem novca već i sa finansiranjem političke partije Narod i pravda, odnosno bilo kakvim budžetskim poslovima. Do sada bismo svi zaboravili i na Tita i na Memiju, s obzirom na to da nam se u međuvremenu dogodila i pandemija i još koješta, a i Avdić je osnovao svoj portal, da prije neki mjesec ovdašnji sud nije odbio tužbu Gordana Memije za klevetu pa je ona ugledala svjetlo dana kako na Avdićevoj Istrazi, tako i na Žurnalu. Pred sudom je, naime, Memija potvrdio da je dočekao u Sarajevu Edina Gačanina, da mu je on izdao automobile i rezervirao sobe u hotelu. Svoj je angažman oko šefa narkokartela pravdao poslovičnom ovdašnjom gostoljubivošću i obećanjem Tito/Dininoj mami da će se naći pri ruci njezinom sinu, opet oštro demantirajući bilo kakve poslovne veze sa gostom kojem se našao pri ruci rezerviranjem soba i unajmljivanjem automobila.
No, kada je prošle sedmice nepoznat neko bacio eksplozivnu napravu na poslovni prostor Gordana Memije, on je – ekspresnom istragom u vlastitom aranžmanu – za taj događaj okrivio Avdu Avdića. Kriv je – objasnio je u više intervjua – zato što je neko povjerovao da on ima veze s narkokartelom. Nije ponudio niti jedan argument za svoju tvrdnju, a ostalo je nejasno i zašto bi baš sad – godinu i kusur kasnije – NN bombaš reagirao? Nije valjda zbog sudske presude? No, ako bi se Memijine optužbe i mogle razumjeti kao emotivna reakcija na strah od bombe i novinara, jedan drugi Dino, Elmedin Konaković, lider Naroda i pravde, opravdanja nema. On je, naime, toliko zdušno podržao svoga prijatelja Memiju, da je i pojačao njegove optužbe protiv Avdića tezom da i on za napad na Memijin poslovni prostor smatra odgovornim Avdu i direktora OSABiH Osmana Mehmedagića!
Reakcije su bile neminovne: Upravni odbor Udruženja BH novinari upozorio je Konakovića da njegove optužbe predstavljaju direktan pritisak na novinara i prijetnju po njegovu sigurnost, te brutalno ugrožavanje slobode medija i rada istraživačkih novinara u Bosni i Hercegovini. “Nedopustivo je da predsjednik jedne političke partije, koja trenutno čini vlast u Kantonu Sarajevo, na ovakav način javno proziva i targetira jednog novinara, bez ijednog dokaza i argumenta koji bi išao u prilog njegovim tvrdnjama da Avdić ima bilo kakve veze sa pomenutim bombaškim napadom”, stoji u saopćenju u kome se Konakoviću jasno poručuje da se njegov angažman iščitava kao ušutkavanje kritičkog i istraživačkog izvještavanja medija i predlaže mu se da obustavi svoje privatne bitke protiv novinara čije mu se izvještavanje ne dopada na društvenim mrežama uz podsjećanje da su političari odgovorni za skoro trećinu napada na novinare/ke u BiH.
Crtanje meta po Avdićevom čelu
I Udruga BH novinari i Konaković nadaju se ozbiljnoj istrazi i zaista je neophodna. I to ne samo zato što Konaković prijeti Avdiću prišivajući mu još “nalogodavce”, koje on tobože zna, a koje eto ne pominje, kao što ne pominje ni koje je to presude Avdić izgubio od Memije, a još manje onu koju je izgubio njegov prijatelj. Dino ima pravo braniti prijatelje, ali su lideru Naroda i pravde ta prava znatno ograničena upravo zbog političke uloge. Lider NiP-a, koji punih usta brani svoju partiju od Avdića, nema pravo potpuno ignorisati Tita i Dinu. Ako već vjeruje prijatelju da je šefa jednog od najvećih narkokartela na svijetu dočekao i našao mu se pri ruci zbog mame, zbog djece – one koja i u BiH i u svijetu stradavaju od droge – obavezan je iznijeti i vlastiti stav o pošasti protiv koje su združeno ustale policije diljem svijeta. A uz sve to, dok brani svog prijatelja Memiju nasrtajima na novinare i crtanjem meta po Avdićevom čelu, zato što je uvjeren da je Avdić razotkrivajući Memiju navukao nečiji gnjev na njega, lider NiP-a otvara bolno, ali ključno pitanje: jesu li to prijatelji političkih lidera, zato što su prijatelji, privilegirana kasta unaprijed zaštićena i od vlastitih grijeha u kakve nalaženje pri ruci Titu nedvojbeno spada? Ako je tako, onda Konakovićeva priča ima vrlo jednostavno ime: banana-politika.
(oslobodjenje.ba)
