HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH ne može biti usvojen u Predstavničkom domu Paralamentarne skupštine BiH ukoliko sve stranke sa sjedištem u Sarajevu budu glasale protiv. Ukoliko, pak, neke od tih stranaka budu suzdržane postoji mogućnost da Zakon bude usvojen.
U Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH sjedi 42 zastupnika, od čega je 28 iz Federacije, dok ih 14 dolazi Republike Srpske. Da bi zakon bio usvojen za njega, u prvom krugu glasanja mora glasati većina poslonika, s tim da se suzdržani glasovi ne računaju. Osim toga, u tu većinu mora biti uključena i takozvana entitetska većina koja podrazumijeva da najmanje po jedna trećina zastupnika iz oba entiteta glasa za prijedlog zakona. Ukoliko u prvom krugu postoji prosta većina, a ne postoji entitetska, Kolegij Predstavničkog doma će pokušati da postigne entitetsku usaglašenost. Ako, pak, to ne postignu, Predstavnički dom će se izjašnjavati ponovo. I u drugom krugu je potrebna natpolovična većina, dok je sada uslov da po dvije trećine iz zastupnika iz oba entiteta ne budu protiv.
Kako bi to izgledalo u praksi?
Vodeći se suzdržanošću Mladena Bosića u Domu naroda PS BiH, krenut ćemo od pretpostavke da će opozicione stranke iz Republike Srpske biti suzdržane prililom glasanja. Njih je ukupno pet. Ukoliko oni budu suzdržani i u Predsttavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH, za usvajanje HDZ-ovog prijedloga izmjena Izbornog zakona više ne trebaju 22 glasa za. Sa pet suzdržanih, ta kvota se smanjuje na 19. Dakle, da bi prošao ovaj Zakon, u slučaju suzdržanosti opozicije iz RS-a, za njega bi moralo glasati 19 zastupnika.
HDZ BiH u Predstavničkom domu PS BiH ima pet zastupnika. SNSD sa svojim koalicijskim partnerima kontrolira njih osam. Dakle, SNSD i HDZ BiH u zbiru imaju 13 ruku. Ako zastupnici SDA, SDP-a, DF-a, NB-a, SBB-a, NESS-a, Naše stranke, NiP-a i PDA budu protiv, HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona nema nikakve šanse da bude usvojen. Za Zakon bi, naime, bilo 13 zastupnika, dok bi protiv bila 24 zastupnika.
Problem bi se, međutim, mogao pojaviti ako bi dio zastupnika iz Federacije BiH bio suzdržan, ali ključ je, ipak, u rukama SDA, SDP-a, Naše stranke, NES-a i Demokratske fronte pojačane Enverom Bijedićem iz SD-a. Tokom pregovora o izmjenama Izbornog zakona BiH, Narod i pravda Elmedina Konakovića i SBB Fahrudina Radončića su zastupali stav sličan onom HDZ-ovom, a to je da Bošnjaci ne mogu birati Hrvatima člana Predsjedništva. Mirsad Kukić i njegova PDA godinama održavaju dobre veze sa HDZ-om BiH. Čak i ako zastupnici ove tri partije ostanu dosljedne svojim ranijim stavovima o izmjenama Izbornog zakona, pa glasaju za HDZ-ov prijedlog izmjena Izbornog zakona BiH, neće moći pomoći Draganu Čoviću da se usvoji ovaj Zakon, jer će ključnu ulogu imati SDA, DF, SDP, NESi Naša stranka. Te stranke, naime, u zbiru imaju 20 ruku, i ako svi njihovi zastupnici budu glasali protiv Zakona, Čovićev prijedlog neće moći proći ni u prvom niti u, eventualnom, drugom krugu glasanja. U prvom krugu glasanja entitetska većina je 10 glasova, dok bi u drugom krugu protiv odluke glasalo 19 zastupnika iz Federacije (Adil Osmanović je zastupnik iz RS-a). To znači da u prvom krugu HDZ ne bi imao potrebnu jednu trećinu zastupnika iz Federacije, dok bi u drugom krugu dvije trećine bile protiv.
I, kada se sagledaju sve činjenice, zaključak je jednostavan. Čovićeve izmjene izbornog zakona nemaju nikakve šanse u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH.
Bila je to 88. godina prošloga vijeka kada sam, sa crvenom maramom oko vrata i plavom kapicom na glavi, sa drugovima iz prvog razreda polagao pionirsku zakletvu. “Danas, kada postajem pionir, dajem časnu pionirsku riječ, da ću marljivo učiti i raditi i biti dobar drug. Da ću voljeti našu samoupravnu domovinu…”, izgovarao sam sa sedmogodišnjacima riječi koje tada baš i nisam razumio, a koje iz ove perspektive, budimo objektivni, zvuče smiješno.
Ne znam sada da li sam bio posljednja ili pretposljednja generacija Titovih pionira u “samoupravnoj socijalističkoj državi” (ma šta to značilo) koja se nedugo poslije toga raspala dok se “kapitalistička Evropa” širila i ujedinjavala u jedinstveno tržište jeftine radne snage iz zemalja istočnoga bloka.
Tekst svečane zakletve, nedugo nakon samog čina njenog polaganja, objavit će predsjednik Evropskog vijeća Charles Michel, slaveći to kao svoj veliki diplomatski uspjeh. Uglavnom, lideri političkih partija, izuzev izočnog Dragana Čovića (koji je imao probleme sa varenjem određenih tema, zbog čega ga je u ključnom trenutku zabolio stomak), odsutnih Mirka Šarovića i Fahrudina Radončića, i prisutnih Branislava Borenovića i Nenada Nešića (specijaliziranih za priču o ničemu), usaglasili su se da će “biti dobri drugovi” i da će “marljivo učiti i raditi”.
”Ništa nije potpisano”, tvitao je Milorad Dodik dok je salom u Bruxellesu još uvijek odzvanjalo njegovo “istorijsko da” reformama u Bosni i Hercegovini. I Nenad Stevandić je smogao snage da se, kao lider opterećen sumnjivim događajima iz prošlosti, okrene ka budućnosti i izgradnji. Lideri stranaka iz Sarajeva su, neočekivano, bili jedinstveni, dok je lider HDZ-a BiH, rekosmo, bio “na poštedi”.
Ako pažljivo pročitate nepotpisani Sporazum i ako, pritom, živite u zabludi da će on biti ispoštovan, dijelit ćete sreću i zadovoljstvo sa najvišim zvaničnicima Evropske unije koji su u svom notesu upisali još jednu recku na listi “uspješnih diplomatskih misija”. Ali svi znamo da je taj sporazum jedna obična (šarena) laž, koja, baš kao i “pionirska zakletva”, služi da usreći one naivne koji vjeruju u “dobro drugarstvo”, “marljivo učenje” i još neke floskule preuzete iz socijalizma kako bi “uljepšale” kapitalizam.
Od briselskog “razumijevanja” nije prošlo ni 12 sati, a oni koji su se sporazumjeli već su imali nesporazume o razumijevanju Sporazuma. I nije uopće bitno kako taj dokument shvata Željko Komšić i kako ga razumije Milorad Dodik, ili kako ga, uz pomoć Wikipedije, tumači Elmedin Konaković. Bitno je da to što je dogovoreno nikada neće biti implementirano dok je u državi Bosni i Hercegovini ovakvo “ustavno” stanje. I još je bitnije da i sama Evropska unija nikad neće ispoštovati ono što su nam obećali čak i ako se bh. lideri usaglase.
Eno Sjeverne Makedonije za primjer. Ljudi su promijenili identitet države vjerujući da će to što u imenu imaju Sjeverna prikriti njihovu “južnjačku krv” i da će biti nova članica EU. Ali “južnjaci” su uvijek južnjaci, naročito ako u svojoj strukturi stanovništva imaju opasnost, u stručnim časopisima zapada, nazvanu, citiram, naravno, “muslimanski demografski oportunizam”.
Eno primjera i u Ukrajini. Iako su, kako nerijetko kažu zapadnjački novinari, opet citiram, “Ukrajinci slični Evropljanima, voze iste automobile i nisu kao one izbjeglice sa Bliskog istoka”, ova država neće dobiti povlašten status za ulazak u Evropsku uniju. Jer to što Ukrajina krvari, ne tiče se bogatih Evropljana koji razmišljaju o uvođenju sankcija na plin i drugu robu široke potrošnje iz Rusije, ali ne razmišljaju o sankcioniranju, recimo, uvoza ruskih dijamanata.
I u (ne)sporazumu bh. lidera pominje se Ukrajina, ali za potrebe “diplomatskog uspjeha” Charlesa Michela, svedena je na fusnotu o kojoj se tek trebaju zauzeti “čvršći stavovi” o ruskoj agresiji.
”Ništa nije potpisano”, izgovorit će dan nakon svog tweeta Milorad Dodik, objašnjavajući građanima Republike Srpske da je on, samo zbog Charlesa Michela, rekao da “prihvata” Sporazum koji nikoga ne obavezuje na bilo šta. Lider SNSD-a govori istinu. Niti je u Bruxellesu šta potpisano, niti će nakon Bruxellesa išta biti drugačije. Časna pionirska ni u socijalističkoj Jugoslaviji nije značila ništa, pa neće, sigurno, ni u kapitalističkoj Bosni i Hercegovini, razapetoj između Zagreba i Beograda.
Nakon što je u Bruxellesu pohvaljen kao “konstruktivan lider”, Milorad Dodik je, preko Turske, otputovao u Rusiju. Tamo bi se trebao sresti sa Vladimirom Vladimirovičem Putinom. Evropski orijentirani posjet, zar ne?
Sve dok HDZ BiH kontroliše dvanaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH, provedba “Političkog sporazuma o principima koji će osigurati funkcionalnu BiH i i ubrzati evropski put BiH” bit će nemoguća. Prvo, lider HDZ-a BiH Dragan Čović, uz opozicione lidere iz Republike Srpske, ne prihvata tekst Sporazuma sve dok u njemu ne bude navedeno “legitimno predstavljanje”. A to, opet, znači da se ova stranka ne želi obavezati da će provesti tačku 5 Sporazuma u kojoj je navedeno da će politički lideri “konstruktivno će sarađivati nakon izbora kako bi osigurali brzo formiranje nove zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima vlasti u skladu sa zakonom propisanim rokovima”.
Šta to, zapravo, znači u praksi?
Otkako je prošli saziv Centralne izborne komisije BiH donio Uputstvo o rasporedu delegata HDZ BiH dobio je šansu za apsolutnom kontrolom svih procesa i na Federalnom i na nivou Bosne i Hercegovine.
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat hrvatske nacionalnosti. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 skoro sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
S obzirom na to da Dragan Čović nije prihvatio briselski Sporazum, to znači da HDZ BiH nema obavezu da učini sve kako bi, nakon izbora, vlast bila konstituisana. A da bi, recimo, bila formirana Vlada Federacije BiH, nužno je, prethodno, izabrati predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije BiH. Njih, pak, predlažu Klubovi naroda u Domu naroda FBiH. Recimo, najmanje šest delegata, od ukupno 17 u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH, moralo bi potpisati kandidaturu Hrvata koji želi biti predsjednik ili potpredsjednik Federacije BiH. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije nije moguće imenovati Vladu Federacije. Tako ulazimo u začarani krug koji u potpunosti kontroliše HDZ BiH koji, trenutno, kontrolira dvotrećinsku većinu u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Upravo zbog toga Federacija BiH i četiri godine nakon izbora nema novu Vladu. Teoretski, HDZ BiH ne mora imati nijednog zastupnika u Predstavničkom domu FBiH, da bi mogao blokirati izbor Vlade Federacije BiH. Dovoljno im je da iskontrolišu izbor hrvatskih delegata u kantonalnim skupštinama i postaju nezaobilazan faktor prilikom formiranja vlasti.
Da li postoji rješenje?
U pet kantona Federacije BiH HDZ nema ključnu ulogu. U pitanju su Sarajevski, Zeničko-dobojski, Unsko-sanski, Bosansko-podrinjski i Tuzlanski kanton. Ali, prema Uputstvu CIK-a, ti kantoni daju ukupno pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH (pod uslovom da su oni izabrani u kantonalne skupštine). Tih pet delegata nedovoljno je za rješavanje HDZ-ove blokade, jer ta stranka ima skoro pa sigurnih 12 delegata. No, ipak, postoji rješenje i za tu situaciju. Idemo u Srednjobosanski kanton. Prema uputstvu CIK-a, SBK daje ukupno šest delegata u Dom naroda FBiH, od čega tri Hrvata, te po jednog Bošnjaka, Srbina i delegata iz reda ostalih. Skupština SBK broji 30 delegata. Prema rezultatima iz 2018. godine, probosanskim strankama (SDA, SDP, SBB, DF i NB) pripada 20 mjesta, dok dva HDZ-a imaju deset zastupnika.
Ako se pogleda nacionalna struktura delegata, može se vidjeti da se njih deset izjasnilo kao Hrvati. Oni, dakle, između sebe biraju tri delegata Hrvata koji će SBK predstavljati u Domu naroda FBiH. Svih deset zastupnika su kandidati, a nakon glasanja, njih troje, sa najvećim brojem glasova postaju delegati. E, sada dolazimo do rješenja. Ukoliko bi, recimo, probosanske stranke od svojih dvadeset zastupnika u SBK imale četvero koji se izjašnjavaju kao Hrvati, to znači da bi, sasvim sigurno, iz tog kantona mogao biti izabran jedan delegat u Dom naroda FBiH koji nije od kontrolom HDZ-a BiH. Sa tim delegatom iz SBK-a, a u zbiru sa preostalih pet delegata iz drugih kantona (Ze-Do, TK, USK, BPK i KS), probosanske stranke bi došle do ukupno šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. To bi značilo da HDZ BiH više ne može ucjenama blokirati formiranje Vlade FBiH. Osim toga, HDZ BiH u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH ne bi više imao četiri delegata, već bi bio “sveden” na tri. Time bi im se oduzela i “entitetska” većina koja je potrebna za izglasavanje odluka u Domu naroda BiH.
No, za realizaciju ove mogućnosti, nužno je zajedničko djelovanje svih stranaka sa sjedištem u Sarajevu. A sve te stranke su prihvatile Politički sporazum u Briselu.
„Dva heroja bratskog srpskog naroda i dva moja prijatelja. Profesor Radovan Karadžić – bivši čelnik Republike Srpske u Bosni i Hercegovini i general Ratko Mladić – legendarni komandant Vojske Republike Srpske. 1994-1996. često smo se sastajali.Reći ću vam o tome detaljno. Iskreno se nadam da će ih biti moguće izvući iz haških tamnica, gdje ih već dugi niz godina pokušavaju osuditi za tuđe zločine, inspirisani Sjedinjenim Državama i njihovim pomagačima. Srbi u Bosni i srpski narod u cjelini ostaju vjerni tradiciji našeg vjekovnog prijateljstva“, poručio je na Twitteru direktor ruske državne svemirske agencije Roskosmos Dmitrij Rogozin.
Два героя братского сербского народа и два моих друга. Профессор Радован Караджич – бывший глава Республики Сербской в Боснии и Герцеговине и генерал Радко Младич – легендарный полководец, командующий армией Республики Сербской. В 1994-1996 году мы часто встречались. Как-нибудь pic.twitter.com/9XD1FhEfGt
Очень надеюсь, что удастся вырвать их из застенков Гааги, где который год их пытаются осудить за чужие преступления, инспирированные США и их сподручными. Сербы в Боснии и сербский народ в целом сохраняет верность традиции нашей многовековой дружбы. pic.twitter.com/ROeu6BpidG
„Slobodna Bosna“ podsjeća i na Rogozinove nedavne prijetnje susjednoj Crnoj Gori.
Naime, Putinov je odani političar Crnoj Gori zaprijetio interkontinentalnim balističkim projektilima jer je zatvorila svoj zračni prostor za avion koji trebao dovesti ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u Beograd.
Lavrov se trebao sastati s predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, ali je posjet otkazan nakon zatvaranja zračnog prostora. Rogozin se nakon toga oglasio na Twitteru.
“Znate za što je dobar ‘Sarmat’? Od kukavičkih Bugara, osvetoljubivih Rumunja i Crnogoraca koji su izdali našu zajedničku povijest neće tražiti suglasnost za let”, poručio je Rogozin.
“Sarmat” je naziv za rusku interkontinentalnu balističku raketu.
Inače, Rogozin je ruski političar koji je od 2018. bio generalni direktor Roscosmosa. Prethodno je bio potpredsjednik Vlade Rusije zadužen za odbrambenu industriju od 2011. do 2018., i ambasador Ruske Federacije u NATO-u od 2008. do 2011. godine.
Na prvi pogled, sve se doima savršenim: stiglo je ljeto, Sarajevo je puno turista, a prošla sedmica je pokazala i glad za događajima, suzbijanim u vrijeme pandemije. U glavnom gradu Bosne i Hercegovine proslavljen je rođendan britanske kraljice, susreta, konferencija, koncerata i događanja je bilo i više no u pretkorona dobu.
Slavljen i hvaljen, a onda …
Izdvojit ću, ipak, samo dva, oba otvorena za sve zainteresirane: Festival slobode i History Fest. Ovaj je drugi organiziran već šesti put u aranžmanu Udruženja za modernu historiju i kao i uvijek ekipa okupljena oko dr. Husnije Kamberovića istinski se angažirala da ponudi i značajne teme i kompetentne goste iz zemlje, regiona i svijeta. Centralna tema ovogodišnjeg Festa bila je “Rat, civili, migracije: Bosna i Hercegovina i jugoistočna Evropa 1942. i 1992. godine” i ne treba zaista posebno naglašavati s kolikim užitkom su praćene izložbe, radionice, debate i predstavljanja knjiga, a da i ne pominjem poslasticu od prikazivanja filma “Zalazak stoljeća – Testament L. Z.” i razgovor s Lordanom Zafranovićem.
Dovoljno je, valjda, reći da imena poput Dubravke Stojanović, Xaviera Bougarela, Milivoja Bešlina, Sonje Biserko, Dejana Ubovića, da ne nabrajam dalje, obećavaju utemeljenu i argumentiranu raspravu o ponuđenim temama, provocirajući preispitivanja domaće, regionalne i globalne stvarnosti i propitujući i one tabu teme koje nisu uobičajene u ovdašnjoj javnosti. History Fest, kako god to zvučalo, namijenjen je i mladima i starima, ali ipak je fokusiran na – haj’mo to tako reći – stručniji i obrazovaniji svijet, lijevo orijentiran, spreman da preispituje prošlost i promišlja budućnost. Vjerovatno je i zato Jasmin Branković, jedan od promotora knjige Roka Markovine “Mostar: Kronika destrukcije (1990. – 1992.). Dolazi rat” odbio da u predgovoru izdanja, inače ispisanog rukom Dragana Markovine, našeg kolumniste i sina autora, ostane rečenica o poraženom čovjeku – i Roko i knjiga o Mostaru, koliko se god iz današnje perspektive doimali odveć utopijski, istinski su svjedoci da može i drugačije i bolje: ako ćemo suditi po autoru, dovoljno je voljeti onaj Mostar kojeg su definirali suživot, razumijevanje i život u čijem je središtu čovjek sa svim onim svojim vrijednostima koje su oduvijek donosile napredak. Ne, nije riječ o tehnološkim, industrijskim ili svemirskim dometima, u pitanju su temeljne ljudske vrijednosti, principi, svjetonazor i širina koja podrazumijeva poštivanje drugog i drugačijeg, borba za njegova stajališta i onda kada su svjetlosnim godinama udaljena od vlastitih. Zato Roko, partizan, Mostarac i svjedok koji nam dokumentira dijelove naše zajedničke prošlosti nije i ne može biti poražen, jer ideja za koju se zalaže i bori predstavlja onu vrstu civilizacijskog dometa koja znači bolji i ljepši svijet.
History Fest je trajao skoro pet dana, dr. Kamberović je bio prijatno iznenađen i odzivom i posjećenošću, a nekako u finišu preklopio se sa dvodnevnim Festivalom Sloboda narodu, koji je u Domu mladih organizirala Pro Educa, udruga na čijem je čelu Srđan Puhalo. Iako je uistinu šteta da se ovakva dva festivala događaju istovremeno, nema uopće sumnje da je upravo Sloboda narodu okrenuta daleko široj publici, a i gosti su daleko prisutniji u javnom životu kako domaćem, tako i regionalnom. Riječ je o vodećim novinarima Balkana, od glavnog urednika Nina Milana Ćulibrka, našeg beogradskog kolumniste Boška Jakšića, preko Gorana Milića, Zlatka Dizdarevića, Jelene Obućine, do svima znanih Sergeja Trifunovića, Žarka Puhovskog, Svetislava Basare i(li) našeg Dine Mustafića. I teme su bile – kako god to zvučalo – vrlo savremene i bolne: Odnos Srbije i Hrvatske prema BiH, Kako živjeti s teorijama zavjere, Građanska BiH, sad, nekad ili nikad, Koga treba liječiti – LGBT osobe ili društvo, Kako pospremiti nered na Balkanu… Namjerno preskačem one koje se dotiču medija i novinarstva, s obzirom na to da znam i predobro koliki interes izazivaju naročito kod raznoraznih glasnogovornika svih radikala. Pa ipak, ništa od pobrojanog nije bilo dovoljno motivirajuće da se publika odazove?! Oba dana Festivala Sloboda narodu prošla su uz iznimno malu posjećenost, čak su na samom otvaranju najjaču ekipu činili ambasadori sa glavnim pokroviteljem Festivala Johannom Sattlerom, šefom Delegacije i specijalnim predstavnikom EU u BiH na čelu.
Da je riječ o bojkotu, razumio je i sam Puhalo, koji se našalio na vlastiti račun, objašnjavajući da se i pored napisanog govora odlučio za živu riječ, iako “u zadnje vrijeme svašta pričam”. Ne može biti direktnija aluzija na nedavnu harangu koju je preživio nakon što je postavio pitanje o tačnom broju djece ubijene u Sarajevu tokom rata devedesetih. Do dan ranije bio je slavljen i hvaljen, jer je propitivao granice moći Milorada Dodika i provocirao vodeće političare Republike Srpske, a onda je – nakon spornog tweeta – dospio na sarajevsku crnu listu moćnu, čini se, više i od američkih i od britanskih. Na Puhala se digla domaća kuka i motika, svakovrsnih provenijencija, a odmah potom i na Jasmilu Žbanić, koja je pozvala nadležne da dokumentirano odgovore na pitanje zahvaljujući Srđanu uz opasku da smo to pitanje trebali postaviti mi u Sarajevu.
Ne dopušta pitanja …
Čini se da smo odgovor na sva pitanja o propitivanju vlastite prošlosti i odnosa vlasti prema vlastitim obavezama u koje nesumnjivo spada i Knjiga mrtvih u vrijeme opsade dobili upravo na Festivalu Sloboda narodu: Sarajevo ne dopušta pitanja, a još je manje spremno za odgovore. Nekadašnja moć čaršije, ona sublimirana u čuveno pitanje Ivi Andriću – Književnik, napiše li se štogod, dobila je svoju reinkarnaciju na društvenim mrežama i ako je nekada služila da zabavi puk i nasmije raju, danas služi za širenje mržnje prema svima koji se usuđuju ne samo misliti drugačije već misliti uopće. Zato je Sloboda narodu bojkotirana u gradu u kome slobodu diktiraju vlast i moć, a s obzirom na nedavno podilaženje hejterima od strane gradskih oca i majke gradonačelnice u slučaju kratke suknje Lidije Bačić, čini se da je i premalo zainteresiranih za osvajanje bilo kakve slobode. Partijsko podilaženje širokim narodnim masama i dovelo je glavni grad BiH u stanje svijesti koje javnost mjeri izjavama u taksiju, a nauku teorijama zavjera. Zaglušujućoj mržnji sve se jadnije suprotstavljamo, potpuno nespremni na pogled u vlastito (gradsko) ogledalo. I oni džepovi otpora koji postoje – a tu zaista mislim prevashodno na nevladin sektor i one mlade ljude, poput udikovaca – bivaju izolirani s ciljem da se uguše, a što je najtužnije, u tom gušenju nesebično pomažu i kolege i koleginice iz istog sektora, nespremni da se međusobno uvežu i podrže, ali zato odveć raspoloženi da se dodvore vlastima. Mogu samo zamisliti kako bi prošao Festival slobode da je – kojim slučajem – Puhalo odlučio da ga poprati (uz strip) i izložbom radova s konkursa za spomeničko rješenje na Kazanima. Srećom, radovi su izloženi na posjećenijem History Festu, a Sarajevu ostaje gorak okus vlastitog poraza: onom boljem licu i Beograda i Zagreba spucali smo šamar i pokazali da i mi konje za trku imamo. I doslovno.
Sastanak lidera stranaka zastupljenih u Parlamentu Bosne i Hercegovine, održan jučer u uredu predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela proizveo je ipak neočekivan rezultat.
Scenariji koji su cirkulirarli u bosanskohercegovačkoj javnosti kretali su se od “grdnog” do “strašnog”. Uključivali su psovke, pljuvanja, gađanja svim i svačim… “Optimisti” su se nadali da do susreta neće ni doći.
“Drama queen” Dragan Čović ostao je dosljedan sebi.
Historija je prepuna “velikana” koji su dobro znali kuda ide put časnog izlaska, ali se nisu zaputili u tom pravcu. Završili su u političkom ambisu, piše politicki.ba.
Tek, od 17 lidera, tri nisu prisustvovala sastanku u prostorijama Evropskog vijeća, dva su odbila prihvatiti dokument, a 12 ga je podržalo.
Šta dalje? U najboljem scenariju, do kraja ovog mjeseca Bosna i Hercegovina dobija status kandidata za ulazak u Evropsku uniju.
U najgorem – i realnijem – vratit će nas se u “uobičajene tokove” zamajavanja, međusobnog optuživanja, podmetanja… Parlamentarci će nastaviti ne raditi, a uzimati nezarađeno, Čović će direktno ili preko Milorada Dodika ili zajedno, nastaviti jurišati na institucije Bosne i Hercegovine, rijetki poslanici koji pokušavaju nešto napraviti (ala Saša Magazinović), zaludno će inicirati ovo ili ono…
Na kraju godine, kada Charles Michel ponovo pokuša pozvati ovih 12 lidera koji su prihvatili sporazum, te ostale koji mu se eventualno pridruže (daj Bože!), ustanovit će da je i sinoćnji dokument ostao mrvo slovo na papiru – jedno od niza istih.
No, ima nešto što je iznad svega ovoga i što bitno mijenja okolnosti. Radi se o agresiji Rusije na Ukrajinu. Taj zločinački poduhvat iz temelja mijenja stvari.
Promjene se odnose i na okoštale birokratske strukture Evropske unije.
Samit lidera 27 država članica ovog prestižnog bloka možda neće dati nikakav opipljiv rezultat pogotovo zato što su lideri tih 27 država duboko podijeljeni po pitanju kamo će dalje ići EU.
Evropska javnost naglašeno traži da se Ukrajina nagradi kandidatskim statusom, preko reda i mimo svih procedura. Najmanje 10, od 27 država EU to snažno podržava.
Njemačka i Austrija najglasnije su u protivljenju. Oba kancelara ističu da se Ukrajina ne može favorizirati, a da se u zapećku ostavi zapadni Balkan. Posebno Bosna i Hercegovina, pa i Kosovo.
Iskustvo i historija EU nas uči da su se u tom bloku na kraju dana uspjeli dogovoriti. Nekad se radilo o bolno razvodnjenom kompromisu, ali je i to bilo dovoljno da se ide naprijed. Tapkanje u mjestu nije opcija za EU, a nazad ne može!
Ko ne razumije o čemu se radi, neka pogleda najnoviji, šesti paket sankcija protiv Rusije.
On jeste prepun truhlih kompromisa, ali je otvorio put za sedmi set kaznenih mjera u kojem se razmatraju modusi zavrtanja ruskog plina prema Evropi.
No, da se vratimo kandidatskom statusu.
Šta on znači?
Psihološki bi mogao Bosni i Hercegovini donijeti izvjesne promjene. One se ne ogledaju samo u narativu, već i nizu sasvim konkretnih koraka prema institucijama EU.
Najdirektnije, kandidatski status znači i znatno više para iz Brisela prema Sarajevu.
To će zazvučati primamljivo i svim vlastodršcima ovdje, zar ne?!Ali, to uopće ne znači ulazak u Evropsku uniju – sutra. Ni za godinu. Pa ni za pet!
Zašto?
Zato što je od tog čina bitniji momenat počinjanja pregovora. Proces od dobijanja kandidatskog statusa do formalnog ulaska u blok koji trenutno čini 27 evropskih država sve duže traje i sve je neizvjesniji.
Uzmimo dva najekstremnija primjera:
Sjeverna Makedonija je još 2005. godine dobila kandidatski status.
Danas, 17 godina kasnije, dalje je od ulaska u EU nego li je ikada bila. Jer, pregovori nikako da počnu iako Evropska komisija, koja bi kao trebala imati finalno mišljenje, već godinama preporučuje start tog procesa. Evropsko vijeće, kao vrhovni organ EU, ne “spušta ručnu”!
Ali, ima i gori primjer!
Turska je 1987. aplicirala za članstvo. Relativno brzo pregovori su počeli. A onda je 2016. godine proces zamrznut. Ovakva EU jednostavno ne želi prihvatiti Tursku. A neće je ni ovakva Turska.
Ahmet Davutoglu, nekadašnji šef diplomatije, a potom i premijer Turske, u jednom je intervjuu rekao da bi EU s Turskom kao članicom postala geopolitički faktor. Toj izjavi ima barem sedam godina. Očito je da je ta spoznaja u nekim evropskim starim prijestolnicama povampirila sve što se moglo, kako bi se osujetio put Turske prema EU.
I? Šta sad?
Zdravi razum kaže da odustajanja nema!Bosna i Hercegovina mora dobiti kandidatski status što prije i raditi na ispunjenju realnih uslova za priključenje EU.
Zašto?
Zato što se radi o uslovima koji uređuju bolje, prosperitetnije, sigurnije i inkluzivnije društvo. A sve to daje ekonomski napredak.
No, nije sve do nas! Evropska unija mora prekinuti s uvriježenom praksom zakeranja i izmišljanja izgovora za neproširenje! Put BiH k EU prepun je nepoštenja. S obje strane. Evropske birokrate takmičile su se u izmišljanju nemogućih uslova kako bi BiH ispunila preduslove za dalji napredak na evropskom putu. U tome su nesebično pomagali svi viđeniji bh. lideri. Neki iz nenaznanja, drugi iz zlobe (jer su ostajali bez pozicija i vlasti!).
Brisel je predugo i tvrdoglavo odbijao mijenjati svoj modus operandi.
Lideri većine parlamentarnih političkih partija iz BiH i trojica članova Predsjedništva BiH, Šefik Džaferović, Željko Komšić i Milorad Dodik u Briselu bi trebali potpisati “Politički sporazum o principima koji će osigurati funksionalnu BiH i i ubrzati evropski put BiH”. Lider HDZ-a BiH Dragan Čović nije pojavio na sastanku sa čelnicima EU Charlesom Michelom i Josepom Borellom. Čović se nalazi u Briselu, ali se nije pojavio na sastanku i institucijama EU. Osim njega, u Brisel nisu doputovali Fahrudin Radončić i Mirko Šarović, predsjednici SBB-a i SDS-a. Istovremeno, Milorad Dodik je tokom sastanka, izrazio nezadovoljstvo tekstom Sporazuma koje su čelnici EU ponudili liderima iz BiH.
Istraga.ba u posjedu je ovog dokumenta i u nastavku objavljujemo njegov sadržaj.
“U prisustvu predsjednika Evropskog vijeća Charlesa Michela i Visokog Predstavnik Evropske unije, Josepa Borrella, lideri političkih partija koji imaju zastupnike u Parlamentarnoj skupštini BiH i članovi tročlanog Predsjedništva Bosne i Hercegovine održali su sastanak 12. juna 2022. u Briselu i usvojili sljedeći politički sporazum.
Lideri političkih stranaka zastupljenih u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine ponavljaju svoju posvećenost － očuvanju i izgradnji mirne, stabilne, suverene i nezavisne funkcionalne evropske države Bosne i Hercegovine, uspostavljene u skladu sa Opštim okvirnim sporazumom za mir: －poštivanje principa vladavine prava i sprovođenje slobodnih i demokratskih izbora kao i razvijanje demokratskih institucija na svim nivoima vlasti/vlasti; － principi i vrijednosti na kojima se zasniva Evropska unija i demokratska društva i BiH i budućnost Bosne i Hercegovine u Evropskoj uniji; Ističu važnost provedbe reformi koje unaprjeđuju Bosnu i Hercegovinu Evropske integracije Bosne i Hercegovine, odnosno 14 ključnih prioriteta postavljenih u Komisiji mišljenje, Učesnici ponavljaju Zajedničku izjavu članova Predsjedništva BiH i Hercegovine povodom 25. godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma. Prepoznaju važnost političkog trenutka i odgovornost prema svim građanima Bosne i Hercegovine, te podsjetiti na rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda ES-11/1 o agresije na Ukrajinu, usvojen 2. marta 2022. Za postizanje ovih ciljeva, učesnici se slažu da je neophodno ojačati povjerenje, dijalog, izgradnju kompromisa i rad na miru i međusobnom poštovanju među svim narodima i građanima u Bosni i Hercegovini.
Lider političke stranke i članovi tročlanog Predsjedništva BiH
1. Posvećeni su prosperitetu, demokratskom funkcioniranju i sigurnosti Bosne i Hercegovine, i obavezuju se da će konstruktivno poduzeti neophodne reforme za očuvanje i napredak ove ciljeve.
2. Naglašavaju važnost produženja izvršnog mandata EUFOR-a Althea i njegovog kontinuirano prisustvo u Bosni i Hercegovini u cilju održavanja sigurnog okruženja.
3. Posvećeni su punom poštovanju svih konačnih i obavezujućih međunarodnih i domaćih sudova odluke, uključujući i one Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, i rad konstruktivno zajedno ka njihovoj dobroj namjeri implementacije, sa ciljem da se osigura usklađenost sa evropskim standardima.
4. Preduzeti sve potrebne korake kako bi Opšti izbori 2022. bili efikasno organizovani i sprovedene na uredan način, sa potrebnim sredstvima. Stranke će sprovesti predizborne kampanje pošteno, konstruktivno i bez teorije podjela i mržnje.
5. Konstruktivno će sarađivati nakon glasanja kako bi osigurali brzo formiranje novog zakonodavne i izvršne vlasti na svim nivoima vlasti u skladu sa zakonom propisanim rokovima.
6. Odlučno će raditi na ispunjavanju 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Komisije o zahtjev zemlje za članstvo u EU, kako bi napredovali na putu EU i odgovorili na težnjama naroda.
7. U tom kontekstu, teži da hitno i najkasnije u roku od 6 mjeseci od formiranja vlasti na državnom nivou usvajaju a) Zakon o Visokom sudskom i tužilačkom vijeću Bosne i Hercegovine (VSTV) i Zakon o sudovima; b) Zakon o sprječavanju sukoba interesa; c) Zakon o javnim nabavkama; d) ograničene ustavne i izborne reforme, u potpunosti u skladu sa presudama Evropskog sud za ljudska prava i Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, preporuke Venecijanske komisije i OSCE/ODIHR i GRECO preporuke; e) potpuno obnoviti redovan politički dijalog sa EU, uključujući i kroz SSP strukture i preduzeti sve neophodne korake kako bi zemlja imala koristi od fondova EU pod Instrument za pretpristupnu pomoć (IPA III), uključujući i blagovremenu ratifikaciju finansijski okvir i sporazum o partnerstvu.
8. Nadalje, s ciljem da Bosna i Hercegovina ostvari kritičnu masu reformi i odlučno napreduju na svom putu prema EU, slažu se da preduzmu korake: a) osigurati potpuno funkcioniranje institucija na državnom nivou i osigurati da odluke u vezi sa državnim nivoom nadležnosti se preuzimaju na državnom nivou i poduzimaju konstruktivan dijalog nakon izbora o fundamentalnim pitanjima koja se tiču funkcionisanje države, uključujući pitanja kao što su javna imovina i usvajanje zemlje- široke strategije u oblastima zajedničkih nadležnosti, u skladu sa ključnim prioritetom koji zahtijeva da osigurati pravnu sigurnost o raspodjeli nadležnosti na nivoe vlasti; b) ojačati prevenciju i borbu protiv korupcije i organizovanog kriminala, uključujući osiguravajući da organi za provođenje zakona i pravosuđe mogu djelovati nezavisno i imati sve neophodna sredstva za uspostavljanje evidencije proaktivnih istraga, potvrđeno optužnice, krivično gonjenje i pravosnažne presude, uključujući i na visokom nivou. c) poduzeti korak ka poboljšanju ukupnog funkcionisanja javne uprave osiguranje profesionalne i depolitizirane državne službe.
9. Nastaviti usklađivanje Bosne i Hercegovine sa zajedničkom vanjskom i sigurnosnom politikom EU uključujući implementaciju i saradnju u oblastima koje pokriva Common Foreign and Sigurnosna politika EU, u skladu sa članom 10. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju Sporazum.
10. Posvećeni su poduzimanju konkretnih koraka za promoviranje okruženja pogodnog za pomirenje u u cilju prevazilaženja naslijeđa rata, u skladu sa ključnim prioritetima i Zajedničkom izjavom članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, povodom 25 godišnjice Dejtonskog mirovnog sporazuma.
11. Pozdravljamo aktivnu podršku EU i olakšavanje dijaloga, izgradnju povjerenja i povjerenja ka završetku gore navedenih radnji.”
“Mini Schengen” ili “Open Balkans”, proklamiran kao “integracijski proces”, generira sve veću nestabilnost cijelog regiona. Inicijativa “Otvoreni Balkan” na stalnom je udaru kritika.
Kancelar Njemačke Olaf Scholz je ne priznaje. Ona nije niti u jednom oficijelnom dokumentu Evropske unije.
Sergej Lavrov, ministar vanjskih poslova Rusije, nakon što mu je onemogućena posjeta Srbiji prošle sedmice, objavio je podršku zvaničnog Kremlja toj ideji.
Vrlo brzo, podršku je ponovio i specijalni izaslanik za zapadni Balkan Sjedinjenih Američkih Država Gabriel Escobar ističući da ideja ima smisla samo ako joj se priključe sve države zapadnog Balkana. U podršci bez preduslova pridružio mu se (u svoje ime) komesar za proširenje Evropske unije Oliver Varhelyi.
“Mini Schengen”, kako je prvotno nazvan, uključuje Srbiju, Albaniju i Sjevernu Makedoniju. Cilj mu je da sve države zapadnog Balkana budu u njemu. Bosna i Hercegovina i Crna Gora sve su više žrtve podjela o ovom pitanju. Oni koji podržavaju režim Aleksandra Vučića, žele mu pristupiti. Ostali su kategorički protiv.
Kosovo je, također, kategorički protiv! Jedan od krupnih kamenova spoticanja u odnosima Prištine i Tirane je upravo ova asocijacija, a “Otvoreni Balkan” generira i sve žešće političke sukobe između vlasti i opozicije u Albaniji.
Nakon što je Vučićev projekat snažno podržao Lavrov, ministar vanjskih poslova Sjeverne Makedonije Bujar Osmani indicirao je suzdržanost Skoplja. U jednoj TV emisiji on je dipliomatski saopćio da makedonska vlada vrlo pomno prati dešavanja u vezi ove platforme. “Mini Schengen” ili “Open Balkans”, proklamiran kao “integracijski proces”, generira sve veću nestabilnost cijelog regiona.
Zašto “Otvoreni Balkan” ima sve oštrije protivnike? Inicijativa uživa verbalnu podršku i Istoka i Zapada. Čini se da je to jedina tačka gdje se slažu Moskva, Vašington i Brisel. Ali, samo se čini.
Vašington podrškom “Otvorenom Balkanu” zaludno nastoji Srbiju istrgnuti iz ruskih kandži. Varhelyi ne govori u ime EU, već svog stvarnog i jedinog šefa – Viktora Orbana!
“‘Mini Schengen’ je lozinka za ujedinjavanje svih Srba”, objelodanio je prije više od godinu dana Aleksandar Vulin, ministar policije Srbije.Ovaj trbuhozborac Aleksandra Vučića, po svemu sudeći, brzopleto je razotkrio suštinski cilj inicijative “Otvoreni Balkan”.
“Proces je započet. Znate, proces možete usporiti, ali, u historijskom smislu, kada nešto počne kao proces, može se usporiti, može se voditi, ali se ne može zaustaviti”, rekao je 11. aprila prošle godine Vulin gostujući u emisiji jedne TV kuće Srbije s nacionalnom frekvencijom.
Nakon toga, Vulin tako eksplicitno nije pominjao, a pogotovo nije pojašnjavao “Open Balkans” ili “Mini Schengen”, kako se tada zvao.
“Srbi trebaju biti ujedinjeni.
Moramo biti i postali smo to zahvaljujući Vučiću, jedinstven politički narod.To znači da smo počeli misliti zajedno o ključnim pitanjima opstanka srpskog naroda i naravno da se ta pitanja moraju formulirati u Beogradu.
O Srbiji i Srbima mora se odlučivati u Beogradu”, istakao je Vulin.
I time razotkrio suštinu ove inicijative, te dao neoborive argumente protivnicima.
(Politcki.ba)
Vidosav Stevanović, veliki srpski književnik, koji je nakon posljednjeg rata nekoliko godina živio i radio u Sarajevu, nedavno je gostujući na jednoj beogradskoj televiziji iznio zaprapašćujuće tvrdnje o spiskovima za likvidaciju protivnika i neistomišljenika, koje je formirao zločinački režim Slobodana Miloševića tokom 90-ih godina prošlog vijeka.
Na pitanje književnika Svetislava Basare, voditelja emisije, da li je čuo za postojanje spiska za odstrel na kojem su se pored njegaa, nalazili profesor Ivan Đurić, pisac Mirko Kovač i još neki intelektualci, njih tridesetak, Stevanović je rekao da je čuo za takav spisak, ali da ga nikada nije vidio, ali sam sa više strana čuo da se njegovo ime nalazi na njemu.
Miloševićeva knjiga mrtvih
„Međutim 1999.godine, nakon Ćuruvijine smrti, ja sam u Parizu svojim očima vidio, jedan advokat mi je pokazao, drugi valjda završni spisak za likvidaciju. Na prvom mjestu je bilo Ćuruvijino ime, drugi je bio advokat Srđa Popović, treći je bio Đoka Balašević, a ja sam se nalazio na četvrtom mjestu. Druga imena nisam upamtio, mnogo je godina prošlo“.
Stevanović je rekao da ga je Miloševićev režim optuživao i teretio za najnevjerovatnije stvari koristeći se apsolutnim lažima. „Govorili su da sam prodao Kosovo Albancima, da su me Muslimani kupili za veliki stan u Parizu… A ja sam u Parizu iznajmljivao jednu sobu, uglavnom na periferiji“, kazao je u televizijskom razgovoru..
„No, uprkos svemu kroz šta smo prošli moja supruga i ja smatramo da smo dobro prošli kako je mogli biti“, zaključio je Vidosav Stevanović.
Vidoslav Stevanović otkrio jezivu tajnu kolegi Svetislavu Basari
Kako rekosmo, Vidosav Stevanović sa suprugom Marijom dosedlio se iz Pariza početkom 2000-ih godina u Sarajevu gdje su živjeli narednih 5-6 godina. Stevanović je dobio posao kao savjetnik za kulturu sarajevskog gradonačelnika. On je u godinama prije rata imao status književnog klasika, bio je dobitnik NIN-ove nagrade i niza drugih najvećih priznanja tog vremena, bio je urednik ugledne izdavačke kuća. No, nakon što je na Osmoj sjednici Milošević porazio svoje konkurente predvođene Ivanom Stambolićem, počela je odmazda nad istaknutim kadrovima, intelektualcima, piscima, novinarima među kojima se našao i Vidosav Stevanović..
Nakon što ga je Miloševićev režim ostavio bez posla, vršeći medijski i politički linč nad njim i njegovim djelom, posao je dobio u Sarajevu, izdavačkoj kući „Svjetlost“ sa čijim je direktorom Gavrilom Grahovcem bio veliki prijatelj i koji je cijenio njegov književni talenat i uredničko-izdavačko iskustvo.
Tokom ratnih godina provedenih u izbjeglištvu u Parizu Vidosav Stevanović je bio oštar i dosljedan kritičar srbijanskog režima, sudjelovao je u brojnim manifestacijama podrške Bosni i Hercegovini i opkoljenom Sarajevu i njegovik građanima. Koautor je zapažene knjige u kojoj je opisao „lik i nedjelo“ Slobodana Miloševića. Nije isključeno da je i takav njegov dosljedan, intelektualni, antiratni i humanisitčki angažman, doprinijeo da ga Miloševićev režim prokaže kao narodnog neprijatelja i uvrsti na spisak za odstrel.
Ivan Đurić o dječijoj sobi šefa KOS-a
Priča Vidosava Stevanovića i spiskovima za likvidaciju protivnika režima Slobodana Miloševića koju je otvorio , vraća nas na sami početak rata u opkoljeno Sarajevo. U glavnog gradu Bosne i Hercegovine godinama prije rata živio je Aleksandar Vasiljević, visoki obavještajni oficir Jugoslovenske Narodne Armije. Kasnih osamdesetih u burnim vremenima koje je Slobodan Milošević u svojoj knjizi nazvao „godine raspleta“ Vasiljević se nalazio na čelu Kontraobjavještajne službe JNA(KOS). Sa mnogo razloga ga se smatra jednim od glavnih proganista pretvaranja JNA u srpsku, agresorsku i na kraju ratno-zločinačku soldatesku. Nije bilo niti jedne afere u predratnoj Jugoslaviji od „slučaja Janša“ u Sloveiniji, „afere Špegelj“ u Hrvatskoj, pa to oslobađanja Milana Martića koji je uhapšen u Bosanskoj Krupi, u kojoj neposredno nisu bili umiješani Vasiljevićevi i prsiti negovih suradnika. Zanimljivo je da je ui prvim danima rata i opsade Sarajeva tokom posjete glavnom gradu Vasiljević predlagao svojim domaćinima Aliji Izetbegoviću i ministru polcije Aliji Delimustafića da za šefa sektora Državne bezbjednosti MUP-a BiH, umjesto odbjeglog Branka Kvesića, imenuju pukovnika JNA Fikreta Mulimovića, bivšeg bliskog Vasiljevićevog suradnika. Nije čak ni sveznajući „Aca“ mogao pretpostaviti da će njegov dugogodišnji kolega u vojnim krugovima poznatiji kao „Fića“u budućoj bošnjačkoj vlasti, vojnoj, civilnoj, obavještajnoj, vjersko-prosvjetnoj, zauzeti mnogo odgovornije i važnije funkcije; sve do dana današnjeg!
Aleksandar Vasiljević
Aca, kako su Vasiljevića zvali podređeni oficiri i prijatelji, nekoliko nedjelja prije rata, iselio je svoju familiju (suprugu i kćerku) u Beograd iz vojnog stana u zgradi u Ulici Omera Maslića u Novom Sarajevu.
Jedan od lokalnih komandanata Teritorijalne odbrane BiH tih je dana svjedočio ovom novinaru u kakvom su stanju on i njegovi vojnici zatekli stan Aleksandra Vasiljevića nakon što su ušli u njega.
„Ničeg nije bilo, potpuno prazan stan, bez namještaja, kućanskih uređaja, sve, sve, sve je bilo odneseno. Samo u jednoj sobi na parketu stoje razbacane slike nekih meni nepoznatih muškaraca. Jedino sam od njih prepoznao onog beogradskog profesora Ivana Đurića, gledao sam ga na televiziji, najviše na YUTELU prije rata, a i često je dolazio u Sarajevu. Njegovih je slika bilo 5-6, raznih veličina od malih, do ogromnih formata. Baš lijep čovjek, k*o upis, kontao sam da Acina kćerka nije njegove slike skupljala k*o što su curice skupljale tih godina postere Čole, Loše, Bajage...“ Zatečeni fotografsko-grafički „plijen“ moj sugovornik je predao organima bezbjednosti.
Ivan Đurić, profesor iz Beograda, bio je lider Saveza reformskih snaga Srbije (stranke posljednjeg jugoslovenskog premijera Ante Markovića) i kandidat za predsjednika Srbije na izborima iz decembra 1990. godine. Nakon izbornog poraza od Miloševića i neizdrživog ratnohaškačkog pritiska na njega, profesor Đurić je, poput pomenutog Vidosava Stevanovića, odselio u Francusku gdje je u predratno vrijeme bio angažiran kao predavač na nekoliko fakulteta. Tokom agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu Ivan Đurić je u medijima i drugim brojnim javnim istupima ukazivao na zločinački karakter i imperijalne ambicije Srbije prema susjedima, posebno naglašavajući pogibeljnu ulogu JNA.
Srpska inteligencija i opozicija u rovovima oko Sarajeva
Poznato mi je sve to bilo, pa ipak ostalo je neobjašnjivo zašto bi portrete takve osobe držao u svom stanu zapovjednik vojno-obavještajnog aparata JNA?!
Nešto više svjetla i logike na tu misteriju stiglo je mjesec dan kasnije nakon što je iseljena Komanda Druge armijske oblasti JNA. Poslije odlaska oficira i vojnika ( praćenog nasiljem u Dobrovoljačkoj ulici) napuštenu kasarnu na Bistriku „prečešljali“ su pripadnici MUP-a i Teritorijalne odbrane BiH. U jednoj od kancelarija pronađen je određen broj portreta najistaknutijih i tih nedjelja naglasnijih ličnosti beogradskog opozicionog intelektualnog života: pored fotografija Ivana Đurića, nalazili su se portreti Radomira Konstantinovića, Mirka Kovača, Vesne Pešić, njenog muža Nebojše Popova…i još nekih intelektualaca.
„Ono što je sa tim portretima bilo posebno zannimljivo jeste da su svi oni bili pogužvani i uprljani zemljom, blatom, prašinom. Jedini mogući zaključak je bio da su ti posteri već bili negdje na otvorenom , pa da su „sa terena“ doneseni, odnosno vraćeni u kancelariju u Komandi Druge Armije u kojoj je do njenog napuštanja sjedio jedna visokopozicioinirani oficir KOS-a“, komentirao je za „SB“ Munir Alibabić, dugogodišnji šef sektora Državne bezbjednosti Sarajevo i autor, pored ostalih, knjige „Bosna u kandžama KOS-a“.
Alibabić objašnjava da su mu prethodno dostavljene i ranije pominjane fotografije iz stana Aleksandra Vasiljevića, kao i one pronađene u Komandi Druge Armije JNA. „Moji suradnici i ja zaključili smo da su „prljavi“ plakati vjerovatno jedno vrijeme nalazili u agresorskim rovovima oko Sarajeva. Odnosno, da su bili podijeljeni snajperistima koji su sijali smrt po gradu“.
Prema riječima ovog iskusnog obavještajca, u prvim danima opsade Sarajeva iz Beograda su stizale najave da će predstavnici tamošnjih građanskih organizacija , mirovnih incijativa doći u Sarajevo i pridružiti se građanima koji su ispred Skupštine BiH demonstrirali i zahtijevali mir i prekid agresije. Osobe čije su fotografije „kolale“ po (napuštenim) vojnim stanovima i kancelarijama oficira JNA, Đurića, Konstantinović, Kovač, gospođa Pešić…bili si lideri antiratnih aktivnosti u Srbiji i njihov dolazak u Sarajevo bio bi ozbiljan udarac beogradskom režimu. Ali bi još strašniji udarac bila njihova likvidacija na sarajevskim ulicama. „Mnogo je indicija da su snajperisti, recimo oni sa Jevrejskog groblja, koji su tih dana pucali po narodu ispred Skupštine BiH dobili zadatak da ukoliko vide neku od tih osoba iz Srbije čije su fotografije dobili (od oficira JNA) da pucaju po njima bez milosti. Ne treba ni govoriti kakav bi jedan takav zločinački akt imao strašan efekat u onakvom košmaru koji se tih prvih ratanih dana odvijao na sarajevskim ulicama“, objašnjava Munir Alibabić. On na kraju kaže da nije poznavao sve ljude čije su fotografije pronađene u stanovima i kancelarijama pripadnika KOS-a:“nikad ranije, recimo, nisam vidio Vidosava Stevanovića, da bih mogao znati da li je i on bio potencijalna meta snajperista“.,
Sjećanje Vesne Pešić
U vezi sa ovim događajem prije nekoliko mjeseci smo razgovarali i sa profesoricom Vesnom Pešić, koja je bila jedna od najistaknutijih mirovnih aktivistkinja u Srbiji tokom agresije na BiH. Ona je, na žalost, i jedina živa od svih osoba čije su fotografije kružila po kasaranama i snajperskim gnijezdima oko Sarajeva.
„Ne mogu da se sjetim baš svega što se u tim prvim danima rata dešavalo unutar građanskog pokreta u Beogradu kojem sam pripadala. Ipak je prošlo trideset godina od tada. Ne mogu potvrditi da li je kod nekih od ljudi, mojih suboraca postajala ideja da se ide u Sarajevo. Mogu samo reći da smo cijelo vrijeme trajanja tog strašnog i sramotnog rata tražili i nalazili načine da se čuje naš glas, na ulici, medijima, međunarodnim konferencijama…Mogu vam reći i da je u poređenju sa današnjom kontrolom medija od strane vladajućeg režima u Srbiji, tih ratnih godina u našim medijima bilo mnogo više prostora za opoziciju i kritičke intelektualce da iznose svoje stvavove o Miloševićevom režimu i ratovima koje je pokretao“, kazala je ugledna profesorica i diplomatkinja.
Krvava guava Ivana Stambolića
No, tri godine kasnije u proljeće 1995.godine, na poziv Srpskog građanskog vijeća BiH u Sarajevo je iz Beograda, ali i iz nekih evropskih prijestolnica stiglo desetine uglednih srpskih intelektualaca, književnika, bivših političara, novinara, humanitaraca. Među ostalim, iz Pariza su tada doputovali Ivan Đurić, Žarko Papić, iz Beograda su preko Mađarske, Slovenije i Hrvatske stigli Ivan Stambolić, Radomir Konstantinovića, Miladin Životić, Borka Pavićević…i mnogi drugi prijatelji Sarajeva BiH.Ova posjeta kao visokomoralan i hrabar čin nije obradovala samo njihove sarajevske kolege i prijatelje, nego je oduđevila najširu javnost u okpoljenom i zaboravljenom gradu.
Njihov dolazak avionima UN-a do Sarajeva osigurala je komanda UNPRPFOR-a, no nakon završetka Skupštine Srpskog građanskog vijeća, Vojska RS je izvršila nekoliko napada na Sarajevski Aerodrom, zbog čega su na nekoliko dana bili ukinuti svi polasci i dolasci aviona. Delegacija gostiju iz Srbije i drugih dijelova Evrope bila je prisiljena napustiti Sarajevo kroz jedinu vezu sa vanjskim svijetom, sarajevski Tunel spasa.
Književnik Abdulah Sidran koji se vraćao u Sarajevo sa nekog putovanja, čekajući na ulazu sa druge strane, iz Butmira, svjedočio je nadrealnom prizoru. „Rečeno nam je da sačekamo jer važni ljudi izlaze kroz tunel. Očekivao sam neke naše političare, oficire, a onda ugledam raskrvavljenog Ivana Stambolića kako izlazi iz tunela!? Nisam se kako treba ni pribrao od tog šoka, a iza njega se ukaza, sav blatnjav, veliki gospodin Ivan Đurić, ona njegova divna plava kosa sva umrljana krvlju. Laknulo mi je kad sam čuo da nisu ranjeni, nego su udarali glavama u plafon tunela koji je bio pravljen po mojoj, a ne po njihovoj mjeri“..
Ivan Đurić umro je dvije godine kasnije u Parizu u 40-oj godini života. Njegov imenjak Stambolić kidnapiran je i likvidiran u augustu 2000 godine. Njetovi posmrtni ostatci su pronađeni nepune tri godine kasnije u grobnici na Gruškoj Gori. Likvidirali su ga pripandici Jedinice za specijalne operacije MUP-a Srbije, predvođeni Miloradom Ulemekom Legijom. Svi su oni, uključujući i Legiju tokom godina rata ostavljali krvave tragove širom BiH…
Do januara ove godine, državni tužilac Dubravko Čampara u Sarajevu je imao četiri stana uknjižena na svoje i ime svoje supruge Maide. Onda je u prodao udio u jednom od četiri stana, pa je u aprilu, na ime svoje supruge, kupio stan u Istanbulu. Najmanje jedan stan, od uklupno četiri, tužilac Dubravko Čampara nije naveo u svom imovinskom kartonu dostavljenom Visokom sudskom i tužilačkom vijeću BiH.
Istina, državni tužilac Dubravko Čampara bio je među tužiocima koji nije dopustio da VSTV objavi njegov imovinski karton, pa su novinari Centra za istraživačko novinarstvo putem zemljišno knjižnih izvadaka pronašli nekoliko nekretnina koje mu pripadaju. Međutim, na CIN-ovom popisu nema dva stana koja je u tom trenutku, ili poslije posjedovao ili posjeduje ovaj državni tužilac. Prema CIN ovoj bazi podataka, Dubravko Čampara i njegova supruga u Sarajevu posjeduju dva stana te kuću u Trnovu. Međutim, u u tenutku objave te baze podataka, tužilac Čampara i njegova supruga bili su vlasnici četiri stana u Sarajevu. Istraga.ba uspjela je prikupiti sve ZK izvatke u nastavku objavljujemo detalje.
Bolnička ulica – tri stana
Ulica je Bolnička, a broj 30. Broj uloška je 2884. Katastarska općina je Sarajevo IV. Stan nije pod teretom (hipotekom) i ima 86 kvadrata.
“Trosoban stan se nalazi u Sarajevu, ulica Bolnička broj 30, sprat 3, oznaka 17, a sastoji se od kuhinje, pomoćnih prostorija”, navedeno je u ZK izvatku.
Vlasnici ovog stana, kako se može vidjeti, su Maida Baščaušević (Čampara) i Dubravko Čampara. Ovaj stan je naveden i u bazi Centra za istraživačko novinarstvo i u imovinskom kartonu.
Ulica je ista, zgrada ista, broj je ali je je u pitanju drugi sprat. Na devetom spratu nalazi se jednosoban stan koji ima oznaku 48.
Dokument iznad je iz online baze podataka e-grunt.ba. Vlasnici ovog stana su Dubravko Čampara i Maida Čampara. Površina stana je 42 kvadratna metra.
“Jednosoban stan nalazi se u Sarajevu, ulica Bolnička broj 30, sprat 9 oznaka 48 a sastoji se od 1 sobe, kuhinje i pomoćnih prostorija”, navedeno je u opisu nekretnine.
Ovaj stan u (su)vlasništvu tužioca Čampare nije na spisku njegovih nekretnina u bazi Centra za istraživačko novinarstvo.
Još smo u Bolničkoj ulici, a ovo je već treća nekretnina državnog tužioca Dubravka Čampare.
“Dvosoban stan u Sarajevu ulica Bolnička broj 34 sprat 9 br.stana 37 a sastoji se od 2 sobe, kuhinje i pomoćnih prostorija ukupne površine 60 m2.”, navedeno je u ZK ulošku broj 3040.
Do 26. maja ove godine, stan je formalno bio u vlasništvu Dubravka Čampare i njegove supruge Maide. Ali na osnovu kupoprodajnog ugovora od 30. decembra 2021. godine, stan je uknjižen na Ermina Čengića i na Maidu Baščaušević (djevojačko prezime supruge Dubravka Čampare)
Prethodni ZK – suvlasnici Dubravko Čampara i Maida Čampara
“Na osnovu Kupoprodajnog ugovora obrađenog i ovjerenog od Notara Kapidžića Nedžade iz Sarajeva dana 30.12.2021. godine broj: OPU-IP: 1160/2021., uknjižuje se pravo vlasništva na nekretnine opisane u A listu (dosadašnje vlasništvo Čampara Dubravka pod B6 i Čampara Maide pod B7)”, navedeno je u ZK ulošku.
Novi ZK uložak: Maida Bašćaušević suvlasnica stana
Dubravko Čampara, formalno, više nije (su)vlasnik ovog stana, ali se njegova supruga još uvijek vodi kao suvlasnica 1/2 ove nekretnine. S tim da se sada sada taj udio vodi na njeno djevojačko prezime. Ni ovog stana nije bilo u bazi podataka Čamparine imovine, iako je on bio vlasnik u tom trenutku.
Obala Kulina bana – garsonjera
Broj ZK uloška je 766. Na broju šest u ulici Obala Kulina bana nalazi se stan površine 26 kvadratnih metara.
Suvlasnici ovog stana su, kako se može vidjeti, Dubravko Čampara i Maida Čampara rođena Baščaušević. Ovaj stan nalazi se u bazi podataka CIN-a i tgužilac Čampara ga je prijavio u svom imovinskom kartonu dostavljenom VSTV-u.
Istanbul – stan plaćen 140 hiljada eura
Početkom februara ove godine, tačnije 8.2., supruga državnog tužioca Dubravka Čampare sletjela je na istanbulski aerodrom Sabiha Gokcen. U Sarajevo se vratila četiri dana kasnije. Tada, naime, dogovorila kupovinu stana na adresi “Istanbul Kagithane Merkez Mahala”.
Kupoprodajni ugovor je potpisan 8. aprila 2022. godine sa firmom Herpez Yapoi Insaat”. U pitanju je stan broj 55, na četvrtom spratu, u kompleksu “Hep Residence”. Ovaj komplekst zgrada još uvijek nije završen, a planirano je da stan porodice Čampara bude useljiv u decembru ove godine. Nekretnina je plaćena 2,25 miliona turskih lira, što je u trenutku obračuna iznosilo 140 hiljada i 501 euro. Dakle, tužilac Čampara, odnosno njegova supruga u Istanbulu su kupili stan vrijedan oko 280 hiljada maraka. Ni ova nekretnina nije navedena u imovinskom kartonu.
Kuća u Trnovu
Dubravko Čampara je u svom imovinskom kartonu naveo da njegova supruga posjeduje i vikendicu u Trnovu, izgrađenu na zemljištu od 868 kvadrata.
Na ovom mjestu je izgrađena nekretnina površine 43 kvadratna metra. Čampara je procijenio sve ovo vrijedi 60 hiljada maraka.
Neum – Vila Lukrecija
Formalno, Dubravko Čampara nije vlasnik Vile Lukrecija u Neumu koja ima preko 13 apartmana. Ovaj objekat se vodi na njegovoj majci Rabiji Čampara.
vila Lukrecija
Na fotografiji iznad, možete vidjeti objekat porodice Čampara u Neumu. U pitanju je Vila koju koriste i kojom upravljaju braća Čampara, državni tužilac Dubravko i federalni ministar policije – Aljoša.
Prema zvaničnim podacima, Čampara je prijavio da je njegova mjesečna plaća 4300 KM, dok supruga zarađuje 3000 KM. No, osim četiri stana u Sarajevu, jednog u Istanbulu, kuće u Trnovu, Čampare su uspjele steći i 50 hiljada maraka ušteđevine i novi automobil marke Volvo, čiju je vrijednost procijenio na – 30 hiljada maraka.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
