Od srijede do subote, dana kada se, dakle, Mostar probudio suočen sa sistematskim uništavanjem baš svake od 700 ploča na Partizanskom groblju, do okupljanja antifašista u Dolini heroja na Tjentištu, Bosna i Hercegovina se više no ikada ranije suočavala sa nasljeđem svoje antifašističke tradicije i različitim odnosima spram nje. Sutjesku je pohodilo više hiljada antifašista iz cijele regije, pa iako mostarski vandalizam nije spomenut u zvaničnim obraćanjima, iz SABNOR-a BiH kažu da je bio posebna tema rukovodstava i da se već planiraju zajedničke akcije. Kako god, ne mogu se oteti dojmu da je obilježavanje 79. godišnjice Bitke na Sutjesci i slavnog partizanskog opstanka, uprkos žestokim napadima fašista u Drugom svjetskom ratu, moralo imati makar u tragovima i osvrt na ofanzivu – više niko i ne zna koju po redu – poduzetu protiv Partizanskog groblja, ako ne zbog činjenice da je upravo u subotu bila i godišnjica smrti velikog Bogdana Bogdanovića, ono bar zbog historije koja nas obično uči da je zbivanjima na Tjentištu prethodila Bitka na Neretvi. Bogdanovićevo arhitektonsko remek-djelo u Mostaru zrcali ne samo grad već i njegovu prelijepu rijeku.

Sead Đulić, predsjednik bosanskohercegovačkog SABNOR-a, živi i radi u Mostaru i nije štedio riječi ni emocije nakon posljednjeg – kako ga je nazvao – terorističkog čina, organiziranog i sistemskog obračuna sa nacionalnim spomenikom BiH. U prvim reakcijama Đulić je podsjećao na užas Kristalne noći, događaj iz novembra 1938. godine, kada su nacisti započeli pogrom Jevreja. Iako su osude vandalizma na Partizanskom stigle sa gotovo svih političkih adresa u našoj zemlji, antifašisti bi zapravo morali i skrnavljenje Partizanskog i poplavu reakcija konačno doživjeti kao svoj dan, kristalno čist kada je u pitanju vlastiti angažman. Đulić je, čini se, i to razumio, u više je navrata insistirao na obećanju da će antifašisti progovoriti i krenuti u akciju, što je važno iz nekoliko razloga.

Jedan od njih – izborna godina – bode i oči i uši. I s razlogom budi strah, jer ako je sredinom juna napadnuto Partizansko groblje, čemu se možemo nadati sredinom jula, augusta ili septembra? Tim prije što se važeće politike u ovoj zemlji poprilično slažu kada je riječ o nasljeđima Titove Jugoslavije i antifašizmu, što su za njih sinonimi koje združenim snagama osuđuju i još se takmiče ko će se više udaljiti od svih onih vrijednosti koje antifašizam predstavlja. Nije riječ samo o slavljenju vlastitih zločina(ca) iz ratova devedesetih već i o sistemskom obračunu sa zajedničkom državom koju podjednakim snagama nastoje prikazati kao tamnicu naroda, a oni su im tobožnji spasitelji. I ne treba se zavaravati, i one partije koje nemilice uživaju u tom nasljeđu, poput SDP-a BiH koji je i nominalni vlasnik imovine bivšeg Saveza komunista BiH, za antifašizmom posežu samo u vlastite partijsko-propagandne svrhe: da je drugačije, u Mostaru bi se prošlog četvrtka, kada je organiziran prosvjed zbog brutalnog napada na Partizansko groblje, pojavio makar netko od predstavnika partijskih visina osvojenih zahvaljujući i dobrom dijelu birača, antifašista, koji žele da vjeruju kako je SDPBiH izraz njihove tradicije. A da zaista jeste, makar bi u Sarajevu, gdje stoluju partijske uzdanice, bio primijenjen slavni antifašistički princip pogleda u vlastito ogledalo, u narodu poznat kao aksiom da svako čišćenje kreće iz vlastite avlije, što znamo da se ne dešava. Primjera je dovoljno – od puno puta pominjanog nasilja nad žrtvama Kazana, koje su voljom gradonačelnice i potpredsjednice partije brutalno oštećene spomenikom, do različitih aršina spram drugih i drugačijih, što jasno piše i na spomen-ploči postavljenoj na Vijećnici na kojoj – za razliku od Kazana – znamo ko je bio agresor i zapalio knjige. Onaj koji je naređivao ubijanje ljudi i uništavanje njihovih posmrtnih ostataka na Kazanima, ostao je zaštićen.

Antifašisti nemaju pravo pristajati na kompromise bilo da je riječ o Drugom svjetskom ratu ili našim ratovima devedesetih. I ma kako dobro zvučala spika Nermina Nikšića i njegovih pobočnika o kukavičkom činu “pod okriljem noći, baš onako kako su ustaški preci počinitelja kukavički ubijali građane Mostara i Hercegovine u Drugom svjetskom ratu”, ovo je krajnje neodgovoran, da ne kažem kukavički čin upiranja prstom u NN počinitelje (koje MUP HNK-a mora otkriti, a pravosuđe i procesuirati) za koje SDP zna i čiji su potomci?! Strašno! Zar je to ta civilizacijska vrednota koju nam ima ponuditi navodno građanska opcija? Ili je ipak riječ samo o floskulama onih čiji su preci bili slavni osloboditelji, a eto oni – koji su dio vlasti u ovom Kantonu – nisu imali ni toliko volje da prononsiranog ustašu protjeraju sa ulične table usred općine Centar Sarajevo, nego povrh toga nam djeca i dalje idu u školu koja također nosi ime Mustafe Busuladžića?

Ne, ne branim ja politiku HDZ-a i Dragana Čovića, samo zagovaram isti odnos prema svima i odluke na bazi djela, a ne političkih pamfleta. HDZBiH jeste najveći krivac što se mostarske ulice zovu po Mili Budaku i Juri Francetiću, kao što je uostalom i SNSD najveći krivac za veličanje Ratka Mladića i Radovana Karadžića (zahvaljujući Valentinu Inzku, bivšem visokom predstavniku, Milorad Dodik je morao polizati svoje kumstvo studentskog doma na Palama, nazvanog po osuđenom ratnom zločincu i jednom od kreatora genocida u Srebrenici), ali ako je SDA u ovu fašističku utrku ušla s Busuladžićem da pokaže kako i ona ima svog konja, onda je vlast koja se diči izjavama kako od antifašizma odustati neće morala to pokazati na djelu. I ukinuti prononsiranog ustašu i mrzitelja Jevreja te pokazati poštovanje spram naših sugrađana koji su vjerovali u multietničnost ove zemlje, u danima opsade Sarajeva ostali u glavnom gradu BiH i to platili životima.

Antifašizam je civilizacijska tekovina i evropska vrijednost koje su se politički lideri Balkana odrekli još na početku ratova devedesetih. Evropa se u to doba s figom u džepu deklarativno izjašnjavala o zločinima počinjenim naročito na teritoriji Bosne i Hercegovine, ni sama dovoljno imuna na prononsirane fašiste. No, ruska agresija na Ukrajinu Evropu je dozvala svijesti, ali i potvrdila lekciju da fašizam ne samo da nije pobijeđen već da se i oni koji su se borili protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu zarad vlastitih interesa preko noći umiju pretvoriti u fašiste (i to smo osjetili u našim ratovima). Zato se Ukrajina danas bori za sve nas, za cijeli kontinent, računajući i Balkan, ali i Bruxelles i Pariz. Baš zato i domaći i antifašisti cijelog regiona moraju biti glasniji, ali se i pokazati na djelu: Partizansko groblje vapi za obnovom. Eto nam prilike. Ako je gradonačelnik Mostara Mario Kordić u svojoj osudi vandalizma prvi puta spomenuo i velikog Bogdana Bogdanovića, ali i najavio (sa)učešće u revitalizaciji spomenika, ako već postoje i parlamentarne ideje – poput Zvizdićeve – da Vijeće ministara plati obnovu Partizanskog groblja, ako je premijer Vlade FBiH Fadil Novalić obećao pomoć, pa čak i ako svi oni zajedno i ispune obećanja, za antifašiste ima posla. Partizansko groblje u Mostaru je veleljepni spomenik mladosti koja je znala odabrati pravu stranu historije, ono nije, ne smije i ne može biti bilo čije partijsko vlasništvo, ono je naša civilizacijska tekovina i obavezuje nas da damo vlastite doprinose njegovom vraćanju u prvobitno stanje i čuvanju. Zato akcija mora početi odmah i zato SABNOR – koliko je danas – treba napraviti svoj odbor i svoj (pod)račun za Partizansko groblje. Pa da vidimo ko zaista drži do antifašizma. I kome je stalo.