Kada je, u mandatu 42. Vlade Crne Gore, premijera Zdravka Krivokapića, ministar pravde Vladimir Leposavić, bio smijenjen zbog svoje izjave u Skupštini da se Srebrenici u julu 1995. nije dogodio genocid, teško je bilo pretpostaviti da će to pitanje ikada više opterećivati crnogorsku političku “elitu”, bar kada se radi o većini parlamentarnih stranaka.
Istina je da je i prilikom usvajanja Rezolucije Skupštine Crne Gore o genocidu u Srebrenici, u junu 2021, bilo uzdržanih i onih koji su bili protiv (da podsjetimo: 55 je glasalo za, 18 protiv, 6 uzdržanih), ali se smatralo – sada je jasno: preuranjeno i bez osnova – da je to pitanje, uprkos otporu i teškoj nelagodi predstavnika velikosrpske nacional-šovinističke politike, zauvijek prevaziđeno u kontekstu zvanične crnogorske politike i pozicije povodom tog ‘magnum crimen’-a.
Gotovo tri godine kasnije, inicijativa Njemačke i Ruande, da se u Ujedinjenim Nacijama usvoji dokument koji će komemorisati, na odgovarajući način, tragične događaje i genocid u Srebrenici, kojoj se, u međuvremenu, u svojstvu “ko-sponzora” priključio veliki broj značajnih članica UN, ali i manjih zemaja, sa praktično svih kontinenata, među kojima su i sve zemlje bivše Jugoslavije i regiona Zapadnog Balkana koje imaju stolicu u svjetskoj organizaciji.
Sve, osim Srbije i osim Crne Gore.
Ideologija, logika i retorika vlasti u Beogradu, tim povodom, ne predstavlja nikakvo iznenađenje. Vehementno odbijanje režima Aleksandra Vučića, i njegovih službi, medija i uslužnog partnera/predvodnika – Crkve Srbije, po obrascu koji u svemu liči na Putinove mehanizme i poluge moći, je neizbježna rezultanta svega što su, ne samo posljednjih dvanaest godina vlasti u Srbiji, već i u mnogo dužem periodu, pa čak i prije genocida u Srebrenici, bile odrednice zvanične srpske ideologije i politike.
Vučić će, čak, u Njujork poslati “tim za borbu protiv Rezolucije”, a njegovi nastupi na Savjetu bezbjednosti UN i izjave u kuloarima će imati tragi-komične posljedice. Srpski diplomatski poraz je vidljiv svima, pa čak i ostrašćenim medijima u Srbiji, koji (još uvijek) ne nalaze formulu da ga pretvore, po običaju koji srpskoj političkoj kulturi nije stran – u slavnu pobjedu, sa mnogo junačkih žrtava.
Sve to nije pozitivno uticalo na stavove, pozicije i ponašanje predstavnika 44. crnogorske vlade, koju, u ovom segmentu aktivnosti, pored premijera Milojka Spajića, predstavlja ministar vanjskih poslova Filip Ivanović. Naprotiv – i kedan i drugi su, svojim istupima, pokazali da je revizionistički i negatorski odnos prema istini o genocidu u Srebrenici u Crnoj Gori itekako živ i žilav.
Na sceni je, dakle, kada se radi o razumijevanju genocida i u formulisanju zvaničnog stava, opšta politička, socijalna i kulturna regresija zabrinjavajućih razmjera, koja pokazuje duboku kontaminiranost crnogorskog društva i politike nacionalističkim i nacional-šovinističkim idejama, koje se uglavnom prepoznaju u sintagmi “srpski svet”.
Na sceni je i nova taktika političkih snaga koje ne žele da Crna Gora bude ko-sponzor Rezolucije UN. Oni ne negiraju srebrenički genocid, kako to eksplicitno i gorljivo ponavlja režim u Beogradu i, pored ostalih, srpsko-ruske medijsle ispostave u Crnoj Gori, već su se opredijelili da o tome ćute i ignorišu da problem uopšte postoji.
Takvu vrstu pokušaja je prvi iskazao ministar vanjskih poslova g. Ivanović, čiji je nastup u Skupštini (“zašto bi Crna Gora bila ko-sponzor, kada to – u tom trenutku – nije bila ni Bosna i Hercegovina?”), što je naišlo na ubojit odgovor pro-evropske opozicije.
Ni premijer, g. Spajić, nije bio ništa bolji: njegovo upravo nekulturno i nevaspitano ponašanje kada ga je o tome na press-konferenciji upitao novinar Al Jazeera Balkans, samo je potvrdila mučnu istinu: ova Vlada Crne Gore ne želi da se Rezolucija spominje, a kamoli da javno iskaže svoj stav podrške. Ko-sponzorstvo, sada je i to jasno, ne dolazi u obzir.
Tako su crnogorske diplomate, kojecradevu Stalnoj misiji Crne Gore u UN, među rijetkima (pored, uz puno poštovanje, rijetkih afričkih i azijskih zemalja) koji uopšte nemaju ni stav, ni znanje o tome kako će glasati kada Rezolucija konačno bude na dnevnom redu – a sada je jasno da će to biti sredinom maja ove godine, zbog dodatnih konsultacija o nekim formulacijama u samom tekstu.
Političke implikacije na Crnu Goru povodom ove situacije su, dakle, zabrinjavajuće jasne.
Prvo, došlo je do tihe, ali efikasne regresije u pogledu odnosa crnogorske politike prema nekim nespornim civilizacijskim pitanjima i problemima.
Drugo, uticaj iz Srbije – politički, ideološki, bezbjednosni i propagandni – je pojačan. On nije više tako vidljiv “prima facie”, ali je vrlo djelotvoran. Singronizovana aktivnost čitave lepeze promotera i “proksija” – od medija do Crkve Srbije – ostvarila je veliki na političke strukture.
Treće, sâma struktura vlasti je dobila novi balans: zvanično vodeći Pokret Evropa sad (PES) je, zapravo, postao zavistan od stavova, mišljenja i interesa koalicija Zajedno za budućnost Crne Gore (ZBCG), koju predvode Vučić-Putinovi epigoni i pratioci Andrija Mandić i Milan Knežević. Spajić je samo ‘frontman’ u orkestru u kojem drugi određuju notne partiture. Njegovo ignorisanje teških političkih pitanja postaje farsično.
Četvrto, u susret najavljenoj rekonstrukciji Vlade i mogućnosti da Crna Gora dobije tzv. IBAR (tj. izvještaj o ispunjenju privremenih uslova) od strane EU – pokazuje se da je, i u tim procesima, PES bliži poziciji političkog taoca, nego kapetana koji suvereno upravlja crnogorskim državnim brodom.
Na kraju, peto, tu je i zapadni dio međunarodne zajednice, koji sve to posmatra sa dozom inercije, koja zabrinjava svakoga, a najviše pro-evropsku i prozapadnu crnogorsku opoziciju.
Razlozi za podršku i za ko-sponzorstvo Crne Gore Rezoluciji UN o genocidu u Srebrenici su jasni, i na dnevno-političkoj, ali, još i važnije, strateškoj i istorijskoj ravni. Oni se, naravno, tiču i činjenice da je Crna Gora multi-etničko i multi-konfesionalno građansko društvo, tj. da takvo treba i da ostane. Radi se, dakle, o najvažnijem segmentu budućnosti svih koji žive u Crnoj Gori.
I upravo zbog tih vrijednosti i principa je ugrožena, tj. elimisana mogućnost ko-sponzorstva od strne vlade u Podgorici. Taj momenat, dakle, pokazuje svu dramatiku i težinu političkog i bezbjednosnog stanja u Crnoj Gori.
Aktuelna vlast, svrstana uz Beograd i Kremlj, ne izdaje samo crnogorsku tradiciju i istoriju. Ona je izdajnik i budućnosti suverene i nezavisne Crne Gore.
(Miodrag Vlahović je bivši ministar vanjskih poslova Crne Gore i bivši crnogorski ambasador u SAD-u)
Ono što je Istraga najavili prije tridesetak dana i desilo se. Njemački Bundeskabinet zvanično je potvrdio kandidaturu Christiana Schmidta za novog Visokog predstavnika u BiH. Banjalučke Nezavisne novine su, pozivajući se na svoje izvore, objavile da je Vlada Njemačke je u protekla dva mjeseca obavijestila sve članice Vijeća za implementaciju mira i ostale međunarodne partnere da Njemačka planira predložiti svog kandidata. Dakle, njemačka Vlada je samo “obavijestila”, ali ne i usaglasila imenovanje nasljednika Valentina Inzka. Novi šef OHR-a, objavili su mediji, trebao bi donijeti “novu politiku u BiH”. Ipak, taj novi pristup, saznaje Istraga, ne podrazumijeva uopotrebu bonskih ovlaštenja.
“Njemačka je bila protivnik bonskih ovlasti u proteklom periodu i tako će ostati i ubuduće nakon dolaska Christiana Schmidta”, kazao je diplomatski izvor Istrage.
Prema informacijama Istrage, Nijemci još uvijek nisu dobili saglasnost SAD-a za ovo imenovanje. A bez Vašingtona je skoro nemoguće imenovati budućeg šefa OHR-a. Kao što taj proces nije moguće provesti bez saglasnosti Ruske Federacije s čijim je čelnicimama službeni Berlin proteklih mjeseci usaglašavao stavove. Upravo zbog bitne uloge Ruske Federacije prilikom imenovanja novog Visokog predstavnika za BiH, Njemačka je odlučila za tu poziciju kandidirati Crhristiana Schmidta, člana partije CSU čiji se čelnici zalažu za ukidanje sankcija Rusiji, što je naznačeno i na web stranici te stranke.
stav CSU-a o sankcijama Ruskoj Federaciji
Ruska Federacija se, podsjećamo, zalagala za ukidanje OHR-a, ali se nakon objave informacije da Njemačka želi svog Visokog predstavnika nisu oglašavali. Proteklih dana njemačke diplomate su se aktivirale kako bi ubijedili javnost da “ne postoji nikakav dogovor sa Ruskom Federacijom”. No, uporedo s tim njemačka zvanična politika svakodnevno približava stavove sa Rusijom. Krajem prošle sedmice za predsjednika njemačke Kršćansko-demokratske unije (CDU) imenovan je Armin Laschet, premijer savezne pokrajine Sjeverne Rajne-Vestfalije i on će, vjetovatno, biti novi njemački kancelar nakon izbora zakazanih za septembar ove godine. Urednik njemačkog Bilda Julian Röpke na svom je zvaničnom twitter nalogu objavio da je izbor Armina Lascheta dobra vijest za Rusiju, Kinu i režim sirijskog predsjednika Bašara Al Asada.
“S njim kao vođom, Njemačka, Evropa i Zapad su zeznuti”, napisao je Röpke, inače jedan od najboljih poznavalaca njemačke političke scene i čovjek koji je izvještavao i sirijskom sukobu i ruskim operacijama.
Tri perioda politike UZP-ova na BiH. Prvi period je formiranje i zločinačka djelatnost UZP-ova prema BiH. Drugi period ide od Daytonskog ugovora do 2010-e godine. Treći period od 2010- pa na ovamo.
Prva faza politike UZP-ova prema BiH je dvostrana agresija, Srbije i Hrvatske, na R BiH (1992-1995.) izvršena je stvaranjem i samostalnim djelovanjem dva udružena zločinačka poduhvata: udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Srbije, Slobodan Milošević, i udruženog zločinačkog poduhvata kojeg je formirao predsjednik Hrvatske, Franjo Tuđman.
Udruženi zločinački poduhvat (u daljem tekstu UZP) je pravna sintagma za kolektivni krivični subjekt kako nacionalnog tako i međunarodnog prava. Čini ga grupa, manja ili veća, radi činjenja određenih krivičnih djela koja sankcionišu nacionalni i međunarodni sudovi.
Dosadašnji internacionalni propisi ne procesuiraju kolektivitet po sebi, već samo pojedince izvršioce krivičnih djela i države. Zbog toga UZP-ovima kao kolektivitetima nije suđeno, iako prema vrlo relevantnim učenjima brojnih savremenih mislilaca oni mogu biti predmet presuda, ali kada se unesu kao subjekti krivice u internacionalnim propisima. UZP kao kolektiviteti imaju svoj identitet. On spada u onu vrstu identiteta koju socijalni psiholozi, sociolozi, filozofi, historičari i drugi, kao npr. Volrair, Max Weber, Karl Marx, Anre J. Vetlesen, Karl Jaspers, Erwing Goffman, Erik Erikson, Jan Assman i drugi, nazivaju Mi-identitet, identitet kolektiviteta, društvene grupe u čijoj osnovi je identitet, ideja smisao i uzrok njegovog postojanja, kao nosilac njegove socijalne, kako unutarnje tako i prema vani interakcije. UZP je hijerarhijski strukturiran kolektiv o kojem je moguće utvrditi sve oblike odgovornosti.
Posmatran izvan pravno krivične sfere, UZP je jasno funkcionalno strukturirana specifična društvena grupa. To znači da kao društvena grupa može i treba biti predmet interesovanja i analize brojnih društvenih i humanističkih nauka, kao historijska, politička, sociološka grupa itd.
Kao društveno historijska grupa UZP ima vrijeme nastanka, djelovanja, trajanja. U sociološkom smislu ona ima jasnu funkcionalnu strukturu. Čine je pojedinci koji imaju međusobno usklađene i svjesno utvrđene funkcije u djelatnosti grupe.
UZP kao grupa, a drugačije ne može da postoji, nastaje da bi ostvario i postigao određen cilj. Vođa UZP je njen najmoćniji pojedinac po nekom osnovu, najčešće po osnovu stvarne ili statusne položajne moći koji ima neprikosnoven autoritet i zbog toga njegove direktive ne moraju biti pisane da bi se provodile u ostvarenju cilja.
Sud utvrđuje pravnu krivicu pojedinaca UZP-a kao krivične grupe prema njihovim učinjenim djelima unutar djelatnosti grupe. UZP-ovi, o kojima je riječ, nisu niti slučajna niti stihijno nastala društvena grupa.
Internacionalni krivični sud u Haagu, u procesu utvrđivanja pojedinačnih krivica članova UZP-ova, koji je trajao, manje više, dvije decenije, na osnovu relevantnih dokaznih, nekoliko stotina hiljada dokumenata: organa i njihovih funkcionera Srbije i Hrvatske; organa i funkcionera Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine (RSNBiH), kasnije (Rs); organa i njihovih funkcionera Republike Herceg Bosna (RHB); vojnih organa i komandanata Vojske i Policije RSNBIH (Rs) i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO); dokumenata Policije i AR BiH; državnih organa BiH; komandno i politički relevantnih vojnih, civilnih i humanitarnih predstavnika UN koji su bili na službi u BiH; relevantnih nekoliko storina svjedoka svih optuženih kriminalaca, utvrdio je, “bez razumne sumnje” (a) individualne krivične odgovornosti pripadnika UZP-ova prema doprinosu njihovih zlodjela u radu i funkcioniranju svojih UZP-ova, i (b) da je hrvatski UZP formirao ondašnji predsjednik RH, Franjo Tuđman, a da je srpski UZP formirao ondašnji predsjednik SRJ, Slobodan Milošević.
Osuđeni su “bez razumne sumnje” kao ratni zločinci pojedinci koji su zločine činili: u ime hrvatskog, odnosno srpskog naroda; u ime tzv. istorijskih interesa Srba, odnosno povijesnih interesa Hrvata; u ime Velike Srbije, odnosno u ime Velike Hrvatske; najviši politički i vojno policijski funkcioneri i rukovodioci organa i vojno policijskih formacija srpske paradržave Republika srpska, odnosno hrvatske paradržave Herceg Bosna; funkcioneri organa vlasti Srbije i Hrvatske, njihovi direktni predstavnici u vojnim i policijskim strukturama vojske i policije Rs i HB.
U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića (31. 05. 2023.) potvrđena je tužba i dokazano da je srpski Udruženi zločinački poduhvat imao isti cilj u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Citiram: “Zajednička zločinačka svrha ovog poduhvata bila je da se izvršenjem krivičnih dela za koja se tereti u optužnici većina nesrpskog stanovništva prisilno i trajno ukloni sa navedenih područja. Tu zajedničku zločinačku svrhu delili su određeni visoko pozicionirani politički, vojni i policijski rukovodioci iz Srbije, srpskih autonomnih oblasti Krajine i Slavonije, Baranje i Zapadnog Srema, kao i iz Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije preimenovane u Republiku Srpsku.”
Srpski UZP djelovao je u Bosni i Hercegovini po istom obrascu koji je djelovao i u Hrvatskoj, samo s drugim lokalnim funkcionerima na terenu. Citiram: “Što se tiče Bosne i Hercegovine, sličan obrazac zločina pojavio se počev od aprila 1992, nakon što bi srpske snage, uključujući Jugoslovensku narodnu armiju i paravojne jedinice, nasilno zauzele gradove i sela u opštinama Bijeljina, Zvornik, Bosanski Šamac, Doboj i Sanski Most. Civili, prvenstveno bosanski Muslimani i bosanski Hrvati, ubijani su, premlaćivani i zlostavljani na druge načine, proizvoljno hapšeni i zatvarani, mučeni i izlagani prisilnom radu i seksualnom nasilju.”
U presudi Tužilac protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića utvrđeno je učešće Srbije u organizaciji i izvršenju zločina srpskog UZP-a na R BiH. Njom nisu obuhvaćene presude vojnom i političkom rukovodstvu Rs, jer su one već bile izrečene, ali se na mnogo mjesta u ovoj presudi navode njihova imena, kao i imena političkih i drugih funkcionera SRJ, odnosno Srbije, kao članova UZP-a o kojem je riječ.
Na dan izricanja presude u predmetu Tužilaštvo protiv Jovice Stanišića i Franka Simatovića tužilac Haškog suda Serge Bramerc rekao je: ”Ovo (presuda) pokazuje da se (u BiH) nije radilo o građanskom ratu, nego međunarodnom sukobu u kojem su veliku ulogu igrala politička rukovodstva susjednih zemalja”.Naravno, Bramerc, misli se na Srbiju i Hrvatsku.
HZHB, kasnije HRHB nastala je kao paradržava u BiH kao izraz političkog cilja hrvatskog Udruženog zločinačkog poduvata. Citiram Presudu Jadranko Prlić i ostali (20. novembar 2017.): “Počev od 18. novembra 1991. godine više osoba je pokrenulo i učestvovalo u Udruženom zločinačkom poduhvatu političkog i vojnog podjarmljivanja, trajnog uklanjanja i etničkog čišćenja bosanskih Muslimana i drugih nehrvata koji su živjeli na onim dijelovima teritorijama Republike Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da pripadaju Hrvatskoj zajednici, a kasnije Hrvatskoj Republici Herceg-Bosni ….. i to upotrebom sile, zastrašivanja i prijetnji silom, progona, zatvaranja i zatočenja, prisilnog premještanja i deportacije, oduzimanja i uništavanja imovine i drugih sredstava koja predstavljaju ili obuhvataju činjenje zločina kažnjivih po članovima 2, 3 i 5 Statuta Međunarodnog suda”.
U citiranoj Presudi Jadranko Prlić i sotali stoji da su svi politički i vojno-policijski rukovodioci Herceg-Bosne/HVO-a učestvovali u udruženom zločinačkom poduhvatu kao rukovodioci, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti i njihovo izvršavanje bili u funkciji UZP kojim je rukovodio predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman. Sud je utvrdio da su svi članovi UZP u Predmetu Jadranko Prlić i ostali ponaosob, citiramPresudu: “djelujući individualno ili putem svojih navedenih položaja i ovlaštenja, a u dogovoru s drugim učesnicima udruženog zločinačkog poduhvata, (Jadranko Prlić, dodao E,H.) učestvovao je u udruženom zločinačkom poduhvatu u rukovodnom svojstvu na jedan ili više (sljedećih) načina”.
Rukovodioci HR HB su izvršavali razna krivična djela izvršavanjem svojih funkcija, što znači da su njihove rukovodilačke dužnosti bile zločinačke, a njihovo izvršavanje bilo u funkciji njihovog UZP-a.
Dakle: Krivična djela koja su počinili članovi UZP-ova prema RBiH su vro raznovrsna i obimna. Nemamo vremena da, sada i ovdje, govoriti o njima. Razlika između dva UZP-a, o kojima govorimo, je u tome što srpski UZR, pored svih ostalih masovnih krivičnih djela koja je vršio hrvatski UZR, ima i najviši oblik masovnih ratnih zločina, genocid u Srebrenici.
Posmatrano u doktrinarnom, konceptualno, filozofsko političkom smislu, politika UZP-ova je etnocentrička doktrina, jedna od dviju savremenih ratno političkih doktrina. Doktrina etnocentrizma ima za cilj objedinjenje cijele etničke grupe u jednu državu. Ona, u pravilu, podrazumijeva nacionalnu pravnu državu u kao vladavinu nepravde, nepravednih zakona u odnosu na druge etniške zajednice koje sa njom žive. U njenoj metfizici je logika građanske nejednakosti različiti etničkih zajednica u takvoj državi. Etnička država temelji se na logici pravnih i političkih privilegija etničke zajednice čija je to država.
Primjeri takvih država su Srbija, Hrvatska, BiH, entitet Rs u BiH itd. Ustav Srbije definira Srbiju kao etničku državu, državu srpskog naroda; ustav Hrvatske definira Hrvatsku kao etničku državu, državu hrvatskog narodu; BiH-a, dejtonskim ustavom, definirna je kao država tri naroda, ali ne kao građanska država tri naroda, i zbog toga nikako ne može da iziže na kraj sa etničkim političkim neslaganjima i sukobima; Ustav Rs-e definira Rs-u kao etnički entitet, entitet srpskog naroda u BiH.
Etnička država, po svojoj prirodi, proizvodi zakonsku međuetničku nepravdu, legalizira etničku političku nejednakost i diskriminaciju. Etnička država je “zakonsko nepravo”, kako bi kazao Gustav Rodbruh, ozakonjena nepravda, pravna država nejednakosti i diskriminacije.
U aktualnom vremenu, sad i ovdje, UZP-ovi su konkretni historijsko fenomenoločki oblici prisutne politike Srpski svet, odnosno Hrvatski svijet. Srpski svet i Hrvatski svijet su balkanske varijante Ruskog mira, Ruskog svijeta. To su konkretne historijske forme etnocentričke političke filozofie.
Pod zastavom ruske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Ruskog svijeta, u toku raspada SSSR-a proizvedene su ruske političke enklave kao zamrznute ratne konflikte i paradržave, u Gruziji, Južna Osetija i Abhazija, u Moldaviji, Pridnjestrovje; danas se pod brendom Ruskog sveta u Ukrajini stvaraju ruske republike: Krim, Donbas, Donjeck; Ruski svijet danas pored Rusa u RF okuplja u jednu državu sve spomenute ruske oblasti.
Pod zastavom srpske državne etno-nacionalne doktrine i ideologije Srpskog sveta, u toku raspada SFRJ, u BiH-i je formirana paradržava Republika srpska, kao što je pod zastavom državne etnonacionalne doktrine i ideologije Hrvatskog svijeta nastala paradržava HR Herceg Bosna.
Dejtonski period politike UZP-ova u BiH počinje Daytonskim mirovnim ugovorom i njegovim ustavom za BiH. Dvije su bitne vrijednosti ovog ugovora, zaustavljanje rata u BiH, ukidanje HR Herceg Bosne. Njegovo ustavno političko rješenje suvereniteta i državnog uređenja BiH nije bosansko, već srpsko-hrvatsko rješenje BiH-e.
Daytonskim mirovnom ugovorom BiH-a je administrativno podijeljena na dva entiteta, dvije cjeline, FBiH i RS, s internacionalnom legitimacijom prava entiteta i Srbije i Hrvatske na potpisivanje i uspostavu međusobnih tzv. “specijalnih veza”, drugačije kazano s pravom Srbije da se pomoću specijalnih veza sa Rs miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH-e, odnosno s prvom Hrvatske da se pomoću specijalnih odnosa sa entitetom FBIH-e, s Bosanskim Hrvatima, miješa u sva pitanja unutarnje i vanjske politike BiH. Pravno politički suverenitet BiH zavisi od stupnja negativnog uticaja na nju susjednih država, Srbije i Hrvatske.
Konstituentni narodi u Bosni i Hercegovini, u ovom slučaju Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, faktički su dovedeni u poziciju nacionalnih manjina Srbije i Hrvatske, a ne konstituentnih naroda Bosne i Hercegovine. Srbijanski predsjednik A Vučić od kada je izabran za predsjednika predstavlja se direktno predsjednikom svih Srba, zaštitnikom Bosanskih Srba i Rs, s jedne, ali i Kosovskih Srba, s druge strane. Zoran Milanović u New Yorku 19. septembra 2021.godine rekao je:”Ja sam predsjednik Hrvata u BiH” “Vi znate da građani BiH hrvatske narodnosti imaju hrvatsko državljanstvo. Jesam li im ja predsjednik? Mislim da jesam”.
Daytonski ustav BiH stvorio je potpuno novu historijski pravno-političku situaciju u BiH, u dnosima njenih susjeda, Srbije i Hrvatske, prema njoj, s jedne, i veoma politički kompliciranu i kompleksnu državu s izuzetno niskom, kako unutarnjom tako i vanjsko-političkm funkcionalnošću njenih organa vlasti i institucija u kojima je uvijek mogućna blokada njihovog rada upotrebom i zloupotrebom prava veta naroda i entiteta o svakom pitanju, čak i o tome pada li ili ne pada kiša u datom momentu.
Zbog ograničenog vremena detaljne analize Daytonskog ustava BiH ovdje se mogu sintetizirati osnovne političke ne/vrijednosti postdejtonske BiH: individualna i kolektivna međusobna ugroženost: individualna i kolektivna društvena, pravna, politička nejednakost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost; individualna i kolektivna društvena, pravna i politička neravnopravnost.
Uporedbom navedenih individualnih, kolektivnih, društvenih, pravnih, političkih vrijednosti BiH-e i istovrsnih vrijednosti Evrope lahko je zaključiti da BiH-a s njima ne može nikada postati punopravna članica EU. Najbolji stručni pokazatelj vrijednosti dejtonskog ustava BiH je šest presuda Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH. One su, faktički, eliminirale osnovne pravno političke postulate dejtonskog ustava BiH-e.
Drugi period politike UZP-ova prema BiH trajao je do usvajanja izvještaja o Srebrenici na Vladi Rs i Skupštini Rs (2004.)
III. Treći period politike UZP-ova prema BiH razvijao se postupno, može se kazati da je zadobio status građanstva, (a) najprije osporavanjem Haških presuda za ratne zločine, kako od vlasti Srbije i vlasti Rs, tako i od Hrvatske, (b) kasnije glorifikacijom, dodjelom priznanja presuđenim ratnim zločincima i (c) otvorenim stajanjem na strani ruske okupacije Ukrajine, (d) donošenjem niza separatističkih i antievropskih zakona u Skupštini Rs, (e) HDZ-ovim lansiranjem zahtjeva za tzv. legitimno predtavljanje Bosanskih Hrvata u Predsjedništvu BiH i domovima naroda FBiH i državnom parlamentu, što u praksi znači zahtjevom za etničkom teritorijalizacijom FBiH-e, odnosno reinkarnacijom HR Herceg Bosna. Na navedenim pitanjima i zahtjevima danas traje politika UZP-ova prema BiH. Ona u posljednje vrijeme dobija kulminaciju.
Nepriznavanjem presuda Haških sudova i slavljenjem ratnih zločinaca UZP-ova na BiH, državni lideri, Srbije i Hrvatske, svoje države u internacionalnim odnosima svrstavaju u red tzv. odmetničkih država, kako bi rekao Žak Derida, kakva je npr. Sjeverna Koreja. Na taj način, oni su direktno protiv punopravnih odluka haškog suda, ali indirektno i protiv pravnih propisa UN-a po kojima on donosi odluke i presude.
Prema brojnim genocidolozima, stručnjacima različitih zanimanja za genocid, ovom prilokom navedimo američkog historičara Richarda Hovannisiana, negiranje genocida je njegova završna faza genocida. “Nakon fizičkog uništenja jednog naroda i njegove materijalne kulture, pamćenje je sve što preostaje i predstavlja posljednju metu. Potpuno uništenje naroda zahtijeva zabranu pamćenja i gušenje sjećanja. Falsifikovanje, obmana i poluistine umanjuju ono što je bilo na ono što je moglo biti ili možda ono što uopće nije bilo,“ kaže Hovannisian. Prisiljen da spriječi individualne negacije zločina genocid, visoki predstavnik za BiH, Incko, izmijenio je krivični zakon BiH i uveo krivišno djelo negacija genocida, jer je negacija genocida postalo uporište srpskog iredentizma i ugrožavanja sigurnosti građana BiH-e.
Negacija genocida, a s njom i uvođenje revizionizam ratne historije u BiH, politike UZP-ova, slavljenje ratnih zločinaca, najrije se odvijalo na individualnom nivou, najviše u vladajućoj srpskoj strukturi vlasti, a kasnije je postalo institucionalno negiranje genocida i politike UZP-ova.
Od 2010-e počinje period intenzivnog i osmišljenog negiranja genocida. Vlada RS je te godine pokrenula reviziju Izvještaja iz (2004.) koju je usvojila Vlada i Skupština Rs, tvrdeći da je taj izvještaj bio produkt međunarodnih pritisaka. On je im odbacila 2018. godine. Upravo to je period intenziviranog i osmišljenog negiranja genocida. Pravci negacije genocida i narativi su brojni… „svjetska zavjera protiv Srba“, „falsificiranje dokaza iz svjetskih centara moći“ itd
Budući da je dejtonski ustav BiH nastao prije nego što je započelo izricanje presuda za ratne zločine, postalo je racionalno da one, u kombinaciji sa presudama Evropskog suda za ljudska prava građana BiH protiv države BiH-e, mogu bitno uticati na promjene ustava BiH-e na njenom putu ulaska u EU i NATO alijansu, kolokvijalno poznatom kao prelazak BiH sa dejtonskog na briselski put. Uporedo s tim išao je i kakav takav internacionalni pritisak na vlasti BiH da mijenjaju bitne odredbe ustava ako žele ulazak u EU. Etnopolitičkim nacionalistima, prije svega separatistima i iredentistima, ali i onim drugima, promjene ustava značile su gubitak vlasti. Zbog toga je kompletna vlast bila više za održanje statusa quo nego za promjene koje nužno vode njihovom nestajanju. Pri svemu tome, veoma je intenzivirana srpska saradnja sa Rusijom nakon ruske agresije na Ukrajinu.
Manifestna javna ilustracija funkcioniranja politike srpskog UZP-a je miting u Banjoj Luci (19.04.2024.). Na njemu su ušestvovali kako predstavnici vlasti Srbije na čelu sa predsjednikom Skupštine Srbije Anom Brnabić tako i brojni građani širom Srbije.
Manifestna ilustracija funkcioniranja hrvatske politike UZP-a je zalaganje predsjednika Hrvatske Z. Milanovića i premijera Hrvatske A. Plenkovića da plinovod južna konekcija ima sjedište u kantonu s hrvatskom većinom u Hercegovini i promjena izbornog zakona u BiH kojim će se uvesti etničko glasanje za izbor člana Predsjedništva BiH iz reda Hrvata i predstavnika Bosanskih Hrvata u dom naroda FBiH i dom naroda u državnoj skupštini BiH, na način da se izvrši etno teritorijalizacija FBiH i izborno obnovi Herceg Bosna.
U ovom momentu, BiH više funkcionira na principu političke unije dva entiteta nego na principu jedinstvene dejtonski uređene države. Entitet Republika srpska je, u političkom smislu, postao monoetničan.
Izlaz iz ove političke situacije u BiH je u napuštanju etničkog i uspostava građanskog političkog uređenja jednakosti ravnopravnosti građana na cijelom prostoru Bosne i hercegovine, prelazak sa Dejtonskog na briselski put njenog političkog uređenja.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Kada se primjenom St. Lague metode preračunaju posljednji rezultati koje je objavila Centralna izborna komisija BiH, u Gradskom vijeću Mostara bi sitacija bila ovakva: HDZ BiH 13 mandata, Koalicija za Mostar 12, BH. blok šest, Hrvatska republikanska stranka tri i koalicija Ostajte ovdje jedan mandat. Bez HDZ-a, HRS-a i SNSD-ove koalicije Ostajte ovdje stranke čije je sjedište u Sarajevu imale bi 18 mandata ili natpolovičnu većinu koja bi osigurala izbor gradonačelnika u trećem krugu. No, prije nego pojasnimo način izbora gradonačelnika, obradit ćemo rezultate izbora po gradskim područjima, odnosno po izbornim jedinicama.
Gradska lista
Gradska lista daje 13 mandata i svakom konstitutivnom narodu moraju pripasti najmanje četiri pozicije dok Ostali moraju dobiti jedno mjesti. HDZ je, prema trenutnim rezultatima CIK-a, osvojo 13.253 glasa, Koalicija za Mostar okupljena oko SDA 11.262, BH. blok 4691, Hrvatska republikanska stranka 2760 i koalicija Ostajte ovdje 2760. Kako biste utvrdili broj mandata, ove brojeve podijelite prvo sa jedan, potom sa tri pa sa pet, sedam, devet, jedanaest … U slučaju HDZ-a BiH to bi izgledalo ovako – 13263, (ukupni rezultat kroz tri) 4421, (ukupni rezultat kroz pet) 2652, (ukupni rezultat kroz sedam) 1894, (ukupni rezultat kroz devet) 1473, (ukupni rezultat kroz jedanaest) 1205. Kada to uradite sa svim strankama i koalicijama, izdvojite trinaest najvećih brojeva (ova izborna jedinica daje 13 vijećnika). Na osnovu toga, HDZ-u BiH bi sa gradske liste pripalo pet mandata, Koaliciji za Mostar četiri, BH bloku dva, Hrvatskoj republikanskoj stranci jedan i Koaliciji Ostajte ovdje – jedan mandat. Ono što je bitno naznačiti, sa liste Koalicije za Mostar, prema trenutnim rezultatima dostupnim na stranici CIK-a, kao četvrta ulazi Nataša Jekić koja je srpske nacionalnosti. S druge strane, sa liste BH bloka, prema trenutnim rezultatima, ulazi Arman Zalihić koji ulazi iz kvote Ostalih. To je vrlo bitno zbog ukupne kvote u Gradskom vijeću, jer nijednom konstitutivnom narodu ne može pripasti više od petnaest vijećničkih mjesta, uz uslov da nijedan konstitutivni narod ne može imati manje od četiri vijećnika. U ovom trenutku sa gradske liste u vijeće bi ušla tri Bošnjaka i jedan Srbin sa liste Koalicija za Mostar, jedan ostali i jedan Hrvat sa liste BH bloka, četiri Hrvata i jedan Srbin sa liste HDZ-a, jedan Hrvat sa liste HRS-a i jedan Srbin sa liste Koalicije Ostajte ovdje. Prema tome, kvota srpskih vijećnika, trenutno, ne bi bila popunjena, jer ih je, računajući sve druge izborne jedinice, za sada samo troje obezbijedilo ulazak u Gradsko vijeće. U ovom slučaju bi moralo doći do “pomijeranja” unutar samih listi, bez obzira na preferencije koje je određeni kandidat osvojio. O tome odlučuje CIK.
Izborna jedinica Zapad (četiri vijećnika)
Prema trenutnim rezultatima, HDZ BiH je u ovoj izbornoj jedinici osvojio 4.539 glasova. Ukoliko njihov ukupni broj podijelimo sa tri, odnosno sa pet, dolazimo do brojeva 1513 i 907. U ovom trenutku Hrvatska republikanska stranka osvojila je 1.514 glasova, dok je BH. blok osvoio 928. To znači da bi HDZ osvojo dva vijećnička mandata, jer je njihov treći broj (907) manji od ukupnog broja glasova BH bloka. Zbog toga bi BH blok osvojio jedan mandat na Zapadu, koliko bi osvojila i Hrvatska republikanska stranka.
Izborna jedinica Jug (dva vijećnika)
Trenutno, HDZ BiH na području Jug ima osvojenih 2286 glasova. Podijeli li se taj broj sa tri, dolazimo do broja762. Koalicija za Mostar je osvojila 782 glasa, što je više od drugog broja HDZ-a BiH. Prema tome, na području Jug Koaliciji za Mostar bi pripao drugi vijećnik. HDZ ima osigiran jedan mandat.
Izborna jedinica Jugozapad (sedam vijećnika)
Prema do sada obrađenim rezultatima, na području Jugozapad HDZ BiH je osvojio 5699 glasova, Hrvatska republikanska stranka je osvojila 1781 glas, dok je BH. blok osvoio 1031 glas. Podijelimo li te brojeve sa tri, pet, sedam i devet te nakon toga izdvojimo sedam najvećih brojeva, HDZ BiH bi osvojio pet vijećnika, HRS jednog koliko i BH. blok. Ono što bi moglo biti presudno, sa liste BH. bloka, prema trenutnim rezultatima, iz ovog područja ulazi Boška Ćavar iz reda hrvatskog naroda. To znači da bi bez HDZ-a, HRS-a i SNSD-ove koalicije u Gradskom vijeću moglo biti osamnaest ruku, uz ispoštovani preduslov da Bošnjacima ne pripadne više od petnaest pozicija. Naime, sa gradske liste Koalicija za Mostar dala je Srpkinju, dok sa liste BH. bloka ulazi predstavnik Ostalih i najmanje jedan Hrvat.
Izborna jedinica Stari grad (pet vijećnika)
Na području Stari grad, prema trenutnim i nepotpunim rezultatima CIK-a, Koalicija za Mostar je osvojila 4354 glasa, BH. blok 3654, a Prva mostarska partija 827 glasova. Ukoliko podijelimo glasove sa tri, pet i sedam, dolazimo do brojeva 1451, 870 Koalicije za Mostar i 1218, 731 BH. bloka. Odvojimo li pet najvećih brojeva, to znači da Koalicija za Mostar trenutno ima tri vijećnika, jer je njihov treći broj veći od prvog broja Prve mostarske partije. BH. bloku bi pripala dva vijećnička mjesta.
Izborna jedinica Sjever (dva vijećnika)
Koalicija za Mostar je, trenutno, na tom području osvojila 3053 glasa. Njihov drugi broj (ukupni broj glasova podijeljen sa tri) je 1017 i veći je od ukupnog broja glasova BH. bloka (722). Zbog toga Koaliciji za Mostar pripadaju oba mandata sa Sjevera.
Izborna jedinica Jugoistok (dva vijećnika)
Prema trenutnim rezultatima CIK-a, Koalicija za Mostar je u ovoj izbornoj jedinici osvojila 2959 glasova. Kada se taj broj podijeli sa tri, dolazimo do broja 986, što je više od ukupnog broja glasova drugoplasirane Platforme za progres koja je osvojila 510 glasova. Dakle, na području Jugoistok je Koalicija za Mostar osvojila oba vijećnika
Izbor Gradonačelnika Mostara
Zbrojimo li sve vijećničke mandate iz svih izbornih jedinica i sa gradske liste, HDZ je osvojio trinaest mandata, Koalicija za Mostar ima 12 mandata, BH. blok šest, Hrvatska republikanska stranka tri i SNSD-ova Koalicija Ostajte ovdje jedan mandat. Prema važećem Statutu Grada Mostara, gradonačelnik se bira dvotrećinskom većinom iz reda izabranih vijećnika i za njegov izbor u prvom krugu potrebna je dvotrećinska većina. Ukoliko nijedan od kandidata ne dobije potrebnu većinu organizira se drugi krug u koji se plasiraju dva najbolje rangirana kandidata iz prvog kruga. Desi li se da i u drugom krugu nijedan od dva kandidata nema potrebnu dvotrećinsku većinu, bit će organiziran treći krug. U trećem krugu dovoljna je prosta većina od onih koji su prisutni i glasaju. Ukoliko se, pak, desi da oba kandidata budu imali isti broj glasova, prema Statutu, Gradonačelnik postaje onaj koji je mlađi.
Izbor Gradonačelnika prema trenutnim rezultatima
Krenimo od pretpostavke da će HDZ za gradonačelnika kandidirati Maria Kordića koji je na gradskoj listi osvojio skoro deset hiljada glasova, da će Koalicija za Mostar za Gradonačelnika Mostara predložiti Zlatka Guzina koji je osvojio preko devet hiljada glasova i da će BH blok za Gradonačelnicu predložiti Irmu Baraliju sa osvojenih 2700 glasova. Ukoliko bi stranke, koalicije i blokovi pratili svoje kandidate, Baralija bi osvojila šest glasova gradskih vijećnika. Ukoliko bi dobila podrušku SBB-a i Hrvatske republikanske stranke, Baralija bi osvojila jedanaest glasova. No, to je manje realan, ali ne i nemoguć ishod. Ako, pak, Koalicija za Mostar ostane ujedinjena, Zlatko Guzin bi dobio podrušku 12 vijećnika. Naravno, može desiti da mu najmanje dva SBB-ova vijećnika uskrate podršku, čime bi Guzin pao na deset glasova u Gradskom vijeću. Treći kandidat Mario Kordić ima sigurnih trinaest glasova u Vijeću i dobio bi, vjerovatno, podršku još jednog vijećnika Koalicije “Ostajte ovdje”. No, nijedan kandidat ne bi imao potrebnu većinu pa bi bio organiziran drugi krug. Bez podrške Hrvatske republikanske stranke i SBB-a Irma Baralija sigurno ne bi mogla proći u drugi krug u izboru za Gradonačelnika. Ukoliko izostane ta podrška, (predstavnici HRS-a izjavili da će biti uz hrvatski blok), u drugi krug će se plasirati Mario Kordić i Zlatko Guzin. Jasno je njihovi predlagači nemaju dvotrećinsku većinu, tako da će konačnu riječ u tom slučaju dati stranke čiji su kandidati “ispali” u prvom krugu. Recimo, ukoliko bi HRS, Ostajte ovdje, SBB (najmanje dva vijećnika) i BH. blok podržali HDZ-ovog kandidata u drugom krugu on bi imao potrebnu dvotrećinsku većinu (24 vijećnika). No, to je skoro nerealna opcija. Ukoliko, pak, ove iste stranke (bez HDZ-a) podrže Zlatka Guzina, on ne bi mogao dohvatiti 24 ruke, koliko je potrebno za izbor u drugom krugu. Stoga je skoro pa izvjesno da će gradonačelnik biti izabran u trećem krugu, pod uslovom da Koalicija za Mostar i HDZ prethodno ne postignu sporazum i u prvom krugu izaberu gradonačelnika kojeg žele. U trećem krugu mnogo je varijanti. Budu li, recimo, sve stranke sa sjedištem u Sarajevu na istoj strani, Zlatko Guzin bi, prema trenutnim rezultatima, sigurno bio izabran za gradonačelnika Mostara. No, ukoliko se, pak, desi da BH. blok bude suzdržan u trećem krugu, gradonačelnik bi bio HDZ-ov Mario Kordić. Osim navedenih, postoji još jedna moguća varijanta: ako Zlatko Guzin i Mario Kordić u drugom krugu budu imali isti broj glasova, HDZ bi dobio poziciju Gradonačelnika Mostara, jer bi u tom slučaju bio izabran – mlađi kandidat.
Moguće izmjene
Sve ove varijante i projekcije rađene su na osnovu nepotpunih rezultata Centralne izborne komisije i podložne su promjenama. Glasovi iz dijaspore bi, recimo, mogli presuditi da Koalicija za Mostar u Starom gradu izgubi jednog vijećnika koji bi pripao Prvoj mostarskoj partiji. Ostim toga, postoji i mogućnost da, zahvaljujući glasovima putem pošte, Koalicija za Mostar preskoči HDZ na gradskoj listi, pa da, uz zadržavanje mandata u Starom gradu, Koalicija ima 13 mandata, što bi donijelo ukupno 19 vijećnika strankama čije je sjedište u Sarajevu. Naravno, postoji i mogućnost da na Jugu ili Zapadu Koalicija za Mostar i BH. blok izgube mandate što bi, u tom slučaju, značilo da HDZ ima osiguranu poziciju Gradonačelnika Mostara.
Gabriel Escobar, američki kolonijalni upravitelj za Zapadni Balkan, saopštio je kako ne vidi da bi Ustavni sud BiH mogao pronaći nešto sporno u odluci Christiana Schmidta na koju se tom sudu žalio Željko Komšić.
A šta bi sa onim “institucijama treba omogućiti nezavisan rad”, “bez političkih pritisaka”? Kada Eskobar javno diktira odluku ustavnog suda, to nije politički pritisak? Nego je – šta? Čas demokratije?
Šta da vam kažem… Moderni kolonijalizam, u poređenu sa onim klasičnim, ima bezbroj mana i niti jednu vrlinu. Jer nekada bi, kada bi te okupirali, nešto u okupiranoj zemlji morali napraviti: na primjer željeznicu, kao Englezi u Indiji, ili tramvaj, kao Austrijanci u Sarajevu. Onda, kad im imperija propadne, tebi barem nešto ostane. Danas, kada kolonizatori nisu države, nego države-kompanije: ni to. Danas otvore staklenu kancelariju, zaposle 10 slabo plaćenih primjeraka lokalnog stanovništva i samo muzu pare iz države koju su stavili pod kontrolu. Umjesto infrastrukture, danas ti daruju “sistem vrijednosti”, piše crnogorski književnik Andrej Nikolaidis za Slobodnu Bosnu.
Nego, drugo me zanima… Kako smo mi, odrasli u zemlji-osnivačici Pokreta nesvrstanih, odgajanih na mitologiji antiimperijalne, oslobodilačke borbe naših predaka, stigli do toga da nam je normalno da nam predstavnici imperije javno postavljaju i smjenjuju vlast, određuju ustavno uređenje, definišu ono što je društveno (ne)prihvatljivo – ukratko, šteluju svaki segment takozvanog društveno-političkog života?
U najkraćem, ovako, mada je ovo kasna pamet: ko se nije bunio kada je Imperija na vlast u RS-u dovodila Dodika, nema se pravo buniti ni kada sad na vlast u Federaciji i BiH dovodi “Trojku”. Kada ih u kuću pustiš jednom, nikada ih više išćerati.
A u kuću ti uđu onda kada prihvatiš srednjičarsku ideologiju. Srednjičarstvo – šta je to? Jasno je: imate ljevičare, desničare i srednjičare. Dozvolite da, što bi rekao Bojan Tončić, “u nedostatku boljih izvora citiram sebe”… Ovako sam srednjicu objasnio u imaginarnom dodatku Bierceova “Đavoljeg rječnika” koji sam dopisao:
SREDNJIČAR, im. Zagovornik ideje da je istina uvijek u sredini, baš kao i mudrost. Ako jedna strana tvrdi kako je zemlja okrugla a druga da je ravna ploča, mudar čovjek će znati da je nužno primijeniti inkluzivni pristup, koji će uključiti oba viđenja, tako da se niko ne osjeti gubitnikom, još manje glupakom. U politici ta ideja svoj izraz nalazi u takozvanim partijama centra, posvećenih takozvanom dijalogu i takozvanom kompromisu između takozvanih ekstrema. Ako jedna strana ima ekstremnu namjeru da spali grad i pobije njegovo stanovništvo, dok se druga strana ekstremistički drži odluke da to ne dopusti, razumna mjera kompromisa je da bude spaljeno pola grada i pobijeno pola njegovih stanovnika, a grad bude podijeljen između njegovih branitelja i osvajača. U prošla vremena, kada je politička kultura bila na znatno nižem nivou, zastupnik te ideje bio bi obješen na glavnom gradskom trgu. Danas takav ima titulu Međunarodnog posrednika ili premijera inkluzivne vlade.
UMJERENOST, im. Neumjereno hvaljena osobina, eufemizam. Na primjer: umjereno hrabar, umjereno inteligentan, umjereno korumpiran… Terry Eagleton navodi primjer engleskog profesora koji je tokom razgovora sa vođstvom slavnog univerziteta na kojem se naumio zaposliti upitan – ne misli li da su njegovi stavovi ponešto ekstremni. Odgovorio je: “Jesu, ali ja ih se umjereno držim”.
OK, jasno vam je šta hoću reći. Tamo gdje je sukob, pojavite se kao posrednik između zavađenih strana. Ne zanimaju vas stvari poput pravde i istine. U srednjičarskoj ideologiji, vrhunska vrijednost je kompromis. Problem je očit: u engleskom jeziku, recimo, “compromise” znači kompromis; ali i “kompromitovati”. Čitava srednjičarska ideologija počiva na korupciji vlastitih stavova i ideja – njih morate korumpirati, od njih morate odustati ili ih iskvariti, da biste postigli “kompromis”. Istovremeno, ta vas ideologija poziva na permanentnu, “beskompromisnu” antikorupcijsku borbu. Šta da vam kažem: imperij je uvijek ciničan.
Iz srednjičarske perspektive, insisitiranje na pravdi i istini je stvar ekstremističkih ideologija. Kada namećete srednjičarsku ideologiju, vaši partneri su jednako ljudi koji nemaju stav, oni kojima platite da zauzmu vaš stav, kao i oni koji se svoga stava “umjereno drže”.
Evo vam divan primjer srednjičarske “mudrosti”. Svaki nacionalizam je jednako loš. A je li, sreće ti?
Od idiotizma te teze veći je jedino njen moralni idiotizam. Jednako su loši bili, recimo, alžirski i francuski nacionalizam tokom alžirske borbe protiv francuskog kolonijalnog ugnjetavanja?
Ljevičari su nekada znali da je nacionalizam sastavni, nužni dio oslobodilačkih, antikolonijalnih pokreta. Kada napadnete neku zemlju, kod njenih stanovnika ćete izazvati nacionalističku reakciju. Hoćete mi reći da je francuski Pokret otpora bio anacionalan/nadnacionalan? Da su anacionalni bili talijanski partizani? Da su, napokon, Titovi partizani bili sterilisani od nacionalizma?
Kako da ne… U “Revoluciji koja teče” Svetozar Vukmanović-Tempo piše o predratnim skupovima koje je, kao mladi komunista, organizovao po Crmnici, u Crnoj Gori. Pa se prisjeća kako je publika mlako reagovala na njegove marksističke tirade o klasnoj borbi. Ljudi su se zapalili tek kada je počeo govoriti o nepravdi i srpskoj okupaciji Crne Gore 1918. godine. Tada je, piše Tempo, shvatio da komunistički ustanak neće ići bez jakog nacionalnog naboja.
Ali šta zna Tempo – on je samo izveo jednu uspješnu revoluciju.
Da vam to formulišem ovako… Jeste li ikada čuli za nekoga ko je bio spreman da ostavi ženu i djecu, uzme pušku i ode u goru, da bi se sljedeće četiri godine, gladan, promrzao i bolestan borio za “inkluzivni pristup”, “održivi razvoj”, “antikorupcijske inicijative”, “sigurni prostor”, “politički korektni govor”i “zelene politike”?
“Uspješni medijski magnat”. Tako je, u svom uvodu za intervju, HDZ-u bliski novinar Zoran Krešić opisao Fahrudina Radončića, lidera Saveza za bolju budućnost BiH koji je, prvi put, otvoreno, podržao stavove Dragana Čovića u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH.
“Moramo biti realni i učiniti sve da se i četvrti put ne dogodi ta situacija jer bi to značilo da punih 16 godina Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva BiH”, kazao je Radončić, govoreći za Večernji list o izboru Željka Komšića za člana Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda.
Radončić je, potom, kazao da je Željko Komšić “projekt SDA”, ističući da “za dvanaest godina svog mandata nije doveo nijednog stranog investitora, nije susreo nijednog ozbiljnog svjetskog državnika, nije utjecao na harmoniziranje međunarodnih odnosa”.
Mediji i intelektualci miniraju sporazum
Predsjednik SBB-a je za “radikalizaciju odnosa između Bošnjaka i Hrvata” optužio SDA, a intelektualce iz Sarajeva je optužio da su “minirale dogovor”.
“U sarajevskoj javnosti i najvećem dijelu režimskih medija koji su pod kontrolom preko marketinga su slikovito rečeno posijane mine gospodinu Izetbegoviću iza leđa pa on navodno nema kud nazad s ustupcima. Time se hoće stvoriti dojam da intelektualci, nevladine organizacije, mediji, doslovno svi traže da on ne popusti. To je logika gospodina Izetbegovića. Ali tu situaciju izazvao je sam SDA tako je što je svojim političkim izjavama radikalizirala hrvatsko-bošnjačke odnose”, kazao je Radončić.
Konaković je u pravo oko Doma naroda FBiH
On je pohvalio i prijedlog lidera Naroda i Pravde Elmedina Konakovića koji se odnosio na “reduciranje” ovlasti Doma naroda.
“Gospodin Konaković je ponudio razmišljanje koje apsolutno ima mjesta. Zašto bismo od Doma naroda, gdje Hrvati imaju snažan nacionalni ključ kako bi zaštitili svoje legitimne interese, pravili Vijeće naroda kao u RS-u gdje su Hrvati i Bošnjaci nacionalna manjina. Bolje je inzistirati da Vijeće naroda dobije snažniju ulogu i tako jačamo poziciju Bošnjaka i Hrvata u RS-u. To je predstavljeno kao izdaja, što je poznata propaganda”, kazao je Radončić, govoreći o reduciranju ovlasti Doma naroda FBiH, preko kojeg HDZ B IH decenijama blokira Federaciju BiH.
“Je li točno”, upitat će Zoran Krešić, “da je ponuđenim i uglavnom usuglašenim rješenjima praktično provedene sve presude Europskog suda za ljudska prava od Sejdić-Finci, Zornić, Šlaku, Pilav, Pudarić, ali i Ustavnoga suda BiH u predmetu Ljubić?”
Radončić će, pak, reći da “prema njegovom dojmu, ali i mišljenju naših ekspertnih timova, to zaista jest tako”. No, ni Radončić ni ni novinar Krešić nisu razjasnili kako su riješene presude Pilav i Pudarić, ako Srbi iz Federacije i Bošnjaci iz RS-a, prema ponuđenom elektorskom modelu, opet ne bi imali pravo da budu birani za člana Predsjedništva BiH.
Ovim istupom, lider SBB-a je, faktički, podržao sve stavove HDZ-a BiH u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH. No, nije samo Izborni zakon strateško pitanje oko kojeg su Radončić i Konaković bili uz HDZ BiH i Dragana Čovića.
Bakir Izetbegović ipak putuje u Brisel gdje će 6. jula, uz posredovanje Olivera Varhelyia, imati sastanke sa liderima HDZ-a i SNSD-a, saznaje Istraga.ba.
Podsjećamo, predsjednik SDA je prije tri dana odbacio je poziv evropskog povjerenika za proširenje Olivera Varhelyija za sudjelovanje na sastanku s vodećim političarima iz druga dva konstitutivna naroda u BiH, Draganom Čovićem i Miloradom Dodikom.
“Takav format ne poštuje institucije i ustavnu strukturu Bosne i Hercegovine. Bosna i Hercegovina nije prosti zbroj tri ‘konstitutivna naroda’ i ovako reducirani format ne može donijeti nikakav rezultat, naročito nakon koordiranog djelovanja SNSD-a i HDZ-a u Domu naroda Parlamenta BiH na rušenju zakona koji su uvjet za ispunjavanje prioriteta iz Mišljenja Europske komisije i dodjeljivanje kandidatskog statusa Bosni i Hercegovini”, pisalo je u odgovoru kojeg je Halid Genjac, u ime SDA, uputio Varhelyiu.
Ali dva dana kasnije Izetbegović se predomislio. Ipak će naredne sedmice otputovati putovati u Brisel gdje će imati sastanke sa Čovićem, Dodikom i evropskim zvaničnicima. Tema će, kako saznajemo, biti izmjene Izbornog zakona BiH.
Lider HDZ-a BiH Dragan Čović je ranije potvrdio da će ići u Brisel, a isto je u petak popodne potvrdio i Milorad Dodik. Izetbegović je, podsjećamo, rekao da ne može prisustvovati sastanku kao predstavnik jednog od konstitutivnih naroda. Od Varhelyia je, kako saznajemo, tražio da ne bude trilateralni sastanak, već da pristaje samo na “bilateralu”. Ali istog dana u Briselu će biti Milorad Dodik i Dragan Čović. Izvori Istrage iz EU navode da će zvaničnici EU insistirati kod Izetbegovića da potpiše “bošnjačko-hrvatski” sporazum koji bi bio put u “relaksaciju odnosa” Hrvata i Bošnjaka.
Sastanci u Briselu se održavaju na inicijativu mađarskog diplomate Olivera Varhelyia koji je proteklih mjeseci pružao jasnu podršku Milorad Dodiku i Draganu Čoviću.
Nacional je protekle sedmice doznao da je N1 BiH, bosanskohercegovačka podružnica jedne od najvjerodostojnijih televizija u regiji, prvi put u svojoj povijesti podlegao autocenzuri: bosanskohercegovačka redakcija N1 u rujnu je “bunkerirala” svoju već snimljenu istraživačku emisiju o predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, objkavio je zagrebački Nacional u svom današnjem izdanju.
Riječ je, kako piše autor Boris Pavelić, bez ikakve sumnje, o uređivačkom propustu kakav se na N1 BiH ne pamti, a koji biva još i težim kada se zna da je, s cenzurom emisije o Čoviću ukinut i cijeli dotad vrlo uspješan istraživački serijal “Ispod površine” u sklopu kojega je spomenuta emisija i snimljena, i to usprkos činjenici da su prethodne emisije tog serijala o Miloradu Dodiku ili smijenjenom direktoru Obavještajno-sigurnosne agencije BiH Osmanu Mehmedagiću, na primjer – doživjele visoku gledanost i pohvale kako gledateljstva tako i uredništva i uprave N1 BiH.
“Nakon što je glavni urednik Nacionala Berislav Jelinić u kolovozu dao izjavu bosanskohercegovačkoj redakciji N1 televizije za emisiju o Draganu Čoviću, Nacional je želio doznati zašto taj rad nije objavljen ni tri mjeseca nakon predviđenog emitiranja u rujnu. Autor serijala i emisije Boris Brezo potvrdio je Nacionalu da je emisija snimljena, ali nije emitirana, no odbio je iznijeti pojedinosti slučaja. Nacional je zato proteklog tjedna razgovarao s više izvora s televizije N1 BiH, koji su željeli ostati anonimni, ali i s ostalim sugovornicima u toj nikad objavljenoj emisiji. Riječ je, doznali smo, o emisiji u kojoj je autor, na temelju dostupnih sudskih i službenih dokumenata i izjava relevantnih sugovornika – političara, novinara i politologa – istražio i analizirao pravosudne, političke i moralne kontroverze te političku moć predsjednika HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora Dragana Čovića, najmoćnijeg hrvatskog političara u BiH te jednog od najmoćnijih političara u susjednoj zemlji. Nije bila riječ o istraživačkoj emisiji u doslovnom smislu, jer se u njoj ne otkrivaju nove informacije i ne iznose nedokazane indicije koje bi mogle biti predmet sudskih tužbi: riječ je o sažimanju i preglednom ali informativnom prikazu poznatih, ali rjeđe spominjanih detalja Čovićeve političke karijere koju prate brojne kontroverze: autor je, na primjer, podsjetio kako su u jednom od više sudskih predmeta protiv Dragana Čovića, nakon što je nepravomoćno osuđen na pet godina zatvora, sudski dokazi misteriozno nestali u prijevozu iz zgrade Suda BiH u zgradu kantonalnog tužiteljstva, pa je oslobođen zbog nedostatka dokaza; emisija se bavila i činjenicom da je tužitelj Zdenko Kovač u jednom predmetu protiv Čovića optužnicu napisao nakon što je nastupila zastara, pa je takva optužnica, naravno, na sudu odbačena – a danas je isti taj Zdenko Kovač glavni tužitelj u Hercegovačko-neretvanskoj županiji. Neobjavljena emisija o Čoviću bavila se i aktualnom temom energetskih odnosa u BiH, takozvanom “južnom interkonekcijom”, odnosno, osnivanjem tvrtke koja bi ubuduće, nakon što bude izgrađena potrebna infrastruktura, trebala voditi lukrativan posao uvoza plina s krčkog LNG terminala u BiH preko većinski hrvatskih područja te zemlje. Emisija o Draganu Čoviću, dokazuje Nacional, produkcijski je bila kvalitetnija od svih dosadašnjih pa se cijela redakcija N1 BiH televizije radovala njezinu objavljivanju, tim više što je prethodna istraživanja tog serijala o najvećim kontroverzama u BiH gledateljstvo primalo s velikim interesom i pohvalama”, piše Nacional.
Emisija, međutim, nije bila objavljena krajem rujna, kako je bilo planirano, da njome započne ovogodišnja sezona N1 BiH televizije. Zašto, nitko nije znao. Prve jasnije informacije o tome, prema prošlotjednim saznanjima Nacionala, glavni urednik N1 BiH Amir Zukić iznio je na sastanku cijele redakcije N1 BiH 21. studenoga, jednome od redovitih sastanaka koje uredništvo te kuće održava s vremena na vrijeme.
“Na tom sastanku Zukić je javno rekao da je “board zabranio” emisiju o Čoviću, što je izazvalo revolt velikog broja zaposlenih na N1 BiH koji su zahtijevali da Zukić objasni razloge zabrane. Zukić je prenio kako “board” emisiju smatra “jednostranom” te da bi Čović zbog nje mogao tužiti N1 BiH, a ta je tvrdnja, pak, izazvala još veće nezadovoljstvo pa su novinari i zaposlenici od Zukića zahtijevali da se, kao glavni urednik, izjasni što misli o emisiji. Odgovorio je da ga je “stid što emisija nije išla”, a na pitanje vjeruje li tome što je board N1 BiH rekao, odgovorio je niječno i dodao kako misli da je trebalo objaviti emisiju.Nacional je zamolio Zukića da objasni zašto emisija nije objavljena. Odgovorio je ovako: “Uredničko vijeće procijenilo je da novinarsko istraživanje za tu konkretnu emisiju nije zadovoljilo profesionalne standarde N1 BiH i uredničke kriterije koje slijedimo.” Nacional je tražio da Zukić objasni tko je, imenom i prezimenom, u “uredničkom vijeću” N1 BiH, ali nije nam odgovorio. Izvori Nacionala kažu da takvo tijelo ne postoji u redakciji N1 BiH u Sarajevu pa je moguće samo to da je riječ o Upravi United Medije, tvrtke vlasnice N1 televizije i još niza moćnih televizija u regiji kojoj je sjedište u Švicarskoj. Članovi Uprave su, kako stoji na webu United Medije, Aleksandra Subotić, Dirk Gerkens, Srđan Ćirović, Ivan Krstić, Ivana Galić Baksa, Srečko Husnjak, Veljko Smiljanić, Ralf Manthey i Pavel Blagov. Nacional je pitanja o zabrani emisije poslao i upravi United Medije, ali odgovore nismo dobili.
U odgovoru Amira Zukića dalje stoji ovako: “Upravo zahvaljujući objavljivanju provjerenih, točnih i kredibilnih informacija, N1 BiH u BiH već godinama ima status medija kojem publika najviše vjeruje. Najgledaniji smo news televizijski kanal i drugi najposjećeniji portal u državi. U produkciji emisije o Čoviću nismo uspjeli dobiti dokaze kojima bismo ispoštovali vlastite uredničke kriterije. Odlučeno je da ne objavljujemo sadržaj koji bi mogao nanijeti štetu reputaciji Ni BiH i izložiti nas riziku sudskog procesa. O Čoviću, kao i ostalim bh. političkim liderima, objavili smo bezbroj priloga i emisija, ali samo kad smo bili sigurni da govorimo istinu. U više od devet godina djelovanja našeg medija nije se desila nijedna presuda protiv N1 BiH, što je dovoljna ilustracija da su istina i profesionalizam glavne vodilje u našem radu”, kazao je Zukić, dodajući kako je sve to “rekao i pred redakcijom, jer o svemu uvijek otvoreno razgovaramo”.
Nacional je sa Zukićem htio provjeriti i neslužbena nagađanja da je emisija zaustavljena zato što uprava United Medije nije htjela riskirati lukrativni ugovor s mobilnim operaterom HT Eronet, za koji nije tajna da je pod osobnim Čovićevim utjecajem. Na pitanje o tome Zukić je odgovorio: “N1 BiH je informativni mediji mi se ne bavimo ugovorima s telekom operaterima. Sve ugovore sklapa United Media, kao medijska grupacija kojoj pripadamo.” Nacional je i HT Eronetu poslao pitanja ima li tvrtka ugovor o suradnji s televizijom N1 BiH i o kakvom je ugovoru riječ. Zanimala nas je financijska vrijednost ugovora, ima li u njemu odredbi koje na bilo koji način utječu na program televizije N1 BiH, a pitali smo i je li HT Eronet ikada i na bilo koji način, službeno ili neslužbeno, tražio da televizija N1 BiH ne objavi istraživačku emisiju o predsjedniku HDZ-a BiH Draganu Čoviću, postavljajući to kao uvjet o kojem ovisi ugovor HT Eroneta i N1 BiH. Rukovoditeljica Odjela za korporativne komunikacije HT Eroneta Mirjana Brkić-Milinković odgovorila je ovako: “HT Eronet nema nikakvu vrstu izravnog ugovora, već samo ugovor o reemitiranju programskog sadržaja na Home.tv platformi s vlasnikom prava za N1 BiH program, a takvih ugovora o reemitiranju programskog sadržaja imamo na desetke sa svim drugim vlasnicima prava. HT Eronet nikada, ni na koji način – ni dosad, a neće ni ubuduće – nije utjecao niti se miješao u uređivačku politiku ijednog medija, pa tako ni televizije N1 BiH ni bilo koje druge televizijske kuće.” Činjenica je, međutim, da Dragan Čović, kao predsjednik stranke članice parlamentarne većine u Federaciji BiH, ima izravan utjecaj na HT Eronet kao predstavnik njegova suvlasnika, Federacije BiH. O tome svjedoči i njegova vlastita izjava od 12. travnja ove godine, objavljena na news portalima u BiH, u kojoj je najavio smjene u upravi HT Eroneta. Stoga mogu biti itekako utemeljene pretpostavke da je N1 BiH odustao od objavljivanja istraživačke priče o Čoviću kako ne bi izgubio važnu mogućnost emitiranja na platformama HT Eroneta”, navedeno je u tekstu Nacionala.
Odgovorarajući dalje na pitanja Nacionala, Amir Zukić kazao je kako su prethodne emisije serijala “Ispod površine”, koje je radio isti autor Boris Brezo, “bile bazirane na činjenicama iz istražnih postupaka ili postojećih sudskih procesa pa su zato i emitirane”, a “odjek je bio sasvim zadovoljavajući”. Upitan je li to prva zabrana neke emisije u povijesti televizije N1 BiH, Zukić je odgovorio: “Nama je Uredničkim smjernicama zabranjeno da objavljujemo neprovjerene informacije i sadržaje za koje nemamo dokaze, tako da zabrana nije termin koji adekvatno opisuje odluku da se u eter ne pusti emisija u kojoj nisu ispoštovani urednički kriteriji koje smo sami sebi postavili. Dešavalo se, naravno, i ranije da ne objavimo pojedine priloge i emisije kad nismo uspijevali dobiti potrebne dokaze tijekom istraživanja ili kad urednički nismo mogli stati iza činjenica nepotvrđenog sadržaja. Svaki medij koji se u svom radu vodi najvišim standardima novinarske profesije mora preuzeti odgovornost za ono što objavljuje. Sloboda i rad bez cenzure krase N1 BiH, ali i profesionalna odgovornost.” Na pitanje je li N1 BiH svjestan reputacijske štete koju izaziva vijest da ne objavljuje vlastitu, već snimljenu emisiju, Zukić je odgovorio: “Upravo zbog potencijalne reputacijske štete za N1 BiH i objavljivanja informacija bez dokaza, emisija nije puštena u program.”
Međutim, izvori s kojima je razgovarao Nacional tvrde kako nije bilo nijednog razloga da se emisija o Čoviću ne objavi: napravljena je na istim profesionalnim načelima kao i sve dosadašnje te je kao i prethodne emisije za koje je autorski tim dobio pohvale i od urednika i od uprave N1 BiH, bila “bazirana na činjenicama iz istražnih postupaka ili postojećih sudskih procesa”. Autor emisije Boris Brezo skrupulozno je doznao i objavio koji su točno dokazi nestali u sudskom procesu te o tome tražio i dobio reakciju nadležnih pravosudnih tijela. Jedan od izvora Nacionala, profesionalac koji je imao uvid u velike dijelove sporne emisije, izjavio je da u njoj “stvarno ne vidi ništa sporno osim što se možda ne bi svidjela Draganu Čoviću”. “Ali je i to upitno jer se, na primjer, vidi da su sudski procesi protiv njega loše pripremljeni, a možda se čak može tumačiti i da su montirani”. Jedan od sugovornika za emisiju, mostarski sociolog i politički analitičar Slavo Kukić, za Nacional je izjavio kako je intervju s njim bio “apsolutno profesionalan”, a trajao je cijeli sat. Naposljetku, emisija završava zaključkom da je Čović, usprkos svemu, bez konkurencije politički voda bosanskohercegovačkih Hrvata, te rečenicom Pere Previšića, predsjednika Čapljinske neovisne stranke, koji ironično ali možda i ne posve ironično-kaže: “Jao nama Hrvatima ako, ne daj Bože, Čoviću nešto bude. Tko će nas onda voditi?” Nacional je glavnog urednika N1 BiH pitao što on kao profesionalac i glavni urednik, i neovisno o “uredničkom vijeću”, misli o toj emisiji i koja je točno informacija u njoj bila neprofesionalno obrađena, ali odgovor nismo dobili.
Nacional je u subotu, 20. prosinca, razgovarao s Perom Previšićem, koji je potvrdio da je zvao autora emisije Borisa Brezu želeći doznati kada će emisija biti emitirana. “Nije imao druge nego da mi kaže da neće ići”, prenio je Previšić Nacionalu. “A ja sam dva puta iz Čapljine išao na snimanje u Sarajevo. Nisam htio govoriti iz mostarskog studija, nego sam se radovao da ću u glavnom studiju, u Sarajevu, reći sve što mislim o Čoviću i njegovoj politici. Sat i pol sam, kao predsjednik Čapljinske neovisne stranke, članice Hrvatskoga narodnog sabora, govorio o tome. Jako me razočaralo kad sam saznao da emisija neće ići. Jer, možete misliti, iz Čapljine putujem, trošim vrijeme i novac i onda vas netko obavijesti… A išao sam čak dva puta jer su me zamolili da ponovo dođem nakon što im se izbrisala cijela snimka prvog intervjua. I otišao sam, nije mi bilo teško, jer sam htio sa zadovoljstvom reći sve što mislim o Draganu Čoviću i onome što radi kao predsjednik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora: on je jednostavno ‘ukrao’ hrvatski narod sve ovo vrijeme u BiH.” Previšić je, inače, jedini političar koji je na zadnjem zasjedanju Hrvatskog narodnog sabora u Mostaru kritizirao Dragana Čovića. “Medu petsto ljudi javno sam rekao vodstvu hrvatskog naroda da je poražavajuće to što rade sve ove godine: Hrvati u BiH pali su ispod dvjesto tisuća ljudi koji stalno žive u BiH i ako ovako nastavimo, za desetak godina postat ćemo nacionalna manjina. Za sve to odgovorno je ovakvo vodstvo hrvatskog naroda koje je u zadnjih 20 godina, otkad je na čelu Dragan Čović, napravilo takav egzodus, a to se, nažalost, nitko ne usudi reći. Ali ja nemam ‘oraha u džepu’: nemam vojne mirovine, nemam skrbi, 62 mjeseca bio sam vojnik na prvim crtama obrane i nisam tražio ništa od hrvatske države jer sam smatrao da je to moja obveza. Ljudi se boje, ali ja ne. Jedini sam progovorio na tom zasjedanju HNS-a”, kazao je Previšić za Nacional, dodajući kako u intervjuu za emisiju N1 BiH “nije politizirao, nego iznosio argumente i dokaze”. “Zvali su i druge hrvatske političare, ali nisu htjeli govoriti. Mogu vam reći da su svi ti predsjednici stranaka s hrvatskim predznakom gori nego Čović, jer šute i nemaju petlje da mu ‘u facu’ kažu što trebaju reći. Ali ja sam rekao. I zašto bi se televizija N1 BiH trebala bojati tužbi ako im ja kao predsjednik stranke nešto izjavim? Pa tužit će mene ako će ikoga tužiti, ne N1 BiH televiziju”, smatra Previšić, koji kaže kako je čuo da je “emisija o Čoviću trebala biti bomba’, jedna od najboljih emisija serijala ‘Ispod površine'”.
Glavna urednica portala Hercegovina.info Kristina Spajić-Perić, koju je Društvo novinara BiH proglasilo Novinarkom godine 2023., bila je još jedna sugovornica za cenzuriranu emisiju o Čoviću. Potvrdila je to i za Nacional: “Na poziv Borisa Breze bila sam jedna od govornika u tematskoj emisiji o Draganu Čoviću ‘Ispod površine’. Snimanje se odvijalo u studiju N1 BiH u Mostaru 2. kolovoza 2023., gdje sam govorila o liku i djelu Dragana Čovića, što i kako radi zadnjih 20 godina, gdje mu radi uža obitelj, kako upravlja i kadrovira, koje dodatne tvrtke i poslove imaju, o štetnom odnosu s Miloradom Dodikom i drugome o tom političaru kojeg pratim sada već punih 20 godina.” Potvrdivši da “emisija nikad nije emitirana”, Spajić-Perić rekla je kako “smatra da je to nekorektno prije svega prema njihovom novinaru koji se trudio oko emisije te ranije uspješno završio tematske priče o aferi Respiratori, Dodiku, Osmici, ali i prema gostima”. Ona je, pak, “bila neugodno iznenađena”: “Meni medijskog prostora ne manjka, na čelu sam jednog od najčitanijih portala u BiH, svakodnevno me novinari iz BiH i Hrvatske zovu za komentar aktualnosti i ponekad ne stižem raditi svoj posao zbog gostovanja u drugim medijima. Hercegovina.info je jedan od osnivača Umbrelle, udruženja istraživačkih portala, koju čini mreža medija koji naše članke prenose, no iskustvo s emisijom oko koje me pitate ostavlja ipak gorak okus u ustima, prije svega jer imam višedesetljetno novinarsko iskustvo i znam kakav je osjećaj kad ti je stopirana priča. Kao urednik vratim na popravak ako priča ne zadovoljava, ali se objavi. Ovdje je nečiji rad bačen, a serijal potpuno ukinut kada je zapelo na Čoviću.” I u toj točki Spajić-Perić pogađa bit ovog neočekivanog uređivačkog propusta televizije koja je uživala ugled neprikosnovene neovisnosti, a kojoj ovaj nepotrebni skandal sada krnji vjerodostojnost: “Ne znam koji su razlozi da emisija nije objavljena. Nas je u redakciji to šokiralo, smatrali smo da je N1 BiH neovisna medijska kuća, no čini se da to nije slučaj kada se radi o Draganu Čoviću s obzirom na to da je stopirana emisija upravo o njemu. Znači, emisija nije vraćena novinaru na doradu, nego je zaustavljena.” A to uistinu nije bilo potrebno jer trebamo li sada zaključiti da je Čović moćniji i od Andreja Plenkovića i Aleksandra Vučića, od kojih N1 BiH nijednog ne tetoši, baš kako se vjerodostojnom mediju i pristoji?
Mada suštinski ne učestvuje u radu VSTV-a, Milan Tegeltija je za narednu sedmicu zakazao sjednicu Vijeća, saznaje Istraga.ba.
“Poštovani članovi, obavještavamo vas da će se naredna sjednica Vijeća održati u utorak i srijedu, 15. i 16. decembra 2020. godine, sa početkom u 9 sati”, navedeno je u mailu koji je u srijedu dostavljen svim članovima VSTV-a
Poziv za sjedicu uputio je Odjel za pravna pitanja. Istraga.ba je kontaktirala nekoliko članova VSTV-a i rečeno nam je da “zakazivanje sjednice nije prošlo bez Milana Tegeltije”, odnosno da niko osim njega nije mogao zakazati sjednicu za narednu sedmicu, jer je on još uvijek predsjednik Vijeća.
Međutim, ono što baca sumnju je činjenica da je prema okvirnom planu redovna sjednica VSTV-a trebala biti održana 16. i 17. decembra, ali je Milan Tegeltija odlučio da je pomjeri za dan ranije. U VSTV-u nam kažu da je sjednica pomjerena zbog “pododbora zakazanih za 17. decembar”, ali da li je baš sve tako.
Nakon što je prošle sedmice sam sebe pozvao da razmisli o podnošenju ostavku zbog slučaja “Potkivanje 2”, Milan Tegeltija je za četvrtak popodne zakazao konferenciju za medije na kojoj će saopćiti svoju konačnu odluku. Podnošenje ostavke na funkciju predsjednika VSTV-a skoro je izvjesno, ali, prema informacijama Istrage, Tegeltija je na ovosedmičnom sastanku sa Željkom Cvijanović i Miloradom Dodikom razmatrao mogućnost ostanka u Vijeću. Naime, Tegeltija bi, u tom slučaju, podnio ostavku na mjesto predsjednika VSTV-a, ali bi ostao član VSTV-a. U tom slučaju nekoliko članova VSTV-a bi pokrenulo inicijativu za njegovo razrješenje iz Vijeća. Međutim, kako je Tegeltija konferenciju za medije zakazao tek u 15 sati i 15 minuta, teško je očekivati da bi do kraja radnog dana pet članova VSTV-a moglo pokrenuti zahtjev za njegovo razrješenje. I tu nastaje problem sa rokovima.
Milan Tegeltija je, rekosmo, sjednicu Vijeća “pomjerio” sa 16. decembra na 15. decembar. Konferenciju za medije je zakazao za 10. decembar i to na isteku radnog dana. Prema članu 12 Poslovnika VSTV-a, dnevni red za redovne ili vanredne sjednice se “utvrđuje i dostavlja, u pravilu, elektronskim putem članovima Vijeća najmanje pet dana prije redovne sjednice”.
Poslovnik VSTV-a
Ukoliko, dakle, Milan Tegeltija u četvrtak popodne podnese ostavku na mjesto predsjednika VSTV-a, a ostane član Vijeća, prema Poslovniku neće biti moguće tražiti njegovo razrješenje na narednoj sjednici VSTV-a, jer je do sjednice ostalo “manje od pet dana”. Tako bi Milan Tegeltija ostao u Vijeću do kraja godine. Ali zbog čega mu je to bitno?
Članica VSTV-a Monika Mijić bila je među onima koji su na vanrednoj sjednici Vijeća tražili Tegeltijinu ostavku. No, njen mandat ističe u decembru i trebao bi je naslijediti kadar iz reda hrvatskog naroda kojeg imenuje Vijeće ministara BiH. S obzirom na način odlučivanja u Vijeću ministata, u VSTV će, vjerovatno, biti izabran kadar blizak HDZ-u BiH i, skoro izvjesno, nasljednik Monike Mijić ne bi glasao za Tegeltijino razrješenje u Vijeću. U tom slučaju bi bila upitna dvotrećinska većina, koliko je, prema Zakonu o VSTV-u potrebno za razrješenje člana Vijeća.
“Odluku kojom člana smjenjuje s dužnosti iz razloga navedenih u stavu 1. tač. (d), (e) i (f) ovog člana, Vijeće donosi na prijedlog najmanje jedne trećine svojih članova ili na prijedlog disciplinske komisije, dvotrećinskom većinom glasova svih članova koji su prisutni i koji glasaju”, piše u Zakonu o VSTV-u.
Tegeltija na svojoj strani trenutno ima Željku Radović, Jadranku Stanišić, Dragomira Vukoju i Dušku Bogojević. Iako je Mahmut Švraka pod velikim pritiskom, teško je očekivati da bi on mogao glasati da Milan Tegeltija ostane u Vijeću. Dakle, u ovom trenutku postoji dvotrećinska većina za njegovo razrješenje i iz Vijeća. Stoga je Tegeltija, opet, odlučio “kupovati” vrijeme, pa je konferenciju za medije zakazao tačno tako da se na narednoj sjednici o njemu ne može raspravljati.
Naravno, postoji i drugi scenarij u ovom slučaju i on podrazumijeva da Milan Tegeltija podnese ostavku na mjesto predsjednika i člana VSTV-a uz uslov da ga naslijedi Jadranka Stanišić, supruga advokata Slobodana Stanišića s kojim je predsjednik VSTV-a arbitrirao u nekoliko sporova u Republici Srpskoj.
Najmanje dvadeset osoba srpske nacionalnosti glasalo je u Srebrenici bez ikakvih bh. dokumenata, saznaje Istraga. Sumnja se da je taj broj mnogo veći i da se radi o najmanje 200 osoba koje su glasale, a čiji su dokumenti istekli.
“Birač glasa na biračkom mjestu u kojem je upisan u izvod iz Centralnog biračkog spiska.(2) Birač koji, u skladu s ovim Zakonom, ima pravo glasati za općinu u kojoj je imao prebivalište 1991. godine, može glasati na biračkom mjestu za glasanje u odsustvu. (3) Predsjednik ili član biračkog odbora utvrđuje identitet birača na osnovu važeće lične isprave. (4) Važeća lična isprava, sa fotografijom, u smislu stava (3) ovog člana, jedan je od sljedećih dokumenata: lična karta, pasoš i vozačka dozvola”, piše u članu 5.12 Izbornog zakona BiH.
Izborni zakon BiH
No, da li je bas bilo tako. Predrag Zagorac je glasao na biračkom mjestu Petriča. Njegovi dokumenti su istekli u novembru prošle godine i nikad nije obnovio. Ali bez obzira na to, omogućeno mu je da glasa u Srebrenici. Biračko mjesto Petriča. Na spisku osoba koje su glasale je i Goran Orašanin. Prema informacijama Istrage, dokumenti su mu istekli 2017. godine i nema drugih. I Dejanu Orašaninu dokumenti su istekli 2017. godine, Glasao je u Srebrenici iako nije imao nijedan važeći bh. dokument. Na spisku osoba koje su glasale nalazi se i Savo Subotić. Ni on nema bh. dokumente. I Slađana Subotić je glasala bez važećih bh. dokumenata.
Pored navedenih, u Srebrenici su, bez važećih dokumenata, glasali Vidoje Bogičević, Nikola Bogičević, Vladislav Ilić, Dragoje Jakovljević, Radomir Savić. Svoju “građansku dužnost” izvršila je i Slađana Radovanović, Stanojka Radovanović, Slobodanka Stjelanović … .
“Svi su imali neke bh. lične karte, iako smo mi imali informacije da 1400 osoba koje se nalaze na biračkom spisku u Srebrenici do prije mjesec dana nisu imali važeće bh. dokumente”, kazao je za Istragu jedan od posmatrača sa biračkom mjesta u Osnovnoj školi u Skelanima.
Glasači u Srebrenica bez bh. dokumenata
Iz inicijative “Moja adresa Srebrenica” već su uputili žalbu Centralnoj izbornoj komisiji BiH, jer bi ovi glasači mogli direktno uticati na izborni rezultat u Srebrenici.
“Mi smo i prije izbora upozoravali na ove prevare”, kaže Alija Tabaković, kandidat za načelnika Opštine Srebrenica.
Prema trenutnim rezultatima, Mladen Grujičić je osvojio 4667 glasova. Alija Tabaković je osvojio 1862 glasova, kojem nije uračunato glasanje u odsustvu. Na teritoriji Federacije za Opštinu Srebrenica je glasalo 1600 ljudi. To znači da Tabaković zaostaje za Grujičićem 1200 glasova. Međutim, na biračkom spisku osoba koje su se prijavile za glasanje putem pošte nalazi se 1600 Bošnjaka. Srba je registrovano 800. Međutim, 200 Srba prijavljenih za glasanje putem pošte u nedjelju je glasalo u Srebrenici na nepotvrđenim listićima. To znači da Mladen Grujićić na raspolaganju ima još 600 glasova, a Alija Tabaković 1600. Stoga su ključni glasovi koji bi mogli odrediti izbornog pobjednika – glasovi onih koji su glasali bez važećih bh. dokumenata. Istraga posjeduje spisak 1400 osoba srpske nacionalonosti koje do prije mjesec dana nisu imali važeće bh. dokumente. Najmanje 400 njih je glasalo. Provjeravajući samo manji dio ovih osoba, Istraga je pronašla 20 osoba kojima do dana izbora nisu izdati novi dokumenti. A glasali su
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
