Hrvatski premijer Andrej Plenković susreo se večeras u Mostaru sa čelnicima HDZ-a BiH i Naroda i Pravde, Draganom Čovićem i Elmedinom Konakovićem.
Čović, Plenković i Konaković bi trebali večerati u restoranu Ljetnikovac Radobolja.
Prema informacijama Istrage, na večeri bi im se trebali pridružiti ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman, predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto, kao i diplomate iz Delegacije EU u BiH.
Večeri u Mostaru prisustvuje i Johann Sattler, te ambasadorica Izraela Galit Peleg. Povod je “Mostarski sajam”, ali je jedna od tema i izmjena Izbornog zakona BiH.
Podsjećamo, danas u Mostaru boravi i Miroslav Lajčak, specijalni predstavnik Europske unije za dijalog između Beograda i Prištine i druga regionalna pitanja Zapadnog Balkana te se sastao sa predsjedavajućom Vijeća ministara BiH Borjanom Krišto, te federalnim premijerom Nerminom Nikšićem.
Krišto je, nakon sastanka sa Lajčakom, kazala “da je prioritet, najkasnije u narednih šest mjeseci, izvršiti ograničene izmjene Ustava BiH i cjelokupnu izmjenu izbornog zakonodavstva na način da se osigura stvarna ustavna ravnopravnost sva tri konstitutivna naroda”.
On u Mostaru boravi povodom održavanja 23. privrednog sajma, a u istu svrhu u Mostaru borave i zvaničnici susjedne Hrvatske, kao i premijerka Srbije Ana Brnabić.
Iako se ranije očekivao dolazak izraelskog premijera Benyamina Netanyahua, on je ipak svoj dolazak u Mostar otkazao.
Ljetnikovac Radobolja u vlasništvu je kompanije Editus City Group, čiji su osnivači, prema podacima Registra poslovnih subjekata, Vesna, Nino i Mario Slezak, odnosno supruga i sinovi mostarskog biznismena Dinke Dike Slezaka.
Dinko Slezak je, ranije su pisali mediji, bio vlasnik kladionica Derby Bet Shop i Intersport. Ove kladionice, prema Porezne uprave FBiH, po osnovu neplaćenog poreza, doprinosa, taksi i drugih naknada državi duguju 40 miliona KM.
“Ovo je već druga tura. Četrdeset i dva naša borca iz bivše Jugoslavije i Evrope. Prošlo je već tri mjeseca kako su ovdje. Predaju se dokumenta na potpis Vladimiru Putinu. Prije toga dokumenta prolaze kroz opredijeljene službe. Svi stranci koji dobijaju pasoše za učešće u oružanim snagama Rusije idu kroz nas. Ja skupljam sva dokumenta, nosim ih u nadležnu službu, oni provjeravaju i to se nosi na potpis predsjedniku (Putinu)”, govori Dejan Berić u video poruci objavljenoj 28. februara ove godine.
Berić je državljanin Srbije koji godinama živi u Rusiji. Od 2014. godine se borio u Ukrajini na strani ruskih separatista. Sada sebe predstavlja koordinatorom za dobrovoljce koji dolaze sa područja bivše Jugoslavije. On je sredinom decembra objavio snimke nekoliko srbijanskih državljana koji prolaze vojnu obuku u ruskim kampovima.
“Vrijeme obuke je prošlo. Došlo je vrijeme je vrijeme da se dokažete u borbi. Želimo im uspješan lov”, objavljeno je u nedjelju ujutro na Telegram kanalu “bataljona Sudoplatov”.
Uz objave su priložene fotografije iz vojnog vozila na kojima se vidi pet osoba. Najmanje dvije osobe su srpske nacionalnosti, dok u komentarima na objavljene fotografije nekoliko osoba navodi da je prisutan i jedan Makedonac.
Nešto kasnije, objavljen i je i video na kojem se isti vojnici vide u drugom vojnom vozilu. Na snimku govori Andrey Rodionov, ruski državljanin poznat po nadimku Viking. Viking vodi pokret rusko-slavenskog ujedinjenja i preporoda koji se, prema njegovoj web stranici, suprotstavlja “zapadnom globalizmu, materijalizmu i multikulturalizmu”.Među deklariranim ciljevima su ujedinjenje i oživljavanje autohtonog državotvornog ruskog naroda, oživljavanje povijesne Velike Rusije i stvaranje Unije slavenske države na čelu Velike Rusije. Jedna od profilnih fotografija njegovog privatnog Telegram kanala je i ona koja je nastala na Kosovu. Radionov, znatno mlađi u odnosu na sadašnje fotografije, pozira na ispred table Kosovska Mitrovica.
Andrej Radionov Viking na Kosovu
“Tu su naša braća Srbi”, kaže Radionov na snimku koji je objavio u nedjelju ujutro.
U opisu videa Radionov navodi da je snimak nastao 1. marta, te da su na snimku “Sava” i “Dunav”. U pitanju su dvije osobe koje od decembra prošle godine ruske televizije i mediji predstavljaju kao dobrovoljce iz Srbije. Međutim, postoje i oni mediji u Rusiji koji sumnjaju da različite osobe predstavljaju kao iste. Tako ruski portal theins.ru piše kako u dvije različite priče “Sava” i “Dunav” zvuče drugačije.
“Tu su naša braća Srbi”, govori Andrej Radionov, jedan od pripadnika ruskih oružanih snaga iz odjeljenja “Rusov” koje je sastavni dio bataljona “Sudoplatov”. Snimak je nastao 1. marta ove godine na ukrajinskom ratištu. Na snimku se vide osobe koje podižu tri prsta pic.twitter.com/kPq0JnGvEF
“Sava i Dunav ponavljaju otrcane klišeje poput “NATO se bori umjesto Ukrajine”, da je “sve probleme stvorio Zapad i njegov politički establišment u Kijevu”. Njihove misli ponovno u velikoj mjeri prepričava Viking. Prema njegovim riječima, u SVO mogu sudjelovati stotine stranaca, a “u njihov bataljon želi doći oko 15 Srba, pet-šest Makedonaca i nekoliko ljudi iz drugih slavenskih zemalja”, piše theis.ru.
Sava, Dunav i Viking
Ipak, ukoliko pregledate više snimaka, jasno je da se iza nadimaka “Dunav” i “Sava” kriju osobe sa govornog područja bivše Jugoslavije. Međutim, njihov identitet je, praktično, nemoguće potvrditi. Ipak, ukrajinski poprilično vjerodostojni portal Obozrevatel.com piše da se iza nadimaka Dunav i Sava skrivaju Srbi Milan Lučić i Jovan Bjelotomić. U tekstu je, dalje, navedeno da su za Lučićem i Bjelotomićem raspisane Interpolove potjernice u Češkoj i Bosni i Hercegovini.
Prema bazi Interpola, Jovan Bjelotomić je rođen 1996. godine u Bijeljini, te posjeduje državljanstva Bosne i Hercegovine i Srbije. Na stranici Federalne uprave policije je navedeno da je za Kantonalni sud iz Livna raspisao potragu za Bjelotomićem zbog krivičnoj djela razbojništvo. Bjelotomić je, prema tim dokumentima, bio prijavljen u Drvaru kada je zajedno sa bratom Kostom i Nikolom Grujićem opljačkao poslovnicu “Intesa Sanpaolo banke” u Drvaru.
Jovan Bjelotomić navodni Sava
Milana Lučića, pisali su prije dvije godine mediji u Srbiji, raži Češka zbog sumnje da je bio pripadnika organizovane kriminalne grupe povezane s drogom ili nasiljem.
On je 2017. godine bio među 16 uhapšenih u Češkoj, osumnjičenih da su u 11 superlaboratorija uzgajali marihuanu vrijednu gotovo dva miliona eura. Među njima je tada bio i Milan Lučić, koji je te godine stigao u Prag kao sezonskih radnika fiktivnog preduzeća.
Nakon što je pušten iz pritvora, Lučić je pobjegao i za njim je raspisana Interpolova potjernica.
Od 2021. godine Lučiću se gubi svaki trag. Ukrajinski mediji, pak, tvrde da se ispod maske “sprskog ratnika Dunava” krije upravo on. No, u ovom je trenutku nemoguće potvrditi ove informacije, naročito zbog toga što su Sava i Dunav na svim snimcima Andreja Radionova Vikinga – maskirani.
Istraga.ba pokušala stupiti u kontakt sa Andrejem Arionovim, ali on nije odgovarao na naše pozive. No, nedugo nakon našeg poziva, objavio je snimak koji je, navodno, nastao 1. marta u ukrajinskoj regiji Zaporižje.
“Ako možete komunicirati sa HDZ-om, možete i međusobno – datum, vrijeme i mjesto gdje ćete se javno okupiti i javnosti, raspraviti ovu temu, te predočiti jasne odgovore na pitanja:
Da li prihvatate nametnute odluke Christiana Schmidta?
Šta je vaš plan ukoliko prihvatate, a šta ukoliko ne prihvatate te amandmane?”, navedeno je u javnom pozivu koje je bh. političarima uputila grupa intelektualaca iz BiH.
U nastavku ovo pismo možete pročitati u cjelosti.
“Poštovani izabrani predstavnici i predstavnice građana Bosne i Hercegovine,
poštovani čelnici i čelnice političkih subjekata u Bosni i Hercegovini,
mi, dolje potpisani, slobodni smo građani Bosne i Hercegovine. Niko od nas neće izgubiti niti steći niti jedno pravo ili privilegiju kao rezultat toga ko se od vas nalazi na vlasti.
Opći izbori održani drugog oktobra ove godine pokazali su da nijedna politička partija koja se deklariše kao probosanska nije dobila potpun legitimitet. Štaviše, jasno je da su neki od vas izabrani zbog sposobnosti upravljanja komunalnim i socijalnim resorima, neki jer su se pokazali bolji u upravljanju državom, a neki jer se smatra da brane vrijednosti do kojih je velikom dijelu građana stalo.
Izbori iza nas, međutim, nisu obični izbori, ovaj put ne zbog bilo čega što ste uradili vi ili građani Bosne i Hercegovine. U izbornoj noći, dok su se još brojali glasovi, mi, građanke i građani Bosne i Hercegovine, poniženi smo kao rijetko kada u našoj historiji. OHR je izvršio nesvakidašnji udar na našu demokratiju. Mijenjanje izbornog zakonodavstva jedan sat nakon zatvaranja birališta samo po sebi predstavlja nevjerovatan kolonijalistički čin. Po svemu što znamo, taj udar je izvršen u dogovoru s političkim Zagrebom i u korist jedne političke stranke u BiH. To poniženje došlo je od čovjeka za kojeg nikad nismo glasali ni mi ni vi.
Bosanci i Hercegovci nisu kolonijalizirana rulja, i ako nas neki neizabrani namjesnik tako želi posmatrati, vi, naši izabrani predstavnici, na to nemate pravo.
Ako vi i mi to odlučimo, nametnute odluke Christiana Schmidta bit će mrtvo slovo na papiru. Ne postoji način da se sprovedu u djelo. Ako vi, u ime naroda i građana BiH, odlučite da su prihvatljivi, bit će prihvaćeni.
Ovaj trenutak u historiji ima presedan. Riječ je o periodu pred i nakon što je objelodanjen tzv. Vance-Owenov mirovni plan. Sa istim posljedicama za zemlju i narod kao u proljeće 1993. godine. Znamo šta smo tada odlučili. I znamo kako je završio taj pokušaj podjele BiH.
Nije trenutak da nam nudite svoje lične ratove i razmirice umjesto vizije. Ni tema nije takva. Ovo je tema i trenutak koji zahtijevaju konsenzus oko temeljnih pitanja građanske demokratije i opstanka Bosne i Hercegovine kao suverene i nedjeljive države. Schmidtova odluka izlazi daleko izvan domena stranačke politike i odgovornosti. Niko od vas niti ima pravo, niti je dobio mandat da bilo kakvu odluku donese sam.
Ova država ima historiju veoma jasnog javnog izjašnjavanja o najvažnijim pitanjima koji određuju sudbinu njenih građana i građanki. U najcrnjim trenucima devedesetih godina prošlog vijeka organi Republike Bosne i Hercegovine su naširoko i nadugo raspravljali o najsitnijim detaljima mirovnih planova. I ZAVNOBiH tokom Drugog svjetskog rata treba vidjeti u ovom nizu historije javnog izjašnjavanja i samoodređivanja na temelju ravnopravnosti, jednakosti i cjelovitosti jedne multietničke zemlje.
U skladu sa tom političkom tradicijom, zahtijevamo od vas, političkih subjekata opredijeljenih za BiH, da ustanovite format sastanka – ako možete komunicirati sa HDZ-om, možete i međusobno – datum, vrijeme i mjesto gdje ćete se javno okupiti i javnosti, raspraviti ovu temu, te predočiti jasne odgovore na pitanja:
Da li prihvatate nametnute odluke Christiana Schmidta?
Šta je vaš plan ukoliko prihvatate, a šta ukoliko ne prihvatate te amandmane?
Niko od vas na izbore nije izašao tražeći mandat da pregovara o podjeli Bosne i Hercegovine, odnosno o getoiziranju njenih građana. No, pošto su se okolnosti tako dramatično promijenile u izbornoj noći, dužni ste jasne i nedvosmislene odgovore građanima. To pravo na odgovor niko nam od vas ne može suspendovati ili uskratiti.
Pismo potpisuju: Dženita Karić, Dr. Adnan Mahmutović, Dr. Ehlimana Memišević, Dr. Jasmin Mujanović, Senad Pećanin, Dr. Vahidin Preljević, Dr. Ermin Sinanović, Dr. Emir Suljagić
Vijest je – što bi se reklo – nezasluženo prošla ispod radara javnosti, a vrijedi je citirati: Vlada Republike Srpske je u petak, po hitnom postupku, utvrdila Prijedlog budžeta za narednu godinu kojim se budžet predsjednika RS-a povećava za čak 45 miliona KM! Banjalučki portal capital.ba, fokusiran na ekonomiju, donosi detaljne cifre, pa tako saznajemo da je budžet kojim je ove godine raspolagala aktuelna predsjednica Željka Cvijanović težak 10,8 miliona KM, a onaj kojim će upravljati Milorad Dodik bit će 56,5 miliona KM. Vlada RS-a je, reklo bi se, promptno reagirala, drugi rebalans budžeta usvojen je dan prije nego je Centralna izborna komisija BiH utvrdila rezultate izbora nakon kontrolnog brojanja, pa nema uopće potrebe elaborirati zašto se budžetiranje entitetskog predsjednika našlo na dnevnom redu tek nakon CIK-ove objave.
Demonstracija moći
E, sad, feministice će sigurno reći kako i ovaj potez puno govori o različitom tretmanu žena i muškaraca na pozicijama, jer nema uopće dileme: da je kojim slučajem Željku Cvijanović naslijedila Jelena Trivić, nikome ne bi palo napamet da mijenja budžet, vjerovatnije bi se otvorilo pitanje kako će se trošiti nepun milion maraka svaki mjesec, no usuđujem se ustvrditi kako će i ovih skoro pa pet miliona Dodiku biti malo. Ali, godišnjih 56,5 miliona je tu najprije zato da se zna ko je gazda entiteta.
Uostalom, svoju je moć lider SNSD-a demonstrirao u prošli utorak, one banjalučke večeri kada je – po procjenama MUP-a RS-a – oko 30.000 duša složno pratilo dirigenta Emira Kusturicu i uzvikivalo: Neće moći, decoooo! Decooooo! Replika iz kultnog filma “Ko to tamo peva” uslijedila je nakon što je sam Dodik, i inače presklon mikrofonu, iscrpio vlastiti repertoar namijenjen za posebnu priliku s imenom “Otadžbina zove”. Da se ne lažemo, performans od “Pukni, zoro” do 49 posto Bosne i Hercegovine koju će odnijeti na cipelama nije za zlatne palme, mnogo je više za političku analizu prijetnji koje je ne samo ovoj državi već i susjednim, kao i cijeloj regiji, pa ako ćemo gledati širu sliku, i Evropskoj uniji isporučio najistureniji eksponent Vladimira Putina na Balkanu. Drugo je pitanje ko je sve spreman reagirati, a kada to kažem, zaista ne mislim na divljenje koje spram Dodika ne krije hrvatski predsjednik Zoran Milanović, a još manje na famozni domaći duh koji se i toga dana iskazao na društvenim mrežama potencirajući priču o dva fenomena u našoj zemlji – jedan je bio pomračenje Sunca, a drugi protest vlasti protiv opozicije u Banjoj Luci – uz opasku da je prvi objašnjiv. Mislim, naime, na institucije Bosne i Hercegovine i onaj dio političke javnosti koji godinama s Dodikom igra na sigurne karte: on nama nema Bosne, mi njemu ima, ima, i vlast sita i ovce na broju (istina, sve manjem). I na onaj dio međunarodne zajednice koji podržava BiH, a kako sada stvari stoje, ima sve manje domaćih partnera raspoloženih da se zaista uhvate ukoštac s prijetnjama raspadom zemlje.
Centralna izborna komisija BiH je valjda najilustrativniji primjer. Ne postoji državna institucija kojoj se priznavao veći respekt, uprkos silnim primjerima grijeha. Od, da podsjetim nasumce, famoznih snimaka izborne krađe u Banjoj Luci još 2014, preko referendumskih vreća u policijskim automobilima u Tešnju, do gotovo redovitih (neobjašnjivih) pojava enormnog broja nevažećih glasačkih listića. Sve je prošlo sa NN prijavama, ujeo vuk magarca, u nadležnosti upravo onih u čiju se korist kralo, da bi se u neka doba osvijestilo kako CIK-om vladaju vladari naših sudbina, pa se kao pobjeda svih pobjeda slavio sastav CIK-a u kome nisu produžene ruke “dokazanih neprijatelja BiH”. Hoću samo reći kako smo, možda i zato, ali i zbog budnih očiju visokog predstavnika, evropskih i američkih dužnosnika, od 2. oktobra 2022. očekivali onaj minimum biračkog dostojanstva koji garantira obračun s kradljivcima izborne volje. Da se nešto ozbiljno zbiva, vidjelo se već u tu famoznu izbornu nedjelju, koja je počela izvještajima o naoružanim licima oko biračkih mjesta u Zvorniku i Šekovićima, a završila objavom pobjede kandidatkinje opozicije Jelene Trivić u utrci za entitetskog predsjednika, koja je pukla sa narednom zorom i kopernikanskim obratom u Dodikovom štabu. CIKBiH je skupio hrabrost i najavio kontrolno brojanje, što je trebalo da znači apsolutnu provjeru čitavog procesa ograničenu na glasanje za predsjednika i potpredsjednike RS-a.
Tokom tog procesa iz CIK-a su stizale kontroverzne informacije, od onih polujavnih kako se u jednom času razlika između Jelene Trivić i Dodika spustila na jedva 5.000, do otvorene debate među članovima CIK-a o 62 vreće kojih ima, pa nema. Ispostavilo se čak i da su pronađeni falsificirani glasački listići na kojima je listom bilo zaokruženo Dodikovo ime. O brutalnosti izborne krađe opozicija u RS-u je govorila svakodnevno, no najglasniji je ipak bio Nebojša Vukanović, koji je i možda najveće (pozitivno) iznenađenje izbora 2022. s obzirom na količinu osvojenih glasova u vlastitom aranžmanu, bez ikakve stranačke logistike. Vukanović je skupa sa SDS-om i PDP-om podnio i prijavu Tužiteljstvu BiH, u Banjoj Luci su organizirali i proteste zbog – kako su rekli – krađe izborne volje, a tokom druge protestne šetnje Branislav Borenović, lider PDP-a, ustvrdio je da su ustanovili “stotine nepravilnosti, kojim je obuhvaćeno preko 65.000 glasova koji su zloupotrijebljeni”, tražeći ponavljanje izbora. CIKBiH nijednog časa brojne nepravilnosti nije demantirao, čak je i predsjednik dr. Suad Arnautović javno rekao kako nije isključeno ponavljanje, ne precizirajući da li misli na ukupno ili barem djelimična ponavljanja u sredinama u kojima je ozbiljno narušen integritet izbora. Tako smo ušli u prošlu sedmicu u kojoj je jedan dan Christian Schmidt kuražio CIKBiH, odmah za njim isto su učinili Ambasada SAD-a, OSCE i EU, dan kasnije je Dodik zapjevao, a u četvrtak proglašen i pobjednikom. Predsjednik je RS-a, objavio je CIK, na sjednici toliko smušenoj da se Ivan Begić šali na svoj račun licitirajući koliko je minuta bio potpredsjednik iz reda hrvatskog naroda. Ćamil Duraković je drugi potpredsjednik RS-a
Prebacivanje loptice Sudu BiH
Vanja Bjelica-Prutina je jedina članica CIK-a koja se usprotivila odluci koju posljednjih dana zakletvama brani predsjednik Arnautović, sve prebacujući lopticu Sudu BiH koji, eto, treba da odluči?! O čemu? O odgovornosti članova CIK-a ili pak njihovoj posvećenosti vlastitom poslu? Ili onom najtužnijem o čemu zadnjih dana bez zadrške govori Vukanović nazivajući CIK centralnom izbornom krađom: o nagodbi “SDA, SNSD-a i HDZ-a koji je uvijek držao leđa SNSD-u”? Šta god pričao predsjednik i (muški) članovi CIK-a, pojačani vječnom Irenom Hadžiabdić, njihov je učinak ove 2022. izborne godine alarmantno zabrinjavajući: uspjeli su potpuno legalizirati i legitimizirati izborne krađe, svojim su angažmanom aktivno doprinijeli svim narednim lošim odzivima birača i što je najgore, ostavili su dojam neizbrisive partijske podobnosti. A i profiteri su: od centralne teme mitinga “Otadžbina zove” – kada je samo CIK bio veći neprijatelj Srba od SDS-a, PDP-a, Vukanovića i Jelene Trivić – uznapredovali su do relevantnosti u Dodikovim očima. Dovoljnoj da se posveti budžetu od 56,5 miliona KM. CIK izdati ne zna.
“Ove su izbore dobili popovi, ne znam zašto se građanisti raduju”, glasila je moja izjava 31. avgusta ove godine, kada se još uvijek nije naslućivala skala umiješanosti SPC-a u političkii proces u Crnoj Gori na posljednjim parlamentarnim izborima. Bilo kako bilo, mnoga su očekivanja ujedinjenog Srpskog Sveta pala u vodu kada su njihovi lideri konačno shvatili da ih nacionalizam i barbarizam ne vode nikuda, tj. da Zapad koristi efikasne filtere kod izbora političkih predstavnika sa Balkana. Ovdje prvenstveno mislim na lidere Demokratskog fronta kao i na neke novoformirane ogranke ruskih plaćenika koje predvodi doskorašnji novinar Marko Milačić.
Kao što znamo iz iskustva iz bliže, ali i dalje nam istorije, Zapadu nije bitno kojoj političkoj grupaciji pripada balkanski političar ukoliko je taj političar voljan da sprovodi i Zapadne reforme i Zapadne interese. Tako je kod nas nastala postizborna zbrka. Problem je bio u tome što naši političari ne shvataju, a neki su kasno shvatili da Zapad, ustvari, u sprovođenju demokratije kroz posljednji izborni proces u Crnoj Gori samo želi da zamijeni dotrajalu instalaciju tj. da reformiše crnogorsku političku scenu, ali ne i da mijenja pravce pa su se neke stvari vraćale na doradu, a neke samo nastavljale DPS-ovskom trasom, naravno preko novih kablova.
Zbog toga sam, još dok sam bila politički aktivna i insistirala na tome da se DPS-u, koji je već donekle izgradio sebe u očima Evrope, pruži šansa i dozvoli čišćenje od korupcije i kriminala jer bi se time moglo dobiti mnogo više nego što se sada dešava. A sada nam se dešava totalni haos. Da se razumijemo, ne branim DPS, odlično znam ko su i šta su radili od 90tih na ovamo, ali oni su se pokajali (bar za te 90te), dok nas ideologija ovih sada vodi upravo opet u devedeset, i u nove/stare podjele. Zapad želi da vidi napredak, zašto vraćanje unazad kada neke vrijednosti koje smo usvojili na putu za Evropu ne možemo potrijeti. Sa ovom sadašnjom garniturom na vlasti imamo veliki problem sa prošlošću. Njihove vrijednosti su u suprotnosti sa vrijednostima za koje se zalaže moderna, suverena i evropska Crna Gora i oko nekih pitanja uvijek će biti potresa u crnogorskom parlamentu, što će destabilisati crnogorsku političku scenu, a ona dalje izazvati nestabilnosti i u ostalim pravcima. Mislim da takva nestabilnost u regionu odgovara samo određenim interesnim grupacijama. Dok se mi budemo bavili sitnim prebijanjima računa, neki novi talas tajkuna i interešdžija će uskoro uploviti.
Žao mi je samo što je svijest o građanskoj državi potonula toliko duboko i to zahvaljujući upravo građanskom pokretu URA. Kao što sam i predviđala da ovakva postizborna politika ove partije neće doprinijeti nikakvom pomirenju, već, naprotiv, dovesti do dubljih podjela i očigledne mržnje, a isto tako i jačanja nacionalnih korpusa. U prethodnom periodu mučno je bilo slušati sve izjave njihovog lidera Dritana Abazovića, od onih nadmenih odmah poslije izbora, preko direktiva sa Zapada pa sve do ovih zadnjih o ucjenama i prijetnjama u kojima se ispoljavala očigledna politička nezrelost. Po meni, on je trebao da podnese ostavku zbog pada broja glasača na 5% u izbornom danu u odnosu na period u avgustu kada je tri dana prije njegove izjave o koaliciji sa DF-om taj procenat je bio 7,8%. To je bio dovoljan razlog da jedan ozbiljan lider jedne ozbiljne građanske i proevropske partije dostojanstveno podnese ostavku. Osim toga, ovim potezom je URA mogla da postavi nove principe oko formiranja vlasti i traži bolje rješenje, ne dovodeći u pitanje opstanak crnogorskog identiteta. Gospođa Božena Jelušić je bila idealna kandidatkinja za novu predsjednicu GP URA u tom trenutku, i sa aspekta zelene politike koji obuhvata jedan od Sustainable Development Goal’s tj. rodna ravnopravnost, žena lider itd. Ne znam kako to nijesu vidjeli, ili možda nijesu željeli da vide. Da su zaista bili okrenuti zelenoj politici ovakvu priliku bi jedva dočekali. U svakom slučaju, sada su u nezavidnom položaju, neke postupke će morati da pravdaju pokoljenjima koja dolaze, zašto su pogazili svoje građanske principe do te mjere da su dali šansu kleronacionalistima da vode drzavu, zašto su bili opsjednuti tolikom mržnjom prema vladajućoj partiji i njihovom lideru Milu Đukanoviću i zašto cijenu rušenja DPS-a plaćaju crnogorskim identitetom? Da bi opravdali prvu demokratsku smjenu vlasti? Čuli smo to već, ali sada i znamo na šta su spremni i za čije interese bi se prodali, a to je izdaja svojih nacionalnih interesa u korist nacionalnih interesa druge države. Srbija je druga država kao sto je BiH druga država, Hrvatska je druga država, Albanija itd…Interesi svoje države su ispred svih drugih interesa, ispred ličnih interesa- za šta smo krivili DPS, a naročito ispred interesa drugih država!
Zbog toga sam mišljenja da je crnogorskom drustvu od demokratije potrebnija harmonija, građanska ujedinjenost. Koliko je to moja iluzija vrijeme će pokazati, ali ovo sada što nam nosi je nestabilnost, a nestabilnost je nešto od čega Balkan često boluje. Kriza koja je obuhvatila svijet ne ide u prilog ni najbogatijim zemljama, osjećamo je i mi ovdje u UK, iako je Balkan naučio da se nosi sa ekonomskim krizama, sa krizom indentiteta je uvijek imao teška iskustva i nezalječive rane. Nadam se da se tako nešto neće ponoviti. U Britaniji je nekulturno pričati o nacionalnoj pripadnosti i političkoj opredijeljenosti, radujem se danu kada će to jednom i kod nas preovladati. Crna Gora je država svih njenih građana ma kako se oni izjašnjavali, to je njihovo intimno opredjeljenje i tradicionalno nasljedstvo, što šarenije, to bogatije. I zbog toga ne bi trebali da se mrze i dijele. Ne zaboravimo da su na balkanskom prostoru svi više ili manje izmiješani, uostalom fizionomije nam to govore, a političari i organizovana religija su ti koji nas i dalje dijele.
Ukoliko želi deblokirati Federaciju BiH, Christian Schmidt bi to mogao uraditi na jednostavan način. Dovoljno je da odredbe Ustava Republike Srpske ubaci u Ustav FBiH i Federacija bi, tako, postala mnogo funkcionalniji entitet i nijedna politička partija ne bi mogla blokirati bilo koji proces. U nastavku ćemo se pozabaviti ključnim odredbama Ustava FBiH i Ustava RS koje se odnose na pojedine pozicije u Federaciji i RS-u. Na osnovu onoga što slijedi uvjerit ćete se zbog čega je RS funkcionalniji entitet.
PREDSJEDNIK I POTPREDSJEDNICI
Federacija BiH
Prema Ustavu FBiH, Federacija ima predsjednika i dvoje potpredsjednika. Svi moraju biti iz različitih konstitutivnih naroda (jedno B, jedno H, jedno S). Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH se biraju indirektno. Evo kako to predviđa Ustav FBiH.
“U izboru predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine, najmanje trećina delegata iz klubova bošnjačkih, hrvatskih ili srpskih delegata u Domu naroda mogu kandidovati predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine. Izbor za predsjednika i dva potpredsjednika Federacije Bosne i Hercegovine zahtijeva prihvatanje zajedničke liste tri kandidata za predsjednika i potpredsjednike Federacije, većinom glasova u Zastupničkom domu, a zatim i većinom glasova u Domu naroda, uključujući većinu kluba svakog konstitutivnog naroda. Ukoliko ni jedna lista kandidata ne dobije potrebnu većinu u oba Doma, postupak kandidovanja se ponavlja. Ukoliko i u ponovljenom postupku jedan od Domova odbije zajedničku listu, smatraće se da su kandidovane osobe izabrane prihvatanjem liste u samo jednom Dom”, propisuje Ustav Federa
Dakle, da bi neko bio kandidiran za (pot)predsjednika Federacije BiH mora prikupiti najmanje šest potpisa u Klubu konstitutivnog naroda koji ga kandiduje. Tek kada skupi tih šest potpisa, oba doma Parlamenta Federacije BiH odlučuju o njegovoj kandidaturi. (Christian Schmidt namjerava ovaj broj podići na sedam ili osam) Predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH direktno učestvuju u izboru Vlade Federacije.
“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu FBiH.
Dakle, da bi Vlada Federacije BiH bila izabrana, prije svih se moraju usaglasiti i predsjednik i potpredsjednici Federacije BiH.
Republika Srpska
Za razliku od predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH koji se biraju indirektno i na kompliciran način, predsjednik i potpredsjednike Republike Srpske se biraju neposredno, na izborima.
“Predsjednik Republike i potpredsjednici Republike direktno se biraju sa liste kandidata za predsjednika Republike Srpske, tako što je za predsjednika izabran kandidat koji ostvari najveći broj glasova, a za potpredsjednike su izabrani kandidati iz druga dva konstitutivna naroda koji imaju najveći broj glasova iza izabranog predsednika Republike”, piše u Ustavu Republike Srpske.
Dakle, za izbor predsjednika i potpredsjednika Republike Srpske uopće nije presudno koji narod daje podršku određenom kandidatu, već se izbori odvijaju po građanskom modelu – ko skupi više glasova postaje predsjednik RS, dok su njegovi potpredsjednici oni koji skupe najviše glasova iz druga dva konstitutivna naroda.
U Federaciji BiH premijera i Vladu predlaže predsjednik FBiH uz saglasnost svojih potpredsjednika. U Republici Srpskoj to nije slučaj. Predsjednik Republike Srpske odlučuje sam o mandataru Vlade RS i stav njegovih potpredsjednika iz druga dva konstitutivna naroda upopće nije relevantan.
“Dva potpredsjednika Republike pomažu predsjedniku Republike u obavljanju poslova koje im povjeri predsjednik Republike”, piše u Ustavu Republike Srspke.
ZAKONODAVNA VLAST
Parlament Federacije BiH
Zakonodavnu vlast, piše u Ustavu FBiH, u Federaciji Bosne i Hercegovine će vršiti Zastupnički dom i Dom naroda. Svi zakoni moraju dobiti podršku oba doma Parlamenta Federacije BiH.
Zastupnički dom broji 98 zastupnika, među kojima mora biti najmanje po četiri zastupnika iz reda sva tri konstitutivna naroda. Poslanici u Predstavničkom domu biraju se demokratskim putem na neposrednim izborima, tajnim glasanjem, na teritoriji cijele Federacije. Svaki birač ima pravo glasati za bilo koju registriranu stranku. Dom naroda FBiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih, s tim da ostali nemaju pravi na vitalni nacionalni interes.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu. Delegate Bošnjake, Hrvate i Srbe iz svakog kantona biraju zastupnici iz reda tog konstitutivnog naroda u skladu sa izbornim rezultatima u zakonodavnom tijelu tog kantona, a izbor delegata iz reda ostalih uredit će se zakonom”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Delegati doma naroda Federacije BiH biraju deset delegata u Klubu Hrvata i Bošnjaka Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH. Svaki klub konstitutinih naroda u Domu naroda FBiH može pokrenuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa.
Parlament Republike Srpske
U Republici Srpskoj zakonodavnu vlast čini Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda RS. Međutim, zakone usvaja isključivo Narodna skupština, dok Vijeće naroda ne razmatra zakone, već samo može pokrenuti pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa.
“Narodna skupština: odlučuje o promjeni Ustavam donosi zakone, druge propise i opšte akte“, piše, pored ostalog, u Ustavu RS.
Za razliku od Federacije gdje delegati iz Doma naroda biraju delegate (Bošnjake i Hrvate) u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, državne delegate (Srbe) bira Narodna skupština Republike Srpske.
U Ustavu RS je dalje navedeno da će se “Zakoni ili drugi propisi ili akti koje izglasa Narodna skupština dostaviti i razmatrati od strane Vijeća naroda ako se isti odnosi na vitalni interes“.
Vijeće naroda ima po osam članova iz svakog konstitutivnog naroda i četiri člana iz reda Ostalih. Ostali imaju pravo da ravnopravno učestvuju u postupku većinskog glasanja. Članove Vijeća naroda bira odgovarajući klub poslanika u Narodnoj skupštini.
U slučaju da broj članova jednog kluba delegata u Vijeću naroda bude veći od broja predstavnika u odgovarajućem klubu Narodne skupštine, dodatni broj delegata će birati klub koji će se formirati u tu svrhu iz reda odbornika u skupštinama opština u Republici Srpskoj.
Vitalni nacionalni interesi konstitutivnih naroda su definisani na sledeći način: ostvarivanje prava konstitutivnih naroda da budu adekvatno zastupljeni u zakonodavnim, izvršnim i pravosudnim organima vlasti;identitet jednog konstitutivnog naroda; ustavni amandmani; organizacija organa javne vlasti; jednaka prava konstitutivnih naroda u procesu donošenja odluka;obrazovanje, veroispovest, jezik, negovanje kulture, tradicije i kulturno naslijeđe; teritorijalna organizacija; sistem javnog informisanja i druga pitanja koja bi se tretirala kao pitanja od vitalnog nacionalnog interesa ukoliko tako smatra 2/3 jednog od klubova delegata konstitutivnih naroda u Vijeću naroda. U pitanju je, dakle, isti katalog kao u Federaciji BiH. No, postoji jedna bitna razlika i njome ćemo se baviti u nastavku.
SUDSKA VLAST
Ustavni sud Federacije BiH
Ustavni sud sastoji se od devet sudija, od kojih su najmanje po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda Ostalih. Sudije Ustavnog suda Federacije BiH predlaže predsjednik Federacije BiH uz saglasnost potpredsjednika. Od imenovanih sudija bira se vijeće za vitalni interes koje broji sedam sudija (po dva iz reda sva tri konstitutivna naroda i jedan iz reda ostalih). Kada dvije trećine delegata iz kluba nekog od konstitutivnih naroda pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa, onda Ustavni sud FBiH 2/3 većinom utvrđuje da li su ispunjeni formalni uslovi za razmatranje merituma. O meritumu odlučuje Vijeće za zaštitu vitalnog interesa.
“U slučaju da proceduru prema ovom amandmanu pokrene 2/3 većina jednog od klubova, potreban je glas najmanje dvojice sudija da bi Sud odlučio da se radi o vitalnom interesu”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Dakle, da bi bilo utvrđeno pitanje vitalnog interesa, dovoljno je da dvoje od šest članova Ustavnog suda FBiH koji su članovi Vijeća za bitalni interes to utvrdi.
Ustavni sud Republike Srpske
I Ustavni sud Republike Srpske broji devet sudija. Za razliku od Federacije, sudije Ustavnog suda RS predlaže samo predsjednik Republike Srpske i ne trebaju mu saglasnosti potpredsjednika. I u ovoim sudu postoji Vijeće za zaštitu vitalnog interesa Ustavnog suda Republike Srpske osniva se kako bi odlučivalo o pitanjima vitalnog interesa u proceduri opisanoj u Amandmanu LHHHII. Ovo veće razmatra sva pitanja koja su od vitalnog interesa.
Veće za zaštitu vitalnog interesa sastoji se od sedam članova, dva iz svakog konstitutivnog naroda i jedan član iz reda Ostalih. Sudije bira Narodna skupština Republike Srpske i Vijeće naroda. Kada 2/3 delegata pokrene pitanje zaštite vitalnog nacionalnog interesa Ustavni sud RS dvotrećinskom razmatra da li su ispunjeni formalni uslovi. No, kada se treba odlučivati o meritumu, situacija je, u odnosu na Ustavni sud FBiH potpuno drugačija. U FBiH, podsjećamo, vitalni interes može proglasiti dvoje sudija. U Republici Srpskoj, pak, Poslovnik o radu Ustavnog suda RS propisuje nešto drugo.
“Vijeće o vitalnom interesu u meritumu odlučuje donošenjem odluke dvotrećinskom većinom svih članova vijeća”, piše u Poslovniku.
Dakle, u FBiH dovoje sudija može nešto proglasiti vitalnim nacionalnim interesom nekog naroda, dok u Republici Srpskoj to mora proglasiti šestoro sudija.
Tako dolazimo u situaciju da je skoro pa nemoguće u RS utvrditi ugrožavanje vitalnog nacionalnog interesa. No, OHR-u to nije problem. Christian Schmidt se fokusira na Ustav FBIH kako bi situaciju dodatno zakomplicirao.
Sarajevo, BIH - 20. novembar 2018:Izgovarajući i potpisujući svečanu izjavu, Milorad Dodik, koji će u narednih osam mjeseci biti predsjedavajući po sistemu rotacije, te članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović preuzeli su dužnost kolektivnog šefa države, koju će obavljati naredne četiri godine ( Samir Yordamoviç - Anadolu Agency )
“Rusija je, do agresije na Ukrajinu, bila najveći zagovornik ovog stanja u BiH iz jednostavnog razloga – to je bilo stanje „zamrznutog konflikta“ koje je Rusiji odgovaralo kao izvor problema za NATO ali i EU. Rusija je zapravo pravilno procijenila da „zamrznuti konflikti“ na zapadnom Balkanu, a time i u mojoj zemlji predstavljaju sigurnosni rizik za NATO i EU i bila je najveći zagovornik zadržavanja sadašnjeg stanja”, kazao je predjedavajući Predsjedništva biH Željko Komšić.
On je kao dvojicu najvjernijih ruskih igrača označio lidere HDZ-a i SNSD-a, Dragana Čovića i Milorada Dodika, koji bi se, također, u Briselu trebali obratiti zastunpcima EU. Komšić je govorio i o uticajama susjednih država na BiH.
“Kako drugačije nazvati politiku koja dolazi iz Srbije, a nazvali su je „srpski svet“, identično tzv. „ruskom svetu“. Kako drugačije nazvati otvoreno miješanje Republike Hrvatske u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, poput izmjene Izbornog zakona, a sve sa pozivanjem na zaštitu prava hrvatskog naroda u BiH, a da to ne liči na Putinovo pozivanje na zaštitu ruskog naroda u Ukrajini. Iz tog razloga nije ni čudno da među najvjernije saradnike Rusije na zapadnom Balkanu ubrajamo i dva danas prisutna gospodina – Milorada Dodika i Dragana Čovića”, kazao je Komšić.
U nastavku objavljujemo kompletan govor Željka Komšića zastupnicima u EU Parlamentu.
“Želio bih vam zahvaliti na interesu i prilici da iznesem svoje viđenje situacije u Bosni i Hercegovini kao i u našem neposrednom okruženju.
S obzirom na sva dešavanja na evropskom kontinentu, agresiju Rusije na susjednu nezavisnu i suverenu Ukrajinu, do sada neviđeno jedinstvo gotovo svih zemalja Evrope, ne samo članica EU, u odgovoru na ovu agresiju kao i na refleksiju te agresije na Zapadni Balkan, a samim time i na moju zemlju, obaveza mi je biti direktan i govoriti ne baš uvijek diplomatskim jezikom.
Naravno, govoriću o stanju u Bosni i Hercegovini ali ću svakako pomenuti i ono što već godinama uporno ponavljamo o malignom ruskom utjecaju na Zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu.
Ponoviću i ono što svi već znate – ko su ključni ruski politički akteri u mojoj zemlji sa nadom da će se to ovaj put čuti i upamtiti. To je važno jer ruska agresija na susjednu Ukrajinu, ugrožena sigurnost cijelog evropskog kontinenta, dugogodišnja ruska politika „zamrznutog konflikta“ na Zapadnom Balkanu kao i u mojoj zemlji, sada, napokon mogu i trebaju biti shvaćeni i prihvaćeni kao sigurnosni izazov.
Mišljenje Evropske komisije o zahtjevu Bosne i Hercegovine za članstvo u Evropskoj uniji iz maja 2019. godine, po mom shvatanju, za BiH predstavlja ako ne „revolucionaran dokument“, onda bar dokument koji se po svojoj važnosti nalazi odmah iza Daytonskog-Pariškog mirovnog sporazuma kojim je zaustavljen rat u BiH. Taj dokument predstavlja političku pa čak i istorijsku raskrsnicu za moju zemlju.
Pred Bosnu i Hercegovinu je stavljen izbor. Zapravo, BiH ima tri mogućnosti, tri puta kojima se može kretati sa te svojevrsne političke raskrsnice.
Prvi izbor jeste odabrati put koji vodi ka realizaciji preporuka i 14 prioriteta iz navedenog mišljenja. To je za moju zemlju, po mom mišljenju, možda najteži ali najbolji put. Ako mogu da biram pravac, ja biram ovaj, i to iz sljedećih razloga:
U pomenutom Mišljenju Evropske komisije vrlo precizno i tačno su detektovane ključne reformske oblasti i mjere koje Bosna i Hercegovina treba poduzeti, ne samo da bi ubrzala svoj put ka EU, nego i da bi postala demokratska i uređena država u kojoj će navedene reforme imati utjecaj i na izgradnju drugačijeg društva. Društva liberalne građanske demokratije, društva jednakih, društva u kojem se cijeni demokratija i vladavina prava.
U slučaju realizacije 14 preporuka iz mišljenja, Bosna i Hercegovina se nepovratno okreće Evropskoj uniji. Uniji zasnovanoj na poštivanju i zaštiti ljudskih prava i ljudskog dostojanstva nas građana, pojedinaca, bez obzira na rasno, etničko, vjersko ili bilo koje drugo porijeklo ili opredjeljenje. BiH se u tom slučaju okreće demokratskim i naprednim društvima u kojima je najvažnija činjenica da smo, kao pojedinci, i mi i naše dostojanstvo cijenjeni i zaštićeni bez obzira na to ko smo, šta smo, kojeg smo porijekla, u kojeg Boga vjerujemo i da li uopće vjerujemo, bez obzira šta su i koji su naši životni odabiri u svim segmentima našeg života.
Treći razlog zašto vjerujem da je to ispravan put nalazi se u tome što sam mišljenja da je evropski put BiH, uz NATO put; zapravo dodatna garancija egzistencije BiH. Svaki drugi izbor predstavlja veliki rizik za moju zemlju.
Drugi izbor za moju zemlju jeste da sve ostane ovako kako je sada. Objašnjavati kakvo je sada stanje, mislim da nije potrebno. Svima nam je poznato. To je stanje stakbacije i latentnog konflikta koje je neizdrživo za građane BiH. Neizdrživo je jer se BiH nalazi u konstantnoj blokadi institucija i etničkim napetostima. Etnička podjeljenost se pokušava predstaviti kao trajna kategorija bosanskohercegovvačkog društva dok nesigurnost, neizvjesnost i korupcija dovode do masovnog iseljavanja, većinom, mladih ljudi iz BiH.
Kreira se društvo i društveni ambijent u kojem se, kao pojedinac, možete afirmisati i imati pristojan život samo kao osvjedočeni pripadnik etničke grupe i pripadnik vladajuće stranke ili političke strukture. Sve to govori u prilog činjenici da je sadašnji, ne samo ustavno pravni okvir, nego i koncept organizacije društva koji počiva na njemu prevaziđen i da dalje insistiranje na njemu vodi u dekadenciju. Ili prosto rečeno, u propast koje niko neće biti pošteđen.
Interesantno je ovom prilikom napomenuti i da sve više međunarodnih faktora koji prate situaciju na Zapadnom Balkanu i u Bosni i Hercegovini postaju ili su postali svjesni ove činjenice i govore o potrebi promjene.
U svjetlu trenutnih dešavanja na evropskom kontinentu, podsjećam da je Rusija, do agresije na Ukrajinu, bila najveći zagovornik ovog stanja u BiH iz jednostavnog razloga – to je bilo stanje „zamrznutog konflikta“ koje je Rusiji odgovaralo kao izvor problema za NATO ali i EU. Rusija je zapravo pravilno procijenila da „zamrznuti konflikti“ na zapadnom Balkanu, a time i u mojoj zemlji predstavljaju sigurnosni rizik za NATO i EU i bila je najveći zagovornik zadržavanja sadašnjeg stanja.
Svakako, postoji i treći izbor za moju zemlju. A to je kretati se nazad u odnosu čak i na sadašnje stanje. Sigurno rezultat ovakvog izbora jeste konflikt. Do toga konflikta će u tom slučaju sigurno doći. Trenutak izbijanja tog konflikta ovisiće o tome da li je BiH u svom ustavno-pravnom uređenju nastavila putem etničkih podjela. Ovisit će o tome da li formalizirala te podjele kako u Ustavu BiH tako i u svome zakonodavstvu koje će biti izraženije i veće nego što su to sada, a ovisit će i o vanjskom poticaju ili okolnostima u regiji.
Svaka dalja etnička podjela u Bosni i Hercegovini, insistiranje da ustavna i zakonodavna struktura BiH bude temeljena na konačnim etničkim podjelama aktiviraće etnički zasnovane konflikte. Podsjećanja radi, sadašnja dominantno etnički zasnovana ustavno-pravna struktura, sa djelimičnim građanskim pristupom, koja se zasniva na konceptu konstitutivnih naroda već je izvor, za sada, političkih konflikata koji se najbolje vide u blokadi države.
Etnički struktuiran elektorski sistem izbora na jednom dijelu države koji se trenutno pokušava nametnuti je definitivni početak disolucije Bosne i Hercegovine sa veoma neizvjesnim ishodom.
To se postiže i narušavanjem suvereniteta Bosne i Hercegovine od stane susjeda kroz koncept brige susjednih država za pripadnike naroda koji su zapravo autohtoni državljani i građani BiH. Taj koncept ide do te mjere da se susjedne države otvoreno miješaju u unutrašnja pitanja BiH. Ako vam ovo liči na situaciju u Lugansku i Donjecku, politiku Rusije i do čega je sve dovela ta politika, u pravu ste, to je isti agresivni koncept jedne države koja nastoji da zavlada drugom državom.
Jedina razlika u odnosu na takav ruski pristup, za sada, jeste u tome što susjedne države ne pokušavaju oružanom agresijom to ostvariti. Istina za volju, na prostoru BiH su to već radili od 1992. do kraja 1995. a što je dokazano i potvrđeno brojnim presudama međunarodnih sudova.
Kako drugačije nazvati politiku koja dolazi iz Srbije, a nazvali su je „srpski svet“, identično tzv. „ruskom svetu“. Kako drugačije nazvati otvoreno miješanje Republike Hrvatske u unutrašnja pitanja Bosne i Hercegovine, poput izmjene Izbornog zakona, a sve sa pozivanjem na zaštitu prava hrvatskog naroda u BiH, a da to ne liči na Putinovo pozivanje na zaštitu ruskog naroda u Ukrajini. Iz tog razloga nije ni čudno da među najvjernije saradnike Rusije na zapadnom Balkanu ubrajamo i dva danas prisutna gospodina – Milorada Dodika i Dragana Čovića.
Zar je potrebno podsjećati na Dodikovu „neutralnost“ po pitanju ruske agresije na Ukrajinu. Neutralnost koja je identična saučesništvu. Zar je potrebno podsjećati na stav Čovića kako Rusija treba pojačati prisustvo u BiH. Zar je potrebno podsjećati na usuglašen identičan stav ministra vanjskih poslova Hrvatske i Sergeja Lavrova po pitanju izmjene Izbornog zakona BiH. Šta je još potrebno da bi se vidjela „putinovska matrica“ u takvom pristupu, kako domaćih političkih faktora tako i političkih faktora iz susjedstva?
To je taj treći put, treći mogući izbor za Bosnu i Hercegovinu. On sigurno ne vodi moju zemlju u Evropsku uniju. Ne vodi ka poštivanju osnovnih ljudskih prava građana moje zemlje. Ne vodi poštivanju presuda Evropskog suda za ljudska prava. Ne vodi Bosnu i Hercegovinu ka stabilnoj demokratiji i demokratskom društvu. Ne vodi borbi protiv korupcije, itd. itd. Vodi nas ravno u vještački kreirane etničke podjele sa izvjesnim konfliktom”.
Načelnik Policijske uprave Prijedor Sretoja Vujanović zabranio je mirnu šetnju koja je trebala biti održana sutra povodom 31. maja, Dana bijelih traka. Ovo se desilo nakon što je prijedorskim ulicama, bez ikakvih administrativnih prepreka, prošla povorka, koju je organizirala nacionalistička grupa “Samopoštovanje” u, kako je saopćeno, znak sjećanja na “odbranu grada 1992”. O kakvoj “odbrani grada” se radilo govore činjenice koje je Haški tribunal utvrdio u predmetu protiv nekadašnjeg šefa Kriznog štaba Prijedor Milomira Stakića.
Kada je lokalni SDS 1992. u Prijedoru, pomoću vojske i policije, nasilno preuzeo vlast, sve je u samom gradu prošlo bez bilo kakvog oružanog otpora.
Tadašnji, demokratski izabrani načelnik Prijedora Muhamed Čehajić (SDA) kazao je da će višestruko naoružanijim snagama pružiti „gandijevski otpor“, cijeneći da je to jedini način da spriječi rat.
Tako npr. kada je policija zabranila Čehajiću ulazak u zgradu općine, on nije pozvao na oružani otpor; štaviše, zajedno s drugim bošnjačkim vođama dr. Esadom Sadikovićem i Dedom Crnalićem pozvao je preko radija na umjerenost. Tu se nije radilo o karakternoj slabosti – naprotiv, niko od njih se nije bojao smrti, ali su htjeli da po svaku cijenu sačuvaju mir.
Da je Čehajić bio dosljedan u navedenom pristupu, pokazuje i to što je još u januaru 1992, kada je proglašena Srpska republika, te s njom i Srpska općina Prijedor, čestitao Milomiru Stakiću na izboru za predsjednika Srpske općine Prijedor, nastojeći da relaksira situaciju.
“Obratio mi se riječima: ‘Zdravo, kolega, sad smo obojica predsjednici i od srca ti čestitam i želim ti uspjeh.’ Bez obzira na njegov osmijeh, znao sam šta se krije iza tih riječi i šta nam spremaju“, kazat će Stakić godinama kasnije pred Haškim tribunalom.
Čehajić je uhapšen 23. maja 1992. i priveden u MUP. U pismu koje je poslao supruzi, pojasnio da mu nije saopćeno za šta ga terete. Nedugo nakon toga je poslan u logor Keraterm, odakle je prebačen u banjalučki štab srpske vojske; vojne službe su provele istragu i utvrdile da nije učestvovao u bilo kakvim zločinima. Nakon toga je „kao civil“ poslan u logor Omarska, a od 28. jula 1992. kada su ga vojnici odveli gubi mu se svaki trag. Čak i da nije neposredno ubijen, s obzirom da je bio osoba narušenog srčanog zdravlja njegovu sudbinu, u takvim uslovima, bilo je lako predvidjeti.
Šta je pacifista Čehajić mogao „spremati Srbima“? Čak i pasivno prisustvo većinskog bošnjačkog stanovništva u Prijedoru bilo je nedopustivo, jer je, kako je Čehajić otkrio Stakiću, postojala mogućnost da kasnije, pružajući gandijevski otpor ili glasajući na izborima, ponovo preuzme vlast. Zato cilj SDS-a nije bio natjerati bošnjačko stanovništvo na predaju, već ga istrijebiti, fizički ukloniti, bez obzira da li je pružalo oružani otpor ili nije. Nije ga međutim bilo dovoljno deportovati jer postojala mogućnost da se, u nekom trenutku, ljudi vrate. Zato je nesumnjivo odlučeno da ih se u značajnoj mjeri pobije, kako bi se nanijela šteta njihovoj demografskoj supstanci te kako bi traumatiziranjem prostora bio demotivisan njihov eventualni povratak.
Iako su htjeli očuvati mir po svaku cijenu, načelnik Čehajić, dr. Sadiković, Crnalić i drugi lideri prijedorskih Bošnjaka, poslani su logore i pobijeni. Isti odnos SDS-a i Stakića bio je i prema onima koji su u perifernim prijedorskim područjima Hambarina i Kozarcu pokušali pružiti otpor daleko nadmoćnijoj Jugoslovenskoj narodnoj armiji koja je upravo tih dana promijenila ime u VRS.
Činjenica da su gandijevski pacifisti prošli jednako kao i „ekstremisti“ govori sve što se treba znati o namjeri zločinaca: žrtve nisu imale nikakvog izbora, šta god da su uradile, bunile se ili predale, pokazale dobru volju ili nepovjerenje, htjele ratovati ili prihvatiti po svaku cijenu mir, bila im je namijenjena ista sudbina.
Treba se prisjetiti i izjave Radoslava Brđanina, predsjednika Autonomne regije Krajina, koja je obuhvatala i Prijedor, da je prihvatljivi stepen nesrpskog stanovništva u “srpskoj državi” do 2%. Činjenica da je, po logici stvaralaca RS-a, bošnjačko stanovništvo (kojeg je u Prijedoru bilo 44%) moralo biti fizički reducirano, bunilo se ili ne, prihvatalo RS ili ne, govori dovoljno o karakteru rata.
Još nešto.
Tokom zatočeništva u Banjoj Luci, prije nego što je poslan u logor, Muhamed Čehajić je uspio napisao pismo svojoj supruzi, koje nije uspio tada poslati, već ga je u logoru prije nego je odveden dao jednom mladiću, koji ga je, preživjevši, sačuvao.
[Dokazni predmet Tužilaštva S50a, predmet Stakić]
“Moja draga Minka,
Pišem ti ovo pismo a nimalo nisam siguran da li ćeš ga i dobiti. Pa ipak osjećam neodoljivu potrebu da s Tobom porazgovaram makar i na ovakav način. Od mog dolaska 23. maja, kada su kući došli po mene, živim kao u nekom drugom svijetu. Čini mi se da sve ovo što se sa mnom događa kao da je neki ružan san, košmar i prosto ne mogu da shvatim da je ovakvo šta moguće.
Draga Minka, Amira i sine moj, vi najbolje znate koliko vas ja sviju volim i da zbog te ljubavi nikada nisam niti bih ikada počinio bilo šta čime bih vama nanio bol. Ja znam da vi znate da ovo što se meni želi natovariti nema sa mnom veze ni jednog promila. Pitam se samo kome sam se i sa čime tako zamjerio da moram proći kroz sve ovo. Ali ja ipak vjerujem u pravdu i istinu i to da će se sve razjasniti.
Inače neprestano mislim na vas. Vaša lica su mi stalno pred očima. Moram priznati da mi je Amirov lik najčešće pred očima, a onda potekne i poneka suza. Znam kako će on ovo teško podnijeti, jer znam koliko me voli. Tebe osobito molim, ukoliko se čujete, pokušaj ga utješiti. Vrijeme mi očajno sporo prolazi i jedva čekam dan kad ću opet biti s vama, a vi ćete mi biti dovoljni za sav drugi svijet. Bio bih najsretniji kada bih s vama mogao otići tako daleko gdje nema nikoga drugog.
Draga Minka, veoma sam zabrinut za Sejdu, Nasu, Biku i ostale. Čuo sam vrlo ružnih stvari, pa mi molim te nekako javi šta je s njima. Mustafa Safetin mi je donio cigareta, veša i ono najnužnije. Hvala mu zauvijek. Da nije toga mislio bih da sam potpuno sam na svijetu. Pitam se gdje su sada ti dobri prijatelji? Ali neka! Kako mi je moj Bena? Pita li za didu? Strahovito sam ga poželio. Danas je osmanaesti dan da sam lišen slobode, a meni se čini čitava vječnost. Ne znam ni sam koliko sam puta ispitivan, a sada istragu vodi sudija Živko Dragosavljević. Zamolio sam i advokata Beretu da prisustvuje saslušanju, a ja te molim da angažuješ Šefika Trožića ili Emira Kulenovića koji hoće. Ne znam koliko će me još ovdje držati.
Ako budeš mogla nabavi mi cigareta, sapuna, pastu za zube, dvoje-troje gaćice i potkošulja, trenerku, aparat i pastu za brijanje. Hrane mi nemoj slati, jer ionako ne mogu da jedem. Pošalji mi, ako imaš, mljevene kafe. Amiru reci neka ostane kod Orhana, a kad se ovo ako Bog da smiri, onda mu otiđi. Reci mu neka samo uči i po stotinu puta mu reci da tata voli mnog, mnogo više od sebe samoga. Za sebe više i ne mislim, ali neka on bude pošten i častan čovjek.
Nepojmljivo mi je šta se sve ovo događa sa svima nama. Život je tako nepredvidiv i tako surov. Sjećam se kako smo se prošle godine u ovo vrijeme radovali građenju kuće, a vidiš sada. Osjećam se tako prazan kao da nikada nisam ni bio živ. Pokušavam se tome oduprijeti sjećanjem na ono što je bilo lijepo s Tobom, djecom i onima koje volim. Ovoga puta toliko, jer nemam više ni snage. Pozdravi sve koji pitaju za mene, a Tebe i djecu mnogo, mnogo volim.
Banjaluka 9. 6. 1992.”
Posmrtni ostaci profesora Čehajića pronađeni su sa 455 drugih žrtava u masovnoj grobnici u Starim Kevljanima.
P. S.
Kada su se optuženici na Nirnberškom suđenju, u korist svoje odbrane, pozvali na činjenicu da su i Saveznici koristili silu, Sud im je odgovorio sljedećim riječima:
Saveznici su silu isključivo koristili da bi natjerali Njemačku na predaju. Njemački narod nije nakon predaje sistematično ubijani u konc logorima, dok su Jevreji ranije, čak i kad bi se predali, svejedno bili ubijani.
Sudbina Jevreja bila je zapečaćena, bez obzira da li su se opredijelili za otpor ili predaju. Jevreji Minska, koji su organizirali masovni pokret otpora na čelu sa Isakom Kazinjecom, ubijeni su jednako kao i većina drugih Jevreja, koji nisu pružili nikakav otpor. Po tome se istrebljenje razlikuje od ratnog poduhvata – njegov cilj nije natjerati drugu stranu na predaju, već učiniti da nestane sa zacrtanog lebensrauma, “životnog prostora”.
Par stotina metara od Titovog bunkera, Trojka je osiguravala Dodikov “konjički skok”. Predsjednik Republike Srpske desant je izvršio helikopterom. Postrojbe Dragana Čovića su, kao i obično, udarile s leđa i međunarodne sudije Ustavnog suda BiH su i zvanično opkoljene.
“Apsolutno”, reći će predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović nakon pitanja da li se zalaže da međunarodne sudije Ustavnog suda BiH budu “izbačene” iz te institucije.
Milorad Dodik će to isto reći na mnogo siroviji i grublji način, obećavajući srednji prst Christianu Schmidtu.
A Trojka?
“Veoma cijenim gospodina Konakovića i Nikšića u pristupu da se pristupi realizaciji problema”, reći će Milorad Dodik nakon sastanka i “burne Trojke” iza zatvorenih vrata.
Edin Forto?
Niko nije ni primijetio da je bio na sastanku. Osim njega samoga. Jedini koji je imao hrabrosti na sastanku iza zatvorenih vrata bio je Zukan Helez.
“Da znate”, rekao je Dodik, “ja ću ići do kraja. Bez obzira na Zukanov plan B”.
“Jedi govna, Milorade”, uzvratio je Helez.
“Neka ti ćaća jede govna”, odgovorio je Dodik.
Nakon toga situacija se smirila. Međutim, kada je potpredsjednik NiP-a Kemal Ademović uzeo riječ, Milorad Dodik mu je rekao da ne želi da ga sluša.
“Ti si bio AID i zatvarao si Srbe po Sarajevu”, kakao je Dodik.
Ademović je, potom, replicirao, optužujući vlasti RS da su počinili genocid u Srebrenici.
Dodik je, dok je Ademović izlagao, tiho opsovao genocid, na šta je reagirao ministar odbrane Zukan Helez.
“Je… ti mater, Milorade”, kazao je Helez.
U tom trenutku su ostali učesnici sastanka počeli da smiruju Heleza i Dodika, nakon čega su se obojica izvinili.
Da je bilo incidenata na samom sastanku potvrdio je i Milorad Dodik, ističući da se sve riješilo “miroljubivo”. I zato je na konferenciji za medije odlučio pohvaliti Nermina Nikšića i Elmedina Konakovića.
Kaže Dodik, dakle, da cijeni Konakovićev i Nikšićev “pristup da se pristupi realizaciji problema”. Što znači da su lideri NiP-a i SDP-a spremni da “realizuju problem”. Znači, predsjednik Republike Srpske je stvorio problem, a Nermin Nikšić i Elmedin Konaković će ga “realizirati”.
Problem se zove Ustavni sud BiH i strane sudije. Problem će biti realiziran kroz “EU integracije” i “14 prioriteta”. A Konaković je okrenut ka EU i taj cillj, kaže, dijeli sa Miloradom Dodikom. Podsjetimo, Republika Srpska sa Dodikom na čelu je usvojila Zakon kojim je suspendovala Ustavni sud Bosne i Hercegovine na području tog entiteta. I, šta mislite koga je Konaković proglasio krivcem? Sarajevsku opoziciju koja ga je optuživala zbog toga što je išao u koaliciju sa Dodikom, a ne sa njegovom opozicijom.
“Super pitanje za one koji su favorizovali opoziciju u RS-u. Da Vas pitam, da li oni danas izgledaju bolje, evropskije. Jeste li čuli njihove zahtjeve”, kazao je Konaković.
Dakle, u situaciji kada Milorad Dodik odlikuje Vladimira Putina, a Putin nagrađuje Dodika, kada njegova vladajuća koalicija izvodi državni udar, i kada Dodikova stranka suspendira Ustavni sud BiH na području RS, Konaković problem ne vidi u Dodiku, već u njegovoj opoziciji. No, ne možete ništa ni očekivati drugo od čovjeka koji ne razlikuje značenje termina “razmotren” i “utvrđen”.
Gospodo Borel, Ajnorst, Satler, Marfi i svi drugi međunarodni “medijatori” s jedne strane i predstavnici HDZ-a i SDA koji sebi daju za pravo da predstavljaju i pregovaraju u ime građana o vitalnim, odnosno pitanjima opstojnosti građana Bosne I Hercegovine poručujem da to što radite NO PASARAN. Branićemo svoja građanska prava svim raspoloživim sredstvima.
Gospodo medijatori ukoliko ste došli sa poštenim i iskrenim namjerama da pomognete u izgradnji građanskog BH društva ovom prilikom vas podsjećam na međunarodne pravne norme koje se primjenjuju i u vašm zemljama potpisnicama Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima i Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda. Napominjem da je ustavno političko pravo svakog građanina da svojim glasom učestvuje u konstituiranju organa vlasti putem izbora. Izbornost daje legitimitet zakonodavnom tijelu kao najširem neposredno izabranom predstavništvu građana.
Prema Univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima preciznije u skladu sa
čl. 2. Svakom pripadaju sva prava i slobode proglašene u ovoj Deklaraciji bez ikakvih razlika u pogledu rase, boje, pola, jezika, vjeroispovijesti, političkog ili drugog mišljenja, nacionalnog ili društvenog porijekla, imovine, rođenja ili drugih okolnosti…,
te sa čl. 21. Svako ima pravo da učestvuje u upravljanju svojom zemljom, neposredno ili preko slobodno izabranih predstavnika. Svako ima pravo na jednak pristup javnoj službi u svojoj zemlji. Volja naroda je osnova državne vlasti: ova volja treba da se izražava na povremenim i slobodnim izborima, koji će se sprovoditi opštim i jednakim pravom glasa, tajnim glasanjem ili odgovarajućim postupkom kojim se obezbjeđuje sloboda glasanja.
U skladu sa Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj Konvenciji obezbijeđuje se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su pol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, veza s nekom nacionalnom manjinom, imovno stanje, rođenje ili drugi status.
Prema članu 3. Protokola broj 1 uz Konvenciju Visoke strane ugovornice se obavezuju da u primjerenim vremenskim razmacima održavaju slobodne izbore s tajnim glasanjem, pod uslovom koji obezbjeđuje slobodno izražavanje mišljenja naroda pri izboru zakonodavnih tijela.
Sukladno članu 1 Protokola broj 12 OPĆA ZABRANA DISKRIMINACIJE 1. Uživanje svih prava određenih zakonom osigurat će se bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi kao što je pol, rasa, boja kože, jezik, vjera, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, pripadnost nacionalnoj manjini, imovina, rođenje ili drugi status. 2. Niko ne smije biti diskriminiran od strane javnih tijela na bilo kojoj osnovi kako je navedeno u stavu 1.
Sve navedene norme su već prekršene Dejtonskim ustavom, kako je to i utvrdio Evropski sud za ljudska prava u Strazburu svojom presudom od 15. jula 2014. u predmetu br. 3681/06 Zornić v. Bosna i Hercegovina. Dakle, za očekivati je bilo da međunarodni medijatori podržavaju implementaciju presude Evropskog suda za ljudska prva, a ne da, kako je sada slučaj, zastupaju interese etničkih grupa u Bosni i Hercegovini na način da zagovaraju “legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda” odnosno etničkih grupa pa čak i onih koje po svojoj brojnosti nemaju kapacitet da sudjeluju u vlasti u omjeru 1:3, a sve to na štetu građana koji su de jure ustavotvorci u svakoj demokratskoj državi. Nedopustivo je i krajnje nedemokratski da u zemlji sa oko 3 miliona stanovnika predlažete elektorski način izbora prema kojem bi moj glas vrijedio 20 puta manje u npr. Širokom Brijegu odnosno 20 puta vise u npr. Tuzli. Vi, gospodo, zapravo dijelite ovu zemlju po etničkom principu tako praveći etničke feude u kojima bi gospodari rata i mira i života bili Čović, Izetbegović i Dodik. Dakle, vaše djelovanje proizvodi nestabilnost i ugrožava mir u Bosni I Hercegovini što se dalje prenosi na cijeli region pa i na samu EU. Dijeleći Bosnu i Hercegovinu vi direktno učestvujete u podjeli cijelog regiona i kompletne Europske Unije. Jeste li gospodo spremni da taj teret ponesete na svojim leđima?
Građani Bosne I Hercegovine od vas očekuju da usmjerite pregovore na usvajanje građanskog ustava i u skladu s tim i Izbornog zakona. Ukoliko niste u mogućnosti da to učinite građani vas pozivaju da se kao časni ljudi povučete iz ovih pregovora i da prepustite nama samima da uredimo svoju državu u skladu sa demokratskim principima kakvi se primjenjuju u zemljama iz kojih i sami dolazite. Nemojte dozvoliti da svojim djelovanjem potvrdite špekulacije da ste plaćeni lobisti HDZ-a Republike Hrvatske koja ima vjekovnu aspiraciju na dijelove teritorija Bosne I Hercegvine, o čemu svjedoči i dogovor Tuđman-Milošević iz Karađorđeva. Dake, gospodo, izbor je vaš! Ili ste časni i pošteni medijatori koji zagovaraju istinsku demokratiju kao princip na kojem počiva i sama EU ili ste plaćeni lobisti koji čine sve da udovolje etnokratskoj nacionalfašističkoj politici koja dijeli zemlju, produbljuje segregaciju i umjesto u demokratsku i prosperitetnu budućnost Bosnu i Hercegovinu vodi u propast i oružane sukobe.
Draganu Čoviću I Bakiru Izetbegoviću poručujem da u svojstvu stranačkih lidera nemaju mandat da predstavljaju građane Bosne I Hercegovine, pa čak nemaju mandate da predstavljaju ni sve Hrvate i sve Bošnjake u Bosni I Hercegovini. U svojstvu predsjedavajućeg i dopredsjedavajućeg Doma naroda nisu ovlašteni da učestvuju u pregovorima. Parlament Bosne i Hercegovine kao zakonodavni organ je jedini pozvan da donosi i ustav i zakone. Građani Bosne i Hercegovine vam neće dozvoliti da im podijelite domovinu po cijenu svojih života. “Uzalud vam trud svirači, za drugog su…..”
(Azra Zornić je apelantica pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu, koja je dobila spor protiv Bosne i Hercegovine)
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
