Tomislav Drmić, bjegunac od hrvatskog pravosuđa koji se dovodi u vezu sa trgovinom drogom i oružjem pobjegao je i iz Bosne i Hercegovine. Drmić je, kako saznaje Istraga, nestao sa svoje adrese kada su pripadnici policije došli po njega kako bi ga izručili Republici Hrvatskoj.
“Dan pred izručenje, sredinom aprila ove godine, policija je otišla na adresu na kojoj je Drmić bio pod mjerama zabrane. Međutim, nisu ga pronašli”, kazao je za Istraga.ba sagovornik iz Ministarstva pravde BiH.
Podsjećamo, pripadnici SIPA-e su 5. oktobra prošle godine u sarajevskom naselju Hrasno locirali i uhapsili Tomislava Drmića za kojim je Hrvatska raspisala Interpolovu potjernicu. U policijskim dosjeima je navedeno da je Drmić rođen u Zagrebu 1993. godine, te da posjeduje bh. državljanstvo. Protiv njega je u Zagrebu pokrenut krivični postupak zbog “Zločinačkog udruživanja”, odnosno zbog nedozvoljene trgovine oružjem i trgovine drogom. S obzirom na to da Drmić posjeduje i bh. državljanstvo, Sud BiH mu je odredio mjere zabrane napuštanja mjesta prebivališta do donošenja konačne odluke o izručenju.
“Dopušta se izručenje iz Bosne i Hercegovine Drmić Tomislava”, odlučio je 16. marta 2023. godine ministar pravde BiH Davor Bunoza.
Izručenje je bilo planirano za prvu polovinu aprila. Ali kada su pripadnici policije došli na njegovu adresu, Drmića nije bilo. Stoga je ponovo aktivirana Interpolova potjernica za njim.
Jutarnji list je u oktobru prošle godine objavio da je za Drmićem raspisana potjernica zbog slučaja iz avgusta 2022. godine. Tada je USKOK otkrio novi kanal krijumčarenja oružja iz Hrvatske preko Slovenije za Italiju. Predvodio ga je, prema sumnjama istražitelja, 41-godišnji Marko Grzunov, a glavni dobavljač, kako proizlazi iz do sada prikupljenih dokaza, bio je Josip Kerum, nećak nekadašnjeg splitskog gradonačelnika i poduzetnika Željka Keruma. Prema navodima istražitelja on je oružje nabavljao za grupu koja ga je dalje švercala u Italiju, a sve je otkriveno i zahvaljujući tome što su istražitelji nekoliko mjeseci ranije skinuli poruke s aplikacije SKY ECC kojom su se koristili kriminalci. Tomislav Drmić, koji je bio sada ponovo u bijedu, bio je zadužen za finansiranje oružja.
Osim sa oružjem, Drmić je imao veze i sa trgovinom drogom. Prema dokumentima Tužilaštva BiH, Drmić je povezan i sa Sami Al Murdom, bh. državljaninom arapskog porijekla koji je sarađivao sa kartelom Tito i Dino. AL Murda je novac stečen trgovinom kokainom prao u Sarajevu, preko Elmedina Karišika, biznismena uhapšenog ove sedmice tokom akcije usmjerene protiv načelnika Općine Stari Grad Sarajevo Ibrahima Hadžibajrića.
Šta je starije – kokoš ili jaje, već odavno nije pitanje bez odgovora barem kada je riječ o politici Milorada Dodika. Dakle, prvo lider SNSD-a – i da ne zaboravimo, član Predsjedništva BiH – proglasi Aleksandra Zolaka “neprijateljem broj 1 Republike Srpske”, pa onda Vlada RS-a podnese krivičnu prijavu protiv njega, da bi onda opet nastupio Dodik s obećanjem kako će Agencija za lijekove i medicinska sredstva Bosne i Hercegovine čiji je Zolak direktor, biti ukinuta već ove sedmice na prostoru RS-a, što prati i najava iz Skupštine RS-a da očekuju lex specialis kojim će nadležnost državne agencije biti protjerana s prostora entiteta. Za sve koji vjeruju kako je riječ o retoričkim vježbama, malo podsjećanje: Željka Cvijanović, predsjednica RS-a, prošle je sedmice donijela ukaz prema kojem u RS-u ne važe izmjene Krivičnog zakona BiH, koje je donio bivši visoki predstavnik Valentin Inzko, a kojima se krivično kažnjava negiranje genocida i drugih ratnih zločina od 1945. do danas.
Sankcije
U Službenom glasniku RS-a ovaj je ukaz objavljen uz proglašenje dva zakona u RS-u, jedan se odnosi na neprimjenjivanje Inzkovog zakona, a drugi na zabranu “omalovažavanja i izrugivanja” RS-a.
Receptura, dakle, postoji, primjenjuje se i zato treba ozbiljno razmotriti i ostala Dodikova obećanja slične vrste – ukidanje OSBiH, Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, Uprave za indirektno oporezivanje… Ministarstvo odbrane naše zemlje oštro je demantiralo da je u Oružanim snagama ili bilo kojem segmentu odbrambenog sistema sprovedena anketa o raspadu OSBiH (bilo bi to eklatantno kršenje Zakona o odbrani i Zakona o službi u OSBiH, podsjećaju), no polujavno se već govori kako je osobno Dodik obećao srpskim dužnosnicima da “neće ostati bez posla, RS će za njih napraviti dvije vatrogasne brigade”, što zapravo znači da bi vatrogasci i Civilna zaštita RS-a mogli biti pojačani s vrhunski obučenim vojnicima, po svim NATO standardima. Ako je suditi po nastupima bivšeg (smijenjenog) predsjednika VSTV-a Milana Tegeltije, danas Dodikovog pravnog savjetnika, pravosuđe ima samo jedan aksiom: praviti (zakonsku) razliku između Srba i Srba koji podržavaju Dodika. Vijest da Gordana Tadić, (još) glavna državna tužiteljica, ignorira zahtjeve svojih kolega za procesuiranje Milorada Dodika zbog ovih pothvata, nije samo doprinos argumentima za njezinu smjenu već mnogo više pokazatelj političkog upravljanja Tužiteljstvom BiH iz onih centara moći čiji je Tegeltija bio nesumnjiva produžena ruka. Njegov, sada i formalni šef istovremeno se hvali međunarodnim centrima moći koji – kako to objašnjava – podržavaju nezavisnost i samostalnost RS-a (u Bosni i Hercegovini). Ova zagrada zapravo stoji iz samo jednog i jedinog razloga: gotovo sam sigurna da su je Dodiku sugerirali upravo oni koji zdušno okreću glavu od njegovih prijetnji ratom, puštajući ga da zakonima u NSRS-u otcjepljuje RS.
OHR neće reagirati, pohvalio se novi visoki predstavnik Christian Schmidt u intervjuu na N1 sve pitajući se naglas čemu sve to služi. Bit će da je upravo on, čudom se čudeći, i inicirao saopćenje veleposlanika Upravnog vijeća za provedbu mira u BiH (PIC), koji je – vjerovali ili ne – pozvao sve političare da “odbace retoriku koja vodi destabilizaciji i podjelama te da prekinu sve aktivnosti u tom pogledu, uključujući i prijetnje otcjepljenjem i osporavanje postojanja BiH kao jedinstvene, suverene države koja se sastoji od dva entiteta”. Ruska ambasada se nije potpisala čak ni ispod ove bljedunjave retoričke vježbe, u kojoj je – za razliku od nekadašnjih PIC-ovih saopćenja – izostala i već poslovična zabrinutost. Umjesto nje, 11 ambasadora odazvalo se na Dodikov sastanak poslije kojeg je bilo više no jasno da se oglušio o zahtjev PIC-a i netom nakon saopćenja nastavio sa zapaljivom retorikom i još zapaljivijim prijetnjama miru. Vrijedi zato pobrojati tih 11 Dodikovih sugovornika, da ne kažem ekselencija: to su ambasadori Mađarske, Hrvatske, Švedske, Slovenije, Grčke, Švicarske, Rumunije, Poljske, Norveške, Slovačke, Bugarske plus zamjenik šefa Delegacije EU u BiH. Nakon sastanka Dodik je kazao: “Dat ću državnim sudijama i tužiocima rok da napuste RS. Ako to ne učine, poduzet ćemo aktivnosti. Kasarne Oružanih snaga ćemo preuzeti kao Slovenci kasarne JNA 1992. godine.”
Sastanku u Istočnom Sarajevu nisu prisustvovale delegacije ambasada Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, kao ni Francuske, Italije i Njemačke, te još najmanje desetak pozvanih, a neki su – ganjajući zlatnu sredinu – poslali niže diplomatske službenike. Dva su momenta bitna: i među onima koji nisu imali petlje da se ne odazovu na Dodikov poziv, važan faktor je bio Vučić, odnosno bliskost srbijanskog predsjednika sa, naprimjer, mađarskim premijerom Victorom Orbanom. Ali valja kazati da ni cijela Višegradska grupa nije bila zastupljena na ambasadorskom nivou: Češka je, recimo, ostala odana svom principijelnom stavu u uvažavanju Bosne i Hercegovine i mira u njoj, odnosno istrajnosti u nemiješanju u unutarnje stvari drugih zemalja. Što svaka podrška Dodikovim stavovima izravno jeste, s obzirom na to da je Bosna i Hercegovina međunarodno priznata zemlja u punom suverenitetu i teritorijalnom integritetu. Na što se precizno osvrnula jedino Ambasada SAD-a u BiH, podsjećajući da “ne postoji ustavni put kojim bi se jedan entitet jednostrano povukao iz državnih institucija”. Američki ambasador Eric Nelson je nedavno najavio i nove sankcije, a ovih dana – odgovarajući na novinarska pitanja – iz Ambasade je stigla i vijest da su “SAD spremne da koriste sve raspoložive sankcije protiv onih koji podrivaju ili omogućavaju podrivanje Dejtonskog mirovnog sporazuma”. Velika Britanija je stala uz SAD, a u kuloarima se šuška kako ozbiljne zemlje Zapadne Evrope, one koje uistinu baštine evropske vrijednosti, razmatraju mogućnost da pojedinačno podrže sankcije kako ne bi zavisile od usaglašavanja unutar EU, suočene zapravo sa istinom da ima zemalja i u samoj EU koje na pijedestal civilizacijskih vrijednosti podižu argumente sile, u koje se, uostalom, zaklinju i njihovi (populistički) lideri.
Važi i danas …
No, gdje je tu postmerkelovska Njemačka i njezin istureni igrač na Balkanu Christian Schmidt? Ne treba biti pretjerano strog prema ovom najnovijem visokom predstavniku: na riječ sankcije ne pale se samo njegovi alarmi. I prije nego je došao, još u doba kada je Dodik započeo prelaz s retorike na konkretna djela, njemačka ambasadorica u našoj zemlji požurila se pohvaliti kako ne samo Berlin već ni EU neće podržati sankcije i na taj način zapravo dala zeleno svjetlo Dodiku da nastavi, ali i minimizirala angažman Misije EU u BiH čiji šef Johann Sattler nastoji udahnuti više Evrope na Balkan. U međuvremenu se dogodio Schmidt, koji se ponosno hvali Vučićevom podrškom i ne osvrće se na uvrede koje mu sipa Dodik. Baš kao da se Vučić, neki dan u Raškoj, nije podjednako zabrinuo zbog pritiska na Dodika i RS, koji eto očekuje od zapadnih zemalja, prvenstveno SAD-a. Ne mora se visoki predstavnik baviti baš takvim trivijalnostima, ali trebao bi makar svojim poslom. I to ne onako kako to bilo ko od njega očekuje, već unutar mandata koji mu je dao PIC. Njegova lična uloga – u suprotnom – mogla bi postati historijska, onako kako je svijet, recimo, upamtio generalnog sekretara UN-a Butros Butros Galija, koji je posljednji saznao ko to ratuje na Balkanu. A Raif Dizdarević mu je, 10. aprila 1992. godine, pisao o ratu u BiH, rušenju gradova i sela, i upozorio ga: “Ako se brzo ne zaustavi rat u BiH, uvjeravam Vas da će njegove posljedice po mir i odnose na ovom prostoru i širem balkanskom i južnoevropskom području, biti katastrofalne. Ovo će postati trajno žarište širih sukoba i velikih nesreća.”
Može se reći da slično važi i danas. Ko ne vjeruje nek’ pažljivo pročita Dodikovo poređenje RS-a i Slovenije iz 1992.
Početkom avgusta u Dubaiju uhapšeni vođa Camorre Rafaelle Imperiale posjedovao je ruski pasoš. Da li je u pitanju lažni ili originalni dokument Ruske Federacije još uvijek nije utvrđeno, ali na snimku koji je ove sedmice objavila policija Ujedinjenih Arapskih Emirata vidi se ruski pasoš pronađen u kući u Dubaiju u kojoj se godinama skrivao jedan od najopasnijih svjetskih mafijaša.
ruski pasoš pronađen u rezidenciji vođe Camorre
Rafaelle Imperiale je uhapšen 4. avgusta na osnovu crvene Interpolove potjernice koju je za njim raspisala Italija. Prema izvještaju policije iz Dubaija objavljenom u četvrtak, Imperiale je u tom gradu živio koristeći lažni identitet – Antonio Rocco.
“Koristio je različite automobile da sakrije svakodnevna kretanja i odlučio je živjeti u izoliranoj kući u kojoj je mogao nadzirati one koji su mu prilazili”, saopćili su policijski zvaničnici u Dubaiju.
Na snimcima policijske akcije koji su objavljeni u četvrtak vidi se kako policija upada u rezidenciju vođe Camorre, a nekoliko sekundi kasnije je snimljen i pasoš Ruske Federacije pronađen prilikom pretresa objekta. Sa ovim je dokumentima Raffaele Imperiale putovao u nekoliko država, navedeno je u službenom izvještaju.
Za praćenje vođe Camorre policijske snage Dubaija koristile sistem Oyoon, koji pokreće mreža pametnih kamera za praćenje osumnjičenih. Raffaele Imperiale praćen je sedam dana prije nego je 4. avgusta policija upala u njegov stan u kojem su pronađene veće količine novca kao i umjetnine.
Uprava za borbu protiv narkotika u Napulju, Italija, smatra ga jednim od najopasnijih i najtraženijih bjegunaca na svijetu. Pišući za online magazin Žurnal, autor ovog teksta je 1. avgusta 2019. godine, pozivajući se na svoje izvore, objavio da se vođa mafijaške organizacije Camorra vjerovatno nalazi u Dubaiju gdje ulaže u nekretnine i gdje blisko sarađuje sa šefom narko kartela Tito i Dino kojim rukovodi bh. državljanin Edin Gačanin Tito. Evo citata iz teksta objavljenog dvije godine prije nego će policija u Dubaiju uhapsiti vođu Camorre: “Treći Gačaninov partner je Rafaele Imperiale zvani Pasta, jedan od čelnih ljudi talijanske mafije Camorra. Policijske agencije raspolažu informacijama da je Imperiale svoj novac uglavnom ulagao kupujući nekretnine u Dubaiju, ali i slike Vincenta van Gogha koje su 2002. godine ukradene u Holandiji, a koje je on kasnije kupio za 100 miliona eura. I Edin Gačanin, kako smo već naveli, kupuje nekretnine u Dubaiju, a u tim poslovima su mu pomagali članovi njegove porodice koja je porijeklom iz Sarajeva”
Nakon što je prošle sedmice italijanska policija saopćila da je u Dubaiju uhapšen Raffaele Imperiale, nizozemski list De Telegraaf objavio je prošlog četvrtak da je ova grupacija bila pod istragom američkih policijskih agencija te da je DEA informacije poslala policiji u Holandiji.
“Imperiale se nastanio u Dubaiju, gdje ga, kao i ostale gangstere iz Evrope, vlasti nisu ometale u poslovima. Američka agencija za borbu protiv droga (DEA) uočila je Imperialea u ljeto 2017. godine u vrlo skupom hotelu Burj al Arab u Dubaiju. Imperiale je tamo bio na vjenčanju irskog mafijaša Daniela Kinahana. Bio je prisutan i jedan od bosanskih kriminalaca“, objavio je Telegraaf.
Telegraaf dalje navodi da je “postojala saradnja između sada uhapšenog Imperialea, zatim Ridouana Taghija, Rica ‘De Chileena’ R., irskog klana Kinahan i bosanske grupe oko Edina G.
Edin G. je, naravno, Edin Gačanin, vođa moćnog narko kartela Tito i Dino koji posjeduje bh. državljanstvo. Gačanin je godinama živio u Nizozemskoj, nakon čega je preselio u Dubai. Policijske agencije ga povezuju sa najmanje 16 tona kokaina koji je zaplijenjen širom svijeta. Drogu je nabavljao u Peruu gdje su, prilikom transporta kokaina, uhapšena dvojica njegovih komšija iz Sarajeva – David Cufaj i Smail Šikalo koji su također živjeli u Nizozemskoj. U kriminalnim krugovima u Južnoj Americi Edin Gačanin je poznat po nadimku Tito, dok je u Evropi poznatiji kao Dino. Zato ovaj kartel i zovu Tito i Dino. Posljednji put Edin Gačanin Tito u Bosni i Hercegovini je boravio u septembru 2016. godine i domaćin mu je bio biznismen Gordan Memija koji mu je obezbijedio automobile i smještaj u hotelu Bristol. Tita su tada čuvali pripadnici Specijalne jedinice FUP-a, a on je u znak zahvalnosti, putem posrednika, kasnije donirao opremu toj jedinici. Nakon što je priča dospjela u javnost, nekoliko pripadnika FUP-a je napustilo Specijalnu jedinicu kako bi otputovali u Dubai gdje su čuvali Edina Gačanina Tita. Ipak, ovog ljeta su se svi oni vratili u BiH jer se njihov šef više ne osjeća sigurnim u Dubaiju gdje je prvo uhapšen njegov saradnik iz Nizozemske Ridouan Taghi, a potom i vođa Camorre i poslovni partner – Rafaelle Imperiale.
Od marta ove godine srbijanske vlasti pokušavaju spriječiti izručenje Todora Čakovana Francuskoj čije ga pravosuđe tereti za ubistvo, otmicu i nezakonito lišenje slobode. Upravo je Čakovan, saznaje Istraga.ba, “tvorac” priče da se u zatvoru u Istočnom Sarajevu priprema likvidacija državnog tužioca Dubravka Čampare. Tako je ovaj kriminalac kojem prijeti 20 godina robije u Francuskoj postao svjedok bh. pravosuđa, zbog čega će biti usporen proces njegovog izručenja. Istovremeno, Srbija nastoji isposlovati kod Tužilaštva BiH da Čakovan bude izručen njima, gdje se tereti za krivično djelo za koje mu prijeti kasna do pet godina robije. U nastavku donosimo detalje.
U utorak, 27. septembra ove godine na teritoriji Bosne i Hercegovine je uhapšen srbijanski državljanin Todor Čakovan. Uhapšen je na osnovu dvije crvene Interpolove potjernice. Prvu je raspisala Francuska, a drugu Srbija. Na stranici Suda BiH dostupan je izvještaj koji potvrđuje naša saznanja.
“Sud Bosne i Hercegovine je 28.9.2022. u predmetu Todor Čakovan (S1 3 K 043977 22 Eks), u postupku izručenja potraživanog Todora Čakovana po međunarodnoj potjernici NCB Interpola Beograd, Srbija, odnosno ekvivalentnoj potjernici NCB Interpola Sarajevo i međunarodnoj potjernici NCB Interpola Pariz, Francuska, odnosno ekvivalentnoj potjernici NCB Interpola Sarajevo, odlučujući o određivanju mjere privremenog pritvora prema potraživanom, donio rješenje kojim je potraživanom Todoru Čakovanu određen ekstradicioni pritvor, koji po ovom rješenju može trajati do izvršenja odluke o izručenju ili do nove odluke ovog Suda, a najduže šest mjeseci računajući od dana lišenja slobode, odnosno od 27.9.2022. do 27.3.2023. godine”, objavljeno je na web stranici Suda BiH.
Čakovan je, nakon određivanja ekstradicijskog pritvora prebačen u Državni zatvor u Istočnom Sarajevu. I, dok se čekala dokumentacija koju bi trebale dostaviti države koje ga potražuju, Todor Čakovan se obraća zatvorskim čuvarima tvrdeći da je čuo kako Admir Arnautović Šmrk i drugi kriminalci govore kako treba ubiti državnog tužioca Dubravka Čamparu, iako on “ne radi sky”. O svemu je odmah obaviještena SIPA,a vijest o ugroženosti tužioca Čampare prva objavljuje banjalučka Alternativna televizija. Ubrzo je došla i informacija da je MUP Republike Srpske na Sokocu pronašao oružje kojim je trebao biti ubijen državni tužilac. No, glavni državni tužilac Milanko Kajganić je dao puno realniju sliku ovog slučaja.
“Komentarisalo se po pritvoru, nije povezano za bilo koju ličnost, niti predmet. Znamo da su komentarisali osumnjičeni iz takozvanog Sky predmeta i to se sada provjerava”, rekao je Kajganić dva dana nakon što je ATV objavio ekskluzivna saznanja.
Kajganić je još dodao da “u ovom trenutku ne može reći za šta su zaplijenjene pušle bile namijenjene, odnosno da li su ostale iz proteklog rata ili je u pitanju nešto drugo”.
Dakle, prvobitno objavljene vijesti nisu baš bile utemeljene na istini. No, šta je pozadina slučaja?
Todor Čakovan je srbijanski kriminalac čije se ime mjesecima nalazimo u bazama Interpola. U novembru prošle godine Čakovan je u Francuskoj kidnapovao jednu osobu i živu je zakopao. Nakon što je tijelo pronađeno, za Čakovanom je Francuska raspisala potjernicu. Prema službenim dokumentima, Interpol Pariz je 17. januara ove godine raspisao crvenu potjernicu za Čakovanom zbog sumnje da je počinio krivično djelo – ubistvo. Zaprijećena kazna mu je 20 godina. Ubistvo je, rekosmo, počinio u novembru 2021. godine. Nakon što je u bazama Interpola objavljena potjernica za Čakovanom, reagira u Srbijansko pravosuđe. Oni, pak, 25. marta ove godine, raspisuju crvenu potjernicu za svojim državljaninom tereteći ga za krivično djelo – krivotvorenje navodno počinjeno u januaru 2014. godine. Dakle, srbijanske vlasti osam godina nisu raspisivale potjernicu za Čakovanom, a onda su, nepuna dva mjeseca nakon francuske potjernice, odlučili da i oni raspišu potjernicu za svojim državljaninom. Srbijanske vlasti, kako saznajemo, insistitraju da Čakovan bude izručen njima, pozivajući se na činjenicu da ima njihovo državljanstvo. Kako bi dobili na vremenu, Čakovanu, prema informacijama Istrage, sugerirano da prijavi navodno krivično djelo u zatvoru, te da tako postane svjedok od bitnosti za bh. pravosuđe. On je to vrlo brzo i učinio, tvrdeći da je “čuo” kako kriminalci u zatvoru pričaju da treba ubiti državnog tužioca Dubravka Čamparu. Upravo je tužioca Čamparu bivši srbijanski ministar Aleksandar Vulin označio kao bitnog saradnika srbijanskih vlasti na slučajevima organiziranog kriminala.
Predsjednik Komisije za izbor i imenovanje Predstavničkog doma Parlamenta FBiH Mladen Bošković dostavio je zastupnicima lažni izvještaj o održanoj sjednici, iako ta sjednica Komisije uopšte nije održana.
Nešto prije 23 sata u četvrtak kada je završena 3. redovna sjednica Predstavničkog doma Parlamenta FBiH zastupnicima je na e-mail stigao navodni izvještaj na osnovu kojeg je predsjedavajuća doma Mirjana Marinković-Lepić zakazala nastavak vanredne sjednice prekinute tokom dana jer nije bilo uslova za rad i Komisija nije održana. Riječ je o Komisiji koja pretresa sva pitanja u vezi sa izborom, imenovanjem, postavljenjem i razrješenjem, kao i druga pitanja u vezi s tim iz nadležnosti Predstavničkog doma.
Ono što je Bošković pokušao naišlo je na odobravanje svih zastupnika trojke i HDZ BiH, jer se niko od njih nije pobunio zbog nastavka vanredne sjednice u takvim uslovima.
On je potpuno nezakonito proglasio da komisija ima devet članova iako ih ima 11 jer su dva člana podnijela ostavku. I upravo je zamjena tih članova trebala biti predmet sjednice, ali ona nije održana.
No, Bošković ide dalje pa u lažnom izvještaju navodi da je sjednici prisustvovalo pet članova i to Bošković, Damir Mašić i Aner Žuljević iz SDP-a, Dragan Mioković iz Naše stranke i Rasim Smajlović iz NIP-a.
Dalje se navodi da pojedini članovi Komisije svjesno nisu došli na sjednicu te „da se odluke donose većinom ukupnog broja članova radnog tijela, pa samim time nije postojao kvorum za odlučivanje“.
Na ovaj izvještaj burno su reagirali zastupnici opozicije, tražili su tumačenje sekretara Doma koji je potvrdio da je potrebna većina od 11 članova šest, te je nakon sjednice Kolegija odlučeno da se sjednica prekine.
Plan HDZ-a i trojke bio je da u kasne noćne sate izglasaju nove članove Komisije koji bi uputili prijedlog imenovanja Marina Vukoje za sudiju Ustavnog suda BiH. Ovaj pakleni plan za sada je osujećen, ali sigurno je da vladajuća koalicija kojoj su ruke sabirale ambasade i OHR neće odustati. A u svemu trojka je dala obećanje Draganu Čoviću.
Bio je posljednji dan oktobra 2017. godine i N1 televizija je u sarajevskoj Pivari obilježavala treću godišnjicu postojanja. Sadik Ahmetović je, uz prigodnu fotografiju na Avazu, već bio “pokupio stvari” i napustio SDA. Znam da sam te večeri u Pivari, s njim i još nekim kolegama, razgovarao o tome ko će biti novi kandidat te stranke za člana Predsjedništva BiH. Znali smo da Bakir Izetbegović nema pravo na kandidaturu, ali njegova podrška i njegov izbor bit će presudni za budućeg kandidata. Negdje na pola razgovora prišao nam je Denis Zvizdić kojeg su mnogi već tada vidjeli kao budućeg SDA-ovog kandidata.
“Nećeš biti kandidat. Bit će neko ko više sluša”, reći će mu Sadik Ahmetović u prisustvu više svjedoka.
Pet-šest metara dalje od nas stajao je Šefik Džaferović. Prišao sam mu i zamolio ga, poprilično ironično, vođen Ahmetovićevim riječima, za zajedničku fotografiju. Jer Šefik Džaferović je, nekako, bio jedini logičan Izetbegovićev izbor za SDA-ovog “Medvjedeva” koji će pričuvati stolicu tokom malog odmora Bakira Izetbegovića. Mislim da je pored bio Safet Softić koji je prasnuo u smijeh kada sam kazao da “želim fotografiju sa budućim članom Predsjedništva”. I zvučalo je to pomalo nevjerovatno, jer je Bakir Izetbegović, obično u pratnji Asima Sarajlića i Aljoše Čampare, davao naznake da će “gospodin Zvizdić biti kandidat”. Uljuljkan čvrstim obećanjima da će dobiti kandidaturu, Denis Zvizdić je tih mjeseci slijepo slušao Bakira Izetbegovića. Stranku su već bili napustili Sadik Ahmetović, Senad Šepić i Salko Sokolović. Na redu je bio Mirsad Kukić, banovićki vladar kojem su godinama na noge dolazili Denis Zvizdić i Bakir Izetbegović. No, kada je Mirsad Kukić samoinicijativno počeo posjećivati Radončićev toranj, postao je teret i Izetbegović se odlučio za rez.
Izetbegovići i Zvizdić u Banovićima prije “stranačke hidžame”
“SDA je napravila svoju hidžamu ili pročišćavanje”, likovat će Denis Zvizdić u proljeće 2018. godine nakon što je Mirsad Kukić isključen iz Stranke.
Lokalni odbori SDA tih su dana već počeli razmatrati opcije za kandidata za člana Predsjedništva BiH.
“SDA je zaista oštećena činjenicom da zbog ustavne odredbe predsjednik Bakir Izetbegović ne može ponovo biti kandidat, jer da može već danas bi mogli proglasiti ko će biti bošnjački član Predsjedništva. Imajući u vidu posljednji skup SDA sasvim sam siguran da bi bilo ovako kako sam kazao”, kazao je Zvizdić u intervjuu za vijesti.ba.
Naslov tog teksta bio je posebno indikativan i glasio je: “Zašto i Sebija Izetbegović ne bi bila kandidat”.
Bilo je to, dakle, proljeće 2018. godine, a Aljoša Čampara i Asim Sarajlić još su bili u idiličnom političkom braku i porodično su otputovali u Italiju ubijeđeni u dvije stvari – da će Denis Zvizdić biti kandidat za člana Predsjedništva BiH, i da će Asim Sarajlić biti nosilac liste za Predstavnički dom Parlamentarne skupštinu BiH iz sarajevske izborne jedinice. Halid Genjac je već bio naslijedio Amira Zukića na poziciji generalnog sekretara SDA i pokušavao sam od njega saznati koga to općinski odbori predlažu za kandidate. Nepovjerljivi Genjac nije baš bio od koristi za moje priče pa sam se okrenuo alternativnim izvorima u SDA. Rekli su mi da već postoje odbori koji žele kandidirati Sebiju Izetbegović.
“Ona je samo strašilo za Zvizdića”, procijenit će jedan moj prijatelj zaposlen u ambasadi evropske države.
I grudva je krenula. Jedan SDA-ov aktivista će mi se tih dana požaliti da ga je iz Italije zvao Aljoša Čampara i upitao zašto je njegov odbor kandidovao Sebiju Izetbegović. Provjerio sam još na nekoliko adresa i saznao sam da je Čampara zvao skoro sve lokalne organizacije tražeći od njih da ne kandiduju Sebiju Izetbegović već samo Denisa Zvizdića.
Bio je 2. maj 2018. godine i kolegica Emela Burdžović me pozvala na N1.
“Avdo Avdić, novinar portala “Žurnal” smatra da je u budućnosti moguć sukob na relaciji dvije porodice koje, kako kaže, upravljaju SDA. Za Avdića su to porodice Izetbegović i Zvizdić odnosno Čampara. SDA je na raskrsnici-da li će krenuti putem dinastije tj. Izetbegovića ili putem diktature tj. Zvizdića”, objavio je N1 sažetak mog gostovanja.
Kako su kandidature pristizale, tako je i Zvizdić postajao sve izvjesniji kandidat. No, moji izvori iz te stranke su me uvjeravali da on sigurno neće ići na glasanje pred stranačke organe ukoliko Sebija Izetbegović bude među kandidatima. Ukratko, Zvizdić se bojao suočavanja sa Sebijom Izetbegović. Uzalud je Bakir Izetbegović uvjeravao javnost da njegova supruga neće biti kandidat. Denis Zvizdić je odustao. Ubrzo je odustala i Sebija Izetbegović. Onda se na klixu, posredstvom Aljoše Čampare, pojavila vijest da bi se Zvizdić mogao vratiti u igru. Izetbegovićev generalni sekretar Halid Genjac će, potom, saopćiti da se svi mogu vratiti u igru. Bio je to jasan znak Zvizdiću – bude li išao do kraja, ići će i Sebija Izetbegović.
Zvizdić I Čampara u stanu Asima Sarajlića
Aljoša i Asim su se već bili vratili iz Italije i obično su se “prvi do Bakira” okupljali u Sarajlićevom stanu u Vogošći. Bilo je izvjesno da Zvizdić neće ići u kandidaturu za člana Predsjedništva BiH. Sada je u igri bila poizija broj 1 na listi za državni Parlament. Noć-dvije uoči zaključivanja listi za izbore 2018. godine, Sarajlićevom stanu stanusjedili su Aljoša Čampara i Denis Zvizdić. Kantonalni odbor SDA Sarajevo tada je već bio zvanično donio odluku da Asim Sarajlić bude nosilac liste za Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH. To je, zapravo, bio prst u oko ambicijama porodice Čampara i Zvizdić. Nakon večeri kod Sarajlića, Zvizdić je otišao na razgovor sa Bakirom Izetbegovićem. Tražio je od “vlasnika stranke”, kako su ga već tada počeli zvati, da Sarajlića ukloni sa broja 1. Predsjednik SDA je to i učinio. Denis Zvizdić je postao nosilac liste za državni Parlament.
“Od danas više nismo prijatelji”, reći će u telefonskom razgovoru Aljoši Čampari uvrijeđeni Sarajlić.
Ne shvatajući “Asimovu ozbiljnost”, ministar Čampara i njegov tečić Denis Zvizdić ponovo su otišli u Vogošću. No, u stanu Asima Sarajlića za njih više nije bilo mjesta. I rat je počeo.
Asim Sarajlić će na izborima biti nosilac liste za Parlament Federacije. Izetbegović će ga kasnije nagraditi funkcijom delegata u Domu naroda BiH. Zvizdić će ući u Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH i postati predsjedavajući. Šefik Džaferović postao je član Predsjedništva, odnosno čuvar državne stolice. Prividna idila na relaciji Izetbegović – Zvizdić trajala je još godinu.
“Izetbegović i Zvizdić u ihramima, sa suprugama obavljaju umru u Mekki”, glasio je naslov objavljen na portalu radiosarajevo.ba u novembru 2019. godine.
Kako bi pojačao rođačku stranu, s kojim danom zakašnjenja na umru je, u pratnji policajca Adisa Drnde, otputovao i Aljoša Čampara. Jer uskoro su slijedili unutastranački izbori u lokalnim organizacijama i Zvizdićeva grupacija namjeravala je preuzeti Kantonalni odbor u Sarajevu kojim je rukovodio Asim Sarajlić. Znajući da je samo pitanje dana kada će krenuti na njih, Bakir i Sebija Izetbegović su odlučili u te strukture instalirati svoje ljude. Čampara i Zvizdić su za saveznike uzeli Husu Ćesira i i Semira Efendića iz novogradske SDA. Efendić je, potom, “podmetnuo” delegata koji se sastao sa Asimom Sarajlićem koji je od Izetbegovića dobio zadatak da za predsjednika KO SDA Sarajevo postavi Fikreta Prevljaka. Uslijedila je “afera Asim”.
Istog dana kada je Asim Sarajlić podnosio ostavku na stranačkom Predsjedništvu, Aljoša Čampara je u Skupštini odlučivao o tome hoće li biti izabrana Vlada Kantona Sarajevo sa Mariom Nenadićem na čelu. Stalnim pauzama Čampara je odugovlačio imenovanje Vlade. I tek kada je Sarajlić medijima saopćio da se povlači, Čampara je odlučio glasati za novu Vladu. No, Izetbegović nije tek tako želio prepustiti KO SDA Zvizdiću i drugima. Fikret Prevljak je postavljen nakon čega je formirano “mirovno vijeće” koje je trebalo smiriti strasti. Bezuspješno.
Istovremeno, Aljoša Čampara i Denis Zvizdić započeli su rušilački pohod u SDA i aktivno su sudjelovali u “aferi respiratori” čiji je krajnji cilj bila – Sebija Izetbegović. Dvor je odgovorio tako što je Sedin Kahriman, blizak prijatelj Asima Sarajlića, postavljen za predsjednika Kantonalnog odbora SDA. Čampara je već bio izgubio strpljenje i u oktobru je napustio SDA. Čekao se potez Denisa Zvizdića koji je, po običaju, bio neodlučan. Na kraju je SDA napustio i Denis Zvizdić. Dinastija Izetbegovića pobijedila je diktaturu Zvizdić-Čampara.
Gdje će sada Denis Zvizdić? Uđe li u Narod i pravdu, Elmedina Konakovića uskoro bi mogla zadesiti ista sudbina kao i Izetbegoviće. Jer Zvizdić je iz SDA izašao zbog toga što nije želio biti drugi. Baš iz istog razloga iz kojeg je izašao Elmedin Konaković. Bude li Denis Zvizdić NiP-ov kandidat za člana Predsjedništva, i bude li jedini kandidat opozicijskih stranaka, Izetbegović neće imati nikakve šanse u utrci za Predsjedništvo. Ali u tom će slučaju sve druge stranke postati taoci dvojca Zvizdić-Čampara. Ukoliko, pak, više stranaka bude imalo svoje kandidate za člana Predsjedništva, Denis Zvizdić vjerovatno neće ići u tu utrku.
A gdje će Bakir Izetbegović? Simbolično gledajući, ostao je bez dvojice najbitnijih ljudi. Prvi je Denis Zvizdić koji će sada biti na kontra strani, a drugi je Asim Sarajlić koji je još s njim, ali njegova politička karijera nema nikakve izglede na izborima 2022. godine. Osim toga, Izetbegović na plećima nosi teret supruge Sebije Izetbegović i brojnih nesuvislih izjava Fadila Novalića. Ali i kada je najlošija, SDA uvijek osvoji oko 220 hiljada glasova. Što bi, bude li više kandidata za člana Predsjedništva, moglo donijeti Bakiru Izetbegoviću novi mandat u Predsjedništvu BiH. Ako, pak, bude poražen u utrci za člana Predsjedništva, Izetbegović će zadržati SDA. Jer ne postoji više niko, osim usamljenog Šemsudina Mehmedovića, ko bi se usudio započeti unutarstranačku pobunu. Dakle, svojim napuštanjem SDA Denis Zvizdić je ojačao Bakira Izetbegovića unutar Stranke. Ali napuštanjem SDA Denis Zvizdić je sebe doveo u neizvjesnost. Jer njegova dalja politička karijera je u rukama – Semira Efendića, Elmedina Konakovića, Fahrudina Radončića i Mirsada Kukića i drugih koji su preživjeli Zvizdićevu “hidžamu”.
Visoki predstavnik Christian Schmidt izjavio je da je trebao da se desi “situacija u stilu genocida” da bi se okončao rat u Bosni i Hercegovini.
Govoreći na konferenciji u Budimpešti on je govorio o BiH. Kada je pomenuo “situaciju u stilu genocida u Srebrenici” burno je i vrlo glasno reagirala Senada Selo Šabić.
Ona je glasno protestirala, a potom je na svom Twitter nalogu prenijela spornu izjavu visokog predstavnika.
“Situacija u stilu genocida. Šta to znači? Neki privid genocida? Genocid u nekom određenom stilu? Tako uvrijedljivo za žrtve i međunarodnu pravdu”, napisala je ona na svom Twitter nalogu.
Odmah je reagirao i Adi Ćerimagić, koji prisustvuje Balkan forumu u Budimpešti i podržao je.
Izjavu Schmidta osudila je i Arminka Helić, poslanica u Domu lordova britanskog parlamenta.
“Genocid ne pada s neba. To je akt istrebljenja koji je pripreman, organiziran i planiran.
Imenovanje djela i njegovih počinitelja i insistiranje na odgovornosti jedini je put do pomirenja i ozdravljenja”, poručila je Helić.
Burno je reagirao i Vedran Džihić, univerzitetski profesor u Austriji: “Omalovažavanje genocida u Srebrenici na ovaj način vrijeđa žrtve i podriva međunarodne standarde”.
Ako kažem da je Izrael u Gazi za šest dana ubio 500 djece, jesam li terorista? Ako podijelim snimak Palestinca koji u rukama drži fetus izvađen iz utrobe njegove ubijene supruge, da li sam Hamas? Ako svako jutro pozovem doktora u bolnici u Gazi, upitam ga da li je živ i kažem mu da sam mislima uz njega, podržavam li terorizam?
Ako primijetim da na BBC-u Palestinci umiru, a Izraelce ubijaju, da li imam pravo više da vjerujem u novinarstvo? Nemam. Jer ono je već odavno mrtvo. Sada je samo službeno proglašeno mrtvim.
Ako Gaza nije geto, šta je onda? Ako je izraelsko raketiranje novinarske ekipe u Libanu za Bijelu kuću “incident” i dokaz da je novinarsko “zanimanje rizično”, da li su novinari koji ginu od bombi ispaljenih sa Zapada i iz Izraela manje vrijedni? Ako je ostavljanje Ukrajinaca bez plina i energije za Ursulu von der Leyen ratni zločin u režiji Vladimira Putina, a jeste, zašto za Ursulu von der Leyen, tu moćnu predsjednicu Evropske komisije, ostavljanje Gaze bez struje, vode, hrane, medicinskog materijala i Interneta, nije ratni zločin?
Ako osuđujem Hamasove zločine nad nevinim Izraelcima, a istovremeno govorim i o masakru u Gazi koji provodi izraelska vojska, da li izjednačavam krivicu ili govorim istinu?
Ako kažem da Zapad i “ugledni” mediji na Zapadu ne tretiraju isto ubijeno izraelsko dijete i ubijeno palestinsko dijete, da li sam išta slagao?
Ako primijetim da izraelska ambasadorica svoje sporne stavove potkrepljuje podmetnutim snimkom sa “izraelskom djecom u Hamasovom kavezu”, da li branim Hamas ili govorim istinu? Ako se danas istina uopće smije govoriti.
Nije hrabrost govoriti ono što svi govore. Hrabrost je reći ono što drugi ne smiju ili ne žele reći. A vide.
Ako je solidarisanje za Izraelom dokaz da niste terorista, onda se solidarišem sa Izraelom glede njihovog obračuna sa teroristima Hamasa koji su ubili stotine nevinih Izraelaca.
Ako je šutnja o izraelskim zločinima u Gazi nad palestinskim narodom i palestinskom djecom potvrda da niste terorista, onda ću pričati o zločinima Izraela, makar me optužili da štitim teroriste.
Ako me nastave uvjeravati da postoji međunarodna pravda i pravo, znat ću da me potcjenjuju.
Ako mi nastave pričati o profesionalizmu CNN-a, BBC-a i drugih “uglednih” medija, znat ću da me prave budalom.
Ako mi kažu da pravdu tražim na sudu, znat ću da sam slab.
Ako mi kažu da međunarodno pravo nije zasnovano na pravu preče kupnje za one koji imaju pare i oružje, znat ću da mi ne misle dobro.
Ko je danas siguran u svijetu? Onaj koji ima novac i onaj koji ima najbolje oružje. I onaj koji nema tamniju kožu. I onaj koji nije musliman.
Ovaj tekst nema nikakve šanse protiv mašinerije koja lomi svijet. Ali i ako tri čovjeka natjera da promijeni mišljenje – bolje je nego ništa.
Stefan Papić, član narko kartela Tito i Dino, uhapšen je u Dubaiju, saznaje Istraga.ba. Papić je uhapšen po potjernici belgijskog pravosuđa.
U junu prošle godine smo objavili da je Belgija raspisala crvenu potjernicu za Stefanom Papićem, zbog sumnje da je krijumčario kokain i prao novac stečen prodajom droge. On je nizozemski državljanin koji vodi porijeklo iz Bosne i Hercegovine. Imao je direktne veze sa Mirzom Gačaninom, stricem Edina Gačanina, vođe narko kartela Tito i Dino koji već godinama živi u Dubaiju.
Prije nekoliko godina Papić je u Sarajevu osnovao firmu ES Tech.
Direktor ove firme bio je Alem Hodović, sarajevski “biznismen” i “influenser” kojeg je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) zajedno sa biznismenom Gordanom Memijom, ranije prijavila zbog organiziranog kriminala i pranja novca. Hodović je, uglavnom, registrirao fiktivne firme preko kojih je prao novac. On je bio i odgovorno lice u nekoliko firmi, a jedna od njih je i Papićeva firma ES Tech.
Upravo je preko firme ES Tech novac prao Mirza Gačanin, bh. državljanin koji je prije dvije godine uhapšen u Nizozemskoj zbog sumnje da je prao novac stečen krijumčarenjem kokaina.
Gačaninove firme poslovale sa Papićevom firmom ES Tech
Stefan Papić je upravo bio saradnik Mirze Gačanina u nizozemskom gradu Breda gdje je živio sa svojom majkom Majom Kočetkov, suprugom poznatog sarajevskog dizajnera Davora Papića koji je 2017. godine stradao u saobraćajnoj nesreći u Nizozemskoj.
Mirza Gačanin
Nakon što je za njim raspisana potjernica, Papić je pobjegao u Dubai, gdje godinama živi i vođa tog kartela Edin Gačanin Tito. Njegov saradnik Mirza Gačanin trenutno je u Nizozemskoj gdje mu sude zbog organiziranog kriminala i pranja novca. No, prema informacijama Istrage, Mirza Gačanin je pod istragom i Tužilaštva BiH. Nakon što su međunarodne policijske agencije uspjele dešifrirati aplikaciju Sky, utvrđeno je da je Mirza Gačanin bio povezan za kriminalnom grupom Dušana Lovrenovića iz Gradiške. On je, naime, u maju 2021. godine organizirao krijumčarenje dvanaest pištolja iz Slovenije u Nizozemsku. Osim toga, Gačanin je, preko Lovrenovića, uspio iz Brede prebaciti kilogram kokaina na područje Splita.
Mirza Gačanin je, prema informacijama Istrage, posljednjih dana imao kontakte i sa tužiocima Tužilaštva BiH koji ga pokušavaju “spasiti” nizozemskog zatvora. Naime, njihova namjera je da Gačanin bude prebačen u BiH gdje bi dobio znatno manju sankciju od one koja mu je zaprijećena u Nizozemskoj.
Ne može se ono osmero ubijene beogradske djece rođeno prije petnaestak godina povezivati sa “nesretnim događajima” od prije tridesetak godina u Sarajevu. Čak i da su svoje živote živjela duplo duže, ubijena djeca iz Osnovne škole “Vladislav Ribnikar” ne mogu i ne smiju biti dovođena u vezi sa “ratnim stradanjima” u Bosni i Hercegovini.
Prvo, motivi ubistva osmero beogradske djece nisu isti kao, recimo, motivi ubistva 1601 sarajevskog djeteta (da mi na ovom broju oprosti Srđan Puhalo, koji, kažu, ima pravo da otvara i najbolnije rane). Onih osmero u Beogradu je ubio njihov vršnjak, otrovan “modernim dobom”. A ovih 1601 su, zatrovani istorijom, ubijali u kontinuitetu. Sa brda, četiri godine. Uz povremeni nadzor aktualnog srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića.
To što na sarajevskoj Vijećnici nije bilo poruke suosjećanja sa Beograđanima, greška je sarajevskih gradskih vlasti. Ali mnogo veća greška od toga je odluka Vijeća ministara BiH da današnji dan proglasi danom žalosti. Ne zbog toga što Bosanci i Hercegovci ne trebaju suosjećati sa Beograđanima. Već zbog toga što u Bosni i Hercegovini ne suosjećaju sa Bosancima i Hercegovcima.
Danas je dan sjećanja na djecu ubijenu tokom opsade Sarajeva. Neće Sarajevo niti cijela Bosna i Hercegovina spustiti “stijeg na pola jarbola” za svoje 1601 dijete. Spustit će je zbog osmero djece ubijene u Beogradu.
Svi nas uvjeravaju da su djeca – djeca. I jesu. Ali odnos prema stradaloj djeci u Bosni i Hercegovini nije isti.
Stotinjak metara od Kapije, mjesta na kojem je 25. maja 1995. godine granata Vojske Republike Srpske ubila 71 mladog Tuzlaka, uključujući i trogodišnjeg Sandra Kalesića, ove je sedmice zapaljeno osam svijeća. Ni svijeće ni one koji su ih zapalili nije čuvala policija. Jer potpuno je normalno da suosjećate sa žrtvom. A malo je onih koji, kao Bosanci i Hercegovci, u najvećem broju Bošnjaci, u ovom trenutku mogu bolje razumimjeti osam beogradskih porodica čija su djeca ubijena u školi na Vračaru.
To što većinska Srbija ne vidi ništa sporno u onom muralu Ratka Mladića, koji se nalazi 500 metara od škole na Vračaru, ne daje nikome za pravo u Bosni i Hercegovini da opravdava ili minimizira zločin nad osmero beogradske djece.
Ali vlast u Bosni i Hercegovini nema pravo proglašavati dane žalosti zbog tragedija u drugim državama, koje god da su, a da pritome ignoriše tragedije i zločine u svojoj državi.
Ovdje uopće nije bitno što Srbija nije priznala genocid u Srebrenici. Nije bitno ni to što u Beogradu slobodno živi Novak Đukić, general koji je osuđen zbog granatiranja tuzlanske Kapije, u čijoj su blizini prije dvije noći zapaljene svijeće za beogradsku djecu. Nije bitno ni to što nijedna Srbiji susjedna država nije proglasila dan žalosti zbog tragedije u školi na Vračaru. Nije bitno ni to što zbog hiljade turske djece stradale u zemljotresu Bosna i Hercegovina nije bilo dana žalosti.
Problem je što Vijeće ministara BiH nalaže službeno žalovanje i spuštanje “stijega na pola koplja” zbog osmero beogradske djece, a istovremeno ne može narediti službeno žalovanje za 1601 sarajevskim djetetom. Ako su djeca – djeca, a svi će se deklarativno složiti da jesu, onda se podjednako mora službeno žaliti. Ili ne mora?
Kada kažete da Vijeće ministara i Vlada Kantona Sarajevo nisu proglasili dan žalosti u BiH ili Kantonu Sarajevo zbog Dana sjećanja na 1601 ubijeno dijete, vi ne minimizirate beogradsku djecu. Vi samo ističete da su vlasti Bosne i Hercegovine minimizirale svoju djecu.
Zbog zločina na Vračaru i onog u Mladenovcu Srbija se mora suočiti sama sa sobom. Sa svojim muralima, sa rijalitijima, šešeljima, cecama i ostalim zvijezdama podzemlja.
Isto tako, i Bosanci i Hercegovci se moraju suočiti sami sa sobom. Jedno je pomirenje, a drugo samoponiženje.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Direktor ove firme bio je Alem Hodović, sarajevski “biznismen” i “influenser” kojeg je Državna agencija za istrage i zaštitu BiH (SIPA) zajedno sa biznismenom Gordanom Memijom, ranije prijavila zbog organiziranog kriminala i pranja novca. Hodović je, uglavnom, registrirao fiktivne firme preko kojih je prao novac. On je bio i odgovorno lice u nekoliko firmi, a jedna od njih je i Papićeva firma ES Tech.
