Istaknuto

Istaknute objave

Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: “Nikada neću prihvatiti logiku ‘svi su jednako krivi za rat’ a vi lažite po Twitteru koliko hoćete”

Sjedim vam ja tako – kući sam, od jutra s guza na guz – u paklenoj dilemi. Ispred mene boca Bunnahabhaina 12 koju sam kupio od Bakirovih para. Pored nje boca Laphroaiga 10 Cask Strength koju sam kupio od para koje sam uzeo za intervju za „Stav“.

A pored boca Lagavulina 16. To mi – karton svakih 15 dana – već godinama šalje Milo u znak zahvalnosti.

Kažem: sve probrani Islay single maltovi. Koji danas da oderem?

Pa se sjetim pokojnoga Ljubomira Đurkovića, najvećeg crnogorskog dramskog pisca. Ljubo je znao doći u podgorički „Berlin“, nasloniti se na šank i momku koji je tek počeo tu raditi reći: „Daj mi voćnu salatu“.

„Nemamo, čika Ljubo“.

„Imaš, imaš“.

Onda bi, nakon što mu je čika Ljubo objasnio šta je voćna salata, momak na šank spustio vozić: loza, šljiva, dunja, jabuka, kajsija, breskva…

To je važna životna lekcija. Najčešće vam je, dragi moji, tako: nije ili-ili, nego i-i.

Recimo ovako…

Prošle me je sedmice progresivno, liberalno Sarajevo cipelarilo na tviteru. Nekakav je frajer – on je valjda nešto, poslanik, odbornih „Naše stranke“ u nečemu – napisao da sam uzeo pare da bih dao intervju za „Stav“.

Da to odmah riješimo: lažeš, pseto.

Kad sam to saznao, nisam pomislio: je li ovaj čovjek lažov ili je samo glup? Znao sam da je i lažov i glup. Lažov je, to je barem prosto, zato što laže. A glup je jer je tom laži naumio da mi napravi štetu – koju mi on ne može napraviti.

Kad je slagao on, za njim su stali lagati i drugi. To je sama suština društvenih mreža. U tome ne učestvujem, jer ljudi tu neprekidno moralizuju. Tip prevari svoju (ili svog) ženu (ili čoeka) sa ženom (ili čoekom) najboljeg prijatelja. Onda ode na tviter i drži moralne lekcije. Pa mu bude lakše.

Ne mogu ja to. Moje je skromno mišljenje da su ljudi, a to sam nažalost i ja, govna. Samo su oni koji moralizuju malo veća govna od drugih. To prvo.

Drugo – a ovo sam već nekome objašnjavao…

Čovjek sam o kojem su svašta pisali i govorili. Što je OK. Nikada od svjetine nisam htio ništa osim mržnju. To sam i dobio.

Čovjek sam o kojem su mnogo lagali.

No u jednom trenu razumio sam, u kristalnoj čistoći spoznaje, čistoj kao tri puta destilisani irski viski, da sve to što su izmislili i slagali o meni, sve gadosti koje su o meni rekli, nisu ništa u odnosu na ono što ja znam o sebi.

Ta spoznaja promijenila je sve.

Jer… Sve i da sam, kako tvrde odabrani pripadnici fine sarajevske raje, uzeo pare od SDA da bih bio za građansku BiH, to ne bi bilo ni u top 20 najgorih stvari koje sam uradio.

Ali kad me ne plaćaju ni SDA ni Milo ni “Stav” – ne plaćaju me.

Ne pišem sada ništa što nisam, takoreći, oduvijek pisao.

Protiv BiH konstitutivnih naroda bio sam i prije deset godina, za građansku BiH sam bio i tada, pa o tome pisao za “Žurnal” – izvolite, guglajte. Pa to tada nikome nije smetalo.

Protiv islamofobije pisao sam i prije 10 i prije 20 godina – i na “Žurnalu” i u “Slobodnoj Bosni” – izvolite guglajte.Pa to tada finoj gradskoj raji nije smetalo.

Ako vas nervira moj benevolentan stav prema bosanskom islamu; ako vas nervira moje odbijanje da učestvujem u kreiranju bauka „islamskog radikalizma“ – izvolite na „Žurnalu“ pronađite moj 10 godina star tekst „Islam, ne problem“. Tek će vas to iznervirati.

Ako vas nervira moje odbijanje smećarske logike „svi su jednako krivi za rat“ i “svaki je nacionalizam jednako loš” – uzmite bio koji tekst koji sam napisao. Nikada nisam pristao na tezu da su velikodržavni nacionalizam koji je izazvao genocid i nacionalizam onih koji su stradali u genocidu isto. Drkajte i lažite po tviteru koliko vas volja – nikada neću.

Ali dobro povedite računa o sljedećem: sad ste vlast. Posljednju tviter kampanju protiv mene je, dakle, povela vlast. To se, vašom terminologijom, zove „gušenje kritičkog glasa“. Pokušaj moralne disreditacije kritičara od strane vlasti je totalitarna, nedemokratska praksa. To je ono što radite.

I ne manje bitno… Kada, recimo, Boris Dežulović, nakon desetina tekstova u kojima su uživali, napiše jedan koji ih nervira, pa sarajevska desnica poviče „Boro je ustaša“ – to vam smeta.

A kakva je razlika između njih i vas? Jer vi ste 20 godina čitali moje tekstove i bili su vam ok. Ali sada, kada ste vlast, OK vam više nisu, jer vas podsjećam na govna koja ste pojeli da biste vlast uzeli. Kao što je njima Boro namah postao ustaša, vama sam ja namah postao balijski plaćenik.

Pritom, moj glas je manjinski. Jasno sam istakao da sam protiv BiH konstituivnih naroda sa pozicije etničkog Grka a političkog Bosanca – dakle sa pozicije „ostalih“. Vi ste se ostrvili na mene, lažući pritom. I sebe zovete liberalima?

Da se razumijemo. Ja nisam vaš. Nisam ničiji. Ne vjerujem u kolektivne idenitete. Vjerujem u radikalni individualizam. I to nije pitanje izbora, nego nužnost. Čovjek je radikalno sam. Rodi se sam i umre sam. Ponekad, kad je u čoporu, učini mu se da nije tako. Tada misli da je moćan. Ne. Čovjek je slab i nikad tako sam kao kada je u gomili.

O tome sam već pisao. Uskoro u „Vremenu“ iz Zenice izlazi moja knjiga „Antonije napušta Boga“. Evo odlomka (napomena za naročito zlobne i naročito glupe čitaoce, na primjer za rečenog poslanika „Naše stranke“: govori književni lik, ne autor – ne, to nije isto):

„Ponekad pomislim da je tvoja jedina zamjerka našem fašizmu to što je krajnje neefikasan, takoreći šlampav“, kažem Tomoviću.

„Naš je fašizam, naravno, sramota za fašizam“, kaže Tomović. „Negdje sam čitao o skupini balkanskih neonacista koji su se obratili pismom onima koje su smatrali starijom braćom, njemačkim neonacistima, pa im predložili saradnju. Nijemci im odgovorili da su za njih, oni, Balkanci, niža bića, da je za njih uvreda to što se ovi usuđuju nazivati nacistima i obratiti im se, te da će svakako doći vrijeme kada će im ovi za tu uvredu krvlju platiti. Šta su našim kretenima zapravo saopštili kreteni iz Njemačke? Balkanci ne mogu biti nacisti. Tek fašisti. Tako je i otac Nikolaj Velimirović, koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, mlatio protiv Jevreja i veličao Hitlera, upoređujući ga sa Svetim Savom. Pa ga nacisti svejedno, kao Slovena, dakle pripadnika ‘niže rase’, strpali u Dahau. Fašizam, čak i kada je bijedan kao naš, zauvijek prlja. Biti fašista nije isto što biti panker, rejver ili metalac: ne možeš, kada ti stvar dosadi, skinuti poderane farmerice, oprati kosu i ostaviti to iza sebe. Ne može se biti bivši fašista, kao što se ne može biti ni bivši ubica“.

„Postoji, međutim, soj koji prezirem više od balkanskih fašista“, kaže Tomović. „To su balkanski ljevičari. Pogledaj, recimo, cirkus koji su napravili sa Gavrilom Principom i Sarajevskim atentatom. Da ti oči iskopaju ako pomeneš da je Princip bio terorista. Čovjek se usudi reći da je Sarajevski atentat bio teroristički čin i, već sutra, bude ustrijeljen u dnevnoj štampi od strane ljevičarskih crnih trojki. Iz potaje ispale u tebe čitav šaržer etiketa: autokolonizator, reakcionar, sluga Imperije… Pri tome oni ni najmanje ne mare za činjenicu da je Princip sam sebe smatrao teroristom. Pa on je na suđenju na pitanje kako je naumio ostvariti ujedinjenje Južnih Slovena i njihovo oslobađanje od Austrije, odgovorio: ‘terorom’. Ali neće valjda Princip naše filozofe, spisatelje i filmadžije učiti što su bile njegove namjere.

Čovjek bi, suočen sa enormnom Principovom popularnošću među ovdašnjim ljevičarima, pomislio da ovdje po čitav dan u vazduh lete zapadne ambasade, da se američki i evropski ambasadori ne usuđuju izaći na ulicu, u strahu od ljevičarskih atentatora, Principovih branitelja. A šta, umjesto da kao Princip ubijaju okupatore, rade naši borci protiv zapadne hegemonije? Žderu i loču na prijemima koje organizuju zapadne ambasade! Apliciraju za EU fondove! Idu na studijska putovanja po Evropi! Ne propuštaju na promocije svojih knjiga i premijere svojih komada i filmova pozvati zapadne ambasadore! Fukara“.

„Postoji i soj koji prezirem još više od balkanskih fašista i balkanskih ljevičara: to su balkanski liberali. Ko su balkanski liberali? To su ovdašnji fašisti i ljevičari koji su nadirektnije finansijski vezani za evropske i američke, što javne što tajne fondove i službe. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su miljenici zapadnih ambasadora. Kao što psa i mačku možeš naučiti da ne sere po kući, tako i balkanski fašisti i balkanski ljevičari nauče da ne budu fašisti i ljevičari dok jedu iz ruke zapadnim ambasadorima. Fukara, Fukara!“.

Dobro. Mislim da smo se razumjeli. Sad vi koji lažete nastavite sa svojim prljavim fantazijama. A ja ću nastaviti da pišem tako da u vama izazivam potrebu da o meni slažete nešto gnusno. Zapravo: tek sam počeo. Takozvani dijalog koji se sastoji od toga da vi lažete, a ja demantujem ćete voditi sa nekim drugim, ko dijeli – mislim da se to tako kaže – „vaše vrijednosti“.

(Slobodna Bosna)

Kolumna Seada Numanovića: Od Prijedora do Neuma – Čovićeva i Dodikova islamofobija

U Prijedoru su danas iz petnih žila navijači skandirali Ratku Mladiću.

To je onaj što je na doživotni zatvor osuđen u Hagu zbog ratnih zločina genocida, nehumanog postupanja, kršenja Ženevske konvencije… Izvan svake razumne sumnje Tribunal u Hagu osudio ga je na najtežu moguću kaznu.

I cijeli svijet je prihatio tu neporecivu činjenicu.

Osim (bosanskih) Srba. Za njih je on neupitni “heroj”, borac za “srpsku stvar”. Junak.

Na drugom kraju Bosne i Hercegovine, načelnik Neuma zaprijetio je da će srušiti jedinu džamiju u svojoj općini – onu u selu Rabrani. Kaže da “neke stvari” nisu urađene po zakonu.

Možda i nisu.

Da ostavimo po strani birokratske zavrzlame neumskih vlastodržaca. I hajmo prihvatiti da se sruši dio džamije koji je – eto – napravljen “mimo zakona”. Uz uslov da se poruše i drugi vjerski objekti ili simboli koji su napravljeni nelegalno. Poput – na primjer – velikog križa iznad Mostara.

Da vidimo toga ko će iz redova onih odakle dolazi i načelnik Neuma prihvatiti takav dogovor.

Nema ga! I neće ga za našeg života biti.

Svjedočimo sve vidljivijem frontalnom udaru na neka od osnovnih prava Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

U dijelovima gdje su manjina izloženi su sistemskoj diskriminaciji. Njihovo bistvovanje, makar bili i najbolji građani svojih lokalnih zajednica, iritirajuće je za ogromnu većinu. Naprosto, njima je krivo što “posao nije završen kako treba kad se moglo”. Odnosno, što nisu zatrti.

Glasovi iz tih većina koji upozoravaju da je takav narativ opasan i poguban sve su tiši i rjeđi.U frontalnom udaru sve se manje biraju sredstva.

Politički lider bosanskih Srba ne trepnuvši slaga da je Sarajevu izbrisalo ulicu Srđana Aleksića.

Od svih vajnih bošnjačkih političkih dika više nego šarenolikog spektra, uzvratila mu je samo gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić kratkim i jasnim demantijem.

Koliko je ljudi ne samo u Sarajevu, već i širom BiH vidjelo taj demantij?  A koliko je ljudi odmah povjerovalo Dodiku i neće prihvatiti istinu da je opet slagao?! Ogromna većina!

Laž je postala temelj ne samo njegove politike.

Kada se nema suvislih argumenata za svoj nacistički narativ, laž postane prirodni odabir. Ona je pokriće istine da se, ovako ili onako, Bošnjake mora očistiti, eliminirati ili pokoriti. I time ukloniti “neevropski narod” sa evropskog tla.

Za Bošnjake u Prijedoru i Neumu, presuda je davno napisana.

I nema pravnog sistema tamo kojem se oni mogu obratiti i dobiti zaštitu svojih prava.

Niti ga je bilo.

A Prijedora i Neuma danas imamo na svakom ćošku. I možemo do besvijesti nabrajati – od ugovora s Islamskom zajednicom do uskraćivanja bošnjačkoj djeci u Liplju najosnovnijih ljudskih prava.

Nepravda je svakodnevica Bosne i Hercegovine.

Metastazirala je i kao nikad prije prijeti nestankom ove države. Na nju su izgleda svikli i predstavnici međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini. Ili (ne)svjesno u svemu učestvuju ritualnim slijeganjem ramenima i traženjem izgovora za “krivcima na svim stranama”.

Bošnjački politički vrh nikada nije bio podjeljeniji. Lične ambicije i animoziteti su iznad svakog principa.

Stvara se vrlo opasno stanje.

(politicki.ba)

Pravne zavrzlame u režiji Christiana Schmidta: Marinko Čavara je još uvijek predsjednik Federacije, Dunović i Mahmutbegović potpredsjednici, a Bradara, Stojanović i Lendo su u pravnom vakuumu!

Federacija BiH u ovom trenutku ima jednog predsjednika i pet potpredsjednika. S tim da tri potpredsjednika nisu potvrđena u Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Što, opet, znači, da je Marinko Čavara još uvijek aktualni predsjednik Federacije BiH. Kao što su Milan Dunović i Melika Mahmutbegović potpredsjednici, unatoč činjenici da je Parlament Federacije izabrao tri (pot)predsjednika Federacije BiH – Igora Stojanovića, Lidiju Bradaru i Refika Lendu. Ukratko, na čelu Federacije su predsjednik Čavara, potpredsjednici Dunović i Mahmutbegović, plus tri osobe nedefiniranog pravnog statusa.

Ova pravna zavrzlama direktno proizilazi iz odredaba Ustava Federacije BiH koje je 2. oktobra prošle godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Evo i kako.

Izbora (pot)predsjednika Federacije BiH je, zapravo, posredni izbor koji je propisan Ustavom FBiH i Izbornim zakonom BiH.

“Centralna izborna komisija BiH je nezavisan organ koji podnosi izvještaj neposredno Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine i čije ovlasti iz nje proizilaze. Centralna izborna komisija BiH:… Utvrđuje i potvrđuje rezultate svih neposrednih i posrednih izbora obuhvaćenih ovim Zakonom, ovjerava da su ti izbori provedeni u skladu sa ovim Zakonom i objavljuje rezultate svih neposrednih i posrednih izbora obuhvaćenih ovim Zakonom”, piše u članu 2.9, tačka 9. Izbornog zakona BiH.

Dakle, CIK ovjerava i potvrđuje rezultate glasanja u oba doma Parlamenta Federacije u vezi sa izborom (pot)predsjednika Federacije BiH. Kada Parlament FBiH završi posao, sve se šalje CIK-u na utvrđivanje i potvrđivanje rezultata glasanja oba doma Federalnog parlamenta. To znači da se niko nije izabran dok CIK “ne utvrdi i potvrdi rezultate”.

Kada je 2. oktobra Christian Schmidt nametao izmjene Ustava FBiH, nije vodio računa o ovoj odredbi Izbornog zakona BiH. On odlučuje nametnuti amandmane kojima mijenja način izbora predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije. No, ključna odredba je u Amandmanu CXX.

“Tri kandidata izabrana u skladu s ovim člankom odlučuju između sebe koji od njih će obnašati funkciju predsjednika. Ukoliko se dogovor ne postigne, o tome će odlučivati Zastupnički dom”, piše u odredbi Ustava FBiH koju je nametnuo Christian Schmidt.

Oba doma Parlamenta Federacije BiH su izabrala Refika Lendu, Lidiju Bradaru i Igora Stojanovića kao osobe koje bi mogle biti predsjednik, odnosno potpredsjednici Federacije BiH. Međutim, postupak njihovog izbora nije okončan sve dok Centralna izborna komisija BiH ne potvrdi proces njihovog imenovanja. A CIK ih može potvrditi tek nakon što oni ili Predstavnički dom Parlamenta FBiH odluče ko je predsjednik, a ko su potpredsjednici Federacije. No, tu dolazimo u jednu apsurdnu situaciju. Christian Schmidt nije precizirao rok do kojeg se troje izabranih moraju dogovoriti oko izbora predsjednika Federacije. A kako rok nije propisan, nije jasno kada Predstavnički dom Parlamenta Federacije odlučuje o izboru predsjednika Federacije. I, šta se dešava ukoliko, recimo, bude omjer 49:49 u Predstavničkom domu, odnosno, šta se dešava ukoliko ni Predstavnički dom, ne izabere predsjednika.

Ko je u tom slučaju predsjednik Federacije? Ili, bolje formulisano pitanje bi glasilo – ko je predsjednik Federacije BiH u periodu  dok ne bude izabran predsjednik Federacije, a istovremeno su izabrane osobe koje će biti predsjednik, odnosno potpredsjednici Federacije BiH.

Ako bi se primijenila presuda Ustavnog suda BiH, broj  U-1/11 od 13. jula 2012. godine po apelaciji Sulejmana Tihića, a koja govori o kontinuitetu vlasti, onda je predsjednik FBiH – Marinko Čavara. Jer onaj koji je na funkciji, dužan je obavljati dužnost sve dok njegovu dužnost ne preuzme njegov nasljednik. No, kako predsjednik Federacije BiH nije izabran, to znači da je, formalno-pravno, Marinko Čavara predsjednik Federacije. Još u uvijek. A potpredsjednici su Milan Dunović i Melika Mahmutbegović. Lidija Bradara, Refik Lendo i Igor Stojanović su, faktički, u pravnom vakuumu.

Još jednom da ponovimo. Nakon što su izabrani u oba doma Parlamenta Federacije, Bradara, Stojanović i Lendo moraju međusobno pokušati odlučiti ko je predsjednik, a ko su potpredsjednici. Ukoliko se ne usaglase, a Schmidt nije propisao rok do kojeg se moraju usaglasiti, odluku o predsjedniku donosi Predstavnički dom Parlamenta Federacije. Tek kada se završi proces izbora predsjednika, CIK utvrđuje i potvrđuje rezultate posrednih izbora i ovo troje, faktički, postaju predsjednik, odnosno potpredsjednici Federacije BiH. Sve dok to ne bude urađeno, Marinko Čavara je predsjednik, a Milan Dunović i Melika Mahmutbegović su potpredsjednici Federacije BiH.

Nakon što je nastala ova pravna zavrzlama, pojedini zvaničnici su se pozivali na odredbu Ustava FBiH, tvrdeći da je posredno propisan rok za izbor predsjednika Federacije.

“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, u roku od 30 dana od dana izbora predsjednika i dva potpredsjednika”, navedeno je u članu 5, poglavlje 2 Ustava FBiH.

No, ovaj rok od 30 dana počinje teći od momenta kada su predsjednik, odnosno potpredsjednici izabrani. Ili preciznije rečeno – od momenta kada ih CIK potvrdi. A CIK ih može potvrditi samo onda kada oni međusobno ili Predstavnički dom Parlamenta FBiH odredi ko je predsjednik. Schmidt, međutim, nije precizirao u kojem roku se njih troje moraju pokušati dogovori da bi na scenu stupio Predstavnički dom. Osim toga, Schmidt nije precizirao ni ko od troje navedenih saziva sastanak na kojem će se obaviti konsultacije. I tako sve može ići unedogled.

Christian Schmidt odgovorio evropskim poslanicima: Izmjenom Ustava FBiH uradio sam samo dobre stvari!

Visoki predstavnik Christian Schmidt odgovorio je grupi evropskih poslanika.

Nakon što su mu 14. oktobra uputili oštro pismo zbog njegovih nametanja izmjena Izbornog zakona Bosne i Hercegovine i Ustava entiteta F BiH, Schmidt je danas poslao odgovor.

On dolazi nakon što je 24. januara visoki predstavnik svjedočio pred Evropskim parlamentom – Odborom za vanjske poslove (AFET). Taj događaj, sasvim neuobičajeno za Evropski parlament, bio je zatvoren za javnost. No, sagovornici Politicki.ba tada su nam prenijeli da saslušanje visokog predstavnika pred AFET-om nije bilo ni malo ugodno.

U svom odgovoru poslanicima Evropskog parlamenta, ali i Bundestaga, te parlamentarcima iz Austrije, Francuske, Holandije, Schmidt ističe da je 2. oktobra djelovao kako bi “ojačao funkcionalnost i sposobnost institucija da ispune svoje demokratske i pravne obaveze”.

Naglašava i da je korištenem Bonskih ovlasti riješio dugotrajne probleme nefunkcioniranja institucija entiteta F BiH.

“Ubijeđen sam da je funkcionalna Federacija od ključnog značaja kako bi se stvorio momentum koji bi vodio prema adekvatnoj saradnji između entiteta i državne vlade sposobne da provede reforme i napreduje na putu euro-atlantskih integracija”.

Schmidt podsjeća potpisnike pisma, njih skoro 30, da je odluka od 2. oktobra pred Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, te ih izvještava da “do sada Ustavni sud nije poduzeo privremene mjere kako bi spriječio izbor delegata u Dom naroda”. Naveo je da do sada nije htio odgovarati jer “postupak nije okončan”.

Potom im šalje dva linka sa detaljim pravnim tumačenjima OHR-a odluka koje je poduzeo u izbornoj noći prošle godine.

Schmidt posebno naglašava da intervencijama nije zadirao u odluke Evropskog suda za ljudska prava (ECHR) iz Strazbura, te da se nije bavio presudom Ustavnog suda u slučaju Komšić. To su stvari kojima se moraju baviti bh. političari, a za Schmidta je “neprihvatljivo da je diskriminacija i dalje sastacni dio ustavnog okvira BiH”.

Visoki predstavnik u pismu evropskim poslanicima ističe i da je uvjeren da njegove odluke “jačaju demokratiju time što uklanjaju pravne nesigurnosti koje bi mogle bilo kojoj političkoj partiji omogućiti potkopavanje volje birača tako što će onemogućavati provođenje izborne volje i formiranje vlasti”.

Schmidt je i snažno odbacio optužbe da se i tajmingom nametanja svoje odluke od 2. oktobra miješao i u direktne izbore i da je time prekršio principe OSCE-a.

Uz ostalo, podsjetio je da je ovlasti koristio samo za indirektne izbore – delegate u Federalni dom naroda i predsjednika i potpredsjednike entiteta F BiH, a slične stvari uradili su i njegovi prethodnici, visoki predstavnici koji su bili na poziciji 2002. godine (Wolfgang Petritsch op.p.) i 2018. (Valentin Inzko op. p.).

“Kako  BiH formira organe vlasti, tako se stvara vrijeme da domaće institucije pretoče namjere u konkretne akcije. Obzirom na brojne izazove pred BiH, od korupcije do neslaganja o teritorijalnom integritetu, BiH će biti potrebna stabilna podrška međunarodne zajednice. Funkcionalne institucije krucijalne su za sposobnost države da se dostigne uslove EU integracija i za to je potrebna naša jedinstvena podrška.

Nedavno odobravanje statusa kandidata za članstvo u EU stvara novi momentum u BiH.

Stalna podrška Evropskog parlamenta i parlamenata država – ćlanica EU postaje sve bitnija u periodu pred nama kako bi se bh. vlasti ohrabrivale da provedu sveobuhvatne reforme”, zaključuje Schmidt.

On je pismo poslao ne samo poslanicima koji su ga kritizirali, već i predsjedavajućem AFET-a, poslaniku iz Njemačke Davidu McAllisteru (CDU – EPP).

(politicki.ba)

Nakon izbora rukovodstva Doma naroda PS BiH: Kraj legitimnog predstavljanja!

Svi principi zasnovani na rogobatnoj legitimnosti umrli su prilikom izbora rukovodstva oba doma Parlamenta Federacije, a danas je ‘legitimnost’ i definitivno sahranjena!

Možda je upravo zbog tog saznanja lider HDZ-a BiH Dragan Čović nervozno reagirao nakon izbora rukovodstva Doma naroda, pa je osuo rafalnu paljbu po SDA-u, spominjući ugovor iz Mostara, koji je davno prestao da važi, a za koji se HDZ hvata uvijek kada kreira narativ o legitimnim predstavnicima u BiH.

Izmišljenja opasna tvorevina pod kojom se zapravo legalizuje dominacija manjine nad većinom, što demokratski sistemi ne poznaju, ali poniženje Bošnjaka kao naroda danas je dvostruko odjeknulo u javnosti.

Prvo, Kemal Ademović je predložio sam sebe za rukovodstvo Doma naroda (!?), sakrivši se iza nekog fantomskog pisma trojice predsjednika stranaka (SDP, NS, NIP) u kojem mu kao zahtjev traže da sam sebe nominuje, mimo volje ostala četiri delegata u Klubu Bošnjaka. Izabran je Kemal Ademović i to voljom HDZ-ovih i SNSD-ovih delegata!

Zašto, kada znamo da je Čović godinama unazad uvijek mantrao o tome da se legitimnost crpi iz domova naroda, gdje su smješteni Bošnjaci, Hrvati i Srbi po volji stranaka, jer ovaj dom nije volja građana, pa kao tamo sjede legitimni!

Odgovor je vrlo jednostavan. Ostatak stranaka od Osmorke, danas neka šestorka pomoći će HDZ-u da ipak tu legitimnost ostvare i kod izbora članova Predsjedništva BiH! Za to im je neophodna prohodnost, ako ništa u Kolegiju Parlamenta BiH.

Rok od šest mjeseci počinje teći kada se formiraju i niži nivoi vlasti. Nema sumnje da će šestorka koja obnaša vlast na državnom nivou sa HDZ-om i SNSD-om podržati ‘legitimno’, iako su taj pojam zajedno s HDZ-om i SNSD-om danas sahranili. Ili pak legitimno vrijedi isključio za Hrvate, a što nam je pokazao Christian Schmidt svojom odlukom od 2. oktobra.

On je štiteći HDZ uveo BiH u dalje etničke podjele!

Ne važi ‘legitimno’ ni u Federaciji za Bošnjake. Tu se traži većina u Predstavničkom domu. Sakupljaju se potpisi, šalju se međunarodnoj zajednici prije svih Ambasadi SAD-a i OHR-u…Ima razlog zašto je to tako.

Ovo ludilo uspostave vlasti kreirali su direktno američki ambasador Michael Murphy, kojeg je također ujeo vuk kojeg je hranio. Naime, ponižene su danas i Sjedinjene Američke Države, tačnije Murphy, koji je nakon progutane žabe i izbora Marinka Čavare u rukovodstvo PDPSBiH danas prinuđen progutati novu prihvatajući imenovanje Nikole Špirića u rukovodstvo Doma naroda PSBiH. Obojica su na nepopularnoj crnoj listi SAD-a. Murphy će to morati objasniti u State Departmentu, s obzirom da je vodio procese uspostave vlasti, pa se nerijetko, prema tvrdnjama učesnika pregovora javljao telefonski gdje je putem ‘speakerphona’ slagao vlast. I nema potrebe da iskazuju novo razočarenje, znamo da su razočarani! I mnogi su građani BiH razočarani u njihovu politiku.

Ambasada SAD je željela vlast u kojoj nema SDA! To je sada vidljivije više nego ikad.

No, danas smo još plastičnije uvidjeli da domovi naroda ne trebaju postojati u obliku kakvom sada djeluju, ali je iluzorno očekivati da ‘šestorka’ to ponudi HDZ-u kao ultimatum, za eventualne izmjene Izbornog zakona i Ustava BIH kada je riječ o izboru u Predsjedništvo BiH.

A, jasno je da nikada niko ne smije pristati na tzv. legitimno etničko predstavljanje u Predsjedništvu BiH, odnosno da narodi biraju članove Predsjedništva – to bi bila veleizdaja.

Ovo što gledamo do sada izdaja je, a sprema li se i veleizdaja? I nije izdaja jer SDA nije u vlasti, već što svojim potezima odabrani kadrovi ruše ugled Bosne i Hercegovine postavljajući na važne funkcije osobe omražene na zapadnom svijetu. Osobe koje rade na razgradnji BiH, osobe koje svojim nečinjenjem pokazuju da je BiH nemoguća država, a nije li to ratni cilj agresora!

(NAP)

Hoće li SDP isporučiti Čoviću Ustavni sud BiH: NiP i HDZ na komisiji podržali Marina Vukoju za ustavnog sudiju BiH, Sanela Butigan-Gorušanović drugorangirana

Dugogodišnji sekretar Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH i kadar HDZ-a BiH Marin Vukoja prvorangirani je kandidat za sudiju Ustavnog suda BiH, saznaje Istraga. Njega je na prvo mjesto rangirala Komisija za provođenje konkursne procedure koju čine po jedan federalni zastupnik HDZ-a, Naroda i Pravde, NES-a i dvoje eksperata iz reda sudija. Vukoja je, prema informacijama Istrage, najviše bodova dobio od Mladena Boškovića (HDZ BiH), Rasima Smajlovića (NiP) i Božane Banduke, članice udruženja sudija Federacije BiH. Drugorangirana na ovoj listi je aktualna potpredsjednica VSTV-a Sanela Butigan-Gorušanović. Ona je, prema informacijama Istrage, najviše bodova dobila od NES-ovog Irfana Durića i sudije Hakije Zaimovića.

Ova lista bit će upućena na glasanje u Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH koji, na kraju, neovisno o rang listi, donosi odluku o tome ko će postati sudija Ustavnog suda BiH. Dakle, stranke sa sjedištem u Sarajevu odlučuju hoće li u Ustavni sud BiH biti imenovan kadar HDZ-a BiH, ili će, pak,poziciju dobiti Sanela Butigan-Gorušanović, Hrvatica iz Sarajeva koja nema bliske veze sa bilo kojom političkom partijom. Ključnu ulogu mogli bi imati federalni zastupnici SDP-a BiH. Ukoliko bi, naime, na jednoj strani bili SDP, SDA, NES i DF, to bi značilo da HDZ-ov kandidat Marin Vukoja ne bi mogao biti imenovan, a da bi Sanela Butigan-Gorušanović mogla dobiti potrebnu podršku.

Podsjećamo, Ustavni sud BiH čini devet sudija. Četvero sudija (nije bitna nacionalnost) bira Predstavnički dom Parlamenta Federacije (nema Doma naroda FBiH). Dvoje sudija bira Narodna skupština Republike Srpske, dok troje sudija imenuje predsjednik Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura. U avgustu prošle godine je sudija Mato Tadić (kadar HDZ-a BiH koji dolazi iz Federacije), napunio 70 godina zbog čega je morao u penziju. Od tada njegovo mjesto nije popunjeno. U novembru prošle godine je penzionisan i sudija Miodrag Simović  (sudija iz RS), pa sada Ustavnom sudu BiH nedostaje dvoje domaćih sudija. Bez dvoje domaćih sudija, nije moguće konstituisati Veliko vijeće Ustavnog suda BiH, jer petero sudija čini kvorum (sada ih ima samo četvero). Stoga se sve odluke moraju donositi na plenarnim sjednicama Ustavnog suda BiH kojima prisustvuju i međunarodne sudije.

Da bi na plenaroj sjednici bila donesena odluka, nužno je da za nju glasa petero sudija. S obzirom na to da Ustavnom sudu BiH nedostaju dvojica sudija, dolazi se u situaciju da neke odluke ne mogu biti donesene. Jedna od njih je i ona koja se odnosi na zahtjeve Željka Komšića i Šefika Džaferovića kojima je zatražena ocjena ustavnosti odredaba Ustava FBiH i Izbornog zakona koje je 2. oktobra prošle godine nametnuo visoki predstavnik Christian Schmidt. Na dvije plenarne sjednice, prva u decembru, a druga u januaru, nije postojala većina od pet sudija da bi se donijela bilo kakva odluka poi ovim zahtjevima.

U Ustavnom sudu BiH trenutno sjede – predsjednica Valerija Galić,  te sudije Mirsad Ćeman, Seada Palavrić, Zlatko Knežević, Helen Keller, Angelika Nussberger i Ledi Bianku. Četvero njih je bilo za prijedlog da se prihvati zahtjev Željka Komšića i Šefika Džaferovića, te da se Schmidtove odredbe proglase neustavnim. Međutim, treba naglasiti da je jedan od sudija koji je bio za prijedlog da se prihvati Komšićev zahtjev glasao i za prijedlog da se taj zahtjev odbije. No, kako god, izbor sudije iz Federacije BiH mogao bi biti ključan za donošenje odluke u ovom predmetu. Ukoliko HDZ-v kadar Marin Vukoja bude imenovan za sudiju Ustavnog suda BiH, izvjesno je da će on pratiti glasanje Valerije Galić koja je glasala za odbijanje Komšićevog zahtjeva. Ukoliko, pak, Sanela Butigan-Gorušanović bude imenovana, moguć je i drugačiji ishod.

Podsjećamo, samo Predstavnički dom Parlamenta Federacije odlučuje o imenovanju ustavnih sudija koji dolaze iz tog entiteta. HDZ BiH i stranke okupljene oko HNS-a imaju ukupno 20 zastupnika. Za imenovanje je potrebno 50 ruku. S obzirom na to da je NiP-ov kadar u komisiji pratio glasanje HDZ-a BiH, bloku HNS-a treba dodati i glasove sedam zastupnika Naroda i Pravde. Čak i ako bi Naša stranka sa šest zastupnika, te PDA i SBiH pratili HDZ BiH,  Marin Vukoja ne bi imao potrebnu potršku. Stoga će ključnu ulogu u svemu imati SDP BiH. Ukoliko oni odluče da Ustavni sud BiH isporuče HDZ-u BiH, to će značiti da će Schmidtove odredbe ostati na snazi.

Antakyia – mjesto susreta ovog i onog svijeta: Kada grad postane deponija, i masovna grobnica, i bolnica, i kamp, i dječije igralište

Zamislite deponiju veličine Sarajeva. I zamislite da stotinjak hiljada ljudi živi u šatorima postavljenim na dijelovima deponije koji nisu u potpunosti zatrpani smećem i betonskim otpadom. Žive u mraku. Grije ih jedino vatra u koju ubacuju komade namještaja, plastike, odjeće … I još zamislite da su hiljade ljudi zatrpani u tom smeću. I da velike mašine izvlače njihove leševe, a da ih živi ljudi, potom, pakuju i ostavljaju na svakoj većoj površini koja nije pod smećem. Zamislite da na toj deponiji, veličine Sarajeva, žive tek rođene bebe, da žive djeca, da vojska uvodi red. Zamislite da vam noću, na vašu deponiju, upadaju naoružani ljudi sa druge deponije i pljačkaju dragocjenosti koje imate. Ako ste u stanju to da zamislite, onda možda i shvatite kako je u Antakyi. A još je gore.

U pakao sam došao nebom. Iz pakla se vraćam zemljom. Koja se svakih pola sata zatrese. Tek da vas drži budnim. I opominje. Sve što ste steklih može nestati za par sekundi.

Esra je prije deset dana imala sve. Roditelje, brata, sestru i kuću. Ostala joj je još jedna godina studija da postane diplomirani agronom.

„Sestra i ja smo bile u Kayzeriju, na fakultetu. Nakon zemljotresa, došle smo da tražimo roditelje i brata“, kaže Esra.

Majku su pronašle. Mrtvu. Oca i brata još nisu. Sad u šatorskom kampu u istočnom dijelu Antakyie iščekuju vijesti. Ne žele da ih fotografišem. Radije bi, kažu mi, da se objavi njihova fotografija s majkom ili ocem. Pa, evo je.

Esra i njena sestra sa majkom koja je poginula

Fatme je izbjegla iz Alepa. Roditelji su ostali u Siriji. Ona je u Antakyi započela novi život. Udala se i postala majka troje djece. I sada je izbjegla iz izbjeglištva. Ali barem su svi ukućani živi. Već sedam dana živi pod šatorom. Ostala je i bez druge kuće.

Sirijka Fatme sa kćerkom

Od njenog kampa, do kampa u kojem su se smjestili pripadnici Federalne uprave civilne zaštite treba nekih sat i po pješačenja. Pod uslovom da su sve ulice prohodne. A nije tako. Navigacija je suvišna. Krećete se kao u labirintu. Nikad ne znate kada ćete se morati vratit nazad i koja to ulica vodi do vašeg odredišta. Ali samo tako možete vidjeti razmjere katastrofe koja je pogodila jug Turske i sjever Sirije. Na zidu jedne kuće koja se nije urušila, uspio sam pročitati „Sokak“. Ne znam čiji je sokak niti koji je broj, ali kad izađete iz tog kvarta sigurno nećete biti isti čovjek kao onda kada ste u njega ušli.

Veliki bijeli pas je zalajao i dao mi do znanja da je tu, gdje je sada samo gomila betona i smeća, bila kuća koju je čuvao. Onda se iza njegove improvizirane kućice ukazao dječak u žutoj jakni i gumenim čizmama. Skupljao je komadiće hrane i iz svoje ruke hranio svog ljubimca. Onda se ukazao ne baš mnogo stariji brat i odveo me do jedne drvene kutije. Izvući će, potom, dva bijela goluba da mi ih pokaže u znak zahvalnosti što sam im dao sok i keks koji sam dan ranije dobio od turskoj vojnika. Ne znam da li su njihovi roditelji živi, ali znam da je 1362 djeteta na jugu Turske ostalo bez oba roditelja. Za sad.

Braća sa golubovima

Idem dalje nekim prolazima koji su nekad bili sokaci. Bilo je vrijeme akšama, ali ezani sa munara se nisu čuli. Jer skoro da i nema više munara. Tražio sam kadar u koji ću moći smjestiti barem dio onoga što vidim. A nisam vidio ono što je, zapravo, u stanju reći više od svakog „punog kadra“. Dijete. Uplakano dijete u očevom naručju. Na ruševinama kuće. Pored nečega što bi trebalo biti šator. Uz vatru u koju je stariji sin ubacivao komadiće papira da je „održi u životu“. I očev pogled. I ptice koje su poletjele iznad njega. I zvuk mašina koje su okolo tražile žive i mrtve.  Video je u prilogu. Ne, nije patetika, to je realan prikaz stvarnosti.

Ne znam kako se zovu. To je jedini trenutak kada sam u potpunosti izgubio novinarski instinkt. Da nisam, možda bih saznao kako se zovu i kako im možete pomoći. Ovako ostaje samo ovaj video kao krunski svjedok stradanja.

A sad malo i o spasiocima iz BiH. Žao mi je što ne znam sva njihova imena. Žao mi je što nisam upoznao ni sve koji su došli u regiju Hatay. Najviše ih ima ih iz Federalne uprave Civilne zaštite. A nije malo ni onih iz GSS-a. Potpuno je svejedno kome pripadaju. Sedam dana sam proveo s njima. Na putu prema Antakyi spavali su na aerodromskim trakama koje voze prtljag. Spavali su na hladnim pločicama aerodroma u Adani.

Bh. spasioci na Sajtu u Antakyi

Neki drugi su vozili 50 sati bez prestanka. Oni koji su prvi došli u Antakyiu otišli na „Sajt“, tako oni zovu svoje radilište na kojem vrše potrage, da rade cijelu noć. Izvukli su desetine mrtvih. A mnogo je teže, vjerujte, izvlačiti mrta presovana tijela od onih živih. Spavali su pod šatorima na minus dva ili tri. Na mrazu. Grijali su se sjedeći oko logorske vatre. Ulazili u šupljine na ruševinama u koje niko nije htio ući. Konstatovali su smrt. U tri smjene. Jeli su konzerve koje su sa sobom ponijeli iz Sarajeva. Nisu se snimali ni onda kada su pronašli mrtvu majku i u njenom naručju dvoje mrtve djece. Nisu od sebe pravili heroje. A, zapravo, jesu.

Kolumna Vildane Selimbegović: Srpski Beč i(li) agresorska Moskva

Užasavajući zemljotres koji je pogodio jug Turske i Siriju potisnuo je u drugi plan ratna zbivanja u Ukrajini, no kako se bliži 24. februar, valja očekivati brojne analize godine koja je promijenila lice svijeta. Ono najvažnije je odavno jasno: patnjama Ukrajinaca se ne nazire kraj, ruske rakete i dalje siju smrt – ovog vikenda intenzivirani su napadi na Harkiv – a Kremlj ne odustaje ni od svojih otrovnih strelica namijenjenih Balkanu.

Rusija, ljudska prava i slobodni mediji

Bosna i Hercegovina je, obaviješteni smo iz Ambasade Rusije u Sarajevu, postala (ni kriva ni dužna) dio Februarskih teza, koje su sročile mlade diplomate povodom svog dana.

Iz brojnih objava nejasno je gdje su tačno regrutirani ovi pioniri ruske diplomacije, ima li ih i na našim prostorima, no da visoko kotiramo, dileme nema: ako je prvo mjesto u tezama pripalo obećanju o nastavku invazije do posljednjeg Ukrajinca, naredna tri mjesta stavovima Rusije o Zapadu, Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama, a onda čak dvije teze koje se bave nama, jasno je da imamo razloga za ozbiljnu brigu. Iskreno, nema tu ničeg posebno novog, ponavljanje iste mantre (ne)prikrivenih prijetnji koju smo toliko puta čuli ne može zasjeniti ni degutantna briga za ljudska prava i slobodu medija. Rusija je tradicionalno privržena ljudskim pravima i slobodnim medijima, ko ne vjeruje, može prebrojati leševe neistomišljenika Putinovog režima koji svako malo isplivaju i po Evropi, a Reporteri bez granica su registrirali 37 ubijenih novinara u njegovoj eri. Deutsche Welle je prošle godine objavio kronologiju uništavanja neovisnih medija u istom periodu, što zakonskim rješenjima, što dekretima i konačnu pobjedu Vladimira Vladimiroviča koja – pazi sad – koincidira sa početkom invazije na Ukrajinu, kada su ekspresno ugašene posljednje tri neovisne medijske adrese, među njima i Novaja Gazeta s dobitnikom Nobelove nagrade za mir Dmitrijem Muratovom na čelu, ikonom ruskog i međunarodnog novinarstva.

Sad su, eto, mladi ruski diplomatski naraštaji angažirani na širenju svoje tradicije na našu zemlju. Što će reći da na listu dosadašnjih prijetnji miru, OHR-u i samom visokom predstavniku Christianu Schmidtu valja dodati i ove dvije stavke. Problem je utoliko veći što su i domaće vlasti naklonjenije ovakvoj vrsti razumijevanja ljudskih prava i slobode medija. I ako bi se na prvu moglo reći da odani putinovac Milorad Dodik vodi za prsa jer je u Republici Srpskoj već pokrenuo kriminalizaciju klevete – što je prvi korak uvođenja u zakon discipliniranja medija – nema puno razloga da vjerujemo kako Federacija ovu vrstu inovativnosti ne bi zdušno podržala. Domaća tradicija postdejtonske vladavine i sami karakter i način vlasti – puno puta sam to napisala – ne kriju svoju odanost autoritarnim režimima. Oni Putinu zavide. Zato je dobra vijest što je Delegacija Evropske unije u našoj zemlji reagirala i javno i jasno i promptno. To je valjda jedini način, tim prije što je granica EU danas u Gradišci, pa je jačanje euroatlantske perspektive naše zemlje – razumije li to zvanični Bruxelles? – strateško ulaganje u sigurnost kontinenta. Dodik može, ali i ne mora biti (pre)ozbiljna prepreka na tom putu, jer i iz Beograda sve češće Drinu preplivavaju vijesti kako svojim djelovanjem šteti i Srbiji koliko i BiH. Tome bez sumnje doprinose i sve jasnije definicije srbijanskog predsjednika Aleksandra Vučića o relacijama i s Rusijom i sa Zapadom. Rusija je emotivna veza (na čijim je talasima i sam gradio autoritarni režim), ali će Srbija, obećao je, ostati na evropskom putu.

A šta kaže SPC

Ante Tomić je, prije nekoliko mjeseci, iznio zanimljiv podatak: u cijeloj Ruskoj Federaciji, po tamošnjem popisu, živi 1.500 Srba. A samo u Beču više od 100.000! Ima jedan cijeli, mali srpski Beč, poentirao je Tomić. E tu negdje, na pola puta između srpskog Beča i austrijske prijestonice, saznali smo prošle sedmice, postoji do sada neotkrivena tradicija o kojoj nas je obavijestio (i otplesao je, iako nije bilo njegovog orkestra) Milorad Dodik. Svetosavski bal. To je “nešto što svakom Srbinu, pogotovo u dijaspori, znači dodatnu poveznicu s maticom”, objasnio je predsjednik Republike Srpske na Twitteru, gdje smo saznali da se na balu družio sa Vučićevom suprugom (Vučića na Dodikovom nalogu nije bilo). A šta kaže SPC, je li to haram ili halal, duhovito kao i uvijek reagirao je Srđan Puhalo koji je i ovako prokomentirao događaj: Kod nas u Kalinoviku balovi u čast Svetog Save se održavaju od 1899. godine – kakva je tradicija u drugim srpskim krajevima? Koliko se zna, niko mu iz Rusije nije odgovorio. Ne znači da neće, kao što ni Dodik s leptir-mašnom ne mora da znači makar najavu promjene kursa. Mnogo je važnija spoznaja – kako naša, domaća tako i evropska – šta hoćemo i koliko je u ovom času velika šansa da ka tome konačno i krenemo. To je ogromna zadaća za Vijeće ministara BiH, no ne može samo. Treba nam pomoć Evropske unije i SAD-a, ali i domaćih snaga. Ne biraju samo Srbi između Beča i Moskve, i Bošnjaci su sve podložniji antizapadnim sentimentima. Ako smo spremni učiti na tuđem iskustvu, da ne kažem nesreći, kad već zaboravljamo lekcije iz vlastite prošlosti, imamo svjež primjer: cio svijet pomaže Turskoj i Siriji, ali su Evropa i SAD najbrže i najvelikodušnije reagirale. Ne zato što najviše i imaju pa mogu, već zato što je u epicentru vrijednosti demokratskih društava čovjek.

Politika i policija: Dokle god je ministar FMUP-a Bošnjak, direktor FUP-a ne može pripasti Bošnjacima

Od 2019. godine raspiana su tri, a provedena dva konkursa za direktora Federalne uprave policije, ali do danas nije izabran novi direktor ove policijske agencije. Iako bi policija trebala biti izuzeta od svakog političkog utjecaja evidentno je da i Zakon o unutrašnjim poslovima FBiH dodatno komplikuje situaciju i utječe na izbor direktora. Zakon propisuje da ministar unutrašnjih poslova i direktor FUP-a ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda. Upravo ova situacija sa izborom odnosno neizborom direktora pokazala je svu apsurdnost ove zakonske odredbe.

Iako je ministar FMUP-a Aljoša Čampara na ovoj poziciji već sedam godina, dio mandata direktor je bio Dragan Lukač (Hrvat), a dio je poslove direktora obavljao Ensad Korman po ovlaštenju Vlade FBiH. Može se reći da je i takvom odlukom prekršen zakon jer je Korman bio zapravo zamjenik direktora.

Nijedno ime od sedam kandidata sa rang-liste koju je Nezavisni odbor Parlamenta FBiH dostavio resornom ministru u aprilu 2019. godine, a on Vladi FBiH, nije dobio većinsku podršku. Vlada je u junu 2019. godine donijela zaključak da se obustavi procedura imenovanje direktora FUP-a dok se ne imenuje nova Vlada FBiH kako to imenovanje ne bi utjecalo na izbor ministra unutrašnjih poslova FBiH. Do imenovanja nove Vlade nikada nije došlo, ali ni do imenovanja novog direktora. Jasno je bilo da je riječ o političkoj odluci jer nije bilo većine da imenuje kadar blizak HDZ-u.

Vlada FBiH konačno se o toj listi izjasnila na sjednici 8. jula 2021. godine kada je glasala za svakog od sedam kandidata, ali nijedan nije dobio većinsku podršku. Pet glasova HDZ-a imao je samo Zoran Galić. On je i tužio Vladu FBiH jer ga nije imenovala, ali je Općinski sud odbio njegov tužbeni zahtjev.

Nakon nekoliko mjeseci Nezavisni odbor je ponovo raspisao konkurs, a zbog samo dvije pristigle prijave, konkurs je ponovljen. I tada su pristigle samo dvije prijave, ali je procedura provedena.

Krajem avgusta 2022. Vlada FBiH se izjašnjavala o rang-listi ali ponovo nije imenovala direktora FUP-a.

Prvorangirani na listi kandidata za direktora FUP-a bio je Ensad Korman kojeg zakon spriječava u trenutnim okolnostima da bude direktor, dok je drugorangirani savjetnik direktora Granične policije BiH Svevlad Hoffman oko kojeg nije bilo većine u Vladi FBiH.

Ubrzo je istekao i mandat članovima Nezavisnog odbora, a raniji saziv Predstavničkog doma Parlamenta FBiH nije izglasao nove predložene članove. Mandat zamjenika direktora istekao je i Ensadu Kormanu koji je godinama rukovodio FUP-om. Vlada FBiH na sjednici 2. februara ove godine ovlastila je Kormana u činu glavnog inspektora da rukovodi radom Federalne uprave policije u period od tri mjeseca. Ministri iz reda HDZ-a bili su suzdržani s obzirom da su ovu poziciju ranije tražili u pregovorima o formiranju vlasti. Vjerovatno će isti zahtjev biti i u novoj koaliciji sa strankama okupljenim oko SDP-a.

S obzirom da se politika direktno umiješala u ovaj proces, najbolje bi bilo ukinuti član zakona prema kojem ministar i direktor ne mogu biti iz istog konstitutivnog naroda jer će jedan proces uvijek utjecati na drugi. Ukoliko ta odredba ostane na snazi, a Vlada FBiH ostane i dalje u ovom sazivu, FUP bi mogao ostati potpuno obezglavljen. S druge strane to ni na jednom drugom nivou nije precizirano pa su tako ministar MUP KS i komesar Uprave policije KS iz istog naroda, ministar sigurnosti BiH i direktori tri državne policijske agencije su iz različitih konstitutivnih naroda, ali barem jedan direktor je uvijek iste nacionalnosti kao ministar pa to niko ne problematizira.

Ministar Čampara je svjestan situacije pa je poslao urgenciju Parlamentu FBiH da se imenuju Nezavisni odbor i Odbor za žalbe građana, a poručio je da ne bježi ni od izmjene zakonskih odredbi.

(NAP)

Istraga u Antakyi: Grad u kojem više niko ne živi, grad u kojem samo traže preživjele

„Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese, i kada Zemlja izbaci terete svoje. I čovjek uzvikne: Šta joj je“, učio je Ferhat Isa kur'ansku suru Zilzal, sjedeći pored vatre naložene na dječjem igralištu, izgrađenom za stanare okolnih zgrada.

Dječje igralište u Antakyi

Djece već pet dana nema na igralištu. Dvoje ih je sigurno negdje ispod urušene trinaestospratnice. Jedan dječak ima deset godina, a njegov brat skoro je napunio sedamnaest. Njihova nena, Emne se zove, mirno gleda kako velike mašine uklanjaju komad po komad sa ogromne gomile betona.

Emne: kćerka i dvojica unuka pod ruševinama

„Moja kćerka je zatrpana. I njena dva sina“, kaže Emne.

Četiri noći sjedi nepomična u fotelji koju su iznijeli iz jedne od okolnih zgrada koje se nisu urušile tokom jednog od najjačih zemljotresa otkako se svijet pretvorio u statistiku.

„Essen“, govori Emne, dok gestikulira hranjenje, nudeći mi, zapravo, sendvič koji su koji minut ranije pripremili volonteri okupljeni za drugom vatrom.

Radila je u Njemačkoj. Zarađeni novac uložila je Antakya, gradu na jugu Turske, u regiji Hatay,  koja graniči sa Sirijom. Skoro sve što je sticala proteklih pet decenija, izgubila je za 75 sekundi. Stanovi, automobil, kćerku i dva unuka. Ostao joj je još samo sin koji u ruševinama skuplja ono što će se pretvoriti u uspomenu na stariju sestru i dvojicu sestrića.

Ferhat Isa je sjedio na drugoj klupi zagledan u gomilu betona.

„Moj život je završen“, reći će mi ovaj inženjer građevine.

Otac i majka su negdje u ovoj gomili.

„Eno, ono je bila moja soba dok ja nisam preselio u drugi stan“, pokazuje Ferhat rukom na jedan komad zida na kojem je još uvijek bila pričvršćena polica.

Bilo je, možda, nekih četiri sata iza ponoći kada su dvije velike građevinske mašine ugašene. U ruševinama se ukazala jedna rupa i trebalo je provjeriti da li se neko sklonio tu.

„Ššš“, utišavali su spasioci okupljene volontere i stanare.

Bosanac Halim Delija iz Federalne uprave civilne zaštite odlučio se spustiti.

„Ništa“, čut će se koji minut kasnije.

Tišina, toplina od vatre i 30 sati bez sna su me savladali negdje pred zoru. Učinilo mi se da sam na trenutak čuo prasak. Zemlja se opet zatresla. Sreća, vrlo kratko.

spasioci FUCZ u Antakyi

Cjelonoćna operacija spašavanja je završena oko šest ujutro. Rezultat potrage – tri beživotna tijela zamotana u foliju i postavljena na dijelu dječjeg igrališta kojeg vatre nisu obasjavale.

Još nije bilo svanulo kada spasilačka ekipa Federalne upave civilne zaštite krenula ka svom kampu postavljenom nekih pola sata vožnje od mjesta spašavanja.

Ulične rasvjete nema. Nema ni zgrade koja nije oštećena. Dok se vozite popucalim ulicama, sa strane ćete vidjeti poneki šator i logorsku vatru. Tu spavaju oni koji nemaju automobil. Temperatura pred zoru je nekih dva-tri stepena u plusu. Ali subjektivni osjećaj je da se ledite.

U ovom obliku grad Antakya sigurno više neće postojati. Ne postoji zgrada u koju se možete bezbjedno useliti.

Grad Antakya se dijelom nalazi na mjestu antičke Antiohije, odnovane četiri vijeka prije nove ere. Preko 200 hiljada ljudi je živjelo u urbanom području. U regiji Hatay oko pola miliona.

„Ja sam Ali“, kaže mi muškarac dok na štakama izlazi iz šatora postavljenog tih uz njegovu kuću.

U šatoru je beba rođena prije pet mjeseci. I djeca bratova.

„Auni, Koraj, Ali, Azal“, izgovaraju redom svoja imena.

Njihov otac je u Dubaiju. Njihova majka je tu. Sa bratom svoga supruga Alijem, njegovom suprugom i njihovom petomjesečnom bebom. Sedmero će ih spavati u malom šatoru. Iz kuće su iznijeli jedan čajnik i par mandarina. Nemaju struju, nemaju vodu. Nemaju odjeću. Nemaju kuću. Nemaju školu. I nemaju plan.

Sa četvero djece pod šator

Ispred šatora se parkira jedan automobil. Pun je ljudi. Vozač je Arap koji živi na u regiji Hatay. Krenuo je s porodicom ka sjeveru. Se što je stekao vozeći kamione po cijelom svijetu, ostalo je. Ponio je samo jednu vreću. I živu glavu.

Dok se sporazumijevamo na ruskom jeziku, rukom pokazuje ka Siriji.

„Dolje je još gore“, reći će.

No, dolje se ne može. Sjever Sirije je, zapravo, i ničija i svačija zemlja. Ponudili smo Omaru, profesionalnom vozaču, da nas prebaci u Siriju. Iako je Arap, ne smije.

„Tatatata“, izgovara dok gestikulira pucnjavu.

Narod sa sjevera Sirije je usamljen. Narod na jugu Turske nije. Stigli su spasioci sa Tajvana, iz Čilea, iz Južne Afrike i iz Evrope. Ali koliko god pomoći dođe, malo je. Antakya je grad u kojem više niko ne živi. To je grad u kojem samo traže preživjele.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...