Ima neka serija Sex i selo, nisam je gledao, ali sam vidio neke isječke na Youtube, u kojoj potpuno nezapaženu ulogu igra Elmedin Konaković. Tada mlađahni SDA-ov političar, koji je dane provodio u političkom krilu Sebije Izetbegović, a noći za šankovima Amira Pašića Faće, odigrao je ulogu izvjesnog žigola u nečemu što je trebalo nasmijavati široke narodne mase. Ali Konaković naturščik nije uspio nikoga nasmijati, pa je njegova glumačka karijera brzo propala. Prije glume se okušao u košarci. Čak je, kažu, i američki državni sekretar Antony Blinken čuo da je ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine bio košarkaš. Ali do Blinkena, nažalost, nije doprla ona čuvena rečenica Senada Avdića kojom je opisao Elmedina Konakovića kao košarkaša koji je tokom karijere uspio prikupiti više ličnih grešaka, nego poena.
Bavio se Konaković i biznisom, pa je taj posao završio tako što je svoje dugove preknjižio na svoje drugove, a sarajevska Zetra još pokušava naplatiti dugove od firme koju je suosnovao Elmedin Konaković. Još uvijek se ne zna ni gdje su one TV plazme nestale iz Zetre, zbog kojih su SDP-ovci, dok još nisu bili predali stranku NiP-u, izdali saopćenje kojim su pozvali Konakovića da “vrati televizore”.
Kad mu je propao privatni biznis, Konaković se posvetio onom društvenom, gurajući evropskog košarkaškog prvaka u provaliju iz koje će se teško izvući. Onda se posvetio politici. Sebija Izetbegović će ga, kao svoga pješaka, postaviti na poziciju premijera Kantona Sarajevo. On će uzvratiti podrškom Sebiji Izetbegović u borbi za poziciju direktora Kliničkog centra u Sarajevu. Onda će mu se omaći, pa će dati državne pare Nedžadu Brankoviću i drugim SDA-ovim biznismenima. Bila je to, hvalit će se, najtransparentnija vlada u državi.
Poslije će vlastitu biografiju ostaviti iza sebe, a sa sobom ponijeti riječ transparentnost. I sada – tamo gdje je Elmedin Konaković – tu je i transparentnost na kojoj insistiraju sve zapadne diplomate koje su kolektivno oboljele od amnezije i zaboravile da su današnji reformatori proteklih dvadesetak godina bili okosnica “netransparentnog doba”. Elmedin Konaković će, tako, postati “prvi u Bošnjaka”, a svi oni koji vide i sjećaju se bit će proglašeni “botovima” i “plaćenicima”.
Otkako mu je Johann Sattler svojim saopćenjem dao zeleno svjetlo da se može obračunavati sa novinarima, Elmedin Konaković je proširio listu za odstrel. Počelo je sa mnom, ali je sada lista proširena kolegom Senjom Mahinićem sa Klixa i kolegama sa, kako Konaković reče, “crnolistaškog medija”, misleći na Novinsku agenciju Patria.
Na stranu to što je on u koaliciji sa crnolistašima – Miloradom Dodikom, Milanom Tegeltijom, Mirsadom Kukićem, Marinkom Čavarom, Željkom Cvijanović … Na stranu i to što je i ministar vanjskih poslova naturščik. Na stranu što ne razlikuje satiru od zbilje. Suština je sada u činjenici da Elmedin Konaković želi postati novi Aleksandar Vučić. Koji dramatičnim pauzama u TV emisijama od sebe pravi žrtvu čak i onda kada novinari objave – njegovu izjavu. Jer, novinari, upozorit će Delegacija EU, od sada moraju biti profesionalni do te mjere da pitaju Elmedina Konakovića, kao drugu stranu, za komentar izjave Elmedina Konakovića, kao prve strane. A kada jedna te ista osoba ima dvije strane, to se u medicini zove – podvojena ličnost.
Ohrabren podrškom Zapada, istočnih komšija i zapadnih susjeda, Elmedin Konaković je krenuo u obračun sa novinarima. To što je na njegovom spisku sada pet-šest novinara, ne znači da one novinare koji danas šute o Konakovićevim obračunima s kolegama neće zadesiti ista sudbina. Ali tada će već biti kasno. Tada će i oni i dio javnosti i medija koji ushićeno kliču novom bošnjačkom lideru u svom dvorištu imati Aleksandra Vučića II. Koji će, istodobno, preuzeti i ulogu Dragana J. Vućićevića obračunavajući se na televizijama sa svima onima koji su se usudili Elmedina Konakovića pomenuti u negativnom kontekstu.
U životu je bio glumac. Propao je. Bio je košarkaš. Ne baš uspješan. Bio je kandidat za načelnika. Propali. Bio je biznismen. Neuspješan. Bio je sportski radnik. Katastrofalan. Samo je uspio kao manipulator.
Visoki predstavnik Christian Schmidt započeo je konsultacije u vezi sa nametanjem novih izmjena Ustava Federacije BiH kojim bi omogućio formiranje Vlade Federacije BiH bez potpisa Refika Lende, budućeg potpredsjednika Federacije iz reda bošnjačkog naroda, saznaje Istraga. OHR, međutim, ima problem da jasno definiše odluku koju bi nametnuo, jer bi se takvim izmjenama oslabila pozicija HDZ-a BiH.
Schmidt je već obavio niz razgovora sa predsjednicima pojedinih stranaka osmorke koji su, prema informacijama Istrage, iznijeli svoje prijedloge za nametanje odluke. U igri je nekoliko rješenja, među kojima su i ona “ad hoc”, odnosno, rješanja koja bi bila primijenjena samo sada, tokom ovog izbornog ciklusa. Sa nametanjem odluke bi se, ipak, sačekalo isticanje roka za formiranje Vlade FBiH koji je propisan Ustavom Federacije.
“Predsjednik Federacije, uz saglasnost oba potpredsjednika Federacije, imenuje Vladu Federacije nakon konsultacija sa premijerom ili sa kandidatom za tu funkciju, u roku od 30 dana od dana izbora predsjednika i dva potpredsjednika. Vlada Federacije Bosne i Hercegovine je izabrana, nakon što je njeno imenovanje potvrdio većinom glasova Zastupnički dom Federacije. Svako upražnjeno mjesto popunjava se istim postupkom”, piše u Ustavu Federacije BiH.
Ovu odredbu nije nametnuo Christian Schmidt. Ona je na snazi godinama. Ali upravo ovu odredbu OHR i dio ambasadora zapadnih država želi iskoristiti kako bi nametnuo odluku kojom bi se omogućilo formiranje Vlade Federacije BiH bez potpisa jednog od potpredsjednika FBiH. S obzirom na to da će odluka o izboru predsjednika ili potpredsjednika stupiti na snagu tek početkom marta, rok za formiranje Vlade FBiH ističe krajem tog mjeseca. Što znači da nametanja sigurno neće biti do početka aprila. A sada da vidimo koje to opcije razmatra Christian Schmidt.
Prva opcija, koja je OHR-u predložena iz SDP-a BiH, je to da formiranje Vlade Federacije BiH može blokirati predsjednik ili onaj potpredsjednik koji dobije podršku 2/3 kluba naroda kojem pripada. To bi, u praksi značilo da bi Refik Lendo mogao blokirati imenovanje Vlade Federacije BiH ukoliko ga podrži 16 od ukupno 23 delegata u Klubu Bošnjaka Doma naroda FBiH. Ista situacija je, naravno, i sa Lidijom Bradarom u Klubu Hrvata i Igorom Stojanovićem iz Kluba Srba. Međutim, protiv ovakve vrste izmjene je HDZ BiH, jer bi, ukoliko ovo bude “trajno rješenje”, pozicija te stranke bila oslabljena.
Druga opcija je da se nametne odluka kojom bi, faktički, bili postavljeni novi rokovi. Tako, recimo, ukoliko u određenom periodu predsjednik i potpredsjednici FBiH ne postignu dogovor (konsenzus), onda bi se broj potrebnih potpisa sa tri, smanjio na dva. No, i ovo rješenje ne ide u prilog HDZ-u BiH, zbog čega u OHR-u, ali i dijelu zapadnih ambasada smatraju da ovakvu odluku ne bi trebalo nametnuti.
Treća varijanta je “ad hoc” odluka. Schmidt ne bi nametao izmjene Ustava FBiH,, već bi nametnuo jednokratnu odluku prema kojoj, samo za izbor nove Vlade u ovom izbornom ciklusu, ne bi bili potrebni potpisi predsjednika i dva potpredsjednika Federacije. Na taj bi način Schmidt obezvrijedio glas Refika Lende, potpredsjednika Federacije BiH iz reda Bošnjaka. Kako bi prikrio svoju krajnju namjeru, a kako ne bi ugrozio poziciju HDZ-a BiH, Schmidt bi prilikom donošenja jednokratne odluke naveo da zadužuje Parlament Federacije BiH ovu odredbu ugradi u Ustav FBiH. Međutim, da bi se izmijenio Ustav FBiH potrebna je dvotrećinska većina u Parlamentu Federacije, to znači da takve izmjene nikad ne bi bile ugrađene u Ustav, niti bi se više ikada primijenile nakon bilo kojeg izbornog ciklusa.
Ovo su, dakle, tri varijante koje trenutno razmatra OHR. Postoje još dvije koje nismo uspjeli saznati. Ali skoro svako rješenje, osim onog jednokratnog, slabi ulogu HDZ-a BiH, što je suprotno planovima Ambasade SAD-a, OHR-a i Vlade Republike Hrvatske koji usaglašeno žele ojačati poziciju “hrvatskog naroda u BiH”.
Još jednom da ukratko podsjetimo kako se bira izvršna vlast FBiH, nakon što je Christian Schmidt nametnuo izmjene Ustava FBiH.
Nakon konstituisanja oba doma Parlamenta FBiH, bilo koja skupina od jedanaest delegata u određenom klubu naroda Doma naroda FBiH može predložiti kandidata za (pot)predsjednika Federacije. Kako su Refik Lendo, Igor Stojanović i Lidija Bradara imali po 13 i više potpisa, niko drugi osim njih nije mogao postati kandidat za (pot)predsjednika FBiH. Nakon što njih troje nisu postigli dogovor o tome ko će biti predsjednik Federacije, odluku će donijeti Predstavnički dom FBiH. Kada ovaj dom Parlamenta FBiH izabere Predsjednika, materijal ide na CIK koji utvrđuje i potvrđuje rezultate posrednih izbora. Poslije CIK-ove odluke počinje teći rok za formiranje Vlade Federacije BiH. U Ustavu je navedeno da su za imenovanje Vlade potrebni potpisi predsjednika i dvoje potpredsjednika Federacije, bez obzira na parlamentarnu većinu. OHR i Christian Schmidt sada, pak, namjeravaju tu odredbu staviti van snage. Privremeno. Jer trajno bi to ugrozilo HDZ BiH.
Svi moderni ratovi su hibridni. Da bi vojska uspjela na bojnom polju, mora imati podršku civilnog stanovništva i resurse koje ta podrška može prikupiti.
Na osnovu toga, Zapad bi trebao pobijediti u Ukrajini.
Ukrajinci su kao nikada do sada ujedinjeni u otporu ruskom agresoru. Podržavatelji Ukrajine, Sjedinjene Američke Države i njihovi saveznici, imaju ekonomske resurse koji su manji od onih dostupnih Kremlju. U normalnim okolnostima, to bi se trebalo pretvoriti u bitnu vojnu moć, piše Philip Short za magin Time.
Ipak, godinu dana nakon ruske invazije, pokazalo se da to nije baš tako jednostavno.
Jer ovo nije normalan rat.
Ovo je ograničeni sukob, koji se vodi po nestandardnim pravilima, u kojem se svi učesnici, direktni i indirektni, bore sa jednom rukom vezanom na leđima.
Zapad je odlučan da osigura da ostane zatvoren unutar ukrajinskih granica iz straha od nekontrolirane eskalacije, Kremlj jer Vladimir Putin zna da se rat protiv NATO-a ne može dobiti. Upečatljiv pokazatelj koliko je ovaj rat zapravo neobičan bilo je otkrivanje da je Moskva bila obaviještena prije posjete Joea Bidena Kijevu u ponedjeljak kako bi se izbjegao “sukob”. Zaraćene strane se obično ne ponašaju tako.
Više od proxy sukoba, ali manje od sveopćeg rata, ovo je bitka koja se vodi na nekoliko nivoa. Osim elementarne borbe koju Ukrajina vodi za opstanak, zemlja je postala krvlju natopljena šahovska tabla na kojoj se tri velike svjetske nuklearne sile bore za prednost. Rusija, koja je napravila ubilački uvodni gambit, želi pokazati da je Amerika u padu, nesposobna da zaštiti svoje saveznike. SAD se bore za očuvanje svog kredibiliteta kao garanta zapadnog “poretka zasnovanog na pravilima”. Kina, pridošlica među Velikom trojkom, stoji po strani, diskretno podržavajući svog ruskog partnera, dok pokušava izračunati dokle bi trebala ići u prkošenju lideru slobodnog svijeta, alfa mužjaku globalne geopolitike čiju dominaciju pokušava dovesti u pitanje.
U takvom sukobu informacioni rat nije ništa manje važan od rata na terenu. Ove sedmice, sve tri nuklearne sile iskoristile su godišnjicu izbijanja neprijateljstava da ojačaju svoje pozicije.
Putovanje predsjednika Bajdena u Kijev i njegova uvjeravanja tamo i u Varšavi bili su osmišljeni ne samo da pruže javnu sigurnost Ukrajini da podrška SAD neće posustati, već i da učvrste podršku kod kuće za daleki rat za koji nisu svi Amerikanci uvjereni da je vitalni interes SAD-a.
Vladimir Putin je na zajedničkoj sjednici ruskog parlamenta rekao da Rusija vodi egzistencijalnu borbu protiv revanšizma Zapada i da je pred nama dugotrajni sukob.
Kina je u Moskvu poslala Vang Jia, člana Politbiroa zaduženog za vanjske poslove, da podvuče da i Peking ima psa u ovoj borbi.
Do sada je Biden izvanredno uspio ne samo da se održi na vrhu, već i da ojača zapadnu alijansu. Ali pored njegovog javnog uvjeravanja predsjedniku Zelenskom da su SAD “ovdje da ostanu”, Bijela kuća je privatno upozorila da predanost Zapada nije neograničena.
Putin je, sa svoje strane, nemilosrdno potisnuo opoziciju kod kuće. Većina Rusa, iako nisu oduševljeni ratom, nastavljaju ga podržavati. Nagađanja da bi on mogao biti oboren zbog lošeg zdravlja ili puča u palati je samo pusta želja.
Usred porasta zapadne podrške Ukrajini posljednjih dana, lako je zaboraviti da je osnovna slika mračnija.
Veći dio prve godine sukoba, magla informacionog rata i brzina kojom su se događaji mijenjali na bojnom polju stvorili su neprobojan lavirint sukobljenih narativa.
Kako rat ulazi u drugu godinu, njegove konture se jasnije vide.
Budući da su se Putinove nade u brzu, bezbolnu pobjedu pokazale iluzornima, on se nevoljko prilagodio izgledima za rat iscrpljivanja koji će se vjerovatno nastaviti barem do ruskih i američkih predsjedničkih izbora 2024., a vrlo moguće i duže, uzrokujući desetke hiljada dodatnih smrtnih slučajeva.
I predsjednik Zelenski i čelnici NATO-a morali su se prilagoditi toj novoj realnosti.
U ovom trenutku ne postoji samo zastoj, već i ćorsokak.
Putin i dalje vjeruje da će prije ili kasnije plima zapadne podrške oslabiti i da će Rusija moći konsolidirati svoje držanje na Donbasu, Krimu i kopnenom mostu između njih, ili na većem dijelu teritorije ako ukrajinski otpor bude pokoleban.
Stepen u kome Zapad nastavlja snabdevati Kijev naprednim oružjem i dalje je ključni faktor koji određuje kako će se rat razvijati.
Teoretski, uz dovoljnu podršku Zapada, Ukrajinci bi mogli biti u mogućnosti potisnuti Ruse iz istočne Ukrajine, pa čak i, možda, sa Krima.
Ali u praksi se to neće desiti, kao što Rusija neće moći zauzeti cijelu Ukrajinu.
Poljska, baltičke države i Češka zagovaraju potpuni poraz Rusije, tvrdeći da, ako Putin ne bude zaustavljen, oni bi mogli biti sljedeći. Ali iako je razumljivo, s obzirom na njihovu historiju sovjetske dominacije i stalni osećaj ranjivosti, takvi strahovi su pogrešni.
Ukrajina je poseban slučaj.
Direktan sukob sa državom članicom NATO-a bio bi samoubilački za Rusiju, a Putinovo ponašanje tokom cijelog rata pokazalo je da je on odlučan da to izbjegne.
Iako niko nije spreman to direktno reći, može se sumnjati da li Bijela kuća uopće želi da Ukrajina protjera ruske snage sa svih područja koja oni zauzimaju.
Anthony Blinken je oprezno govorio da se Rusija mora vratiti na svoje granice prije 2022., a ne na one koje su postojale prije 2014.
Ukrajinsko napredovanje na Krim, gdje većina stanovništva sebe smatra Rusima i koji je, sa stanovišta Moskve, ruska provinciji kao i bilo koja druga, riskirao bi upravo onu vrstu nekontrolirane eskalacije koju je Bidenova administracija odlučna spriječiti. Posljednjih mjeseci sve se manje govori o tome da Rusija koristi taktičko nuklearno oružje. Ali Putinova najava da Rusija obustavlja učešće u novom START sporazumu, posljednjem velikom preostalom sporazumu o kontroli nuklearnog naoružanja između Moskve i Vašingtona, bila je ne tako suptilan podsjetnik da je nuklearna karta još uvijek na stolu.
Za razliku od Drugog svetskog rata, koji je završio tako što su saveznici zauzeli Berlin, niko ne zamišlja da se ukrajinska zastava jednog dana vihori iznad Kremlja.
Ako se isključi sveobuhvatni ruski poraz, na kraju će morati postojati političko rješenje.
Najvjerovatniji ishod je neka vrsta kopile-kompromisa —primirje ili neformalna linija razdvajanja—pod kojim će Rusija držati dovoljno okupirane ukrajinske teritorije da Putin može “prodavati” (mali) uspjeh, dok će SAD moći ustvrditi da je njihova podrška bila odlučujuća kako bi se Ukrajini omogućilo da se odupre pokušajima ruskog pokoravanja.
Takav ishod nije unaprijed određen, ali je najvjerovatniji. Ako se to dogodi, Ukrajinci će to, ne bez razloga, shvatiti kao izdaju, ali na kraju Kijev možda neće imati drugog izbora osim da prihvati.
Zapad će gorku pilulu “zasladiti” pružanjem ogromne pomoći u rekonstrukciji.
Ovo nije sretna perspektiva. Ali većina ratova završava loše. Nema razloga da mislimo da će ovaj biti drugačiji.
(Philip Short je poznati novinar. Napisao je i biografije Putina, kao i drugih svjetskih (autoritarnih) lidera uključujući Mao Ce Tunga: Život i Pol Pot: Anatomija noćne more. Imao je dugu karijeru stranog dopisnika u Moskvi, Pekingu i Vašingtonu. Radio je za BBC, Economist i londonski dnevni list The Times. Tekst je izvorno objavjen u magazinu Time. Prevod, politicki.ba)
Vijeće ministara BiH danas je imenovalo novo rukovodstvo OSA-e BiH, direktora Almira Džuvu, zamjenika direktora i šefa operacija Ristu Zarića kao i glavnog inspektora Damira Bevandu, ali bez svih uslova koje propisuje Zakon o OSA-i.
Još uvijek nije formirana Komisija za nadzor nad radom OSA-e (Sigurnosno-obavještajna komisija) koja vrši parlamentarni nadzor nad radom OSA-e i daje svoje mišljenje oko imenovanja direktora i zamjenika, a nisu izvršene ni sigurnosne provjere za novo rukovodstvo te u ovom trenutku novoimenovani direktor OSA-e nema pristup podacima sa oznakom ‘tajno’ i ‘vrlo tajno’.
Ovakvim postupanjem je otvoreno i pitanje pravne nesigurnosti ali i ko će imati pristup tajnim podacima koji se tiču nacionalne sigurnosti BiH. U ovom trenutku je nejasno i ko je sada nadležan da naredi sigurnosnu provjeru za Džuvu i Zarića. S obzirom da bi dužnost novom direktoru trebao predati prethodni direktor Osman Mehmedagić pitanje je kako ispoštovati član 3. Zakona o zaštiti tajnih podataka u kojem se navodi “svaka osoba kojoj se povjeri tajni podatak ili se na drugi način upozna sa sadržajem tajnog podatka odgovorna je za njegovo čuvanje i zaštitu njegove tajnosti”. U ovom slučaju Mehmedagić će biti “kriv” ako Džuvi omogući uvid u tajne podatke za koje nema sigurnosnu dozvolu.
Prema Zakonu o zaštiti tajnih podataka jasno je precizirano ko ima pristup tajnim podacima svih stepena bez sigurnosne provjere, ali među tim izuzecima nema direktora, ni zamjenika direktora OSA-e. Prema istom zakonu Džuvo i Zarić imaju pristup tajnim podacima stepena ‘interno’ i ‘povjerljivo’, a jasno je da većina podataka kojom OSA raspolaže je stepena ‘tajno’ i ‘vrlo tajno’.
Zakonom o OSA-i je precizirano da se imenovanje direktora i zamjenika direktora OSA-e vrši uz konsultacije sa Zajedničkom komisijom koju čini po šest članova iz oba doma Parlamentarne skupštine BiH.
Na današnjoj sjednici Predstavničkog doma PS BiH predsjedavajući Doma Denis Zvizdić najavio je zastupnicima vanrednu sjednicu između 7. i 9. marta na kojoj će se završiti konstituisanje zajedničkih komisija PS BiH. Jedna od njih je upravo za nadzor nad radom OSA-e. Na čelu te Komisije nalazi se predsjedavajući koji je izabran iz reda članova Komisije i on mora biti član stranke zastupljene u jednom od domova Parlamentarne skupštine BiH koja nije dio vladajuće koalicije. Članovi Komisije se kandiduju u skladu sa principom proporcionalne zastupljenosti političkih stranaka u Predstavničkomu domu. U Komisiji su zastupljena sva tri konstitutivna naroda.
Član 19. Zakona o OSA-i jasno precizira nadležnosti Komisije i to:
1. vrši nadzor nad zakonitošću rada Agencije;
2. održava rasprave o imenovanju generalnog direktora i zamjenika generalnog direktora Agencije i daje mišljenja o tom imenovanju;
3. razmatra izvještaje predsjedavajućeg o pitanjima iz njegove nadležnosti, uključujući mjere preduzete u cilju rješavanja svih problema u Agenciji utvrđenih prilikom provođenja inspekcijske kontrole, revizije ili istrage;
4. razmatra izvještaje generalnog direktora o radu i troškovima Agencije, te posebno analizira način trošenja budžetskih sredstava;
5. razmatra izvještaje glavnog inspektora, u skladu sa članom 33. ovog zakona;
6. zatraži od zaposlenih u Agenciji da, putem predsjedavajućeg osiguraju stručne savjete kada je potrebno u cilju vršenja funkcije nadzora;
7. daje mišljenje o detaljnom prijedlogu budžeta Agencije;
8. provodi istragu o radu Agencije, u skladu s članom 20. ovog zakona.
Ova Komisija ima nadležnosti da provede istragu tokom koje može ispitivati zaposlene u Agenciji te imati pristup relevantnoj dokumentaciji Agencije.
„Ukoliko Sigurnosno-obavještajna komisija utvrdi da je rad Agencije nezakonit, Komisija može pozvati predsjedavajućeg, odnosno generalnog direktora da preduzme potrebne mjere i pokrene ispitivanje odgovornosti. Predsjedavajući, odnosno generalni direktor je obavezan da obavijesti Sigurnosno-obavještajnu komisiju o rezultatima tog ispitivanja.
U izvršavanju svojih funkcija, Sigurnosno-obavještajna komisija može od predsjedavajućeg, generalnog direktora, svakog zaposlenog u Agenciji ili u Obavještajno-Sigurnosno-savjetodavnoj službi tražiti informacije o radu Agencije. Sigurnosno-obavještajna komisija može također narediti predsjedavajućem, odnosno generalnom direktoru da izađu pred Komisiju i daju usmeni izvještaj o aktivnostima Agencije.
Članovi Sigurnosno-obavještajne komisije su pod obavezom čuvanja tajnosti informacija koje se tiču službenih tajni, a u koje su imali uvid u svojstvu članova Komisije. Ova obaveza ostaje na snazi i nakon prestanka njihovog članstva u Komisiji.
Održavanje međunarodne vojne vježbe “IMMEDIATE RESPONSE 2023.” u kojoj bi učestvovali pripadnici Oružanih snaga BiH, te oružanih snaga SAD-a, Njemačke i Hrvatske je upitno. Predsjedavajuća Predsjedništva BiH Željka Cvijanović povukla je sa dnevnog reda prijedlog Zaključka kojim se daje saglasnost za održavanje ove vojne vježbe u Bosni i Hercegovini, saznaje Istraga.ba.
Cvijanovićeva je, kako saznajemo, obavijestila svoje kolege u Predsjedništvu da će ona, ukoliko se bude insistiralo na održavanju ove vojne vježbe sa vojnicima zemalja članica NATO-a, predložiti zaključak kojim će se staviti moratorij na održavanje svih vojnih vježbi dok traje rat na području Evrope (Ukrajina).
Milorad Dodik je, kako saznajemo, naredio Cvijanovićevoj da ovaj zaključak ne stavlja na dnevni red, ustvrdivši da on ne želi da mu snage NATO više vježbaju na Manjači.
Proteklih godina pripadnici Oružanih snaga su učestvovali u ovim vježbama. No, sada je upitno da li će Bosna i Hercegovina dati saglasnost za održavanje vježbe.
Inače, Cvijanovićeva je sa dnevnog reda sjednice Predsjedništva BiH skinula sve tačke koje se odnose na Oružane snage BiH. Tako je, recimo, sa dnevnog reda skinut i Zaključak kojim Predsjedništvo BiH prima k znanju informaciju o Godišnjem planu obuke i vježbi pripadnika i postrojbi Oružanih snaga BiH u inostranstvu. U pitanju je Godišnji plan koji je pripremljen tokom mandata bivšeg ministra odbrane BiH Sifeta Podžića. U tom Planu je, recimo, bilo navedeno da pripadnici Oružanih snaga učestvuju na najmanje deset međunarodnih vojnih vježbi koje organiziraju zemlje članice NATO-a. Tako, za sada, pripadnici OS BiH ne mogu učestvovati na “rotacijskoj vježbi” Oružanih snaga SAD-a koja će u avgustu i septembru biti realizirana u Njemačkoj. Osim toga nema saglasnosti za učešće i u vježbi u Gruziji.
“Međunarodna vježba koja ima za cilj razvijanje interoperabilnosti Oružanih snaga SAD-a, Oružanih snaga Gruzije i ostalih partnerskih zemalja”, navedeno je, pored ostalog, u dokumentu koji je Željka Cvijanović povukla iz procedure.
Član Predsjedništva BiH Denis Bećirović zatražio je od Ustavnog suda BiH ocjenu ustavnosti Zakona o nepokretnoj imovini RS, iako on nije ni stupio na snagu.To je, ukratko, suprotno Pravilima Ustavnog suda BiH, zbog čega je Bećirovićev zahtjev osuđen na propast.
“Zahtjev nije dopustivako postoji neki od sljedećih slučajeva: … g) osporeni akt nije na snazi”, piše u članu 19 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine koja su dostupna na ovom linku.
Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Ne vodeći računa o ovim odredbama, “ekspertni pravni tim” Denisa Bećirovića je u utorak obavijestio javnost su zatražili ocjenu ustavnosti Zakona o nepokrenoj imovini Republike Srpske.
“Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine (BiH) Denis Bećirović podnio je Ustavnom sudu BiH zahtjev za ocjenu ustavnosti Zakona o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti u entitetu Republika Srpska (RS) u skladu sa Ustavom BiH i nizom konačnih i obavezujućih odluka Ustavnog suda BiH koje ovaj entitet nije izvršio. Osporavajući ustavnost ovog zakona, Bećirović je zatražio od Ustavnog suda da donese Odluku o privremenoj mjeri kojom se stavlja van pravne snage ovaj zakon do donošenja konačne odluke Ustavnog suda o podnesenom zahtjevu”, navedeno je u saopćenju za javnost Bećirovićevog kabineta dostavljenog medijima u utorak, 21. februara 2023. godine.
No, ovdje postoji jedan problem. Denis Bećirović je 21. februara zatražio ocjenu ustavnosti zakona koji na snagu stupa tek 28. februara. Dakle, Bećirović je zatražio ocjenu ustavnosti Zakona koji nije na snazi.
Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti Republike Srpske objavljen je u Službenom glasniku RS, broj 16/23, od 20.2. 2021. godine.
Službeni glasnik RS
Međutim, Denis Bećirović i njegov ekspertni tim predvođen Nedimom Ademovićem nisu do kraja pročitali objavljeni Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti.
“Ovaj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja u Službenom glasniku Republike Srpske”, piše u članu 7 Zakona o o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcionisanje javne vlasti koji je u ponedjeljak, 20. februara objavljen u Službenom glasniku.
Dakle, Zakon o nepokretnoj imovini RS još uvijek nije na snazi. Ali član Predsjedništva BiH Denis Bećirović je sa svojim ekspertnim timom odlučio da se obrati Ustavnom sudu BiH i zatraži ocjenu ustavnosti. Stoga jš jednom ponavljamo ključne činjenice.
-Prema Pravilima Ustavnog suda BiH ne može se osporavati akt koji nije na snazi
-Zakon o nepokretnoj imovini stupa na snagu 28. februara 2023. godine
-Denis Bećirović je ocjenu ustavnosti ovog Zakona zatražio 21. februara, ili sedam dana prije nego što će Zakon stupiti na snagu.
Ove činjenice bit će ključne prilikom odlučivanja Ustavnog suda BiH, zbog čega bi Bećirovićev zahtjev mogao biti odbačen kao – nedopušten.
Ni hrvatski ministar vanjskih poslova Gordan Grlić Radman nije imao hrabrosti reći ono što je kazao bosanskohercegovački ministar Elmedin Konaković. Jer nigdje na svijetu nije zabilježeno da se na zajedničkoj sjednici vlada dvije države raspravlja o unutrašnjim pitanjima jedne države.
Zamislite, iako je nezamislivo, da, recimo, Slovenija i Hrvatska naprave zajedničku sjednicu svojih vlade i da se na toj sjednici razmatraju mogućnosti izmjena izbornog zakona u Sloveniji. Ili da recimo, Dritan Abazović i Ana Brnabić održe zajedničku sjednicu crnogorske i srbijanske vlade pa da na toj sjednici raspravljaju o Ustavu Crne Gore. Teško je, je li tako, zamisliti da to uradi čak i Dritan Abazović.
Ali Elmedin Konaković je hrabriji u izdaji i od crnogorskog premijera.
Pitanje postavlja novinar javnog servisa Republike Hrvatske: “Evo, konkretno, vezano za provođenje izborne reforme. Rekli ste, ministre, da već imate u glavi neka potencijalna rješenja. Jeste li, možda, već danas na sastanku razgovarali o tim rješenjima i sa kakvim učinkom i kada, konkretno, u kojem vremenskom roku možemo očekivati provođenje izborne reforme”.
Elmedin Konaković, valjda ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine:
“Pa, danas nismo razgovarali o detaljima pomenutih tema. Tempirali smo to sa nekim konkretnim rješenjima do šestog mjeseca izađemo na ovoj zajedničkoj sjednici”.
Pošto zvuči nevjerovatno – da ponovimo.
“Pa, danas nismo razgovarali o detaljima pomenutih tema. Tempirali smo to sa nekim konkretnim rješenjima do šestog mjeseca izađemo na ovoj zajedničkoj sjednici”.
I, još jednom.
“Pa, danas nismo razgovarali o detaljima pomenutih tema. Tempirali smo to sa nekim konkretnim rješenjima do šestog mjeseca izađemo na ovoj zajedničkoj sjednici”.
Novinar @hrtvijesti : “Kada možemo očekivati provođenje izborne reforme” Ministar @DinoKonakovic : “Tempirali smo da neka sa nekim konkretnim rješenjima izađemo na ovoj zajedničkoj sjednci” (Vijeća ninistara i Vlade RH) video: @N1infoSA pic.twitter.com/OmWmlAzGJF
Dakle, ministar vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, u Zagrebu, u kameru Hrvatske-radio televizije kaže da će Vijeće ministara Bosne i Hercegovine na zajedničkoj sjednici sa Vladom Republike Hrvatske raspravljati o izmjenama Ustava Bosne i Hercegovine.
Elmedin Konaković se ministar zove. I buni se kada ga nazivaju izdajnikom. A kako uopće možete nazivati ministra svoje države koji u glavnom gradu druge države, a koja je pred međunarodnim UN-ovim sudom proglašena krivom za uspostavu udruženog zločinačkog poduhvata u vašoj državi, saopći da će sa Vladom te države usaglašavati izmjene Ustava vaše države. On je prevazišao nadimak “Dritan”, regionalnu jedinicu mjere za izdaju. On je sada jedinica mjere za izdaju. Elmedin Dino K(r)onaković.
Biti ministar vanjskih poslova jedne države nije isto što biti mjerač vode u hotelima Alije Budnje. Vodomjer nije isto što i Ustav i izborno zakonodavstvo. Država se vodi. Ona se ne mjeri.
Nije Bosna i Hercegovina isto što i KK Bosna pa da bude svejedno da li će se sutra njeni “posmrtni ostaci” spajati sa državama u regiji, kao što KK Bosnu, nakon Konakovićevog mandata. spajaju sa nekim anonimnim klubovima da je održe u životu u bilo kojoj ligi.
“Mi smo hrabri”, reći će u izdajničkom zanosu, opčinjen svjetlima Zagreba, Elmedin K(r)onaković, najavljujući zajedničku sjednicu Vlade Republike Hrvatske i Vijeća ministara za koju “tempiraju” rješenja o izmjenama Ustava Bosne i Hercegovine.
Hrabrost je poginuti za ideju. Hrabrost je poginuti za državu. Hrabrost je doći u Zagreb i reći pred kamerama – neće se više Hrvatska pitati o unutrašnjim pitanjima BiH. Nije hrabrost doći u Zagreb i reći svojim domaćinama – Bosnu i Hercegovinu ćemo urediti onako kako želite. To je izdaja.
To što je, naknadno, Konaković “ispravio” vlastiti kriv navod je još opasnije. On, zapravo, pokazuje da ministar vanjskih poslova ne zna šta govori. A ne zna ni šta radi. Jer on radi sve ono što mu (do)ministar Josip Brkić naredi.
“Zamjenici ministara zamjenjuju ministre u slučaju njihove odsutnosti ili spriječenosti da obavljaju dužnost”, piše u članu 7 Zakona o Vijeću ministara BiH.
Zamjenik ministra, piše dalje u Zakonu, “ima pravo odlučivati na sjednicama Vijeća ministara samo onda kada je ministar odsutan, pod uslovom da je ministar prenio svoje ovlaštenje na zamjenika i o tome obavijestio predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH.
Dakle, ovlasti zamjenika ministra su minorne i direktno ovise o dobroj volji ministra. Pa, zbog čega ovo pišemo? Ukratko, zbog ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine Elmedina Konakovića i njegovog zamjenika iz HDZ-a BiH Josipa Brkića.
Otkako je preuzeo funkciju ministra vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, Elmedin Konaković je na svaki svoj sastanak, osim na onaj u Turskoj, vodio svoj zamjenika iz HDZ-a BiH.
Novi saziv Vijeća ministara BiH je imenovano 25. januara. Dan kasnije, ministru vanjskih poslova BiH u posjetu dolazi šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler. Na sastanku je, vidite ga zaokruženog, i doministar Josip Brkić.
Dva dana nakon što je imenovan, Konaković je u Ministarstvu vanjskih poslova BiH ugostio američkog ambasadora u BiH Michaela Murphya. Sastanku je prisustvovao i Konakovićev zamjenik – Josip Brkić iz HDZ-a BiH.
Identična situacija bila je i na sastanku Elmedina Konakovića sa visokim predstavnikom Christianom Schmidtom. HDZ-ov zamjenik je neizostavan član delegacije ministra vanjskih poslova BiH, iako prema Zakonu o Vijeću ministara BiH – “zamjenik ministra zamjenjuje ministra u slučaju njegove odsutnosti ili spriječenosti da obavlja dužnost”
Nakon niza sastanaka sa diplomatama u Sarajevu, ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković je otputovao u Brisel. Tamo ga u stopu prati njegov zamjenik Josip Brkić koji mu organizira i sastanak sa hrvatskom europarlamentarkom Željanom Zovko (HDZ BiH).
“Nedavno sam se sastala sa ministrom vanjskih poslova BiH. On je dobar dečko koji će stati uz evropske, a ne iranske vrijednosti kao što je to radila bivša ministrica, rekla je Zovko nekoliko dana nakon susreta sa ministrom Konakovićem i njegovim zamjenikom, a svojim stranačkim kolegom Josipom Brkićem.
Prilikom posjete Briselu, “dobri dečko” se nije sreo sa europarlamentarcima koji su se proteklih godina u EU Parlamentu zalagali za ukidanje etničke diskriminacije BiH i jačanje državnih institucija.
Nakon Brisela, na red je došla Turska. No, na tom službenom putu, ako je suditi po fotografijama, Josipa Brkića nije bilo. On je, ipak, zadužen za nadzor ministra na putovanjima na zapad. Josip Brkić se Elmedinu Konakoviću pridružio i na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji. Na marginama konferencije su se redali sastanci jedan za drugim. Na svakom sastanku Konakovića je u stopu pratio – Josip Brkić.
Na fotografiji iznad je sastanak sa ministricom vanjskih poslova Njemačke Annalenom Baerbock. Dio bh. delegacije je, vidimo, i zamjenik ministra vanjskih poslova BiH Josip Brkić.
Na marginama Minhenske sigurnosne konferencije ministar Elmedin Konaković se susreo i sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem-Radmanom. Sastanku je, logično, prisustvovao i doministar Brkić. No, zvanično saopćenje o tom sastanku Ministarstvo vanjskih poslova BiH nije izdalo.
Brkić, Grlić Radman. Konaković
Uslijedio je, zatim, sastanak sa austrijskim ministrom vanjskih poslova Alexanderom Schallenbergom. Sastanku je, osim Konakovića, prisustvovao i doministar Brkić.
Republic of Austria has very important role in terms of internal stability and security of BiH, through the participation of its contingent in the @euforbih Mission. @MunSecConf was opportunity to meet also with Austrian MFA @a_schallenberg and discuss important topics. 🇧🇦🇦🇹 pic.twitter.com/CixEeBX4cq
Ministarstvo vanjskih poslova BiH objavilo fotografiju na kojoj se vide Brkić, Konaković i Schallenberg, dok je austrijski ministar na svom službenom twitter nalogu objavio fotografiju sa koje je izrezan Konakovićev zamjenik Brkić.
Very friendly first meeting with @DinoKonakovic, my new colleague from Bosnia and Herzegovina. Assured him of Austria‘s full support on their road towards EU integration. I trust in 🇧🇦 commitment to reforms after having received #EU candidate status.#MSC2023pic.twitter.com/FPdfaYRyyb
Josip Brkić je prisustvovao i Konakovićevim sastancima sa ministrom vanjskih poslova Srbije Ivicom Dačićem i španskim šefom diplomatije Jose Manuel Albares Buenom.
Ministar vanjskih poslova BiH se, kako vidite, pohvalio da je njegov španski kolega najavio svoj dolazak u Bosnu i Hercegovinu u maju ove godine, što on je razlog da Konaković konstatuje kako je njegova i Brkićeva misija da “domovini vrate poziciju na kojoj se Istok i Zapad spajaju i mire”.
No, na stranici ambasade BiH u Kraljevini Španiji još uvijek je dostupna službena informacija iz novembra prošle godine u kojoj je navedeno da je ministar vanjskih poslova Kraljevine Španije Jose Manuel Albares, u prisustvu bivše ministrice Bisere Turković, a u odstustvo njenog tadašnjeg zamjenika Josipa Brkića, “najavio posjetu Bosni i Hercegovini u prvim mjesecima naredne godine.
Gostujući prije sedam dana na Televiziji Herceg-Bosne, Josip Brkić je pohvalio aktivnosti ministra Elmedina Konakovića i njegov odnos prema kadrovima HDZ-a BiH.
“On me vodi sa sobom na put. Bisera Turković to nikada nije činila.
Na Valentinovo, Washington Post je objavio dva nimalo romantična članka. U prvom („SAD upozoravaju Ukrajinu da se suočava sa presudnim trenutkom rata“), autori navode da dolazi od određene promjene raspoloženja unutar američke vlade, u odnosu prema Kijevu. Kao da je početni etuzijazam zamijenila jedna surovija realnost.
Uprkos ranijim obećanjima da će podržavati Ukrajinu „dok god bude trebalo“, Bidenovi neimenovani zvaničnici ističu, u ovom članku, da je trenutni paket američke vojne podrške najbolja šansa za Ukrajinu da napravi neku promjenu na frontu. Prilično je neizvjesno, vele dalje, da li će, naljeto, novi paket biti usvojen u Kongresu, odnosno hoće li biti u skladu sa ambicijama ukrajinskih vlasti da izvode oslobodilačke operacije.
Unutar Republikanske stranke, koja kontroliše donji dom Kongresa, kao i među evropskim saveznicima, sve je veći otpor slanju dodatne vojne podrške Ukrajini. Njemačke vlasti su bile prilično kolebljive u vezi sa slanjem tenkova Leopard, a vlasti nekih članica EU, poput Mađarske i Austrije proteklih su se dana sasvim otvoreno usprotivile daljem slanju pomoći.
Washington Post navodi da su Bidenovi ljudi u proteklom periodu, „u iskrenom razgovoru sa zvaničnicima u Kijevu“, pokušali dovesti u sklad ratne ciljeve Ukrajine sa vojnom podrškom koja se može skupiti na Zapadu. Dalje se navodi da su američke vlasti vrlo kritične premaodluci Ukrajinaca da troše značajne vojne resurse za odbranu grada Bahmuta, umjesto da se fokusiraju na oslobađanje nekih drugih teritorija koje je, po zauzimanju, lakše braniti.
Američki zvaničnici su također kritični prema konceptu koji je na nedavnom samitu u Davosu sažeo Andriy Yermak (savjetnik ukrajinskog predsjednika Zelenskog): cilj je pobjeda nad Rusijom, uz oslobađanje okupiranih teritorija, uključujući Donbas i Krim. U članku se navodi da Amerikanci zaključuju da, pored odbrane teritorija poput Bahmuta, zauzimanje Krima nije u skladu sa realnom snagom ukrajinske vojske.
Čini se da Zapad želi spriječiti situaciju, u kojoj bi ambicije Kijeva bile znatno veće od realne snage. To bi, kako to vele neimenovani izvori Washington Posta, dovelo do „produžavanja rata u nedogled“.
Zato američke vlasti smatraju da je potrebno osnažiti ukrajinsku stranu kako bi, u predstojećim mjesecima, „zauzela što je moguće više teritorije, prije nego što sjedne s Putinom za pregovarački sto“.
U drugom članku „Uzbuna u Ukrajini otkriva dublje probleme“, koji potpisuje urednički kolegij Washington Posta, govori se o duboko ukorijenjenoj korupciji u ukrajinskim državnim strukturama.
Uz nedavni skandal u vezi s javnim nabavkama hrane za ukrajinsku vojsku, zbog kojeg je ministar odbrane morao podnijeti ostavku, govori se o „pronevjeri milijardi dolara zapadne pomoći“. Zatim se ističe da je ova (ratom zahvaćena) zemlja na 116. mjestu na nekom indeksu o percepciji korupcije, te se zaključuje da je od svih evropskih država samo Rusija gora, po ovom parametru.
Velike ambicije Kijeva da oslobodi svoju cijelu teritoriju su, prema mišljenju američke vlade, odveć ambiciozne, pa je za njihovo obuzdavanje, uz prijetnju uskraćivanja dalje vojne pomoći, korisno uključiti i narativ o korupciji. Naravno, korupcija je postojala i ranije, ali nije bilo potrebe da se stavlja u fokus.
Sličan model je iskorišten i kod nas. Težnja Sarajeva za transformacijom BiH u građansku državu već dugo se u Washingtonu smatra „odveć ambicioznom“. Drugim riječima, Sarajevo nema dovoljno vojne i druge snage, koja bi bila pokriće njegovom legitimnom, ali „odveć ambicioznom“ cilju.
Kao i Ukrajina, nalazimo se u okruženju velikih susjeda, koji u saradnji sa svojim političkim filijalama u BiH, svako malo pokazuju da su spremni čak primijeniti nasilje, kako bi spriječili da BiH postane građanska. Zato su, čini se, Bidenovi povjernici za ZB i našu zemlju kreirali anti-koruptivni narativ, s ciljem političkog slabljenja struktura koje su najviše insistirale na građanskom principu, tokom neumskih pregovora o Izbornom zakonu (Komšić, SDA).
Američke vlasti nemaju, ili uglavnom nemaju nikakav principijelni problem u vezi sa oslobađanjem Ukrajine, ili transformacijom BiH u građansku državu. Naprotiv, možda bi čak i voljeli da do toga dođe. Međutim, nisu spremni trošiti vlastito oružje u tu svrhu. Očuvati Ukrajinu i BiH u nekoj formi – da, ali trošiti svoj novac i oružje kako bi Kijev i Sarajevo ostavili svoje „odveć ambiciozne“ ciljeve – ne. Čini se da je to rezon Washingtona.
Ukrajinskim vlastima se zbiva nešto slično onome što se zbivalo vlastima RBiH, krajem ljeta i ujesen 1995. godine. U „Sjećanjima“, Alija Izetbegović podsjeća da, čak i nakon drugog masakra na Markalama, nije postojala dovoljna spremnost da se izvrše vazdušni udari (što ne čudi, jer intervencija je izostala čak i nakon genocida u Srebrenici).
„Mi smo spremni, Amerikanci se kolebaju“, otkrio mu je tada francuski predsjednik Chirac. Izetbegović je, nakon toga, javno i u direktnim razgovorima sa američkim zvaničnicima zaprijetio da „nema mirovnih pregovora bez kažnjavanja Karadžićevih zločinaca“.
Clintonova vlada, čini se, nije bila toliko uznemirena mogućnošću da će još jedan u dugom nizu zločina ostati nekažnjen. Više su u State Departmentu strahovati pred prilično izvjesnom mogućnošću da će propasti mirovni proces u BiH koji je američka vlada pokrenula skoro godinu i po ranije (ostvarivši i određen napredak kroz zaključivanje Washingtonskog sprorazuma).
Krajem ljeta 1995. godine, nakon preko tri godine rata i genocida u Srebrenici, Amerikanci su na čelu s Holbrookeom spremali nacrt mira za cijelu zemlju. Ako bi mirovni plan propao to bi značilo bi da su SAD i NATO jednako nesposobni kao EU i UN, što je bio opasan scenarijs za tvorce američke vanjske politike, nakon pada Berlinskog zida.
Nekoliko sati, nakon što je zaprijetio da neće biti mirovnih pregovora, Izetbegovića je pozvao tadašnji zamjenik američkog državnog sekretara Strobe Talbot i kazao mu: „Molim Vas nastavite surađivati sa ambasadorom Holbrookeom na traženju uslova za mir u Bosni. Znam Vaše dileme i razumijem ih. Uvjeravam Vas da jučerašnji zločin nad građanima Sarajeva neće ostati nekažnjen. Izvršit ćemo zračne udare na Karadžićeve položaje.“
Rano ujutru, udari su zaista počeli. Bombardiranje je trajalo dva dana i dvije noći, a zatim je zaustavljeno. Tada Izetbegović šalje pismo Clintonu i Chiracu, ponovo (nešto suptilnije) dovodeći u pitanje sudbinu mirovnog procesa ako se ne nastave udari. Nakon toga, udari su nastavljeni i trajali su sve do 14. septembra, kada su definitivno zaustavljeni.
Tada Amerikanci počinju insistirati na zaustavljanju ofanzive ARBiH i hrvatskih snaga. Nakon pogbije više hrvatskih vojnika u pokušaju da pređu nabujalu Unu, u noći sa 18. na 19. septembar, Tuđman obustavlja dalju ofanzivu hrvatskih snaga. Srpska avijacija počinje djelovati, a NATO ne reaguje, uprkos što ga je obavezivala rezolucija Vijeća sigurnosti o zoni zabrane letenja.
Nakon Oluje, nova kolona izbjeglica iz Bosanske Krajine, koja bi pristigla u Beograd, bila je neupitan dokaz poraza, što je, čini se, jedino moglo dovesti u pitanje Miloševićevu vlast. Tada Beograd plasira informacije da je spreman poslati dodatne tri divizije u ispomoć VRS-u. Amerikanci su vjerovali da će doći do navedenog scenarija, ili su se pravili da vjeruju; u svakom slučaju, izvršili su dodatni pritisak, prijeteći limitiranim vazdušnim udarima na ARBiH i zaustavljanju isporuke iranskog oružja preko teritorije Hrvatske.
Tih dana je, na Skupštini RBiH, jedan od profesora ustavnog prava „opširno govorio o tome kako treba izgledati jedna savremena i normalna država“ i predlagao da Skupština usvoji ustav, u skladu s time. „Ja bih odmah dao svoj glas za prijedlog koji nam je dao uvaženi profesor univerziteta koga ja veoma poštujem“, kazao je Izetbegović na skupštinskom zasjedanju. „Evo, učinite to, ali četnici se neće zbog toga povući. Oni će ostati i dalje okupirati i Zvornik, i Bijeljinu…“
U Ukrajini će također biti građanske države samo na onim teritorijama koje oslobodi ukrajinska vojska. Samo će tu neka ukrajinska Osmorka, na stranicama Washington Posta, raspravljati o korupciji unutar vlade Zelenskog. Uprkos gorkom okusu ovog saznanja, ne treba zaboraviti da bi bez američke asistencije stanje bilo vjerovatno još gore.
Da nije bilo vojne podrške Zapada slobodna teritorija u Ukrajini bi bila znatno manja. Nadalje, ako Zapad uskrati ili značajno reducira vojnu podršku, Zelenski bi se, u boljem slučaju, mogao suočiti sa dejtonskim scenarijem, a u gorem sa abhazijsko-osetijskim. Naravno da bi autor ovog članka volio da rat završi potpunim oslobođenjem Ukrajine, ali uz Zapad kakav jeste to se čini irealnim. No, kako potvrđuje Black Swan teorija, historija je puna nepredvidljivih obrata, pa je sve moguće.
Nadati se samo da Ukrajina neće doživjeti sirijski scenarij. Stravični zemljotres, koji je pogodio sjever Sirije, učinio je još gorim ionako katastrofalno stanje tamošnjeg stanovništva, a ujedno je podsjetio međunarodnu javnost na tamošnji rat, koji nije zaustavljen, ali je prilično zaboravljen. Zastrašujuća je bila vijest da su Asadove snage, prije nekoliko dana, granatirale Mareu, jedan od pobunjeničkih gradova pogođenih zemljotresom.
U knjizi „Sirijski džihad“, američki profesor Charles Lister kaže da je dio sirijskog naroda, koji je pružio oružani otpor Asadovom režimu, bio vođen nadom da će Zapad intervenisati protiv Asada, kao što je protiv Gadafija. Nada se pretvorila u razočarenje i zbunjenost. „Zašto je ‘Zapad’ pritekao u pomoć Libijcima kada su ustali protiv Gadafija, a ignorisao je nevolje Sirijaca kada su bili premlaćivani, mučeni, streljani, dizani u zrak ili ubijani gasom?“
Ono što je trebalo biti Slobodna Sirijska Armija, nakon izostanka međunarodne podrške, raspalo se, veli Lister, na preko 1.500 lokalnih grupa. Odluka Zapada da neće čak ni naoružati sirijsku opoziciju, otvorila je prostor za jačanje džihadističkih skupina. „Činjenica da su grupe, koje su nosioci tako nasilnih i isključivih ideologija, postale sastavna pa i fundamentalna komponenta revolucije i pobune protiv vlasti, dokaz je nesposobnosti međunarodne zajednice da podršku umjerenu sirijsku nacionalističku opoziciju koja je nastojala da poboljša stanje u zemlji“, veli Lister.
U konačnici, zahvaljujući intervenciji Rusije, Irana i Hezbolaha, Asadov režim je, u značajnoj mjeri, suzbio i izolirao pobunu. Više od dvanaest godina nakon protesta, rat još uvijek traje, a interes međunarodne zajednica da zaključi mir, ili procesuira ratne zločine, poput strašnih napada gasom u Istočnoj Guti ili egzekucija u Tadamonu, čini se infinitezimalan. Nekad se čini da u svijetu kakav jeste ne postoji izbor između dobrog i lošeg, već samo između lošeg i još goreg.
Sjedim vam ja tako – kući sam, od jutra s guza na guz – u paklenoj dilemi. Ispred mene boca Bunnahabhaina 12 koju sam kupio od Bakirovih para.Pored nje boca Laphroaiga 10 Cask Strength koju sam kupio od para koje sam uzeo za intervju za „Stav“.
A pored boca Lagavulina 16. To mi – karton svakih 15 dana – već godinama šalje Milo u znak zahvalnosti.
Kažem: sve probrani Islay single maltovi. Koji danas da oderem?
Pa se sjetim pokojnoga Ljubomira Đurkovića, najvećeg crnogorskog dramskog pisca. Ljubo je znao doći u podgorički „Berlin“, nasloniti se na šank i momku koji je tek počeo tu raditi reći: „Daj mi voćnu salatu“.
„Nemamo, čika Ljubo“.
„Imaš, imaš“.
Onda bi, nakon što mu je čika Ljubo objasnio šta je voćna salata, momak na šank spustio vozić: loza, šljiva, dunja, jabuka, kajsija, breskva…
To je važna životna lekcija. Najčešće vam je, dragi moji, tako: nije ili-ili, nego i-i.
Recimo ovako…
Prošle me je sedmice progresivno, liberalno Sarajevo cipelarilo na tviteru. Nekakav je frajer – on je valjda nešto, poslanik, odbornih „Naše stranke“ u nečemu – napisao da sam uzeo pare da bih dao intervju za „Stav“.
Da to odmah riješimo: lažeš, pseto.
Kad sam to saznao, nisam pomislio: je li ovaj čovjek lažov ili je samo glup? Znao sam da je i lažov i glup. Lažov je, to je barem prosto, zato što laže. A glup je jer je tom laži naumio da mi napravi štetu – koju mi on ne može napraviti.
Kad je slagao on, za njim su stali lagati i drugi. To je sama suština društvenih mreža. U tome ne učestvujem, jer ljudi tu neprekidno moralizuju. Tip prevari svoju (ili svog) ženu (ili čoeka) sa ženom (ili čoekom) najboljeg prijatelja. Onda ode na tviter i drži moralne lekcije. Pa mu bude lakše.
Ne mogu ja to. Moje je skromno mišljenje da su ljudi, a to sam nažalost i ja, govna. Samo su oni koji moralizuju malo veća govna od drugih. To prvo.
Drugo – a ovo sam već nekome objašnjavao…
Čovjek sam o kojem su svašta pisali i govorili. Što je OK. Nikada od svjetine nisam htio ništa osim mržnju. To sam i dobio.
Čovjek sam o kojem su mnogo lagali.
No u jednom trenu razumio sam, u kristalnoj čistoći spoznaje, čistoj kao tri puta destilisani irski viski, da sve to što su izmislili i slagali o meni, sve gadosti koje su o meni rekli, nisu ništa u odnosu na ono što ja znam o sebi.
Ta spoznaja promijenila je sve.
Jer… Sve i da sam, kako tvrde odabrani pripadnici fine sarajevske raje, uzeo pare od SDA da bih bio za građansku BiH, to ne bi bilo ni u top 20 najgorih stvari koje sam uradio.
Ali kad me ne plaćaju ni SDA ni Milo ni “Stav” – ne plaćaju me.
Ne pišem sada ništa što nisam, takoreći, oduvijek pisao.
Protiv BiH konstitutivnih naroda bio sam i prije deset godina, za građansku BiH sam bio i tada, pa o tome pisao za “Žurnal” – izvolite, guglajte. Pa to tada nikome nije smetalo.
Protiv islamofobije pisao sam i prije 10 i prije 20 godina – i na “Žurnalu” i u “Slobodnoj Bosni” – izvolite guglajte.Pa to tada finoj gradskoj raji nije smetalo.
Ako vas nervira moj benevolentan stav prema bosanskom islamu; ako vas nervira moje odbijanje da učestvujem u kreiranju bauka „islamskog radikalizma“ – izvolite na „Žurnalu“ pronađite moj 10 godina star tekst „Islam, ne problem“. Tek će vas to iznervirati.
Ako vas nervira moje odbijanje smećarske logike „svi su jednako krivi za rat“ i “svaki je nacionalizam jednako loš” – uzmite bio koji tekst koji sam napisao. Nikada nisam pristao na tezu da su velikodržavni nacionalizam koji je izazvao genocid i nacionalizam onih koji su stradali u genocidu isto. Drkajte i lažite po tviteru koliko vas volja – nikada neću.
Ali dobro povedite računa o sljedećem: sad ste vlast. Posljednju tviter kampanju protiv mene je, dakle, povela vlast. To se, vašom terminologijom, zove „gušenje kritičkog glasa“. Pokušaj moralne disreditacije kritičara od strane vlasti je totalitarna, nedemokratska praksa. To je ono što radite.
I ne manje bitno… Kada, recimo, Boris Dežulović, nakon desetina tekstova u kojima su uživali, napiše jedan koji ih nervira, pa sarajevska desnica poviče „Boro je ustaša“ – to vam smeta.
A kakva je razlika između njih i vas? Jer vi ste 20 godina čitali moje tekstove i bili su vam ok. Ali sada, kada ste vlast, OK vam više nisu, jer vas podsjećam na govna koja ste pojeli da biste vlast uzeli. Kao što je njima Boro namah postao ustaša, vama sam ja namah postao balijski plaćenik.
Pritom, moj glas je manjinski. Jasno sam istakao da sam protiv BiH konstituivnih naroda sa pozicije etničkog Grka a političkog Bosanca – dakle sa pozicije „ostalih“. Vi ste se ostrvili na mene, lažući pritom. I sebe zovete liberalima?
Da se razumijemo. Ja nisam vaš. Nisam ničiji. Ne vjerujem u kolektivne idenitete. Vjerujem u radikalni individualizam. I to nije pitanje izbora, nego nužnost. Čovjek je radikalno sam. Rodi se sam i umre sam. Ponekad, kad je u čoporu, učini mu se da nije tako. Tada misli da je moćan. Ne. Čovjek je slab i nikad tako sam kao kada je u gomili.
O tome sam već pisao. Uskoro u „Vremenu“ iz Zenice izlazi moja knjiga „Antonije napušta Boga“. Evo odlomka (napomena za naročito zlobne i naročito glupe čitaoce, na primjer za rečenog poslanika „Naše stranke“: govori književni lik, ne autor – ne, to nije isto):
„Ponekad pomislim da je tvoja jedina zamjerka našem fašizmu to što je krajnje neefikasan, takoreći šlampav“, kažem Tomoviću.
„Naš je fašizam, naravno, sramota za fašizam“, kaže Tomović. „Negdje sam čitao o skupini balkanskih neonacista koji su se obratili pismom onima koje su smatrali starijom braćom, njemačkim neonacistima, pa im predložili saradnju. Nijemci im odgovorili da su za njih, oni, Balkanci, niža bića, da je za njih uvreda to što se ovi usuđuju nazivati nacistima i obratiti im se, te da će svakako doći vrijeme kada će im ovi za tu uvredu krvlju platiti. Šta su našim kretenima zapravo saopštili kreteni iz Njemačke? Balkanci ne mogu biti nacisti. Tek fašisti. Tako je i otac Nikolaj Velimirović, koga je Srpska pravoslavna crkva proglasila svecem, mlatio protiv Jevreja i veličao Hitlera, upoređujući ga sa Svetim Savom. Pa ga nacisti svejedno, kao Slovena, dakle pripadnika ‘niže rase’, strpali u Dahau. Fašizam, čak i kada je bijedan kao naš, zauvijek prlja. Biti fašista nije isto što biti panker, rejver ili metalac: ne možeš, kada ti stvar dosadi, skinuti poderane farmerice, oprati kosu i ostaviti to iza sebe. Ne može se biti bivši fašista, kao što se ne može biti ni bivši ubica“.
„Postoji, međutim, soj koji prezirem više od balkanskih fašista“, kaže Tomović. „To su balkanski ljevičari. Pogledaj, recimo, cirkus koji su napravili sa Gavrilom Principom i Sarajevskim atentatom. Da ti oči iskopaju ako pomeneš da je Princip bio terorista. Čovjek se usudi reći da je Sarajevski atentat bio teroristički čin i, već sutra, bude ustrijeljen u dnevnoj štampi od strane ljevičarskih crnih trojki. Iz potaje ispale u tebe čitav šaržer etiketa: autokolonizator, reakcionar, sluga Imperije… Pri tome oni ni najmanje ne mare za činjenicu da je Princip sam sebe smatrao teroristom. Pa on je na suđenju na pitanje kako je naumio ostvariti ujedinjenje Južnih Slovena i njihovo oslobađanje od Austrije, odgovorio: ‘terorom’. Ali neće valjda Princip naše filozofe, spisatelje i filmadžije učiti što su bile njegove namjere.
Čovjek bi, suočen sa enormnom Principovom popularnošću među ovdašnjim ljevičarima, pomislio da ovdje po čitav dan u vazduh lete zapadne ambasade, da se američki i evropski ambasadori ne usuđuju izaći na ulicu, u strahu od ljevičarskih atentatora, Principovih branitelja. A šta, umjesto da kao Princip ubijaju okupatore, rade naši borci protiv zapadne hegemonije? Žderu i loču na prijemima koje organizuju zapadne ambasade! Apliciraju za EU fondove! Idu na studijska putovanja po Evropi! Ne propuštaju na promocije svojih knjiga i premijere svojih komada i filmova pozvati zapadne ambasadore! Fukara“.
„Postoji i soj koji prezirem još više od balkanskih fašista i balkanskih ljevičara: to su balkanski liberali. Ko su balkanski liberali? To su ovdašnji fašisti i ljevičari koji su nadirektnije finansijski vezani za evropske i američke, što javne što tajne fondove i službe. To su balkanski fašisti i ljevičari koji su miljenici zapadnih ambasadora. Kao što psa i mačku možeš naučiti da ne sere po kući, tako i balkanski fašisti i balkanski ljevičari nauče da ne budu fašisti i ljevičari dok jedu iz ruke zapadnim ambasadorima. Fukara, Fukara!“.
Dobro. Mislim da smo se razumjeli. Sad vi koji lažete nastavite sa svojim prljavim fantazijama. A ja ću nastaviti da pišem tako da u vama izazivam potrebu da o meni slažete nešto gnusno. Zapravo: tek sam počeo. Takozvani dijalog koji se sastoji od toga da vi lažete, a ja demantujem ćete voditi sa nekim drugim, ko dijeli – mislim da se to tako kaže – „vaše vrijednosti“.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Na fotografiji iznad je sastanak sa ministricom vanjskih poslova Njemačke Annalenom Baerbock. Dio bh. delegacije je, vidimo, i zamjenik ministra vanjskih poslova BiH Josip Brkić.
