Najprofitabilnije federalna kompanija sa većinskim državnim kapitalom BH Telecom pripast će Narodu i Pravdi, saznaje Istraga.ba. To preduzeće je u stranačkoj raspodjeli označeno kao kompanija “ekstra kategorije”. U ovom trenutku još uvijek nije konačno određeno ko će biti generalni direktor, a jedno od imena koje se, kao kadar NiP-a, pominje u članstvu u Upravi BH Telecoma je Nađa Lutvikadić-Fočo. U pitanju je bivša članica SDA, porodično vezana sa Hasanom Čengićem, koja je u braku sa jednim od čelnih ljudi Al Jazeere Edhemom Fočom. Osim nje, u Upravu BH Telecoma bi, u ime NiP-a, mogao i Amel Kovačević, bivši ministar finansija Kantona Sarajevo čije je ime pominjano u aferi “Panama papers”.
Među kompanijama “ekstra kategorije” je i Elektroprivreda BiH. Ovo preduzeće bi trebalo pripasti SDP-u BiH, dok bi pozicija jednog od izvršnih direktora Elektroprivrede (vjerovatno izvršni direktor za proizvodnju) trebala pripasati PDA-u, odnosno stranci čiji je osnivač Mirsad Kukić. PDA-ov kandidat za izvršnog direktora je Nevad Ikanović.
Kada su u pitanju preduzeća “A kategorije” uspjeli smo saznati da će Narodu i Pravdi pripasti čelne pozicije Aerodroma Sarajevo, goraždanskog Ginexa, Federalne uprave Civilne zaštite, Kliničkog centra Univerziteta Sarajevo, Union banke, Federalne uprave za inspekcijske poslove i BH Gasa.
SDP-u BiH, kako saznajemo, iz “A katergorije” pripadaju BH Pošta i JP Ceste Federacije BiH.
NiP je u stranačkoj raspodjeli, kada su u pitanju preduzeća B kategorije, dobio vogošćanski Pretis, FIA-u, Javno preduzeće Una, Agenciju za državnu službu, Odbor za žalbe državne službe, Kazneno-popravni zavod Sarajevo i Registar vrijednosnih papira. SDP-u je iz ove kategorije pripao konjički Igman.
U “C kategoriji”, NiP-u bi treble pripasti čelni ljudi FENA-e (Federalne novinske agencije), DRIN Fojnica, Zavoda za geodeziju FBiH, Fondacija za bibliotečku djelatnost, Unis Ilidža i Remontni zavod Hadžići.
Podsjećamo, stranke Trojke su u utorak odlučile da Javno preduzeće Autoceste FBiH prvi put od osnivanja prepuste HDZ-u BiH. Na poziciju v.d. direktora JP Autoceste je imenovan Denis Lasić, viši federalni ministar prometa i komunikacija.
Operativni centar Nezavisnog operatora sistema bit će na Palama. Upravni odbor NOS-a BiH izmijenio je 25 aprila ove godine Statut kojim se, faktički, uspostavlja operativni centar čije će sjedište biti na Palama.
“U Statutu Nezavisnog operatora sistema u Bosni i Hercegovini (“Službeni glasnik BiH”, br. 89/16 i 84/18) u članu 3. iza stava (3) dodaju se novi stavovi (4) i (5) koji glase: “(4) Operativni centar NOSBiH-a je u Palama, Ulica Svetosavska 24, Istočno Sarajevo. (5) Glavni dispečerski centar NOSBiH-a nalazi se u sjedištu NOSBiH-a u Sarajevu, a Rezervni dispečerski centar u Operativnom centru NOSBiH-a u Palama, Istočno Sarajevo”, navedeno je u dopuni Statuta NOS-a.
A evo šta je prije prošlomjesečnih dopuna pisalo u članu 3 Statuta NOS-a.
“(1) Pun naziv NOSBiH-a je “Nezavisni operator sistema u Bosni i Hercegovini”, ravnopravno na jezicima konstitutivnih naroda u BiH, a na engleskom jeziku “Independent System Operator in Bosnia and Herzegovina”. (2) Skraćeni naziv Nezavisnog operatora sistema u Bosni i Hercegovini glasi “NOSBiH”. (3) Sjedište NOSBiH-a je u Sarajevu, Ulica Hamdije Čemerlića br. 2.”, glasio je član 3 Statuta prije posljednje izmjene.
Dakle, sve što je bilo bitno za NOS bilo je u Sarajevo. No, nakon izmjena Statuta, na Palama se uspostavlja Operativni centar NOS-a, te Rezervni dispečerski centar.
Prema informacijama Istrage, Uprava NOS-a je već počela prebacivati uposlenike na Pale gdje je već uspostavljen Operativni centar.
No, da bi se ova priča lakše razumjela, u nastavku ćemo ukratko objasniti šta je NOS.
Od 2005. godine Nezavisni operator sistema u Bosni i Hercegovini (NOSBiH) upravlja sistemom prijenosa električne energije u BiH u svrhu osiguranja kontinuiranog snabdijevanja električnom energijom po definiranim standardima kvaliteta za dobrobit građana BiH.
“Djelatnosti NOS-a uključuju upravljanje sistemom prenosa u svrhu obezbjeđenja pouzdanosti, upravljanja sredstvima i uređajima u centralnom kontrolnom centru, upravljanje balansnim tržištem i obezbjeđenje sistemskih usluga, obezbjeđenje pomoćnih usluga, razvoj i primjena standarda pouzdanosti, razvoj i upravljanje pravilima koja regulišu korištenje prenosnog sistema, razvoj i sprovođenje tržišnih pravila koja rukovode odredbama vezanim za sistemske i pomoćne usluge nad prenosnim sistemom, kao i drugim aktivnostima u skladu sa članom 7. ovog zakona (ovlaštenja NOS-a). Nakon osnivanja NOS-a nijedna druga elektroenergetska ni bilo koja druga kompanija ni organ neće imati nadležnosti, ni ovlaštenje u gore navedenim djelatnostima”, navedeno je u Zakonu o NOS-u.
NOSBiH je neprofitna kompanija BiH u vlasništvu entiteta RS i FBiH koja svoju djelatnost obavlja na cijeloj teritoriji BiH. Entiteti predlažu članove Upravnog odbora NOS-a, a Vijeće ministara BiH ih potvrđuje, odnosno – imenuje. Resorno ministarstvo za poslovanje NOS-a je Ministarstvo vanjske trgovine i ekonomskih odnosa BiH kojim upravlja SNSD-ov Staša Košarac.
Predsjednik UO NOS-a je Ahmed Ahmić. Istraga.ba je pokušala kontaktirati ovog kadra Saveza za bolju budućnost, ali on nije odgovarao na naše pozive. U UO, osim Ahmića, još sjede Boris Crnkić kao kadar HDZ-a (FBiH), Mladen Zirojević (RS-SNSD), Ramiz Bečić (Brčko distrkt), Željko Slijepčević, Mario Klepić i Dubravko Brdar.
Svim članovima UO je istekao mandat, ali ni prošli niti aktualni saziv Vijeća ministara BiH nije donio odluke o njihovom razrješenju. Naprotiv. Priča je držana daleko od očiju javnosti. Međutim, u posljednjem broju Službenog glasnika BiH je objavljeno da je “odlazeći” UO promijenio Statut NOS-a bez ikakvih konsultacija Vlade Federacije BiH. Istovremeno, novi saziv Vijeća ministara uopće nije pratio rad NOS-a, što su zvaničnici iz RS-a, potpomognuti predsjednikom UO iz SBB-a Ahmedom Ahmićem iskoristili.
Suštinski, nakon prebacivanja operativnog centra NOS-a na Pale, Republika Srpska može bilo kada aktivirati Rezervni dispečerski centar i kontrolisati sistem prijenosa električne energije u BiH.
“Ja ne rukovodim Federalnom upravom policije od 8. maja ove godine”, reći će u utorak popodne za Istragu “neraspoređeni policijski službenik” Ensad Korman.
“Ali ko rukovodi”, pitamo ga.
“Ja nisam adresa za to pitanje. Moje rješenje je bilo do 7.5. ove godine i od 8. ja ne rukovodim”, objasnit će Korman, bivši zamjenik direktora FUP-a koji je proteklih godina rukovodio FUP-om.
Idemo dalje. Isto pitanje postavljamo i federalnom ministru unutrašnjih poslova Rami Isaku.
“Čekamo sjednicu Vlade da imenujemo v.d. direktora FUP-a”, kaže Isak za Istraga.ba.
Dakle, ovom trenutku Federalnom upravom policije ne upravlja niko. Ministar Ramo Isak je, kako saznajemo, ovlastio šefove organizacionih jedinica da potpisuju akte. Ali ministar policije nema, suštinski, nikakvu kontrolu nad Federalnom upravom policije, tako da njegovo “ovlaštenje” ne može biti provedeno u djelo.
U FUP-u kako saznajemo, od ponedjeljka vlada potpuno rasulo. Šefovi organizacionih jedinica su od Sektora za administraciju FUP-a zatražili pojašnjenje ko je nadležan za potpisivanje dokumenata koji izlaze iz ove institucije. Iz ovog Sektora su pojasnili da šefovi organizacionih jedinica mogu potpisivati dokumente. No, tu nastaje novi problem – dokumenti ne mogu dalje iz FUP-a, jer u pisarna ne može udariti pečat na dokumente koje nije potpisao rukovodilac FUP-a kojeg u ovom trenutku – nema. Zbog toga iz FUP-a uopće ne mogu iznijeti dokumente među kojima zu izvještaji o počinjenom krivičnom djelu koji idu u nadležna tužilaštva.
Na drugoj sjednici ovog saziva Vlade FBiH, resorni ministar je predložio da Vlada FBiH imenuje Vahidina Munjića za v.d. direktora FUP-a. Isto ime je predložio i Isakov prethodnik Aljoša Čampara. No, problem u slučaju Munjića je tumačenje Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH.
“Ako je i zamjenik direktora policije spriječen obavljati dužnosti navedene u stavu (2) ovog člana, zbog pravnih ili drugih razloga, direktora policije zamjenjuje rukovodilac organizacione jedinice u kojoj se obavljaju poslovi kriminalističke policije sve dok direktor policije ne bude u stanju ponovo preuzeti svoju dužnost ili dok se ne imenuje novi direktor policije”, piše u članu 45 stav 3 Zakona o unutrašnjim poslovima FBiH.
Vahidin Munjić ne ispunjava ove uslove jer je on obavljao poslove savjetnika u Kabinetu direktora.
Bez obzira na to, bivši ministar Aljoša Čampara, koristeći svoj utjecaj na aktualnog ministra Ramu Isaka, pokušava Vahidina Munjića privremeno instalirati na čelo FUP-a. Međutim, dio NiP-a povezan sa Kemalom Ademovićem protivi se Munjićevom imenovanju. Ademović koristi i svoj utjecaj na aktualnog premijera FBiH Nermina Nikšića koji, do ovog trenutka, nije zakazao sjednicu Vlade FBiH na kojoj bi bila donesena odluka o imenovanju v.d. direktora FUP-a. Ramo Isak je, kako saznajemo, zatražio od Nikšića da Vlada FBiH u utorak do 20 sati donese odluku o imenovanju v.d. direktora FUP-a. Isak insistira na Čamparinom Munjiću koji ne ispunjava uslove o čemu je nedavno govorio i premijer Nikšić. No, Čampara ne dopušta da FUP preuzme Ibro Bešlija koji u ovom trenutku rukovodi Sektorom kriminalističke policije.
“Trudit ću se da rad Vlade bude maksimalno transparentan”, obećao je prvog dana svog mandata federalni premijer Nermin Nikšić.
Šesnaest dana kasnije, “maksimalno transparentni” premijer Nikšić je u svom uredu primio Maxa Straubingera, zastupnika u Bundestagu njemačke desno orijentirane partije CSU (Kršćansko-socijalna unija)
Guglamo ime Max Straubinger. O njemu je prije dvije godine kao lobisti pisao njemački Zeit.
“CSU-ov zastupnik u Bundestagu Max Straubinger, primjerice, sistemski je prekoračivao rok za prijavu svojih primanja kao generalni zastupnik Allianz osiguranja, kao poljoprivrednik i kao savjetnik udruženja štedionica za nekoliko mjeseci, a vremenom, u nekim slučajevima i za nekoliko godina”, piše Zeit u tekstu pod naslovom – “lobiranje: posao sa strane”.
Nakon sastanka sa Straubingerom kojeg je u zgradu Vlade Federacije doveo njegov stranački kolega i visoki predstavnik Christian Schmidt, premijer Nikšić je na Facebooku napisao – pohvalu.
“Nastavljamo naš rad na reformama. Danas smo ministar Nerin Dizdar i ja, ali i cijela Vlada, osim opetovane podrške visokog predstavnika Christiana Schmidta dobili podršku i Maxa Straubingera, zastupnika u Bundestagu. Razmijenili smo iskustva Njemačke i BiH u raznim oblastima”, saopćio je premijer Nikšić.
Pa, da vidimo kakva su iskustva Nikšićevog gosta.
“Utvrđivanje kršenja kodeksa ponašanja članova njemačkog Bundestaga od strane zastupnika Maxa Straubingera”, piše u dokumentu Bundestaga broj 19/17700 od 22. aprila.
O čemu se radi?
Njemački mediji su te godine objavili sve detalje koji se odnose na “javno upozorenje” Maxa Straubingera. Straubinger je jedan od najutjecajnijih zastupnika CSU-a u Bundestagu, dugi niz godina bio je zamjenik predsjednika CSU-a. Godine 2006. on i još osam zastupnika podnijeli su žalbu Saveznom ustavnom sudu protiv uvođenja zahtjeva za objavom podataka o dodatnim prihodima.
Dakle, Straubinger od 2006. godine ima problema sa transparentnošću. A od 2011. zastupnik CSU-a nije se pridržavao pravila ponašanja. Kršenja se odnose na Straubingerove izvanparlamentarne aktivnosti kao generalnog predstavnika Allianz osiguranja, kao i u savjetodavnom odboru Udruge bavarskih štedionica. Prema informacijama na njegovim stranicama Bundestaga, ovaj političar iz CSU-a je za te aktivnosti od 2011. dobio više od 700.000 eura bruto. No, javnost godinama nije znala za njegova “dodatna primanja”.
Straubingeru nije smetalo ni to što mu je rukovodstvo Bundestaga više puta skrenulo pažnju na prekoračenje roka.
Zastupnik Straubinger je 17 puta prekršio pravila Bundestaga o transparentnosti. Ali to nije smetalo ni visokom predstavniku Christianu Schmidtu da u OHR-u primi svog stranačkog kolegu.
“Visoki predstavnik Christian Schmidt primio je danas člana njemačkog Bundestaga Maxa Straubingera te ga informirao o aktuelnim političkim prilikama i prioritetima BiH na putu ka punom članstvu u EU”, saopćeno je iz OHR-a.
Istog dana, Schmidt je svog kolegu, inače lobistu u oblasti poljoprivede i predsjednika udruženja “Čisto pivo” otpratio do kabineta federalnog premijera Nermina Nikšića.
Na Nikšićevog današnjeg gosta prvi je skrenuo pažnju bh. analitičar sa američkom adresom Jasmin Mujanović.
FBiH’s new PM @NiksicN boasts of meeting w/ one of the shadiest German MPs in the Bundestag, while @OHR_BiH Schmidt also appears to be turning his office into a purely partisan, CSU/HDZ vehicle. The OHR is now literally importing corrupting into BiH. Just incredible stuff. pic.twitter.com/f95Z5mTCt7
Od imenovanja nove Vlade FBiH prošlo je 16 dana, a do sada su se dvoje ministara istakli u svojim javnim nastupima. Prednost ćemo dati ministrici Sanji Vlaisavljević (HDZ BiH). Ne zato što je žena, već zato što je svojim javnim istupom relativizirala ratni zločin počinjen u Ahmićima, a ratnog zločinca Darija Kordića proglasila je rehabilitovanim ili da ga treba rehabilitirati, sasvim je svjedno.
Nakon tog istupa Vlaisavljević je zatražila 24-satnu policijsku zaštitu. Njene izjave osudili su brojni glumci, režiseri, ali ne i oni od kojih se to očekivalo. Koalicioni partneri, u prvom redu premijer Nermin Nikšić, izvinio se za izjave Sanje Vlaisavljević ali je dodao da svako ima svoj stav i mišljenje. Ako Nikšić smatra da je negiranje ratnog zločina mišljenje, onda ni Milorad Dodik nije negator genocida već ima mišljenje da se „tabuti prazni ukopavaju“ u Potočarima.
Na necivilizacijske istupe ministrice nije reagirao ni ažurni šef NIP-a Elmedin Konaković. On je zadužen za državni nivo, pa nam tako redovno hvali ministra sigurnosti Nenada Nešića, opravdava njegovo dizanje tri prsta, traži jezik kompromisa sa Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem ma s kim god treba. No, on očito nema mišljenje o Sanji Vlaisavljević niti onome što govori.
Kada je potpredsjednik FBiH Igor Stojanović prvobitno odbio potpisati prijedlog nove Vlade FBiH jer je tražio da se promijene tri imena među kojima je bila i Vlaisavljević, pobrao je velike simpatije javnosti. Ali je za samo tri dana Stojanović je ipak stavio potpis na prijedlog jer predsjednici stranaka nisu htjeli promijeniti imena.
I kada je u roku od 24 sata promijenjen prijedlog nekoliko imena zbog promjene koalicionih partnera Stojanović je i taj prijedlog potpisao ekspresno. Zato danas nema pravo „soliti nam pamet“ kako se eto on nešto zgražava nad izjavama Sanje Vlaisavljević ili bilo koga drugog u toj Vladi.
Jedina istina je da ni SDP ni NIP ne smiju ništa tražiti od HDZ-a i Dragana Čovića niti će im on bilo šta dati.
Svjestan da će se ovakvi incidenti nastaviti Nikšić se oglasio na društvenim mrežama i poručio i biračima i građanima da će biti još grešaka, ali da je ovo i jedini put kojim BiH može ići naprijed.
„Pravili smo greške i sigurno ćemo ih i dalje praviti, ali će grešaka biti neuporedivo manje nego uspjeha“, naveo je Nikšić. Neke greške smo već vidjeli, a uspjehe čekamo.
Zna i Nikšić da ovo nije bio jedini put, već je bio jedini nametnuti put u šta su umiješali prste i članovi međunarodne zajednice.
Dok na sva usta govore o pomirenju i gledanju u budućnost, u ušima žrtava samo odzvanjaju riječi Milorada Dodika, Sanje Vlaisavljević, a sigurno je i mnogih drugih koji će proći nekažnjeno.
Drugo ime koje proteklih dana dominira medijskim prostorom je Ramo Isak. Tako je federalni ministar unutrašnjih poslova prvo kazao kako je on prvi čovjek FBiH, da ne postoji državna policija iako imamo tri agencije, a onda je u najnovijem javnom nastupu najavio hapšenja po spisku na kojima su oni koji su se ogriješili o zakon, ali i advokati, notari, iako on nema nikakvu operativnu nadležnost da govori o mogućim akcijama policije i tužilaštava. Još je važnije pitanje ko je kreirao spisak za hapšenje o kojem govori Isak.
Na njegove najave već su reagirali pojedini advokati. Umjesto da se bavi zakonitošću rada Federalne uprave policije koja je bez direktora i zamjenika, Isak najavljuje progon i hapšenja.
No, iza Rame Isaka stoji Elmedin Konaković. Kako je javno kazao 28. aprila na dan kada smo dobili oktroisanu Vladu FBiH za sve što Isak bude radio Konaković će preuzeti odgovornost.
O ispadima federalnih ministara, negiranju ratnih zločina, najavi hapšenja, međunarodna zajednica se ne oglašava. Ni u OHR-u nemaju odgovor na pitanje kada će početi sankcionisanje negatora genocida i ratnih zločina i veličanja ratnih zločinaca.
Međunarodna zajednica svoj cilj je ispunila, dobila je vlast bez SDA, a krajnji rezultat očito ih ne zanima. No, vrijeme će najbolje pokazati koliku štetu će država BiH imati od nametnute vlasti, a koliko građana će napustiti BiH jer se taj trend neće zaustaviti ma kakvu priču nam pričali iz trojke, četvorke, šestorke ili n-torke…
Sva predizborna istraživanja su bila pogrešna. I to mnogo više od statističke greške. Recep Tayyip Erdoğan je, suprotno svim istraživanjima, u prvom krugu osvojio više glasova od svog protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua. Ali to mu, ipak, nije bilo dovoljno da proglasi pobjedu u prvom krugu predsjedničkih izbora u Turskoj. Aktualni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan u prvom je krugu osvojio 49,34 posto. To je, otprilike, procenat oko kojeg se slažu i opozicioni Sozcu i provladina Anadolu Agency. Kemal Kılıçdaroğlu je na 45 procenata i u drugom krugu će mu trebati čudo da postane turski predsjednik.
rezultati predsjedničkih izbora, izvor: Anadolu Agency
Istovremeno, kada su u pitanju izbori za turski parlament, koalicija okupljena oko Erdoganove AK partije osvojila je 49,3 posto. I to znači da će, kada se preračunaju mandati i izbace sve one stranke koje nisu prešle cenzus, Erdoganova koalicija imati većinu u Parlamentu.
Rezultati parlamentarnih izbora: izvor Anadolu Agency
No, vratimo se sada predsjedničkim izborima. Osim u dijelovima Turske gdje žive Kurdi, kandidat ljevice Kemal Kılıçdaroğlu nije uspio napraviti značajniju razliku u odnosu na Erdogana. Treći kandidat, Sinan Ogan iz krajnje desnice, osvojio je 5,22 posto i njegovi će birači odigrati ključnu ulogu u drugom krugu. No, s obzirom na to da je njegovo biračko tijelo desno orjentirano i da su u pitanju ultra nacionalisti, veća je vjerovatnoća da će Oganovi birači podržati Erdogana, jer je Kemala Kılıçdaroğlua podržala koalicija šest stranka među kojima je u prokurdski HDP.
Recep Tayyip Erdoğan je na lokaldim izborima izgubio najveće gradove u Turskoj. Međutim, Kemal Kılıçdaroğlu, po ocjenama analitičara, najslabiji mogući kandidat opozicije, nije uspio pridobiti natpolovičnu većinu ni u najvećim gradovima.
Istanbul
U najvećem turskom gradu izgaznost je bila 90 posto. Oko 10,2 miliona ljudi je iskoristilo svoje biračko pravo. Gledajući ukupan broj glasova, Kemal Kılıçdaroğlu je osvojio 4,92 miliona, dok je Erdogan brojao do 4,73 miliona. To znači da je Kılıçdaroğlu u Istanbulu napravio zanemarivu razliku od samo 200 hiljada glasova. Treći kandidat, ultranacionalista Sinan Ogan je u Istanbulu osvojio 457 hiljada glasova, što znači da su desno orjentirane partije u gradu kojim vlada sekularna ljevica, osvojile više glasova. Ukoliko se u drugom krugu Oganovi birači priklone Erdoganu kojem su ideološki bliži, aktualni turski predsjednik bi mogao biti pobjednik čak i u Istanbulu.
Ankara
Oko 3,9 miliona ljudi glasalo je u glavnom turskom gradu Ankari, gdje je na lokalnim izborima Erdoganova AK partija bila poražena. Izlaznost u Ankari je bila čak 91 posto. Kemal Kılıçdaroğlu je u ovom gradu osvojio svega 40 hiljada više glasova od Erdogana, dok je treći kandidat Sinan Ogan osvojio 246 hiljada glasova.I ovdje, dakle, kandidat ljevice nije uspio napraviti značajniju prednost u odnosu na Recepa Tayyipa Erdoğana.
Izmir
Nešto značajniju razliku, Kemal Kılıçdaroğlu je uspio napraviti u Izmiru. On je u tom gradu osvojio skoro milion glasova više od Erdogana. Izlaznost u Izmiru je bila 90 posto, što znači da u drugom krugu Erdogan ne može mnogo napredovati kada je u pitanju ovo uporište sekularne ljevice.
Bursa
U četvrtom gradu po broju stanovnika u Turskoj, pobjednik u prvom krugu je Recep Tayyip Erdoğan. On je osvojio oko 210 hiljada glasova više od protukandidata Kemala Kılıçdaroğlua, čime je, faktički, “poništio” njegovu prednost iz Istanbula. U Bursi je izlaznost bila 90,2 posto, a treći kandidat Sinan Ogan je osvojio 7 posto glasova.
Adana
Adana je peti grad po broju stanovnika u Turskoj i tu je, ako gledamo postotak izlaznosti, najmanja izlaznost od svih velikih gradova u Turskoj. Pobjedu u prvom krugu u Adani je odnio Kemal Kılıçdaroğlu, a njegova prednost je bila oko 100 hiljada glasova. Čak i da svi glasači Sina na Ogana podrže Erdogana u Adani, on neće moći pobijediti u drugom krugu u tom gradu.
Trabzon
Zaostatak iz Adane, Erdogan je poništio u Trabzonu. U ovom gradu je glasalo 534 hiljade birača. Erdogan je osvojio 349 hiljada, a Kılıçdaroğlu 151 hiljadu. Dakle, razlika iz Adane istopila se u Trabzonu.
Prema rezultatima koje je objavila Anadolu Agency, Erdogan je pobijedio u 51 gradu. Kemal Kılıçdaroğlu je pobijedio u 30 turskih gradova. Važećih glasova je bilo 52.969.895. Erdoganu je pripalo 26.086.466, a Kemal Kılıçdaroğlu je osvojio 23.869.115. Sinan Ogan je osvojio 2.796.176. Dakle, za pobjedu u drugom krugu Kemalu Kılıçdaroğluu bi bili potrebni skoro svi glasovi Sinana Ogana, što je u ovom trenutku teško očekivati, Oganovi su Oganovi birači ideološki bliži Erdoganu, a od Kemala Kılıçdaroğlua ih udaljava i prokurdski HDP koji je podržao kandidata ujedinjene opozicije. Prema pisanju turskih medija, Sinan Ogan je izjavio da će podržati Kemala Kılıçdaroğlua ukoliko se on odrekne podrške prokurdskog HDP-a. No, odricanjem HDP-a, Kemalu Kılıçdaroğluu ništa ne bi značili ni glasovi Sinana Ogana. Sve ovo dodatno povećava šanse Recepa Tayyipa Erdoğana u drugom krugu predsjedničkih izbora.
Dijaspora
Ako pogledamo glasove u dijaspori, vidimo da je Erdogan tijeskom razlikom pobijedio u Bosni i Hercegovini. Tako je, recimo, Erdogan u BiH osvojio 665 glasova, a Kemal Kılıçdaroğlu 632 glasa. Sinanu Oganu je u BiH osvojio 116 glasova.
Kada su u pitanju glasovi izvan Turske, najviše registriranih birača je u Njemačkoj. Do sada je prebrojano 50 posto listića i Erdogan ubjedljivo vodi sa oko 65 posto osvojenih glasova.
Počeli su izbori u Turskoj. Ankete predviđaju neizvjesnu utrku i za predsjednika Republike, a pogotovo za novi saziv parlamenta.Nekih 64 miliona turskih birača danas glasaju za šefa države i poslanike.
Prema procjenama portala 600vekil.com, očekuje se drugi krug predsjedničkih izbora.Kandidat se bira za predsjednika ako dobije najmanje 50% glasova . Ako nijedan kandidat ne prođe 50% u prvom krugu , dva kandidata sa najviše glasova prolaze u drugi krug i takmiče se međusobno, prenosi politicki.ba.
Kemal Kilicdaroglu, predsjednik Republikanske stranke (CHP) kojeg podržava još pet opozicionih stranaka, u prednosti je u odnosu na aktuelnog predsjednika Republike Recepa Tayyipa Erdogana, lidera Stranke pravde i razvoja.
Drugi krug izbora bi trebao biti održan 28. maja.
Stranke ulaze na opće izbore kao savez, bilo kao jedna stranka ili kao savez, kako bi bile predstavljene u Velikoj narodnoj skupštini Turske. Stranke ili savezi pripremaju listu kandidata za svaku izbornu jedinicu. Ako glasovi saveza na nivou cijele zemlje pređu cenzus od 7% , stranke unutar alijanse dobijaju pravo da biraju poslanike. Poslanici se strankama dijele po D’Hondt sistemu prema glasovima koje dobiju u regijama.
Opći izbori, na kojima će biti određeno 600 novih članova TGNA , održatvaju se zajedno sa prvim krugom predsjedničkih izbora.
Ako se prognoze ostvare, blok Savez rada i slobode koji predvodi Narodna demokratska partija (HDP), stranka lijeve orjentacije koja uglavnom okuplja Kurde, imat će odlučujuću ulogu u formiranju vlade. Ova stranka ranije je signalizirala da je uz Nacionalni savez šest partija koji predvodi Kilicdarogluova CHP.
301: Broj mjesta potreban da bi se postala većina (50 + 1%) u parlamentu.
360: Broj mandata potreban da bi se prijedlog ustavnog amandmana stavio na referendum.
400: Dvije trećine skupštine. Broj mjesta potrebnih za direktnu promjenu ustava bez potrebe za referendumom.
Portal 600vekil.com predviđa i vrlo tijesnu utrku za većinu u Parlamentu.
Što sam ga rjeđe viđao, sve sam ga više cijenio. Jer ne možete uvijek izbliza vidjeti nečiju veličinu. Saliha Brkića sam prvi put uživo vidio prije tačno dvadeset godina. S mikrofonom pod miškom sjedio je u hladu jednog drveta i pisao u svoj rokovnik izvještaj za prvi dnevnik. Oko njega su bili radnici lukavačke Koksare koji su blokirali gradsku raskrsnicu. Bio je to moj prvi “veći” radni zadatak. Kasnije će mi Salih postati šef u tuzlanskom dopisništvu FTV-a, a još malo kasnije ću ja njemu postati urednik.
Godinama smo radili zajedno, dijelili kancelariju i računar. Nikada nisam uspio pročitati zapise iz njegovog rokovnika. Taj rukopis je mogao dešifrovati samo on. Ako mu je uopće bilo potrebno da čita svoje bilješke. Salihu Brkiću, jednostavno, nije trebao podsjetnik. Tačno je znao šta je i na koju je kasetu snimio neki događaj od prije tri decenije.
Imali smo na desetine nesuglasica oko posla. Bio je to više sukob generacija. On je na početku od mene pokušao napraviti sebe, a ja sam kasnije od njega pokušavao napraviti ono što on nije mogao biti. I dobro je da nijedan od nas nije uspio.
Saliha Brkića sam upoznao prije dvije decenije, a za njega znam otkako znam za sebe. Rudarska nesreća, štrajkovi, rat, izbjeglice, grobnice, štrajkovi … Cijeli život je bilježio ljudsku nesreću. Snimio je svaku rudničku jamu, svaki izbjeglički kamp, svaku srebreničku grobnicu, svaku identifikaciju, svaku kolektivnu dženazu u Podrinju. Ušao je u svako povratničko selo u istočnoj Bosni. Zabilježio je svaki štrajk radnika posrnulih giganata iz Tuzlanskog kantona. Bilježeći našu noviju istoriju, Salih Brkić je postao dio istorije.
Da je živio i radio u Sarajevu, da je pio u odabranim kafanama u još “odabranijem” društvu, već danas bi, dan nakon njegove smrti, bila ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali nije. On je svoje piće pio na ulazu u rudničke jame. On je jeo sendviče sa radnicima u štrajku i kafe pio iz okrnjenih fildžana u izbjegličkim kampovima. On je prenosio poruke unesrećenih.
Kada sam ovog februara sletio u zemljotresom razorenu Antakiju na jugu Turske, prvo sam pomislio na Saliha Brkića. Tek tada sam shvatio zbog čega je mjesecima poslije povratka iz Pakistana obilazio kancelarije i firme po Tuzlanskom kantonu, skupljajući novac za izgradnju kuće za jednu pakistansku djevojčicu (imena joj se ne mogu sjetiti) koju je snimio dok je sa ljekarskim timom iz Tuzle u toj dalekoj državi pomagao ljudima koje je zemljotres ostavio bez ičega.
Tog juna 2004. godine sam bio novinar Oslobođenja i javili su mi “ekskluzivnu” informaciju da će pored puta u Sandićima kod Bratunca Milan Bogdanić Izvještaj o događajima u Srebrenici predati Amoru Mašoviću i da će baš tu početi ekshumacija iz nove masovne grobnice. Kada sam, željan ekskluzive, nakon luđačke vožnje iz Tuzle stigao u Sandiće, zatekao sam – Saliha Brkića. On je, ipak, bio ekskluzivniji.
Mi, mlađi novinari koji smo radili u Tuzli, često smo s podsmijehom citirali Salihove rečenice iz priloga.
“Nemojte ih se sjetiti samo kad snjegovi i studen udare”, ponavljao je skoro svakog 21. decembra u svom izvještaju o Danu rudara.
“Ljudi nisu ptice, ne mogu nestati”, govorio je često u svojim izvještajima o masovnim grobnicama.
“Kamenička dolina smrti”, “potočarska dolina rahmeta” ….
Trebao sam doživjeti da neke mlađe kolege ismijavaju moje floskule, pa da shvatim da sam nekad na početku svoje karijere, ismijavajući njegove floskule, bio nepravedan prema Salihu Brkiću. Ali to je, rekoh, bio sukob generacija. I zato tek posljednjih godina, kada sam u zrelijem životnom dobu, uspijevam shvatiti sve one Salihove rečenice iz priloga. Na svoj je način bilježio našu noviju istoriju i postao je njen dio. O njegovim profesionalnim dostignućima vjerovatno neće praviti tribine i okrugle stolove. Teško da će biti ustanovljena novinarska nagrada “Salih Brkić”. Ali to opet ne znači ništa. Svi mi koji smo radili s njim – dobitnici smo neprocjenjive nagrade – radni kolega Saliha Brkića. Onaj ko je to bio, zna da je ogromno!
Vijeće ministara BiH na jučerašnjoj sjednici imenovalo je Josipa Merdžu (HDZ BiH) na još jedan mandat direktora Instituta za intelektualno vlasništvo BiH. Merdžo je na čelu te institucije od kraja 2015. godine. Nacionalni balans uposlenih nije u skladu sa Popisom iz 1991. godine i na štetu je Bošnjaka.
U odgovoru koji je Institut dostavio državnom zastupniku Šemsudinu Mehmedoviću Institut za intelektualno vlasništvo BiH ima 32 uposlena, od kojih je ukupno 7 Bošnjaka, 12 Srba i 13 Hrvata. Od 17 državnih službenika jedan je Bošnjak, osam Srba i osam Hrvata. Nacionalna zastupljenost uposlenika je: šest Bošnjaka, pet Hrvata i četvoro Srba.
Kada je riječ o rukovodećim pozicijama direktor je Hrvat, zamjenik direktora je Srbin, a sva tri pomoćnika direktora su Hrvati.
Na tri pozicije šefa unutrašnje organizacijske jedinice su Bošnjaci, dok po jednu obavljaju Hrvat i Srbin. Od 10 rukovodećih pozicija na pet su Hrvati, na dvije Srbi i na tri Bošnjaci.
Prema Popisu stanovništva iz 1991. Bošnjacima pripada devet mjesta, a što nije ispoštovano. Srba bi trebalo da je pet, a ima ih 12, dok je Hrvata trebalo biti troje, a ima ih 13 što je za 205% više nego što im pripada.
Inače, Merdžo je 2005. godine pravosnažno osuđen zbog zloupotrebe položaja ili ovlasti, ali ga je u skladu sa ustavnim ovlastima pomilovala tadašnja predsjednica Federacije BiH, a danas predsjedavajuća Vijeća ministara BiH Borjana Krišto.
Tomislav Drmić, bjegunac od hrvatskog pravosuđa koji se dovodi u vezu sa trgovinom drogom i oružjem pobjegao je i iz Bosne i Hercegovine. Drmić je, kako saznaje Istraga, nestao sa svoje adrese kada su pripadnici policije došli po njega kako bi ga izručili Republici Hrvatskoj.
“Dan pred izručenje, sredinom aprila ove godine, policija je otišla na adresu na kojoj je Drmić bio pod mjerama zabrane. Međutim, nisu ga pronašli”, kazao je za Istraga.ba sagovornik iz Ministarstva pravde BiH.
Podsjećamo, pripadnici SIPA-e su 5. oktobra prošle godine u sarajevskom naselju Hrasno locirali i uhapsili Tomislava Drmića za kojim je Hrvatska raspisala Interpolovu potjernicu. U policijskim dosjeima je navedeno da je Drmić rođen u Zagrebu 1993. godine, te da posjeduje bh. državljanstvo. Protiv njega je u Zagrebu pokrenut krivični postupak zbog “Zločinačkog udruživanja”, odnosno zbog nedozvoljene trgovine oružjem i trgovine drogom. S obzirom na to da Drmić posjeduje i bh. državljanstvo, Sud BiH mu je odredio mjere zabrane napuštanja mjesta prebivališta do donošenja konačne odluke o izručenju.
“Dopušta se izručenje iz Bosne i Hercegovine Drmić Tomislava”, odlučio je 16. marta 2023. godine ministar pravde BiH Davor Bunoza.
Izručenje je bilo planirano za prvu polovinu aprila. Ali kada su pripadnici policije došli na njegovu adresu, Drmića nije bilo. Stoga je ponovo aktivirana Interpolova potjernica za njim.
Jutarnji list je u oktobru prošle godine objavio da je za Drmićem raspisana potjernica zbog slučaja iz avgusta 2022. godine. Tada je USKOK otkrio novi kanal krijumčarenja oružja iz Hrvatske preko Slovenije za Italiju. Predvodio ga je, prema sumnjama istražitelja, 41-godišnji Marko Grzunov, a glavni dobavljač, kako proizlazi iz do sada prikupljenih dokaza, bio je Josip Kerum, nećak nekadašnjeg splitskog gradonačelnika i poduzetnika Željka Keruma. Prema navodima istražitelja on je oružje nabavljao za grupu koja ga je dalje švercala u Italiju, a sve je otkriveno i zahvaljujući tome što su istražitelji nekoliko mjeseci ranije skinuli poruke s aplikacije SKY ECC kojom su se koristili kriminalci. Tomislav Drmić, koji je bio sada ponovo u bijedu, bio je zadužen za finansiranje oružja.
Osim sa oružjem, Drmić je imao veze i sa trgovinom drogom. Prema dokumentima Tužilaštva BiH, Drmić je povezan i sa Sami Al Murdom, bh. državljaninom arapskog porijekla koji je sarađivao sa kartelom Tito i Dino. AL Murda je novac stečen trgovinom kokainom prao u Sarajevu, preko Elmedina Karišika, biznismena uhapšenog ove sedmice tokom akcije usmjerene protiv načelnika Općine Stari Grad Sarajevo Ibrahima Hadžibajrića.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
A evo šta je prije prošlomjesečnih dopuna pisalo u članu 3 Statuta NOS-a.
