Historičar i viši naučni saradnik na Institutu za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu Milivoj Bešlin u intervjuu za Istragu.ba govorio je o vanjskoj politici Srbije u kontekstu nedavno potpisanih sporazuma o otvaranju rudnika litijuma, kupovini francuskih Rafala, energetskoj saradnji sa SAD-om, odnosima s Rusijom i Kinom, vraćanju vojnog roka i tome vidi li Aleksandar Vučić dugoročno Srbiju u Evrpskoj uniji.

Prije nekoliko mjeseci Srbija je potpisala sporazum o slobodnoj trgovini s Kinom, a u javnim istupima zvaničnika dvije zemlje govori se o “čeličnim vezama” Pekinga i Beograda. Šta u praksi za Srbiju donosi takav sporazum?

Odnosi Srbije i Kine, odnosno Vučićevog oslanjanja povremeno na Kinu je prije svega, posljednjih nekoliko mjeseci, su trebli da budu supstitut za nedostajući oslonac na Rusiju i Vladimira Putina, koji je izostao prvo zbog unutrašnjih ruskih razloga, odnosno agresije na Ukrajinu i sa druge strane zbog činjenice da je pred Zapadom sada skoro nemoguće da održava blizak i prisan odnos sa Putinom. Sjedenje Vučića na dvije ili više stolica više ne može da uključuje Rusiju, odnosno da Rusija ni na koji način više ne može bii legitiman partner koji je bila u vrijeme kada je recimo Angela Merkel imala više nego bliske odnose sa Putinom, pa je to bilo dopušteno i Vučiću. Istovremeno, obje ove istočne države su tu da bi Vučić pravio samoravnotežu i prijetio Zapadu da uvijek može da ode na drugu stranu i što je paradoksalno njemu u toj vrsti laviranja i sam Zapad pomaže. Ta vrsta njegove ucjenjivačke spoljne politike je ostavila prilično dobre rezultate kada je riječ o njegovim odnosima sa Zapadom. Moramo da razumijemo da Srbija pod Vučićem nema nikakvu strategiju u spoljnoj politici. Ovo pitanje koje ste postavili, koje je važno, je već izgubilo značaj, zato što su svi već zaboravili Kinu i posjetu Xi Jinpinga. U međuvremenu se pojavila ta priča o litijumu, dolasku francuskog predsjednika Macrona u Beograd, kupovini Rafala i navodnom strateškom, ko zna kojem po redu, okretanju Zapadu. Vi ste samo prije nekoliko mjeseci imali priču o strateškom okretanju Srbije prema Kini. Da ne kažem da su ozbiljne analize sporazuma i izjava zvaničnika, govorile da Vučić time definitivno potpuno odustaje od Evropske unije da bi ste danas potpuno imali jednu drugačiju situaciju nakon posjete Macrona gdje su opet ti analitičari, koji naravno nisu neupućeni, govorili da je ovo sada definitivno strateško okretanje EU. To je dakle jedno politikansko šibicarenje, stalno laviranje. Ipak, posljednjih mjeseci je došlo do hlađenja srpsko-kineskog prijateljstva u odnosu na ovo vrijeme kako je izgledalo u vrijeme posjete Xi Jinpinga. Tako je fabrika automobila, a koja je obećavana Srbiji, i neke druge važne fabrike, otvorena u Mađarskoj, te je Srbija u tom smislu zaobiđena. Sad Vučić djeluje da se okreće ponovo Zapadu i EU. Ni u jednom od tih zaokreta ustvari nema nikakvog strateškog plana, nekog ozbiljnog promišljanja. To je sve jedno politikanstvo za ličnu upotrebu Vučića s ciljem održanja njegove autoritarne vlasti. Srbija od svih tih “strateški partnerstava” i ličnih prijateljstava uglavnom nema ništa. Sve je u funkciji održavanje jednog autoritarnog režima. Srbija po svojoj veličini i gabaritima nema mogućnosti da apsorbuje nekakva kineska ulaganja niti da predstavlja neku ozbiljniju destinaciju za kineske ekonomske interese.

Beograd je s Berlinom nedavno dogovorio otvaranje rudnika litijuma, s Parizom kupovinu Rafala dok je s Washingtonom potpisan energetski sporazum. Koji je motiv Njemačke, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država da sarađuju sa Srbijom, odnosno da li su u pitanju samo partikularni interesi ove tri zemlje ili one zaista smatraju da će vežući Srbiju ekonomskim projektima ona u konačnici odabrati zapadni blok?

Mislim da su ključne evropske države i SAD vrlo dobro svjesne karaktera režima u Srbiji i da su stvari različito motivisane kada je riječ o odnosima sa Vučićem. Prvo moramo da pođemo od toga da je Vučić slomio srpsko društvo i da je faktički uništio politički sistem. Uništio je svaku političku alternativu u Srbiji. Kada govorimo o zapadnoj podršci Vučiću uvijek moramo da se prisjetimo činjenice da u u Srbiji gotovo ne postoji relevantna opozicija, a i ona koja bi postojala vrlo često je radikalnija i od samog Vučića. Svojim antizapadnim refleksima srpska opozicija Vučića čini nezamjenjivim sagovornikom Zapada. Druga činjenica je da svaka od nabrojanih zemalja ima neke svoje interese. Činjenica jeste da Njemačka ipak najbolje poznaje srpsko društvo, da je najprisutnija ovdje ekonomski još od vremena Angele Merkel, da ima najviše medija ovdje, najviše fondacija itd. Najdublje je Njemačka porinula u srpsko društvo i najbolje ga poznaje. Do nedavno Scholzova Vlada je bila vrlo kritična prema Vučiću. Sada se to dijeom mijenja usljed ovih ekonomskih interesa koji se prije svega tiču rudarenja litijuma. Za razliku od Njemačka Francuska je mnogo manje prisutna u društvu i ekonomiji, ali i mnogo manje spremna da se bori za vrijednosti. Tu se Macron ponaša kao tipičan neoliberal i kao predstavnik francsuke posrnule privrede, on ovdje dođe kao neka vrsta trgovca i isposluje neke poslove u četiri oka s Vučićem. Bio je aerodrom, a sad su Rafali itd. U tom smislu je kada govorimo o zapadnim zemljama najciničnija francuska politika. SAD nisu motivisane dominantno ekonomskim interesima, kao Francuska i Njemačka, već prije svega bezbjednosnim. Zbog toga što je Amerikancima u interesu da se ovakva kakva jest današnja regionalna stabilnost održava i dalje. Tu postoji jedno uvjerenje, imajući u vidu globalno kretanje, da oni zaista vjeruju, prateći ono što izjavljuje Christopher Hill da je Vučića moguće pridobiti na ovu zapadnu stranu i da je moguće da Srbija u bezbjednosnom smislu postane dio te zapadne arhitekture. Sve ove posljednje izjave Hill koje djeluju vrlo onespokojavajuće za demokratske procese u Srbiji ustvari govori u prilog tome da je njihov ključni interes bezbjednosni i da Vučića mogu okrenuti od Rusije. Ja nisam sklon da tvdim da Hill nešto solira kako se nerijetko tvrdi ovdje. Dok se ne dokaže suprotno, on je zvaničan zastupnik američke politike u Srbiji i regionu.

Vidljivo je da Beograd nastoji održati čvrste veze sa sve tri velike sile, Rusijom, Kinom i Sjedinjenim Američkim Državama. U kojoj mjeri je to dugoročno izvodljivo?

Pokazalo se da je to za malu i siromašnu državu kakva je Srbija to preveliki politički luksuz. To se svodi na neku vrstu šibicarenja gdje vi sada od onih silnih zaklinjanja u srpsko-rusko vjekovno prijateljstvo i bratstvo, Vučićevog brojanja koliko je puta bio s Putinom, na kraju se to sve svelo da u Vladi Srbije postoji notorni Vulin zadužen za provociranje i vrijeđanje regiona i za održavanje iluzije da Vučićeva snishodljivost prema Putinu još predstavlja neku realnu političku činjenicu. Onda vi time Putina ponizite jer mu šaljete takvog jednog kontroverznog, a u osnovi marginalnog, Vulina. Od toga nije ostalo ništa. Kada je riječ o Kini, ona je toliko velika i njeni su interesi toliko razgranati. Kada čitate te sporazume, makar oni koji su javno objavljeni ili autorski tekst kineskog predsjednika u Politici to su uglavnom nekako prazne floskule koje su odavno prevaziđene. Suštinski je samo dovoljno pogledati spoljnotrgovinske bilanse Srbije i vidjeti da se čitav naš ekonomski rast i činjenica da Srbija danas ekonomski postoji i funkcioniše zasniva na podršci, trgovini i razmjeni sa zemljama EU. Srpski izvoz u zemlje EU je u posljednjih 15 godina porastao preko 400 posto i prvi put u historiji imamo činjenicu da smo gotovo uravnotežili spoljnotrgovinski bilans sa zemljama EU. To govori ko su suštinski partneri. Sve ostalo je jedna desničarsko-radikalska ksenofobična i antizapadna propaganda koju Vučić i njegovi mediji provode u Srbiji evo već punih 12 godina.

Nedavno je ministar vanjskih poslova Srbije Marko Đurić prilikom zvanične posjete Estoniji kazao da je članstvo u EU ključno strateško opredijeljenje srpske vlade. Želi li Vučić zaista jednog dana vidjeti Srbiju kao članicu Evropske unije?

Vučić bi prije svega želio da beskrajno dugo ulazi u EU, jer uz svu njegovu antizapadnu propagandu, to je još uvijek narativ koji koliko toliko legitimiše vlast. Ljudi se i danas još uvijek plaše izolacije koju su iskusili 90-tih godina. Da on zaista želi da uđe mi bismo već zatvorili sva poglavlja. činjenica je da mi posljednjih godina nismo napravili bilo kakav pomak kada je riječ o pridruživanju EU i da je taj proces potpuno zaustavljen. Vlast koja bi to vidjela kao strateško opredijeljenje ne bi to sebi smjela da dopusti. To je Vučićeva retorika i on to zadržava na nivou ekonomije. On želi beskrajno dugo da ulazi u EU, a da se to zaista ne desi na kraju i ako bi ulazio on to želi da bude po njegovim uslovima, da za nju važe posebna pravila. Ono što je 12 godina bilo tolerisano od EU, uzimamo sve one benefite koje bliskost sa EU podrazumijevaju, a to znači ekonomija, otvoreno tržište, evropske investicije, sve ono što čine okosnicu ekonomije, a da sa druge strane sve ono što bi bile vrijednosti EU, pluralnost društva, otvorenost medija, slobodni izbori, regionalna stabilnost, usklašenost sa spoljnom i bezbjednosnom politikom, sve to Vučić odbacuje.

Kako tumačite vraćanje vojnog roka u Srbiji koji bi trebao trajati 75 dana. Koji su ciljevi i posljedice takve odluke?

To svakako jeste politička i strateška odluka da se vrati vojni rok. Mora se posmatrati naoružavanje Srbije i Hrvatske te vraćanje roka koje su obje države najavile u kontekstu regionalnih odmjeravanja snaga. Izgleda da Dejtonski mirovni sporazum čije su potpisnice Srbija i Hrvatska ne obavezuje u punoj mjeri ni jednu ni drugu. Pitanje ograničenja naoružanja postoji u Dejtonu regulisano, a ne vidimo da se poteže kao argument kada je riječ o kupovini oružja jednog i drugog susjeda Bosne i Hercegovine. Vraćanje vojnog roka i trka u naoružanju između Srbije i Hrvatske prije svega je namijenjena regionalnom odmjeravanju snaga za vojni primat sile u regionu. Druga stvar koja može biti da je Aleksandar Vučić kao i sve odluke koje donosi, samostalno bez institucija, ovu vjerovatno donio u konsultaciji sa istraživačima javnog mijenja jer se uglavnom kod njega neka odluke donose poslije ispitivanja fokus grupa. Očito je da su mu neke od njih rekle da je ovo nešto na čemu će moći da ubire politike poene. Najzad, njegovo preoblikovanje srpskog društva, nacionalizacija, da ne kažem ekstremizacija društva i mladih je imala važnu ulogu u ovoj odluci vraćanja vojnog roka jer će ta vojska pretpostavljam imati, ono što se nekad u JNA nazivalo politika obuka, odnosno da će tu biti nekakva tvrda ideološka naci-šovinistička indoktrinacija mladih ljudi. Očito imamo ta tri motiva, politički, nacionalističko-ideološki i bezbjednosni. O posljedicama je u ovom momentu teško govoriti. One će dodatno da dovedu do militarzacije i ekstremizacije srpskog društva, mladih ljudi, koji su već daleko, daleko ekstremniji u tom naci-šovinističkom smislu nego što su bili ljudi u Jugoslaviji početkom 90-tih godina. Odluku obje države treba uzeti s ozbiljnom rezervom šta su prave namjere, i da li se na ovaj način i mladi i čitava društva pripremaju za neke buduće ratove jer vi ne vršite militarizaciju da bi živjeli u miru, kao što ne uvodite vojni rok samo da bi ste se branili.