Tužilaštvo BiH obmanulo je javnost da je riješilo slučaj ubistva Dženana Memića. Svi dokumenti koje je, uz saglasnost Gordane Tadić, potpisao državni tužilac Ćazim Hasanspahić, zapravo, dokazuju da se slučaj nije pomakao s mrtve tačke i da je akcija hapšenja Hasana Dupovca i Zijada Mutapa provedena samo da bi Tužilaštvo BiH u javnosti prikazalo da nešto radi. Evo dokaza.
“Tužilaštvo BiH u navedenom predmetu istrage osumnjičenim Dupovac Hasanu, Hrvat Nedžadu i Veljović Nebojši stavlja na teret da su u periodu od 8.02. 2016. godine pa nadalje, pristupili grupi za organizirani kriminal formiranu od strane NN lica, a koja grupa je organizirana radi prkrivanja dokaza o načinu smrti Dženana Memića”, navedeno je u dokumentu Tužilaštva BiH koji je u posjedu Istrage.
Dakle, Tužilaštvo BiH još uvijek nije identifikovalo NN osobu koja je formirala organiziranu kriminalnu grupu za prikrivanje dokaza. Ali bez obzira na to, lišava slobode Zijada Mutapa, oca Alise Mutap koja je tragične večeri bila sa ubijenim/stradalim Dženanom Memićem i koja se ničega ne sjeća.
Zijad Mutap je postao dio “organizirane kriminalne grupe” jer je, ciritamo dokument Tužilaštva, “više puta ostvarivao kontakt sa Hasanom Dupovcem”, pripadnikom MUP-a Kantona Sarajevo koji je bio šef Odjela za saobraćaj.
Mutap je osumnjičen da je, kao dio “organizirane kriminalne grupe” Hasanu Dupovcu dao brojeve telefona Senida Demirovića i Edvina Avdića od kojih je ovaj pripadnik MUP-a Kantona Sarajevo – “tražio da po svaku cijenu nađu” Renault Clio zelene boje. Avdić i Demirović su istražiteljima kazali da im je Dupovac čak nudio i novac da nađu taj zeleni automobil i da im je rekao da “samo ne smiju ubiti kako bi došli do njega”. Tužilaštvo BiH navodi da je Dupovac na taj način želio “prikriti dokaze” jer je znao da taj automobil nije korišten u izvršenju krivičnog djela. Međutim, u dokumentima Tužilaštva BiH da se prvobitno sumnjalo da je Dženana Memića udario automobil zelene boje. Automobil kojeg je policajac Dupovac tražio od Avdića i Demirovića predat je na vještačenje. Dakle, nije prikriven od istražnih organa, što u svom dokumentu navodi i Tužilaštvo BiH
“Nakon što su Senid Demirović i Edvin Avdić došli u posjed vozila i dogovorili sa Dupovac Hasanom da će isto biti dovezeno preko puta restorana Brajlović na Ilidži, Dupovac Hasan je sa policijskom patrolom MUP-a KS preuzeo predmetno vozilo Renault Clio zelene boje, te iako je znao da isto nije predmet izvršenja krivičnog djela u kojem je stradao Dženan Memić i isto dostavio na daljnji postupak istražnim organima”, navedeno je u dokumentu Tužilaštva BiH.
To su, dakle, svi dokazi na osnovu kojih je Tužilaštvo BiH saopćilo da je “razriješilo” slučaj ubistva Dženana Memića. Istina, među osumnjičenim članovima “organizirane kriminalne grupe” kojom rukovodi NN osoba, nalaze se i dvojica pripadnika Direkcije za koordinaciju policijskih tijala BiH – Nedžad Hrvat i Nebojša Veljović. Njiih dvojica su, naime, tragične noći na Ilidži osiguravali dioplomatske objekte. Tužilaštvo BiH ih sumnjiči da su, s ciljem prikrivanja dokaza, svjesno svojim nadređenima prvo dojavili da je “povrijeđena samo jedna osoba”, da bi tek kasnije rekli da su “ipak povrijeđene dvije osobe”. Ćazim Hasanspahić i Gordana Tadić smatraju da su ova dvojica pripadnika DKPT na taj način prikrili “ubice Dženana Memića”.
“Propuštajući da hitno reaguju i obavijeste nadležne o tome da je i Dženan Memić zadobio teške tjelesne povrede opasne po život i propuštajući da istom pruže nužnu pomoć, u namjeri da prikriju počinioce propustili da iznesu stvarno stanje, te nakon protoka određenog vremena obavijestili ponovo vođu tima i dežurnog operativnog Direkcije za koordinaciju policijskih tijela da ima povrijeđeno i muško lice sa teškim tjelesnim povredama opasnim po život, što je imalo za posljedicu ometanje istrage, čime bi navedena lica počinila krivično djelo organizirani kriminal”, navelo je Tužilaštvo BiH.
Dakle, pripadmnici DKP-a su postali dio “organizirane kriminalne grupe” kojom rukovodi NN lice jer su propustili “odmah” izvijestiti nadređene da su povrijeđene dvije osobe, a ne samo jedna. To što su, nakon uočavanja Dženana Memića, izvijestili nadređene da su, ipak, povrijeđene dvije osobe, Tužilaštvo BiH smatra “namjernim prikrivanjem dokaza”.
Ured visokog predstavnika BiH i Ustavni sud FBiH obavijestili su Visoko sudsko i tužilačko vijeće BiH da trenutno ne postoje smetnje da Bošnjak bude imenovan na poziciju glavnog tužioca Federacije BiH, saznaje Istraga.ba.
VSTV je, podsjećamo, na oktobarskoj sjednici zatražio stav OHR-a i Ustavnog suda FBiH u vezi sa odredbama Ustava Federacije BiH prema kojima predstavnici jednog konstitutivnog naroda ne mogu držati više od dvije od ukupno šest najbitnijih pozicija u Federaciji. Milan Tegeltija i njemu odani članovi VSTV-a smatrali su da Munib Halilović, bez obzira na to što je bio prvorangirani na testiranju, ne bi mogao biti imenovan za glavnog federalnog tužioca, jer Bošnjaci drže funkciju premijera Federacije (Fadil Novalić) i predsjedavajućeg Predstavničkog doma FBIH (Mirsad Zaimović). Takvo Tegeltijino tumačenje bi omogućilo Dubravku Čampari da postane glavni tužilac FBiH jer se on izjasnio kao Ostali. No, 10. novembra na adresu VSTV-a je stiglo pismo koje je potpisao visoki predstavnik Valentin Inzko.
OHR-ovo pismo VSTV-u
“Smatramo da bi se imenovanje na ove pravosudne pozicije moglo izvršiti odmah, uzimajući, pritom, u obzir isključivo pozicije popunjene nakon Općih izbora 2018. godine”, napisao je Inzko.
OHR, dakle, smatra da se u ovu kvotu mogu računati samo pozicije dodijeljene nakon 2018. godine. To znači da se funkcija federalnog premijera Fadila Novalića ne računa u ovu kvotu jer je on imenovan prije 2018. godine. Nakon izbora 2018. godine imenovani su samo predsjedavajući Predstavničkog i Doma naroda Parlamenta Federacije BiH. Predstavničkim domom rukovodi Bošnjak Mirsad Zaimović, dok je na čelu Doma naroda FBiH Hrvat Tomislav Martinović. Osim premijera FBiH te predsjedavajućih oba doma Parlamenta FBiH, među šest najbitnijih pozicija su predsjednik Vrhovnog suda FBiH, predsjednik Ustavnog suda FBiH i Glavni federalni tužilac. Na čelu Ustavnog suda FBiH je Kata Senjak, a ona se izjašnjava kao Hrvatica. Kako tom konstititivnom narodu pripada i pozicija predsjedavajućeg Doma naroda FBiH, Hrvat ne bi mogao biti na čelu Tužilaštva Federacije BiH. No, bošnjački kadar može biti, jer taj konstitutivni narod trenutno drži samo jednu funkciju, a to je ona predsjedavajućeg Predstavničkog doma FBiH.
Stav identičan onom OHR-ovom ima i Ustavni sud Federacije BiH koji je, također, 10. novembra dostavio pismo VSTV-u.
“Jedini odgovor koji može da da ovaj Sud, a to je da su sada nesporno popunjene pozicije i to: dvije iz reda hrvatskog naroda (predsjedavajući Doma naroda FBiH i predsjednik Ustavnog suda FBiH) i jedna pozicija iz reda bošnjačkog naroda (predsjedavajući Zastupničkog doma Parlamenta FBiH)”, navedeno je u pismu Ustavnog suda FBiH.
Pismo Ustavnog suda FBiH dostavljeno VSTV-u
Situacija je, dakle, jasna. VSTV nema više nikakve smetnje da Muniba Halilovića postavi za glavnog tužioca Federacije BiH koji je bio prvorangirani na listi kandidata. No, to nije scenarij koji su na večeri u jednom sarajevskom restoranu dogovorili Dubravko i Aljoša Čampara, zatim HDZ-ov potpredsjednik Mijo Krešić, predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija, dekan Stomatološkog fakulteta u Sarajevu Muhamed Ajanović, te službenik SIPA-e Adis Drnda.
braća Čampara – prvi Bošnjak, drugi Ostali
Tada je, naime, dogovoreno da se Dubravko Čampara izjasni kao Ostali, što bi mu omogućilo imenovanje, jer je Tegeltija i ostali bili stava da Munib Halilović ne može biti izabran zbog toga što Bošnjaci “drže” dvije od ukupno šest najbitnijih pozicija u FBiH. Međutim, OHR i Ustavni sud Federacije smatraju da je samo jedna bošnjačka pozicija popunjena, jer Fadil Novalić nije obnovio mandat nakon izbora 2018. godine. Čampara se, tako, od favorita pretvodio u autsajdera u utrci za poziciju Glavnog tužioca FBiH. Stoga je, nakon ovih stavova, za očekivati da VSTV sa Milanom Tegeltijom na čelu poništi konkurs čiji mu rezultati ne idu u prilog.
Andrej Nikolajevič Antonov nije jedini. Još najmanje petero ruskih diplomata koji su službovali u UNMIK-a na Kosovu bili su operativci ruske vojne obavještajne službe GRU. Istraga.ba, u saradnji sa kolegama sa kosovskog portala thegeopost.com, uspjela je saznati njihova imena i biografije.
Podsjećamo, nekoliko sati prije ulaska u 2022. godinu, kosovske su vlasti jednog ruskog dužnosnika UNMIK-a proglasile “personom non grata”. Andrej Nikolajevič Antonov je prije nekoliko dana otišao na godišnji odmor u Rusiju. Tamo ga je zatekla vijest da je proglašen “personom non grata” i da se na Kosovo više ne može vratiti. On je, tako, postao drugi ruski dužnosnik u UN-u kojeg je Kosovo proglasilo “personom non grata”. Prvi je bio Mihail Krasnoščekov, koji je deportiran u maju 2019. godine kada je bivši kosovski premijer Ramuš Haradinaj saopćio na Facebooku da je “odluka je donesena zbog akcije ruskog državljanina protiv ustavnog poretka Kosova, univerzalnih vrijednosti, mira i stabilnosti”.
Tadašnja kosovska ambasadorica u SAD-u Vlora Citaku optužila Mihaila Krasnoščekova da je, kao službenik Misije Ujedinjenih naroda na Kosovu – UNMIK, pomagao podizanje barikada u Zubinom Potoku. Rusi su to demantirali, ali Krasnoščekov je, ipak, protjeran.
No, on i Antonov nisu jedini pripadnici ruskog GRU-a koji su službovali u UNMIK-u. Međunarodni izvori Istrage i portala thegeopost.com potvrdili su nam imena još nekoliko oficira GRU-a. Na početku misije UNMIK-a na Kosovu, ruski su obavještajni dužnosnici imali za cilj izazvati međuetničke nemire kako bi odgodili proces pregovora o statusu Kosova i predstavili srpska naselja i srpske pravoslavne crkve kao ugrožena mjesta. Nakon proglašenja neovisnosti Republike Kosovo, ruski dužnosnici u UNMIK-u nastojali su prikazati rad kosovskih institucija kao slab i lažno prikazati slučajeve nasilja nad Srbima na Kosovu, koje je UNMIK potom prezentirao u izvještajima i saslušanjima u Sigurnosnoj službi UN-a Vijeće za Kosovo. Ruski obavještajni dužnosnici u UNMIK-u uglavnom su bili angažirani na osporavanju suvereniteta i nacionalne sigurnosti Kosova, obećavajući da će Kosovo predstaviti kao “propalu državu”. Nedavno su bili angažirani na poticanju nereda u sjevernom dijelu Kosova, u općinama naseljenim Srbima, podržavajući ilegalne srpske strukture na Kosovu i surađujući sa srpskim kriminalcima kako bi opstruirali rad lokalnih i međunarodnih institucija na proširenju vladavine zakona u tom dijelu i zaustavljanje krijumčarenja, organiziranog kriminala i korupcije. U nastavku objavljujemo imena oficira GRU-a koji su službovali u UNMIK-u
Igor Kulga
“Služenje vojnog roka započeo sam 1986. godine, kao kadet Vojne akademije. Nakon diplomiranja prošao sam nekoliko radnik mjesta kao oficir vojske Ruske Federacije”, napisao je u svojoj biografiji Igor Kulga.
Na njegovom Linkedin profilu piše da je Iskusni zaštitar s dokazanom poviješću rada u industriji međunarodnih poslova. Vješt u kriznom upravljanju, vladi, upravljanju izvanrednim situacijama, fizičkoj sigurnosti i strateškom planiranju. Snažan profesionalac u vojnim i zaštitnim službama s magisterijem usmjerenim na javnu upravu na Ruskoj Predsjedničkoj akademiji za nacionalnu ekonomiju i javnu upravu.
Trenutno je službenik UN-a u Egiptu, a posljednja vojna pozicija mu je bila “šef sektora u Odjelu za vojnu suradnju”. Igor Kulga je bio na Kosovu od 2007. do 2010. godine.
Olga Mokrova
Olga Mokrova također je bila u Odjelu Ujedinjenih naroda za sigurnost i sigurnost (UNDSS) na Kosovu, kao dio Vojne obavještajne službe. Prema njenom profilu, radila je kao vojno-obavještajna analitičarka na Međunarodnom kaznenom sudu za bivšu Jugoslaviju (ICTY) od 2003. do 2006. Mokorova je na Kosovu služila od 2009. do 2010., a trenutno radi u Odjelu za domovinsku sigurnost Ujedinjenih naroda , Bliski istok. Obrazovala se na ruskoj vojnoj akademiji.
Vyacheslav Gannenko
Ovaj oficir ruske vojne obavještajne službe GRU na Kosovu je boravio tokom 2002. i 2003. godine. Vyacheslav Gannenko je služio kao dio ruskog policijskog kontingenta na Kosovu (UNMIK policija).Ranije je službovao kao obavještajni oficir bivšeg KGB-a (tajna služba Sovjetskog Saveza). Trenutno radi kao zapovjednik ruskog policijskog kontingenta Misije Ujedinjenih naroda u Sudanu.
Alexander Kasatkin
Njegovu fotografiju nismo uspjeli pronaći. Alexander Kasatkin radio je za Misiju Ujedinjenih naroda na Kosovu (UNMIK) od 2007. do 2010. Prema međunarodnim izborims, Alexander Kasatkin bio je pukovnik ruske vojne obavještajne službe (GRU). Prije imenovanja u UNMIK, bio je član Misije Ujedinjenih naroda u Bosni i Hercegovini. Službovao je u Sarajevu.
OHR je pripremio prijedlog odluke o distribuciji delegata za Dom naroda FBiH, saznaje Istraga. Materijal sadrži tabelu u kojoj su upisani brojevi bošnjačkih, hrvatskih i srpskih delegata po kantonima, te broj delegata za one koji se izjašnjavaju kao ostali. Sve bi, kako saznajemo, u narednim danima trebalo biti dostavljeno Centralnoj izbornoj komisiji BiH. Prema OHR-ovom izračunu, kantoni sa koji su pod apsolutnom kontrolom HDZ-a BiH delegirat će sedamnaest od ukupno 23 delegata u Klubu Hrvata. Preostalim kantonima pripada uklupno šest delegata iz reda hrvatskog naroda, što znači da niko osim HDZ-a BiH, čak ni u drugom krugu, neće moći predložiti (pot)predsjednika Federacije BiH. U nastavku ćemo, ukratko, obraditi svaki od deset kantona.
HNK – Mostar (9 delegata – 5 H, 2 S, 1 B i 1 O)
Nakon odluke Christiana Schmidta, HNK bi, prema izračunu OHR-a, trebao davati devet delegata. Umjesto dosadašnja tri delegata iz reda hrvatskog naroda, HNK će davati pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Dvoje Srba bi, predlaže OHR, trebalo ući iz HNK. Bošnjacima iz ovog kantona pripada samo jedno mjesto, koliko i onima koji se izjašnjavaju kao ostali.
Prema popisu stanovništva, u HNK živi 220 hiljada stanovnika, od čega se njih 118 hiljada izjašnjava kao Hrvati, 92 hiljade kao Bošnjaci, 6000 kao Srbi, i 5200 kao ostali.
Zapadnohercegovačkom kantonu, izračunali su eksperti OHR-a, trebaju pripasti četiri delegata iz reda hrvatskog naroda, te po jedan delegat iz reda srpskog, bošnjačkog i ostalih. U odnosu na ranije rješenje, OHR je ovom kantonu dodao jednog delegata iz reda hrvatskog naroda.
Prema popisu stanovništva, u ZHK živi 94 hiljade stanovnika od čega je 93800 Hrvata, 718 Bošnjaka, 101 Srbin i 354 iz reda ostalih.
K10 – Livno ( 9 delegata, 3 H, 4 S, 1 B, 1 O)
OHR-ovi eksperti predlažu da Livanjski kanton, u kojem živi 84 hiljade stanovnika, daje devet delegata. Tri bi pripala Hrvatima, četiri Srbima, te po jedan Bošnjacima i ostalima. U ovom kantonu živi 64 hiljade Hrvata, 10 hiljada Srba, 8 hiljada Bošnjaka i 581 ostali. U odnosu na ranije odredbe, OHR je ovom kantonu dodao jednog delegata iz reda hrvatskog naroda.
SBK- Travnik (8 delegata, 4 H, 2 B, 1 S, 1 O)
U SBK živi 254 hiljade stanovnika. Oko 146 hiljada se izjašnjava Bošnjacima, 97 hiljada je Hrvata, 3000 Srba i oko 7000 ostalih. OHR-ova računica kaže da bi taj kanton trebao dati četiri delegata iz reda hrvatskog naroda, dva Bošnjaka, te po jednog Srbina i ostalog. U poređenju sa ranijim odredbama, SBK je dobio po jednog delegata iz reda hrvatskog i bošnjačkog naroda.
USK- Bihać (8 delegata, 3 B, 3 S, 1 H i 1 O)
U odnosu na prethodne godine, OHR je Unsko-sanskom kantonu dao dva dodatna delegata. Jedan dodatni pripada Bošnjacima, jedan dodatni – Srbima. Tako će ubuduće biti ovakav raspored iz USK-a – tri Bošnjaka, tri Srbina, jedan Hrvat i jedan iz reda ostalih. U USK, prema popisu iz 2013. godine, živi 273 hiljade stanovnika. Od toga je 246 hiljada Bošnjaka, pet hiljada Hrvata, osam hiljada Srba i 13 hiljada ostalih.
ZDK – Zenica (9 delegata, 4 B, 2 H, 2 S, 1 O)
Prema popisu iz 2013. godine, u ZDK živi 364 hiljade stanovnika. Bošnjaka je 300 hiljada, Hrvata 43 hiljade, Srba pet hiljada, dok je ostalih oko 15 hiljada. Nakon Schmidtove odluke, četiri delegata pripadaju Bošnjacima, dva Hrvatima, dva Srbima i jedan ostalima. U odnosu prethodne godine, po dodatnog delegata su dobili Bošnjaci, Srbi i Hrvati.
KS – Sarajevo (12 delegata, 4 B, 1 H, 5 S, 2 O)
Schmidtovom odlukom Kanton Sarajevo je dobio četiri dodatna delegata. Raspored bi trebao izgledati ovako – Bošnjaci četiri delegata, Srbi pet delegata, Hrvati jednog delegata i ostali dva delegata. Prema popisu iz 2013. godine, u Kantonu Sarajevo živi 413 hiljada stanovnika. Bošnjaka je 346 hiljada, Hrvata 17 hiljada, Srba 13 hiljada, a stalih 36 hiljada.
BPK – Goražde (4 delegata, 1 B, 1 H, 1 S, 1 O)
U odnosu na prethodni period, Goražde je ostalo na istom broju delegata iz reda konstitutivnih naroda. Po jednog delegata dobijaju Bošnjaci, Srbi, Hrvati i oni koji se izjašnjavaju kao ostali. U BPK je, po popisu iz 2013. godine, živjelo 23 hiljade stanovnika. Bošnjaka je 22300, Hrvata 24, Srba 885 i ostalih 512.
TK – Tuzla (10. delegata, 5 B, 1 H, 3 S, 1 O)
U Tuzlanskom kantonu živi 445 hiljada stanovnika. Oko 392 hiljade ih se izjašnjava kao Bošnjaci. Hrvata je 23500, Srba 7000, a ostalih 22000. Nakon Schmidtove odluke ovom kantonu pripada pet bošnjačkih delegata, jedan iz reda hrvatskog naroda, tri Srbina i jedan ostali.
PK – Orašje (4 delegata, 1 B, 1 H, 1 S, 1 O)
Prema popisu iz 2013. godine u Posavskom kantonu živi 43 hiljade stanovnika. Oko 33600 ih se izjašnjava Hrvatima, 8200 je Bošnjaka, 831 Srbin, dok je ostalih 770. Christian Schmidt je odlučio da svi daju po jednog delegata u Dom naroda FBiH.
Kada se sagleda OHR-ov prijedlog, možemo primijetiti veliku disproporciju kada je u pitanju vrijednost glasa. Tako, recimo, Livanjski kanton u kojem živi 84 hiljade stanovnika daje devet delegata, dok USK, u kojem živi 273 hiljade stanovnika daje osam delegata. Ili, recimo, po devet delegata daju HNK sa 220 hiljada stanovnika i ZDK sa 364 hiljade stanovnika. SBK sa 254 hiljade stanovnika daje osam delegata, dok ZHK sa 94 hiljade daje sedam delegata. Velika razlika u vrijednosti glasa je posebno izražena kada je u pitanju nacionalna struktura. U prosjeku, 68 hiljada Bošnjaka iz Federacije daje jednog delegata u Dom naroda FBiH, dok 21 hiljada Hrvata iz FBiH daje jednog delegata. Oko 2300 Srba ima pravo na jednog delegata u Domu naroda, dok devet hiljada ostalih daje jednog delegata. Osim toga, ostali nemaju pravo predlaganja (pot)predsjednika Federacije BiH, što je već utvrđeno kao diskriminacija.
Pripadnik jedinice Škorpioni, osuđivan za ratne zločine na Kosovu, bio je “VIP” gost na obilježavanju Dana Opštine Srebrenica. Sjedio je u prvom redu, kada je 11. marta ove godine u velikoj sali Doma kulture u Srebrenici, svečano obilježen Dan Opštine u kojoj je počinjen genocid nad Bošnjacima. Škorpioni su u julu 1995. godine bili jedna od jedinica čiji su pripadnici, pred kamerama, ubijali zarobljene Srebreničane.
Ovaj Škorpion se zove Saša Cvjetan. Šesnaest godina je proveo u zatvorima u Srbiji, prije nego što je 22. marta 2018. godine pušten na uslovnu slobodu. Bio je osuđen na 20 godina zatvora zbog ratnog zločina nad albanskim civilima u Podujevu, počinjenog u martu 1999. godine. Proglašen je krivim za ubistvo 14 albanskih civila, žena i djece, članova porodice Bogujevci.
“Postoji osnovana sumnja da je Saša Cvjetan dana 28.3. 1999. godine u Podujevu, kao pripadnik rezervnog sastava “SAJ” (specijalne antiterorističke jedinice) s umišljajem lišio života više lica, na taj način što je, učestvujući u operativnoj obradi terena, hicima iz automatskog vatrenog oružja, kalibra 7,62 mm, lišio života Seljman Gašija (1931.), Amdi Durićija (1928), Fitnetu Šabani (1963.), Tahiri Idriza (1930.), svi iz Podujeva i još petnaest za sada neidentifikovanih civilnih lica, uglavnom žena i djece”, navedeno je rješenju o provođenju istrage istražnog sudije Okružnog suda u Prokuplju (Srbija).
Kompletan iskaz jedne od svjedokinja u ovom predmetu, Sarande Bogujevci, možete pročitati ukoliko kliknete ovdje. Na osnovu njenog, ali i drugih iskaza i materijalnih dokaza, Saša Cvjetan je osuđen na 20 godina zatvora. No, od marta 2018. godine je (uslovno) slobodan čovjek.
A sada se vratimo u mart 2022. godine. Dan opštine Srebrenica je, rekosmo, obilježen 11. marta. Prvo je u 11 sati u maloj sali Doma kulture održana svečana sjednica Skupštine opštine Srebrenica. Za sat kasnije bila je zakazana svečana akademija u velikoj sali Doma kulture u Srebrenici. Prema izvodu iz sistema Granične policije BiH, osoba po imenu Saša Cvjetan je 11. marta 2022. godine, preko Graničnog prelaza Bratunac, ušla je iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu u 11 sati i 9 minuta. Registrovan je kao vozač automobila registarskih oznaka BG2000EK. Da je u pitanju Škorpion Saša Cvjetan dokazuje i datum rođenja. Naime, osuđeni ratni zločinac Saša Cvjetan rođen je 20.12. 1975. godine. Isti datum rođenja, isto ime i prezime navedeno je u sistemu Granične policije BiH. Na mjestu suvozača, u automobilu kojim je upravljao Saša Cvjetan, bio je Jovo Brekić. U pitanju je srbijanski biznismen, suvlasnik firme Ekonomik iz Zemuna, čija kćerka firma Ekonomik egzistira u Potočarima. Biznismen Jovo Brekić je u odličnim poslovnim i prijateljskim vezama sa načelnikom Opštine Srebrenica Mladenom Grujičićem. Fotografija ispod ovog pasusa nastala je prije nekoliko godina. Zaokružen je Jovo Brekić. Zapamtite njegovo lice, jer je to bitno za dalji tok priče.
Nesporna je, dakle, činjenica da je biznismen Jovo Brekić, inače prijatelj načelnika Srebrenice Mladena Grujičića, 11. marta u 11 sati i 9 minuta na teritoriju BiH ušao u pratnji Škorpiona Saše Cvjetana. I to u automobilu Škoda, registarskih oznaka BG2000EK. Pratimo dalje taj automobil. Pregledom fotografija i snimaka nastalih 11. marta 2022. godine u centru Srebrenice, uspjeli smo identificirati spornu Škodu parkiranu ispred Doma kulture u Srebrenici. I to u trenucima dok se u velikoj sali održavala svečanost povodom Dana Opštine Srebrenica.
automobil kojim je upravljao Škorpion Saša Cvjetan u Srebrenici (11.3.2022.)
Još jedna nesporna činjenica. Automobil u kojem su 11. 3. 2022. godine na GP Bratunac registrirani Saša Cvjetan i Jovo Brekić bio je parkiran ispred Doma kulture u Srebrenici gdje se u tim trenucima održavala svečanost koju je organizirao Brekićev prijatelj Mladen Grujičić.
Sada idemo dalje, u veliku salu Doma kulture u Srebrenici. Gledajući salu iz pravca govornice, krajnje lijevo, u prvom redu sjedila su dvojica ljudi bitnih za ovu priču.
svečanost u Srebrenici, 11. mart 2022. godine
Koristeći online dostupne programe za poređenje lica, provjeravamo ove osobe. Prvo, Jovo Brekić, srbijanski biznismen i prijatelj načelnika Grujičića. U pitanju je osoba koja se nalazi u sredini. Novu fotografiju poredimo sa fotografijom snimljenom prije nekoliko godina. Poklapanje je čak 90 posto i sve upućuje na zaključak da se radi o istoj osobi.
Jovo Brekić (lijevo: nova fotografija, desno: fotografija stara nekoliko godina)
Dvojica svjedoka koji su prisustvovali svečanosti potvrdit će za Istragu da je ovo Jovo Brekić, srbijanski biznismen povezan sa načelnikom Opštine Mladenom Grujičićem. Kratki pregled nespornih činjenica. Dan Opštine Srebrenica obilježen je 11. marta 2022. godine. Istog dana, 50 minuta prije početka svečane ceremonije, biznismen Jovo Brekić je ušao u Bosnu i Hercegovinu preko GP Bratunac. Bio je u automobilu kojim je upravljao Saša Cvjetan, bivši pripadnik Škorpiona osuđen za ratne zločine na Kosovu. Cvjetan je upravljao Škodom, registarskih oznaka BG2000EK. Sporno vozilo je fotografisano 11. marta 2022. godine ispred Doma kulture u Srebrenici, u trenucima dok je unutra održavana svečana akademija povodom Dana Opštine Srebrenica. Jovo Brekić je bio u sali, u prvom redu. Ali gdje je nestao Škorpion Saša Cvjetan?
Saša Cvjetan
Fotografija iznad je iz dubokih arhiva srbijanskih medija i stara je najmanje sedamnaest godina. Tako je tada izgledao Saša Cvjetan, ratni zločinac i pripadnik Škorpiona. Njegovu staru fotografiju poredimo sa fotografijom osobe koja je, na svečanosti povodom Dana Srebrenice, sjedila pored Jove Brekića.
Saša Cvjetan (lijevo: prije 17 godina, desno:11.3.2022)
Ponovo koristimo program za poređenje lica. Iako je nova fotografija poprilično lošeg kvaliteta, i iako je osoba fotografisana skoro iz profila, vjerovatnoća da je na obje fotografije Saša Cvjetan je 70 posto. Ali, u komparaciji sa drugim dokazima, vjerovatnoća da je ratni zločinac Saša Cvjetan bio prisutan na obilježavanju dana Opštine Srebrenica je stopostotna. Još jednom da ponovimo. Ratni zločinac Saša Cvjetan je rođen 20. decembra 1975. godine. Saša Cvjetan, rođen 20. decembra 1975. godine, ušao je u Bosnu i Hercegovinu 11. marta 2022. godine u 11 sati i 9 minuta preko GP Bratunac. Bio je u vozilu sa Jovom Brekićem, biznismenom iz Beograda i prijateljem načelnika Srebrenice Mladena Grujičića. Cvjetan je upravljao je Škodom, registarskih oznaka BG2000EK. Ta Škoda je bila parkirana ispred Doma kulture u Srebrenici u trenucima dok je u velikoj sali trajala svečana akademija povodom Dana Opštine Srebrenica. U sali je, nesporno, u prvom redu sjedio biznismen Jovo Brekić koji je bio u automobilu sa Škorpionom Cvjetanom. A do Jove Brekića je sjedila osoba čije crte lica odgovaraju 70 posto crtama lica Saše Cvjetana od prije sedamnaest godina.
Nakon dugotrajnog iznošenja spekulacija u raznim medijima od strane dr. Nevenke Tromp, rođene u Republici Hrvatskoj, koja je radila kao istražitelj na Međunarodnokm krivičnom sudu za bivšu Jugoslaviju (MKSJ/ICTY), a trenutno gostujuće predavačica na Političkoj akademiji stranke Narod i Pravda i Goeffrey Nice, a u vezi postupka “revizije” presude Međunarodnog suda pravde (ICJ) u predmetu Primjene Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida (Bosna i Hercegovina protiv Srbije i Crne Gore od 26.02.2007.godine, smatramo da je potrebno iznijeti stvarne informacije, bazirane na dokumentima i propisima.
Presuda je donesena većinom (10 glasova za i 5 protiv), te je ustanovljeno da ICJ ima nadležnost da odluči u tom predmetu, da Srbija nije počinila genocid (13 glasova nasuprot 2), da Srbija nije stupila u zavjeru za počinjenje genocida niti je isti podstrekavala (13 glasova nasuprot 2), Srbija nije bila saučesnik u genocidu (11 glasova nasuprot 4), Srbija je prekršila obavezu da spriječi genocid (12 glasova nasuprot 3), Srbija je prekršila svoje obaveze po Konvenciji o sprečavanju i kažnjavanju genocida jer nije izručila Ratka Mladića MKSJ (14 glasova nasuprot 1), Srbija je prekršila svoju obavezu da postupi u skladu sa naredbom ICJ za privremene mjere od 8.aprila i 13. septembra 1993.godine, jer nije poduzela sve u svojoj moći da spriječi genocid u Srebrenici u julu 1995.godine (13 glasova nasuprot 3), Srbija je dužna da odmah preuzme sve efektivne mjere da osigura ispunjenje obaveza u skladu sa Konvencijom o sprečavanju i kažnjavanju genocida i da prebaci sva lica optužena za genocid ili bilo koje druge zločine MKSJ, te da sarađuje u cijelosti sa MKSJ (14 glasova nasuprot 1), da je ustanovljena presuda dovoljna zadovoljština i da se ovdje ne radi o slučaju u kojem je odgovarujuće narediti kompenzaciju (13 glasova nasuprot 2) .
Kako je očigledno, sama presuda, na koju, u skladu sa Pravilima ICJ nije postojalo pravo žalbe, stavila je Bosnu i Hercegovinu u težak položaj, kada je riječ o potencijalnom učešću, doprinosu, podstrekavanju ili kontroli genocida od strane Srbije (i Crne Gore). Ono što je već u startu predstavljalo ogromno ograničenje timu BiH je činjenica da je MKSJ isključivo događaje u Srebrenici pravno kvalifikovao kao genocid, dok ostale događaje, od kojih neke Kancelarija tužioca MKSJ jeste optužila kao genocid, (npr.Stakić) MKSJ nije presudio s tom pravnom kvalifikacijom. Dakle, to je situacija u kojoj se 2006.godine, kada su pred ICJ izvođeni dokazi, našao tim BiH.
To je bila situacija 2007.godine, od kada je počeo teči rok od 10 godina propisan članom 61. stav 1. Statuta ICJ (dostupno ovdje), a koji član također propisuje i uslove za ulaganje revizije: Zahtjev za reviziju presude može se podnijeti samo kada se zasniva na otkrivanju neke činjenice takve prirode da je odlučujući faktor, a koja je činjenica u trenutku donošenja presude bila nepoznata Sudu, kao i stranci koja zahteva reviziju, uvijek pod uslovom da takvo neznanje nije posljedica nemara. Također, sam zahtjev za reviziju je morao biti podnesen u roku od šest mjeseci od saznanja za tuodlučnu činjenicu.
Gdje se trebala pojaviti nova odlučna činjenica, za koju je BIH mogla dokazati da za istu nije znala 2006, 2007.godine? Samo u postupcima pred MKSJ vezanim za Republiku Srbiju, a u kojima se suđenje odvijalo u periodu 2007.-2017.godine. Ove predmete naravno može identifikovati i pripravnik, a to su slučajevi protiv Perišića, Stanišića i Simatovića i Karadžića.
Momčilo Perišić se Drugom izmjenjenom optužnicom od 05.februara 2008.godine (dostupno ovdje) tačkama od 9 do 13 teretio za ubistva u Srebrenici, ali se podsjećamo na par.58 i 59 Optužnice: Gorenavedene zlocine su delom planirali, podsticali, naredili, počinili i pomagali pripadnici 30. kadrovskog centra Vojske Jugoslavije, uključujući, između ostalih, sljedeće: generala Ratka Mladića, komandanta VRS; generala Milenka Živanovića, komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova; generala Radislava Krstića, načelnika štaba i zamjenika komandanta Drinskog korpusa do 13. jula 1995. u 20:00 časova, a poslije toga komandanta Drinskog korpusa; pukovnika Ljubišu Bearu, načelnika za bezbjednost Glavnog štaba VRS; pukovnika Vujadina Popovića, pomoćnika komandanta za bezbjednost Drinskog korpusa; pukovnika Vidoja Blagojevića, komandanta Bratunačke brigade; pukovnika Vinka Pandurevića, komandanta Zvorničke brigade; Dragana Jokića, načelnika inženjerije Zvorničke brigade; potpukovnika Dragana Obrenovića, zamjenika komandanta i načelnika štaba Zvorničke brigade; potporučnika Dragu Nikolića, načelnika bezbjednosti 1. zvorničke pješadijske brigade; te razne druge pojedince i elemente vojnih jedinica, uključujući, između ostalih, sljedeće: 10. diverzantski odred, 65. zaštitni puk, Bratunačku brigadu; Zvorničku brigadu; Vlaseničku brigadu i 5. inženjerijski bataljon. Svi gorenavedeni oficiri, kao pripadnici 30. kadrovskog centra Generalštaba VJ, dobijali su cjelokupne plate od VJ. Činove koje su imali i koji su im omogućavali da budu na položajima vlasti potrebnim da bi se planirali, podstakli, naredili, počinili i na druge načine pomogli i podržali gorenavedeni zločini verifikovala je i regulisala VJ.
Jovica Stanišić i Franko Simatović su se Trećom izmjenjenom optužnicom (dostupno na ovdje) od 9. jula 2008.godine i to tačkom 23 teretili za ubistvo muslimanskih civila iz Srebrenice u Trnovu, odnosno, kako se navodi u par 61: U julu 1995. godine, neki od muskaraca i dječaka koji su zarobljeni poslije pada srebreničke enklave, odvedeni su u bazu “Škorpiona” u Trnovu. Po naređenju Slobodana Medića (Boce), pripadnici “Škorpiona” odvezli su kamionom šestoricu zatočenika na jedno izolovano seosko područje kod Godinjskih Bara, nekoliko kilometara dalje od njihove baze, gde su ih ubili iz vatrenog oružja. Postupajući po Medićevim naređenjima, pripadnici “Škorpiona” su ova ubistva snimili videokamerom. Ovaj događaj je okarakterisan u drugim predmetima kao dio UZP genocida.
Radovan Karadžić se tačkom 2. Treće izmjenjene Optužnice od 27.02.2009.godine (dostupno ovdje) teretio za genocid u Srebrenici u okviru udruženog zločinačkog poduhvata, a u par: 12 ove optužnice su pobrojani učesnici tog UZP: Među učesnicima tog udruženog zločinačkog poduhvata bili su članovi rukovodstva bosanskih Srba; članovi SDS-a i članovi državnih organa bosanskih Srba na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou, uključujući krizne štabove, ratna predsjedništva i ratna povjereništva (dalje u tekstu: politički i državni organi bosanskih Srba); komandanti, pomoćnici komandanata, viši oficiri i načelnici jedinica Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije (dalje u tekstu: MUP Srbije), Jugoslovenske narodne armije (dalje u tekstu: JNA), Vojske Jugoslavije (dalje u tekstu: VJ), vojske Srpske Republike BiH, koja se kasnije zvala Vojska RS (dalje u tekstu: VRS), Ministarstva unutrašnjih poslova bosanskih Srba (dalje u tekstu: MUP) i Teritorijalne odbrane bosanskih Srba (dalje u tekstu: TO) na republičkom, regionalnom, opštinskom i lokalnom nivou; i vođe srpskih paravojnih snaga i dobrovoljačkih jedinica iz Srbije i iz Bosne. A
Ovaj tekst je započeo podsjećanjem na doktoricu Nevenku Tromp i Goeffreya Nicea, jer su ovo dvoje ljudi odlučujuće doprinijeli da onemoguće dokazivanje učešća Srbije u genocidu u Srebrenici 1995.godine, odnosno, učešće svih organa Srbije.
Šta se naime desilo? 06.12.2003.godine su Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Nevenka Tromp i Geoffrey Nice obavili razgovor u Beogradu sa Momčilom Perišićem, razgovor sa osobom koja je u tom trenutku potencijalno osumnjičena, ali koja je tražila da razgovora sa Kancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putemKancelarijom tužioca MKSJ, i to pismenim putem (cijeli razgovor se nalazi ovdje)
Nakon toga, u predmetu Stanišić i Simatović je Kancelarija tužioca kao svoj ključni dokaz krivice optuženih (a u kontekstu revizije presude ICJ ključne potencijalne činjenice) predložilo Izvještaj vještaka “Organizacija unutrašnjih poslova u srpskim entitetima u bivšoj Jugoslaviji (1990-1995). Konkretno, za BiH je od ključne važnosti bio paragraf 323.tog izvještaja: ”U izveštajima MUP-a RS postoje indicije o tome da su pred pad srebreničke enklave polovinom jula 1995. godine na tom području bile prisutne jedinice MUP-a Srbije i da su bile umešane u borbe na ratištu kod Trnova. Dana 26. juna 1995. godine na ratište kod Trnova stiglo je 350 ljudi iz MUP-a Srbije i MUP-a RSK. Dana 30. juna 1995. odredi MUP-a Srbije “Kajman”, “Plavi” i “[korpioni” učestvovali su u napadu na ratištu kod Trnova. Od 7. jula 1995. nadalje, jedinice MUP-a RSK i MUP-a Srbije kod Trnova brojale su 350 ljudi. Kod Trnova su ranjeni brojni pripadnici MUP-a Srbije i poslati na lečenje u Foču ili na VMA u Beogradu.”. Kako je već pokazano, ovo je potencijalno bila ta veza i nova činjenica. Međutim, usljed neprofesionalnog i granično kriminogenog postupanja Nevenke Tromp, taj izvještaj nije ni mogao biti uložen u dokaze. Naime, izvještaj je predan kao da su autori Christian Nielsen i Nevenka Tromp. Tako je Ured tužioca MKSJ obaviješten i radilo se o kljucnom dokazu za dokazivanje veze Stanišića i Simatovića sa MUP RS. Nakon toga, Ured tužioca MKSJ saznaje da Nielsen jeste radio jedno poglavlje, a za ostala su mislili da ih je uradila Nevenka Tromp. Onda se ispostavilo da dijelovi koje je ona navodno radila sadrže tekst Budimira Babovića i Ari Kerkkanena koje nije potpisala. Usljed toga, Ured tužioca je morao povući cijeli expertski izvještaj, a kako se kasno tokom suđenja za ovo saznalo, nije bilo vremena da se naruči novi izvještaj. Konkretno, sudski tim Tužilaštva je saznao da je dio izvještaja autora gđe Tromp sadržavao tekst iz izvještaja drugih pojedinaca bez pripisivanja, uključujući nepripisanu analizu vještaka izvan Tužilaštva. Tužilaštvo je smatralo da bi predlaganje izvještaja u ovim okolnostima imalo predstavlja kršenje njene profesionalne etike. Zato što se to dogodilo u kasnijim fazama izvođenja slučaja optužbe, nije bilo moguće da tužilaštvo naruči novi Izvještaj vještaka MUP-a neokaljan analizom gospođe Tromp. Slučaj tužilaštva zaključeno bez vještaka MUP-a Tužilaštva (odluka o povlačenju izvještaja u predmetu Stanišić i Simatović: dostupno ovdje)
Iz istih razloga, taj izvještaj je povučen od strane Ureda tužioca u predmetu Karadžić. Naravno, predmeti Simatović i Stanišić i Karadžić su bili zadnji u kojima se mogla pojaviti nova činjenica o učešću Srbije u ratu u BIH, odnosno, doprinosu genocidu u Srebrenici, a što bi moglo, temeljem člana 61. Statuta ICJ u roku od 10 godina biti upotrebljeno u postupku revizije.
U to vrijeme, razumljivo, Nevenka Tromp više nije radila u MKSJ, dok je Geoffrey Nice u Velikoj Britaniji postupao kao sudija u predmetu Petera Micheala, koja presuda je rezultirala skandalom, kada je ista ukinuta od strane Žalbenog suda i to iz razloga što je Geoffrey Nice postupao u predmetu na način koji je sarkastičan, ponižavajući i patronizirajući. Žalbeni sud je u svojoj presudi (dostupna ovdje) zaključio da niko nije našao da je moguće odbraniti način na koji je Geoffrey Nice vodio to suđenje. Sljedeći skandal se odnosi na “analizu” koju je Geoffrey Nice uradio u odnosu na Izvještaj Dicka Martyia, a koji se odnosi na trgovinu organima na Kosovu. Geoffrey Nice je tvrdio da cijeli izvještaj počiva na iskazu navodnog svjedoka K-144 (dostupno ovdje), a uvidom u sam izvještaj Dicka Martya (dostupan ovdje) je očigledno da se u istom ne spominje svjedok K-144 (ili bilo kakav drugi konkretni svjedok).
Ovo su osobe koje su, nakon opisanog minulog rada, posvetile “reviziji presude” i, u jeku političke kampanje, utvrđivanju navodne odgovornosti za neuspjeh iste.
Zadnjih sedmica smo čuli razne teorije, od toga da je ambasadorica BiH u Nizozemskoj trebala predate zahtjev za reviziju, do toga da se sve svodi na pitanje da li je BiH imala ovlaštenog agenta.
Ono što je stvarno problem sa revizijom je ono što se desilo sa Izvještajem u predmetima Stanišić i Simatović i Karadžić, a što je zasigurno bilo od uticaja na utvrđivanje odgovornosti Srbije za genocid u Srebrenici. Na početku ovog teksta su pobrojane tačke presude ICJ iz 2007.godine jasno je iz istih da BiH nije ni morala da se fokusira na izvršenje, nego na razne druge vidove učešća. Međutim, kako je evidentno iz dopisa Registrara ICJ, BIH nije problem bio agent (mada bi se taj problem potencijalno pojavio u budućnosti, da je pređeno prvih 10-tak koraka), nego nepostojanje odluke Predsjedništva BiH o pokretanju zahtjeva za reviziju presude iz 2007.godine. ICJ je zaključio da ne postoji odluka BiH da se zahtjeva revizija presude, a što naravno nije imalo veze s potpisnikom iste.
Ovo naravno profesorica na NiP akademiji Nevenka Trump i (kako je pravosnažno utvrđeno) sarkastični i patronizirajući sudija Nice nisu objasnili. Kao ni svoj doprinos u osiguranju da se ne pojavi nova činjenica, koja bi omogućila reviziju.
(autori teksta su bivši uposlenici Međunarodnog krivičnog suda za bivši Jugoslaviju – MKSJ u Haagu koji su zbog prirode posla insistirali da ne budu potpisani)
Predizborna podrška se isplatila. Novinari javnih servisa BHRT-a, FTV-a i TV SA, te Avaza, Pressmedie i drugi analitičari koji su bili najglasniji u kritiziranju vlasti, postali su dio “režima”. Istraga.ba donosi kraću listu novinara i analitičara koji su, preko noći, postali budžetski korisnici.
Krenimo od Predsjedništva BiH. Dugogodišnji urednik vanjskopolitičke emisije Global na BHRT-u Adis Deljković postao je savjetnik za medije člana Predsjedništva BiH Denis Bećirovića. Deljković je na toj poziciji naslijedio bivšeg novinara Klixa, Avaza i Fokusa Amila Dučića koji se, nakon kratkog izleta u savjetničke vode, vratio u medije. U Kabinetu Denisa Bećirovića bi, uskoro, kao saradnik, trebao biti angažiran i bivši novinar Slobodne Bosne Mehmed Pargan.
Osim toga, Kabinet Denisa Bećirovića je predložio imenovanje dugogodišnjeg dopisnika više bh. medija iz New Yorka Erola Avdovića za ambasadora u Belgiji. Supruga “nezavisnog analitičara” Esada Bajtala imenovana također je imenovana za novu bosanskohercegovački ambasadoricu iz reda bošnjačkog naroda.
Kabinet člana Predsjedništva BiH Željka Komšića je za ambasadora u Sloveniji predložio vlasnika magazina Start Daria Novalića, dok je ambasadorsku poziciju u Madridu dobila dugogodišnja urednica Radio Sarajeva Vesna Andre-Zaimović.
Profesionalizam Duške Jurišić između NiP-a i Naše stranke
Bivša direktorica kantonalnog javnog servisa TV Sarajevo postala je zamjenica državnog ministra. Naime, “preprofesionalna novinarka” Duška Jurišić profesionalno se rasporedila u Našu stranku nakon čega je dobila poziciju zamjenice ministra ljudskih prava BiH. Duška Jurišić je za svoju savjetnicu izabrala Ranku Ninković-Papić, suprugu “nezavisnog analitičara” Žarka Papića.
Analitičar Žarko i savjetnica Ranka Ninković-Papić
Ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković je za savjetnicu za medije izabrao Mirelu Bubalo, “utemeljiteljicu” “fake portala” presmedia koji je u međuvremenu postao “presmediabih”. Mirela Bubalo je savjetničko iskustvo stekla u kabinetu bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova Aljoše Čampare koji je mandat iskoristio da savjetnicu “uhljebi” u državnu službu. Međutim, pošto je plaća državnog službenika znatno manja, Bubalo je zamrznula svoj radni odnos u državnoj službi i ponovo je angažovana na puno plaćenijim savjetničkim poslovima.
Mirela Bubalo
Jasenka Isović-Tica je proteklih godina bila urednica na Radio Federacije BiH. U pitanju je supruga odgovornog urednika informativnog programa FTV-a. Danom nametanja Nermina Nikšića za premijera Federacije, Isović-Tica je postala “Vladina službenica”. U ovom trenutku ona savjetuje premijera Nikšića, dok njen suprug Željko Tica upravlja informativnim programom federalnog javnog servisa FTV.
Jasenka Isović-Tica i Nermin Nikšić iz vremena “profesionalnog” novinarstva
I nakon nestanka SBB-a, dugogodišnji urednik Avaza Fadil Mandal je ostao na budžetu. On je sada savjetnik federalnog dopremijera Vojina Mijatovića. Njegovo imenovanje za savjetnika lično je tražio utemeljitelj Avaza Fahrudin Radončić.
Na federalnom nivou je udomljen i dugogodišnji urednik i voditelj na BHRT-u Seid Masnica. On je službeno imenovan za savjetnika federalne ministrice obrazovanja Jasne Duraković.
Seid Masnica I Jasna Duraković
“Disident”, “analitičar”, “književnik” i “novinar” Amer Tikveša je postao savjetnik za medije predsjedavajuće Predstavničkog doma Parlamenta Federacije Mirjane Lepić-Marinković. Proteklih godina Tikveša je “nezavisno analizirao” iz prostorija Naše stranke.
Amer Tikveša
Ervin Mušinović je godinama bio novinar portala Klix. Nakon toga postao je savjetnik bivšeg federalnog ministra Aljoše Čampare koji ga je “udomio” u Centru za obuku na Vracama. No, zbog razlike u plaći, Mušinović je zamrznuo svoj radni odnos u državnoj službi i postao je, opet, savjetnik Aljoše Čampare angažiran sa Mirelom Bubalo na pisanju tekstova za portal presmediabih. Nakon što je Čampara postao “civil”, Mušinović je prebačen u nadležnost novonametnutog federalnog ministra unutrašnjih poslova Rame Isaka. Mušinović je trenutno Isakov savjetnik za medije.
Ervin Mušinović sa ministrom Isakom
Na “kantonalnoj razini” Vlada koju čine stranke Trojke imenovala je dvoje “nezavisnih analitičara” u upravne i nadzorne odbore kantonalnih preduzeća i ustanova. Tako je “analitičarka” Ivana Marić postala predsjednica Nadzornog odbora Javne ustanove “Kamerni teatar 55”, dok je profesor Enver Kazaz za člana Nadzornog odbora TV Sa.
“S mamom i nenom sam izašao na kamionu iz Potočara. Te 1995. godine sam imao četiri godine. Otac je prešao preko šume. Čekali smo ga u Tuzli, a kasnije smo živjeli u Banovićima kao izbjeglice”, prisjeća se u ekskluzivnom razgovoru za Istragu Elvir Klempić, Vlaseničanin koji je bio među pedeset najbitnijih ljudi izbornog štaba novoizabranog američkog predsjednika Joe Bidena.
U trenucima dok smo razgovarali, bio je na ulici. Proslavljao je Bidenovu pobjedu.
“Od izbjeglice, do ovog sada. Pomogao sam, onoliko koliko sam mogao, nekome da postane američki predsjednik. Nevjerovatan osjećaj”, kaže nam Klempić.
Od jula 1995. godine do 2001. Elvir je živio u Banovićima. Onda je, kao devetogodišnjak, s porodicom preselio u Ameriku, u saveznu državu Iowa. Baš u Iowi skoro dvije decenije kasnije, na unutarstranačkim demokratskim izborima Joe Biden je započeo svoj put prema Bijeloj kući. Elivir Klempić je bio dio izbornog štaba, zadužen za etničke skupine.
“Mislim da sam prvi Bosanac koji je na ovom nivou učestvovao u kampanji za američkog predsjednika. Ja sam bio zadužen za odnose s etničkim grupacijama u svih 50 američkih država. Nekih 17-18 etničkih grupacija, od Balkana, Bliskog Istoka, Afrike, čitave Evrope. Ja sam bio zadužen za to. Moj posao je bio da okupljam sve te etničke grupacije”, objašnjava Klempić svoju ulogu.
I, pitam ga, ko je presudio?
“Presudili su Poljaci i Bosanci. Pennsylvania, Goergia, Wisconsin, Michigan. Kao prvo, Bosanci su prvi put na ovim izborima izašli da glasaju masovno. Znači, nešto što se nije vidjelo prije i to je naročito došlo do izražaja u Pennsylvaniji i Georgiai. A Poljaka imate 11 i po miliona u SAD-u. Veoma jaka etnička zajednica koja je 2016. godine, nevjerovatno, glasala za Donalda Trumpa. Sada smo to promijenili, jer smo pojačali angažman da ih prebacimo na stranu demokrata. Oni su bili presudni u Pennsylvanijii i Wisconsinu. Dali smo im neku nadu da razumiju da su dio ovog društva”, kaže Klempić.
Na kraju se sve vratilo. Joe Biden je pobijedio u utrci za američkog predsjednika.
“Nevjerovatna pobjeda. Nevjerovatna. Godinu i po dana smo radili na tome. Vratili smo se iz mrtvih dva-tri puta. Niko nije vjerovao da ćemo ovo uraditi, da ćemo ovo završiti. Ovo je kampanja koja je učinila da ljudi širom Amerike drugačijih nacija i drugačijeg porijekla budu dio ovoga. Ovo se tiče i naše bh. dijaspore”, euforično će Klempić.
A da li će, nastavljam s pitanjima, adminstracija novozabranog predsjednika Bidena pojačat angažman na Balkanu, a posebno u BiH?
“Ovo će promijeniti američku politiku na Balkanu, jer imate osobu koja razumije Balkan. Kao drugo, predsjednik Bajden ima veliko iskustvo. Treće, osobe koje su sada povezane s našim timom, a koje će u budućnosti biti povezane sa administracijom veoma dobro poznaju Balkan. Radili su na odnosima SAD-a sa Balkanom. I to nije samo BiH, već je to i Srbija, i Albanija, i Hrvatska, i Crna Gora, i Sjeverna Makedonija. Ovo su osobe koje veoma dobro razumiju tu regiju i veoma dobro razumiju šta je bilo devedesetih godina i žele da BiH postane dio NATO saveza i EU. Angažman SAD-a će biti mnogo veći”, zaključuje Klempić u razgovoru za Istragu.
Na pitanje da li će dobiti neku visoku funkciju u budućoj administraciji, Klempić je kroz smijeh odgovorio: “ostajem uz predsjednika Bidena”.
Kada se prošle sedmice u Beogradu sreo sa Sergejem Lavrovim, Milorad Dodik je od ruskog ministra vanjskih poslova zatražio vojnu pomoć.
Prema informacijama Istrage, sigurnosne agencije u BiH raspolažu informacijom da je Dodik od Lavrova tražio pomoć u naoružanju ukoliko bi u skorom periodu došlo do oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini.
Da je tokom beogradskog susreta Dodik razgovarao o “vojnoj pomoći” Rusije, potvrđuju i njegove riječi izgovorene u emisiji Telering koja se emituje na javnom servisu Republike Srpske (RTRS).
“Ako je potrebno, branit ćemo je (Republiku Srpsku) i našim snagama. I neka se niko ne zavarava da to nije tako. Ako dođe do toga da će NATO nešto intervenisati, mi ćemo zatražiti pomoć od naših prijatelja koji su nam rekli, jasno i glasno, da oni svoje prijatelje nikada ne ostavljaju na cjedilu”, kazao je Dodik.
Tokom intervjua sa Matom Đakovićem, Dodik je govorio o eventualnim sukobima u BiH, navodeći da oružane policijske formacije iz Federacije nemaju pravo preći na teritoriju Republike Srpske.
“Ukoliko pređu, to ćemo smatrati agresijom i zatražit ćemo pomoć od prijatelja”, ponovio je Dodik.
Na samom kraju intervjua, član Predsjedništva BiH iz RS-a je kazao da je o “stvarima o kojima je pričao na RTRS-u”, razgovarao i sa ruskim ministrom vanjskih poslova.
“Razgovarao sam sa Lavrovim, noć prije. Razgovarali smo o svim pitanjima pa i ovim o kojima smo razgovarali Vi i ja”, rekao je Dodik svom domaćinu Đakoviću.
Lider SNSD-a je, podsjećamo, najavio da će Narodna skupština Republike Srpske povući svoju saglasnost na osnivanje Oružanih snaga BiH koje blisko sarađuju sa NATO-om i oružanim snagama članica NATO-a.
Zbog približavanja BiH NATO-u, Ambasada Ruske Federacije u Sarajevu u martu je ove godine zaprijetila Bosni i Hercegovini.
“U slučaju praktičnog zbližavanja BiH i NATO-a naša zemlja će morati reagirati na ovaj neprijateljski korak”, pisalo je u izjavi ruske ambasade u BiH.
Tada su pozvali “prijatelje u BiH da dobro razmisle” isplati li im se to, iznoseći pritom brojne tvrdnje kako je NATO u današnjem svijetu suvišan, neučinkovit te prije svega neprijateljski orijentiran prema Rusiji.
Čelnici RS-a godinama gaje dobre odnose sa Ruskom Federacijom. U aprilu prošle godine, na poziv Milorada Dodika, grupa ruskih vojnika došla je u Republiku Srpsku uz obrazloženje da pomažu prilikom dezinfekcije.
ruski “vojni” medicinari koji su bili u Banja Luci
Ono što je bitno napomenutim, graničari su tada skenirali samo dva pasoša ruskih “vojnih medicinara” koji su vojnim avionom sletjeli u Banja Luku.
Nakon što su “dezinfikovali RS”, ruske vojnike je u Mostar pozvao i lider HDZ-a Dragan Čović.
“U skladu sa zahtjevom NJ.E. dr. Dragana Čovića, predsjedavajućeg Doma naroda Parlamentarne Skupštine BiH, za pružanje medicinske pomoći Univerzitetskoj kliničkoj bolnici Mostar od strane Ruske Federacije 1. maja ove godine bit će upućena u Mostar ruska medicinska ekipa koja se sastoji od 24 medicinska radnika i 5 jedinica posebne tehnike za dezinfekciju. Ruska medicinska ekipa će ući na teritoriju BiH s teritorije Srbije” navedeno je u dopisu Ambasade Ruske Federacije koji je u aprilu prošle godine dostavljen bh. vlastima.
Ovom jedinicom, inače, komanduje general-major Mihail Černišov, načelnik hemijske, biološke i radijacijske zaštite Zapadnog vojnog okruga čije je sjedište u Sankt Petersburgu.
U jednom od brojnih intervjua za specijalizirane ruske časopise, general Černišov je govorio da su njegove “jedinice pokazale svoju sposobnost kamufliranja trupa”, te “proučavanja infekcije u području vode, zraka, uzoraka tla”.
Osim policijske saradnje, posljednjih je mjeseci intenzivirana saradnja i “civilnih zaštita”. Naime, 8. oktobra ove godine predstavnici Republičke uprave Civilne zaštite RS-a boravili su u “Srpsko-ruskom humanitarnom centru u Nišu”.
“U narednom periodu biće održani i drugi vidovi obuka za pripadnike Republičke uprave civilne zaštite RS”, navedeno je na sajtu Civilne zaštite RS.
Kada je prije nekoliko godina otvoren “Srpsko-ruski humanitarni centar” u Nišu, srbijanski mediji su ga označavali kao rusko sjedište za špijunažu na Balkanu.
Obavještajna služba BiH (OSA) prisluškivala je tokom 2020. godine službene telefone koje su dužili dežurni sudija Suda BiH i sudija za prethodni postupak Suda BiH, saznaje Istraga.ba
Upravo ovo je osnov za otvaranje istrage i hapšenje predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca i bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića.
Dežurni broj je onaj broj telefona koji su koristile sudije Suda BiH tokom dežura, odnosno, uglavnom od kraja radnog vremena do početka novog radnog dana. Drugi broj koristile su sudije za prethodni postupak Suda BiH. Te sudije su bile zadužene za izdavanje naredbi za pretrese i za određivanje pritvora.
Ove radnje, kako saznajemo, nemaju direktne veze sa slučajem Respiratori. Inače, Tužilaštvo BiH istražuje da li je na zakonit način praćen telefon istražitelja Tužilaštva BiH Mirze Jamakovića.
Podsjetimo, u ponedjeljak popodne SIPA je po naredbi državne tužiteljice Bojane Jolović uhapsila predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca i bivšeg direktora OSA-e Osmana Mehmedagića. Njih dvojica će tokom dana biti prebačeni u Tužilaštvo BiH na ispitivanje, nakon čega će biti odlučeno da li će prema Sudu BiH biti predloženo određivanje jednomjesečnog pritvora.
Evo kako je prema Zakonu o OSA-i regulisano pitanje praćenja telefonskih komunikacija.
“Tajno prikupljanje podataka za koje je potrebno sudsko ovlaštenje- Praćenje na mjestima koja nemaju javni karakter, praćenje komunikacija putem telekomunikacijskih i drugih oblika elektronskih uređaja, kao i pretres imovine bez pristanka vlasnika ili osobe koja privremeno zauzima tu imovinu, može se vršiti samo u slučajevima za koje je dobiveno prethodno ovlaštenje od predsjednika Suda Bosne i Hercegovine ili sudije Suda Bosne i Hercegovine kojeg je odredio predsjednik Suda Bosne i Hercegovine. Ukoliko generalni direktor ima osnovane razloge da smatra da su mjere praćenja i pretresa iz ovog dijela potrebne Agenciji kako bi mogla provesti istragu o prijetnji po sigurnost Bosne i Hercegovine, generalni direktor upućuje pismeni zahtjev sudiji za dobivanje odobrenja za takva praćenja i pretrese”, navedeno je u Zakonu.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
