Pripadnici SIPA-e uhapsili su bivšeg direktora KCUS-a Farisa Gavrankapetanovića, saznaje Istraga. Osim Gavrankapetanovića uhapšena je i njegova bivša bliska saradnica sa KCUS-a Muvedeta Čedić Butmir (kasnije prijateljica i saradnica i aktualne direktorice Sebije Izetbegović). SIPA je u okviru iste akcije uhapsila i bivšeg premijera Kantona Sarajevo Fikreta Musića, te bivšeg ministra zdravstva KS Zlatka Vukovića. Akcija je provedena po nalogu.
Policijski službenici Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA), danas su, u sklopu operativne akcije “Magnet”, na području Sarajeva započeli pretrese stambenih i pomoćnih objekata i pokretnih stvari na više lokacija.
Navedene aktivnosti, kako su naveli iz SIPA-e, provode se zbog postojanja osnova sumnje da su počinjena krivična djela “Udruživanje radi činjenja krivičnih djela” i “Zlupotreba položaja ili ovlaštenja” propisana Krivičnim zakonom Federacije Bosne i Hercegovine.
“Pretresi se vrše po nalogu Kantonalnog suda u Sarajevu i pod nadzorom Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo a u saradnji sa Federalnom upravom policije i Ministarstvom unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo”, dodali su iz SIPA-e.
“Varijabilne izborne jedinice” nova je sintagma koju je pregovaračima o izmjenama izbornog zakona ponudio Matthew Palmer, specijalni američki izaslanik zadužen za izbornu reformu.
A te bi jedinice, objasnio je Palmer, bile regulirane na principu elektora. Konačan model nije ponudio, ali po stavovima iznesenim na sastanku u srijedu, ovaj američki diplomata smatra da nejednaka vrijednost glasa ne bi trebala bila problem. Što, opet, znači da bi se išlo u korist HDZ-ovog prijedloga da u Federaciji budu dvije izborne jedinice.
“Zbog ovih stavova gospodina Palmera, reagirao je potpredsjednik Federacije Milan Dunović koji je, govoreći u ime DF-a, kazao da bi u tom slučaju bile dvije izborne jedinice sa jasno izraženim etničkim granicama”, kaže sagovornik Istrage koji je prisustvovao današnjem sastanku.
Na Dunovićeve konstatacije, ističe dalje naš sagovornik, Palmer je uzvratio tvrdnjom da i u SAD-u nije ista vrijednost glasa kada se bira predsjednik.
Ispravio ga je Predrag Kojović, državni zastupnik iz Naše stranke, koji je reagirao na tu Palmerovu tvrdnju govoreći da se ne može smatrati napretkom kada “iz robovlasništva prelazite u segregaciju”.
Matthew Palmer je rekao da se ne slaže sa Dunovićem i nastavio je dalje insistirati na “elektorskom načinu” izbora članova Predsjedništva BiH, navodeći da bi “varijabilna izborna jedinica” bila samo jedan dan.
A šta je “varijabilna izborna jedinica”, ovaj je američki diplomata pojasnio na jednom od sastanaka prilikom prošle posjete Sarajevu.
“Predlažem da više ne koristimo termin plutajuća izborna jedinica, već da upotrebljavamo varijabilna izborna jedinica”, insistirao je Palmer na sastanku.
Detaljni model načina izbora članova Predsjedništva BiH u srijedu nije prezentiran. Dragan Čović, lider HDZ-a BiH, insistirao je na nacionalnom prefiksu prilikom izbora članova Predsjedništva. A članovi Predsjedništva BiH bi se birali po principu da bi Federacija “na jedan dan” bila podijeljena na “varijabilne izborne jedinice” u okviru kojih bi bili birani elektori koji bi, kasnije, glasali za članove Predsjedništva BiH.
Podsjećamo, “elektorski način” izbora članova Predsjedništva razmatran je i 2013. godine, ali je i tada veći dio stručne javnosti tvrdio da se na taj način produžava diskriminacija i uvodi. Naime, prema tadašnjem prijedlogu, iza kojeg je stajala EU, svaki kanton, od ukupno deset u Federaciji, dao bi po jednog elektora sa jednim elektorskim glasom. To bi donijelo potpunu nejednakost glasa jer bi, recimo, i Kanton Sarajevo i Posavski kanton davali po jednog elektora sa istim pravom glasa.
No, rekosmo, elektorski model po Palmeru još nije razrađen. A ovaj američki diplomata, pojačan zvaničnicom EU Angelinom Eichhorst, insistira prevashodno na rješavanju pitanja izbora članova Predsjedništva.
SDP-ov predsjednik Nermin Nikšić je, prije nego je, zbog drugih obaveza, napustio sastanak u Sarajevu, kazao da ne pristaju na bilo kakva asimetrična rješenja. Delegacija SDA, koju je predvodio Bakir Izetbegović, govorila je o blokadama u Federaciji, dok se Denis Zvizdić, koji je, tokom sastanka, “zamijenio” svog predsjednika Elmedina Konakovića (NiP), nije uključivao u raspravu, koja je trebala biti posvećena blokadama u Federaciji BiH.
“Palmer je potpuno nezainteresiran za pitanje Federacije, odnosno Doma naroda FBiH, koji je uzročnik blokada”, kaže sagovornik Istrage koji je prisustvovao pregovorima na kojima su bili predstavnici svih parlamentarnih stranaka.
Američki diplomata je, kako saznajemo, na sastanku u srijedu kazao da će o blokadama u Federaciji razgovarati u četvrtak i da bi svi učesnici trebali doći sa konkretnim prijedlozima.
Govoreći o blokadama u Federaciji, pomenuto je i pitanje blokade izbora sudija Ustavnog suda FBiH, što direktno ovisi o predsjedniku FBiH Marinku Čavari. Lider HDZ-a je, pak, rekao da bošnjačka strana blokira Federaciju, jer ne dopušta imenovanje direktora Federalne uprave policije i Radio televizije Federacije BiH. Ilija Cvitanović, predsjednik HDZ-a 1990, rekao je da sarajevske stranke žele ukinuti Dom naroda FBiH i tako ugroziti opstojnost Hrvata. Ponovio je tezu HDZ-a BiH da je Željko Komšić nelegitimni član Predsjedništva BiH. Nakon što su ga ostali učesnici podsjetili da je Martin Raguž 2014. godine pobijedio u sarajevskoj općini Centar, nastala je kratka polemika koju je prekinula Angelina Eichhorst.
Inače, zvaničnica EU, tvrde izbori Istrage, nerijetko se tokom pregovora ponaša blagonaklono prema zvaničnicima HDZ-a BiH.
Federalna uprava policije podnijela je prošle sedmice izvještaj o počinjenom krivičnom djelu protiv ministra unutrašnjih poslova FBiH Aljoše Čamopare i službenika Državne agencije za istage i zaštitu Adisa Drnde, saznaje Istraga.ba.
Čampara je prijavljen zbog sumnje da je počinio krivično djelo zloupotreba službenog položaja i ovlaštenja, dok je Drnda prijavljen zbog trgovine uticajem. Prijava je podnesena zbog toga što je Čampara nezakonito dao bh. državljanstvo Džaferu Drndi.
Istraga.ba je nekoliko puta pisala o ovom slučaju, pa u nastavku podsjećamo na ključne detalje.
Unatoč pismenim upozorenjima svojih službenika, federalni ministar unutrašnjih poslova Aljoša Čampara odlučio je u februaru prošle godine nezakonito dati bh. državljanstvo Džaferu Drndi. Džafer je, inače, otac službenika SIPA-e Adisa Drnde, prijatelja ministra Čampare. Tokom postupka izdavanja državljanstva, Aljoša Čampara i Adis Drnda vršili su pritisak na službenike Federalnog ministarstva unutrašnjih poslova. Sve je ovo navedeno u Izvještaju o poduzetim mjerama i radnjama koji je 11. marta ove godine Federalna uprava policije dostavila Tužilaštvu Kantona Sarajevo. Nakon toga Tužilaštvo KS je formiralo predmet da bi, na kraju, nakon svih provjera, FUP ovoj pravosudnoj instituciji dostavio izvještaj o počinjenom krivičnom djelu.
Analizom dokumentacije i saslušanjem svjedoka, pisala je u prvobitnom izvještaju Federalna uprava policije, nesporno je utvrđeno da je sve dogovoreno u kabinetu ministra Čampare, na sastanku održanom 31. januara 2020. godine. Tog dana je, naime, ministar Čampara u svojoj kancelariji ugostio Adisa Drndu, a na sastanak je pozvao službenika FMUP-a Safeta Šatara i Adija Džamalija koji su zaduženi za izdavanje državljanstava i matičnih knjiga.
“Nesporno je utvrđeno da je prije održavanja sastanka Adis Drnda više puta telefonom pozivao voditelja postupka Adija Džamaliju i istog ubjeđivao sa sačini rješenje o prijemu u državljanstvo njegovog oca Drnda Džafera”, navedeno je u Izvještaju FUP-a.
Tokom sastanka 31. januara, utvrdila je Federalna policija, ministar Čampara je naredio svojim službenicima da Džaferu Drndi daju bh. državljansto. Unatoč pritiscima, službenici FMUP-a Safet Šatara i Adi Džamalija odbili su, zbog neispunjavanja osnovnih uslova, sačiniti rješenje o prijemu u državljanstvo oca ministrovog prijatelja.
izvještaj FUP-a
O svemu tome, kako se može vidjeti iz dokumenta, službenici FMUP-a sačinili akt o odbijanju zahtjeva za upis u knjigu državljana te ga dostavili šefici Sektora za pravne poslove FMUP-a Medini Đapo koja je parafirala stav svojih podređenih. No, ministar Čampara je ponovo reagirao.
“Adi, vi opet uradili negativno rješenje. Za pet minuta hoću pozitivno rješenje” kazao je ministar Čampara povišenim tonom Adiju Džamaliji, što je službenik FMUP-a potvrdio policijskim istražiteljima.
Zbog tog pritiska, Džamalija je morao potražiti medicinsku pomoć nakon čega je otišao na bolovanje. Ali ministar Čampara nije posustajao. Prema izvještaju FUP-a, on 3. februara 2020. godine svojoj šefici kabineta Rijadi Halilović dostavio bjanko rješenja o prijemu u državljanstvo nakon čega je ona sačinila akt o prijemu Džafera Drnde u knjigu državljana BiH. Čampara je, potom, potpisao taj akt i prema dokumentu Federalne uprave policije, “naredio je svojim podređenim da se ovo Rješenje protokoliše u evidencijama Kabineta ministra, što su isti i učinili u knjizi protokola – Skraćeni protokoli”.
Tokom provjera, inspektori FUP-a su utvrdili da ministar Čampara ove akte nije dostavio nadležnoj Službi za pravne poslove.
“Rješenje nije upisano u Evidenciju o izdatim Rješenjima kojima se stiče državljanstvo”, konstatovali su federalni policajci.
Prije sedam dana, negdje u blizini Maglaja, na magistralnom putu M17, tada nepoznati vozač pretekao je automobile u kojima je bio predsjedavajući Predsjedništva BiH Milorad Dodik sa pratnjom. Pripadnici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH su “o nemilom gogađaju” obavijestili MUP Ze-Do Kantona, vozač je identifikovan, izdat mu je prekršajni nalog i priča je završena. Niko, pa ni Milorad Dodik to preticanje nije okarakterisao kao pokušaj atentata niti je izdato saopćenje za javnost.
Žurno je žurila kući
Petak je, 19 februar, i glavna državna tužiteljica Gordana Tadić je je žurila kući. U njenom eskortu, odnosno motorizovanoj pratnji, bilo je vozilo Direkcije za koordinaciju policijskih tijela. Olovski sitni kriminalac Arnel Ibrišević, inače sklon ludovanju na cesti, pretekao je crne automobile. Dovoljno za žurnu policijsku akciju i priopćenje Borisa Grubešića.
“Otkrivena i privedena osoba koja je ugrožavala sigurnost i ometala kretanje glavne tužiteljice i njezine sigurnosne pratnje”, izvijestio je Boris Grubešić sve medije.
Bio je ovo, dakle, posljednji pokušaj atentata na glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić koja je krajem januara, na sastanku zatvorenom za javnost, izvijestila rukovodstvo Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH izvijestila da “samo pije svoju vodu”, jer ima informaciju da će je nepoznate osobe otrovati – novičokom, nervnim otrovom koji su “razvili” ruski naučnici za potrebe režima Vladimira Putina.
Otruj me, care
No, zbog opasnosti od trovanja novičokom Gordana Tadić je odličila da još ne informira javnost koja svakodnevno, preko Avaza i njenog živog štita Muriza Memića, izražava zabrinutost zbog ugroženosti glavne državne tužiteljice.
Preticanje u Olovu, rekosmo, posljednji je u nizu “pokušaja atentata” na beskompromisnu tužiteljicu Tadić. Ali kako bismo javnosti dočarali s kakvim se sve “nedaćama” susreće glavna državna tužiteljica, podsjetit ćemo, ukratko, na sve dosadašnje neuspjele atentate.
Zimbabve calling
Tog 4 juna 2019. godine bilo je tačno 13 sati i 11 minuta kada je glavnoj državnoj tužiteljici Gordani Tadić zazvonio mobilni telefon. Na displeju je bio ispisan broj 00263787112933. Nije se htjela javiti. Pola sata kasnije uslijedio je novi poziv pa sat kasnije još jedan. Logičan zaključak – ovo je pokušaj atentata. Uslijedila je žurna reakcija prema Direkciji za koordinaciju policijskih tijela BIH.
“Dana 4. 6. 2019. godine, policijski službenici Direkcije za koordinaciju policijskih tijela BiH obaviješteni su od strane gđe Gordane Tadić, glavnog tužioca Tužilaštva BiH, da je tokom navedenog dana, dok se nalazila na službenom putu u Bukureštu, u vremenskim intervalima 13.11, 13.44 i 14.49 sati na svoj mobilni telefon zaprimila telefonski poziv sa broja 00263787112933. Na pozive se nije htjela javiti iz razloga jer se ispod pozivnog broja nalazilo ime države Zimbabve, iz koje imenovana nema od koga primiti poziv”, pisalo je u dopisu upućenom svih državnim policijskim agencijama.
Sličnu “neugodnost”, koja ugrožava njenu sigurnost, Gordana Tadić je pretrpjela i dva dana kasnije, kada je zaprimila dva telefonska poziva sa broja 00373905129900. Na pozive se, logično, nije htjela javiti, jer je ispod broja pisalo Moldavija, a iz te države je nema ko zvati, jer nikoga ne poznaje.
“S obzirom na to da je gospođa Tadić prije nekoliko dana zaprimila prijetnje putem telefona u Tužilaštvu BiH, ista traži da se izvrši provjera predmetnih telefonskih brojeva”, navedeno je obavijesti policijskim agencijama u junu 2019. godine.
“Pakneni” plan atentata
Prava drama odvijala se u Tužilaštvu BiH krajem decembra 2017. godine. Slavko Tadić, suprug glavne državne tužiteljice Gordane Tadić primijetio je da na njegovom automobilu nešto nije u redu sa kočnicama. Odmah je obaviještena Direkcija za koordinaciju policijskih tijela BiH, a tadašnji dežurni državni tužilac Miroslav D. Marković žurno je angažirao protivterorističku jedinicu SIPA-e Brojne policijske snage bile su oko kuće Gordane Tadić i naređen je pregled kočnica automobila. Ubrzo je utvrđeno da se ne radi o terorizmu, već da je u pitanju kvar na automobilu. Ukratko, suprug Slavko nije redovno mijenjao disk pločice zbog čega je kočioni sistem “zaribao”.Nakon što im je saopšteno da je u pitanju samo kvar na automobilu, suprug Slavko Tadić je odbio otići u SIPA-u kako bi potpisao izvještaje o uviđaju.
Olovo u srcu
Septembar je 2018. godine i Tužilaštvo BiH je izdalo žurno saopćenje.
“Na području ZDK, na teritoriji općine Olovo, u petak, 07.09.2018. godine, desio se incident u kojem je ugrožena sigurnost v.d. glavnog tužioca Gordane Tadić, kao i osoba iz njene pratnje i osiguranja. Nepoznati vozač i vozilo, krećući se velikom brzinom, ostvarilo je kontakt sa policijskim vozilom MUP-a ZDK koje se nalazilo u pratnji vozila Tužilaštva BiH, nakon čega se nastavilo kretati prema vozilu u kojem se nalazila v.d. glavnog tužioca, te je samo brzom reakcijom vozača izbjegnut udes. Nepoznato vozilo udaljilo se velikom brzinom sa mjesta događaja. O incidentu je informisan dežurni tužilac Tužilaštva BiH, te policijske agencije intenzivno tragaju za vozačem i vozilom koji su prouzrokovali nesreću. Zbog navedenog incidenta pojačane su mjere sigurnosti v.d. glavnog tužioca”, navedeno je tada iz Tužilaštva BiH.
NN atentator nikad nije identifikovan i uhapšen, ali je glavna državna tužiteljica nastavila beskompromisnu borbu protiv svih vrsta organiziranog kriminala.
Evo ove rumen Ruže
“Meni je kolega rekao – Ružice, OSA te sluša. Ja sam se poslije raspitala, kako je to moguće? Jesam li ja neprijatelj države, jesam li terorista?“, zapitala se tadašnja potpredsjednica VSTV-a Ružica Jukić kada je u početkom septembra 2017. godine Josip Šimić – Đinđić objavio krivotvorene dokumente SIPA-e u kojima je navedeno da “NN” osobe uhode i prisluškuju nju i glavnu državnu tužiteljicu Gordanu Tadić.
Nije se dugo čekalo na “žurno priopćenje”.
“Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić. Tužilaštvu BiH dostavljeni su dokumenti koji ukazuju na provođenje posebnih istražnih radnji praćenja kretanja v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić, kao i transkripti razgovora između potpredsjednice VSTV Ružice Jukić i v.d. glavne tužiteljice Gordane Tadić”, saopćilo je tada Tužilaštvo BiH.
Krunski svjedok Josip Šimić – Đinđić je, ubzro, optužen za krivotvorenje tih dokumenata a Gordana Tadić je kasnije optužila inspektora SIPA-e Vahidina Šihinpašića zbog nezakonitog hapšenja Josipa Šimića. U istom predmetu, Gordana Tadić je bila i tužilac i svjedok. Optužnica nije potvrđena a Tužilaštvo BiH nikada nije okončalo istragu o prisluškivanju glavne tužiteljice tog Tužilaštva.
Fotomontaža atentata
Kada je posljednjeg dana maja 2020. godine Sulejmen Zuko na svom Facebook profilu objavio neukusnu fotomontažu na kojoj je bila Gordana Tadić sa ustaškom kapom na glavi, glavna državna tužiteljica je odmah naredila da se autor – pritvori.
“Dana 31. 5. 2020. godine javno, Zuko je putem društvene mreže Facebook izazivao i raspirivao nacionalnu i vjersku mržnju između konstitutivnih naroda u BiH, Bošnjaka i Hrvata”, navedeno je u naredbi za provođenje istrage koju je potpisao vječito dežurni tužilac Ćazim Hasanspahić.
Izradom fotomontaže sa likom glavne državne tužiteljice Gordane Tadić Zuko je, sumnja Hasanspahić, počinio čak tri krivična djela i to – izazivanje nacionalne i vjerske mržnje, potom krivično djelo sprječavanje službenog lica u vršenju službene radnje i, na kraju, krivično djelo – napad na službeno lice u vršenju poslova sigurnosti, otkrivanja ili lišenja slobode počinilaca krivičnih djela. S obzirom na to da je Zuko živi u Irskoj, zatraženo je raspisivanje crvene potjernice za njim. Sud BiH je odbio. Kao što je i Facebook odbio ukloniti ovu fotomontažu smatrajući da se njom ne ugrožava sigurnost glavne državne tužiteljice.
Rusija je napala Ukrajinu. Eksplozije odjekuju u svim većim gradovima. Ruske snage su počele iskrcavanje u Odesi, gradu na Crnom moru. Iskrcavanje ruskih snaga je počelo i u licu Mariupolj koja se nalazi na obalama Azovskog mora.
19.52 Ukrajinske vlasti objavile su video na kojem se vidi kako ruska vojska sa Krima prelazi na teritoriju Ukrajine.
Državna granična služba Ukrajine podijelila je ovaj video na kojem se vide ruski tenkovi i oklopna vozila kako danas prelaze u Ukrajinu s okupiranog Krima. pic.twitter.com/mleR7hN4gI
7.24 Ukrajinska vojska je saopćila da je srušilka pet ruskih aviona i jedan helikopter u Donbasu
7.19 Sarajevska Vijećnica večeras će biti u bojama ukrajinske zastave, kazala je za Istraga.ba gradonačelnica Benjamina Karić
7.05 Rusija je napala ukrajinske granice u pet oblasti, saopćila je državna granična služba Ukrajine. Napadnute su oblasti Luhanska, Sumska, Harkovska, Žitomorska, i Černigovska. Napadi dolaze i sa Krima, objavili su lokalni mediji u Kijevu
6.59 Ukrajinski mediji javljaju da je vojska Ukrajine u Donbasu srušila pet ruskih aviona i helikoptera.
6.56 U Severodnjecku su se jutros čule eksplozije, ali u gradu se ne dešava ništa, kaže za Istragu jedan od stanovnika tog grada, inače Ukrajinac.
6.50 Ukrajinska protuvazdaušna odbrana saopćila je da je oborila jedan ruski avion u regiji Donbas, na istoku Ukrajine.
6.45 Tenkovi iz Bjelorusije ulaze na teritoriju Ukrajine. Snimku je objavilo nekoliko lokalnih i svjetskih medija
6.40 Istraga.ba je uspjela stupiti u kontakt sa jednim od petorice bh. državljana koji žive u Severodnjecku, gradu u Donbasu, na istoku Ukrajine. Rekao nam je da ase sprema za evakuaciju.
6.36 Kao odgovor na trenutnu političku situaciju u BiH i rat u Ukrajini, EUFOR bi uskoro trebao rasporediti 500 dodatnih vojnika u Bosu i Hercegovini, objavio je bh. analitičar sa američkom adresom Jasmin Mujanović, pozivajući se na pouzdane diplomatske izvore.
I am told by reliable sources that a temporary reserve force of approx 500 additional EUFOR troops will be deployed to Bosnia and Herzegovina shortly as a response to growing secessionist threats in BiH but also broader security crisis in Europe following the events in Ukraine.
6.24 Ukrajinske granične snage saopćile su da su ih, na granici sa Bjelorusijom, napale udružene ruske i bjeloruske snage, javljaju lokalni mediji u Kijevu
6.15 Ukrajinska vojska vodi žestoke borbe širom zelje, javlja Kyiv Independent
6.06 Sirene odjekuju Kijevom. Upozoravaju na zračne napade
5.51 Rusija je izvršila udare na našu vojnu infrastrukturu i na naše vojne udare, kazao je ukrajinski predjsednik Volodimir Zelensky
5.42 Ukrajinski mnistarstvo unutrašnjih poslova je saopćio da u napadnutim gradovima u Ukrajini ima stotine žrtava, javlja CNN
5.32 Ruska Rublja pala je na najniži nivo od 2016. godine nakon Putinove objave rata u Ukrajini
5.25 Ukrajinski predsjednik Volodimir Zelensky sazvao je Savjet za nacionalnu sigurnost. Planira uvođenje vanrednog stanja u cijeloj zemlji
5.22 Ruske snage su se iskrcale u Odesi. U gradu se vode teške bombe, javlja The Kyiv Independent
5.15 Dok Rusija bombarduje ukrajinske gradove, genralni sekretar NATO-a Jens Stoltenberg na Twitteru osuđuje napad.
“Oštro osuđujem nepromišljeni napad Rusije na Ukrajinu. koji dovodi u opasnost nebrojene živote. Ovo je teška povreda međunarodnog prava i ozbiljna prijetnja euroatlanskoj sigurnosti. Saveznici će se sastati kako bi se pozabavili obnovljenom agresijom Rusije”, napisao je Stoltenberg
I strongly condemn #Russia’s reckless attack on #Ukraine, which puts at risk countless civilian lives. This is a grave breach of international law & a serious threat to Euro-Atlantic security. #NATO Allies will meet to address Russia’s renewed aggression. https://t.co/FPpyuzmUXD
5.06 Ukrajinski zvaničnik kaže da su se ruske snage iskrcale u Odesu, a da su druge ruske jedinice prešle granicu prema gradu Harkovu, na sjeveroistoku države.
5.03 “Putin je upravo pokrenuo potpunu invaziju na Ukrajinu. Mirni ukrajinski gradovi su pod udarima. Ovo je agresija. Ukrajina će se braniti i pobijedit će. Svijet može i mora zaustaviti Putina. Vrijeme je za djelovanje”, kazao je Dmitro Kuleba, ministar vanjskih poslova Ukrajine
Putin has just launched a full-scale invasion of Ukraine. Peaceful Ukrainian cities are under strikes. This is a war of aggression. Ukraine will defend itself and will win. The world can and must stop Putin. The time to act is now.
4.42 Molitve svijeta večeras su uz narod Ukrajine dok trpe ničim izazvan i neopravdan napad ruskih vojnih snaga. Predsjednik Putin izabrao je rat s predumišljajem koji će donijeti katastrofalne gubitke života i ljudske patnje”, saopćio je američki predsjednik Joe Biden.
The prayers of the world are with the people of Ukraine tonight as they suffer an unprovoked and unjustified attack by Russian military forces. President Putin has chosen a premeditated war that will bring a catastrophic loss of life and human suffering. https://t.co/Q7eUJ0CG3k
4.35 Dopisnik CNN-a čuje raketne napade iz pravca ruskog grada Belgoroda. Rakete su vjerovatno usmjerene prema Harkovu
4.33 U toku je napad i u Krematorsku
Napad na mornaricu ukrajinske vojske u blizini Odese. Osim toga, u toku je napad i u Krematorsku. Ovo je video iz Krematorska pic.twitter.com/E1lvjix6Il
4.25 “Svakome ko razmišlja o miješanju u ovaj sukob poručujem – ako to učinite suočit ćete se s neviđenim posljedicama. Nadam se da me čujete”, kazao je Vladimir Putin
4.21: Situacija sa šitenjem NATO-a postaje sve opasnija, više ne možemo šutjeti, kazao je Vladimir Putin tokom obraćanja naciji. Istovremeno, Rusija napada nekoliko ukrajinskih gradova
4.20 Vladimir Putin jš uvijek se obraća naciji
4.18 U gradu Odesa koji se nalazi na obalma Crnog mora također se čuju eksplozije
Pripadnici SIPA-e uhapsili su Mehmeda Jahića, profesora sa Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, saznaje Istraga.ba. U ovom trenutku traju pretresi na najmanje pet lokacija u Sarajevu. Osim Jahićevih objekata, SIPA pretresa i kuću direktora Bosnalijeka Nedima Uzunovića kao i članova porodice profesora Jahića. Akcija se provodi po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo. Jahić, Uzunović i drugi su osumnjičeni da su iz Bosnalijeka izvlačili novac kojim su, potom, kupovali dionice tog preduzeća kako bi ostvarili prevlast.
Prema informacijama Istrage, SIPA pretresa i objekte u vlasništvu Adnana Hadžića, direktora finansija i privremenog generalnog direktora Bosnalijeka. Osim Hodžića na meti SIPA-e su još sin i supruga profesora Jahića.
Mehmed Jahić je, kako saznajemo, godinama bio angažiran i Bosnalijeku kao savjetnik i primao je, u prosjeku, između 15 i 20 hiljada maraka mjesečno. Dobijeni novac je, potom, prebacivao na račune supruge i sina. Oni su, potom, kupovali
dionice Bosnalijeka. Prema zvaničnim podacima sa sarajevske berze, Elbira Jahić, supruga Mehmeda Jahića, vlasnica je 1,2 posto dionica Bosnalijeka
Hasan nije gledao kuda ide Aida. Jer on je, zapravo, Aida iz filma Jasmile Žbanić. Zbog nesuglasica s režiserkom, umjesto UN-ovog prevodioca Hasana, u filmu možete vidjeti prevoditeljicu Aidu. Njena priča je priča Hasana Nuhanovića, ispričana u njegovoj knjizi Pod zastavom UN-a. U filmu Quo vadis, Aida? vrlo malo je fikcije. Likovi su stvarni, stvarni su događaji. Priča je istinita.
„Dijelom“, reći će nam Hasan Nuhanović koji je prvo preživio, a onda godinama kasnije radio na scenariju za film o prevodiocu u bazi UN-a u Potočarima kod Srebrenice.
„Istina je još gora“, dodat će.
Hasan Nuhanović
Negdje pred kraj filma prevoditeljica Aida, iza rata, dolazi ispred svoga stana u Srebrenici. Gospođa koju je zatekla pustila ju je unutra i predala porodične fotografije. U stvarnosti to i nije bilo tako. Bilo je gore.
„Čini mi se da sam 2000. godine otišao u Vlasenicu u svoj porodični stan. Otvorila mi je Vesna, supruga Milenka Stanića, koji nije bio tu. Milenko Stanić je u Vlasenici bio predsjednik SDS-a i jedan od ratnih gospodara. Vesna mi je otvorila vrata, vikala na mene i rekla mi što ti dolaziš. Otjerala me ispred moga stana“, opisuje Hasan scenu iz stvarnoga života.
Porodične fotografije će dobiti tek dvije godine kasnije. U Sarajevu ih mu je, zajedno sa diplomama, štednim knjižicama i značkama koje je sakupljao, predala jedna Srpkinja. Ona je prva živjela u stanu Nuhanovića koji su iz Vlasenice u Srebrenicu protjerani odmah na početku rata.
„Njena kćerka je bila djevojka mog druga Dejana Ostojića, Srbina koji je prije rata bio bubnjar u mom bendu. Oni su sačuvali moje fotografije“.
Ibro, Hasan, Nasiha i Muhamed Nuhanović
Fotografije su jedini dokaz da je Hasan Nuhanović imao porodicu. U filmu su uloge zamijenjene. Prevodilac je njegova majka (Aida) koja u bazi UN-a u Potočarima, u julu 1995. godine, pokušava da spasi svoja dva sina (Hamdiju i Esu) i supruga (Nihada). U stvarnom životu, prevodilac je sin Hasan koji moli holandske oficire pod zastavom UN-a da ostave njegovu majku Nasihu, oca Ibru i brata Muhameda u bazi u Potočarima. Ni u filmu, a ni u stvarnosti nije ih uspio uvjeriti.
„Ja sam dužan da do kraja svoga života pričam o hrabrosti moga Brace“, kaže Hasan.
Braco je bio nadimak Hasanovog brata Muhameda. U filmu Braco, dok ga UN-ovi vojnici izbacuju iz baze, baca cigaretu u stranu i govori Aidi da holandske vojnike više ne moli za njegov život. Ovako je to izgledalo u stvarnom životu. Prisjeća se Hasan Nuhanović.
Muhamed Nuhanović Braco
„Trebao je da napuni 21 godinu, 23. jula 1995. godine. Ja sam prvo molio da ostave sve troje. Kada sam morao da biram odredio sam da to bude barem brat. Mi smo se dogovorili još 1992. godine, na početku rata, kada bude stani-pani, da je prioritet u spašavanju najmlađi brat. Sve sam pokušao. I na kraju je Braco, vidim tu scenu i sada, ugasio cigaretu i rekao – „Ne moli ih više za mene, jebi im mater. Odoh“. I otišao je“.
Deceniju i po kasnije, forenzičari su u tuzlanskom Kliničkom centru istresli iz kutije ostatke ljudskog skeleta, jedne Leviske i vezane patike. Hasan je stajao iznad stola i na ostacima hlačama pročitao „Made in Portugal“.
Bracu Muhameda su pronašli u sekundarnoj masovnoj grobnici Čančari kod Zvornika. Na istom području su, nekoliko godina ranije, u grobnici Čančari 5 pronašli i Hasanovog oca Ibru Nuhanovića.
U filmu „Quo vadis, Aida?“ to je Nihad Selmanagić, kojeg su UN-ovi vojnici izbacili iz baze u Potočarima, nakon što je njegova supruga, prevoditeljica, uzalud molila da ga spase. Njegov lik tumači Izudin Bajrović.
Vidjet ćete ga i u onoj sceni kada troje srebreničkih Bošnjaka u bratunačkom hotelu Fontana „pregovara“ sa Ratkom Mladićem. U fimu su to Nihad, Nesib i Ćamila
Scena iz filma: Nihad, Nesib i Ćamila ispred Fontane
U stvarnom životu su Ibro Nuhanović, Nesib Mandžić i Ćamila Omanović. Nesib Mandžić je jedini živ. Pronalazimo ga u Beču.
„Borim se za opstanak“, kaže nam u telefonskom razgovoru.
juli 1995.: Ibro Nuhanović, Ćamila Omanović i Nesim Mandžić ispred Fontane
Opstanak je riječ koja je obilježila njegov život. Ne zna ni sam kako je baš on određen da pred kamerama, u ime Srebreničana, pregovara sa Ratkom Mladićem.
„Nesibe, u tvojim je rukama sudbina tvog naroda. Il’ ćete opstati il’ ćete nestati“, izgovorit će mu Ratko Mladić dan prije nego će vojne i policijske snage Republike Srpske zpočeti masovne egzekucije srebreničkih Bošnjaka duž lijeve obale Drine.
Nesib Mandžić tokom svjedočenja u Hagu
Nesib Mandžić je preživio da svjedoči o genocidu. Film Jasmile Žbanić nije gledao.
„I ako je bilo malo odstupanja od stvarnih događaja, razumijem je. To je umjetnički pristup“, kaže nam Mandžić koji je trenutno na liječenju.
Problema sa zdravljem ima i Đermin Omanović. Četrnaest je godina imao kada su u julu 1995 godine odredili njegovu majku Ćamilu da sa Nesibom Mandžićem i Ibrom Nuhanovićem ide na pregovore u Fontanu gdje ih je čekao Ratko Mladić. Glumici Jeleni Kordić pripala je uloga njegove majke.
Jelena Kordić-Kuret kao Ćamila Omanović
„Nisam gledao film. Ne mogu“, kaže nam kratko Đermin Omanović koji danas živi u Mostaru.
„Imam dvoje djece i imam unuka“, govorila je u bratunačkoj Fontani Ćamila Omanović.
„Tako mlada, a već baka“, upitat će Ratko Mladić.
Ćamila Omanović na pregovorima s Mladićem
Koji sekund kasnije, vidi se i u filmu i na autentičnim snimcima, Ćamila navodi da je išla u razred sa nekim od oficira prisutnim na sastanku u Fontani.
„Kada se vratila, rekla nam je da još je neki školski kolega kazao da će biti djece na ražnju“, svjedoči njen sin.
Bila je toliko uplašena da je pokušala izvršiti samoubistvo. Spasili su je. Kasnije je od Đermina i njegove sestre tražila da se razdvoje.
„Mislila je da će nas dvoje okrenuti na ražnju ako nas vide s njom. Nismo htjeli“, sjeća se Đermin.
Đermin i Ćamila Omanović u Srebrenici 1994. godine
Kada su krenuli konvoji sa ženama i djecom prema Tuzli, Ćamila se sa sinom i kćerkom i unučetom uspjela ukrcati na jedan kamion.
„Čim je kamion krenuo, ona je iskočila. Nije htjela rizikovati da bude u našoj blizini pa da nas zbog nje ubiju. Sestra i ja smo otišli do Kladnja“, kaže Đermin.
Ćamila Omanović i Ibro Nuhanović na pregovorima u Fontani
Ćamila je, ipak, uspjela doći do Tuzle. Kasnije će postati svjedok pred Haškim tribunalom. Umrla je 2007. godine od posljedica srčanog udara. Neki drugi udar, pretpostavlja se u potiljak, u julu 1995. godine usmrtio je njenog kolegu s pregovora iz Fontane Ibru Nuhanovića. U grobnici Čančari 5, u selu Kamenica kod Zvornika koje je „skrivalo“ više od deset masovnih grobnica, pronašli su pola njegovih kostiju. Lobanja mu je, sa stražnje strane, bila smrskana. S Ibrinim kostima je pronađena i UN-ova kartica izdata na ime Hasan Nuhanović.
Kamenica – selo masovnih gobnica
„Bila je istekla. I dao sam je bratu Muhamedu kada je krenuo iz baze. Nekako sam mislio da će ga spasiti. To što je kod oca pronađena kartica dokaz je da su u bili zajedno“, misli Hasan.
Ibro i Muhamed Nuhanović vjerovatno su strijeljani u Domu kulture u selu Pilica kod Zvornika. U filmu, dok zatočene Bošnjake ubijaju u Domu kulture, okolni mještani, Srbi, na balkonu ispijaju kafu. Na tom je mjestu ubijeno oko 600 ljudi.
Dom kulture u Pilici, mjesto srijeljanja
Par kilometara dalje, na nekadašnjoj vojnoj ekonomiji Branjevo, strijeljano je još 1.200. Dan kasnije, 17. jula nastali su i satelitski snimci na kojima se vide tijela ubijenih na Branjevu. Kasnije će ih tu zakopati, a potom i prebaciti u sekundarne i tercijarne masovne grobnice u Kamenici. Tu su, rekosmo, pronašli Bracu i Ibru. Tu je pronađena i istekla kartica UN-a.
Branjevo: tijela 1200 strijeljanih Srebreničana
Emir Suljagić je imao jednu takvu. I on je bio UN-ov prevodilac u Srebrenici. U filmu se zove Tarik i glumi ga Alban Ukaj.
„Momci, moj život je za Oskara“, reći će nam netom nakon što je „Quo vadis, Aida?“ nominovana za nagradu Američke filmske akademije.
Scena koja će obilježiti njegov život je kada prevodilac Tarik (Emir Suljagić) na mašini kuca spisak lokalnog stanovništva angažovanog u bazi u Potočarima.
„Upisao sam na jednom spisku 18 imena. Osamnaesti je Braco, Hasanov brat Muhamed. Naveo sam da je odnedavno angažovan kao čistač u bazi“, sjeća se Suljagić, danas direktor Memorijalnog centra Srebrenica.
Holandski su vojnici prekrižili Bracu i na kraju ga izbacili iz baze zajedno sa ostalim stanovništvom. Ubijen je kao i 239 drugih ljudi čija je imena Emir Suljagić stavio na drugi spisak koji je predao zamjeniku komandanta holandskog bataljona UN-a, majoru Robu Frankenu.
Emir Suljagić, (foto: Gracija.info)
„Na taj sam spisak stavio imena svih onih koji su bili u bazi i koji su mi htjeli dati podatke. Htio sam da postoji neki trag i da ih pokušamo spasiti. Bilo ih je 239 i među njima moj đedo Sadik Hasanović, imam, koji je imao nekih 75 godina. Kasnije sam dodao i Hasanove roditelje i brata. Sve su ih izbacili iz baze“, svjedoči Emir.
Na tom spisku je bila i majka Hasana Nuhanovića. Nasiha je bila u konvoju kojeg su vojne i policijske snage Republike Srpske ispratile prema Kladnju, teritoriji pod kontrolom Armije RBiH. Nedaleko od linije razgraničenja odvojena je od ostalih saputnica. Odvedena je, zajedno sa još šestero ljudi, u selo Jarovlje kod Vlasenice. Ubijeni su i zapaljeni.
„Pronašli smo njene ostatke u jesen 2009. godine na jednom smetljištu kod Vlasenice“, kaže nam Hasan.
Vlasenicom je, da se vratimo na početak teksta, upravljao Milenko Stanić. To bi, uz neka odstupanja od stvarnih činjenica, trebao biti Joka iz filma „Quo vadis, Aida?“. Njegova je uloga pripala Emiru Hadžihafizbegoviću. Njegova je porodica uselila u stan Nuhanovića. Njegova je supruga Vesna otjerala Hasana Nuhanovića ispred vrata stana. I nije mu predala porodične fotografije koje su pripadale Nasihi, Muhamedu i Ibri Nuhanoviću. Stvarnim likovima iz filma Quo vadis, Aida. Jer, stvarnost je uvijek gora.
Član narko kartela Tito i Dino imenovan je prošle godine za počasnog konzula Bosne i Hercegovine u Panami. U pitanju je turski državljanin Fatih Kol kojeg je Predsjedništvo BiH, u oktobru prošle godine, jednoglasno imenovalo za počasnog bh. konzula u državi poznatoj po po međunarodnom pranju novca. Kol je imenovan na prijedlog članice Predsjedništva BiH Željke Cvijanović, a za njegovo imenovanje najviše je lobirao ministar vanjske trgovine i ekonomskih odnosa – Staša Košarac.
Protiv Fatiha Kola Tužilaštvo BiH je donijelo naredbu o provođenju istrage zbog sumnje da je prao novac narko kartela kojim je iz Dubaija rukovodi Edin Gačanin Tito. Kol je, kako saznaje Istraga.ba, trebao biti uhapšen zajedno sa čelnicima FUP-a i biznismenom Gordanom Memijom u okviru međunarodne akcije “Black Tie 2”. Kako Kol u tom trenutku nije bio na teritoriji BiH, nije mogao biti uhapšen. No, njegovo ime navedeno je u prijedlogu za određivanje pritvora ili mjera zabrane članovima ili saradnicima narko kartela Tito i Dino.
Fatih Kol – zvanično pod istragom zbog pranja novca narko kartela
Ovo je dokument Tužilaštva BiH, odnosno prijedlog za određivanje mjera pritvora. Na spisku osoba osumnjičenih za organizirani kriminal i pranje novca nalazi se počasni bh. konzul u Panami Fatih Kol.
Prema informacijama Istrage, Fatih Kol se pominje u Sky-u kao jedan od biznismena koji je prao novac stečen prodajom kokaina. Jedna od njegovih “investicija” bila je najava izgradnje hotela Hilton u Sarajevu, te prethodna kupovina nekretnina od kompanije Feroelektro. Kol je, prema informacijama iz Skya, od kartela dobio skoro sedam miliona maraka.
Prema zvaničnim informacijama, ovog Titovog saradnika, Predsjedništvo BiH je, na sjednicu održanoj u oktobru 2023. godine, imenovalo na prijedlog Željke Cvijanović. Prethodno je iz Paname, od predsjednika lično, stiglo pismo preporuke za Kolovo imenovanje.
Kako je tada navedeno iz Kolove službe za medije, imenovanjem za počasnog konzula, on će biti spona između Bosne i Hercegovine i Paname na polju privrede, turizma, kulture i sporta.
pismo vlasti iz Paname
“Imajući u vidu ekonomske krize koje guše evropsku ekonomiju i koje se pojavljuju na regionalnom nivou, planirano je da se povežu investitori iz ove dvije zemlje da bi se obavljala djelatnost u novim trgovinskim zonama. Pored toga, planira se organizacija koja će pružati mogućnost za obostrano investiranje, kao i jačanje odnosa na polju privrede, investicija, turizma, kulture i sporta”, objavljeno je iz Kolove pres službe.
Počasni bh. konzul u decembru 2023. godine predao je akreditive vlastima u Panami.
Počasni konzul i član narko kartela predaje akreditive u Panami
Prema informacijama Istrage, saradnja bh. vlasti sa Kolom traje godinama. No, najbolje veze Kol je imao sa Stašom Košarcem, državnim ministrom vanjske trgovine i ekonomskih odnosa. Prije nego je Kol i postavljen za počasnog bh. konzula, Košarac ga je posjećivao u Panami.
Ministar vanjske trgovine BiH Staša Košarac boravio je u službenoj posjeti Panami gdje se susreo s predstavnicima vlade, poslovnog sektora te javnih i privatnih institucija”, saopćeno je u septembru 2022. godine iz Košarčevog kabineta.
Tada je još objavljeno da je “ovaj trgovinsko-diplomatski susret organizovalo Poslovno udruženje Bosne i Hercegovine kojim predsjedava biznismen Fatih Kol”.
Staša Košarac i Fatih Kol, Panama, september 2022. godine
“Bila je to odlična posjeta ministra Košarca koja je otvorila važan put ka jačanju diplomatskih i trgovinskih odnosa između dvije zemlje. Za naše udruženje, ovo predstavlja prvi korak ka nastavku zajedničkog rada. Postoje mnoge stvari koje nas spajaju”, rekao je Kol.
Kako je navedeno, delegacija je izrazila interes za istraživanje mogućnosti ulaganja u Panami u različitim oblastima kao što su energetika, turizam, farmaceutska industrija i građevinarstvo.
“Ministar Košarac je tokom posjete naglasio vrline i prednosti Paname kao važnog čvorišta i budućeg izbora ulaganja u različitim sektorima. Udruženje bh. poduzetnika u Panami stvara se već godinu i zalaže se da postane važan most za odnose naroda, a zvanična posjeta ministra trgovine omogućit će nastavak organizacije susreta na visokom nivou”, zaključio je Fatih Kol.
Prije nego što se povezao sa ministrom Košarcem, Kol je “pokušavao” investirati u Sarajevu. Neposredno pred dolazak Edina Gačanina Tita u Sarajevo, biznismen Fatih Kol je u julu 2016. godine potpisao ugovor sa tadašnjim načelnikom Općine Stari Grad Ibrahimom Hadžibajrićem. Ugovor se odnosio na prodaju, odnosno kupovinu nekretnine koja je nekad pripadala Feroelektro.
Fatih Kol i Ibrahim Hadžibajrić
Općina Stari Grad prodala je firmi KOL d.o.o. Sarajevo svoj dio od 65 posto objekta bivšeg Feroelektra u Ulici Mula Mustafe Bašeskije 16 u Sarajevu. Kupoprodajni ugovor potpisali su 8. jula načelnik Starog Grada Ibrahim Hadžibajrić i Fatih Kol, vlasnik firme KOL. Prethodno je Općinsko vijeće Stari Grad usvojilo zaključak o rješavanju statusa ovog objekta na način da se formi KOL d.o.o, po pravu preče kupovine, proda općinski dio objekta za tri miliona KM.
Tada je saopćeno da će septembru 2016. godine Kolova firma na mjestu nekadašnjeg objekta Feroelektro početi gradnju luksuznog hotela Hilton, koji bi trebao biti izgrađen za 18 mjeseci.
Godinu ranije, odnosno 2015. godine, Kolova firma KOL d.o.o. Sarajevo imala je prihod u iznosu od milion maraka, te je prijavila dobit u iznosu od 747 hiljada KM. Poređenja radi, 2014. godine je prihod je bio – nula maraka, kao i godinu kasnije. Osim toga, 2016,. godine prihod Kolove firme bio je nula maraka, dok je 2018. godine prihod bio svega 1.400 KM.
Podsjetimo, bivši načelnik Općine Stari Grad Ibrahim Hadžibajrić je optužen za organizirani kriminal i trenutno se nalazi u pritvoru. Sky prepiske su otkrile da je sarađivao sa članovima narko kartela Edina Gačanina Tita.
Edin Gačanin Tito vođa je jednog od najmoćmnijih narkokartela na svijetu. Trenutno se nalazi u Dubaiju gdje čeka “izvršenje” kazne zatvora u trajanju od sedam godina na koju ga je osudilo nizozemsko pravosuđe.
Pregovarajući 2018. godine o načinu popunjavanja Doma naroda FBiH, Damir Arnaut, tada državni zastupnik SBB-a Fahrudina Radončića, a danas Naše stranke, predlagao je da se primijeni popis iz 2013. godine. Upravo to je model koji je zagovarao i HDZ BiH, a koji bi stranci Dragana Čovića donio sigurnih 12 delegata u Domu naroda Federacije BiH i četiri delegata u Domu naroda BiH. Taj prijedlog bi značio HDZ-ovu trajnu i apsolutnu kontrolu svih procesa u Federaciji i na nivou BiH.
“Ali to nigdje nećemo napisati. Napisat ćemo brojke koje će zadovoljiti odluku Ustavnog suda”, kazao je Arnaut nakon što je iznio svoj prijedlog.
Kako se može čuti na snimku koji je u posjedu Istrage, Arnaut je rekao da se “slaže da je vrlo osjetljivo pitanje proglašavati u nekom pravnom aktu da se od današnjeg dana ne primjenjuje popis iz 1991. godine”. No, onda je našao rješenje.
“S te strane, možda se možemo to uradit na način da samo napišemo, i ne pozivati se na cenzus iz 1991. i 2013., nego samo konstatovati koliko se bira iz kojeg kantona. Ako to slučajno bude zasnovano na popisu iz 2013., to može biti samo slučajnost. Ali to nigdje nećemo napisati. Napisat ćemo brojke koje će zadovoljiti odluku Ustavnog suda“, predlagao je Arnaut način izbora delegata u Dom naroda FBiH.
Šta to znači u praksi, objasnit ćemo u nastavku teksta. U decembru 2016. godine Ustavni sud BiH je djelimično prihvatio apelaciju Bože Ljubića, te je odredbu Izbornog zakona koja se odnosila na način popunjavanja Doma naroda Federacije BiH proglasio neustavnom.
Odlukom Ustavnog suda BiH u slučaju Ljubić “utvrđeno je da odredba Potpoglavlja B člana 10.12. stav 2. u dijelu: “Svakom konstitutivnom narodu daje se jedno mjesto u svakom kantonu” i odredbe Poglavlja 20 – Prelazne i završne odredbe člana 20.16.A stav 2. tač. a-j. Izbornog zakona Bosne i Hercegovine nije u skladu sa članom I/2. Ustava Bosne i Hercegovine”.
To je, dakle, bila obavezna odredba “jedan, jedan, jedan”, prema kojoj je svaki kanton, od njih deset, morao dati po najmanje jednog delegata iz reda sva tri konstitutivna naroda. U Ustavu Federacije BiH ova je odredba bila malo “labavija”.
“Delegate Doma naroda biraju kantonalne skupštine iz reda svojih delegata proporcionalno nacionalnoj strukturi stanovništva. Broj delegata za Dom naroda koji se biraju u svakom kantonu srazmjeran je broju stanovnika kantona, s tim što se broj, struktura i način izbora delegata utvrđuju zakonom. U Domu naroda bit će najmanje jedan Bošnjak, jedan Hrvat i jedan Srbin iz svakog kantona koji imaju najmanje jednog takvog zastupnika u svom zakonodavnom tijelu”, navedeno je u članu 8, poglavlje VI Ustava FBiH.
Dakle, svaki kanton bi davao po najmanje jednog delegata u Dom naroda iz reda svih konstitutivnih naroda, pod uslovom da je takav delegat izabran u kantonalnu skupštinu. Pojednostavljeno, ako u Kantonu Sarajevo ne bi bilo izabranih Hrvata, onda Kanton Sarajevo ne bi davao Hrvata u Dom naroda BiH. I to je ono što je predviđeno Ustavom FBiH. Odredbe Izbornog zakona koje je osporio Božo Ljubić nalagale su da svaki kanton, bez obzira da li u skupštini ima zastupnika iz reda određenog naroda, mora delegirati delegate iz reda svih konstitutivnih naroda.
Nakon što su osporene odredbe Izbornog zakona izbrisane, stvorena je pravna praznina, zbog čega je CIK donio odluku Uputstvo o popunjavanju Doma naroda FBiH. Treba naglasiti da je ovo Uputstvo donio stari saziv CIK-a nad kojim su apsolutnu kontrolu imali SNSD i HDZ BiH.
Dom naroda Federacije BiH sastoji se od pedeset osam delegata, i to po sedamnaest delegata iz reda svakog od konstitutivnih naroda i sedam delegata iz reda ostalih. Ova tabela ispod pokazuje kakav je raspored delegata bio prije nego je Ustavni sud BiH naredio brisanje dijelova Izbornog zakona BiH po apelaciji Bože Ljubića.
Ključna stvar u ovome je bila to što je, zapravo, pet kantona u kojima ne dominira HDZ BiH moglo izabrati šest delegata u Klub Hrvata. Prema Ustavu FBiH najmanje šest delegata u jednom klubu naroda potrebno je da bi se predložio predsjednik ili potpredsjednik FBiH koji, potom, ide na glasanje pred cijelim Domom naroda FBiH. Prije presude Ljubić, dakle, postojala je mogućnost da kantoni u kojima HDZ BiH nije dominantna stranka, izaberu potrebnih šest delegata u Klubu Hrvata, što bi značilo da Dragan Čović, faktički, ne bi mogao blokirati izbor Vlade FBiH.
No, nakon presude Ljubić, Ustavni sud BiH izbrisao je odredbe Izbornog zakona prema kojima je svaki kanton u FBiH morao dati po najmanje jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Kako bi se, pak, završio proces konstituisanja Doma naroda FBiH (o kojem ovisi i izbor deset delegata Bošnjaka i Hrvata u Dom naroda BiH), Centralna izborna komisija BiH u starom sazivu donijela je Uputstvo o rasporedu delegata u Dom naroda FBiH.
Uputstvo CIK-a o rasporedu mandata u DN FBiH
Kako se može vidjeti, ključna promjena koju je bivši saziv CIK-a nametnuo svojim Uputstvom desila se u Zeničko-dobojskom kantonu. Umjesto ranija dva delegata iz reda hrvatskog naroda, CIK je propisao da se iz tog Kantona bira samo jedan delegat. Istovremeno, Zapadnohercegovački kanton je “dobio” dodatnog, trećeg, delegata iz reda hrvatskog naroda. To znači da kantoni u kojima HDZ nije dominantna politička partija (TK, Ze-Do, USK, KS, BPK), u Dom naroda FBiH mogu delegirati svega pet delegata iz reda hrvatskog naroda, što je, u konačnici, nedovoljno za predlaganje predsjednika ili potpredsjednika FBiH, a samim tim i izbor Vlade FBiH. Tim Uputstvom starog saziva CIK-a, HDZ-u BiH je, suštinski, dodijeljeno 12 sigurnih delegata u Klubu Hrvata u Domu naroda FBiH, što znači da bez njega ne može biti formirana Vlada FBiH niti može biti izabrano Predsjedništvo FBiH. Osim toga, s 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZ BiH ima osigurana četiri delegata u Domu naroda BiH, jer su glasovi tri delegata u klubu Hrvata na nivou FBiH potrebna da bi se izabrao jedan delegat u Domu naroda BiH.
Ovo Uputstvo bivši saziv CIK-a donio je na osnovu primjene popisa iz 2013. godine, čijiu je primjenu predlagao Damir Arnaut. I upravo primjenom tog popisa iz 2013. godine, Ze-Do kanton je “izgubio” drugog Hrvata u Domu naroda FBiH, čime je HDZ BiH onemogućio sve druge partije da imaju šest delegata u Klubu Hrvata. No, to nije sve.
Primjenjujuću popis iz 2013. godine koji je zagovarao Damir Arnaut, stari saiv CIK-a je usvojio Uputstvo prema kojem su i dva Srbina iz Kantona Sarajevo prebačena u Kanton 10. Tako će Livanjski kanton imati trojicu srpskih delegata u Domu naroda F BiH, a sva trojica su iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata Milorada Dodika. Osim toga, CIK je Srbina iz Ze-Do kantona prebacio u HNK, odakle će ubuduće biti birana dva delegata srpske nacionalnosti.
Uputstvo CIK-a, međutim, nije trajni akt kojim se reguliše pitanje izbora delegata u Domu naroda FBiH. Stoga je bilo nužno uraditi izmjene Izbornog zakona zbog čega su organizirani i pregovori. a na tim pregovorima Damir Arnaut se zalagao da za primjenu popisa iz 2013. godine. Pod uslovom da se “ne napiše”.
U popodnevnim satima 13. jula, otprilike u isto vrijeme kada je započeo masakr u Kravici, o kojem smo govorili u prvom dijelu ovog serijala – general Mladić je obišao drugu grupu zarobljenika iz Srebrenice, koja je bila smještena u Osnovnoj školi Vuk Karadžić u Bratuncu. Kao i onima u Kravici, i ovima je kazao da će biti evakuisani (na područje Kalesije) i razmijenjeni. Ne moraju da brinu.
Nekoliko sati kasnije, pukovnik Ljubiša Beara došao je u Bratunac da pripremi operaciju pogubljenja ovih zarobljenika. Dočekali su ga Miroslav Deronjić, uime Općine, i Momir Nikolić, uime vojske. Obojica su svjedočili, u Haagu, šta se te večeri desilo. „Gospodine Deronjiću“, kazao je tada Beara, „dobio sam naređenje s vrha, naređenje s vrha, da se zarobljenici pobiju.“
Volja vrha
Da je uistinu tako naređeno „s vrha“, Deronjić je, kako će posvjedočiti, već znao, jer mu je to, nekoliko dana ranije, kao povjereniku za „oslobođenu“ Srebrenicu, kazao sam predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić: „Miroslave, sve ih treba poubijati!“. Karadžić mu je najavio i Bearin dolazak: „Poslat ću čovjeka koji ima uputstva oko toga šta se mora učiniti.“
Da su Bearine riječi održavale volju „vrha“, znao je i Momir Nikolić, kojem je ranije tokom dana, prije nego što će početi masakr u Kravici, sam Mladić potvrdio da će zarobljenici biti pobijeni.
Deronjić se pobunio, ali ne protiv ideje o ubijanju zarobljenika, već protiv toga da se egzekucije vrše na području Bratunca. Kazao je da je „već razgovarao sa predsjednikom Karadžićem“ i da sve treba biti premješteno u Zvornik, čemu se Beara protivio. Došlo je do žestoke svađe, a Beara je na kraju popustio.
Momir Nikolić će, pred haškim sudijama, posvjedočiti da mu je, kasnije te večeri, Beara naredio da ode u Zvornik i sastane se sa Dragom Nikolićem iz Zvorničke brigade, kako bi dogovorili prebacivanje zarobljenika u Zvornik gdje trebaju biti likvidirani.
Da je ovako bilo, potvrdio je još jedan srpski oficir, Dragan Obrenović, zamjenik komandanta Zvorničke brigade. Njega je, kaže, te večeri putem radija pozvao Drago Nikolić i kazao mu da je dobio naređenje da učestvuje u preuzimanju i pogubljenju zarobljenika, zbog čega traži da bude oslobođen svih drugih dužnosti.
Kada je Obrenović kazao da treba tražiti suglasnost komandanta brigade ili „više komande“, Drago Nikolić mu je kazao da je naređenje došlo lično od generala Mladića, te da će po njegovom nalogu ujutro u Zvornik doći Beara i njegov podređeni Vujadin Popović iz komande Drinskog korpusa. Nikolić je tražio da mu bude odobrena četa vojne policije, specijalizirana za čuvanje objekata i zarobljenika.
Vozač
Da su Beara i Popović stigli ujutro u komandu Zvorničke brigade, smještenoj u preduzeću Standard u Karakaju, haškim sudijama je potvrdio Milorad Birčaković, vozač Drage Nikolića. On je pojasnio da su se Beara, Popović i Nikolić, nakon ovog sastanka, odvezli do restorana Vidikovac, u Diviču, na samom ulazu u Zvornik iz pravca Bratunca, gdje su dočekali autobuse sa zarobljenicima iz škole Vuk Karadžić.
Drago je, kaže Birčaković, vozaču jednog od autobusa objasnio da autobusi trebaju ići u selo Grbavci. Kada su stigli tamo, nastavlja Birčaković, četa vojne policije, na čelu sa Momirom Jasikovcem, uz pomoć civilne policije, sprovela je zarobljenike u fiskulturnu salu škole.
Birčaković nije ulazio u salu, ali zahvaljujući iskazima preživjelih, znamo kakvi su uslovi vladali u fiskulturnoj sali. Muškarci i dječaci su bili natrpani u toj mjeri da su morali sjediti jedni drugima u krilu. Nuždu su mogli obaviti samo u kofu, a stražari su svako malo pucali u plafon i zidove da bi ih zastražili.
Nekoliko svjedoka je potvrdilo i da je među vojnim policajcima bila izvjesna Nada, koja je zarobljenicima stavljala poveze na oči, prije nego što su ubacivani u kamione, koji su ih u manjim grupama odvozili iz škole na obližnju livadu u Orahovcu.
„Ja… Pa ništa, došo bi ovaj… Kamion bi došo tu, ovaj, u rikverc, i oni bi ulazili u kamion i odlazili“, kazao je Birčaković, te dodao da je, u svom opelu rekordu, nekoliko puta išao u pratnji kamiona do livade, na kojoj su streljani.
Doktor
O streljanju zarobljenika na livadi u Orahovcu, na suđenju Beari, Popoviću i Dragi Nikoliću, svjedočio je još jedan od vozača, zaštićeni svjedok PW-101, poznat pod nadimkom Doktor. On je, kaže, u kamionu dovezao pune sanduke sendviča, peciva, sokova i mineralne vode, a sve je to bilo namijenjeno egzekutorima, koji su ručali i osvježavali se, u pauzama između dva streljanja.
Opisujući streljanje, Doktor će skrenuti pažnju na jednog od egzekutora koji je, kako kaže, „bio onako pravi tip za to“. Uočio je čak kako se na jednom tijelu, koje je ležalo na zemlji, miče nožni palac. „Ne znam“, kaže Doktor, „kako bih slikovito opisao njegovo držanje, njegove riječi. Rekao je da mora otići da dotuče i taj nožni palac. Znate, to nije bila glava ili neki drugi dio tijela, samo taj nožni palac ga je nervirao i on ga se morao riješiti.“
„U toj hrpi“, kazat će Doktor, „u toj gomili mrtvih tijela, koja više nisu nalikovala ljudskim, to je bila samo gomila mesa u komadima… A zatim se pojavilo ljudsko biće. Ja kažem ljudsko biće, ali je to zapravo bio neki dječak od pet-šest godina. To je bilo nevjerovatno. Nevjerovatno. Ljudsko biće je izišlo i počelo se kretati prema stazi, stazi na kojoj su, radeći svoj posao, stajali muškarci s automatskim puškama.“
„A zatim su“, kaže Doktor, „sasvim iznenada oni spustili svoje puške i svi su se, do posljednjeg ukočili. A tamo je bilo samo dijete. Da se radilo o osobi od 70 ili 80 godina bilo bi to strašno, a kamoli o nevinom, slatkom djetetu. A to dijete bilo je prekriveno tkivom utrobe drugih ljudi. […] I kako se to dijete pojavljivalo iz gomile pogubljenih, govorilo je: ‘Babo!’ To je kako oni zovu oca. On je govorio: ‘Babo, gdje si?'“
Dječaka, koji se zvao Fahrudin Muminović, spasio je upravo Doktor. Nakon što su odbili pucati u njega, Vujadin Popović je naredio da dječaka vrate ponovo na livadu, kao dio nove grupe, kako bi ga, kao neizdvojenu metu, bilo lakše dokrajčiti. Doktor je iskoristio nepažnju i dječaka stavio u svoje vozilo i odvezao ga u Zvornik, gdje ga je kasnije preuzeo Crveni krst.
O pogubljenjima na livadi u Orahovcu, svjedočio je i bagerista Cvijetin Ristanović. Dok je kopao grobnicu na livadi, reći će, u jednom trenutku mu je prišao jedan od vojnika i naredio mu da ugasi mašinu, te odstupi i stoji leđima okrenut livadi. „Onda sam“, reći će bagerista na suđenju Miloradu Trbiću, „čuo kako dolaze vozila, kamion… Jedan kamion… Kada je kamion bio tmo čuo sam uzvike ‘napolje!’ ili tome slično… Kratko nakon toga sam čuo rafal.“ Kada se, kaže, vratio da nastavi kopati, u jami je vidio tijela ljudi, u civilnoj odjeći, sa povezima na očima.
U Orahovcu je 14. jula 1995. godine ubijeno više od hiljadu muškaraca i dječaka. Dokumenti Inžinjerijske jedinice Zvorničke brigade potvrdili su da su rovokopači i vojni kamioni brigade bili u Orahovcu 14. i 15. jula. Također, u knjizi dežurnog oficira, evidentirano je da je 14. jula pukovnik Beara išao u „Orovoc“.
Proces
Jedan od dragocjenih svjedoka masakra u Orahovcu, kao i ukupne genocidne operacije, bio je Milorad Trbić, „referent u organu za bezbjednost i obavještajne poslove Zvorničke brigade“.
Nakon što je uhapšen u Americi, on je sarađivao sa istražiocima, dajući nekoliko izjava, u kojima je otkrio brojne detalje operacije. Kasnije je povukao potpis sa izjave, ali Sud Bosne i Hercegovine je, u presudi Trbiću, zaključio da su njegove izjave bile dobrovoljne, te da se ne mogu zanemariti, naročito jer su se podudarale sa drugim svjedočenjima i materijalnim dokazima.
O Trbićevoj ulozi svjedočio je npr. Lazar Ristić, komandant 4. pješadijskog bataljona Zvorničke brigade. Njega je, kaže, 14. jula Trbić pozvao i zatražio da pošalje deset vojnika u Orahovac kako bi pomogli u „čuvanju zarobljenika“, što je ovaj i učinio. Kasnije tog dana, jedan od vojnika je kontaktirao Ristića i informisao ga da je od njih traženo da ubijaju zarobljenike.
Trbić je u svom iskazu potvrdio da je učestvovao u ubijanju zarobljenika. U samoj školi u Grbavcima, koju je upravo on odbrao kao lokaciju za privremeno zatočenje, vladali su nepodnošljivi uslovi zbog vrućine, žeđi i gladi. Zarobljenici su počeli postavljati pitanja. Vodeći se instrukcijom, koju su dali Beara i Popović, Trbić je, uz pomoć vojne policije, izveo dvadesetak zarobljenika i dao ih streljati ispred fiskulturne sale. Kazao je da je to „urađeno kako bi se spriječili da pojegnu […] i kako bi ih držali pod kontrolom“.
Trbić je priznao i da je dvaput išao na livadu u Orahovcu i lično učestvovao u ubijanju. Prvi put je, kaže, stigao oko osam navečer. Na livadi je zatekao Dragu Nikolića, nekoliko vojnih policajaca i još njemu nekoliko nepoznatih lica. Vidio je tijela, koja su zgrtale mašine, iako su, kako mu se učinilo, neki od streljanih još uvijek živi.
Livada se, nastavlja on, protezala sve do željezničke pruge, a kako je bila prekrivena leševima, Drago Nikolić je kazao da se streljanje mora nastaviti s druge strane pruge. Trbić je, tokom posjete licu mjesta u aprilu 2004. istražiteljima pokazao mjesto na kojem je učestvovao u streljanju jedne grupe zarobljenika, „u blizini česme“. Potvrdio je to i u drugoj izjavi, koju je dao nekoliko mjeseci kasnije.
Jedan od ključnih dijelova Trbićevog iskaza jeste onaj o sastanku sa Bearom, Popovićem i Dragom Nikolićem, nakon masakra u Orahovcu. Za razliku od haotičnog masakra u Kravici, gdje su egzekutori krenuli da odjednom pobiju sve u hangaru, pucajući iz mitraljeza i ubacujući bombe, proces ubijanja se u Orahovcu odvijao glatko i bez većih problema.
Zarobljenici nisu ubijani svi odjednom, u fiskulturnoj sali, već su odvoženi u manjim grupama na obližnju livadu. Stavljani su im povezi na oči, a ruke su im bile svezane na leđima. Ubijani su kratkim rafalima ili pojedinačnim hicima. Žrtve su bile okrenute leđima, tako da im egzekutori ne gledaju u lice, u oči. Nije bilo vriske kao u Kravici.
Sve je ovo, kaže Trbić, ohrabrilo četvoricu oficira. Pokazalo se, kaže, da je, uz dobru organizaciju, moguće pobiti hiljade ljudi u kratkom roku. Zaključili su, kaže, da moraju nastaviti s ubijanjem.
Ponavljanje
Trbić je učestvovao i u svim ostalim masovnim pogubljenjima: u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Istražioce je odveo na mjesto pogubljenja u Petkovcima. Kazao je da je „vidio mrtva tijela na površini veličine fudbalskog igrališta kod brane [Crveni mulj], te utovarivač i buldožer koji su kopali grrobnicu i potom je zatrpavali“.
Lično je, kaže, išao i u Kozluk, gdje je, po naređenju Popovića, nadzirao ubijanje zarobljenika, na obali Drine. Priznao je da je i sam učestvovao u egzekucijama 20 do 30 minuta, te je potvrdio da je, u jednom trenutku, i sam Beara bio prisutan prilikom egzekucija na ovoj lokaciji.
Kazao je i da su u Kozluku, u streljanju učestvovali vojnici 2. pješadijskog bataljona, vojna policija Zvorničke brigade, 30 vojnika iz Višegrada, Lukićevi ljudi i pripadnici još neke jedinice nepoznate Trbiću.
Ujutro 16. jula, na dan masakra na Branjevu i Pilici, Trbića je kontaktirao major Golić iz Drinskog korpusa. Tražio je da Trbić prenese Popoviću Mladićevu poruku. „On zna šta treba odraditi kako je dogovoreno“, kazao je Golić. Trbić je istražiocima pojasnio da se ovo „kako je dogovoreno“ odnosi na operaciju ubijanja.
Nedugo nakon razgovora s Golićem, Trbić je istog dana primio poruku za Bearu: da nazove Glavni štab. Kasnije je, kaže Trbić, i sam Mladić došao u Zvornik, gdje ga je on izvijestio o egzekucijama u Pilici i kretanju kolone Srebreničana prema Kladnju.
Nadalje, 16. jula presretnut je i razgovor između Trbića i pukovnika Cerovića, u kojem potonji kaže da se „mora izvršiti trijaža zarobljenih“. Nakon toga Trbić prepušta liniju Beari, koji prekida Cerovića i kaže: „Neću da razgovaramo telefonom.“ Trbić je istražiocima potvrdio da je „trijaža“ bila šifra za pogubljenja.
Idući dan, 17. jula, nakon ubijanja na Branjevu i Pilici, presretnut je još jedan telefonski razgovor, u kojem su učestvovali komandant Drinskog korpusa Radislav Krstić, komandant Zvorničke brigade Vinko Pandurević i Trbić. U toku razgovora Krstić pita: „Jeste li pobili Turke gore?“, a Trbić odgovara: „Uglavnom jesmo.“
Trbić je istražiocima 2004. pokazao sve lokacije masovnih ubistava.
Ravnodušnost
Pitajući se šta je potrebno da bi se izvršio genocid, Pretresno vijeće Suda Bosne i Hercegovine, u presudi Trbiću, odgovara da je, za razliku od pojedinačnog ubistva, za ovakav zločin možda potreban veći stepen indiferentnosti prema nekom dijelu čovječanstva.
Potrebna je, kaže vijeće, potpuna indiferentnost prema sudbini pripadnika ciljane skupine. Indiferentnost ovdje prevazilazi mržnju, kažu sudije, jer mržnja podrazumijeva postojanje nekog odnosa.
Emocionalni odnos je uništavan dehumanizacijom. Iako su se, nastavlja vijeće, mnogi opirali, znajući da je to pogrešno, mnogi su došli pod utjecaj ove propagande, a kada čovjek izgubi svoju čovječnost i postane indiferentan, onda, zaključuju sudije, genocid postaje sredstvo za ostvarenje cilja
Trbić u svojim opsežnim izjavama nikada nije pokazao kajanje, niti kolebanje, a ono što je za sudsko vijeće koje ga je osudilo bilo od najvećeg značaja jeste njegova potpuna ravnodušnost prema žrtvama.
Vijeće navodi jedan znakovit komentar koji je Trbić dao istražiteljima: on je, kaže, smatrao neophodnim da ubije nekoliko zarobljenika da bi drugim egzekutorima pokazao kako se to radi. Ovaj obrazac se ponavljao. Egzekutori su se, podrcrtavaju sudije, često mijenjali od mjesta do mjesta, a ono što se nije mijenjalo bio je Trbić, koji je demonstrirao kako trebao ubijati.
Mnogi počinioci genocida, kažu sudije, bili su angažovani na samo jednoj od lokacija, a Trbić je bio jedan od rijetkih koji je bio skoro na svim lokacijama i imao je priliku steći sliku o pravim razmjerima zločina. U periodima između dva masovna pogubljenja, imao je vremena za razmišljanje o svom učešću, ali nije ispoljavao ni neodlučnost, ni žaljenje, ni kolebanje.
Da je indiferentnost motor genocida zaključile su i sudije u predmetu Franc Kos i drugi. Koliko je pripadnicima 10. diverzantskog odreda bilo beznačajno to što oduzimaju život svojim žrtvama najbolje ilustruje to što su u jednom trenutku stali sa ubijanjem kako bi ručali. Jeli su i pili, sjedeći nedaleko od gomile leševa, a kad su završili onda su nastavili s poslom.
Komisija
Nakon što je Madeleine Albright, u to vrijeme američka ambasadorka u UN-u, na sjednici Vijeća sigurnosti objavila satelitske snimke masovnih grobnica, vlasti Republike Srpske su, između septembra i novembra 1995, kada je postalo izvjesno zaključivanje mira, pokrenule operaciju premještanja masovnih grobnica. U premještanju grobnica, učestvovao je i Trbić.
Trbić je tih dana, kaže, vidio Vujadina Popovića sa mapom na kojoj su bile označene lokacije masovnih. Ovo je potvrdio i Dragan Obrenović. Popović je, kaže Trbić, tada naložio da se u svakoj od primarnih grobnica ostavi po stotinjak tijela kako bi se omela eventualna buduća istraga.
O premještanju grobnica, svjedočio je i Damjan Lazarević, koji je sa Trbićem bio u Kozluku, kada su po prvi put pokopana tijela. Nekoliko mjeseci kasnije, kaže Lazarević, tijela su bila u fazi raspadanja. „Bilo je za ne izdržati. Vozači su morali zaustavljati mašine da bi dobili malo zraka“, kaže Lazarević
Trbić kaže da su bageristi koji su učestvovali u premještanju grobnica, kao nagradu, dobili po tri dana slobodno i po dvije vrećice sa po tri kilograma deterdženta za pranje veša.
Kada su, u martu 1996. godine, otkrivena prva tijela na području Pilice, predsjednik Republike Srpske Radovan Karadžić naložio je formiranje „mješovite komisije“ koja će „izvršiti ispitivanje činjenica“. Cilj je bio „osujetiti namjere ambasadorke Albright i medijskih stručnjaka da lansiraju proizvoljne i tendenciozne zaključke“.
Za člana komisije, uime Zvorničke brigade, imenovan je Milorad Trbić, jedan od ključnih aktera operacije ubijanja. Komisija je održala sastanak 26. marta 1996. godine, a prisustvovao je i Trbić. Prema riječima jednog zvaničnika vojnog tužilaštva Republike Srpske „niko od prisutnih nije znao pojedinosti o radnjama koje treba provesti, niti je iko raspolagao podacima šta bi se na licu mjesta pronašlo ili to niko nije htio da zna“.
U idućem nastavcima ovog serijala, bit će govora o masovnim ubistvima u Petkovcima, Kozluku, Branjevu i Pilici.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Prema zvaničnim podacima sa sarajevske berze, Elbira Jahić, supruga Mehmeda Jahića, vlasnica je 1,2 posto dionica Bosnalijeka
