Dva dana su prošla otkako je istekao rok za osiguravanje sredstava za nabavku helikoptera Oružanim snagama BiH, a što je obećavao ministar odbrane Zukan Helez i uvjeravao da će OSBiH dobiti američke helikoptere.
No, kako smo ranije upozoravali Bosna i Hercegovina mogla bi još neko vrijeme sačekati s projektom nabavke helikoptera za Ministarstvo odbrane i Oružane snage BiH, posebno nakon objave u Službenom listu BiH.
„Sredstva u iznosu od 3.600.000 KM biće osigurana iz tekuće rezerve Budžeta institucija BiH i međunarodnih obaveza BiH za fiskalnu 2023. godinu i alocirana na projektni kod 0106240 – „VP nabavke helikoptera za MO i OSBiH“, ekonomski kod 821300, do kraja trećeg kvartala tekuće godine (najkasnije do 30. septembra 2023. godine)“, navedeno je u odluci objavljenoj u Službenom glasniku BiH.
Prošao je 30. septembar i sada je jasno da još uvijek nisu osigurana sredstva.
Riječ je o svojevrsnoj obmani jer prvobitna informacija da se kreće u realizaciju nabavke helikoptera, na koju su kao pristali i ministri iz SNSD-a očito je na dugom štapu.
Ranije je Jasmin Emrić, zastupnik NES-a u Predstavničkom domu PSBiH za Patriju kazao da je ovo očito nova igra Milorada Dodika na sceni.
„Dakle, novac nije osiguran. Tek treba da se osigura i to kako je utvrđeno do 30. septembra 2023. godine“, kazao je Emrić.
I prošao je 30. septembar, a sredstva nisu osigurana. Jasno je da je odluka kojom se hvalio ministar Helez bila bacanje prašine u oči bh. javnosti.
Bosna i Hercegovina je duži period planirala nabavku novih američkih helikoptera za potrebe Oružanih snaga BiH. A, morat ćemo još sačekati, jer će Vijeće ministara BiH morati ponovo odlučivati o nabavci helikoptera, jer bez novca se ne može. A, rokovi su im istekli.
Podsjećamo, da je ministar odbrane BiH Zukan Helez izjavio kako će Oružane snage dobiti moderne i višenamjenske helikoptere.
“Mi sto posto krećemo u to, dolaze američki helikopteri, moderniji i novi, koji imaju na sebi i borbene sposobnosti, a ne kao do sada što smo imali samo za gašenje požara i pomoć u nevolji. Ti helikopteri koje imamo osim što su ruski, stari su i neupotrebljivi”, govorio je Helez.
I opet smo došli do porazne istine – jeste da se ‘krenulo u posao’, a koji će se opet završiti kada Milorad Dodik bude dao zeleno svjetlo.
Posljednji put američki helikopteri dopremljeni su u decembru 2021. godine.
“Oni (teroristi) su dobili i političku podršku i logističku podršku i naoružanje i ratoborne vježbe od Beograda. I Beograd je nalogodavac”, kazao je u ekskluzivnom intervjuu sa Istragu sedmice Hayat TV-a kosovski premijer Albin Kurti.
Svi oni koji su bili tu, rekao je Kurti, imali su državljanstvo Srbije.
“Možda su neki od njih rođeni na Kosovu, ali oni su prešli sa druge strane granice kada su napali Banjskom manastiru u Zvenačnu”, rekao je Kurti.
Istraga: Da li očekujete da će Srbija te ljude izručiti?
Kurti:“Mi računamo i na pritisak Međunarodne zajednice da ove zločince i ove teroriste da se predaju našim organima sigurnosti i pravde”.
Istraga: Da se predaju, da ih Srbija preda?
Kurti: Srbija, putem međunarodne zajednice, trebala bi da preda druge članove koji nisu poginuli i nisu uhapšeni da služe kaznu poslije predaje i poslije sudskog procesa jer očigledno se radi o teroristima, radi se o ljudima koji su napali teškim naoružanjem i na ovaj način pokušali destabilizirati Kosovo. Oni nisu uspjeli u tome, ali to ne znači da ne treba da se sučeljavaju sa licem pravde.
Istraga: Ali Srbija je zbog tih ljudi koji su poginuli proglasila dan žalosti
Kurti: To znači da Srbija stoji iza njih i iznad njih. Službeni Beograd tu je dao naredbu da se napadne na Kosovu, ali mislim da su sada uvidjeli da takve terorističke organizacije i bande nemaju šanse sa našom policijom. Nemojte da zaboravljate da ovo nisu bande krijumčarenja niti su obični građani koji su preuzeli oružje. To su profesionalne snage paramilitarne snage koje ko zna gdje su ratovale prije, a sada su došli da ratuju na Kosovu. Kosovo je mirna demokratska i suverena država koja ne može dozvoliti takve napade i oni će se morati suočiti sa licem pravde i da dobiju kazne za to što su ubili Afrim Bunjakua i što su ranili alban Rašitija i što prekršili naš zakon i naš ustavni i javni poredak. Postoje dvije organizacije u Srbiji, možda imaju članove i na sjevernom dijelu Kosova, koji se zovu ‘Sjeverna brigada’ i ‘Civilna zaštita’. Mi smo ih proglasili terorističkim organizacijama u sjednici naše vlade 29. juna ove godine.
Istraga: Da li nene drug organizacije ili političke organizacije su povezane sa tim organizacijama?
Kurti: Moguće je, ali mi smatramo da su direktno odgovorne ove dvije organizacije koje podržava službeni Beograd.
Istraga: Službe iz Beograda ili službeni Beograd. Da li ima Moskve u ovom svemu?
Kurti: Vjerovatno ima. jer sutradan kad se desio teroristički napad na našu državu, predsjednik Srbije se sreo sa Aleksandrom Bocan-Harčenkom u Beogradu, ruskim ambasadorom u Beogradu, koji je 26. septembra 2021. godine došao na granični prelaz između Kosova i Srbije i tu da inspektira pregrupisavanje raznih vojnih snaga i opreme vojske Srbije dok im je nad glavama bio MiG-29 koji je bio ili poklon Ruske Federacije ili Bjelorusije Srbiji
Istraga: Da li ste Vi zadovoljni reakcijom KFOR-a i EULEX-a?
Kurti: Tokom cijelog dana smo bili u komunikaciji sa KFOR-om i EULEX-om. Dotakao se i toga da li je neko od međunarodnih zvaničnika tražio da puste teroriste sa sjevera Kosova. Kosovska policija je prvi responder, prva odgovara. Taj koji prvi odgovara, kad je uspješan, nema drugog koji je potreban. Drugi je EULEX, a treći je KFOR.
Istraga: Da li je neko od međunarodnih zvaničnika tražio da pustite te teroriste
Kurti: Niko nije to tražio i niko ne može da to traži. Ja sam demokratski premijer suverene države i ne radimo takve dogovore. Niko to nije tražio od mene niti je moguće jer zna unaprijed moj odgovor. Mislim da ni KFOR ni EULEX nisu umiješani u bilo kakve takve dilove. Pobjegli su teroristi jer teren je veoma brdovit i veoma dugačka granična linija između Kosova i Srbije.
Istraga: Vaše vlasti su objavile snimak Milana Radoičića na dan napada
Kurti: Nije montiran snimak. To je snimak sa drona i on se vidi tu i to nije slučajnost. On je glavni koji sa jedne strane sjedi u Savjetu bezbjednosti Srbije, na sastanicima u Beogradu, a sa druge strane on rukovodi sa terorističkim organizacijama zajedno sa drugim kriminalcima kao što je Zvonko Veselinović i drugi. On je glavni što se tiče zločina koji su se desili na sjevernom dijelu Kosova. Mi smo uništili 16 laboratorija za proizvodnju droge, tokom ovih dvije i po godine, a čak devet od njih je na sjevernom dijelu Kosova. Dosta korupcije i kriminala koji se dešava na sjevernom dijelu Kosova je obavezno povezan sa imenom Radoičića koji je inače na crnoj listi i SAD i Velike Britanije
Istraga: Da li ste zadovoljni reakcijom međunarodne zajednice koja je pozvala “sve strane na suzdržanost”?
Kurti: Mislim da polako, ali sigurno, svi oni imaju jasan jezik time što veoma strogo osude ovaj teroristički zločinački pokušaj Srbije, čin agresije, sa kojim žele da destabilizuju Kosovo. Svi su oni malo više sada jasniji i sigurniji o tome šta se dešavalo. Ovo je mnogo bolje naspram situacije u polovini juna mjeseca kada su kidnapovana tri naša policajca, a još i danas međunarodna zajednica kaže da ne zna gdje se to desilo iako smo mi potvrdili i dali im činjenice da se to desilo u općini Leposavić, Republike Kosovo.
Istraga: Kako komentarišete ovu usaglašenost Edia Rame i Aleksandra Vučića da KFOR treba preuzeti kontrolu na sjeveru Kosova?
Kurti: Nama trebaju zajedničke patrole, naše policije i KFOR-a, na granici između Kosova i Srbije. Što se tiče drugih stvari, to je već utvrđeno. Bilo gdje na Kosovu prvi taj koji odgovara je naša policija, potom EULEX i potom KFOR. Ne mislim da ova formula treba da se mijenja.
All evidence indicates that the Serb militia attack in northern Kosova on September 24 was orchestrated by Belgrade. The killing of a Kosova policeman and the use of an Orthodox monastery is part of a recurring pattern of provocations designed to achieve three goals: burying the talks for “normalization” between Serbia and Kosova, testing the international response to organized violence, and preparing the conditions for forcible secession.
Dozens of well-armed Serb gunmen dressed in combat uniforms provoked the gunbattle with Kosova’s police near the border with Serbia. The immediate objective was to demonstrate that the government in Prishtina does not control the territory and that armed gangs can operate with impunity. The killing of three of the gunmen will also create martyrs for Serbian nationalists, with
President Aleksandar Vučić claiming they were local Serbs no longer willing to tolerate “Kurti’s terror.” Belgrade is painting a mythical picture of repression and suffering among the Serbian minority even though Serbs in Kosova benefit from more collective rights than any minority in the Balkans.
By creating numerous incidents, Belgrade hopes to destabilize the country and demonstrate that Prishtina is not a genuine partner. Over the past year, a number of incidents have been staged, including road blockades, election boycotts, attacks on municipal buildings, and violent assaults on policemen and NATO troops. The response of Washington and Brussels to each incident has assisted Vučić because “both sides” are blamed for the conflict and thereby reinforce the false narrative of minority repression.
Regular provocations serve to delay and ultimately derail any talks mediated by the EU. Indeed, the onus has been placed on Prishtina to enable the formation of a Serbian “municipal association” before talks can proceed. In other words, the Albin Kurti government is expected to create the very structure that will partition Kosova. EU envoy Miroslav Lajčák and his US counterpart Gabriel Escobar together with the US and EU ambassadors act deaf whenever Vučić declares that he will never recognize Kosova and therefore never “normalize” relations. There is little point for dialogue if one party refuses to accept the existence of the other, as we are also witnessing in Russia’s attack on Ukraine.
The second objective of the Serbian paramilitary attack is to test the response of Washington and Brussels and the reaction of the limited NATO contingent in Kosova. If NATO forces do not take strong measures to help Kosova’s police by patrolling the border and searching and disarming all criminal and militia formations in northern Kosova then Belgrade will conclude that it can pursue more intensive violence. If the Kosova Armed Force is not bolstered into a more sizeable and well-equipped regular army that can defend the country’s borders and launch the process of NATO accession then Belgrade will continue to send, fund, and arm Serbian militia groups with impunity. US and EU officials have failed to learn the crucial lesson of the wars in the 1990s – you only deter and defeat the aggressor by demonstrating superior force and willpower.
The third Vučić objective is to develop a potential Donbas or Crimean scenario for Kosova. The plan for Kosova’s partition between Serbia and Albania floated during the Trump presidency and largely supported by Belgrade and Tirana has been shelved. Hence, Belgrade’s objective has shifted to disabling Kosova from functioning as an integrated state and controlling part of its territory. This is the underlying purpose of establishing a Serbian entity cloaked as a municipal association. However, because the government in Prishtina resists such suicidal moves despite international pressure, Vučić is now opting for outright violence. By staging armed clashes, he calculates that Western powers will lean even more heavily on Prishtina to allow for the creation of an autonomous Serb entity to prevent escalation.
At the same time, Serbia’s security services are preparing for a broader rebellion in the northern municipalities. An attempted crackdown by Kosova’s police would then justify a direct Serbian military intervention. Belgrade has periodically paraded its military along Kosova’s northern borders and threatened to intervene to “protect” the Serbian population. These are evidently practice runs for infiltration, invasion, and occupation to enable the creation of a local Serbian security force and puppet administration. To deter such a scenario, NATO forces need to be significantly increased and armed with heavier equipment to confront any Serbian intrusions.
The attack on Kosova would most likely be closely coordinated with the Serb entity in Bosnia-Herzegovina and with Russia. The Dodik government in Banja Luka can simultaneously pursue the separation agenda through a snap referendum, withdrawal of all Serb officials from Bosnian state institutions, the creation of a patrolled border with the Bosnian Federation, the deployment of armed militias, and the formal declaration of independence. The calculation would be to dissipate Western reactions by presenting a fait accompli in both Kosova and Bosnia. Provocations and acts of violence can also be staged in Montenegro to further distract Western attention. While Milošević picked off one target at a time during the 1990s, his pupil Vučić may decide to act concurrently on several fronts.
This Greater Serbia scenario will also require the green light from Moscow, as the Kremlin seeks retaliation against the West for its massive military losses in Ukraine. Russia would provide political support, diplomatic cover, an information war justifying Belgrade’s intervention, finances, weapons, and volunteers, if any can be spared from the war in Ukraine. It will also bank on the naivety of Western officials currently managing the Balkans. For Belgrade, if the EU and US cannot deliver Serbia’s regional dominance and expand its territories then Moscow will be eager to assist especially as this serves Russia’s anti-Western strategic interests.
(Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player)
Da sam samo prije desetak dana u majici sa bosanskim grbom prešao preko mosta na rijeci Ibar i pokucao na vrata Srpske liste, nisam siguran da bih reportažu pisao izvan bolničke sobe. Ali otkako je paravojna formacija Milana Radoičića u Banjskoj ubila narednika Afrima Bunjakua, a kosovska policija uzvratila još ozbiljnijom vatrom, iako je još formalno septembar, u Sjevernoj je Mitrovici počeo (srpski) listopad. Srpska lista je suštinski pala.
Nakon što je Milan Radoičić posredno priznao da je “logistički pomogao” teroriristički napad na sjeveru Kosova, @IstragaB posjetila je sjedište Srpske liste u Sjevernoj Mitrovici. Kancelarije su zaključane pic.twitter.com/LED1pNH655
I zato ovu reportažu pišem izvan bolničke sobe. Za razliku od Milana Radoičića koji je svoje priznanje pisao u sobi jedne od beogradskih bolnica gdje je smješten nakon što teško ranjen tokom kratkih borbi i malo dužeg bjekstva sa Kosova. Četvoricu Radoičićevih (para)vojnika saborci iz terorističke grupe su ostavili mrtve, da bi Informer i ostali Vučićevi kakofoni mogli napisati kako su im „Šiptari mučki pucali u usta“.
Da biste došli do mjesta bitke u selu Banjska, morate proći tri punkta kosovske policije. I, na kraju, dođete do specijalaca koji su bili „na prvoj borbenoj liniji“.
„Petnaest smo ih pogodili“, priča nam jedan od njih.
Četvorica napadača službeno su mrtva. I svi su Srbi s Kosova.
„One koje smo pogodili, a koji nisu s Kosova, uspjeli su izvući. Ove kosovske Srbe su ostavili“, objašnjava drugi specijalac.
Tek kada vidite teren u Banjskoj, shvatite zašto je većina napadača pobjegla. Policija je napadnuta na samom ulazu u selo gdje je bila postavljena barikada. Napadači su se odmah izvukli prema manastiru koji je smješten 500 metara u brdu.
„Napadači su imali dron. Oborili smo ga i onda su počeli da bježe. Jedan dio ih se sakrio u manastir, a drugi je nastavio da bježi“, prepričava kosovski specijalac.
Ona kuća u ispred koje je snimljen Milan Radoičić, nalazi se dvadesetak metara od zidina manastira. Cestom koja razdvaja manastir i konak ispred kojeg je bio Radoičić, većina napadača se uspjela izvući i pobjeći u brda prema Srbiji.
„Milan je sjeo u automobil i izvukao se šumskim putevima. Pratili smo ih dronom, ali su bili van dometa“, kaže treći specijalac.
Kucamo na kapiju manastira Banjska. Uzalud. Ali iz motorole pripadnika specijalne policije čujemo da su uočili pokrete u šumici iznad puta. Kasnije vidimo jednog sveštenika koji vozi motokultivator.
„Pomoz’ Bog“, pozdravljam ga.
„Bog ti pomog'o“, odgovara sveštenik i nastavlja: „Vi novinari ste dosadni. Ne mislim na Vas konkretno. Pitat ću igumana da li je raspoložen za razgovor pa Vam javim“.
Nakon što je ušao u utvrđeni manastir, više ga nismo vidjeli. Malo kasnije ukazala su se dva vozila EULEX-a. Svoju specijalnu „operaciju“ obavili su iz auta. Brzo i efikasno su otišli na novi zadatak. Kosovski specijalci su ostali. Da čuvaju crkvu i tragove borbe koji će biti dokazi u nekim kasnijim krivičnim postupcima.
Lokalno, srpsko stanovništvo nije raspoloženo za razgovor.
„Kurir me zloupotrijebio. Da sam znao ne bih ništa govorio“, govori muškarac čija je kuća tik uz manastir.
Ništa nije vidio. Samo je čuo.
„Nisam glavu podigao“.
Dolje, u podnožju, jake su policijske snage. I dva stara kamiona koja je Radoičićeva grupa koristila kao barikade.
Sada je sve prohodno. I Albanci koji žive u blizini donose specijalcima piće i sendviče. Bez Vučićevog parizera.
Vođu terorističke grupe Milana Radoičića već sedam dana niko nije vidio. U njegovo ime prvo je govorio predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Onda je advokat Goran Petronijević čitao navodno Radoičićevo pismo u kojem je rekao sa je sve uradio sam. I, na kraju je MUP Srbije saopćio da se Radoičić odazvao pozivu MUP-a Srbije i da je dao izjavu. No, Radoičića niko nije vidio od nedjelje ujutro kada su ga kamere sa dronova kosovske policije snimile ispred manastirskog konaka.
U petak je kosovska policija pretresla „vjekovno ognjište“ Milana Radoičića. Skupa sa bazenima i skupocjenim automobilima. Milan je u Beogradu. Piše pisma čije skraćene verzije prije objave čita predsjednik Srbije. Jer, kako to u razgovoru za Istraga.ba, reče kosovski premijer Albin Kurti – Beograd stoji ispred njih i iznad njih.
Vučić, tvrdi Zapad, gomila vojsku na granici sa Kosovom. Ali i Kosovari su spremni.
Stranka demokratske akcije će na predstojećem kongresu imati samo jednog kandidata za predsjednika. Opet! Šemsudin Mehmedović, prema tvrdnjama Izborne komisije SDA, nije sakupio dovoljan broj organizacija koje su ga predložile.
U razgovoru za Politicki.ba on je tvrdio suprotno. Ima, kaže, podršku 16 od ukupno 19 općinskih/gradskih organizacija SDA. Ostale tri su “podijeljena” podrška.
Prema informacijama ovog portala, Gornji Vakuf je poslao čak šest prijedloga za predsjednika. Podržali su Mehmedovića, “dali glas” Izetbegoviću i “nabešali” još četiri imena za koje smatraju da “serbes” mogu biti čelnik ili čelnica najjače bošnjačke stranke.
A iz Centrale SDA svima je rečeno da mogu predložiti samo jednoga. U instrukciji nižim organima stranke napisano je da se “predlaže koliko se bira”. Ergo, jedno ime za predsjednika, 9 za potpredsjednike…
Zašto su se iz Gornjeg Vakufa odlučili na “neposluh” prema Sarajevu, samo oni znaju. Valjda znaju. Odluka da se iz utrke eliminira Mehmedović duboko je pogrešna. I mnogo je dokaza u prilog takvoj tvrdnji.
U srazu Izetbegović – Mehmedović, ovaj prvi je apsolutni favorit. Neka niko ne gaji iluzije da bi prvak SDA iz Tešnja mogao pobijediti Bakira.
Zašto su u Centrali odustali od “zicer-pobjede”?!
Procedure predlaganja čelništva SDA u nižim nivoima nisu baš ispoštovane. To čak priznaje i Izborna komisija. U njihovom saopćenju čak piše da je bilo zloupotreba pečata. Neko će reći da na brojku od 116 nižih organa ove stranke, četiri slučaja gdje ima i zloupotrebe pečata. Ipak, u ovom vaktu i obzirom da se radi o staroj, etabliranoj stranci, s iskusnim kadrom (više-manje) informacija da je neko zloupotrijebio pečat stranke je u najmanju ruku intrigirajuća.
No, to je i presitan detalj da bi smo se više njime bavili. Ako hoće, neka stranački organi to raspetljavaju.
U tom raspetljavanju, mada do toga neće doći, neka ispitaju i koliko je nižih nivoa SDA organiziralo predlaganje kandidata kako treba – sazivanjem skupština. Politicki.ba ima informacije da je u velikom broju slučajeva sve urađeno zbrda-zdola. Većina sarajevskih odbora, na primjer, uopće nije imala stranačke skupštine. A samo taj organ mogao je predložiti kandidate.
Da se vratimo Šemsudinu Mehmedoviću.
On je iskoračio na megdan Izetbegoviću. Bakiru nije do natezanja s bilo kime kada je u pitanju vrh SDA. I to je pogrešno!
“Izgubila je demokratija”, bila je prva reakcija nekoliko visokih funkcionera SDA.
Svi oni uglas tvrde da bi Bakir iz ove utakmice izašao kao pobjednik. Ovako je Mehmedović samo žrtva.
Čemu to?!
SDA se propisno narugala svojim političkim rivalima jer su listom imali samo jednog kandidata za predsjednika. I s pravom su se sprdali s procedurama u Našoj stranci ili SDP-u.
A onda su uradili gore! Šta će Šemso uraditi?
Može “progutati žabu” i ostati u SDA, te oponirati vrhu stranke svojim stavovima i aktivnostima. Ne bi mu bilo prvi put.
Može i napustiti SDA i možda povesti za sobom još neke zastupnike. Ni to mu ne bi bilo prvi put.
Šta se može očekivati unutar SDA sada? Bit će zanimljivo pratiti taj dio kongresa. Koliko će delegata pristupiti glasanju, ako ono bude javno. A ako bude tajno, koliko će biti nevažećih listića.
Bakir je gubitnik. A i SDA. Jer, od Trojke bolji nisu. A kao da sada nastoje biti gori od njih.
Direktor Sekretarijata VSTV-a Admir Suljagić nezakonito je posredovao prilikom imenovanja sudije Općinskog suda u Tuzli Emira Sinanovića. Dokazuju to Suljagićeve prepiske sa Dženanom Mujkićem, biznismenom iz Gračanice koji je hapšen u okviru istrage u slučaju Rudnik.
“Dobro jutro, buraz. Šta ima, šta se radi? Sinanović Emir, aplicirao je za sudiju u Srebreniku”, napisao je Mujkić “vlasniku pravosuđa” Admiru Suljagiću.
“Čujemo se”, odgovara Suljagić.
“Kakve su šanse da se zaposli. Atif (Mujkić, također hapšen) te puno pozdravlja i nismo se vidjeli od januara 2019. Kad budem u Sarajevu, zovem te da pijemo kafu”, nastavlja Mujkić.
“Jesu li ga pozvali”, pita Suljagić.
Nakon što je Mujkić rekao da će provjeriti, Suljagić piše: “Važi. Dogovaramo”.
Nekoliko dana kasnije, Suljagić i Mujkić ponovo se dopisuju u vezi sa imenovanjima. Sada se za Sinanovića traži mjesto u Općinskom sudu u Lukavcu.
“Hoće li biti Lukavac uskoro ili je to nekad poslije”, pita Mujkić.
“Sada u petak će napraviti listu”, odovara Suljaguć.
Mujkić konstatuje da je to rang lista kandidata, što Suljagić potvrđuje.
“On misli da je treći na toj listi jer dvojica koji su bili ispred njega su prošli”, piše Mujkić.
“Sad ćemo vidjeti”, kaže Suljagić i potom obavještava Mujkića da mu je poslao rang listu.
“Pa, da. Prvi neki Hrvat, druga žena koja radi u Telecomu i treći on”, konstatuje Mujkić.
Petnaestog jula 2021. godine, dakle, nekoliko mjeseci kasnije, VSTV saopćava – Emir Sinanović je imenovan za dodatnog sudiju Općinskog suda u Tuzli.
Podsjetimo, Istraga.ba je jućer objavila Suljagićevu i Mujkićevu prepisku koja dokazuje da je direktor Sekretarijata VSTV-a sebe nazivao “vlasnikom pravosuđa”, te je dogovarao zatvorske pogodnosti. Nakakon našeg teksta, na sjednici VSTV-a koja je započela jutros, otvorena je rasprava o našem tekstu. Na direktna pitanja članova VSTV-a da se izjasni da li su objavljene prepiske autentične – Suljagiić nije odgovorio. Potvrdio je samo da je saslušan u Tužilaštvu TK, dok je Suljagićev prijatelj i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija rekao da se on sjeća da je direktor Sekretarijata VSTV-a “svjedočio u Tuzli”.
Lagumdžija je rekao da o tome ne treba raspravljati te da je to nadležnost Tužilaštva TK.
Istraga.ba je jutros zatražila komentar glavnog tužioca Tužilaštva TK Tomislava Ljubića.
“Zbog čega ove dokaze koji inkriminišu Admira Suljagića (a koji su slučajniu nalaz u predmetu Rudar) nisu korišteni? Da li ste se nakon ovoga sa Admirom Suljagućem nalazili u restoranu Mama MIA u Tuzli”, pitali smo tužioca Ljubića.
Odgovor do sada nismo dobili. No, treba posjetiti da je Ljubić imao nekoliko disciplinskih postupaka u VSTV-u. Nikada nije razriješen.
“Admir S. – vlasnik pravosuđa”, pisalo je u poruci koju je 11. februara 2021. godine primio biznismen iz Gračanice Dženan Mujkić.
Sedam dana kasnije, Dženan Mujkić je, zajedno sa svojim ocem i tadašnjim državnim zastupnikom Enverom Bijedićem, uhapšen u okviru akcije Rudnik. Kada je Mujkićev telefon Tužilaštvo TK poslalo na vještačenje u njemu su pronađene brojne prepiske koje inkriminiraju vlasnika pravosuđa Admira S.
Ko je Admir S.?
Admir S. je Admir Suljagić, direktor sekretarijata Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Poruke koje je razmjenjivao sa uhapšenim Mujkićem dokazuju Suljagićevu trgovinu utjecajem. Da je u pitanju “vlasnik pravosuđa”, dokazuje i Rješenje Općinskog suda u Tuzli kojim su 20. februara Enveru Bijediću i drugim uhapšenim određene mjere zabrane. U tom dokumentu je navedeno da je uhapšeni gračanički biznismen Dženan Mujkić komunicirao sa direktorom sekretarijata VSVTV-a Admirom Suljagićem.
“Komunikacija u sistemu za presretanje označena rednim brojem 7263., realizovana dana 10.09.2020. godine u 14:46 sati. Dženan poziva sagovornika na broj 062/688-018 (u ranijim razgovorima identifikovan kao Faris, Dženanov sin) i Dženan govori da je Atif u Sarajevu sa Suljagić Admirom, da završi ono za profinog sina, te da je Atif ispričao Admiru sve oko Rudnika soli, te da je nakon toga Admir zvao Dženana. U razgovoru Dženan govori da je Admir dobar sa Enverom Bijedićem i da ga ovaj malo štiti oko optužnica i da će mu Admir poslati poruku za njih, pošto je njegov čovjek direktor Rudnika i da upre u to, da se ne “zaj….”. Razgovor se nastavlja oko firme iz Bugarske”, navedeno je u Rješenju Općinskog suda u Tuzli.
Deveti je Januar 2021. godine. Dženan Mujkić šalje poruku Admiru Suljagiću.
Mujkić: Može li pitanje?
Suljagić: Šta je frka?
Mujkić: KP dom Orašje. Zatvorenik Samir Moralić. Majstor za centralna grijanja. Molba da ga uposle, da nije pasivan
Suljagić: Šta je bilo? Koje krivično djelo? I koliko je dobio?
Mujkić: Dvije godine. Krivično djelo preprodaja droge.
Suljagić: Ok. Sutra se čujemo. Oko ovoga, hoću najlakšu vezu. Ima tri opcije. Ministra pravde FBiH, Direktora zatvora Mostar. Hoću bez tragova to da uradim. A ne znam ko ti je ovaj. Otkud ovom posao s drogom.
Mujkić: Ma, jok. Nemo sada ništa. Komšija mi je to. Otac gazda, privatnik. Klasika.
Suljagić: Ja ću sutra pokrenuti sistem. Već sam komandantu Federalne sudske policije poslao ovo. Sutra ćemo preko zatvorskog sistema.
Mujkić: Svaka čast.
Mjesec kasnije, Admir Suljagić palje poruku Dženanu Mujkiću.
Suljagić: Admir S., vlasnik pravosuđa
Mujkić: A sellam, bro.
Demo dalje. Dženan Mujkić je u svom telefonu imao nekoliko fotografija spakovane rakije namijenjene Admiru Suljagiću. Na ambalaži je pisalo Admir S.
“A rakiju planiraj između 20. i 25.”, pisao je Mujkić direktoru VSTV-a.
Suljagić se interesirao za njegov predmet.
“Večeras, daj mi napiši samo detalje posla. Koliko ste radili, koga žele, kvalitet posla koji ste obezbijedili. 10 rečenica u jednu poruku”, napisao je Suljagić u poruci pronađenoj u Mujkićevom telefonu.
Evo Mujkićevog odgovora.
“Džani, Atif i njihova ekipa već 13 godina na Rudniku Soli rade bušotine sa stranim firmama i u kooperaciji. Sada prvi put konkurisali kao samostalna domaća firma sa najsavremenijom opremom i ljudima koji znaju posao. Konkurencija bugarska firma koja je jeftinija u prvom krugu. Ali oni ne znaju i ne mogu to da urade. A i da mogu, nije u redu da u ovom korona vremenu da ne radi domaća firma. Možemo spustiti cijenu još 10 posto ali ne možemo kao Bugari koji su dali ofrlje cijenu”, naveo je Mujkić u poruci upućenoj Admiru Suljagiću.
Upravo zbog pokušaja namještanja ovog tendera, SIPA je, po nalogu Tužilaštva TK uhapsila Dženana Mujkića.
No, vratimo se “vlasniku pravosuđa”.
Admir Suljagić je, prema prepiskama koje su u pojedu Istrage, posredovao u prilikom imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija. Ali o tome ćemo sutra.
Kada su Bismarckova Njemačka, Austro-Ugarska i Rusko carstvo 1876. potpisali Berlinski Memorandum, kojim su stali na stranu hrišćanskih pobunjenika Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, a protiv osmanskih vlasti, britanske vlasti su reagovale ljutito. Berlin, Beč i Rusija ponudili su rješenje krize, ne konsultujući London i ne uvažavajući njegove interese. Objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva, tadašnji britanski premijer Benjamin Disraeli je ruskom ministru Gorčakovu kazao: „Engleska je ovdje tretirana kao da smo Crna Gora ili Bosna.“
Skoro stoljeće i po kasnije, čini se da je na snazi isti princip. O Crnoj Gori, Bosni i Kosovu mogu se donositi odluke bez njih samih, ali ne mogu bez velikih sila. To je suština poruke koju je prije nekoliko dana specijalni američki izaslanik Gabriel Escobar uputio kosovskom premijeru Albinu Kurtiju, nakon što je potonji doveo u pitanje kredibilitet Miroslava Lajčaka, glavnog evropskog pregovarača za rješavanje spora između Srbije i Kosova.
Escobar je kazao da će, uprkos Kurtijevim zahtjevima, Lajčak ostati u pregovorima, kao i da će se dijalog nastaviti. „Ne mislim da će“, dodao je, „zemlja koja ima milion i po stanovnika moći uvjeriti transatlantsku zajednicu, koja broji 700 miliona ljudi, da promijeni svoju taktiku.“
Na samom početku rata u Ukrajini, Sjedinjene Države i Evropska unija su intenzivirale dijalog između Beograda i Prištine, zauzevši prosrpsku poziciju, odnosno stavivši u fokus svoj zahtjev prema kosovskim vlastima da formiraju zajednicu srpskih opština.
Mnoge je navedeni stav Washingtona i Bruxellesa iznenadio, jer je, recimo, Kosovo od samog početka rata u Ukrajini zauzelo proukrajinski stav, dok je Srbija ostala jedina država u Evropi, uz Bjelorusiju, koja nije uvela sankcije Moskvi.
Snažan proukrajinski stav Prištine, jednako kao i Sarajeva i Podgorice, vjerovatno je više pomogao Srbiji, nego njima samima. Naime, od trenutka kada je počela ruska invazija, zapadna javnost je isticala da je Zapadni Balkan ranjiva regija, na koju se, zahvaljujući ruskom utjecaju na srpsku politiku, može prenijeti sukob.
Ne želeći da svoje sigurnosne resurse (prije svih NATO) troše na obuzdavanje Srbije, Washington i Bruxelles su, želeći da očuvaju mir po svaku cijenu, odlučili da politički obuzdaju Prištinu, Podgoricu i Sarajevo.
Jasno je da su Kosovo, BiH i Crna Gora gajili iracionalne nade u vezi s ratom u Ukrajini. Naime, suverenističke elite u ovim državama vjerovale su da je rat u Ukrajini šansa da se oslobode srpskog utjecaja. Zanemarili su jednu bitnu stvar. Kreatorima zapadne politike skoro je sasvim irelevantno šta ove tri male države misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu, jer nijedna od njih ne šalje značajne količine naoružanja, niti finansijsku podršku, kao Njemača ili Holandija.
Kad se sve uzme u obzir, jedini način na koji Zapadni Balkan može utjecati na rat u Ukrajini jeste da se i ovdje zarati, te da se, osim Ukrajinom, SAD i EU moraju baviti još jednim frontom.
Izbjeći navedeni scenarij postao je, od prvog dana ruske invazije, apsolutni prioritet. Jednako kao što je interes Rusije otpočetka u tome da otvori drugi front na Balkanu, kako bi opteretila Amerikance i Evropljane dodatnom brigom, a sebe rasteretila u Ukrajini.
U navedenom kontekstu, Srbija ima centralnu ulogu, jer jedina ima dovoljno vojne snage i otvorenih pitanja sa susjedima (prvenstveno sa Kosovom) da krene u rat. Razumije se, čak ni u situaciji kada je Zapad zaokupljen Ukrajinom, za Srbiju ne bi bilo pametno da pokrene rat, ali u vremenima velikih kriza vlasti često pouzimaju poteze, koji se na kraju ne pokažu kao pametni. Zato Amerikanci i Evropljani nisu htjeli ništa prepustiti slučaju.
Od početka ukrajinske krize, američke i evropske diplomate prave ustupke Srbiji, s ciljem da je odobrovolje i uvjere kako svoje interese u regionu može ostvariti na miran način i u potporu Zapada. Razumije se, Srbiji nije ponuđeno sve ono što bi ona htjela (aneksija sjevera Kosova, Republike Srpske i Crne Gore), a što bi također ugrožavalo mir. Umjesto toga, ponuđeno je da mirnim putem ima veći utjecaj u susjednim državama.
U Crnoj Gori i BiH, uz podršku međunarodne zajednice, s vlasti su skinuti Đukanović, Izetbegović i Komšić, čija je politika bila u znaku oštrog suprostavljanja težnji Beograda da dominira u regionu.
Nadalje, nakon proteklih izbora, kako je posvjedočio ministar odbrane BiH Zukan Helez, postojala je opcija da se Vijeće ministara formira sa opozicijom u Repulici Srpskoj, ali je rukovodstvo SDP-a ipak odabralo da koalira s Dodikom, nakon što je potonji „obećao međunarodnoj zajednici da će sarađivati“.
U navedenom kontekstu treba podsjetiti da je Aleksandar Vučić istaknuo da je od predstavnika međunarodne zajednice dobio obećanje da će državna imovina pripasti Republici Srpskoj.
Na koncu, osim što SAD i EU ne prestaju vršiti pritisak na kosovske vlasti da formiraju ZSO, Escobar je u jednom trenutku otvoreno zaprijetio Kurtiju da će biti svrgnut i zamijenjen s nekim kooperativnijim.
Ako u navedenom kontekstu, sagledamo napad paravojne grupe na kosovsku policiju u Banjskoj, onda mnogo toga postaje jasnije.
Kosovska policija je saopćila da je kod uhapšenih članova Banjske grupe pronašla dokumente, koji ih povezuju sa Milanom Radoičićem, ključnim Vučićevim čovjekom na sjeveru Kosova. Vučić je itekako imao interesa u naoružavanje ove i sličnih grupa na sjeveru, jer Srbija može računati na podršku Zapada, samo dok bude predstavljala kredibilnu prijetnju miru i susjednim državama.
U tom smislu, sasvim je indikativna izjava predsjednika Srbije, u kojoj legitimira pobunu Banjske grupe, te otkriva da je opasnost od rata njegov glavni argument u pretovorima: „Iako sam svakog dana, i u Briselu, i u New Yorku, upozoravao da do svega ovoga može da dođe, malo ko je želeo da čuje i da sluša. Srbi, i to ne ljudi iz centralne Srbije, kako su lagali u prištinskim medijima, već ljudi sa Kosova i Metohije su se pobunili, ne želeći više da trpe Kurtijev teror.“
Činjenica su kosovske policijske snage, bez pomoći KFOR-a, uspjele eliminisati ili uhapsiti dio Banjske grupe (ali ne i sve njih) predstavlja relativnu Kurtijevu pobjedu, odnosno poniženje za Vučića, koji svoju odluku da zasad ne uzvrati udarac, koristeći silu, opravdava time da „Kurti pokušava Srbiju uvući u sukob s NATO savezom“.
Imajući u vidu da se nalazi pod pritiskom proruske desnice, Vučić će možda ipak morati naći način da primijeni silu protiv kosovskih struktura i obnovi svoj kredibilitet, što je sugerisao zaključnim riječima svog izlaganja: „Naše je da iscrpimo sve što možemo da ne dođe do većeg krvoprolića. Naše je da pokušamo da sačuvamo mir, ali ako neko misli da… (Duža pauza.) Nije važno, o tom-potom, kada donesemo odluku obavestit ćemo vas.“
Ako su Priština, Sarajevo i Podgorica bili uvjereni da je rat u Ukrajina njihova šansa da ostvare svoje interese, sada je sasvim jasno da je rat u Ukrajini šansa za Srbiju i generalno srpsku politiku u regiji. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su u političkoj defanzivi, a Srbi u ofanzivi. Nema dileme da će Vučić, putem Radoičića na sjeveru Kosova i Dodika u BiH, nastaviti da iskazuje kredibilne prijetnje miru, kako bi na pregovorima u Briselu i Njujorku, mogao u Miloševićevom maniru „spašavati mir“, postavljajući zahtjeve pred zapadne diplomate i njima posve potčinjene vladajuće strukture u regionu (u koje još jedino Kurti ne spada, jer vješto kombinuje suprostavljanje međunarodnoj zajednici i saradnju s njom).
Posao diplomata poput Escobara i Lajčaka jeste da iskoriste američko-evropski utjecaj u Sarajevu, Podgorici i Prištini kako bi osigurali mir, bez upotrebe resursa NATO saveza i ugrožavanja sigurnosti vojnika KFOR-a, naročito nakon što su dvojici vojnika KFOR-a, nakon protesta u Zvečanu, amputirane noge.
Kao i prije stoljeće i po, zapadna diplomatija je razapeta između dvije proturječne težnje, koje se možda najbolje mogu ilustrovati dvjema ocjenama na početku spomenutog Bismarcka. Balkan, prema njemu, „nije vrijedan kostiju niti jednog pomeranskog grenadira“, ali je istovremeno bio svjestan da bi „jednog dana veliki rat u Evropi mogao izbiti zbog neke gluposti na Balkanu“.
On odmah dodaje da žuri da stigne kući, “kako bi se pripremio za sjednicu Federalnog parlamenta sutra i prekosutra”.
“Tamo ću, ako bude trebalo, pokazati jedinu službenu iskaznicu koju posjedujem. Ne postoji nikakva druga službena iskaznica, osim parlamentarne. Dakle, priče o nekakvoj “počasnoj iskaznici/legitimaciji Obavještajno-sigurnosne agencije” su potpuna izmišljotina. Ne postoji niti jedan službenik u Srbiji koji može posvjedočiti da je nađena takva iskaznica, ili bilo koja druga službena iskaznica osim parlamentarne”, kaže Zildžić.
Upitan da prokomentira iskaz njegovog advokata iz Užica da je navodna iskaznica OSA-e produkt zezanja u viber grupi gdje je i on, Zildžić odgovara da postoji takvo nešto u njegovom telefonu.
“Moj telefon je bio negdje 24 sata, prije nego je predat postupajućem tužiocu. Ne znam gdje je bio, da li ga je neko uspio otvoriti, da li je neko nešto montirao. To stvarno ne znam. Ni meni nije bilo jasno o čemu moj advokat priča. Kada mi je govorio o toj nekakvoj iskaznici OSA-e, mislio sam da govori o toj viber grupi. Neko ju je nazvao “D-B” – državna bezbijednost. I tu mi dnevno razmjenjujemo bruku poruka, zezamo se o svemu i svačemu. I pomislio sam da možda priča o tome. Tek sutradan sam vidio slučajno na N1 tu priču. I vidio sam i svoju sliku na toj “iskaznici”. To je falsifikat! Slika je stara. I ta slika mi je ružna. Čak je nisam ni ja koristio ni na društvenim mrežama. Izgledam na njoj kao da sam za sadake. Pa kad su već falsificirali, trebali su staviti neku bolju sliku, a ne baš tu”, kaže Zildžić.
On je danas pušten iz pritvora u Srbiji i kako kaže, supruga ga vozi kući, dok on pokušava odgovoriti na pozive i poruke.
U razgovoru za Politicki.ba ističe da će u BiH iskoristiti sve pravne mehanizme koji su mu na raspolaganju.
“Radi se o bezveznoj greški koja se pretvorila u haos. Za ovo u BiH ne mogu biti ni kriv. Tak oda ću ići i na smanjenje kazne ili njeno ukidanje. Ako ništa drugo, otkupit ću je”, priča Zildžić dalje. Naglašava da će se obavezno pojaviti na sjednicu Federalnog parlamenta.
“Nisam počinio nikakav prekršaj niti krivično djelo u BiH. Tako da ne smatram da ću zbog ovoga morati vratiti zastupnički mandat. Ali i o tome ću sa svojim advokatima razgovarati u Tuzli. Mandat sam dobio od naroda. Ako zakon bude nalagao da ga vratim, to ću i učiniti. I na narednim izborima ponovo biti izabran, glasovima građana, dobit ću opet direktan mandat i ući u parlament”, kaže Zildžić za Politicki.ba.
On je prije osam dana uhapšen na graničnom prijelazu Bajina Bašta, prilikom ulaska u Srbiju jer su srbijanski graničari pronašli pištolj u njegovom vozilu.
Iako je imao urednu dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja u BiH, ona ne vazi u Srbiji.
Nakon pucnjave u jednoj osnovnoj školi u Beogradu 3. maja ove godine, vlasti Srbije drastično su pooštrili kaznenu politiku. Za neovlašteno posjedovanje ili prenošenje oružja sada je propisana kazna od najmanje 2 do 12 godina zatvora.
Oko trideset dobro obučenih specijalaca koji su koristili blindirana vozila učestvovalo je u napadu na kosovsku policiju tokom protekle noći, saopćio je premijer Kosova Albin Kurti.
Napadači su, podsjećamo, ubili jednog policajca, a ranili još dvojicu u blizini manastira Banjska. Nakon napada na policiju, napadači su se sakrili u manastir Banjska, što je potvrdila i eparhija Raško-prizrenska.
Premijer Kosova Albin Kurti objavio je fotografije napadača.
Kosovski premijer @albinkurti saopćio: oko trideset dobro naoružanih osoba koji koriste blindirana vozila napalo je kosovsku policiju. Kurti je objavio i fotografije napadača koje je pozvao da se predaju utvrdivši da su opkoljeni. Napadači se skrivaju u manastiru pic.twitter.com/N3bb01bEvE
“Pozivam ih da se predaju. Opkoljeni su”, kazao je Kurti nakon sjednice Savjeta za nacionalnu sigurnost Kosova.
Kurti je kazao da se u ovom trenutku puca u blizini manastira Banjska u blizini Zvečana.
“Znate koliko je osjetljivo pitanje manastira na Kosovu. Ne znamo šta je sve unutra, sve će biti jednostavnije ako se napadači predaju”, kazao je Kurti, odgovarajući na pitanje zbog čega specijalne policijske snage Kosova još nisu ušle u manastir.
U ovim trenucima u blizini manastira čuje se pucnjava iz automatskog oružja.
Pucnjava na sjeveru Kosova. Snimak je upravo objavila kosovska državna televizija. Kosovska policija bori se sa napdačima koji su rano jutros ubili jednog policajca, a jednog ranili pic.twitter.com/2f9VgQFvkG
Na fotografijama koje je objavila kosovska policija, vide se naoružane maskirane osobe. Na jednoj od fotografija vidi se i pravoslavni sveštenik u razgovoru sa naoružanim maskiranim napadačem.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Podsjetimo, Istraga.ba je jućer objavila Suljagićevu i Mujkićevu prepisku koja dokazuje da je direktor Sekretarijata VSTV-a sebe nazivao “vlasnikom pravosuđa”, te je dogovarao zatvorske pogodnosti. Nakakon našeg teksta, na sjednici VSTV-a koja je započela jutros, otvorena je rasprava o našem tekstu. Na direktna pitanja članova VSTV-a da se izjasni da li su objavljene prepiske autentične – Suljagiić nije odgovorio. Potvrdio je samo da je saslušan u Tužilaštvu TK, dok je Suljagićev prijatelj i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija rekao da se on sjeća da je direktor Sekretarijata VSTV-a “svjedočio u Tuzli”.
