Direktor Sekretarijata VSTV-a Admir Suljagić nezakonito je posredovao prilikom imenovanja sudije Općinskog suda u Tuzli Emira Sinanovića. Dokazuju to Suljagićeve prepiske sa Dženanom Mujkićem, biznismenom iz Gračanice koji je hapšen u okviru istrage u slučaju Rudnik.
“Dobro jutro, buraz. Šta ima, šta se radi? Sinanović Emir, aplicirao je za sudiju u Srebreniku”, napisao je Mujkić “vlasniku pravosuđa” Admiru Suljagiću.
“Čujemo se”, odgovara Suljagić.
“Kakve su šanse da se zaposli. Atif (Mujkić, također hapšen) te puno pozdravlja i nismo se vidjeli od januara 2019. Kad budem u Sarajevu, zovem te da pijemo kafu”, nastavlja Mujkić.
“Jesu li ga pozvali”, pita Suljagić.
Nakon što je Mujkić rekao da će provjeriti, Suljagić piše: “Važi. Dogovaramo”.
Nekoliko dana kasnije, Suljagić i Mujkić ponovo se dopisuju u vezi sa imenovanjima. Sada se za Sinanovića traži mjesto u Općinskom sudu u Lukavcu.
“Hoće li biti Lukavac uskoro ili je to nekad poslije”, pita Mujkić.
“Sada u petak će napraviti listu”, odovara Suljaguć.
Mujkić konstatuje da je to rang lista kandidata, što Suljagić potvrđuje.
“On misli da je treći na toj listi jer dvojica koji su bili ispred njega su prošli”, piše Mujkić.
“Sad ćemo vidjeti”, kaže Suljagić i potom obavještava Mujkića da mu je poslao rang listu.
“Pa, da. Prvi neki Hrvat, druga žena koja radi u Telecomu i treći on”, konstatuje Mujkić.
Petnaestog jula 2021. godine, dakle, nekoliko mjeseci kasnije, VSTV saopćava – Emir Sinanović je imenovan za dodatnog sudiju Općinskog suda u Tuzli.
Podsjetimo, Istraga.ba je jućer objavila Suljagićevu i Mujkićevu prepisku koja dokazuje da je direktor Sekretarijata VSTV-a sebe nazivao “vlasnikom pravosuđa”, te je dogovarao zatvorske pogodnosti. Nakakon našeg teksta, na sjednici VSTV-a koja je započela jutros, otvorena je rasprava o našem tekstu. Na direktna pitanja članova VSTV-a da se izjasni da li su objavljene prepiske autentične – Suljagiić nije odgovorio. Potvrdio je samo da je saslušan u Tužilaštvu TK, dok je Suljagićev prijatelj i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija rekao da se on sjeća da je direktor Sekretarijata VSTV-a “svjedočio u Tuzli”.
Lagumdžija je rekao da o tome ne treba raspravljati te da je to nadležnost Tužilaštva TK.
Istraga.ba je jutros zatražila komentar glavnog tužioca Tužilaštva TK Tomislava Ljubića.
“Zbog čega ove dokaze koji inkriminišu Admira Suljagića (a koji su slučajniu nalaz u predmetu Rudar) nisu korišteni? Da li ste se nakon ovoga sa Admirom Suljagućem nalazili u restoranu Mama MIA u Tuzli”, pitali smo tužioca Ljubića.
Odgovor do sada nismo dobili. No, treba posjetiti da je Ljubić imao nekoliko disciplinskih postupaka u VSTV-u. Nikada nije razriješen.
“Admir S. – vlasnik pravosuđa”, pisalo je u poruci koju je 11. februara 2021. godine primio biznismen iz Gračanice Dženan Mujkić.
Sedam dana kasnije, Dženan Mujkić je, zajedno sa svojim ocem i tadašnjim državnim zastupnikom Enverom Bijedićem, uhapšen u okviru akcije Rudnik. Kada je Mujkićev telefon Tužilaštvo TK poslalo na vještačenje u njemu su pronađene brojne prepiske koje inkriminiraju vlasnika pravosuđa Admira S.
Ko je Admir S.?
Admir S. je Admir Suljagić, direktor sekretarijata Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH. Poruke koje je razmjenjivao sa uhapšenim Mujkićem dokazuju Suljagićevu trgovinu utjecajem. Da je u pitanju “vlasnik pravosuđa”, dokazuje i Rješenje Općinskog suda u Tuzli kojim su 20. februara Enveru Bijediću i drugim uhapšenim određene mjere zabrane. U tom dokumentu je navedeno da je uhapšeni gračanički biznismen Dženan Mujkić komunicirao sa direktorom sekretarijata VSVTV-a Admirom Suljagićem.
“Komunikacija u sistemu za presretanje označena rednim brojem 7263., realizovana dana 10.09.2020. godine u 14:46 sati. Dženan poziva sagovornika na broj 062/688-018 (u ranijim razgovorima identifikovan kao Faris, Dženanov sin) i Dženan govori da je Atif u Sarajevu sa Suljagić Admirom, da završi ono za profinog sina, te da je Atif ispričao Admiru sve oko Rudnika soli, te da je nakon toga Admir zvao Dženana. U razgovoru Dženan govori da je Admir dobar sa Enverom Bijedićem i da ga ovaj malo štiti oko optužnica i da će mu Admir poslati poruku za njih, pošto je njegov čovjek direktor Rudnika i da upre u to, da se ne “zaj….”. Razgovor se nastavlja oko firme iz Bugarske”, navedeno je u Rješenju Općinskog suda u Tuzli.
Deveti je Januar 2021. godine. Dženan Mujkić šalje poruku Admiru Suljagiću.
Mujkić: Može li pitanje?
Suljagić: Šta je frka?
Mujkić: KP dom Orašje. Zatvorenik Samir Moralić. Majstor za centralna grijanja. Molba da ga uposle, da nije pasivan
Suljagić: Šta je bilo? Koje krivično djelo? I koliko je dobio?
Mujkić: Dvije godine. Krivično djelo preprodaja droge.
Suljagić: Ok. Sutra se čujemo. Oko ovoga, hoću najlakšu vezu. Ima tri opcije. Ministra pravde FBiH, Direktora zatvora Mostar. Hoću bez tragova to da uradim. A ne znam ko ti je ovaj. Otkud ovom posao s drogom.
Mujkić: Ma, jok. Nemo sada ništa. Komšija mi je to. Otac gazda, privatnik. Klasika.
Suljagić: Ja ću sutra pokrenuti sistem. Već sam komandantu Federalne sudske policije poslao ovo. Sutra ćemo preko zatvorskog sistema.
Mujkić: Svaka čast.
Mjesec kasnije, Admir Suljagić palje poruku Dženanu Mujkiću.
Suljagić: Admir S., vlasnik pravosuđa
Mujkić: A sellam, bro.
Demo dalje. Dženan Mujkić je u svom telefonu imao nekoliko fotografija spakovane rakije namijenjene Admiru Suljagiću. Na ambalaži je pisalo Admir S.
“A rakiju planiraj između 20. i 25.”, pisao je Mujkić direktoru VSTV-a.
Suljagić se interesirao za njegov predmet.
“Večeras, daj mi napiši samo detalje posla. Koliko ste radili, koga žele, kvalitet posla koji ste obezbijedili. 10 rečenica u jednu poruku”, napisao je Suljagić u poruci pronađenoj u Mujkićevom telefonu.
Evo Mujkićevog odgovora.
“Džani, Atif i njihova ekipa već 13 godina na Rudniku Soli rade bušotine sa stranim firmama i u kooperaciji. Sada prvi put konkurisali kao samostalna domaća firma sa najsavremenijom opremom i ljudima koji znaju posao. Konkurencija bugarska firma koja je jeftinija u prvom krugu. Ali oni ne znaju i ne mogu to da urade. A i da mogu, nije u redu da u ovom korona vremenu da ne radi domaća firma. Možemo spustiti cijenu još 10 posto ali ne možemo kao Bugari koji su dali ofrlje cijenu”, naveo je Mujkić u poruci upućenoj Admiru Suljagiću.
Upravo zbog pokušaja namještanja ovog tendera, SIPA je, po nalogu Tužilaštva TK uhapsila Dženana Mujkića.
No, vratimo se “vlasniku pravosuđa”.
Admir Suljagić je, prema prepiskama koje su u pojedu Istrage, posredovao u prilikom imenovanja nosilaca pravosudnih funkcija. Ali o tome ćemo sutra.
Kada su Bismarckova Njemačka, Austro-Ugarska i Rusko carstvo 1876. potpisali Berlinski Memorandum, kojim su stali na stranu hrišćanskih pobunjenika Bugarskoj i Bosni i Hercegovini, a protiv osmanskih vlasti, britanske vlasti su reagovale ljutito. Berlin, Beč i Rusija ponudili su rješenje krize, ne konsultujući London i ne uvažavajući njegove interese. Objašnjavajući razloge svog nezadovoljstva, tadašnji britanski premijer Benjamin Disraeli je ruskom ministru Gorčakovu kazao: „Engleska je ovdje tretirana kao da smo Crna Gora ili Bosna.“
Skoro stoljeće i po kasnije, čini se da je na snazi isti princip. O Crnoj Gori, Bosni i Kosovu mogu se donositi odluke bez njih samih, ali ne mogu bez velikih sila. To je suština poruke koju je prije nekoliko dana specijalni američki izaslanik Gabriel Escobar uputio kosovskom premijeru Albinu Kurtiju, nakon što je potonji doveo u pitanje kredibilitet Miroslava Lajčaka, glavnog evropskog pregovarača za rješavanje spora između Srbije i Kosova.
Escobar je kazao da će, uprkos Kurtijevim zahtjevima, Lajčak ostati u pregovorima, kao i da će se dijalog nastaviti. „Ne mislim da će“, dodao je, „zemlja koja ima milion i po stanovnika moći uvjeriti transatlantsku zajednicu, koja broji 700 miliona ljudi, da promijeni svoju taktiku.“
Na samom početku rata u Ukrajini, Sjedinjene Države i Evropska unija su intenzivirale dijalog između Beograda i Prištine, zauzevši prosrpsku poziciju, odnosno stavivši u fokus svoj zahtjev prema kosovskim vlastima da formiraju zajednicu srpskih opština.
Mnoge je navedeni stav Washingtona i Bruxellesa iznenadio, jer je, recimo, Kosovo od samog početka rata u Ukrajini zauzelo proukrajinski stav, dok je Srbija ostala jedina država u Evropi, uz Bjelorusiju, koja nije uvela sankcije Moskvi.
Snažan proukrajinski stav Prištine, jednako kao i Sarajeva i Podgorice, vjerovatno je više pomogao Srbiji, nego njima samima. Naime, od trenutka kada je počela ruska invazija, zapadna javnost je isticala da je Zapadni Balkan ranjiva regija, na koju se, zahvaljujući ruskom utjecaju na srpsku politiku, može prenijeti sukob.
Ne želeći da svoje sigurnosne resurse (prije svih NATO) troše na obuzdavanje Srbije, Washington i Bruxelles su, želeći da očuvaju mir po svaku cijenu, odlučili da politički obuzdaju Prištinu, Podgoricu i Sarajevo.
Jasno je da su Kosovo, BiH i Crna Gora gajili iracionalne nade u vezi s ratom u Ukrajini. Naime, suverenističke elite u ovim državama vjerovale su da je rat u Ukrajini šansa da se oslobode srpskog utjecaja. Zanemarili su jednu bitnu stvar. Kreatorima zapadne politike skoro je sasvim irelevantno šta ove tri male države misle o ruskoj invaziji na Ukrajinu, jer nijedna od njih ne šalje značajne količine naoružanja, niti finansijsku podršku, kao Njemača ili Holandija.
Kad se sve uzme u obzir, jedini način na koji Zapadni Balkan može utjecati na rat u Ukrajini jeste da se i ovdje zarati, te da se, osim Ukrajinom, SAD i EU moraju baviti još jednim frontom.
Izbjeći navedeni scenarij postao je, od prvog dana ruske invazije, apsolutni prioritet. Jednako kao što je interes Rusije otpočetka u tome da otvori drugi front na Balkanu, kako bi opteretila Amerikance i Evropljane dodatnom brigom, a sebe rasteretila u Ukrajini.
U navedenom kontekstu, Srbija ima centralnu ulogu, jer jedina ima dovoljno vojne snage i otvorenih pitanja sa susjedima (prvenstveno sa Kosovom) da krene u rat. Razumije se, čak ni u situaciji kada je Zapad zaokupljen Ukrajinom, za Srbiju ne bi bilo pametno da pokrene rat, ali u vremenima velikih kriza vlasti često pouzimaju poteze, koji se na kraju ne pokažu kao pametni. Zato Amerikanci i Evropljani nisu htjeli ništa prepustiti slučaju.
Od početka ukrajinske krize, američke i evropske diplomate prave ustupke Srbiji, s ciljem da je odobrovolje i uvjere kako svoje interese u regionu može ostvariti na miran način i u potporu Zapada. Razumije se, Srbiji nije ponuđeno sve ono što bi ona htjela (aneksija sjevera Kosova, Republike Srpske i Crne Gore), a što bi također ugrožavalo mir. Umjesto toga, ponuđeno je da mirnim putem ima veći utjecaj u susjednim državama.
U Crnoj Gori i BiH, uz podršku međunarodne zajednice, s vlasti su skinuti Đukanović, Izetbegović i Komšić, čija je politika bila u znaku oštrog suprostavljanja težnji Beograda da dominira u regionu.
Nadalje, nakon proteklih izbora, kako je posvjedočio ministar odbrane BiH Zukan Helez, postojala je opcija da se Vijeće ministara formira sa opozicijom u Repulici Srpskoj, ali je rukovodstvo SDP-a ipak odabralo da koalira s Dodikom, nakon što je potonji „obećao međunarodnoj zajednici da će sarađivati“.
U navedenom kontekstu treba podsjetiti da je Aleksandar Vučić istaknuo da je od predstavnika međunarodne zajednice dobio obećanje da će državna imovina pripasti Republici Srpskoj.
Na koncu, osim što SAD i EU ne prestaju vršiti pritisak na kosovske vlasti da formiraju ZSO, Escobar je u jednom trenutku otvoreno zaprijetio Kurtiju da će biti svrgnut i zamijenjen s nekim kooperativnijim.
Ako u navedenom kontekstu, sagledamo napad paravojne grupe na kosovsku policiju u Banjskoj, onda mnogo toga postaje jasnije.
Kosovska policija je saopćila da je kod uhapšenih članova Banjske grupe pronašla dokumente, koji ih povezuju sa Milanom Radoičićem, ključnim Vučićevim čovjekom na sjeveru Kosova. Vučić je itekako imao interesa u naoružavanje ove i sličnih grupa na sjeveru, jer Srbija može računati na podršku Zapada, samo dok bude predstavljala kredibilnu prijetnju miru i susjednim državama.
U tom smislu, sasvim je indikativna izjava predsjednika Srbije, u kojoj legitimira pobunu Banjske grupe, te otkriva da je opasnost od rata njegov glavni argument u pretovorima: „Iako sam svakog dana, i u Briselu, i u New Yorku, upozoravao da do svega ovoga može da dođe, malo ko je želeo da čuje i da sluša. Srbi, i to ne ljudi iz centralne Srbije, kako su lagali u prištinskim medijima, već ljudi sa Kosova i Metohije su se pobunili, ne želeći više da trpe Kurtijev teror.“
Činjenica su kosovske policijske snage, bez pomoći KFOR-a, uspjele eliminisati ili uhapsiti dio Banjske grupe (ali ne i sve njih) predstavlja relativnu Kurtijevu pobjedu, odnosno poniženje za Vučića, koji svoju odluku da zasad ne uzvrati udarac, koristeći silu, opravdava time da „Kurti pokušava Srbiju uvući u sukob s NATO savezom“.
Imajući u vidu da se nalazi pod pritiskom proruske desnice, Vučić će možda ipak morati naći način da primijeni silu protiv kosovskih struktura i obnovi svoj kredibilitet, što je sugerisao zaključnim riječima svog izlaganja: „Naše je da iscrpimo sve što možemo da ne dođe do većeg krvoprolića. Naše je da pokušamo da sačuvamo mir, ali ako neko misli da… (Duža pauza.) Nije važno, o tom-potom, kada donesemo odluku obavestit ćemo vas.“
Ako su Priština, Sarajevo i Podgorica bili uvjereni da je rat u Ukrajina njihova šansa da ostvare svoje interese, sada je sasvim jasno da je rat u Ukrajini šansa za Srbiju i generalno srpsku politiku u regiji. Bošnjaci, Albanci i Crnogorci su u političkoj defanzivi, a Srbi u ofanzivi. Nema dileme da će Vučić, putem Radoičića na sjeveru Kosova i Dodika u BiH, nastaviti da iskazuje kredibilne prijetnje miru, kako bi na pregovorima u Briselu i Njujorku, mogao u Miloševićevom maniru „spašavati mir“, postavljajući zahtjeve pred zapadne diplomate i njima posve potčinjene vladajuće strukture u regionu (u koje još jedino Kurti ne spada, jer vješto kombinuje suprostavljanje međunarodnoj zajednici i saradnju s njom).
Posao diplomata poput Escobara i Lajčaka jeste da iskoriste američko-evropski utjecaj u Sarajevu, Podgorici i Prištini kako bi osigurali mir, bez upotrebe resursa NATO saveza i ugrožavanja sigurnosti vojnika KFOR-a, naročito nakon što su dvojici vojnika KFOR-a, nakon protesta u Zvečanu, amputirane noge.
Kao i prije stoljeće i po, zapadna diplomatija je razapeta između dvije proturječne težnje, koje se možda najbolje mogu ilustrovati dvjema ocjenama na početku spomenutog Bismarcka. Balkan, prema njemu, „nije vrijedan kostiju niti jednog pomeranskog grenadira“, ali je istovremeno bio svjestan da bi „jednog dana veliki rat u Evropi mogao izbiti zbog neke gluposti na Balkanu“.
On odmah dodaje da žuri da stigne kući, “kako bi se pripremio za sjednicu Federalnog parlamenta sutra i prekosutra”.
“Tamo ću, ako bude trebalo, pokazati jedinu službenu iskaznicu koju posjedujem. Ne postoji nikakva druga službena iskaznica, osim parlamentarne. Dakle, priče o nekakvoj “počasnoj iskaznici/legitimaciji Obavještajno-sigurnosne agencije” su potpuna izmišljotina. Ne postoji niti jedan službenik u Srbiji koji može posvjedočiti da je nađena takva iskaznica, ili bilo koja druga službena iskaznica osim parlamentarne”, kaže Zildžić.
Upitan da prokomentira iskaz njegovog advokata iz Užica da je navodna iskaznica OSA-e produkt zezanja u viber grupi gdje je i on, Zildžić odgovara da postoji takvo nešto u njegovom telefonu.
“Moj telefon je bio negdje 24 sata, prije nego je predat postupajućem tužiocu. Ne znam gdje je bio, da li ga je neko uspio otvoriti, da li je neko nešto montirao. To stvarno ne znam. Ni meni nije bilo jasno o čemu moj advokat priča. Kada mi je govorio o toj nekakvoj iskaznici OSA-e, mislio sam da govori o toj viber grupi. Neko ju je nazvao “D-B” – državna bezbijednost. I tu mi dnevno razmjenjujemo bruku poruka, zezamo se o svemu i svačemu. I pomislio sam da možda priča o tome. Tek sutradan sam vidio slučajno na N1 tu priču. I vidio sam i svoju sliku na toj “iskaznici”. To je falsifikat! Slika je stara. I ta slika mi je ružna. Čak je nisam ni ja koristio ni na društvenim mrežama. Izgledam na njoj kao da sam za sadake. Pa kad su već falsificirali, trebali su staviti neku bolju sliku, a ne baš tu”, kaže Zildžić.
On je danas pušten iz pritvora u Srbiji i kako kaže, supruga ga vozi kući, dok on pokušava odgovoriti na pozive i poruke.
U razgovoru za Politicki.ba ističe da će u BiH iskoristiti sve pravne mehanizme koji su mu na raspolaganju.
“Radi se o bezveznoj greški koja se pretvorila u haos. Za ovo u BiH ne mogu biti ni kriv. Tak oda ću ići i na smanjenje kazne ili njeno ukidanje. Ako ništa drugo, otkupit ću je”, priča Zildžić dalje. Naglašava da će se obavezno pojaviti na sjednicu Federalnog parlamenta.
“Nisam počinio nikakav prekršaj niti krivično djelo u BiH. Tako da ne smatram da ću zbog ovoga morati vratiti zastupnički mandat. Ali i o tome ću sa svojim advokatima razgovarati u Tuzli. Mandat sam dobio od naroda. Ako zakon bude nalagao da ga vratim, to ću i učiniti. I na narednim izborima ponovo biti izabran, glasovima građana, dobit ću opet direktan mandat i ući u parlament”, kaže Zildžić za Politicki.ba.
On je prije osam dana uhapšen na graničnom prijelazu Bajina Bašta, prilikom ulaska u Srbiju jer su srbijanski graničari pronašli pištolj u njegovom vozilu.
Iako je imao urednu dozvolu za posjedovanje i nošenje oružja u BiH, ona ne vazi u Srbiji.
Nakon pucnjave u jednoj osnovnoj školi u Beogradu 3. maja ove godine, vlasti Srbije drastično su pooštrili kaznenu politiku. Za neovlašteno posjedovanje ili prenošenje oružja sada je propisana kazna od najmanje 2 do 12 godina zatvora.
Oko trideset dobro obučenih specijalaca koji su koristili blindirana vozila učestvovalo je u napadu na kosovsku policiju tokom protekle noći, saopćio je premijer Kosova Albin Kurti.
Napadači su, podsjećamo, ubili jednog policajca, a ranili još dvojicu u blizini manastira Banjska. Nakon napada na policiju, napadači su se sakrili u manastir Banjska, što je potvrdila i eparhija Raško-prizrenska.
Premijer Kosova Albin Kurti objavio je fotografije napadača.
Kosovski premijer @albinkurti saopćio: oko trideset dobro naoružanih osoba koji koriste blindirana vozila napalo je kosovsku policiju. Kurti je objavio i fotografije napadača koje je pozvao da se predaju utvrdivši da su opkoljeni. Napadači se skrivaju u manastiru pic.twitter.com/N3bb01bEvE
“Pozivam ih da se predaju. Opkoljeni su”, kazao je Kurti nakon sjednice Savjeta za nacionalnu sigurnost Kosova.
Kurti je kazao da se u ovom trenutku puca u blizini manastira Banjska u blizini Zvečana.
“Znate koliko je osjetljivo pitanje manastira na Kosovu. Ne znamo šta je sve unutra, sve će biti jednostavnije ako se napadači predaju”, kazao je Kurti, odgovarajući na pitanje zbog čega specijalne policijske snage Kosova još nisu ušle u manastir.
U ovim trenucima u blizini manastira čuje se pucnjava iz automatskog oružja.
Pucnjava na sjeveru Kosova. Snimak je upravo objavila kosovska državna televizija. Kosovska policija bori se sa napdačima koji su rano jutros ubili jednog policajca, a jednog ranili pic.twitter.com/2f9VgQFvkG
Na fotografijama koje je objavila kosovska policija, vide se naoružane maskirane osobe. Na jednoj od fotografija vidi se i pravoslavni sveštenik u razgovoru sa naoružanim maskiranim napadačem.
Jedan kosovski policajac je ubijen, a jedan ranjen u pucnjavi na sjeveru Kosova, objavi je premijer te države Albin Kurti. Napadi na kosovsku policiju još traju.
“U ovom trenutku napad vatrenim oružjem na nađu policiju još traje. Napadači su profesionalci s maskama i naoružani teškim naoružanjem. Osuđujemo ovaj zločinački i teroristički napad. Organizirani kriminal uz političku, finansijsku podršku zvaničnog Beograda napada našu državu”, saopćio je Kurti.
Napad na policiju Kosova započeo je oko 3 ujutro u selu Banjska kod Leposavića na sjeveru Kosova. Tom prilikom ubijen je policajac A.B.. Policajac koji je ranjen van životne je opasnosti.
“Osuđujemo ovaj zločinački i teroristički napad. Organizovani kriminal uz političku, finansijsku i logističku podršku zvaničnog Beograda napada našu zemlju. U ovoj borbi štitimo i sprovodimo zakon, štitimo i čuvamo građane bez razlike i nezavisno Kosovo“, naveo je Kurti.
Sa druge strane, navodi da će izvršioci zločina i njihovi nalogodavci “biti uhvaćeni, suđeni i kažnjeni”: “Vlada Republike Kosovo i državne institucije su spremne i koordinirane da odgovore na kriminal i kriminalce, teror i teroriste.”
U međuvremenu, oglasila se i kosovska predsjednica Vjosa Osmani, izrazivši saučešće i navodeći da se hitno vraća iz New Yorka na Kosovo. Kao i Albin Kurti, i ona za ovaj događaj optužuje “srpske kriminalne bande”.
Osporavanje Komšićevog govora u Ujedinjenim nacijama osporavanje je istine i svih presuda Haškog tribunala. Da li je Jovica Stanišić presuđen za UZP u BiH? Da. Da li je herceg-bosanska šestorka presuđena za UZP u BiH? Da. Međunarodni, UN-ov Sud u Haagu je potvrdio agresiju i Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu. I, šta je sada sporno u govoru Željka Komšića? Zašto je “skandalozno” za govornicom Ujedinjenih nacija reći šta je presudio Sud Ujedinjenih nacija?
Šta se, zapravo, traži od Bosanaca i Hercegovaca? Traži se beskrajna tolerancija. Znate, zbog navodnog pomirenja Bosanci i Hercegovci, a naročito Bošnjaci, ne bi smjeli reći da su žrtve dva UZP-a i jednog genocida. Ne bi se smjeli obraćati Sudu za ljudska prava. Ne smiju glasno govoriti o tome da je Christian Schmidt pogodovao hercegovačkim Hrvatima oduzimajući Bošnjacima ustavno pravo da odlučuju. Kada hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da ga ne zanimaju presude Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, Bošnjaci imaju obavezu da – šute. Kada hrvatski predsjednik Zoran Milanović otvoreno podrži separatistu Milorada Dodika, to on radi za “bošnjačko dobro”.
Hrvati su, kažu razni puljići i ninići, pružili ruku pomirenja. Osudili su genocid u Srebrenici, u Saboru su organizirali komemorativnu sjednicu na godišnjicu srebreničkog genocida. Dakle, pružili su ruku pomirenja priznajući ono što su Srbija i Republika Srpska počinile. Ali nije znak pomirenja preimenovanje ulice u Čapljini u ulicu žrtava genocida u Srebrenici. Znak pomirenja bi bio da se u Čapljini i u Mostaru najveće i najprometnije ulice nazovu – ulicom žrtava UZP-a Herceg Bosna. Toga, naravno, nema. Ali zato ima obilježavanja obljetnice početka zločinačkog poduhvata sa, kako presudi UN-ov sud u Hagu, Franjom Tuđmanom na čelu.
Hrvatski premijer Andrej Plenković kaže da on i njegovi suradnici nastavljaju sa ispunjavanjem strateških ciljeva koje je postavio Franjo Tuđman. I to je, ubjeđivat će nas sarajevski “neonaŠisti”, znak pomirenja.
Pa, ako je to znak pomirenja, mogli smo se prije trideset godina pomiriti. Pomiriti sa sudbinom da BiH neće biti država, da Bošnjaci neće biti narod i da će, ovisno o mjestu prebivališta, biti “hrvatsko cvieće” ili pripadnici jedinice “Mustafa Mulalić” srpske vojske u otadžbini.
Šta je to, dakle, netačno rekao Željko Komšić za govornicom Ujedinjenih nacija? Da Srbija podržava Milorada Dodika koji Republiku Srpsku želi pripojiti Srbiji. Šta u tome nije tačno? Šta nije tačno u tvrdnji da hrvatski premijer upravlja HDZ-om BiH koji želi “treći entitet” u granicama Herceg-Bosne?
Sve je tačno. Ali niko od kritičara Komšićevog govora nije provjeravao tačnost njegovih navoda. Dovoljno je samo da puljići, franje i zukići kažu “skandalozno” i “grudva krene”. A kada grudva krene, nije bitno šta je istina. Glavni argument “kritičara” je da “govornica UN-a” nije mjesto, a “godišnje zasjedanje Generalne skupštine UN-a nije vrijeme za priču o ugrožavanju teritorijalnog integriteta članice Ujedinjenih nacija. Pa, koje je to, onda, “vrijeme i mjesto” pogodno za saopćavanje istine? Po njima – nikada.
Diplomatski rat u Upravnom odboru Vijeća za implementaciju mira demantovao je sve priče koje posljednjih dana čujemo o tome kako je aktuelni rušilački pohod Milorada Dodika njegov posljednji.
Nisu mogli da se dogovore šta da napišu – Evropa ne da da se Dodik ruži, Amerika očito tražila to uz pohvale sarajevske Trojke. Na kraju su napisali nešto i potpisali se kao ambasadori UO PIC-a u zajedničkoj izjavi.
Ono što su uspjeli da usaglase je odbrane visokog predstavnika Schmidta, ali je problem što u izjavi nema suštine, niti jednog argumenta i dokaza da visoki predstavnik ima legalitet. To što mu PIC daje podršku neće piti puno vode ako se uđe u pravne i sudske analize Schmidtovog legaliteta.
Dodik je očigledno uz pomoć EU uspio uzdramti internacionalnu zajednicu u BiH, koja više ne govori istim jezikom ni razborito kao nekada.
Jasno je to i iz poziva u zajedničkoj izjavi Miloradu Dodiku da “odmah prekine sa svojom politikom nepriznavanja visokog predstavnika i nesaradnje sa visokim predstavnikom, što je štetno po interese Rs”.
Da imaju snagu argumenata i dokaza, ambasadori najmoćnijih svjetskih država u UO PIC-a jasno bi pred Dodika stavili izbor da Schmidta prihvati ili ode, odnosno da će u suprotnom biti smijenjen.
Činjenica da EU prioritet daje nekom prividu o napretku vezanom za evropske integracije a ne odbrani Schmidta, jasno je da polako dolazi do polarizacije koja bi u konačnici mogla ugroziti ne samo OHR, već i stabilnost BiH.
S druge strane, postavlja se pitanje zašto UO PIC-a poziva Dodika da prizna Schmidta zbog interesa Rs? Nisu li ambasadori u Upravnom odboru tu da provode Mirovni sporazum? Otkud onda zabrinutost za interese Rs, a recimo nema zabritnutosti za opstojnost države Bosne i Hercegovine.
No, to će objasniti posljednje dvije rečenice zajedničke izjave ambasadora: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira poziva sve stranke u Bosni i Hercegovini da dosljedno rade na ostvarivanju evropske perspektive ove države i da pritom ne štede truda na provedbi reformi koje su neophodne kako bi BiH napredovala na svom evroatlantskom putu, a ne da dižu nepotrebne tenzije”, kažu iz UO PIC-a.
Koje stranke to pozivaju ambasadori? Koje stranke dižu tenzije da bi ih se dovelo u ravan sa separatistom i ključnim destabilizatorom regiona? Već smo zaključili da je polarizacija nastupila i da su zarad kakvog takvog saopštenja ambasdori UO PIC-a odlučili da nas lažu i prave budalama.
Priča o strankama koje dižu tenzije je još jedan pokušaj odavno viđenog balansiranja i solomonskih rješenja da krivicu prebacuju na sve strane. Lažu iz svojih razloga, jer očigledno se PIC ne smije obratiti samo Miloradu Dodiku.
Lažete gospodo ambasadori da je iko, osim Dodika, dizao tenzije. Dodik je zabranio djelovanje Ustavnom sudu BiH i visokom predstavniku na prostoru Rs, uveo klevetu kao krivično djelo, vađe udruge će proglasiti tajnim agenturama, spremio novi zakon o državnoj imovini i najavio secesiju momentalno u slučaju Schmidtove odluke o državnoj imovini.
Koja je to još stranka ili lider učinila nešto slično?
Osim ako ne mislite na poruke Dodiku da mu secesija neće proći, ma šta njegovo zaustavljanje podrazumijevalo. Ili možda mislite na tenzije u državnoj vladi, koju ste vi predvođeni Murphyijem pravili? Ako je tako, pa tamo Dodik diže najviše tenzija, blokira te evropske zakone, NATO je već blokirao, najavljuje povlačenje SNSD-ovih kadrova…
Ne prolazi više gospodo PICovci ta spin priča kako su svi krivi. Pa vi, predvođeni Murphyijem ste u Sarajevu pronašli tri lika koja su napravila koalliciju i počela govoriti da je Dodik sada neki drugi, evropski, reformski. Ovo je vaša vlast, gospodo PIC-ovci, vi ste je pravili na državnom, Schmidt u Federaciji a Dodik uz pomoć Schmidta u Rs.
Ah, da, pa vi mislite na one koje su se otele vašem planu i nisu u Dodiku vidjele evropskog reformatora, nego ono što on jeste već predugo. Ne mogu biti krive, poništio ih Schmidt, kojeg će sada poništiti Dodik.
I ne može više prolaziti ona sve su stranke krive, nije samo Mile!
Kao što ne može proći ispod radara to da ste u zajedničkom saopćenju naveli: “Upravni odbor Vijeća za provedbu mira također ponovo potvrđuje da je međunarodna zajednica u potpunosti posvećena i da zadržava potrebne instrumente za podržavanje GFAP-a, uključujući teritorijalni integritet BiH”.
Jeste li suverenitet zaboravili zbog žurbe i svađe? Jer, bez suvereniteta nema ni teritorijalnog integriteta. A taj suverenitet je dio međunarodnog priznanja Bosne i Hercegovine. Ili ste ga možda izostavili da odobrovoljite babarogu iz Banja Luke.
Potpuno ste gospodo u UO PIC-a omanuli ovim saopćenjem, Schmidta niste i nećete odbraniti, jer Dodik neće stati dok ga ne sruši. Taj proces počeo je njegov šef Putin, a završit će Dodik.
A ovo je ko zna koja po redu kriza u Bosni i Hercegovini i epicentar je uvijek bio Milorad. I internacionalna zajednica mu nikada nije mogla ništa, ne zbog toga što je Dodik moćan, već zbog činjenice da su ga moćni napravili i očigledno nemaju interes da ga sruše.
Zato svakom građaninu i političaru ove države mora biti jasno da nije mirno zbog PIC-a, već zbog bosanskih oštrica, kojih se Dodi jedino boji. U suprotnom, davno bi on krenuo i ne bi mario ni za PIC, ni za Schmdta, ni za bilo koju drugu internacionalnu podvalu!
Nikada u Bosni i Hercegovini nije dovoljno borbe za istinu i pravdu, ali to može postati problematično ukoliko se intelektualna elita, i sveopća javnost zanima isključivo prošlošću, a da nema strategiju za budućnost i smjernice djelovanja koje bi se mogle ispriječiti na put živućeg secesionizma i nastojanja da se kroz zakonske okvire mirnim putem podijeli Bosna!
Bošnjaci na tom putu borbe za istinu nikada nisu imali za motiv mržnju protiv drugog i drugačijeg, nego oslobađanje žrtve od straha pomoću kulture pamćenja, a u ime bolje budućnosti.
I upravo u tome leži sva naivnost onih koji još uvijek vjeruju u iskrene namjere Christiana Schmidta, visokog predstavnika u BiH.
Zapravo, evidentno je da se priča o genocidu uvijek pojačava u momentu donošenja nekih krucijalnih odluka, a koje su izuzetno važne za opstanak bosanskog bića kao političkog tijela. U konačnici i na opstojnost države.
Stoga odluku kojom se omogućuje da Memorijalni centar Potočari razvija i širi aktivnosti valja posmatrati u aktuelnom trenutku, kada se rješava pitanje državne imovine i reforme izbornog zakona.
Upravo je to odlično objasnio državni zastupnik Zlatan Begić (DF), upozoravajući na opasne podvale Bošnjacima.
„Kada je riječ o međunarodnoj zajednici i visokom predstavniku, prestravim se kad vidim Murphyija po džamijama i Schmidta po Srebrenici. Oni preko toga peru aparthejd. Svaki put kad vidim Murphyija da obilazi džamiju, mislim se kakvu podvalu Schmidt namjerava izvesti. Mislim da njima ti ljudi nisu ni u malom mozgu i koriste tu tešku tragediju koja se dogodila nad Bošnjacima kako bi na neki način dobili moralnu podlogu za sve perverzije, počevši od nametanja izbornih pravila u izbornoj noći, preko suspenzije Ustava, pa do namjera da raščerupaju državnu imovinu“.
Iako nekima zvuči gruba ova kvalifikacija, valjalo bi se dublje pozabaviti njome, ali i podsjetiti na neka ne tako davna vremena.
Jer, upravo će visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt, nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH, po kojima je zabranjeno negiranje genocida, nametnuti izmjene i dopune Izbornog zakona BiH.
Nametnute izmjene i dopune Izbornog zakona BiH suštinski su zadovoljile zahtjeve HDZ-a u pogledu izmjena Izbornog zakona BiH, a konačno rješenje utemeljeno je na varijacijama zahtjeva HDZ-a BiH i Dragana Čovića.
Ovim se ispunila tripartitna agenda predstavnika međunarodne zajednice, po kojoj “Srbi” dobijaju državnu imovinu, “Hrvati”, izborni zakon, a “Bošnjaci” bi se morali zadovoljiti zabranom negiranja genocida.
S obzirom da nisu u stanju osigurati provođenje Inzkovog zakona i da Tužilaštvo BiH nije podiglo niti jednu optužnicu za negiranje genocida, dosjetili su se sada, a da zamažu naivne oči Bošnjaka, podržati dodatno Institut i Memorijalni centar u Potočarima!?
Jer nemaju ništa drugo ponuditi Bošnjacima!
A bliži se vrijeme pregovora oko nastavka izmjena izbornog zakonodavstva, a sitno brojimo i kada je riječ o državnoj imovini.
I dok su sve oči uprte u OHR, javnost se pita hoće li upravo Schmidt dokusuriti i državnu imovinu?
U korist Dodika, dakako, i to pod opravdanjem da se Republika srpska privoli da bude ‘dio europskih integracija’.
Svojim zakonima, koji su na snazi, Schmidt je ojačao obavezu donošenja zakona o državnoj imovini u Parlamentu BiH, a svaka tome suprotna radnja bit će prepoznata kao pravno ništavna.
Zato je ponovo morao u Srebrenicu, nažalost, da najtužnijom pričom u historiji Bošnjaka, zamagli oči onima koji jasno vide provođenje plana koji je poguban za Bošnjake-Bosance u političkom smislu. Nakon genocida i fizičkog uništenja, sprema im se i politički nestanak.
Nikada se ne smije zaboraviti da se BiH od agresije, pod embargom na oružje, spasila uz hrabrost građana, koji ni danas ne smiju biti nijemi na sve podvale bjelosvjetskih diplomata koji svakog dana sve više koračaju u realizaciji non-papera napisanih po evropskim metropolama.
I ne treba imati sumnje da bi Schmidt već riješio pitanje državne imovine, da nije potpuno svjestan da to BiH vodi u novi sukob. Zato će pričom o genocidu omekšati one koji stoje na putu takvog mogućeg okončanja agonije zvane državna imovina.
Upravni odbor vijeća za provedbu mira (SB PIC) na nivou ambasadora akreditiranih u Sarajevu zasjedao je u utorak. Dva dana kasnije, kominikea – uobičajenog dokumenta koji se emitira nakon ovakvih sastanaka – (još uvijek) nema.
Zašto?
“Evropska unija blokirala je usvajanje teksta. Oni ne dopuštaju reference u tekstu koje podržavaju visokog predstavnika Christiana Shmidta. Ne dopuštaju ni oštar riječnik. Oni, jednostavno, ne žele uznemiriti Milorada Dodika”, ljutito nam priča jedan od ambasadora.
U razgovoru za Politicki.ba, govoreći pod uslovom anonimnosti, on prenosi da već dva dana traju sve mukotrpniji pregovori.
“Nikad ovako nije bilo. Mi smo članica EU. I mi tražimo oštar riječnik i oštre akcije protiv Dodika.Evropska unija to ne želi. Ljudi u Briselu pred sobom vide samo Mišljenje Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine za ovu godinu i ne žele ničim to ugroziti. Ali, napredak je jasan. Nije kakav bi smo željeli, ali se napredovalo. I to je gotova stvar. Čemu sad nekakvo “taktiziranje”? To stalno nastojanje da se Dodik odobrovolji nije dobro. I nikome se nije isplatilo”, kaže drugi diplomata za Politicki.ba.
Polticki.ba je iz četiri nezavisna izvora dobio potvrdu da je u toku mukotrpno usaglašavanje između zapadnih ambasada o sadržaju kominikea.
Kako vrijeme odmiče, nervoza je sve veća. I već su počele padati teške riječi. Diplomatski predstavnici zapadnih država s obje strane Atlantika žele oštro saopćenje. Brisel ne prihvata u Sarajevu usaglašeni tekst.
“To vam je EU. Svaki dan imate ovakve situacije u Briselu.
Na kraju ćemo se dogovoriti.
Sigurni smo da će tako biti. E sad, kako će izgledati tekst nakon takvog dogovora, to niko ne zna. Što vrijeme više curi, to sve izgleda lošije”, kaže još jedan evropski diplomata s kojim smo razgovrali.Kominike – ako ga bude – već danas je morao biti objavljen.
Nervozne konsultacije vodile su se unutar diplomatske zajednice u Sarajevu, te sa Briselom i u vrijeme nastanka ovog teksta.
“Mislim da će biti sutra.Nadam se da ćemo se dogovoriti. Za moju zemlju ova epizoda ne znači ništa. Mi ćemo nastaviti sa svojom oštrom politikom prema Dodiku. I nastavit ćemo podržavati visokog predstavnika. Sa EU ili bez”, kaže još jedan evropski diplomata za Politicki.ba.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
Podsjetimo, Istraga.ba je jućer objavila Suljagićevu i Mujkićevu prepisku koja dokazuje da je direktor Sekretarijata VSTV-a sebe nazivao “vlasnikom pravosuđa”, te je dogovarao zatvorske pogodnosti. Nakakon našeg teksta, na sjednici VSTV-a koja je započela jutros, otvorena je rasprava o našem tekstu. Na direktna pitanja članova VSTV-a da se izjasni da li su objavljene prepiske autentične – Suljagiić nije odgovorio. Potvrdio je samo da je saslušan u Tužilaštvu TK, dok je Suljagićev prijatelj i predsjednik VSTV-a Halil Lagumdžija rekao da se on sjeća da je direktor Sekretarijata VSTV-a “svjedočio u Tuzli”.
