Milorad Dodik i SNSD definitivno će imati četiri delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH, saznaje Istraga.ba. Sud BiH je poništio odluku Centralne izborne komisije BiH u vezi sa petim delegatom u Klubu Srba. Sada je Sud BiH naložio centralnoj izbornoj komisiji BiH da donese odluku identičnu onoj koju je donijela Izborna komisija Narodne skupštine Republike Srpske. To znači da će sporni listić o kojem je ovisila raspodjela delegata biti proglašen nevažećim.
Podsjećamo, prilikom glasanja u Narodnoj skupštini RS, dvije liste, prva SNSD-ova, a druga PDP-ova, imale su po 12 glasova. Međutim, Izborna komisija NSRS koja je provodila izbor delegata za Dom naroda proglasila nevažećim jedan listić koji je bio u korist liste PDP-a koju je nosio Nenad Vuković. Nakon proglašavanja tog listića nevažećim, Vuković je pao na jedanaest glasova, dok je Snježana Novaković-Bursać iz SNSD-a ostala na dvanaest glasova.
Uslijedila je, potom, žalba CIK-u čiji su članovi, na sjednici održanoj 5. decembra, po službenoj dužnosti utvrdili da je listić važeći. Nakon toga, SNSD je uputio žalbu Sudu BiH, a žalbu je, prema informacijama Istrage, pisao bivši predsjednik VSTV-a Milan Tegeltija koji je iskoristio svoje veze sa sudijama.
Sud BiH je, potom, uvažio žalbu SNSD-a nalažući CIK-u ponovno odlučivanje.
CIK je, potom, ponovo odlučio da je listić važeći. SNSD je opet uputio žalbu Apelacionom odjeljenju Suda BiH koje je opet poništilo odluku CIK-a i naložilo da se donese odluka o poništavanju spornog listića.
Sa ova četiri delegata SNSD je postao nezaobilazan faktor na nivou BiH. Bez Dodikove stranke više ne može bitio donesena nijedna odluka u Parlamentarnoj skupštini BiH.
Na milenijskom stablu bosanske države prije tridesetak godina, usljed krvave agresije i genocida, pojavila se ‘politička imela’ koja sve ove godine u svome parazitskom nagonu većma nastoji progutati srcoliku krošnju bosanske države. Kako se ona ondje pojavila već nam je svima dobrano znano, piše akademik Rešid Hafizović u kolumni za ins.ba.
“Naši američki ‘prijatelji’ su je ondje implantirali. Iako su kasnije priznali svoju grešku, nikada je nisu pokušali ispraviti. Naprotiv! Uz svoje tradicionalne saveznike na Zapadu oni u ovo postizborno vrijeme u Bosni čine sve da marginaliziraju i iz političkog života protjeraju jedinu političku ideju s kojom su se Bošnjaci, kao najbrojniji narod ove zemlje, politički dosljedno identificirali i, gle paradoksa, na posljednjim izborima je, unatoč samima sebi, iznova poduprli u većoj mjeri nego ijednu drugu političku opciju, pogotovo u Federaciji BiH.
Bošnjaci su, doduše, na posljednjim izborima kaznili njenoga lidera, jer njegovi politički stavovi su proteklih godina većma odudarali od onoga što je ta politička ideja dosljedno proklamirala kroz ovih tridesetak godina, ali su samu političku ideju najveće bošnjačke političke partije podržali i poklonili joj izbornu pobjedu sa kakvom se jedva ijedna druga politička opcija u ovom dijelu Bosne može usporediti.
Međutim, da ta pobjeda, čista kao suza, bude što manje vidljiva i relevantna u bosanskom političkom prostoru pobrinuli su se opet naši američki ‘prijatelji’ i njihovi tradicionalni saveznici na Zapadu, koji su rezolutno tražili formiranje vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini bez ove temeljne bošnjačke političke snage. Njima je naime problem politička ideja koja se zalaže za jedinstvenu bosansku državu, kao i Bošnjaci kao europski politički narod islamske provenijencije, ali im nimalo ne smetaju SNSD i HDZ BiH kao dvije najdestruktivnije političke snage u Bosni, a njihovi lideri kao otvoreni neprijatelji jedinoj domovini kojoj najbrojniji bošnjački narod nema zamjenu niti alternativu.
Ali, ne možemo dušu griješiti i ne reći da u ovom nečasnom postizbornom političkom mešetarenju i inženjeringu u Bosni nemaju svoje prste i neki drugi. U tome predano, predumišljajno i podmuklo sudjeluje i prvi čovjek OHR-a, i to tako što po vlastitom nahođenju mijenja odredbe Izbornog zakona BiH i Ustava BiH i rado ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju i neskriveno čine sve da ona nestane sa prostora Zapadnoga Balkana.
Kolonijalistički se odnoseći prema Bošnjacima, prvi čovjek OHR-a provodi bezočnu politiku kulturnog rasizma kakvu je nekoć u osamnaestom stoljeću otvoreno proklamirao i njegov sunarodnjak Emanuel Kant, tvrdeći u ono vrijeme kako umnost, demokratičnost i sloboda su utjelovljeni samo i jedino u Bijelome Čovjeku, koji je po definiciji kršćanin, i to iz onih europskih zemalja sjeverno od Pirineja (Enrique Dussel, Philosophy of Liberation, 1980).
Kako tada, tako i danas zbog tog kulturnog rasizma, u ovom slučaju njemačke provenijencije, nekoć je trpio cijeli muslimanski svijet u vrijeme kolonijalizma i kasnijeg imperijalizma, potom moj rođeni otac koji je kao dječarac jedva preživio četiri godine agonije u Hitlerovim logorima, a, evo, danas od iste te esencijalističke ili kulturno-rasističke pošasti trpi i moja porodica i svaki Bošnjak i rodoljubni Bosanac u ovoj zemlji.
Ali gora od svega naprijed rečenog je činjenica što u ovoj nečasnoj antibosanskoj/antibošnjačkoj zavjeri, kao izvođači radova svojih zapadno-europskih nalogodavaca, sudjeluju neki Bošnjaci čija politička ‘pobjeda’ je naštiklana, navrat-nanos skrpljena, i bez supstance i stvarne punovažnosti pripojena dvjema najdestruktivnijim i najneprijateljskijim političkim snagama u Bosni. Oni žele vlast pod svaku cijenu, i ne biraju sredstva da je se dočepaju. Puzeći pred svojim koalicionim Voždom iz SNSD-a, dolazeći mu na noge i tepajući mu kako se ‘promijenio, željan promjena’ (ali kakvih!), nude mu sve što Vožd zatraži na ustavan ili protuustavan način, svejedno je.
A šta mu nude, pored skidanja sa dnevnog reda uključenja Bosne u euroatlanske integracije, najbolje je kazao prvi čovjek Socijaldemokratske partije BiH, kome nimalo nije važno na koga će se knjižiti zakorovljena livada u manjem BiH entitetu, ako na njoj niko ne živi. Prosto nevjerovatno! Kako se neko, uopće, može ozbiljno baviti politikom, a da se nikada ne upita zašto je ta (naravno bošnjačka) livada ondje zakorovljena i šta je bilo sa Bošnjacima koji su ondje nekoć živjeli?! Da taj ima obraza barem onoliko koliko političke ambicije da vlada, sam bi se uklonio iz političkog života ove zemlje i ne bi čekao da ga rodoljubi njeni odande protjeraju.
K tome još, oni iz ‘osmorke/šestorke’ nas uvjeravaju kako građani Sarajeva mogu biti sasvim sigurni i bezbjedni dok se bude obilježavao neustavni 9. januar ove godine tik pod njihovim prozorima, a dogodine možda i u centru bosanske prijestolnice. Ali znaju Sarajlije sasvim dobro ko će u tom nacionalističkom piru sudjelovati: one iste vojne i policijske formacije manjeg BiH entiteta koje su prije trideset godina počinile agresiju i genocid nad ovom zemljom i nad njenim građanima. Zato se osjećaju nesigurnim i jedva da uopće vjeruju onima koji bi trebali brinuti o njihovoj sigurnosti.
To što znaju Sarajlije, to isto zna i prvi čovjek OHR-a, ali ga baš nimalo nije briga, baš kao što to znaju i Bošnjaci iz ‘osmorke/šestorke’ koji, opijeni žudnjom za vlašću, ili ne znaju šta znači biti Bošnjak po mjeri istinskog bosanskog patriotizma, koji nema cijenu, ili se svako jutro pred ogledalom ispričavaju sami sebi i nevoljko pravdaju što se uopće zovu Bošnjaci”, naveo je Hafizović.
Kažu da je prespavana noć pametnija, tačnije hladna glava bolje misli. Takvo je pravilo ustaljeno u narodu. Ali, evo noć poslije skupa nekih Bošnjaka (mahom s niskim procentom osvojenih glasova na izborima) organizatorima ‘nije svanulo’.
Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde koji jutros na društvenim mrežama pokušava objasniti da je očito ‘problem kad se Bošnjaci politički okupe da definišu prave prioritete svog naroda’.
“Da pokrenu struku da se bavi identitetskim pitanjima, da zaštite svoj jezik, svoju tradiciju, kulturu, historiju. Da se organizuju i zajedno definišu strateške pravce djelovanja, da označe i crvene linije i da to rade kontinuirano i zajedno”, istakao je Konaković.
Kasno Marko na Kosovo stiže, jer naprimjer struka, a ni akademska zajednica nisu ni pozvani!
A, Konaković koji je ujedno i ministar vanjskih poslova o svim ovim pitanjima morao je misliti ranije, prilikom formiranja vlasti s HDZ i SNSD kada je obespravio Bošnjake, kada mu je bilo prihvatljivo da se suspenzijom Ustava FBiH instalira Nermin Nikšić za premijera Federacije. Nikšić je sjeo na bošnjačku poziciju, ali na jučerašnji skup nije ni pozvan, jer je u SDP-u, pa je normalno da mu je neprihvatljivo okupljanje Bošnjaka iako je zauzeo bošnjačku poziciju!? S druge strane poziv Rasimu Ljajiću je otišao. On nije prihvatio poziv ističući da on jeste Bošnjak, ali i predstavnik svih građana.
Niz je promašaja u vezi s jučerašnjim okupljanjem, gdje se naprimjer nije spomenula dijaspora koja ima pet puta više onih koji se deklarišu kao Bošnjaci nego u zemljama iz koje su došli lideri, sa podjednako jakim bošnjačkim identitetom i političkom vizijom koja nadilazi skup!
O kakvom se okupljanju govori i šta je krajnji cilj pokazat će vrijeme. No, za sada sve liči upravo na samo obesmišljavanje tako prijeko potrebnog okrupnjavanja bošnjačko-bosanskog korpusa. Ko će nakon ovakvog debakla krenuti u novu priču organiziranja sabora ili definianja crvenih linija kada su one sve obesmišljene do te mjere da racio staje, a emocije prevladaju do te mjere da više ništa nema smisla. Ništa, osim sačuvati fotelje do kojih su se domogli poništavajući izbornu volju Bošnjaka!
Zato najviše čudi pojavljivanje čak četiri predstavnika Narodnog evropskog saveza (NES) na čelu sa predsjednikom Nerminom Ogreševićem, koji je radi države BiH, principa i političke mudrosti odbio i pozicije i vlast i kazao ‘trojci’ NE, jer je uvidio da savez sa SNSD-om i HDZ-om ne može donijeti ništa dobro državi BiH bez jasno postavljenih crvenih linija koje prije svega su značile jačanje institucija BiH. Ta mudrost je ispravila. Nisu više bitni razlozi, je li to zbog odnosa SDA prema NES-u u Krajini, ili je želja za osvetom prevladala razum, jednostavno bilo je politički pogubno odazvati se Konakoviću i hraniti njegov ego u kojem smatra da može biti lider Bošnjaka.
Jer, samo institucionalno možemo pobijediti snage koje BiH drže u dubokoj ustavnoj krizi. A, neki skup u nekom hotelu, haman guvnu kako reče prof. Senadin Lavić ne može donijeti prosperitet.
A, upravo Konaković te institucije je dao u ruke Dodika i Čovića. Čak je spreman podržati i Izborni zakon BiH po željama HDZ-a godinama ponavljajući ‘da nije fer da Bošnjaci biraju Hrvatima predstavnika’.
Danas kaže da je Bosanac i Hercegovac i ponosni Bošnjak. To bi moralo značiti da je bliži građanskom uređenju BiH, ali uvijek doda ono ali…
Zato je sve u vezi jučer pogrešno. Formiranje “Svebosanskog sabora” razumljiv je i prijeko potreban, ali…i ovdje ima veliko ALI.
Okupljanje “Svebosanskog sabora” nije nova ideja, za njim je davno postojala potreba, ali se nije našao neko ko bi imao snage i volje da verbalizaciju pretvori u praktičnu akciju. Pokušala je to Akademija nauka i umjetnosti BiH, u tome ih spriječio Ivo Komšić stajući na stranu Christiana Schmidta i sadašnjih dužnosnika, koji organiziraju besmislene skupove nikakvih kapaciteta.
Zato možemo sumnjati da su strane službe i osmislile ovakav skup, jer čim je Aleksandar Vučić podržao okupljanje, dva i dva nije teško bilo sabrati. Negatori civilizacijskih vrijednosti su čak spremni i na vlastitu žrtvu za rad pretpostavljenog cilja. Pa je Vučić bio spreman i finansirati skup!? Srpski svet u BiH nije ništa drugo nego pokušaj markiranja teritorija etničke odrednice srpskog prostora, a na tom putu neophodna je i pomoć Bošnjaka. Tako bi se BiH uvela u koncept sastavljene države, a što je tek prelaznica prema ostvarenju nezavisne države Republike srpske u konceptu saveza srpskih zemalja kao konačnog cilja ‘srpskog sveta’.
Cilj je zamalo ostvaren. Sreća je jer je bilo dovoljno mudrih glava da shvate da samo onda kada politiku u Sarajevu pretvore u etničku, a naročito nakon što je i Bakir Izetbegović počeo pričati o građanskoj BiH, imaju šansu podijeliti BiH na tri dijela.
Zato je neophodno proniknuti u pitanje jesu li organizatori i akteri, svjesni propasti skupa, zapravo išli da ubiju pokušaj građanskog uređenja BiH za interesa Beograda i Zagreba. Jer svi skupa su politički marginalci, naročito oni koji su u svojim državama manjine.
A marginalci znaju da bez rada za neke veće sile neće politički dugo živjeti…
Državni tužitelj Oleg Čavka se baš naklatio na kosti i nameračio da dohaka Osmanu Mehmedagiću, direktoru državne Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA): četiri puta u posljednjih godinu-dvije pokušao ga je strpati u ćuzu i ukloniti s funkcije, u tri navrata ga je u tome, oslobađajućim presuda, osujetio Sud Bosne i Hercegovine. Može li se kazati da je pritvaranje Mehmedagića u službene prostorije Kantonalnog MUP-a u Sarajevu bilo Čavkina tužiteljska četvrta sreća? Prerano je u ovom trenutku govoriti o ishodu ovog slučaja, jer je neizvjestan njegov daljnji pravosudni “hodogram”.
Izvjesno je svakako to da je privođenjem i dvodnevnim zadržavanjem u policiji, učestalim upadima policijskih agencija u centralu OSA-e, kao i višemjesečnom medijskom baražnom vatrom, autoritet i profesionalni status šefa državne obavještajno-sigurnosne službe destruiran i “stesan” do neprepoznatljivosti. Moglo bi se na kraju ispostaviti da je upravo to – destruiranje i obesmišljavanje institucije na čijem je čelu – bio konačni cilj “sezone lova” na Mehmedagića.
Oleg Čavka, uprkos moguće drugačijim dojmovima, nije u lov na Mehmedagića bio gonjen preispoljno osobnim razlozima i resentimanima. U ovom slučaju, kao u svim njegovim brojnim dosadašnjim epizodama, radilo se o “kolektivnom činu”, kriminaliziranje direktora OSA-e okupilo je impozantan broj što vidljivih (manje), što anonimnih (više), progonitelja, ostrašćenih kibicera koji su iz pozadine na samo navijali nego i doturali (Čavki) municiju. Istina, Oleg Čavka jeste u značajnom dijelu svoje tužiteljske karijere bio predmet “posebnih istražnih radnji” Obavještajno-sigurnosne agencije, ali se to uglavnom odvijalo u vrijeme kada je ovom agencijom rukovodio Mehmedagićev prethodnik Almir Džuvo. Prikupljena operativna građa koja je teško kompromitirala tužitelja Čavku, svjedočila je o njegovim posrednim, kao i direktnim, nedoličnim i neprimjerenim vezama s najopasnijom strukturom regionalnog mafijaškog podzemlja, onom okupljenom oko Nasera Keljmendija i njegove obitelji. Nikakve posljedice Čavka zbog tih veza nije snosio, a ovog novinara, koji je objavio neke od “najpikantnijih” dijelova tih dokumenta, tužio je zbog klevetanja i drugih ataka na njegov (navodni) ugled. Na suđenju je tužitelj hladnokrvo kazao da se sve što je prikupljeno protiv njega, može okačiti mačku o rep, jer je učinjeno nezakonito. OSA, naime, za tajno praćenje i obradu njega i njegovih intimusa nije imala valjano odobrenje suda pa se stoga ne može koristiti u pravnom sankcioniranju, niti u medijima. Usput je Čavka na istom ročištu procijedio kako on lično vjeruje da je Naser Keljmendi nalogodavac ubojstva Ramiza Delalića Ćele. Čavka je, inače, u Tužiteljstvu BiH bio zadužen za istragu tog zločina, međutim ju je naprasno zatvorio. Kako su upućeni, ne nužno i tendenciozni tumačili, učinio je to iz razloga što je jedan vjerodostojan krak istrage išao prema Fahrudinu Radončiću, kojem je u to vrijeme (2019), da bi bio izabran za ministra sigurnosti, trebala anđeoski čista biografija, “papir” da se protiv njega ne vodi nikakva istraga. Obustavljanjem istrage za Delalićevo ubistvo, Čavka je Radončiću takav status osigurao.
Čavkino mijenjanje meta
Prije 10-11 godina, tokom trajanja istrage protiv zločinačke organizacije Zijada Turkovića, Ćazim Hasanspahić, tadašnji kantonalni, a danas državni tužitelj, kao i Zlatko Miletić, direktor Uprave policije Federalnog MUP-a, koji su zajednički radili na ovom slučaju, ovom su novinaru odbijali “doturiti” bilo kakve informacije iz istrage, otvoreno sumnjajući da bi ih on mogao podijeliti s Olegom Čavkom, s kojim sam u to vrijeme imao relativno korektne odnose. Za njega se u policijskim i pravosudnim krugovima smatralo da je blizak sa porodicom Turković. To su potvrdili tokom suđenja, a i kasnije, osuđeni zlikovac Zijad Turković i njegova supruga Šejla Turković. Navodno se u OSA-i ili FUP-u nalazi snimak Čavkinog telefonskog obraćanja Turkovićki nekoliko sati prije hapšenja njenog muža, u kojom joj poručuje da na njegovu pomoć ubuduće neće moći računati. Možda se u OSA-inoj audioarhivi, ako ga je (i) tih godina prisluškivala, nalazi i zapis telefonskog poziva Čavke upućenog ovom novinaru u ranu zoru 22. septembra 2010. kada mi je uhvatio muštuluk da je uhapšen Zijad Turković. Danas takvim muštulucima usrećuje druge novinare, a sa potpisanim novinarom “priča samo preko advokata”, što bi rekao E. J. Kurtovich.
Ponižavajuće je i frustrirajuće kada vas stigne pravda koju personificira i zastupa Oleg Čavka. Poznato mi je to, jer imam lična iskustva, a neka tek predstoje. Nema u tužiteljskoj karijeri Olega Čavke “predmeta” iza kojeg se nisu vukli repovi optužbi za reketiranje, uzimanje mita i srodne nezakonitosti. Posljednji je o jednoj takvoj nepodopštini prije mjesec-dva javno svjedočio Kemal Čaušević, dugogodišnji direktor Uprave za indirektno oporezivanje, od kojeg je, kako tvrdi, Čavka tražio i dobio izdašnu financijsku “injekciju”. Od 60-ak tužitelja zaposlenih u Tužiteljstvu BiH, o mnogima se govorilo i ovo i ono, da su neprofesionalni, ili neradnici, da su politički obojeni i stranački pristrasni, ali još niko od njih, osim Olega Čavke, nikada nije, a pogotovo ne učestalo, u pravilnim razmacima, bio povezivan s tako ozbiljnim krivičnim djelima.
U čemu je fenomen njegovog preživljavanja i imunosti na disciplinske, pa i teže prekršaje s kojima ga se povezuje? Ako pogledamo najpoznatije ili najvažnije slučajeve iz Čavkine tužiteljske prakse, jednostavno ćemo uočiti da je manje-više svaki od njih imao određenu političku agendu. Spektakularno hapšenje Živka Budimira, predsjednika Federacije BiH, iz 2013. godine vremenski je koincidiralo s borbom za dominaciju nad Vladom Federacije BiH između koalicijskih partnera, SDP-a BiH s jedne i SDA i Lijanovića s druge strane političke bojišnice. Hapšenjem Budimira koji je u rukama držao ključeve Vlade, trebalo se ojačati poziciju SDP-ovog premijera Nermina Nikšića i ekipe njegovih ministara, što se na kraju nije desilo, jer je Čavkina optužnica propala. Nije mu pomogla ni otvorena medijska podrška “Dnevnog avaza” (koji ga je ranije proglasio za “Ličnost godine”), čime je Fahrudin Radončić želio zahvaliti Zlatku Lagumdžiji zato što ga je nekoliko mjeseci ranije, na zgražavanje najšire javnosti, “pogurao” na mjesto ministra sigurnosti BiH.
U politiku je bila umočena i istraga, kasnije i optužnica protiv Kemala Čauševića, direktora UIO-a BiH, u kojoj se, također, “istaknuo” Oleg Čavka. Nadajući se (obećanom) djelomičnom opraštanju krupnih grijeha, Čaušević je u istrazi ponudio najširu moguću paletu kriminalnih radnji i najimpresivniji spisak njihovih aktera kojeg se ikada dočepalo pravosuđe Bosne i Hercegovine. Stranački lideri, ministri, direktori javnih preduzeća… svi su oni imali istaknuto mjesto u zločinačkoj organizaciji koja je, prema tvrdnjama direktora UIO-a BiH, godinama pljačkala, pustošila javni novac, zloupotrebljavajući politički i društveni utjecaj i trgujući njime. Na kraju je kriminal koji se na početku istrage mjerio milijardama maraka, u presudi Čauševiću sveden na simboličnih 800 hiljada KM.
Politička je agenda, a ne (isključivo) profesionalni motivi, bila pokretač tužilačkih aktivnosti Olega Čavke protiv direktora OSA-e Osmana Mehmedagića. Politička determiniranost ovog tužiteljskog serijala je višeslojna: ona je trebala biti finale jedne epohe u pravosuđu Bosne i Hercegovini, mračnog perioda koji je šest-sedam godina u potpunosti kreirao i bez ikakvog otpora unutar ceha provodio Milan Tegeltija, bivši predsjednik Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća BiH. Današnji savjetnik Milorada Dodika, koji više ne krije niti za to ima potrebe svoje političke i pravne preferencije i ambicije, od početka svog sarajevskog mandata bio je “igrač zadatka”: cilj je bio da se po kraju isteka svoje karijere u VSTV-u može ponosno, “s obrazom” vrnuti u Banju Luku i, poput Stipe Mesića kada se vratio iz Beograda u Zagreb, raportirati Dodiku: “Moj zadatak je obavljen, jedinstvenog pravosudnog sistema više nema!”
Okružen karijerističkom i podkapacitiranom pravosudnom menažerijom, u VSTV-u, kao i na drugim adresama, Tegeltija je, mora se priznati vješto, strpljivo i minuciozno, stvarao ambijent unutar kojeg se rastakala svaka ideja za uspostavom i jačanjem profesionalnog i neovisnog pravosuđa. Kadrovi poput njegove dvije bivše potpredsjednice ili besprimjerne osobe poput tužiteljice Gordane Tadić, izdašno su pomagali ne samo u destrukciji svakog kredibiliteta pravne profesije nego i u uništavanju drugih institucija i njihovih čelnih ljudi podizanjem opružnica, sudskim progonima i iscrpljivanjem, medijskim sataniziranjem. Nevješto ovih dana Milorad Dodik hinji neznanje i neinformiranost kada u reakciji na hapšenje Osmana Mehmedagića proglašava Olega Čavku “muslimanom koji hapsi muslimana”: zna on jako dobro ko je i šta je Čavka, jer mu je njegov savjetnik Tegeltija davno objasnio da nema lakšeg puta da se razori državno pravosuđe i zatre svako povjerenje u njega od davanja tužilačkih ovlasti ljudima kompromitiranih biografija i suspektnog morala, spremnih da učine sve za vlastiti opstanak na funkciji. I na slobodi. Pored toga, Milorad Dodik preko Tužiteljstva BiH vodi rovovske političke, a ne pravne bitke, poput neprestanih udara na Centralnu izbornu komisiju (CIK), pa mu je dobro poznat raspored snaga i ko je ko, i ko je čiji u Tadićkinom malobrojnom tužilačkom ansamblu, kojeg je sama stvorila i uvježbala, a koji bi je mogao koštati nezasluženo stečene funkcije.
Nabavljanje diploma a ne diplomiranje
A sada nešto posve drugo, da prethodno napisano ne bi ostalo u polju navijačke jednostranosti i novinarske nedorečenosti. Kako smo uopće kao društvo dovedeni u sitaciju da tužiteljske poslove obavljaju osobe poput Olega Čavke (i njegove šefice Tadićke), ali također, i kako smo spali na takve jadne i niske grane da se šef državne obavještajne agencije mjesecima i godinama batrga s dokazivanjem da je završio neke fakultete ništavnog ugleda i bijedne reputacije?
Prije nekoliko mjeseci, kada se u tužilaštvu “zaholcala” priča o diplomi/ama direktora Obavještajno-sigurnosne agencije, Bakir Izetbegović, predsjednik SDA, na sastanku najužeg stranačkog vrha saopćio je radosno vijest: “Samo da vas obavijestim da je Osmica nabavio diplomu!” Predsjednikov friški, sočni muštuluk okupljeni SDA-oci su primili s olakšanjem. “Osmica je nabavio diplomu,” Teško da postoji pregnantnija sintagma koja ilustrira jezik tranzicijskih skorojevića i prostaka. To je paradigmatičan govor šanersko-biznismenskog polusvijeta koji se od samih njenih početaka trajno ugnijezdio u ambijent vladajuće bošnjačke stranke. U tom miljeu, ili socijalnom i intelektualnom talogu, njegovom jeziku i praksi, diplome se ne stječu nego se “nabavljaju”, njemu je nepoznanica studiranje kao zahtjevan intelektualni i odbrazovni proces i diplomiranjanje kao kruna i valorizacija tog procesa. Oni diplome ne stječu nego nabavljaju. I doktorate oni (i one) nabavljaju bez suvišnih procedura, gnjavaža, zamornih postdiplomskih studija i sličnih dangubljenja. Sve se to na tržištu akademske bižuterije može “nabaviti” i obaviti brže, bolje i jeftinije, efikasnije. Kao što su nabavili respiratore, ili kao što nisu nabavili vakcine.
Nije niti može biti slučajno, nije posljedica “slučajne koincidencije”, nego sistemske nesolidnosti to što tri aktuelna skandala koja su okupirala pravosudnu i medijsku scenu imaju isto rodno mjesto – onaj stranački kružok sa početka teksta s Bakirom Izetbegovićem na čelu. Slučaj diplome ili diploma Osmana Mehmedagića, nelogičnosti koje graniče s kriminalom vezane za doktorat Sebije Izetbegović, suđenje optuženima za uvoz respiratora, predvođenima premijerom Federacije BiH Fadilom Novalićem, posljedica su identičnog (pra)uzroka: privatnog vođenja javnih poslova, volunturističnog “pragmatizma” bošnjačkog političkog vrha, što će reći autokratskog diletantizma, favoriziranja podobnosti, a ne sposobnosti, kojeg je kao princip vladanja inaugurirao stariji, a nastavio prakticirati i i “usavršavati” mlađi Izetbegović. On je do savršenog besmisla izgradio novokomponirani mikrouniverzum, ispražnjen od intelektualnog, poslovnog i bilo kakvog drugog poštenja, stabilnih kriterija, u kojem su snalažljivost i dovitljivost zamijenili i obesmislili savjestan rad i predan trud. Tako stoje stvari u svim sferama, pa i ovoj najosjetljivijoj i najpogubnijoj po budućnost novih generacija koje odluče rizikovati i ostati živjeti u ovakvoj zemlji “nabavljenih diploma” i doktorata stečenih ratnim crnoberzijanstvom.
Je li znao Izetbegović prije šest godina kada je, uprkos ozbiljnim otporima i prigovorima domaćih i stranih aktera, predložio Mehmedagića za direktora OSA-e da je njegova fakultetska diploma lohotna, stečena navrat-nanos na nekom ringišpil-fakultetu u Banjoj Luci? Naravno da je znao, i još naravnije da u tome nije prepoznao ništa neobično, potencijalno štetno niti kažnjivo. A i zašto bi kada je stranka na čijem je čelu punih 30 godina, državne fakultete pretvorila u štamparije diploma svih boja i dezena. Pojedini državni fakulteti (poput Fakulteta političkih nauka) pretvoreni su u stranačke ispostave (i porodične klastere), a u svojim internim aktima su omogućili da četvorogodišnji studij obavi za jednu školsku godinu, da stotine uhljeba, pretilih oficira, kriminaliziranih policajaca i ministara polažu ispite preko stranačkih kurira, magistriraju, doktoriraju, a kasnije i samo preuzimaju fakultete, katedre, postdipomske studije…
Osman Mehmedagić Osmica pripada povlaštenoj kasti stranačkih “starosjedilaca” (bilo bi petenciozno nazvati “senatorima” tu kamarilu koja se tridesetak godina konzervira, nepromjenjivim i nezamjenjivim čini jedan polufeudalni, štetočinski, nedemokratski model vlasti.) Nedavno je Bakir Izetbegović na stranačkom plenumu nazvao “izdajnikom” slabašnog pisca džinovskih ambicija Muharema Bazdulja, kojem je Vučićev režim osigurao sinekuru u Upravnom odboru režimske Radio-televizije. Barem 50 književnika neuporedivo značajnijih i cjenjenijih u regionalnim i globalnim okvirima od Bazdulja, živi i jedva preživljava u Bosni i Hercegovini, ali nijednom od njih Izetbegovićev neprosvijećeni režim nije ponudio nikakvu sličnu javnu funkciju: nema u Upravnom odboru Javnog servisa mjesta za, recimo, velikog bosanskog i evropskog pisca Faruka Šehića (koji je kao vojnik Petog korupsa ranjen više puta nego Asim Sarajlić i Bakir Izetbegović u životu i serijama zajedno), ali ima za kabinetskog metuzalema Mufida Memiju!
Gone, a progonjeni
Gledao sam ovih dana, ponovo nakon 20-ak godina, dok je trajala pravosudna i medijska drama oko Mehmedagićevog hapšenja, diplome, kuća, stanova… sjajan triler Michaela Manna “Probuđena savjest” s Russelom Crowom i Al Pacinom u naslovnim ulogama. U filmu rađenom po stvarnom događaju, poznati naučnik (Crowe) napušta posao u velikoj duhanskoj firmi i odnosi najpovjerljivije tajne vezane za pogubne posljedice nikotinske ovisnosti po ljude. Televizijski voditelj (Pacino) uporno ga pokušava nagovoriti da svoja insajderska saznanja podijeli s gledateljima, međutim moćna duhanska mafija, predosjećajući opasnost, kreće u kampanju diskreditiranja svog bivšeg zaposlenika, ne birajući sredstva i argumente da ga ocrne i bace u blato na privatnom i profesionalnom planu. Televizijska kuća odbija objaviti razgovor s teško osramoćenim naučnikom, bez obzira na to što su njegovi dokazi neupitni. Voditelj (Pacino) poduzima sve da raskrinka laži, objede, podmetanja kojima je obasut profesor prije nego što mu da priliku da javno nastupi. Jedna od poruka: komprimitiranom, obeščašćenom čovjeku se ne vjeruje čak ni kada svi znaju da je ono što govori istina, a ono za šta se bori je od općedruštvenog, javnog značaja.
Može li se vjerovati i može li biti vjerodostojan šef državne tajne službe koji godinu-dvije sa pravosuđem i javnošću igra šibice, tjerajući ih da pogode koja je od tri-četiri bezvrijedne diplome “originalna”? U principu to je nemoguće, nerealno, pa i ponižavajuće i za njega i za one koji su ga imenovali i za cjelokupan sistem. Ali, nije njega postavilo da brine o sigurnosti zemlje i dignitetu profesije nego da čuva obraz Porodice i njenog privatnog režima. Uostalom, to i ne upada toliko u oči u onim opskurnim sistemima u kojima državni tužitelj (koji ga proganja) mora pred disciplinskim organima VSTV-a odgovarati zbog prijave da je prodavao narukvice i drugu šanerisanu robu na crnom tržištu “žutog”…
Bošnjaci su glasali za SDA, stranku koju je osnovao Alija Izetbegović. No, Bošnjaci su istovremeno glasali protiv sina osnivača SDA. Nisu Bošnjaci glasali protiv Bakira Izetbegovića zbog toga što je on sin osnivača predsjednika SDA. Jer da je tako, dinastija Izetbegovića bila bi slomljena prije dvanaest godina, kada je Bakir Izetbegović, kao autsajder, pobijedio Harisa Silajdžića i Fahrudina Radončića. Prekinuli bi građani vladavinu Izetbegovića i 2014. godine da im je smetala dinastija.
Problemi Bakira Izetbegovića počinju krajem 2015. kada njegova supruga Sebija Izetbegović izražava želju da postane direktorica Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu. Njeno imenovanje, čak i da je bilo potpuno u skladu sa zakonom, postalo je simbol nepotizma. U SDA, da budem jasan, nepotizma nikada nije nedostajalo. Ali imenovanjem Sebije Izetbegović nepotizam je postao simbol. I kada tome dodate bahatost gospođe Izetbegović, imate dobitnu kombinaciju za opoziciju.
U svojim je redovima SDA imala kukiće, kasumoviće, kambere, šete… Svi su oni na lokalnom nivou bili bahatiji od Sebije Izetbegović. Ali Sebiju Izetbegović gleda cijela država, a njih samo lokalne sredine. Da je 2018. godine Bakir Izetbegović bio kandidat za člana Predsjedništva BiH, siguran sam da bi izgubio od Denisa Bećirovića. Ali nije bio pa su građani sve naplatili 2020. otimajući SDA-u sve velike gradove i centre, uključujući i onaj Centar što je bitniji “od deset drugih općina”. Ni zlatni ljiljan Nedžad Ajnadžić nije imao šanse protiv frustracije Sebije Izetbegović. Dok su glasali, građanima Sarajeva je te godine svaki kandidat pod zastavom SDA bio – Sebija. Mnogo je onih koji će danas, nakon izbora Srđana Mandića, reći da je Ajnadžić bio bolji načelnik Centra. Ali SDA-ov kandidat te godine nije bio Nedžad Ajnadžić, već gospođa Izetbegović.
Ako uđem u Skupštinu, bit će to spektakl”, reći će na početku predizborne Sebija Izetbegović predstavljajući sebe kao SDA-ovog kandidata za Skupštinu Kantona Sarajevo.
I ušla je u Skupštinu. Ali njen suprug nije ušao u Predsjedništvo BiH. Zahvaljujući njenoj kandidaturi, opozicija je dobila temu. A kada je Sebija Izetbegović tema, nije potreban program.
Dok pišem ovaj tekst, prebrojano je 92 posto listića za Predsjedništvo BiH. Bakir Izetbegović je osvojio 190 hiljada glasova. Za Parlament Federacije BiH prebrojano je 10 posto manje listića. SDA je osvojila 190 hiljada glasova. To znači da je Bakir Izetbegović osvojio znatno manje glasova od stranke čiji je predsjednik. Što znači da je SDA popularnija od Izetbegovića. Evo, recimo, biračko mjesto Hrasnica 2B na Ilidži, kojom je suvereno vladala SDA i miljenik Izetbegovića Fikret Prevljak, zbog kojeg su izgubili Semira Efendića. Na tom je biračkom mjestu SDA-ova lista za Parlament Federacije BiH osvojila 88 glasova. Bakir Izetbegović je, kao kandidat za člana Predsjedništva BiH, osvojio 62 glasa. Istovremeno, kantonalna lista SDA na kojoj je bila Sebija Izetbegović je osvojila 65 glasova. Dakle, tamo gdje Bakir i Sebija Izetbegović nisu bili kandidati, SDA je osvojila trideset posto više glasova. Idemo dalje. Na općim izborima 2018. godine, kao SDA-ova kandidatkinja za Parlament Federacije BiH iz izborne jedinice 411 Sebija Izetbegović je, ne najavljujući “spektakl”, osvojila 13 hiljada ličnih glasova. Sada je, na listi za Skupštinu Kantona Sarajevo, osvojila blizu 11 hiljada gasova.
POLITIKA “LADY I DIA”
Da bi pad Sebije Izetbegović bio još slikovitiji, navest ću bitne detalje. Izborna jedinica 411 obuhvata općine Ilijaš, Vogošća, Centar, Stari Grad i Novo Sarajevo. Izborna jedinica za Skupštinu KS-a obuhvata navedenih pet općina plus Novi Grad, Ilidža, Hadžići i Trnovo. Dakle, na izborima 2018. Sebija Izetbegović je u pola kantona osvojila znatno više glasova nego sada na području cijelog Kantona Sarajevo. Ali ko mari za to. Onih desetak hiljada križića upisanih u kvadratiću pored njenog imena dovoljno je Sebiji Izetbegović da uđe u Skupštinu Kantona Sarajevo u kojoj će biti njeni “egohranitelji” Haris Zahiragić i Faruk Kapidžić, na društvenim mrežama poznatiji kao Dia. SDA-ova kantonalna politika “Lady i Dia” nadjačala je predsjednika SDA. Nije Bakira Izetbegovića porazio Denis Bećirović. Bakira Izetbegovića je porazila supruga Sebija Izetbegović. Njen spektakl njemu je donio debakl.
SDA je ubjedljivi pobjednik proteklih izbora. Istovremeno je predsjednik pobjedničke stranke najveći gubitnik. Građani su poslali poruku Bakiru Izetbegoviću. Za četiri godine bi mogli poslati poruku i njegovoj stranci. A do tada – spektakl.
Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara (HDZ) jedina će imati pravo veta prilikom formiranja Vlade Federacije u ovom mandatu. Za naredne izborne cikluse bit će primjenjivano još uvijek važeće ustavno pravilo da su za imenovanje Vlade FBiH potrebni potpisi predsjednika i oba potpredsjednika Federacije BiH koji u odgovarajućim klubovima Domovima naroda FBiH , u varijanti broj 1. imaju podršku 2/3, ili, u varijanti broj 2., imaju podršku 3/5 delegata.
To je, ukratko, suština odluka koje bi OHR trebao nametnuti, a koje je jutros najavila Istraga.ba.
Dakle, visoki predstavnik Christian Schmidt namjerava nametnuti jednu privremenu odluku koja bi važila samo sada i nikada više, i jednu trajnu kojom bi bila dopunjena važeća odredba Ustava Federacije BiH koja se odnosi na imenovanje Vlade Federacije.
Dakle, Christian Schmidt bi trebao donijetu odluku kojom bi, u ovom trenutku, za imenovanje Vlade FBiH bio potreban potpis predsjednice Federacije BiH Lidije Bradare i jednog potpredsjednika. Na taj način bi bio zaobiđen Refik Lendo, potpredsjednik Federacije iz reda Bošnjaka. Ovakav način izbora Vlade Federacije bi važio samo sada i nikada više
Druga odluka se odnosi na trajno rješenje. Schmidt namjerava izmijeniti Ustav Federacije BiH, odnosno odredbu koja se odnosi na buduće Vlade. No, tu još OHR nije jasno definirao odluku. Razmatraju se dvije opcije. Prva- (pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 14 delegata (3/5). Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 14 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. I druga, pot)predsjednik Federacije koji ne želi staviti svoj potpis na odluku o imenovanju Vlade FBiH mora u klubu konstitutivnog naroda kojem pripada imati podršku 16 delegata (2/3). Onaj (pot)predsjednik koji nema podršku 16 delegata u određenom klubu Doma naroda FBiH može biti zaobiđen prilikom imenovanja Vlade FBiH. Prva opcija ide u prilog HDZ-u BiH, jer to znači da stranke protivnice Dragana Čovića moraju skupiti deset delegata u Klubu Hrvata da bi izbjegli HDZ BiH u Vladi FBiH. U drugoj opciji bi trebale skupiti 8 delegata.
Kako god, u oba slučaja o Vladi bi se morao izjasniti Predstavnički dom Parlamenta Federacije. Za imenovanje je potrebno 50 glasova. U ovom trenutku HDZ, SDP, Naša stranka, NiP i PDA nemaju potrebnu većinu. Ovih pet stranaka ukupno ima 44 zastupnika. Nedostaje im šest ruku.
Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović u srijedu se susreo sa predsjednicima HDZ-a 1990 Ilijom Cvitanovićem i HNP-a Ivanom Vukadinom. Kako saznajemo, nije postignut nikakav dogovor jer Čović nije prihvatio sve uslove koje su postavili Cvitanović i Vukadin.
“Ali ako ne prihvatate, recite to javno da bih ja ostao čist kod Amerikanaca”, rekao je Čović Vukadinu i Cvitanoviću.
Čak i ako se HDZ 1900 i HNP pridruže Čoviću i strankama Trojke, ne postoji dovoljno ruku za imenovanje Vlade FBiH. Devedesetka i POMAK imaju 4 ruke (upitno je da li mogu računati na sve). U zbiru sa 44 Trojke i HDZ-a, došli bi do 48 ruku. Dakle, potrebne su im još dvije ruke da bi potvrdili Vladu FBiH, a u igri su POMAK iz Bihaća i HRS iz Mostara koji imaju po jednu zastupnicu, odnosno zastupnika.
U narednim satima, Istraga.ba će analizirati rezultate svih stranaka u Federaciji BiH. Krenut ćemo od Unsko-sanskog kantona.
SDA
Na području USK SDA je osvojila najviše glasova. Prema do sada izbrojanim rezultatima, ova stranka je, u utrci za općinska i gradska vijeća, osvojila oko 23 hiljade glasova. U odnosu na izbore 2018. godine, SDA je, za sada, izgubila oko 3000 birača. No, svi glasovi još nisu prebrojani, kao ni glasovi onih koji su glasali putem pošte. Za očekivati je, dakle, da ta razlika bude manja. SDA je najbolji rezultat ostvarila u Bihaću, Cazinu, Sanskom Mostu i Velikoj Kladuši.
A-SDA
Druga stranka u USK je A-SDA. Oni su, prema još uvijek nepotpunom rezultatima, osvojili oko 17.000 glasova. Tome treba još dodati i glasove iz dijaspore, ali i preostali, manji dio, glasova koji nisu prebrojani. U odnosu na 2018. godinu, A-SDA je “pala” za oko 4000 glasova, s tim da su oni te godine zajedno nastupili u koaliciji sa POMAK-om koji je imao drobre rezultate u Bihaću. Njihova glavna baza je Cazin gdje su osvojili oko 10 hiljada glasova.
SDP
SDP BiH je porastao u odnosu na 2018. godinu u USK. Na Općim izborima su na području USK osvojili 9880 glasova. Prema još uvijek nepotpunim rezultatima, SDP će osvojiti između 10 i 11 hiljada glasova. Najviše glasova ova stranka je osvojila u Bihaću gdje će osvojiti oko 2500 glasova. Slijede, potom Cazin, Sanski Most, Krupa i Velika Kladuša. gdje će osvojiti između 1400 i 1800 glasova.
Laburisti
Četvrta stranka u USK su Laburitisti Fikreta Abdića. Oni su osvojili oko 7000 glasova, a njihova glavna baza je u Velikoj Kladuši. Na izborima 2018. godine oni su osvojili isto toliko i dobili su ti mandata u Skupštini USK.
NiP
Narod i Pravda Elmedina Konakovića na lokalnim je izborima za šest općinskih i dva gradska vijeća u USK osvojila oko pet hiljada glasova. U odnosu na Opće izbore 2018. godine, NiP je u USK porastao za oko četiri hiljade glasova. Najveću podršku dobili su u Bihaću gdje su osvojili blizu 2000 glasova.
POMAK
Pokret za modernu i aktivnu krajinu – POMAK osvojio je oko 4000 glasova. No, u pitanju je lokalna stranka koja djeluje u Bihaću i koju predvodi bivši i budući gradonačelnik Šuhret Fazlić.
DF
Demokratska fronta je sedma stranka u USK i njihovi su glasovi prepolovljeni. U odnosu na 2018. godinu, DF je pao za oko tri hiljade glasova. Te 2018. godine osvojili su 6600. Ove godine su, iako još nisu prebrojani svi glasovi, osvojili oko 3400 glasova. Politički su preživjeli u Bihaću, Cazinu, Krupi i Sanskom Mostu gdje će učestvovati u radu gradskih i općinskih vijeća.
Nezavisni blok
Nezavisni blok Senada Šepića u nedjelju je osvojio oko 2500 glasova u USK. U odnosu na 2018. godinu, kada su osvojili 4100 glasova, NB je izgubio oko 1500 glasača. Taj broj će se vjerovatno smanjiti, jer svi glasovi nisu prebrojani, tako da će, u konačnici, NB biti “kraći” za oko hiljadu glasova. Ono što je interesantno, NB nije prešao cenzus u rodnom gradu predsjednika te stranke Senada Šepića.
Naša stranka
I podrška Našoj stranci je u padu. Na Općim izborima 2018. godine, NS je u USK osvojio 3500 glasova. Na proteklim lokalnim izborima, NS je izgubila 1000 glasova, odnosno osvojili su oko 2400 glasova. Cenzus su prešli u Velikoj Kladuši, Bihaću i Sanskom Mostu i tu će, po svemu sudeći imati vijećnike.
SBB
SBB Fahrudina Radončića je sa 6900 glasova 2018. godine pao na oko 2000 glasova. Cenzus su, za sada, prešli u Bihaću, Sanskom Mostu, Ključu i Bosanskom Petrovcu.
Inspektorat Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine analizirao je predložene tačke dnevnog reda sjednice Vijeća ministara BiH koja će biti održana u četvrtak 9. februar te je dostavio svoj prijedlog u vezi pojedinih tačaka koja se odnose na imenovanja direktora u policijskim agencijama. Upozoravaju da ukoliko se izvrše ta imenovanja bit će nezakonita.
Kada je riječ o prijedlogu imenovanja direktora i zamjenika direktora Službe za poslove sa strancima i zamjenika direktora Agencije za školovanje i stručno usavršavanje kadrova Inspektorat upozorava da bi trebali imati, a posebno direktor Službe za poslove sa strancima sigurnosnu provjeru stepena „vrlo tajno“ te da bi se ona trebala obaviti u skladu sa pozitivnim zakonskim propisima BiH, a u skladu sa Zakonom o zaštiti tajnih podataka.
Dalje navode da je za direktora SPS-a predviđen pristup tajnim podacima stepena „vrlo tajno“.
„Agencija za školovanje i stručno usavršavanje kadrova i Služba za poslove sa strancima su upravne organizacije u sastavu Ministarstva sigurnosti u kojima se proizvode, distribuiraju i primaju tajni podaci, posebno ovo ističemo za Službu, za šta je certifikovana od strane Državnog sigurnosnog organa, odnosno Ministarstva sigurnosti.
Također, predviđeno je da se sigurnosne provjere okončaju prije imenovanja, postavljenja, odnosno prijema u radni odnos. U slučaju da se za navedena lica utvrde sigurnosne smetnje isti neće biti imenovani, postavljeni, odnosno primljeni u radni odnos za koji je obavljena sigurnosna provjera.
Kako se postupak sigurnosnih provjere, po našem saznanju još uvijek nije okončao, evidentno je da nisu ispunjeni uslovi za navedene tačke dnevnog reda te je istu potrebno povući do okončanja postupka provjere za sve kandidate”, navode iz Inspektorata Ministarstva sigurnosti BiH.
Posebno napominju da odgovorni javni organ osigurava da se sva javna imenovanja vrše na zakonit način i u skladu sa svim važećim pravilima, propisima i zakonima.
Dakle, Nenad Nešić, ministar sigurnosti BiH je odgovoran da se osigura ispunjenost svih uslova za ova imenovanja.
Na dnevnom redu su i rang-liste za imenovanje čelnika u SIPA-i (zamjenik direktora), GP (direktor i zamjenik), DKPT (direktora i dva zamjenika).
Presuda Kovačević, “ako bude potvrđena”, “izazvat će nove podjele”, BiH treba hitno “imenovati sudiju u Strazburu” koji bi naslijedio sudiju Farisa Vehabovića “kojem je istekao mandat”, Borjana Krišto je “pokazala predanost, odlučnost i učinkovitost u napredovanju prema EU integracijama”, Trojka je “predana reformama”, Željko Komšić je govorio samo u svoje ime, a ne u ime Predsjedništva BiH kada je u septembru u UN-u kritikovao Andreja Plenkovića …
Ovo je, uz kritike na račun Milorada Dodika, suština redovnog izvještaja kojeg je visoki predstavnik Christian Schmidt dostavio Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda. Istraga.ba je u posjedu cjelokupnog Schmidtovog izvještaja i možete ga pročitati ovdje, a u nastavku teksta ćemo obraditi ključne tačke dokumenta.
Presuda u slučaju Slaven Kovačević
Izvještavajući Vijeće sigurnosti UN-a o presuti Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu u slučaju Slaven Kovačević, Christian Schmidt ostavlja prostor da ova presuda bude poništena u postupju preispitivanja, te konstatuje – “Ako bude potvrđena, presuda bi mogla dodatno podijeliti političke stranke u BiH po pitanjima reforme Ustava, čineći provedbu odluka Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda još većim izazovom, budući da one zahtijevaju ustavne amandmane”.
Schmidt problematizira i samu objavu presude na našem portalu.
“Ova nova presuda izazvala je oštre reakcije u cijeloj zemlji, neki je vide kao poželjan kraj “etnokracije” koja prevladava u BiH, a drugi je smatraju ozbiljnim napadom na ustavni poredak uspostavljen Općim okvirnim mirovnim sporazumom. Osjetljivost problematike dodatno je pojačana činjenicom da se po prvi put u povijesti Suda o presudi i njenim pojedinim elementima javno govorilo na jednom sarajevskom portalu, čime je jasno stavljeno do znanja da je sadržaj presude procurio prije službene objave. BiH je od tada zatražila da se presuda uputi Velikom vijeću na ponovno ispitivanje prema članku 43. Konvencije”, naveo je Schmidt, čime se, faktički, pridružio stavovima kadrova HDZ-a.
O sudiji Farisu Vehaboviću i ESLJP
Iako je mandat bh. sudije u Evropskom sudu za ljudska prava u Strazburu Farisu Vehaboviću istekao prije dvije godine, Christian Schmidt to problematizira tek sada kada bi ESLJP trebao razmatrati aplikaciju kojom se osporavaju njegovi amandmani na Ustav Federacije BiH.
“Nedostatak suglasnosti u vanjskoj politici također može utjecati na mogućnost imenovanja predstavnika BiH u međunarodna tijela. Primjerice, dok je sudiji iz BiH Evropskog suda za ljudska prava istekao mandat u oktobru 2021., BiH nije ispunila obavezu da proslijedi listu kandidata Parlamentarnoj skupštini Vijeća Europe za izbor novog sudije iz BiH”, napisao je Christian Schmidt.
“Neusaglašena” obraćanja Cvijanovićeve i Komšića
Christianu Schmidtu je sporno i obraćanja Željke Cvijanović u Vijeću sigurnosti UN-a u maju ove godine, kao i govor Željka Komšića na Generalnoj skupštini UN-a u septembru ove godine. Članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović je, podsjećamo, osporavala mandat visokog predstavnika, dok je predsjedavajuči Predsjedništva BiH Željko Komšić, osim o Schmidtovim potezima, kritizirao i odnos Hrvatske prema BiH.
“Strukturalne slabosti u donošenju odluka imaju tendenciju da ometaju ili zamagljuju obavezujuće pozicioniranje BiH u međunarodnim tijelima. Vanjska politika je nadležnost Predsjedništva BiH, ali postizanje konsenzusa ili većine u domeni vanjskih poslova unutar ovog tročlanog tijela ponekad je nemoguće. Stoga izjave BiH u međunarodnim organizacijama ponekad odražavaju samo stav jednog od tri člana Predsjedništva, kao što se to dogodilo primjerice s obraćanjem Vijeću sigurnosti UN-a gospođe Željke Cvijanović, tadašnje predsjedavajuće Predsjedništva, 10. svibnja. 2023. ili uz obraćanje predjedavajućeg Predsjedništva Željka Komšića Općoj skupštini UN-a 20. rujna“, naveo jeSchmidt.
Pohvale Borjani Krišto
“Predsjedavajuča Vijeća ministara BiH Borjana Krišto je u svom radu pokazala predanost, odlučnost i učinkovitost u napredovanju prema EU integracijama i ispunjavanju neriješenih zahtjeva iz Mišljenja Europske komisije. Dosljedno je ponavljala da članstvo BiH u EU predstavlja strateški cilj zemlje koji uživa konsenzus svih političkih aktera i svih nivoa vlasti. Predsjedateljica Krišto je 17. maja supredsjedala forumom na visokoj razini o evropskim integracijama BiH zajedno s evropskim povjerenikom za susjedstvo i proširenje Olivérom Várhelyijem. Tribini su nazočili predstavnici zakonodavne i izvršne vlasti svih razina”, naveo je Schmidt.
Osim Borjane Krišto, Schmidt je pohvalio i “Trojku” (SDP, NiP, Naša stranka)
“Obećanje veće funkcionalnosti sada je također dovedeno u pitanje zbog blokade zakonodavne aktivnosti na državnom nivou od strane vladajuće stranke iz Republike Srpske. Umjesto jasnog opredjeljenja za reforme, posebno u kontekstu EU integracija, predsjednik RS Milorad Dodik pregovore često ograničava na taktičke ustupke. Partneri iz Trojke unutar vladajuće koalicije, svojim vrlo predanim pristupom integraciji u EU, pokušavaju upravljati ovom delikatnom situacijom”, naveo je Schmidt.
Visoki predstavnik je pohvalio i svoje mjere prilikom formiranja Vlade FBiH, odnosno prilikom jednodnevne suspenzije Ustava FBiH kada je obezvdijedio glas potpredsjednika Federacije iz reda bošnjačkog naroda.
Jednodnevna suspenzija ustava – opravdana
“Budući da važeći Ustav FBiH nije nudio rješenje ako se predsjednik i dopredsjednici ne slože, donio sam Odluku kojom je novoizabranom Parlamentu FBiH omogućeno da 28. aprila izglasa buduću Vladu na temelju prijedloga predsjednik i jedan od dopredsjednika FBiH. Situacija je jasno pokazala nespremnost ili nesposobnost relevantnih političkih aktera za kompromisom i prihvaćanjem odgovornosti prema građanima. Sastavni dio ove Odluke bio je i Amandman na Ustav FBiH koji će stupiti na snagu u svibnju 2024. godine ukoliko sam Parlament FBiH ne donese amandmane na Ustav FBiH kako bi prije toga riješio ovaj problem. Amandman koji će omogućiti FBiH da prevlada slične blokade formiranja vlasti daje rokove za imenovanje Vlade i uvodi nove modalitete deblokade u slučaju da to ne uspije, uključujući raspuštanje Parlamenta Federacije i kantonalnih skupština uz naknadne prijevremene izbore. Period od 12 mjeseci od Odluke do stupanja na snagu amandmana je dovoljan da se Parlament FBiH usuglasi o ustavnim promjenama po ovom pitanju”, naveo je Schmidt, pravdajući jednodnevnu suspenziju Ustava FBiH.
Visoki predstavnik je u svom izvještaju najviše pažnje posvetio vlastima u Republici Srpskoj koje ne priznaju njegov legitimitet i legalitet.
“Iz Republike Srpske posebno su na udaru Visoki predstavnik i Ustavni sud BiH. Cilj je potkopati njihovu sposobnost da čuvaju Daytonski mirovni sporazum i ustavno-pravni poredak BiH. Pored nepriznavanja autoriteta Suda i nepoštivanja njegovih konačnih i obvezujućih odluka, sposobnost Suda da ispravno radi je ugrožena zbog neuspjeha Zastupničkog doma Parlamenta Federacije BiH i Narodne skupštine Republike Srpske. Skupština će imenovati zamjene za dva upražnjena mjesta u Ustavnom sudu BiH. Ova upražnjena mjesta dovela su Sud u poziciju u kojoj Veliko vijeće ne može donositi odluke jer ima samo četiri člana. Sve radnje Vlade RS bile su popraćene retorikom koja izaziva podjele i huškačkom retorikom i demonstracijama na međuentitetskoj crti razgraničenja koje su organizirali politički pristaše predsjednika Republike Srpske. Ovakvim ponašanjem g. Dodik je umjetno i namjerno izazvao dvije političke krize u roku od šest mjeseci, prekinute ponudom za „deeskalacijom“ tenzija koje je stvorio sam g. Dodik. U svojim izjavama nastavio je osporavati suverenitet i teritorijalni integritet BiH i prijetio mi ograničenjem pristupa teritoriju Republike Srpske. U više je navrata pozivao na osamostaljenje Republike Srpske, na referendum o njezinu statusu do kraja 2023. godine te na njezino ujedinjenje sa Srbijom. Međutim, Vlada Srbije je ponovila svoju opredijeljenost za teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine”, napisao je Schmidt.
Misteriozne konsultacije u Uredu visokog predstavnika (OHR) sa Christianom Schmidtom su pred kulminacijom. Princip je isti, sve ostalo su nijanse. Još prije izvjesnog vremena nekoliko hiljada građana se bilo prinuđeno okupiti ispred zgrade OHR-a s ciljem zaustavljanja Schmidta u namjeri da nametne Izborni zakon BiH na način da isti pogoduje HDZ-u i Draganu Čoviću, a sve pod pritiskom i lobiranjima Republike Hrvatske, koja, kao nikad ranije sve vanjske utjecaje i lobiranja je usmjerila ka izmjenama Izbornog zakona BiH, kao da se to tiče njihove, a ne susjedne države!
Na takve igre, nažalost, pristao je Schmidt, pa nerijetko govori kako su pritisci Hrvatske ‘neizdržljivi’.
Ranije je Istraga.ba objavila da Schmidt namjerava do 15. septembra nametnuti izmjene Ustava FBiH i Izbornog zakona. Ali, on još uvijek nije dobio podršku zemalja članica EU, uključujući i matičnu Njemačku.
SAD, Velika Britanija i Japan, pak, insistiraju da Schmidt upotrijebi Bonske ovlasti u periodu između 5. i 15. septembra.
I sada ključno pitanje, šta je razlika od ranijeg prijedloga i kako će se odraziti na sveukupan politički, ali i društveni život u BiH?
U želji da ‘omekša’ bh. javnost i probosanske stranke Schmidt navodno odustaje od prvobitne namjere da uvede cenzus od tri posto prilikom delegiranja delegata u Dom naroda FBiH.
No, od namjere da izmijeni Izborni zakon i Ustav Federacije BiH ne odustaje.
Mijenjao bi način izbora predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.
OHR bi, tako, tvrde izvori Istrage nametnuo odredbu kojom se propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno osam (u drugoj verziji 7) potpisa u svakom od klubova tri konstitutivna naroda Doma naroda FBiH.
Podsjećamo, Ustav FBIH trenutno propisuje da je za predlaganje (pot)predsjednika FBiH potrebno prikupiti po najmanje šest potpisa unutar sva tri kluba konstitutivnih naroda. Ukoliko bi Schmidt broj potpisao podigao na sedam ili osam, to bi značilo da je HDZ BiH ponovo neminovan partner u vlasti i na nivou Federacije BiH i nas nivou BiH.
Dakle, namjera je potpuno jasna, cenzus od tri posto je neprihvatljiv apsolutno, ali i pomjeranje broja potrebnih potpisa za izbor (pot)predsjednika Federacije također pogoduje HDZ-u BiH, te se namjere o udovoljavanju Hrvatskoj jasno iščitavaju.
Ne želi se ostaviti mogućnost probosanske stranke, čak i ako skupe šest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH izaberu (pot)predsjednika Federacije iz reda hrvatskog naroda. Jer OHR sada diže ljestvicu sa šest na sedam ili osam delegata.
HDZ bi se učvrstio u vlasti, bez njih više ne bi bilo moguće formirati vlast!?
Upravo zbog toga Demokratska fronta, ali i SDP i SDA tražili su ranije da jedna od temeljnih odrednica kada je riječ o funkcionalnosti FBiH jeste prijedlog o smanjivanju uloge, odnosno ovlasti doma naroda na mehanizam zaštite vitalnog interesa, a u prijedlogu je taksativno navedeno na koje segmente se pitanje vitalnog interesa odnosi.
S tim prijedlogom će se i ići pred Schmidta, a amandmanima na Ustav BiH se sprovode sve presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strazbura.
Prijedlog je i u skladu s Mišljenjem Evropske komisije, rezolucijom Evropskog parlamenta, a ranije su ga podržali predstavnici Socijaldemokratske partije i Stranke demokratske akcije u državnom parlamentu.
U ovom slučaju najvažnije je shvatiti da odustajanje od nakaradnog prijedloga od cenzusa od tri posto je nova igra u korist HDZ-a.
Posebno opasna i krajnje zlonamjerno je namjera Schmidta da se Ustav mijenja u hodnicima i pod velom tajni, pa ne čude apeli građana i pojedinih političara da je proces potrebno pod hitno transparentnije raditi, jer u konačnici građani BiH drže suverenitet zemlje u svojim rukama, jer on kao takav i jeste definiran.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
