Novoimenovanoj ambasadorici Kraljevine Švedske u BiH Heleni Lagerlof danas je uskraćena dobrodošlica u Memorijalnom centru Srebrenica, saznaje Istraga.
Ambasadorici je, kako saznajemo, dobrodošlica uskraćena zbog odluke da se u istom danu, kada je trebala odati počasta žrtvama genocida, sretne i sa načelnikom općine Srebrenica, Mladenom Grujičićem.
Grujičić nije samo ekstremni nacionalista i otvoreni negator genocida, nego je i prije nekoliko sedmica u društvu sa srebreničkim pravoslavnim sveštenikom Aleksandrom Mlađenovićem i pristalicama pred policijskom stanicom u Srebrenici organizovao protest zahtijevajući oslobađanje uhapšenih vinovnika pucnjave u Potočarima, nekoliko stotina metara od Memorijalnog centra Srebrenica. Štaviše, Grujučić je za njihovo hapšenje javno optužio direktora Memorijalnog centra Emira Suljagića.
Navode o otkazivanju sastanka potvrdio nam je i Suljagić u telefonskom razgovoru.
„U jednom danu nije moguće biti u Memorijalnom centru i na sastanku sa Grujičićem: nekome od nas mora lagati, a ja ne bih da me bilo ko gleda u lice i laže. Ko god želi učestvovati u normalizaciji njegove politike i ponašanja, slobodan je da to čini, ali ja u tome neću učestvovati. I ako misle da nas mogu ucijenjivati novcem ili donacijama, neka i to zaborave. Mi smo od Švedske dosad dobili tačno nula maraka”, kazao je Suljagić za Istraga.ba.
Dakle, u stiuaciji kada je trebala izabrati da li će posjetiti Memorijalni centar Srebrenica i ili se sresti sa načelnikom Grujičićem, ambasadorica Lagerlof srela se sa Grujičićem.
U julu prošle godine Grujičić je u intervjuu za beogradske medije kazao kako su “Majke Srebrenice motor mržnje među ljudima”. U svakom svom nastupu Grujićić negira genocid.
Prema informacijama Istrage, čelnici Memorijalnog centra Srebrenica obavijestili su u ponedjeljak službenike Ambasade Kraljevine Švedske da se ne žele sresti sa ambasadoricom Lagerlof ukoliko ona posjeti Općinu, odnosno načelnika Mladena Grujičić. Nakon internih konsultacija, ambasadorica je dala prioritet Grujičiću.
Predsjedniku Republike Srpske Miloradu Dodiku od danas neće suditi sudija Mirsad Strika, saznaje Istraga.ba. Ovim predmetom je, kako saznajemo, zadužena sutkinja Suda BiH Sena Uzunović.
Sudija Mirsad Strika je početkom ove godine zatražio presignaciju predmeta jer je već ranije ispunio uslove za penzionisanje. Stoga je krajem prošle sedmice CMS sistemom određeno da postupajuća sutkinja bude Sena Uzunović koja bi već danas, u ponedjeljak, trebala biti u sudnici Suda BiH.
Suđenje Miloradu Dodiku, faktički, još uvijek nije ni počelo, jer je glavni pretres do sada odgađan tri puta.
Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske (RS), i Miloš Lukić, vršitelj dužnosti direktora Službenog glasnika tog entiteta, odbili su se izjasniti o krivici po optužnici u kojoj se terete da su počinili krivično djelo “Neizvršavanje odluka visokog predstavnika u BiH”.
“Ne znam zbog čega je podignuta optužnica protiv mene. Ne razumijem optužnicu”, kazao je Dodik na ročištu održanom 16. oktobra prošle godine.
Sutkinja za prethodno saslušanje Jasmina Dedović Ćosić tada je konstatirala da se radi o “nepoštivanju suda” i , po službenoj dužnosti, donijela odluku prema kojoj su se Dodik i Lukić izjasnili da nisu krivi.
Nakon toga predmet je dodijeljen sudiji Mirsadu Striki koji je trebao suditi u ovom predmetu. Prvi glavni pretres je bio zakazan za 22. novembar ali je odgođeno zbog “Dodikovih službenih obaveza”, odnosno sastanka s premijerom Mađarske Viktorom Orbanom. Sljedeće ročište trebalo je biti održano 6. decembra, ali ročište nije održano jer je Dodikova odbrana tražila odgodu zbog žalbe koju su namjeravali uložiti na prethodnu odbijenicu Suda da se suđenje premjesti u Banja Luku. Potom je glavni pretres zakazan za 20. decembar prošle godine, ali je odgođen jer postupajući tužioci Tužilaštva BiH nisu bili spremni za uvodne riječi dok je Dodikova odbrana je tražila izuzeće svih tužioca. Nakon toga, Dodik se pred Sudom Bosne i Hercegovine trebao pojaviti 17. januara, ali je glavni pretres po treći put. Ročište je odgođeno jer je Dodikova odbrana zatražila izuzeće sudije Mirsada Strike i još sedam sudija Suda BiH. Nekoliko dana kasnije iz Suda BiH su saopćili da su odbacili zahtjev za izuzeće sudija Zorana Božića, Vesne Jesenković, Šabana Maksumića, Darka Samardžića, Hilme Vučinića, Redžiba Begića i Minke Kreho.
„U odnosu na ovih sedam sudija, Sud je donio odluku kojom se zahtjev odbrane odbacuje kao nedopušten. Suđenje koje je sudija Mirsad Strika najavio za 30. januar odgođeno je i novi termin je zakazan za 5. februar“, naveli su iz Suda BiH.
Ročište zakazano za 30. januar je pomjereno za 5. februar. U međuvremenu je sudija Mirsad Strika zatražio izuzeće, a predmet je zadužila sutkinja Sena Uzunović.
Sud BiH optužnicu protiv Dodika i Lukića potvrdio je početkom septembra. Terete ih za nepoštivanje odluka visokog predstavnika u BiH Christiana Schmidta.
Milorad Dodik i Miloš Lukić optuženi su za krivično djelo neprovođenja odluka visokog predstavnika međunarodne zajednice, za što im u slučaju osuđujuće presude prijeti kazna u rasponu od šest mjeseci do pet godina zatvora. Osuđujuća presuda znači i automatsku zabranu obnašanja dužnosti na kojima se nalaze.
Izmjene Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine po kojima će se suditi Dodiku i Lukiću nametnuo je aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt 1. jula prošle godine, istovremeno kada je stavio van snage zakone kojima je entitetski parlament, Narodna skupština Republike Srpske pokušala blokirati provedbe njegovih odluka, kao i presude Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Iako je Schmidt temeljem svojih ovlasti poništio sporne zakone, Dodik je ipak potpisao ukaz o njihovom stupanju na snagu, a Lukić ih je objavio u Službenom glasniku entiteta, pa su tako obojica prekršili zakon.
Svakako je rekao više nego što se očekivalo, a manje nego što je trebalo. Dosta stvari koje su nama u BiH poznate, ali kad ih izgovori neko sa strane, tog političkog ranga, pa još i Amerikanac, onda to dobija posebnu specifičnu težinu. U odnosu na blijedunjave, ubuđale, zakukuljene i zamumuljane političke frazetine, koje smo imali prilike slušati godinama unazad od O’Brienovih prethodnika, ovo izgleda kao udarac maljem u glavu.
O’Brien je, zapravo, više govorio kao domaći politički akter nego međunarodni diplomata. Ili, što je još preciznije, kao analiticar i hroničar ovdašnjih prilika, a ne kao “decision maker” sa značajnim ovlaštenjima u kreiranju politike prema regiji. U toj politici bilo je puno lutanja, pa i pogrešaka, koje nisu izostale ni u ovom, već čuvenom, O’Brienovom obraćanju.
Prije svega, lako je uočljiva zaostavština i inercija od Gabriela Escobara i Dereka Choletta koji su djetinjasto vjerovali da je korupcija glavni problem na zapadnom Balkanu i ako se ona suzbije mnogi politički problemi će nestati.
O naivnosti, a slobodno možemo reći i gluposti, ovakvog stava izlišno je i govoriti. Iz aviona je vidljivo da je nacionalizam i glavni problem i glavno pokriće za kriminal i korupciju.
Nacionalizam je taj koji spriječava društva da izgrade uređenu državu sposobnu da se bori protiv svih vidova korupcije.
Nesređena država je istovremeno i slaba država, a samim tim i lak plijen za političke protuhe i sjecikese.
O’Brien je, čini se, više govorio o posljedicama (korumpirani političari) nego o stvarnim uzrocima krize u BiH, pa i čitavoj regiji.
Političke, a bogami i teritorijalne aspiracije Beograda i Zagreba prema Bosni su ključni faktor za njenu permanentnu nestabilnost. Svi ostali problemi su izvedeni iz te proste činjenice.
O tome O’Brien nije progovorio nijednu riječ. A bez toga nema mirne Bosne.
Dodik i Čović bez podrške Beograda i Zagreba su samo oružje bez municije ili tenkovi bez goriva.
Daleko bi poštenije i korisnije bilo da se američki diplomata referirao na ono što rade i govore Vučić, Plenković i Milanović nego da ponavlja ono što već svi znamo o Čoviću i Dodiku.
Ne postoji političar, a kamoli državnik koji sa takvim prezirom govori o čitavom jednom narodu kao što to Milanović čini prema bosanskim muslimanima. Ne postoji nijedan premijer na svijetu koji ne poštuje institucije druge države kao što to radi Plenković prema zvaničnom Sarajevu.
A šta tek reći za ponašanje Vučićeve Srbije čiji zvaničnici više i ne kriju da rade na stvaranju “srpskog sveta”. Otuda i često ponavljanje Ivice Dačića da je Rs glavni srpski nacionalni interes.
Do skoro je to bilo Kosovo.
Vučić više govori o potrebi naoružavanja Srbije nego o svim drugim temama i problemima koji postoje u toj zemlji.
Tragikomično zvuče njegova objašnjenja da je to u svrhu odbrane i odvraćanja potencijalnih napadača. Samo još da kaže ko su ti “agresori” i pretendenti na srpsku teritoriju. Da nije to možda velika Crna Gora, moćna Sjeverna Makedonija ili Kosovo sa 5.000 vojnika?
O svemu tome od O’Briena nismo mogli čuti ništa.
Ali smo zato čuli i vidjeli vještačku raspodjelu krivice na sve tri strane. Svi su podjednako krivi: i SNSD i HDZ i SDA. Izetbegović, Dodik i Čović su braća po kriminalnoj liniji i među njima nema nikakve razlike. Ova teza je opasna, baš onoliko koliko je netačna i nemoralna.
Ako je i tačna, a kako to da je, između ostalog, i voljom američkog ambasadora, samo Izetbegović od spomenute trojice ostao bez vlasti?
Zar je moguće da se za kriminal osuđuju samo bošnjački politicari (Novalić), dok se žmuri, ne na krađu, već čistu otimačinu i pljačku od strane Čovićeve i Dodikove družine. Tri strane, o kojima je govorio O’Brien, ne samo da ne možete smjestiti u isti koš, već one nipočemu nisu ravnopravne.
Demografska većina (Bošnjaci) postali su politička manjina zahvaljujući interesnom savezništvu Srba i Hrvata. Beograd i Zagreb su u političkom smislu jednako udaljeni kao i devedesetih godina, ali su jednako blizu jedino po pitanju Bosne. Baš kao i za vrijeme Miloševića i Tuđmana, odnosno, Bobana i Karadzica.
Jedina je razlika što nema direktnog dogovora Beograda i Zagreba, već to rade suptilnije, ali jednako očigledno, preko svojih izvođača Dodika i Čovića. Sve dok to neko otvoreno ne kaže neće biti političkog pomaka u Bosni. Niti će biti neke koristi od oštrog govora američkog diplomate.
Doduše, nije realno ni nadati se da neko sa strane, pa makar to bio i zvanični Vašington, ispravi sve naše krive Drine.
Aktuelna “bošnjačka reprezentacija”, bar za sada, pokazala se potpuno nedorasla u ionako kompliciranim unutrašnjim i međunarodnim prilikama. Servilnost koju Trojka pokazuje prema strancima može se mjeriti samo sa servilnošću koju demonstriraju prema Dodiku i Čoviću. SDA nije bila ništa uspješnija u artikulaciji interesa BiH, ali je spolja izgledalo da se radi o ravnopravnoj borbi.
Ni vlast ni opozicija ne rade baš ništa na dodatnoj internacionalizaciji ovdašnjih problema i mogućih opasnih scenarija koji prijete BiH. Tome više doprinosi Dodikova glupost nego pamet bošnjačkih političara. Dok je tako ni svijet neće reagirati i preduzimati konkretne akcije. Možda nas O’Brien iznenadi, pa recimo stavi Dragana Čovića na crnu američku listu. Pravi čovjek na pravom mjestu.
“Prethodnom sazivu Nadzornog odbora je istekao mandat i očekuje se imenovanje novog Nadzornog odbora”, piše od maja prošle godine na web stranici Privrednog društva za proizvodnju i transport gasa BH–Gas d.o.o.
Ali od maja 2023. godine, do danas, februara 2024. godine, tabela u kojoj bi trebala pisati imena članova NO je prazna.
Prema Zakonu o privrednim društvima i Statutu BH Gasa, Nadzorni odbor ima velika ovlaštenja, među kojima su davanje saglasnosti na opće akte društva (npr. plan poslovanja), daj preporuke o raspodjeli dobiti ili pokrivanju gubitaka, utvrđuje cijene gasa, te, pored ostalog, odobrava poslovanje, kupovinu, kreditiranje, prodaju u BH Gasu čija vrijednost prelazi 15 posto ukupnog kapitala društva. Nadzorni odbor daje saglasnost i na Plan javnih nabavki BH Gasa.
Dakle, Nadzorni odbor kojeg nema jedan je od ključnih organa poslovanja BH Gasa. Stoga je poslovanje ovog privrednog društva u 2024. godine ugroženo. I sve ovo dolazi u situaciji kada se bh. javnosti i međunarodnim krugovima vodi rasprava o tome ko će upravljati južnom plinskom interkonekcijom.
Prema informacijama Istrage, čelnici HDZ-a BiH žele obezglaviti BH gas i dovesti ga na rub propasti kako bi bilo nužno formiranje novog plinskog preduzeća sa sjedištem u Mostaru koje bi upravljalo južnom interkonekcijom. Nakon što je krajem aprila prošle godine odlukom OHR-a nametnuta Vlada FBiH, premijer Nermin Nikšić i drugi ministri iz Trojke, iako imaju većinu, nisu željeli bez saglasnosti HDZ-a imenovati članove Nadzornog odbora BH Gasa. Tako sada ovo privredno društvo već devet mjeseci posluje bez Nadzornog odbora. Prošle godine bila je znatno povoljnija situacija jer je bivši saziv NO na početku kalendarske 2023. godine uspio usvojiti ključne akte koji se odnose na poslovanje Društva. Međutim, poslovanje tokom 2024. godina sada je u potpunosti ugroženo.
Podsjetimo, 11. januara ove godine američki državni sekretar Antony Blinken pozvao je ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića da izvrši pritisak na predsjednika HDZ-a Dragana Čovića kako bi se hitno usvojio zakon o južnoj plinskoj interkonekciji. U pismu je direktno pomenut i BH Gas.
“Pozivamo Dom naroda Federacije Bosne i Hercegovine da donese zakon o Južnoj interkonekciji, koji je izrađen uz konsultacije s međunarodnim stručnjacima i predstavlja ključni korak prema izdavanju dozvola, finansiranju i izgradnji plinovoda. BH-Gas, operator prijenosnog sistema u Federaciji, mora implementirati ovaj projekat kako bi osigurao energetsku sigurnost koja je prijeko potrebna Federaciji Bosne i Hercegovine. Potičemo kompaniju (BH GAS) da poduzme potrebne reforme upravljanja kako bi je osnažili da služi svim stanovnicima Federacije. S obzirom na to da je ovaj projekt u jasnom interesu vaše zemlje i regije, ohrabrujem vas i druge u vašoj vladi da izvršite pritisak na čelnika HDZ-a Bosne i Hercegovine Dragana Čovića da prekine svoju opstrukciju u vezi s ovim materija. Čovićevi zahtjevi za formiranjem novog operatora prijenosnog sistema u Federaciji su dupli, ekonomski neodrživi i ugrožavaju cijeli projekt. Ovako očigledna korupcija i samodilovanje mogli bi ugroziti put Bosne i Hercegovine u EU”, naveo je Blinken.
Lider HDZ-a, podsjećamo, insistira da bude osnovano novo preduzeće u Hercegovini koje bi upravljalo južnom plinskom interkonekcijom koja bi smanjila ovisnosti BiH o ruskom plinu. Preko južne plinske interkonekcije u BiH bilo bi moguće dopremati gas iz Azerbejdžana i iz Hrvatske u kojem bi se nalazio američki ukapljeni plin.
Ne dolaze visoki američki zvaničnici u Bosnu i Hercegovinu svaki dan. Dođu jednom u 10 – 15 godina. Neki baš i ne znaju gdje su došli i što su došli.
Jim O'Brien zna! Rijetko ko u najvišem nivou State Departmentu tako detaljno i dobro poznaje situaciju u našoj zemlji.
Njegov današnji govor na Fakultetu političkih nauka najavljen je kao značajan – ključni.
A bio je više retrospektiva politike SAD u BiH koja je jasno definirana i koja neće praviti nikakve “zaokrete”.Mnogo toga što je O'Brien izgovorio, na ovaj ili onaj način rekao je prethodno ambasador Michael Murphy.
Za javnost, prozivanje Sebije Izetbegović u svojstvu supruge predsjednika SDA, te vezanje te stranke za aferu “Respiratori” i navodne zloupotrebe u BH Telcomu, poznata su stvara. Prozivanje Dragana Čovića za Južnu plinsku interkonekciju je isto poznata stvar.
A poznata je stvar i to što je porodica Milorada Dodika toliko bogata da ne zna šta ima, dok su građani sve siromašniji. Sve je to, dakle, Murphy govorio ranije. Sada je sve to ponovio i bio još precizniji i direktniji njegov šef O'Brien.
I – kao neko ko Dejton ima “u malom prstu” objasnio je da je državna imovina – imovina države Bosne i Hercegovine i da je to definirano još u Dejtonu, kao i da je jasno dogovoreno da entiteti nemaju pravo na otcjepljenje, niti da će biti više od dva entiteta.
Ima još jedan “iskorak” u O'Brienovom govoru – ocjena sastanka Trojke s čelnicima SNSD-a i HDZ-a u Bakincima.
“Iznimno manjkav Sporazum iz Laktaša”, rekao je O'Brien.
To je do sada najoštrija i najdirektnija poruka čelnicima Trojke koji su bezglavo otišli na privatno imanje Milorada Dodika, a evo se i danas “peru” da tamo nisu ništa dogovorili.
O'Brien – očito – smatra da je istina nešto sasvim drugo.
Njegov govor bio je kombinacija iskustva, diplomatije, ali i iskrena prijateljska manifestacija.
I?
Pa ništa! Imali smo mi u Sarajevu i Joea Bidena i njegove jasne poruke. Pa smo imali prethodnike O'Briena koji su dolazili kako bi pomogli da se sistemski popravi situacija u ovoj zemlji. Pa su ta nastojanja propala.
A imali smo i govore u kojima su samo imena – subjekti bila druga, problemi su bili isti.
Nekad je bio Edhem Bičakčić, danas je Sebija Izetbegović. Nekad je bio SDS, danas je odmetnuto američko čedo – SNSD i Dodik. Nekad je bio Jelavić, danas je Čović.
Ali, nekad nije bilo rata u Ukrajini i rastuće polarizacije svijeta na geopolitičkoj karti.
Kao nekad i sada bošnjačkom političkom scenom dominira politika u kojoj je briga za državu, briga za građane daleko iza privatnog interesa i posvećenosti predsjedniku partije. Amerikanci i Zapad u BiH će uraditi samo ono što je njihov interes. I to je i logično, pa i legitimno.
Promjene, one istinske, nabolje počet će se dešavati kada konačno shvatimo da BiH nije ni u EU, a pogotovo nije američka savezna država, već naša domovina. I da smo mi zaduženi da od nje napravimo ono što želimo biti, a ne neki stranci, koliko god da su, a današnji jeste, ipak dobronamjerni.
Da ne bi dolazili u konflikt s Miloradom Dodikom, stranke Trojke pristale su na konflikt s NATO putem Bosne i Hercegovne. Jer, od Dodika je ovisio i ovisi opstanak Trojke u vlasti, a to je očigledno dovoljan motiv da Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto suspendiraju najvažniji integracijski put BiH.
U godinu dana njihove vlasti apsolutni primat dobio je privid kojeg zovu evropski put, dok je NATO s vremenom iščezao i iz onog formalnog pominjanja u integracijskom paketu.
Prodavač magle kakav odavno jeste, Elmedin Konaković nesposobnost političkog projekta kojem pripada i koji dijelom vodi po oprobanom receptu pokušava fakturisati nekom trećem.
Nerad vlasti povertikali Konaković fakturiše opoziciji, a činjenice da je NATO put prodao zarad fotelja, inputira Demokratskoj fronti, SDA-u i Željku Komšiću.
Znajući da će prvi komentar na ovaj tekst biti fraza o “SDFA analitičarima”, neću se baviti sukobljavanjem Konakovića s političkim oponentima, nego s činjenicama koje su sve češće najveći oponent onom što predsjednik Naroda i pravde govori. Jer, nemoguće je oponirati njegovom radu, s obzirom da ništa konkretno i ne radi.
Dok u skladu s Trojkinim sloganom “krivi su oni prije” govori kako je prethodna državna vlast zaustavila NATO put Bosne i Hercegovine, Konaković nam ukazuje da mu i diplomatsko znanje nije čemu, jer na stranci NATO Alijanse jasno piše da smo kandidat za članstvo, a generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg uporno ponavlja kako smo kao takvi u fokusu najvećeg vojnog saveza.
Istovremeno, Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH i Trojkin kadar javnost ubjeđuje da se krećemo ubrzanim putem ka NATO-u, te poziva članove Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) da nam pomognu ubrzati taj put. Kontradikcija koja jasno ukazuje na pokušaj skretanja odgovornosti u panici da ih javnost ne razotkrije.
“Danas sam otvoreno pozvao Sjevernoatlantsko vijeće da pomogne da se Bosna i Hercegovina ubrzanim koracima kreće ka članstvu u NATO-u”, reko je Bećirović 1. februara nakon susreta s članovima NAC-a.
Ali je zaboravio da su članovi NAC-a već dolaskom u Sarajevo opredijeljeni da nam pomognu, a da je on jedan od krivaca zašto je NATO put usporen: Jer, Bećirović je, istom logikom kao i Konaković, podržao Borjanu Krišto kao šeficu Vijeća ministara bez garancija za NATO put. A sada bi nam držao predavanje o NATO putu, valjda vjerujući da imamo kolektivnu amneziju.
Bećirovićeve tvrdnje o ubrzanju NATO puta i Konakovićeve o njegovoj blokadi u prošlom Vijeću ministara BiH jasna su mjera suludosti djelovanja i ponašanja cijelog aparata vlasti. Bećirović govori što se babi snilo, a Konaković što mu je milo. Jer, prvom priča o uspjehu treba da bi iskoristio tehničku opremu i hvalio se o nekim uspjesima, a drugom da opet s malih i velikih ekrana priča kako prije njega ništa nije valjalo, a sad je eto svanulo.
Činjenice pak pokazuju da je odlaskom prošlog Vijeća ministara NATO put gurnut u zapećak, da smo kao država ignorisali obavezu slanja Programa reformi, da nema vojnih vježbi iako geopolitičke okolnosti tjeraju vrh NATO-a da insistira na ulasku BiH. Istovremeno ne održavaju se sjednice Komisije za NATO, ma kako se ona zvala, jer te sjednice su neophodne za definisanje naših daljnjih NATO koraka.
I posve je nebitno kako se Komisija zove, ako ona ne radi svoj posao. Besmisleno je onda da pomalo pogubljeni poslovično zbunjeni Denis Bećirović poziva bilo koga da pomogne ulazak BiH u NATO.
Jer, taj posao je na vlastima BiH, da urade potrebno kako bi se taj proces primarno reaktivirao, pa tek onda ubrzavao. Nulta brzina se ne može ubrzavati, to je stanje mirovanja, odnosno hibernacija dok nam prijeti okupacija.
Komšiluk nam se naoružava i obnavlja vojni rok. A znamo gdje će testirati i znanje vojnika i moć oružja.
Ako je Bećiroviću zaista stalo do pokretanja NATO puta onda to mora fakturisati Borjani Krišto i Zukanu Helezu da deblokiraju cijeli proces, kako bi se usvojili nacionalni plan i program reformi. Istovremeno bi Bećirović kao član kolektivnog šefa države od šefa diplomatije i predsjednika NiP-a morao zatražiti ozbiljniji angažman na političkoj agendi oživljavanja NATO.
Jer, Bećirovićeva samodopadna teatralnost i monolozi neće doprinijeti NATO putu, a pogotovo neće otkriti da je isti taj Bećirović podržao Krišto prije nego li je ona dala garancije da će pratiti potrebe na NATO putu. I zato su Bećirovićevi pozivi NAC-u ili bilo kome izvan zemlje da pomogne NATO put BiH licemjerni, jer je svojom odlukom sam pomogao blokdi tog puta.
Baš kao što je poslovnično nevini Konaković politikom izbjegavanja konflikta sa secesionistom Dodikom pristao na potpuno izbacivanje NATO agende iz Vijeća ministara.
A kada je javnost shvatila ko je odgovoran za blokadu najvažnijeg integracijskog puta BiH, počeo da plete propagandnu mrežu. No, ni Bećirovićeva ni Konakovićeva namjera sakrivanja od odgovornosti neće proći i strah od toga očito ih gura u obmanjivanje javnosti.
Možda su oni prije pravili greške u koracima, ali ovi ne prave korake i to se ne može posmatrati kao prednost političkih oponenata, već opasnost po državu Bosnu i Hercegovinu.
A Danubian Axis has formed in the middle of Europe that challenges democratic development in each member state and undermines the security of the continent. The governments in Hungary, Serbia, Slovakia, and the Republika Srpska in Bosnia-Herzegovina are constructing an alliance intended to upend the principles of European unity and NATO’s trans-Atlanticism. And their chief patron is Vladimir Putin’s Russia.
Danubian Axis governments operate on several key principles. They are EU-skeptic but seek to profit from the common EU budget, whether as members such as Hungary or as applicants, in the case of Serbia. They seek to limit democratic choice and political pluralism and to ensure future election victories through control over the mass media and state institutions. They are more corrupt than other governments as accountability is limited, investigations are stifled, and the ruling parties control all major financial flows. And they are invariably pro-Russian and anti-American, as Washington pushes for democracy while Moscow welcomes predictable autocrats who can be used for its expansionist designs.
Hungary has been the leader of the Danubian Axis for several years since Victor Orbán first became Prime Minister in 2010. Orbán’s Fidesz party has deeply rooted itself in all state institutions, media, and government agencies, sidelined rival political contenders, and depicted itself to the electorate as the defenders of Hungarian independence against European and American interference. It is not their social conservative or “illiberal” values that are the most problematic for Hungary’s place in Europe, but state capture by the ruling party and the weakening of democratic principles in a strategy to perpetuate Fidesz rule.
Under the Aleksandar Vućić regime, Serbia joined the Danubian Axis and maintains a particularly close relationship with Orbán’s Hungary. Vućić admires Orbán’s disruption of EU decision-making and Hungary’s minimalist contributions to NATO security. In return, Orbán has tacitly supported Serbia’s claims to be the Western Balkan hegemon, employed anti-Bosnian and anti-Albanian rhetoric under the guise of defending “Christian culture” and “European values,” and openly bolstered the position of Milorad Dodik in Bosnia’s Republika Srpska.
Slovakia entered the Danubian Axis following the September 2023 parliamentary elections and the return to power of Prime Minister Robert Fico. Fico has maintained close personal and economic relations with Moscow but his popularity stems mostly from widespread dissatisfaction with the previous government during a period of high inflation. Nonetheless, unlike in Hungary, Fico’s Smer party only holds a slender parliamentary majority in a three-party coalition and cannot engage in overtly controversial policies that would alienate his partners and precipitate a new election. Slovakia’s membership of the Danubian Axis is therefore less certain and durable than that of Hungary or Serbia. In addition, Fico is more of an opportunist than an ideologue. For instance, during his recent visit to Ukraine he affirmed his support for Ukraine’s territorial integrity and pledged to continue weapons sales to Kyiv.
The Czech Republic, Croatia, Slovenia, and Austria could also join the Danubian Axis for variable spells, as nationalist, populist, or opportunist politicians exploit public anger with economic conditions and the influx of non-European migrants. Social discontent is particularly evident in the Czech Republic amidst rising public support for the ANO opposition party led by former Prime Minister and billionaire with Russian connections, Andrej Babiš. Parliamentary elections are scheduled for 2025 and the current premier, Petr Fiala, confronts growing public distrust following a series of crises over an influx of refugees, rising energy costs, and soaring inflation.
Croatia faces parliamentary elections in the spring and a presidential election by the end of the year. The ruling Croatian Democratic Union (CDU) has tried to emulate Orbán and Vućić in making its rule more permanent but faces resistance from the Social Democrats and President Zoran Milanović. Outside Croatia’s borders, the CDU’s main focus has been on assisting their nationalist compatriots in Bosnia-Herzegovina to divide the country into three autonomous entities. All actions to remove the democratically elected Croatian leader Željko Komšić, who is committed to a civic state, from the Bosnian presidency are aimed at Bosnia’s division and potential partition. Hence, Zagreb’s interests in Bosnia coincide with those of Belgrade even though the two governments cannot create a more cohesive or durable alliance because of persistent historical conflicts and hostile Serbian and Croatian nationalisms.
Austria and Slovenia are also candidates for the Danubian Axis. Austria’s military neutrality and stubborn insistence to stay out of NATO has always benefited Russia. Successive governments in Vienna have traditionally maintained cordial relations, business ties, and energy connections with Moscow. In particular, the third largest political group, the far-rightist and openly pro-Putin Freedom Party, has either been part of a coalition government or pushed Austria’s agenda toward supporting Moscow. Some Slovenian politicians have also toyed with Russia’s version of “pan-Slavism,” as well as national populism and ultra-conservatism, while developing closer links with Orbán’s Hungary.
There is no simple cure to neutralize an axis that thrives on political polarization and the weakening of continental security against the threat from Moscow. Nonetheless, as European leaders increasingly focus on building up credible defenses against Russia and not simply relying on American leadership, they must be clear in dealing with the Danubian laggards. NATO members Hungary and Slovakia must meet their defense spending obligations, while NATO opponents such as Serbia and even Austria will need to curtail their economic and political links with Moscow if they are to benefit from EU funding. The Danubian axis is not trusted by the front line states facing imperial Russia. If a war between Europe and Russia were to explode in the next few years, as defense ministers in Germany, Sweden, Norway, Finland, Poland, and other countries have recently warned, one wonders which side Budapest and Belgrade will be supporting?
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.
Sutra u Bosnu i Hercegovinu dolazi Jim O'Brien, pomoćnik američkog državnog sekretara za evropske i evroazijske poslove. Njegova prethodnica na ovoj poziciji Karen Donfried bila je u našoj zemlji u aprilu 2022. godine. U svojstvu savjetnika člana Predsjedništva BiH prisustvovao sam tom sastanku.
Činilo mi se da Donfriedova niti zna, niti želi da zna mnogo o našoj zemlji. Osim dojma koji sam stekao na sastanku, navedenoj tvrdnji bi moglo ići u prilog to što se ona tokom svog mandata (od septembra 2021. do marta 2023.) nije oglašava o stanju u BiH. Ništa od toga ne čudi, jer Donfriedova tokom svoje karijere nije bila ni na koji način vezana za BiH, a već odavno je u State Departmernu bavljenje našom zemljom spušteno na niže nivoe (zamjenik pomoćnika državnog sekretara).
S O'Brienom je došlo do promjene. U proteklih nekoliko sedmica, on se više puta oglasio o stanju u našoj zemlji nego Donfriedova u svojih godinu i po mandata. Može se čak zaključiti da je O'Brien posve zasjenio specijalnog izaslanika za Zapadni Balkan Gabriela Escobara, koji je ranije, uz Dereka Cholleta, prvog Blinkenovog savjetnika, bio vodeća ličnost u ovoj administraciji, kada su u pitanju naša zemlja i region.
Da li O'Brienov intenzivniji angažman znači ujedno i novi kurs američke politike u regionu i BiH?
Strategija Cholleta i Escobara
Ključni čin američke politike u BiH, tokom Escobarovog mandata, bila je suspenzija Ustava Federacije, kako bi se formirala nova vlast, koju predvode Trojka i HDZ. Uoči tog poteza, Amerikanci su ponavljali kako je potrebno „deblokirati Federaciju“, što je u formalnom smislu značilo – imenovati novu Vladu, a u suštinskom – unaprijediti odnose između Bošnjaka i Hrvata.
Funkcionalnost „bošnjačko-hrvatske federacije“, u očima Amerikanaca, oduvijek je bilo ugaoni kamen Dejtonskog sporazuma i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Spomenuti Chollet je u svojoj knjizi „The Road to the Dayton Accords“ napisao da je sukob Bošnjaka i Hrvata, tokom rata, „pothranjivao srpsku agresiju“.
„S obzirom da su njihovi suparnici bili međusobno zavađeni, bosanski Srbi su imali malo motiva da pregovaraju“, zaključuje Chollet. Dodaje i da je u Clintonovoj administraciji preovladalo uvjerenje da je „muslimansko-hrvatski savez jedina šansa za Muslimane u Bosni da razviju resurse pomoću kojih će parirati srpskoj sili“.
Blinkenov savjetnik u svojoj studiji podsjeća na riječi šefa Clintonove diplomate Warrena Christophera da Bošnjaci i Hrvati moraju udružiti snage protiv Srba. Veli da je slično poručio i sam Clinton njemačkom kancelaru Helmutu Kohlu.
Kada su Chollet i Escobar, tokom 2021. godine, preuzeli mandat u State Departmentu, mogli su vidjeti da je stanje u BiH zapušteno neradom Trumpove administracije i EU. U Federaciji je buktao politički sukob između SDA i HDZ-a, što je u njihovim očima ohrabrivalo Dodikov secesionizam. Imali su razloga strahovati da bi turbulencije, koje je proizveo rat u Ukrajini, mogle čak dovesti do ratnog sukoba u BiH, te kolapsa Dejtona, što bi bilo pogubno za američki ugled.
Više nemam nikakve dileme da su Chollet i Escobar, kao i drugi koji su ujesen i zimu 2021. učestvovali u diskusiji u State Departmentu (Matthew Palmer i vjerovatno Karen Donfried) donijeli su odluku da je potrebno voditi se ratnim urnekom, što znači da je prvi korak za rješenje problema u BiH – zaustavljanje bošnjačko-hrvatskog sukoba.
Krajem 2021. i početkom 2022. godine, kada Amerikanci već znaju šta će se desiti u Ukrajini, Palmer nastoji zaustaviti bošnjačko-hrvatski politički sukob kroz pregovore u Neumu. Nakon što nisu uspjeli milom, Amerikanci pribjegavaju sili i pomoću OHR-a intervenišu u ustavni sistem. Najprije, u oktobru ‘22, kako bi udovoljili Hrvatima i uklonili razloge za njihov strah da će biti potpuno eliminisani iz vlasti u Federaciji; a zatim u aprilu ‘23, i kako bi skinuli s vlasti SDA, koju su, nesumnjivo, odredili kao krivca za propast pregovora u Neumu.
Da li je SDA bila glavni krivac za propast pregovora u Neumu više nije ni važno. Bidenova administracija je stekla takav dojam, te se – „s one strane dobra i zla“ – beskompromisno obračunala sa najvećom bošnjačkom strankom, uvodeći sankcije njenim zvaničnicima i ohrabrujući njihov krivični progon (Novalić, Mehmedagić, Cikotić, Skaka).
Rezultat svega bila je uspostava nove vladajuće koalicije u Federaciji (Trojka-HDZ). Kroz navedenu akciju Bidenove administracije došlo je do primirja, ali ne i do bošnjačko-hrvatskog saveza protiv Dodika.
Šef HDZ-a Dragan Čović ne samo što se nije udružio sa Trojkom protiv Dodika, već se naprotiv udružuje s Dodikom protiv Trojke, o čemu svjedoči njegovo ponašanje na nedavnim pregovorima u Bakincima.
Da agilna američka politika nije bila efikasna, ili bar – dovoljno efikasna, potvrdio je i sam američki državni sekretar Antony Blinken. On je, prije koji mjesec, na pres-konferenciji sa šeficom njemačke diplomatije, govoreći o sigurnosnoj situaciji u Evropi, kazao da Milorad Dodik izlaže BiH velikom riziku.
„Razgovarali smo o tome kako EU može održati pritisak na aktere koji BiH izlažu velikom riziku, posebno kada je riječ o Dodiku“, kazao je Blinken.
Kako da EU vrši pritisak na Dodika, ako Hrvatska, kao članica EU, koja je najviše zainteresovana za stanje, u Bosni i Hercegovini ne vrši nikakav pritisak na lidera Republike Srpske?
Kako da Hrvatska podržava pritisak na Dodika, ako se HDZ ne slaže s time?
Da li HDZ može određivati poziciju Zagreba, ili bi trebalo biti obratno?
Šta su Amerikanci uopće radili u BiH od 2021. ako je mir i dalje ugrožen?
Blinken je prije nekoliko dana pismo hrvatskom i bh. ministru vanjskih poslova u kojem šefa bh. HDZ-a Dragana Čovića optužuje za blokadu strateškog projekta Južne gasne interkonekcije, te kao mogući motiv spominje i korupciju. Nedugo nakon toga, američki ambasador Michael Murphy je dodatno izrešetao Čovića, u intervjuu za Bloomberg, zaprijetivši mu skoro pa otvoreno sankcijama.
Blinkenovo pismo i Murphyjev intervju više su od naznake nove američke politike. S obzirom da su Amerikanci postavili otvoren ultimatum Čoviću, mislim da su minimalne šanse, skoro nepostojeće da će se povući.
Moj dojam je da suština problema uopće nije u gasovodu, već u Čovićevom odbijanju da sarađuje s Amerikancima u obuzdavanju Dodika.
Američki ambasador je u septembru 2023, nekoliko dana nakon Blinkenove konferencije sa njemačkom ministricom, održao sastanak sa državnom premijerkom Borjanom Krišto (HDZ), kako bi „vitalni značaj zaštite državnih institucija od napora RS-a da ih potkopaju“, kako je napisao na Twitteru. Drugim riječima, pozvao je HDZ da se pridruži naporima u obuzdavanju Dodika, ali HDZ se nije odazvao.
Potvrdilo se da bošnjačko-hrvatskog saveza nema.
O'Brienova strategija
U knjizi Cholleta „Put ka Dejtonu“, Jim O'Brien se spominje samo na jednom mjestu.
Uoči Dejtona, 28. oktobra 1995, O'Brien je sa Richardom Holbrookeom otputovao u New York, gdje se sastao sa delegacijom Vlade Republike BiH, koju je predvodio Muhamed Šaćirbegović. Ključna tema razgovora, uz ustavne aranžmane, bilo je funkcionisanje Federacije.
Šaćirbegović je kazao da je bošnjačko-hrvatski savez u „jadnom stanju“. Holbrooke i O'Brien su znali da dobar dio njihovih kolega u State Departmentu, kao i Pentagonu, smatra da bošnjačko-hrvatski entitet nema nikakve šanse, i da je njegovo stvaranje bila „temeljna konceptualna greška“.
„Mir u kojem su posredovali Amerikanci“, piše Chollet, „oslanjao se na zdravu, potpuno funkcionalnu Federaciju. U tom trenutku, takav entitet nije postojao. Od Izetbegovića i Tuđman, pa naniže, Muslimani i Hrvati jednostavno nisu vjerovali jedni drugima. Holbrooke je shvatio da će u Dejtonu morati odmah raditi na izgradnji ovog narušenog, a vitalnog odnosa.“
Prvih deset dana pregovora u Dejtonu obilježili su mukotrpni pregovori o Federaciji. Zaključeni su 10. novembra 1995. godine, potpisivanjem Dejtonskog sporazuma o provođenju Federaciije BiH. Glavnim odredbama sporazuma podijeljene su nadležnosti između državnog i entitetskog nivoa, te su određeni rokovi za raspuštanje „postojećih civilnih vlasti na područjima pod kontrolom HVO-a“, kako bi njihove funkciju preuzeli organi Federacije BiH, uz ostale i vojska Federacije. Time je poslana ključna poruka srpskoj strani da će, ako odbije dejtonski mir, morati da se nastavi boriti sa jedinstvenim bosansko-hrvatskim snagama.
Iako su više puta pregovori o Federaciji bili na granici propasti, presudnu ulogu za njihov uspjeh imao je Krešimir Zubak. Ovaj umjereni hrvatski lider još godinu dana ranije zamijenio je Matu Bobana, na mjestu predsjednika HR Herceg-Bosne, nakon što je potonji odbio prihvatiti mir sa Bošnjacima i ideju o uspostavljanju Federacije. Za razliku od Bobana, koji je od početka rata, zagovarao savez sa srpskom stranom i podjelu BiH, Zubak je podržao ideju o bošnjačko-hrvatskom savezu kao osnovi za opstanak BiH.
Tuđman je zahtijevao da u dejtonski sporazum o Federaciji bude ugrađena odredba da će jednu od tri glavne pozicije u Vladi RBiH (predsjednik Predsjedništva, premijer ili ministar vanjskih poslova RBiH) zauzeti Hrvat. Kako piše Chollet, Alija Izetbegović je predložio da to pitanje bude kasnije riješeno, kako sporazum ne bi došao u pitanje samo zbog jedne stavke, na što je Zubak pristao. U konačnici, Dejtonskim sporazumom je uspostavljeno tročlano Predsjedništvo, a na prvim izborima 1996. za hrvatskog člana Predsjedništva izabran je Zubak. Iako su mogli, bošnjački glasači nisu glasali za njegovog tadašnjeg protukandidata Ivu Komšića (SDP-HSS), cijeneći između ostalog što je Zubak pomogao u uspostavi Federacije i raskinuo sa Bobanovom politikom srpsko-hrvatskog saveza s ciljem rastakanja države.
Jim O'Brien vrlo dobro zna da jaka bošnjačko-hrvatska federacija, kao osnova Dejtona, ne bi nikada imala šanse da Boban nije skinut. O'Brien sigurno zna da bošnjačko-hrvatska saradnja nema nikakve šanse, uprkos svim nastojanjima Trojke (ponekad i očajnim), ako Dragan Čović nastavi biti u čvrstom savezu sa Dodikom. S obzirom da u proteklih godinu dana, uprkos svemu što su Amerikanci učinili za Zagreb i Hrvate u BiH, Čović ne pokazuje želju da sarađuje u navedenom pravcu, rješenje je u njegovom uklanjanju i u dolasku umjerenijeg lidera, koji bi, kao nekada Zubak, pomagao da se održava stabilnost i BiH pomjera prema EU, a zauzvrat bi mogao računati na američku podršku.
Jednako kao što je Washington držao Tuđmana odgovornim za ponašanje Bobana, Amerikanci će, čini se, držati Plenkovićevu vladu odgovornom za Čovićevo destruktivno ponašanje. U tom svjetlu tumačim činjenicu da je Blinken pisao hrvatskom ministru vanjskih poslova o blokadi Južne interkonekcije, koju provodi šef bosanskohercegovačkog HDZ-a.
Ako se pokaže da Čović ima veći utjecaj na Plenkovića, nego što Plenković ima na Čovića, onda Hrvatska ne može više igrati ulogu pouzdanog američkog partnera u BiH. S obzirom da su Amerikanci već krenuli u sukob s Čovićem, male su šanse da će se povući. Još su manje šanse da se lider HDZ-a može othrvati, ako krenu svom snagom na njega.
Nova američka politika u BiH bi zapravo značila završiti posao, koji je započet 2021. U tom smislu, O'Brienova strategiija se razlikuje od Escobarove samo kao što se druga faza razlikuje od prve.
Ako Bidenovi ljudi uklone Čovića i, umjesto krhkog primirja koje trenutno imamo, uspiju obnoviti bošnjačko-hrvatski savez, koji bi stajao nasuprot srpskom secesionizmu, uradili bi zaista kvalitetan posao u BiH. Ako se povuku pred Čovićem i ne dovrše posao, njihov ugled će u BiH ostati narušen, a američki državni sekretar će se morat sramotiti, priznajući neizravno da njegova administracija ne uspijeva zaštititi Dejtonski sporazum, kao ugaoni kamen evropske sigurnosti.
Ako neko misli da ovo pišem kako bih branila Fadila Novalića, Fikreta Hodžića ili nekoga trećeg, a ne pravdu za sve nas, neka dalje ne čita!
Ako, pak, čita, neka se sjeti da niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH nije dočekao kraj mandata. Neki su procesuirani, neki na crnoj listi, a u bh. pravosuđu nakon toga ništa epohalno se nije desilo. Ta činjenica davno je morala upaliti crvenu lampicu zbog koje bi se morali crveniti obrazi – jer pravosuđe je rak rana ovog društva, neki stadij metastaze.
Od nepravde gora samo selektivna pravda. A, moćnici iz Tužilaštva BiH (na krilima različitih entiteta, etniciteta i politika) serviraju nam tu selektivnu pravdu svaki dan.
U takvim uvjetima vladavina prava teško može zaživjeti u BiH, zbog čega se mora svaki uposlenik u pravosuđu provjeriti na detektoru prava i znanja, a posebno tužioci koji su mahom političkim križaljaka zauzimali visoke pozicije. Na putu uspona u karijeri, mimo pravnih normi, uništavali su i uništavaju živote.
Rijetki su imali sreće da iz montiranih tužilačkih farsi izađu kao pobjednici, iako je to pirova pobjeda, jer život je već dobrano uništen, kao što je slučaj Živka Budimira. U tom slučaju javno je objavljen snimak kako tužiteljica Diana Kajmaković podmeće dokaze, a nakon čega ipak ostaje u službi te biva proglašavana i osobom godine. No, da vrag uvijek dođe po svoje naučit ćemo i na ovom primjeru, jer je udovoljavajući prohtjevima međunarodne zajednice i različitih politika i sama je na kraju završila u ulozi loše djevojke i s teretom crne liste.
Budimir je u pritvoru u Mostaru proveo mjesec dana, no na kraju se ispostavilo da su i optužbe i njegovo pritvaranje bili neosnovani, a utvrđene su mnoge manipulacije tokom suđenja. Reklo bi se operacija uspjela, ali Živko osta politički mrtav! Za razliku od Budimira, Draganu Čoviću je dokazan kriminal, ali je izgubljena originalna dokumentacija, što nikada nije istraženo i što u suštini i jeste najveći problem pravosuđa – ODGOVORNOST NE POSTOJI.
Možete podizati optužnice, možete montirati, možete da i ne radite, mogu vam optužnice padati, ali vam NIKO NE MOŽE NIŠTA! Osim ako procesuirate u skladu sa zakonom i pravom. Primjer takvog slučaja je Branko Perić, koji se na kraju uspješne karijere nije želio valjati u blatu montiranog procesa, a onda je on bio procesuiran.
Manje sreće od Budimira imao je Kemal Čaušević, koji je jedini platio za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, dok su njegovi nalogodavci, među kojima je i Dragan Čović (o čemu postoji izjava) ostali na slobodi da kroz daljnji politički angažman kroje sudbine bosanskohercegovačkih građana.
I samo kroz ova dva tri primjera evidentno je da nešto ne valja u Tužilaštvu. Optužnice su predmet ismijavanja, nerijetko bivaju dopunjavane, a tužioci nespremni radije idu po pamet u strane ambasade, nego po knjige i zakone!
Pitam se postoji li u BiH ijedna osoba (a da niste npr. Čović) da vjeruje u bh. pravosuđe, koja lakrdijom od presude u predmetu ‘Respiratori’ nije izgubila povjerenje. To je povjerenje davno izgubljeno, a sada ovom presudom samo opečaćeno!
Posebno kada je riječ o slučajevima ratnih zločina. Tamo je potpuni haos, a mogao se i očekivati kada su jednostavno zanemarili Hašku A listu i počeli, kao i u slučajevima korupcije da predmete rade po vlastitom nahođenju. Ili, projektima različitih centara moći.
Po onom što svakodnevno vidimo u sudnicama Suda BiH evidentno je cilj jedan – podići što više optužnica protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH i izjednačiti sve strane u agresiji.
Bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić (i ona završila na crnoj listi) najodgovornija je što se predmeti s A liste nisu radili. Jednostavno tužioci poslušnici teretili su Atifa Dudakovića, Enesa Duraka, Zijada Srabovića, Himzu Selimovića, Nehura Ganića, Ahmeda Sejdića, Ferida Buljubašića, i ine druge koji nisu bili ni u kakvim prioritetima Haga, a nasljednik Tadićke Milanko Kajganić u tužilačke zvijezde vinuo se optužnicom u slučaju Dobrovoljačka! A, sve to dok desetine pripadnika VRs i HVO-a sa Haške A liste hodaju slobodno, jer Tužilaštvo, kao što napisah ima samo jedan cilj.
A, slučaj Dobrovoljačka je neviđeni skandal koji upravo dokazuje šta je cilj i aktuelnog i bivšeg glavnog tužioca. U tom slučaju nam tužioci dokazuju da Alija Izetbegović 2. maja nije bio zarobljen i da kolona JNA nije bila legitimna vojna meta, a mi svi šutimo! Sudovi u Lonodnu i Beču, kao i haški tribunal jasno su kazali da je kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimna vojna meta.
Kada znamo šta im je cilj, kao što smo znali u slučaju ‘Respiratori’, s pravom se imamo pitati čemu da se nadaju optuženi, nego mrcvarenju i ponižavanju, a onda u konačnici i sramnim presudama. Jer ne sudi se njima da se pokaže istina (što je osnovni postulat tužioca), već da budu KRIVI. A, krivi su jer su nas odbranili ili nas sada pokušavaju odbraniti, jer rat nije završen, samo je nastavljen drugim sredstvima.
Politički procesi koje trenutno vidimo nas uvjeravaju da su samo Bošnjaci kriminalci i lopovi, a u svojoj nestručnosti postanu nespretni, pa im presude moraju tabiriti Sudovi u Strazburu.
Razlog pisanja ovog teksta je ukazivanje na zloupotrebe koje se događaju u pravosuđu, pri čemu u Bosni i Hercegovini ne postoji adekvatna zaštita građanina kao pojedinca od takvih zloupotreba.
Građane nema ko zaštiti, jer gdje nema prava ne mogu se nadati ni pravdi. I ovi što danas plješću na presude Novaliću, Hodžiću i Solako, pitam šta će raditi kada dođu presude u slučaju Dudaković, Čemerno, Jošanica, Goražde, Lukavac, Dobrovoljačka…I da im dam odgovor kada sve pobrojane osude, neka znaju da su oni na redu.
Pitam vas znate li ko je rahmetli Ćiza? Izet Arifović Ćiza neće dočekati pravdu. Otišao na pravedniji svijet. U pismu koje je ostalo iza njega otkrio ono što pola sudija Suda Bosne i Hercegovine zna, a pola ne zna i ne želi znati, a to je da zaštićeni svjedok O. S. (ko zna koje slovo će biti u drugim predmetima) ne govori istinu!
„I taj jedini svjedok Tužilaštva BiH (u pismu je otkrio ime) iz Bratunca, koji je plaćen i smješten u Beogradu da laže protiv Bošnjaka iz Podrinja postao je glavni svjedok u mnogim montiranim sudskim procesima na Sudu BiH a kojima se upravlja iz Beograda, svjedočio je je rahmetli Ćiza, kao svoj apel pred odlazak na onaj svijet.
Niko se nije ni osvrnuo, a Beograd i dalje radi po svome, jer znaju da kada izjednače strane poništit će efekat haških presuda za genocid i UZP.
Znate li da je Nedžad Hodžić osuđen na 12 godina zatvora za zločine u Trusini, a da je u slučaju Igman utvrđeno da je trajno nesposoban za suđenje!
Isto je dokazivao i tokom procesa za zločine u Trusini, jer je njegovo zdravstveno stanje i tada bilo isto (trajni invaliditet), ali Sud BiH i njihovi vještaci to vide različito od slučaja do slučaja! Ne govorim o nevinosti Hodžića nego aljkavosti Suda BiH.
I zašto bih vam vjerovala, zašto bi imala povjerenje u pravosuđe koje je na samo ovo nekoliko primjera koje sam izdvojila pokazalo svu raskoš neznanja, nemara i nekompetencije. No, osim ove tri negativne tačke pravosuđe BiH opterećeno je i vanjskim utjecajima iz Beograda, Zagreba, ali i zapadne Evrope.
Sve navedeno dovoljna je da povjerujem advokatima, a i uvjerim se da je ipak moguće da se neko pred institucijom zvanom Sud BiH oslobodi svih optužbi za koje je optužen, a bude osuđen za krivično djelo koje mu nikada nije stavljeno na teret, ili bude osuđen po zakonima koji više ne vrijede.
Jer, nije bitno jesmo li krivi ili ne, ruka nepravde doći će po nas, jer smo sve u tekstu pobrojane ispratili u zatvor ili ahiret mirno posmatrajući, a to nas stavlja u poziciju sljedeće žrtve.
Ovi prije nas su predugo bili i svašta su vam lošeg uradili, mi ćemo to otkriti. Otprilike je moto aktuelne vlasti u Federaciji i iz Federacije na nivou BiH. Nećete tu nametnutu i projektovanu vlast nikada čuti kako će oni popraviti to za šta optužuju one prijašnje. Već svoje greške pravdaju propagandom o katastrofičnosti prethodne vlasti.
A sama Vlada Federacije je greška i to prilično fatalna za ovaj entitet, pa s obzirom na utjecaj ekonomije tog entiteta na cijelu državu, možemo je posmatrati fatalnom i po Bosnu i Hercegovinu.
Najavljivali su da će svanuti dan u kojem će bh. radnicima minimalna plata biti milju maraka, pa se prali kako fali ovo i ono i na kraju odlukom, aktom koji poslodavce ne obavezuje, tu minimalnu platu povećali za čak 2.300 feninga. Cirkus, 23 markice ponegdje će, ukoliko se poslodavac odobrovolji, biti povećana plata radnicima u Federaciji. Prosječni građevinar tu će povišicu utrošiti za hranu i tekuće potrebe na poslu za jedan dan.
Dakle, povišica minimalca koju je radnicima poklonila nametnuta Vlada Nermina Nikšića može biti za obrok građevinaru koji radi 8 do 10 sati tokom dana.
A kada dođe kući tako sit od povišice Nermina Nikšića i u njega mu Vlade, čekat će ga 4 posto skuplji plin. Od povišenog minimalca možda će i uštedjeti da plati poskupjeli plin, ali kad upali tv da malo odmori vidjet će stručnjake SDP-a, NiP-a, Naše stranke kako pričaju da i struja mora poskupiti. I tad će mu svanuti, pa će glavom bez obzira spakovati porodicu i otići u Sloveniju, Njemačku, na kraj svijeta gdje mu plata može biti i da ode na more, a ne samo za obrok na poslu i račune.
Ovdje će s druge strane ostati penzioneri, jer niti imaju snage niti mogu pobjeći. Njima će penzije porasti za pet posto, pa će nekako moći nadoknaditi ono poskupljenje plina. Kada struja poskupi, umjesto svanuća smračit će im se, jer će morati da se odreknu hljeba i lijekova da ih kasnije ne bi progonili za neplaćene račune.
Sve to gledat će studenti i mladi i čekati priliku da im svane jutro u kojem će se zvati dijasporom, ali nostalgiju za domovinom liječit će novcem kojeg su zaradili i od kojeg pristojno mogu živjeti.
A nama koji ostanemo, jer srećom ne ovisimo o trojkaškom svanuću sljeduje da slušamo Nikšića, Konakovića i Fortu kako je sve prije bilo loše. Kao eto sada je dobro i ide na bolje. To što dvije trećine populacije entiteta i države koju vode ne može živjeti od zarađene penzije i plate, to je do svjetskih tokova.
Jasno je svima, pa i onima koji su projektovali Trojku i HDZ kao vlast u Federaciji da kola nezaustavljivo jure nizbrdo i da Federaciji prijeti socijalni haos pokrenut nedomaćinskim rukovođenjem.
Nikada ono što je počelo greškom ne može proizvesti dobar rezultat. Naročito se to odnosi na vlast u Federaciji, koju kao grešku sve više čini mi se vidi i njen kreator ambasador SAD Michael Murphy. Nikšić je već jednom na kraju svog mandata zapalio Federaciju BiH i nema većeg centra u tom entitetu da u njemu plamen nezadovoljstva nije zapalio neku instituciju.
Način na koji nametnuta Vlada FBiH djeluje i poskupljenja koja nameće građanima bude, istina još tiho, nezadovoljstvo građana. No, kada se ugriju na skupom plinu i naelektrišu na skupljoj struji, plamen nezadovoljstva zasigurno će spaliti iluzije nametnutih sarajevskih trikolora da vladaju lošije a duže od svojih prethodnika.
Jer, ko dva puta preživi Nikšića znat će da je mrak ma koliko taman bio, mnogo bolji od crvene zore!
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
