Ministar vanjskih poslova BiH i predsjednik NiP-a Elmedin Konaković u martu 2021. godine sastajao se u Dubaiju sa Edinom Gačaninom Titom, vođom narko kartela Tito i Dino.
Ovo je navedeno u “neklasificiranoj” shemi koju je sačinio EUROPOL, a koja je dostavljena bh. sigurnosnim agencijama. Shema je sačinjena na osnovu prepiski iz aplikacije Sky, odnosno raspakivanja kripto telefona koje su koristili Edin Gačanin Tito i njegov tjelohranitelj Dženis Kadrić koji je nedavno uhapšen u Sarajevu. Zajedno sa Konakovićem i njegovom suprugom Dalijom u martu 2021. godine je putovao i Mahir Hodžić, također kadar NiP-a iz Novog Grada. I Hodžićevo ime nalazi se u shemi EUROPOL-a, gdje je precizno navedeno da je u Dubai “putovao zajedno” za Konakovićem.
Istraga.ba je u posjedu i prepiski iz Skya na osnovu kojih je shema sačinjena, koje dokazuju na koji je način i preko koga ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković tog marta 2021. godine putovao u Dubai. No, te prepiske ćemo objaviti uskoro.
Osim Konakovića i Hodžića u ovom dokumentu EUROPOL-a navedeno je kako je kum predsjednika NiP-a, sarajevski biznismen Gordan Memija “saradnik” Edina Gačanina Tita.
Podsjetimo, biznismen Gordan Memija je, po vlastitom priznanju, u septembru 2016.godine dočekao Edina Gačanina u Sarajevu, za njegove potrebe iznajmio automobile i hotelske sobe u hotelu Bristol, te angažovao pripadnike FUP-a da čuvaju Tita. Među federalnim policajcima koji su čuvali Edina Gačanina Tita u Sarajevu bili su Dženis Kadrić, Senad Kadić, Aldin Ćatić, Emir Druškić, Dženis Kadrić, Ibrahim Miladin i Dražen Čobović. Čobović je prijatelj Elmedina Konakovića i Gordana Memije koji je s njima putovao i na hadž.
Dražen Čobović je kasnije napustio FUP i otišao u Dubai gdje je bio čuvar Edina Gačanina Tita, ali se nakon izvjesnog vremena vratio u Sarajevo.
Jedan od saradnika Edina Gačanina Tita u BiH bio je i Mostarac Haris Behram koji je preko kompanije Gold Product i udruženja građana Brankovac prao prljavi novac. Ove firme su se, pored ostalog, bavile kartingom. Behram se, kao saradnik, direktno pominje u aplikaciji Sky, a imao je direktne kontakte sa Anelom Kljakom (NES), a bio je blizak i sa mostarskim ogrankom SDA (Salem Marić, Adil Šuta, Jasmin Pandur).
U svojim komunikacijama Behram je pominjao lidera SDA Bakira Izetbegovića, te bivšeg federalnog ministra unutrašnjih poslova i aktualnog (NiP-ovog) delegata u Domu naroda FBiH Aljošu Čamparu.
Prema informacijama Istrage, Edin Gačanin Tito i njegov saradnik Dženis Kadrić su u Sky komunikaciji govorili kako je nužno da osnuju stranku jer “ne mogu ozbiljno sarađivati” sa SDA i Izetbegovićem. Kasnije se u komunikaciji pominje Elmedin Konaković do kojeg su Tito i drugi došli preko biznismena Gordana Memije. Nakon toga, EUROPOL je registrovao odlazak Elmedina Konakovića u Dubai. Odlazak su organizirali najbliži saradnici Edina Gačanina Tita, što je dokumentovano u Sky prepiskama.
No, o tome ćemo uskoro, s obzirom na to da je ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konaković poručio novinarima da će se “ćerati još”.
Pripadnici SIPA-e večeras su ponovo pretresli kuću pritvorenog predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca, saznaje Istraga. Pretres je obavljen nakon što je Tužilaštvo BiH donijelo naredbu o proširenju istrage protiv Debeveca koji je uhapšen prije skoro dva mjeseca zajedno sa bivšim direktorom OSA-e Osmanom Mehmedagićem.
Prema informacijama Istrage, protiv Debeveca je proširena istraga zbog sumnje da je počinio krivična djela primanje dara i drugih oblika koristi, a u vezi sa slučajevima koji su vođeni na Sudu BiH.
U pitanju su, kako saznajemo, dva predmeta. Prvi se odnosi na slučaj Zdravka Mamića, bivšeg potpredsjednika zagrebačkog Dinama koji je, bježeći od hrvatskog pravosuđa, utočište našao u BiH. Drugi slučaj se odnosi na postupak vođen pred Upravnim odjeljenjem Suda BiH i u pitanju je kompanija Kramar iz Ljubuškog.
Tužilaštvo BiH sumnja da je Debevec pogodovao porodici Mamić glede odluka Suda BiH koje su se odnosile na postupke izručenja Zdravka Mamića u Hrvatsku, kao i deblokada računa na kojima se nalazilo nekoliko miliona KM, a čiji je vlasnik bio Mamićev sin. Sve je, sumnja Tužilaštvo, dogovoreno na sastanku u Grudama gdje su se sreli Debevec i Mamić, a glavni posrednik je bio hercegovački biznismen Ljiljanko Palac, koji se intenzivno družio sa dekanom Stomatološkog fakulteta u Sarajevu Muhamedom Ajanovićem i suspendovanim predsjednikom Suda BiH Rankom Debevecom. Mamić je, sumnja dalje Tužilaštvo, odlučio pokloniti sat Ranku Debevecu (vrijednost 15 hiljada eura), posrednik prilikom predaje sata bio je biznismen Ljiljanko Palac. Upravo su ovaj sat pripadnici SIPA-e večeras tražili u stanu Ranka Debeveca, ali ga, prema informacijama Istrage, nisu pronašli.
biznismen Ljiljanko Palac, tužilac Oleg Čavka i dekan Muhamed Ajanović
Drugi dio proširenja istrage odnosi se na odluke Suda BiH u vezi sa kompanijom Kramar iz Ljubuškog koja se bavi uvozom automobila. Tužilaštvo BiH sumnja da je kompanija Kramar, također preko biznismena Ljiljanka Palca, uspjela isposlovati presudu kojom joj je omogućen povoljniji uvoz automobila u BiH. Zauzvrat je, kao mito, treća osoba, povezana sa predsjednikom Suda BiH, dobila automobil POLO.
Podsjetimo, suspendirani predsjednik Suda BiH Ranko Debevec i bivši direktor OSA-e Osman Mehmedagić uhapšeni su 18. decembra prošle godine zbog sumnje da su nezakonito izdavali naredbe za prisluškivanje telefona. Od tada se obojica nalaze u pritvoru. Prilikom hapšenja, Debevec se nalazio u društvu dekana Stomatologije Muhameda Ajanovića koji je, također, bio u odličnim privatnim vezama sa bizmismenom Palcem. Već smo objavljivali fotografije na kojima se vide biznismen Palac, državni tužilac Oleg Čavka i dekan Stomatologije Muhamed Ajanović.
Promatran od strane javnog tužitelja, Mirza G. reže rukom po vratu dok predsjednik suda u Bredi objašnjava o čemu se radi na raspravi: o zahtjevu za njegovo izručenje Bosni. “Glava će mi biti odsječena ako se to dogodi”, rekao je 45-godišnji Bosanac svom advokatu Louisu de Leonu, što su čuli svi u sudnici, objavio je nizozemski NRC, a prenosi Slobodna Bosna.
“Bojiš li se za svoj život?” pita predsjednik suda. “Onda ću biti ubijen u zatvoru”, emotivno odgovara Mirza o svom mogućem izručenju. Oči su mu uprte u smjeru dvojice tužitelja koji vode postupak po zahtjevu federalnih vlasti Bosne i Hercegovine za izručenje iz 2022. godine.
BiH traži njegovo izručenje zbog trgovine oružjem. Jedina prepreka za izručenje, smrtna kazna, u Bosni ne postoji, Tužitelji dalje zaključuju da je BiH, kao i Nizozemska, potpisala Evropski ugovor o izručenju. Dakle, prema riječima službenika, Nizozemska bi trebala pretpostaviti da će Mirza G. dobiti pošteno suđenje u BiH.
Za izručenje formalno mora postojati osnovana sumnja o krivici i sumnja mora biti vremenski i po mjestu specifično formulirana. A policajci smatraju da je to slučaj i u slučaju Mirze G.
Pitanje izručenja Mirze Gačanina
Mirza G. je amidža Edina G. Ovaj tri godine mlađi rođak je veliko ime u kriminalnom okruženju. Edin G., zvani Tito, smatra se vođom krijumčarske organizacije koja se naziva i Kartel Dino i Tito. On je od marta prošle godine na američkom popisu sankcija i jedan je od pedeset najutjecajnijih krijumčara droge u svijetu, prema američkoj Upravi za suzbijanje droga (DEA).
Svako ko bude poslovao s njim suočit će se s ekonomskim sankcijama Sjedinjenih Država. Ipak, nizozemsko javno tužiteljstvo prošle je godine sklopilo posao s Edinom G. Sud u Rotterdamu je nakon nagodbi osudio Edina G. na sedam godina zatvora zbog krijumčarenja droge u velikim razmjerima. Transakcija koja je dovela do rasprave u parlamentu.
Nakon izbijanja balkanskog rata početkom devedesetih, Mirza i njegov bratić Edin su kao tinejdžeri s roditeljima pobjegli iz rodnog Sarajeva u Nizozemsku. Završavaju u centrima za tražitelje azila u Bredi i okolici. Ljubav na kraju dovodi Mirzu u kamp gdje godinama živi s porodicom svoje sadašnje supruge.
U porodici G. dolazi do raskola kada Mirzin brat, Edinov otac, koji je u međuvremenu umro, podnese zahtjev za razvod. “To je dovelo do svađa u porodici”, kaže Mirza, koji navodi da svog rođaka nije vidio gotovo 20 godina. “Mi smo kao voda i vatra.”
I prije očeve smrti 2007. godine, Edin G. je u svojim ranim dvadesetima otišao u Peru, gdje je izgradio dobre kontakte s proizvođačima kokaina. Prema presudi nizozemskog suda dva puta je 2006. osuđen zbog umiješanosti u krijumčarenje droge. To ga ne sprječava u razvoju vlastite organizacije za krijumčarenje kokaina velikih razmjera u zapadnu Evropu.
Prema američkoj DEA, Edin G. Je 2017. u Dubaiju prisustvovao vjenčanju Daniela Kinahana, člana zloglasne irske organizacije za krijumčarenje droge zvane Kinahan klan. Od tada su Edin G. i njegov kartel Dino i Tito također na radaru nizozemskih vlasti. Nakon što je 2017. godine pokrenuta međunarodna istraga, amidža Mirza G. također je identificiran kao član ove organizacije za krijumčarenje droge.
U sklopu ove istrage policija je u ljeto 2019. izvršila niz racija, uključujući i kuću Mirze G. i njegove supruge u Bredi. Mirza i njegova supruga, koji u to vrijeme borave u inozemstvu, sumnjiče se za pranje novca od kriminala koji je, prema tvrdnjama pravosuđa, stečen trgovinom drogom.
Nakon pokretanja ove istrage Mirza G. se, preko svog advokata, obratio istražnim organima. Saslušan je i na zahtjev daje određene dokumente. Ali u proljeće 2020. ta je istraga krenula drugim smjerom, nedugo nakon što se Mirza sam javio policiji.
U petak, 15. maja 2020. javlja se u policijsku stanicu u Bredi da prijavi svog bratića Edina. Čitanja se razlikuju o tome što se tamo dogodilo. Mirza želi reći da je od tjelohranitelja Edina G. čuo da je njegov rođak stavio na raspolaganje pola miliona eura da ga se ubije.
Tri dana kasnije, 18. maja 2020. godine, policija je ponovo upala u Mirzin dom i, uprkos dosadašnjoj saradnji u istrazi, on i njegova supruga su uhapšeni zbog pranja novca i odvedeni u lisicama na rukama pred jednim od njihove djece. Tajming je frapantan, njegov tadašnji advokat bijesan je zbog toka događaja. Od policije želi doznati je li hapšenje njegovog klijenta povezano s njegovom željom da prijavi zločin.
Na to pitanje nema odgovora. Mirza G. još uvijek dopisom Državnom tužilaštvu prijavljuje svog rođaka Edina G. Na taj način, prema službenom izvještaju, Mirza se nada osujetiti plan ubistva svog rođaka. Zatvor u kojem Mirza boravi ozbiljno se bavi problemom i Mirzi G. dodjeljuje tzv. GVM status, što znači da zbog vlastite sigurnosti završava u posebnom zatvorskom režimu.
Početkom 2021. godine Mirza G. je dobio poziv od policajca iz zatvora s pitanjem želi li povući svoju prijavu. On to odbija: “Ta izjava je najbolja stvar koju sam učinio.” Pitanje vidi kao potvrdu svoje sumnje da njegovog bratića Edina G. štiti policija. Mirza G. kasnije se ponovno osjeća ugroženim i u januaru 2022. podnosi zahtjev za politički azil u Nizozemskoj jer mu je potrebna zaštita. “Moj bratić Edin G. sarađuje s vlastima i želi me ubiti”, stoji u obrazloženju zahtjeva za azil koji je još u obradi.
Šta su ispričali Gačanin i njegov advokat
U toku je žalbeni postupak protiv Mirze G. za pranje novca. Iako ga je sud u Bredi krajem 2022. osudio na četiri godine zatvora, sud mu je dopustio da izricanje presude dočeka na slobodi. Ipak, opet je zapeo. Ovaj put za izručenje BiH, zahtjev upućen u maju 2022. godine. Prema Mirzinim riječima, ovaj zahtjev je dio zavjere njegovog rođaka Edina G. i niza korumpiranih državnih zvaničnika. “U Bosni je sve na prodaju i organizirani kriminal je vrlo utjecajan”, kaže Mirza G. pred sudom u Bredi koji želi znati zašto njegov rođak želi Mirzu mrtvog.“Edin misli da sam bio doušnik američke DEA-e”, rekao je Mirza.
Prema Mirzinim riječima, on to nije učinio, ali je to razlog što je Edin G. ljut na njega i čini sve da Mirzu dovede u Bosnu. “U bosanskohercegovačkim medijima redovno se objavljuju priče o administratorima i istražiteljima koji navodno surađuju s Edinom G. ili ih on plaća”, kaže advokat Louis de Leon u ime svog klijenta. Jedna od spomenutih osoba je i ministar vanjskih poslova Elmedin Konaković.
To je karakteristični detalj jer je premijer u odlasku Mark Rutte nedavno razgovarao s Konakovićem tokom radnog posjeta Bosni i Hercegovini u kontekstu pristupanja EU. Raširena korupcija u zemlji je važna prepreka, kao što je prikazano u izvještaju EU o napretku iz jeseni 2021. “Bosna i Hercegovina je na početku borbe protiv korupcije i organiziranog kriminala i malo je napredovala u tom području“, rečeno je.
Mirza G. i njegov advokat ukazuju na objave u bosanskohercegovačkim medijima u kojima se navodi da je ministar Konaković o svom trošku bio na vjenčanju Edina G. u Dubaiju s porodicom 2021. godine. To je izjavljivao i Milorad Dodik.
Kako navode iz Državnog tužilaštva, Mirza G. ne može potkrijepiti sve ove navode kada je u pitanju njegova sigurnost. Prema Državnom tužiteljstvu, stoga nema razloga da se Mirza G. ne izruči Bosni i Hercegovini. Kao pripadnik zločinačke organizacije, prema tvrdnjama vlasti BiH, Mirza G. je osumnjičen za krijumčarenje vatrenog oružja i droge. Prema Državnom tužilaštvu, to je vidljivo iz poruka poslanih u Sky aplikaciji pod nadimkom Savedcup. Riječ je o 25 komada oružja koje je navodno plaćeno jednim kilogramom kokaina. S obzirom na to da Mirza G. još uvijek ima bosanskohercegovačko državljanstvo, a ova djela su kažnjiva i u Nizozemskoj, on zbog toga može biti izručen.
Advokat Mirze G. to osporava. De Leon prvo navodi kako njegov klijent negira da je korisnik nadimka Savedcup koji je slao poruke telefonom Sky na kojem se temelji slučaj. “Nema dokaza za ovo.” Prema De Leonovim riječima, to je važno jer ima više stvari koje su netačne u dokumentima koje su Bosanci dostavili.
On, između ostalog, ističe datume kada su se djela navodno dogodila: decembar 2020. i maj 2021. Na crvenoj potjernici koju su Bosanci raspisali za Mirzom G., stoji da su se djela dogodila, između ostalog, u decembru 2020. “No, kada se pokazalo da je moj klijent u tom razdoblju bio pritvoren u nizozemskoj ćeliji, ti su datumi prilagođeni”, rekao je De Leon. Nešto slično dogodilo se i s kokainom kojim je navodno plaćeno oružje. “Prvobitno je rečeno da je kokain isporučen u hrvatski grad Split. Ali kasnije je Split zamijenila Bosna.”
Nedžad Kahrimanović, brat ubijene Amre Kheimanović, koji se u medijima predstavlja kao borac protiv femicida i najavljuje rušenje sistema, dva puta je pravosnažno osuđivan zbog nasilja u porodici, a trenutno mu se sudi zbog zlostavljanja dvije bivše supruge i malodobne kćerke.
Istraga.ba u posjedu je optužnice Kantonalnog tužilaštva Tuzla koja je podignuta 14. decembra prošle godine i u kojoj je navedeno da je Nedžad Kahrimanović do sada već dva puta pravosnažno osuđivan zbog nasilničkog ponašanja u porodici.
Prvi put Kahrimanović je osuđivan u septembru 2013. godine ka krivično djelo laka tjelesna povreda, kada je kažnjen novčanom kaznom u iznosu od 2000 KM. Drugi put Nedžad Kahrimanović je osuđen u avgustu 2018. godine zbog krivičnog djela nasilje u porodici. Tada je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jednog mjeseca.
Kahrimanović je nasilje u porodici počinio i u julu 2020. godine, ali je njegova supruga zbog straha za život povukla prijavu i istraga je obustavljena. Evo kako je nasilje opisano u prvobitnoj naredbi o provođenju istrage.
“Dana 22.7. 2020. godine, oko 20.30 sati u Tuzli, iako svjestan da nasiljem, drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrožava građanski mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje člana svoje porodice sa kojim živi u zajedničkom domaćinstvu, što je i htio, u porodičnoj kući, svoju nevjenčanu suprugu M.N., verbalno vrijeđao, a kada je ista počela plakati rekao joj je da izađe na terasu, a kada je izašla na terasu, nije prestala plakati, pa je izašao na terasu i rukama uhvatio s leđa N. oko struka i bacio na pod, a zatim je uhvatio za noge i vukao po podu, te je tako unio u kuću dok mu je ista bila okrenuta leđima zadao joj udarac u predjelu potiljka te je nastavio vući po podu kuće, kojom prilikom je M. N. zadobila tjelesne ozljede u vidu površinske ozljede glave”, navedeno je u naredbi o provođenju istrage.
No, kako je supruga povukla iskaz, postupajući tužilac je obustavio istragu.
Tri godine kasnije, Nedžad Kahrimanović je ponovo počinio krivično djelo nasilje u porodici zbog čega je protiv njega Kantonalno tužilaštvo Tuzla podiglo optužnicu, a suđenje je u toku. U ovom slučaju Nedžad Kahrimanović je zlostavljao drugu bivšu suprugu i malodobnu kćerku. Evo navoda iz optužnice.
“Dana 8. marta 2023. godine, oko 22.15, i dana 9. marta, oko 10.45, u Tuzli, iako svjestan da nasiljem, drskim i bezobzirnim ponašanjem ugrožava mir, tjelesnu cjelovitost i psihičko zdravlje svoje maloljetne kćerke K.A., (17 godina), i bivše supruge K.A.m a što je i htio, nakon što je u ranijem periodu u više navrata malodobna K.A. koja nakon razvoda roditelja živi sa majkom, nazivao pogrdnim imenima, pa je dana 8. 3. oko 22.15 malodobnu K.A. nazvao sa svog telefona dok se nalazila u porodičnom stanu sa majkom A., te je tom prilikom povišenim tonom malodobnoj K.A. upućivao pogrdne i uvrjedljive riječi govoreći joj da je lažov, lopov, svinja debela,, glupača, kurva, te joj prijetio da će je osramotiti u školi, da joj je bolje da se ubije, te rekao da će ubiti nju i njenu majku A., govoreći – “ubit ću vas, majku vam j….”, da bi narednog dana došao do Gimnazije u vrijeme velikog odmora gdje je u dvorištu prišao svojoj malodobnoj kćerki, koja je bila u društvu drugarica iz razreda, te joj ponovo uputio pogrdne riječi, a zatim je dva puta pljunuo u lice, ugrozivši na taj način ir i psihičko zdravlje svoje kćerke i bivše supruge”, navedeno je u optužnici Kantonalnog tužilaštva Tuzla.
Ovo je, dakle, kraća verzija pravosudne biografije Nedžada Kahrimanovića koji je, nakon što je pripadnik MUP-a TK, brutalno ubio njegovu sestru Amru, postao predvodnik “borbe protiv Femicida” u Tuzlanskom kantonu, najavljujući u medijima rušenje sistema.
U jednom razgovoru uoči potpisivanja Dejtona, Alija Izetbegović je kazao tadašnjem američkom ministru odbrane Williamu Perryju da ne želi potpisati sporazum sa paljanskim režimom, jer oni su kao nacisti, kako je kazao, i njima bi trebalo nametnuti mir, kao što je to urađeno u Njemačkoj nakon Drugog svjetskog rata.
Perry je kazao da, za razliku od Saveznika u Drugom svjetskom ratu, Bosanska armija nije porazila VRS i stoga „okupacija“ po njemačkom modelu nije moguća.
Bilo je to dominantno raspoloženje unutar Clintonove administracije: Amerikanci nisu bili spremni trošiti svoje resurse, kako bi BiH postala građanska država, već samo da se zaustavi rat.
To se vidjelo već u avgustu 1995. godine, kada Richard Holbrooke prvi put došao u Sarajevo, u svojstvu glavnog američkog pregovarača. Kazao je da mu treba sasvim jasan odgovor o tome šta Vlada RBiH hoće (s obzirom da ne može vojnim putem osloboditi zemlju).
Kako Izetbegović bilježi u svojim „Sjećanjima“, Holbrooke je tada kazao:
„Možete imati: ili 1. cjelovitu decentraliziranu državu, ili 2. dio Bosne Bosne na kojem ćete isključivo vladati. Šta od toga dvoga želite?“
Cjelovita država sa cjelovitom vlasti nije bila uopće na stolu. Kao što se zna, naš državni vrh je odbio podjelu države (tj. da Srbija i Hrvatska anektiraju dijelove teritorije koji su kontrolisale). Prihvatio je podjelu vlasti (tj. da će, u cjelovitoj BiH, vlast biti etnički podijeljena). Ali to nije bio kraj, već samo početak. Uslijedila je borba za detalje ustavnog aranžmana. Vrlo brzo se pokazalo da etnička podjela vlasti ne postoji an sich, već da može biti u manjem ili većem stepenu. Suština borbe u Dejtonu, kao i danas, jeste bilo upravo to: u kojoj mjeri će etnički princip biti bitan.
Kako je nastao Ustavni sud
Prije nekoliko dana u BiH je boravio jedan od autora Dejtonskog ustava i sadašnji pomoćnik državnog sekretara SAD Jim O'Brien.
Njegovo vrlo bitno obraćanje je izazvalo ogromnu pažnju u našoj zemlji. Iskoristit ću ovu priliku da suštinske poruke tog obraćanja (o najvažnijim državnim pitanjima) dodatno osvijetlim. To ću učiniti, tako što ću skrenuti pažnju na jedan, našoj javnosti manje poznat O'Brienov tekst, u kojem on govori još otvorenijim jezikom (vjerovatno zato jer nije obnašao ovako visoku diplomatsku funkciju). Radi se o analizi The Dayton Constitution of Bosnia and Herzegovina, koju je objavio Američki institut za mir.
Kako veli O'Brien, jedno od ključnih pitanja sa kojima su se on i njegove kolege suočile pišući nacrt Dejtonskog ustava, bio je: kako rješavati eventualne sporove između entiteta. On pojašnjava da su u „septembru 1995. Srbi insistirali da se svi nesporazumi rješavaju pregovorima između entitetskih vlada“. Zatim dodaje i da je taj prijedlog RS-a uvršten u principe, koji su definisani u Ženevi i Njujorku, kao svojevrsna priprema za Dejton. Međutim, kako piše O'Brien, u samom Dejtonu dolazi do promjene, te „entiteti i druge niže instance bivaju podređeni odlukama Ustavnog suda“.
Kako kaže O'Brien: „Uspostavljanje Ustavnog suda i pravosudnog sistema u cjelini, predstavljalo je udarac centralnoj tezi koju je srpska strana zastupala u ranijim pregovorima: da entiteti trebaju biti konačni arbitri kada se otvore pitanja da li su međunarodne ili domaće pravne obaveze ispunjene.“
„Kada su se“, nastavlja O'Brien, „strane saglasile u Dejtonu po pitanju sudskog sistema u kojem pojedinci mogu pokrenuti postupke protiv vlasti, i u kojem će centralni sudski sistem imati moć da preispituje odluke entiteta, navedeni prijedlog [o međuentitetskoj arbitraži] je izgubio svoju svrhu.“
(Ideju o formiranju Ustavnog suda dao je Lloyd Cutler, pravni savjetnik predsjednika Clintona i Cartera.) Da je prihvaćena ideja RS-a da, umjesto centralne instance – tj. Ustavnog suda, entiteti rješavaju sve sporove, Bosna i Hercegovina, zaključuje O'Brien, bi bila „unija iz feudalnog doba, a ne moderna evropska država“.
Ukazujući na razloge zbog kojih je došlo do navedenog obrata, on veli da „Milošević nije bio isuviše zainteresiran za detalje, kada je u pitanju sistem vlasti u BiH“.
Za razliku od Miloševića, delegacija Republike BiH je u Dejtonu bila vrlo pažljiva i dobro pripremljena, kada je u pitanju struktura Ustavnog suda.
Dok sam iščitavao dokumente o pregovorima uočii Dejtona, moj utisak je bio su Amerikanci i Vlada RBiH radili u dosluhu. Naime, nedugo nakon što je američki pravni tim (tačnije Lloyd Cutler) došao na ideju o uspostavi Ustavnog suda, kao ključne dejtonske instance, koja će rješavati međuentitetske sporove, Izvršni odbor SDA je objavio zaključke u kojima se izlaže sličan pogled na stvari.U navedenim zaključcima od 20. oktobra 1995. godine, kaže se:
„U situaciji kakva jeste i s obzirom na vjerovatan paritetni sastav zajedničkih organa, osnovni problem je mogućnost blokade funkcioniranja zajedničkih institucija korištenjem veta.“
Zatim se nastavlja: „Mi trebamo (1) cjelovitu Bosnu i (2) državu koja može funkcionirati. Izgleda da su ova dva zahtjeva proturječna i pred nama stoji pitanje kako razriješiti ovaj čvor.“
I onda se predlaže sljedeći odgovor: „Izlaz je možda u ugrađivanju jednog mehanizma za deblokadu. To bi vjerovatno bio Ustavni sud, koji bi, u ovom slučaju, uključivao i nekoliko sudija stranaca.“ (Moje podvlačenje)
Autor zaključaka, na kraju, lucidno primjećuje da „način odlučivanja i mogućnost blokade donošenja odluka ostaje najozbiljnije pitanje Bosne kao cjelovite države“. Ova ocjena ni nakon 28 godina nije izgubila na snazi.
Indikativno je da je, čim je zaključen Dejton, sadašnji predsjednik Aleksandar Vučić, a tada generalni sekretar SRS-a, objavio žestoku kritiku sporazuma i Miloševićeve uloge. Vučić je Miloševiću žestoko zamjerio što je prihvatio Ustavni sud BiH, u sudije iz RS neće imati pravo veta. Vučić već tada ispravno primjećuje da „pošto se odluke donose većinom glasova, u praksi bi bilo dovoljno da samo jedan izabranik Evropskog suda priključi članovima izabranim u Federaciji, pa da se donese presuda protiv interesa srpske strane. A sudu je, štaviše, dato pravo da odlučuje koliko je neki pokušaj Srba iz Republike Srpske da formiraju konfederaciju sa Srbijom legalan“. (Moje podvlačenje)
Skoro tri decenije nakon Dejtona, iako deklarativno prihvata sve njegove odredbe, Vučić i dalje redovno osporava prisustvo sudija Ustavnog suda, što možda bolje od bilo čega drugog ukazuje koliko je važna pobjeda, koju su probosanske snage, uz pomoć Amerikanaca, ostvarile na ovom pitanju.
Na propuste srpske delegacije u vezi sa Ustavim sudom, nedavno je podsjetio i Milan Blagojević, bivši pravni savjetnik članice Predsjedništva Željke Cvijanović. Povodom tvrdnji vlasti RS-a da Ustavni sud ne može funkcionisati bez sudija iz tog entiteta, Blagojević je podsjetio javnost u Republici Srpskoj da, prema Ustavu, kvorum čini prosta većina sudija u Ustavnom sudu.
„Nigdje nije rečeno da Ustavni sud BiH ne može raditi ako nisu izabrane sve njegove sudije. Da je delegacija RS u Dejtonu insistirala na tome, a mogla je samo da je htjela, onda bi u Ustavu BiH bilo napisano da Ustavni sud mora imati sve sudije da bi mogao raditi, ili da kvorum čine sve sudije tog suda. Nažalost, srpska strana u Dejtonu nije to tražila“.
Predsjedništvo BiH
Uz spomenutoj analizi, O'Brien kaže da su se, uzimajući u obzir iskustva iz SFRJ, sve strane u Dejtonu složile da Predsjedništvo treba biti višečlano. Prva dilema je bila da li će se članovi Predsjedništva birati direktno ili indirektno. Kako piše Alija Izetbegović u „Sjećanjima“, u jednom trenutku, uoči samih pregovora u Dejtonu, američka delegacija, koju je predvodio sadašnji ambasador SAD u Beogradu Chris Hill, pristala je na zahtjev Miloševića da Predsjedništvo bude delegirano, a ne birano.
„Mi smo“, kaže Izetbegović, „insistirali na direktnim izborima za Parlament i Predsjedništvo, druge dvije strane na posrednim. Očito je različita politička filozofija stajala iza ovih stavova. Srbija i Hrvatska su željele slabog šefa države, mi jakog.“
Na kraju je prihvaćen zahtjev bosanske strane da izbori budu direktni. Druga dilema je bila da li će Predsjedništvo imati tri, šest ili devet članova.
Kako je nedavno, u jednom podcastu podsjetio Daniel Serwer, hrvatska delegacija je tražila da Predsjedništvo čine tri člana (Bošnjak, Srbin i Hrvat), a u jednom trenutku u tome ju je podržala i srpska delegacija. Hrvatska delegacija je, nema dileme, računala da će se ako budu tri člana, a ne šest, podrazumijevati da svaki od njih predstavlja po jedan konstitutivni narod. Jim O'Brien potvrđuje da navedeni rezon nije tačan. Članovi Predsjedništva u Dejtonu nisu zamišljeni kao predstavnici tri naroda.
On čak nudi neprocjenjivo svjedočanstvo o tome da su neke delegacije već u Dejtonu tražile da se izbor članova Predsjedništva uredi na način na koji to danas traži HDZ BiH, ali da nije prihvaćeno. Da ne parafraziram, citirat ću O'Briena: „Razne strane su tražile i dodatne garancije, uključujući i zahtjev da se svaki član Predsjedništva bira u klubu, koji kontroliše stranka povezana sa određenom etničkom grupom“. Drugim riječima, da izbor člana Predsjedništva potvrđuje klubovi Hrvata, Srba i Bošnjaka, kako je to HDZ BiH više puta predlagao.
„Uzimajući u obzir“, veli O'Brien, „dominaciju nacionalističkih stranaka i činjenicu da je nekoliko ne-nacionalističkih stranaka odbijalo izravno etničko svrstavanje, prihvatanje ovog prijedloga bi značilo staviti Predsjedništvo pod kontrolu nacionalista. Međunarodni pregovarači su odbili prijedlog kao nekompatibilan sa principima jednog sporazuma, koji je ispregovaran pod međunarodnim okriljem, a sa svrhom da uspostavi demokratsko uređenje.“ (Moje podvlačenje)
Osim navedenog, O'Brien podsjeća da Dejtonski ustav (u članu 10.) ekspliticno zabranjuje bilo kakve izmjene kojima bi se umanjio stepen prava proisteklih iz Evropske i drugih međunarodnih konvencija, koje štite ljudska prava. U Dejtonu je, dakle, ciljano utvrđeno da će jedan od članova Predsjedništva biti Hrvat, ali je ciljano utvrđeno i da ga ne moraju birati Hrvati.
Izbor Željka Komšića nije nikakva prevara, već prirodna mogućnost prema Dejtonu, koju su prihvatile sve delegacije, uključujući i onu na čijem je čelu bio Tuđman. Na koncu, navedeno O'Brienovo objašnjenje je potvrdio i Ustavni sud (u III djelimičnoj odluci u slučaju br. U5/98) kazavši da Srbin u Predsjedništvu „ne predstavlja Republiku Srpsku kao entitet, niti srpski narod, već sve građane Republike Srpske kao izborne jedinice. Isto važi i za Bošnjaka i Hrvata kao članove koji su izabrani iz Federacije“.
Zloupotreba evropskog puta
O'Brien kaže, u svojoj analizi, da su autori Dejtona ima na umu da će državne institucije imati dodatni značaj, kada BiH krene putem evropskih integracija. Kako je BiH stupala u sve snažnije odnose sa Evropskom unijom i NATO savezom, Predsjedništvo BiH, kao institucija zadužena za vanjsku politiku, dobivalo je sve veći utjeca. A upravo su ovi integracioni procesi bili katalizator za proširenje i Vijeća ministara, koje je sa tri početna kabineta, prošireno na 10.
Međutim, tokom protekle decenije, a naročito tokom proteklih pet godina, došlo je do naglog obrata. Evropske integracije su se počele koristiti od strane SNSD-a i HDZ-a za potkopavanje države.
Ključni događaji u tom pogledu su bili: poništavanje Lajčakovih amandmana, nakon kojih je uslijedilo potpisivanje Privremenog sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju; te odlazak stranih sudija i tužilaca, nakon političkog dogovora Milorada Dodika sa tadašnjom komesarkom EU za vanjske i sigurnosne poslove Catherine Ashton o pokretanju „struktuiranog dijaloga“.
Kulminacija ovog procesa dešava se u ovom mandatu, kada SNSD i HDZ svim silama nastoje svoje zahtjeve za promjenom strukture Predsjedništva i Ustavnog suda predstaviti kao obavezu na evropskom putu BiH.
Lider HDZ-a Dragan Čović uporno tvrdi da je izmjena Izbornog zakona, u vezi s načinom izbora članova Predsjedništva BiH, obaveza na evropskom putu.
Lider SNSD-a Milorad Dodik također uporno tvrdi da je odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda obaveza na EU putu BiH.
Iz navedene analize vidimo da bi se takvim „reformama“ Predsjedništva i Ustavnog suda korjenito promijenila dejtonska ustavna struktura. I to ne na bolje, već na gore.
Izmjenom Izbornog zakona, HDZ ne bi promijenio samo način izbora članova Predsjedništva, već i njihovu svrhu. Oni ne bi više imali obavezu da predstavljaju sve građane (kako je zamišljeno u Dejtonu, i kako je Ustavni sud opisao njihovu zadaću), već bi imali obavezu da predstavljaju samo po jedan konstitutivni narod, što bi dovelo do dalje etničke dezintegracije i proizvelo dodatne tenzije u društvu.
Nadalje, ukoliko bi vladajući režim u Republici Srpskoj uspio da oblikuje Ustavni sud po svojoj volji, tj. da ga podredi volji entiteta – time bi bila uništena suština Ustavnog suda, onako kako je zamišljen u Dejtonu, kao instanca koja je nadređena entitetima.
Ustavni sud, koji je sada najfunkcionalnija državna institucija, postao bi nalik Domu naroda BiH, čiji bi se rad mogao blokirati svaki put kada bi to vladajuća koalicija u Republici Srpskoj to željela. To imalo kobne posljedice po ustavni sistem i Dejtonski mirovni sporazum.
Smatram da je upravo zbog toga Jim O'Brien burno reagovao na sporazum iz Laktaša.
Držim da je veliki poraz, što je probosanska strana, u pregovorima u Bakincima, pristala da Predsjedništvo i Ustavni sud uopće budu predmet pregovora.
Ako su Predsjedništvo, kakvo imamo, i Ustavni sud, kakav imamo, dogovoreni u Dejtonu, onda o tome ne može biti pregovora.
Sjetimo se ovom prilikom, kada je jedna politička stranka najavila preispitivanje imena Republika Srpska pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strazburu.
Rečeno je da je ime „Republika Srpska“ dejtonska kategorija i da se ne smije dirati.
Isticano je da je Alija Izetbegović pristao na to ime. Dobro. Alija Izetbegović je potpisao ime RS. Ali je potpisao i Predsjedništvo, kakvo je sada, i Ustavni sud, kakav je sada.
Potpisao ga je i Tuđman. I Milošević. Ako je probosanska strana spremna da proguta ime Republike Srpske, kao i mnogo šta slično, onda neka SNSD i HDZ nauče da žive s Predsjedništvom i Ustavnim sudom, ovakvim kakvi jesu.
Evropska unija i SAD
Mislim da odgovornost za ovakav razvoj događaja, snosi i Evropska unija, tačnije Evropska komisija i Delegacija EU u BiH. Još 2019. godine, Evropska komisija je u svojih 14 prioriteta uključila jednu vrlo nespretnu formulaciju. Ili uopće nije bila nespretna?
U Mišljenju EK su tada zatražene mjere kako bi se – citiram – „reformisao Ustavni sud, uključujući i rješavanje pitanja međunarodnih sudija i osiguralo provođenje njegovih odluka“.
Šta znači „rješavanje pitanja međunarodnih sudija“? To ne znači njihov odlazak, jer da se tražio odlazak – pisalo bi „odlazak stranih sudija“, a ne „rješavanje njihovog pitanja“.Zašto EU to ne kaže jasno i glasno? U samoj Dejtonskom sporazumu rečeno je da Parlamentarna skupština može usvojiti zakon, kojim bi se definisao drugačiji način izbora evropskih sudija.
Međutim, ni to se ne bi smjelo raditi na način, kojim bi Dodik stekao političku kontrolu nad procesom imenovanja. Zamislimo da može zaustaviti imenovanje evropskih sudija, kao što je trenutno zaustavio imenovanje sudija iz RS-a.
Kroz dvosmislenost svojih formulacija, EU daje gorivo Dodiku da nasrće na Ustavni sud. Isto je i u slučaju Čovićevih zahtjeva za izmjene Izbornog zakona.
Jedan od 14 prioriteta jeste provođenje presude Sejdić-Finci, koja uopće ne problematizira način izbora članova Predsjedništva i ne nalaže njegovu promjenu. Ali EU neprestano dopušta HDZ-u da pogrešno tumači suštinu ove presude, i predstavlja svoje zahtjeve kao jedan od prioriteta EU. Za razliku od EU, američka administracija ima vrlo jasno, prodejtonsku i prodržavnu poziciju:
Kao što je jasno poručio O'Brien: SAD ne podržavaju odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda, te naglašava da njihovo prisustvo omogućava BiH da se približava evropskim standardima.
Kao što je jasno poručila Ambasada SAD u BiH: prijedlog HDZ BiH za kreiranje trajne druge liste za izbor člana Predsjedništva, povezane sa određenom etnoteritorijalnom izbornom granicom unutar Federacije, ne bi bio u skladu sa presudama Evropskog suda za ljudska prava
Nisam siguran da li su naše političke elite svjesne opasnosti situacije. Time odgovornost, koju ima javnost i intelektualna zajednica, postaje još veća.
Moramo u potpunosti podržati američku poziciju, kada je u pitanju odbrana ključnih državnih institucija, kako ne bi bile potkopane manipulativnim i pogrešnim tumačenjem obaveza BiH na evropskom putu. Otvaranje pregovora sa EU treba uraditi na normalan način, a ne kroz uništenje državnih institucija, koje nam nisu pale s neba, već su teškom mukom izborene.
(Izlaganje književnika Harisa Imamovića na redovnoj sesiji Asocijacije nezavisnih intelektualaca Krug 99, 11. 2. 2024. godine, Sarajevo]
Najavili su da će svanuti. A ono se smračilo do te mjere da se politika projekta Trojka s pravom može posmatrati kao lokomotiva kojoj su otkazale kočnice i nesumnjivo nas vuče u ambis društveno – političke crne rupe.
Kriza je bilo i ranije, ali posmatrano iz današnje perspektive to ranije bilo je onaj sivi prolaz između tame i svjetlosti. S tom razlikom da je civilno društvo u vremenu onih ranijih bilo potpuno slobodno da proaktivno djeluje, ukazuje na sve anomalije i sprječava klizanje u ambis.
Danas to društvo tek sporadično reaguje i u toj činjenici leži uzrok koji dodatno ubrzava lokomotivu na putu za ambis. Samo zamislite da je neko od političkih aktera ranijih sastava vlasti rekao izabrat ćemo menadžment javnih rtv sistema kada budemo sigurni da će taj menadžment pratiti naše politike.
Ubijeđen sam da bismo u tom trenutku imali takvu reakciju nevladinih organizacija koje su preplavile državu, a zbog te reakcije Bosna i Hercegovina ličila bi na Sjevernu Koreju u kojoj se javni mediji postavljaju po političkim željama i strategijama.
Civilno društvo Bosne i Hercegovine danas šuti, a jasno vidi i čuje kako akteri državne vlasti namjeravaju rješavati probleme javnih servisa BHRT i FTV. I zato ću prvo ponuditi razloge u kojima je sadržana šutnja civilnog sektora.
Većina tog sektora finansira se iz grant sredstava koja uglavnom dolaze iz Sjedinjenih Američkih Država. Politički projekat Trojka nastao je na koordinatama administracije i diplomatije SAD-a i još nije otišao dovoljno duboko u diktaturu da ga se kreatori odreknu.
A sve dok se američki kreatori ne odreknu tog projekta, neće ga se usuditi kritikovati ni civilni sektor. Jer, američka politika i grant sredstva uveliko idu ruku pod ruku. Dobro, bit će onih među nevladinim organizacijama koji će reagovati, ali ni blizu kao što se reagovalo na one ranije.
A sada o čovjeku poznatom po sintagmi “mi smo”. Elmedin Konaković, predsjednik Naroda i pravde i šef diplomatije Bosne i Hercegovine očito je u ozbiljnoj panici svojstvenoj političarima koji prepoznaju gnjev javnosti zbog loših poteza i rada, pa u toj panici skreću ka diktaturi i režimskim poslovima.
Pravdajući se za optužbe o izdaji, nije nudio argumente, već pokazivao strah od gubitka vlasti, svjestan da ono što je obećao i mora isporučiti Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću javnost prepoznaje kao izdaju. Nudio je priču o paritetu u vođenju institucija, pa razotkriven. Hvalio se da je vratio fokus internacionalne zajednice na BiH, pa žuti karton dobio od javnosti, a posljednju opomenu od američkog emisara Jamesa O’Briena. Čović je otkrio da je pristao na plutajući treći entite u Izbornom zakonu i izbor člana Predsjedništva iz reda hrvatskog naroda s certifikatom HDZ-a.
I nesumnjivo je da Konaković zna da ono što je američkom projekcijom političke zbilje u Bosni i Hercegovini dobio nesnošljivo brzo gubi i da bi 2026. godine mogao okončati samostalnu političku djelatnost. Samostalnu od SDA, ovisnu od SAD, da budem jasan!
A šta je uradio Milorad Dodik kad je počeo da labavi američki učkur. Postao je radikalan, pa radikalniji, pa diktator! Elmedin Konaković dao je ovih dana naznake da kad olabavi uže američke kontrole možemo računati da je to i njegov put.
“Dugoročno rješenje očekujemo kada u menadžmentima oba javna emitera, i FTV-a i BHRT-a , budu sjedili ljudi koji rade onako kako politike Trojke od njih traže”, izreče Konaković i konačno otvori karte.
A kako to biva kada u menadžmentu javnog emitera sjede ljudi koji slijede politike, vidimo na primjeru RTRs-a. Taj RTRs nije samo politički, već i lični sljedbenik Milorada Dodika, koji je omogućio da se u Rs forsira sjevernokorejska demokratija.
To bi i Konaković, jer Dodik je zahvaljujući tom RTRs-u na vlasti dvije decenije, a sarajevskom trikoloru NiP-a vlast ubrzano izmiče.
U informaciji koju je BHRT objavio nakon što su lideri Trojke bili na sastanku s rukovodstvom te kuće i FTV-a kaže se: ”predsjednik stranke Narod i Pravda Elmedin Konaković kazao je da je Trojka danas ponudila neka rješenja generalnim direktorima BHRT-a i Federalne televizije”.
Nakon ove Konakovićeve o dvosmjernom odnosu politika Trojke i menadžmenta ta dva emitera možemo s velikom sigurnošću pretpostaviti šta je Trojka ponudila upravama BHRT i FTV.
Posmatrajući RTRs vrlo jasno možemo prepoznati kako bi izgledalo kada bi šefovi javnih servisa bili Trojkini poslušnici, ali možete li zamisliti kako bi bilo uposlenicima BHRT-a?
Da pomognem, sjetite se odnosa Konakovića prema novinarima Klixa, Hayata, Istrage, Patrije, Faktora… Jasno je, zar ne!
U dva dana zaredom, jedan za drugim, pojavila su se dva teksta u dvije dnevne novine. Prvo, 03. 02. 2024. godine objavljen je tekst u najstarijim dnevnim novinama na Balkanu, u Politici, pod naslovom Uloga mramorja u raspirivanju bratstva i jedinstva, autora Milana Četnika, tako se čovjek preziva. Sutradan, 04. 02. 2024. godine objavljen je tekst Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II, autora Ive Komčića, u najstarijim bosanskohercegovačkim novinama Oslobođenje.
Tekstovi su tematski skoro istovjetni, a smisaono potpuno identični. U tekstu u beogradskim režimskim novinama Politika autor kritikuje srbijansku naučnu i akademsku zajednicu zbog toga što niko u Srbiji nije reagirao na upis stećka u kulturnu baštinu UNESKO-a (16. juli 2016.). Autor tvrdi da su Bošnjaci iskonstruisali “kvazinaučni kalajevski termin stećak”, “naciju, jezik, crkvu (bosansku), ime za srpsku ćirilicu u BiH -bosanćica” itd, u “ideološko uporište neophodno za razdvajanje Bosne i Hercegovine od Srbije“. Po njegovom viđenju ovih samosvojnih i autohtonih historijsko kulturnih pojava Bosne, sve su to ideološki i kvazinaučno bosanske, a u suštini, uistinu su srpske kulturne pojave. Milan Četnik, u spomenutom novinskom članku, rezimira svu stoljetnu doktrinarnu srpsko-etnocentričku matricu ideološke hegemonističke kvazinaučne desupstancijalizacije bosansog kulturno historijskog identiteta, s ciljem da se suprotstavi razdvajanju Bosne, kao srpske zemlje, od Srbije. Nažalost, identičnu političku matricu šalje nam i Ivo Komšić svojim simptomatično ideologiziranim naslovom i sadržajem naprijed navedenog teksta Bošnjačka mitologizacija bogumilstva II. O istoj historijsko kulturnoj i duhovnoj pojavi, Crkva bosanska, pišu Milan Četnik i Ivo Komšić, Milan Četnik o jednoj od pojavnih formi Crkve bosanske, o stećku, a Ivo Komčić o njenoj doktrini; prvi je protiv razdvajanja Bosne, kao srpske zemlje u svakom pogledu, od Srbije, a drugi brani srpski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski separatizam u Bosni pod krinkom (1) Bošnjačke mitologizacije bogumilstva, (2) Bošnjačkog kulta stradalništva, (3) Bošnjačkog unitarizma, (4) kritike pojma “jedan narod” i (5) kritike pojma “jedan čovjek, jedan glas”.
Milan Četnik zastupa i tumači ideoločke postavke Milorada Ekmečića o odvajanju Bosne od Srbije, izložene u knjizi Dugo kretanje između klanja i oranja (Beograd, 2008.), a Ivo Komšić zastupa i tumači stavove Dubravka Lovrenovića o navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji Crkve bosanske u knjizi Povijest est magistra vitae (Rabić, Sarajevo, 2008.). Na primjeru, nesporne bošnjačke mitologizacije Crkve bosanske, kao “etnoapartheidske” “etničke demokracije”, Komšić ocjenjuje savremenu bošnjačku historiografiju Bosne. Njena suština je “korišćenje mita kao kriterij tumačenja povijesti”, a njeni kreatori su “vizionari prošlosti”. Komšićev, ne stvarno istinski, “misterij bogumilstva”, njemu znači “nepostojanje narodnih zajednica” katolika i pravoslavnih u srednjovjekovnoj Bosni, što predstavlja, po njemu, “unitarnu ideju o temeljnim i netemeljnim narodima u BiH”.
Za Ivu Komčića, koji navodi Mariana Wenzela, “bogumilizacija Bosne je bila osnova austrougarskoj upravi u BiH”. Ona je, po ocjenama, srpskih i hrvatskih, odnosno srpsko-hrvatskih hegemonističkih ideologa, kao i za samog Ivu Komšića, bila osnov pežorativnog kalajevskog Bošnjaštva, u nacionalnom smislu kao Bosanstva. “Bogumilizacija Bosne”, i “Bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, po njemu, su, s jedne strane, historijska legitimizacija bošnjačkog nacionalizma o Bošnjacima kao temeljnom, i o Srbima i Hrvatima kao netemeljnim narodima Bosne i Hercegovine, a, s druge strane, znače utemeljenje Bosanske nacije i Bosanstva, kojim se Bosna i Hercegovina pretvara u tzv. unitarnu, bošnjačku državu. Teorijsko, naučno i historijsko pitanje doktrine Crkve bosanske, pitanje je li Crkva bosanska doktrinarno h/kršćanska crkva ili njena hereza, Ivo Komšić je ideologizirao i ispolitizirao do te mjere da ga je pretvorio u savremeno ideološko političko pitanje. Po njemu, ne postoji ni srpska ni hrvatska mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva niti u hrvatskoj niti u srpskoj historiografiji i teoriji uopće, postoji samo Bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Srbi i Hrvati nisu izvršili mitologizaciju bogumilstva u svoju korist, ali su bosanske pravoslavce i katolike nacionalizirali. “Procesi kroatizacije i srbizacije bosanskog srednjovjekovlja završili su u nacionalizmu bez mitologizacije. Taj nacionalizam je u konačnici legitimiziran ‘povijesnim pravom’ na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja”, piše Ivo Komčić.
Po viđenju Ive Komšića, Hrvatska i Hrvati, kao i Srbija i Srbi: (1) imaju povijesno pravo na nacionalizaciju katoličanstva i pravoslavlja u Bosni i Hercegovini, što je i učinjeno, i (2) njihova nacionalizacija katolika i pravoslavaca u BiH je nacionalizam, a ne mitologizacija; (3) srpski i hrvatski nacionalizam su dobroćudni, legitimni i povijesno opravdani; (4) zloćudna je i opasna samo navodna bošnjačka mitologizacija bogumilstva. Mitologizacija Crkve bosanske i bogumilstva, koja lebdi u magli pred očima Ive Komšića, proizvodi: (1) Bošnjački nacionalizam u smislu temeljnog bosanskog naroda i, (2) Bosansku naciju, što je alarmantna savremena bošnjačka politička stvarnost, ali srpsko-hrvatska nacionalizacija katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini su legitimni i pravno povijesno utemeljeni.
Naravno, Komšić nema potrebu ništa da obrazlaže niti da dokazuje, niti bošnjačku mitologizaciju bogumilstva, niti povijesno pravo i legitimitet Srbije i Srba, odnosno Hrvatske i Hrvata, da nacionaliziraju pravoslavce i katolike Bosne i Hercegovine i proizvedu nove etnopolitičke pojmove. Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, kao i Hrvati i Srbi generalno, imaju pravo na sve što proglase svojim pravom. Njihov aktualni, ali i historijski separatizam, u Bosni i Hercegovini nemaju osnov izvana, iz hegemonizma Srbije i Hrvatske, niti iz njihovih nacionaliziranih ideologija i imena, već u navodnoj bošnjačkoj mitologizaciji bogumilstva, Crkve bosanske.
Srbijanska i Hrvatska nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne i Hercegovine je, smatra Komšić, legitimna i “povijesno pravno” zasnovana, jer njihovom nacionalizacijom ne “mitologizira (se) politički prostor” zemlje Bosne, već samo vrši nacionalizacija dviju vjerskih zajednica, kasnije naroda, u Bosni Hercegovini; zbog toga, po njemu, njihova nacionalizacija pravoslavaca i katolika Bosne nije hegemonistička, ni prema Bosni ni prema Bošnjacima.
Za razliku od srpsko-hrvatske nacionalizacije bosanskih katolika i bosanskih pravoslavaca, koje ne proizvode mitologizaciju političkog prostora Bosne i Hercegovine, navodna, “bošnjačka mitologizacija bogumilstva”, Crkve bosanske, je “mitologizacija političkog prostora”, smatra Komšić. Ona “pripada kategoriji nacionalno – hegemonističkih političkih mitova” o tzv. temeljnom narodu, Bošnjacima, u Bosni i Hercegovini, kakav su Srbi u Srbiji i Hrvati u Hrvatskoj. On se slaže s D. Lovrenovićem i citira ga: “unitarno raspoloženi Bošnjaci izvorno potiču Hrvate i Srbe na secesionizam”. Komšić ne spori postojanje secesionizma Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, ali smatra da potiču iz, navodnog, bošnjačkog unitarizma. Pod Bošnjačkim unitarizmom (on) podrazumijeva Bošnjačku pravno političku i etničku integraciju Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, što je notorna izmišljotina. To je srpsko-hrvatska hegemonistička historijska praksa. Bošnjački unitarizam, ako se o tome uopće može suvislo govoriti, nema etničke ni uzroke ni efekte, nema etničke sadržaje ni konotacije, ne zalaže se za etničku diskriminaciju i nejednakost, ali ima teritorijalnu suverenističku težnje i implikacije, i postoji samo i isključivo u tom smislu. Komšić smatra Bošnjačku težnju za cjelovitom Bosnom i Hercegovinom “mitologizacijom političkog prostora” Bosne i Hercegovine i njegovim “nacionalno hegemonističkim političkim mitom” zanemarujući činjenicu da su Bošnjaci konačno shvatili svehistorijsku istinu da im nema ni postojanja ni opstanka, posebno s obzirom na susjede i komšije kakve imaju, bez postojanja pravno-politički suverene i teritorijalno jedinstvene države BiH, makar to neko nazivao i smatrao mitom. Komšić priziva Bošnjački unitarizam u etničkom smislu, u smislu u kojem ne postoji, kritikujući ga s aspekta srpsko-hrvatskog etnocentričkog separatizma. Razumljivo je i razložno, politički i propagandno, prepreku koja stoji na putu separatizmu nazivati unitarizmom, ali je to i politički i praktično netačno, za svakog kome je stalo do činjeničnih istina. Za razliku od bošnjačkog mitologiziranja bogumilstva, on napominje da “bogumilstvo nije postalo konstitutivni element hrvatske nacije niti hrvatskog nacionalnog mita”, što je razumljivo s obzirom na nespojivost fundamamentalnih značenja pojmova bogumilstvo i hrvatstvo.
Komšić iznosi još jednu vrlo simptomatičnu generalnu postavku o bošnjačkoj izgradnji smisla svoje povijesti u, kako kaže, “kultu stradalništva“. Neposredan primjer i dokaz postojanja bošnjačkog “kulta stradalništva”, po njemu, jesu bošnjačke “teze o progonu bosanskih bogumila u režiji papinstva i Ugarske”. Prosto je neshvatljivo da se ova historijski općepoznata činjenica negira i tumači na ovaj način. Bošnjaci i kada stradaju nemaju pravo da ukažu na to od koga stradaju. Dakle, uz konstrukciju političke ideje o bošnjačkoj historijskoj mitologizaciji bogumilstva, Komšić uvodi u manipulaciju i tzv. bošnjački “kult stradalništva”. U toj konstrukciji on ide toliko daleko da kaže kako Bošnjaci srednjovjekovno bogumilsko stradanje “identifikuju s hrvatskim nacionalizmom”. Indirektno on time kaže da Bošnjački historičari ne samo ne razlikuju, već poistovjećuju srednjovjekovno papinstvo i savremeni hrvatski nacionalizam, što nema nikakve veze s istinom. Bio bi stvarni i ogroman Komčićev doprinos istinitom predstavljanju bošnjačke historijske nauke kada bi mogao navesti nekog bošnjačkog autora koji za “progon bosanskih bogumila” okrivljuje hrvatski nacionalizam. Nije sasvim jasno zbog čega mu je više neprihvatljiviji tzv. bošnjački kult stradalništva u slučaju “progona bosanskih bogumila”, zato što se za stradanje bogumilstva okrivljuje srednjovjekovno papinstvo ili hrvatski nacionalizam. Zapanjujuće je osporavati nespornu bosansku bogumilsku odbranu od ondašnjih “kršćanskih ratova” isto toliko, ako ne i više, koliko je ironičanKomšićev strah za budućnost Bošnjaka zbog njihovog “kulta stradalništva”. Za Komšića nije bitno istinsko bošnjačko stradalnistvo, već okrivljivanje tim povodom nekog za to.
Ivo Komčić, u predmetnom članku, se deklarativno predstavlja protagonistom građanskog uređenja Bosne i Hercegovine, ali u isto vrijeme tvdi, citiranjem D. Lovrenovića, da “unitarno raspoloženi Bošnjaci“, u aktuelnoj političkoj situaciji, potiču srpski i hrvatski secesionizam “idejom jedan narod, jedan čovjek, jedan glas“. U ovoj njegovoj tvrdnji poseban komentar zaslužuju dva pojma koji su mu neprihvatljivi: (1) pojam “jedan narod” i, (2) pojam “jedan čovjek, jedan glas”. Komšić pripisuje bošnjačkoj upotrebi pojma “jedan narod” značenje kakvo on nema ni u naučno teorijskoj ni u praktično političkoj upotrebi Bošnjaka, pripisuje mu etnički sadržaj. Iako taj pojam ima i to, etničko značenje i etnokulturni sadržaj, u bošnjačkoj upotrebi pojam “jedan narod” nema te, integralističke etničke ili etnokulturne konotacije. Pojam “jedan narod” je drugo ime za zajednicu građana jednog, određenog, nekom odrednicom definiranog i ograničenog prostora, narod nekog grada, oblasti, regije, kantona, entiteta, države BiH, države Hrvatske, SAD itd; to je zajednica građana konkretno određenog prostora koja niti ukida niti akcentira njihove bilo kakve individualne ili grupne partikularitete u bilo čemu, ni s obzirom na bilo šta. U njemu su “nevidljivi” partikulariteti u bilo kojem smislu.
Pojam narod ima svakodnevnu kolokvijalnu upotrebu kao naprimjer: narod kantona, grada, konkretnog prostornog područja, tog i tog mjesta, ima ili nema riješeno pitanje npr. vodosnadbijevanja, zdravstva, školstva, putnu ili neku drugu infrastrukturu. Komšić ne prihvata upotrebu pojma narod u tom smislu, jer se u njemu gube partikulariteti i posebnosti. Upotrebom pojma “jedan narod” Bosne i Hercegovine ostavljaju se po strani etnički partikulariteti, kao što su: Bošnjaci, Hrvati, Srbi, Romi, Jevreji itd, vjerski partikulariteti i individualiteti: musliman, katolik, jevrej, pravoslavac, protestant, hindus itd, jezički partikulariteti i individualiteti: engleskojezički, bosanskojezički, srpskojezički, hrvatskojezički, njemačkojezički itd. partikularitet. Upotrebom pojma bosanski ili bosanskohercegovački narod stavljaju se van upotrebe bošnjački, srpski, hrvatski, romski i drugi etnički, lingvistički, vjerski, kulturni itd. partikulariteti. U takvoj upotrebi pojma narod nije vidljiv nijedan građanski partikularitet.
Drugi pojam “jedan čovjek, jedan glas” je politička i stečevina zapada, razvoja političke jednakosti ljudi. Osporavati njegovu upotrebu znači zastupati građansku, individualnu političku nejednakost, diskriminaciju, supremaciju itd., što je u dubokoj koliziji sa idejom građanskog društva i demokratske države zasnovane na temeljnim ljudskim pravima. Politička i pravna nejednakost glasa jednog čovjeka vrlo brzo i veoma lahko isklizne u pravnu, političku, društvenu nejednakost ljudskih života, nejednakost kazni za ista krivična ili prekršajna djela itd.
Na kraju, postavlja se pitanje: za kakav koncept uređenja države Bosne i Hercegovine se zalaže Ivo Komšić, ako vidimo da ne prihvata pojam narod kao zajednicu građana bez obzira na njenu unutarnju diferenciranost i partikularnosti, i ako negira mogućnost upotrebe i pravno političku izvedbu u svim društvenim, civilnim, i državno-političkim sferama sintagme “jedan čovjek, jedan glas”? Svoj, etnički koncept uređenja Bosne i Hercegovine, države/ne zajednice etnokulturnih grupa, dviju grupa dvojne nacionalnosti i jedne podnacionalnosti, Ivo Komšić predstavlja i imenuje građanskim konceptom uređenja države Bosne i Hercegovine, što je bjelodano vidljivo u njegovom članku o kojem govorim. Međutim, sagledavajući ono što je napisao u članku o kojem govorim, jasno je i vidljivo da on zastupa etnopolitički koncept uređenja države. Njegov koncept jednakosti etnonacija, etnokonsocijacijski koncept, u krajnjoj izvedbi, vodi u etnopolitičko uređenje složene države Bosne i Hercegovine, koje uključuje ili nužno ne isključuje, njenu etnoteritorijalizaciju. Zbog toga, Ivo komšić: (1) kritikuje tzv. bošnjački unitarizam koji znači neprihvatanje srpsko-hrvatskog etničkog i etnoteritorijalnog separatizma i secesiopnizma; (2) kritikuje politički princip jednake vrijednosti glasa svakog čovjeka, što znači kritikuje jednakosti građana u pravnom i političkom smislu; (3) protiv je Bosanske nacije, bez obzira na to što (ona) nema integralističko etničke, već državno-političko značenje zajednice građana-države. Jednom riječju, Ivo komšić preferira koncept jednakosti etnokulturnih zajednica, konstituentnih naroda u BiH, što, u krajnjem, može voditi i ishoditi etnoteritorijalizacijom i stvaranjem složene države Bosne i Hercegovine, u kojoj su narodi nadređeni jednakosti građana, u kojoj se jednakost naroda i drugih društvenih grupa ne izvodi iz jednakosti građana, već obrnuto.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Novi pokušaj raspodjele 241 miliona KM od putarina koji su na računima UIO BiH, naći će se na sutrašnjoj sjednici Upravnog odbora Uprave za indirektno oporezivanje.
Na prošloj sjednici koja je održana u decembru nije bilo konsenzusa o toj tački te je ona skinuta sa dnevnog reda. Tu sjednicu je ljutito napustio federalni ministar finansija Toni Kraljević (HDZ BiH).
Prema informacijama Patrije i sutrašnja sjednica mogla bi proteći u sličnom tonu, osim ukoliko politički lideri koji čine vlast i upravljaju procesima svojim ministrima ne narede da podrže štetnu odluku po entitet Federacija BiH.
Naime, pripremljena je odluka koja je znatno drugačija od ranijih raspodjela između FBiH-RS-BD (59-39-2), dok je 10 posto zadržavano kako bi se izmirio dug prema subjektu koji je zakinut.
Metodologija za obračun godinama ne postoji jer nema saglasnosti među članovima UO UIO, a svi parametri pokazuju da je entitet Federacija BiH značajno više uplaćivala nego što je dobijala (59 posto).
Izvori Patrije tvrde da bi 241 milion KM trebao pripasti FBiH po osnovu ranije nepravedne raspodjele, a od toga bi Brčko distriktu pripalo 5 miliona KM.
Navodno je napravljen dogovor o raspodjeli 64:36 između FBiH i Rs, dok je Brčko distrikt izbačen iz ove raspodjele. Prema toj računici Federaciji bi pripalo 154 miliona KM, a Rs-u 87 miliona KM.
Ukoliko prođe ovakva raspodjela, to znači da je federalni ministar finansija Toni Kraljević zaštitio interese Rs-a koji je u finansijskoj dubiozi umjesto Federacije BiH koja je većinski upumpava ovaj novac.
Ministar vanjskih poslova i predsjednik Naroda i Pravde Elmedin Konaković pominje se u prepiskama Dženisa Kadrića, tjelohranitelja Edina Gačanina Tita, koji je u srijedu ujutro uhapšen u Sarajevu, saznaje Istraga.ba.
Uhapšeni Kadrić je koristio Sky aplikaciju, kod 315389, pod šiframa Wolverine, Elite Comando i u komunikaciji u koju je bio uključen i sam vođa narko kartela Edin Gačanin Tito, direktno se pominje lider NiP-a Elmedin Konaković. Prepiske koje se odnose na Konakovića sigurnosnim agencijama BiH dostavljene su iz EUROPOL-a i one nesumnjivo dokazuju vezu ministra vanjskih poslova BiH Elmedina Konakovića sa pripadnicima kartela Tito i Dino. Kao prva veza se pominje “Meme”, odnosno biznismen i Konakovićev kum Gordan Memija.
No, ove prepiske, za sada, nisu u fokusu Tužilaštva BiH po čijoj naredbi su uhapšeni Dženis Kadrić i biznismen Alem Hodović kojeg je SIPA, prije nekoliko godina, zajedno sa Gordanom Memijom prijavljivala zbog pranja novca.
Dženis Kadrić je, rekosmo, u srijedu uhapšen u Sarajevu po naredbi Tužilaštva BiH. U okviru iste akcije uhapšen je i Alem Hodović. Godinama smo na portalu Istraga.ba pisali o njihovim vezama sa narko kartelom Tito i Dino.
Dženis Kadrić je bio pripadnik Specijalne jedinice FUP-a.Vođu narko kartela Edina Gačanina Tita pratio je zajedno sa Ibrom Miladinom, također bivšim pripadnikom Specijalne jedinice FUP-a kojom i danas rukovodi Mustafa Selmanović, kućni prijatelj državnog tužioca Dubravka Čampare.
Prema informacijama Istrage, Miladin i Kadrić posljednjih su se mjeseci našli u nemilosti Edina Gačanina, odnosno, prekomandovani su na poslove u Sarajevu. Tito je, kako saznajemo, posebno bio nezadovoljan ponašanjem supruge Dženisa Kadrića, Anje Gligorić iz Zenice, koja se na Instagramu hvalila raskošnim životom u Dubaiju. Nakon što je Kadrić “prebačen” u Sarajevo, Anja Gligorić je izbrisala svoj profil na Instagramu gdje je imala oko 100 hiljada pratilaca.
S druge strane, Alem Hodović je prvo poslovao sa Mirzom Gačaninom, amidžom Edina Gačanina Tita, a onda je, kasnije, održavao stalne veze sa Stefanom Papićem, također članom narko kartela Tito i Dino koji se od belgijskog pravosuđa skriva u Dubaiju.
Skoro dvije godine Tužilaštvo BiH je imalo dokaze o Hodoviću i Kadriću, ali tužilac Mirza Hukeljić, inače blizak prijatelj tužioca Džermina Pašića i Dubravka Čampare, odbijao da uhapsi Dženisa Kadrića u čijem Sky-u se direktno pominje lider NiP-a Elmedin Konaković. Tek kada je Hukeljić napustio Tužilaštvo BiH, a njegov predmet preuzeo tužilac Sanjin Kulenović, Dženis Kadrić je uhapšen. Evo i zbog čega.
Dženis Kadrić – pranje 400 hiljada KM
Dženis Kadrić je, prema prepiskama iz Skya sarajevskog advokata Zlatka Ibrišimovića (hapšen 2022.) planirao pranje oko 400 hiljada KM.
Dženis Kadrić je, naime, tražio od Zlatka Ibrišimovića uputu kako da za novac od 400 hiljada KM koji je stekao izvršenjem krivičnih djela u inostranstvu kupi nekretninu u Sarajevu, a da ne mora dokazivati porijeklo novca.
Zlatko Ibrišimović, otkrivaju Sky prepiske, predložio je Kadriću više načina pranja novca, a jedan od njih je podrazumijevao da advokat sa svog vlastitog računa isplati kupoprodajnu cijenu za stan, a da Dženis Kadrić, prije kupovine stana, isplati Zlatku Ibrišimoviću novac u tom iznosu, uvećan za iznos PDV-a i poreza na dobit koji Ibrišimović mora platit.
Komunikacija između Ibrišimovića i korisnika Dženisa Kadrića započinje 05.01.2021. godine kada Ibrišimović iskazuje da se raduje budućem poslovanju i druženju, te konstatuje da je za Kadrićeve potrebe našao najveći mogući stan. Nešto kasnije Ibrišimović javlja da mu treba par dana da provjeri situaciju.
U audio porukama Kadrić govori Ibrišimoviću da želi da kupi stan, da ima određeno pokriće za novac ali da ne želi da ugrožava svoju situaciju zbog ljudi sa kojima radi te ga dalje pita za najbolji mogući način kupovine stana, odnosno pokrića novca kojim će kupiti taj stan. Ibrišimović kasnije sugeriše Kadriću da ni u kom slučaju ne otvara račune u bankama na svoje ime niti na ime članova porodice jer se svi računi vode po njegovom matičnom broju i da se tome vrlo lahko može ući u trag. Dalje mu Ibrišimović predlaže opciju da posredstvom svojih poznanika ili članova svoje porodice kupi nekoliko manjih stanova, vrijednosti 100.000 – 120.000 KM, zatim te iste stanove preprodaju te na kraju polože novac u ukupnom iznosu od oko 400.000 KM. Drugi način kupovine stana, odnosno pranja novca za kupovinu stana koji mu predlaže Ibrišimović jeste da Kadrić posredstvom neke firme ili člana porodice uzme kredit te zatim lično vraća dospjele rate kredita umjesto te firme ili lica koje će podići kredit. Osim navedenog, na kraju Ibrišimović govori da na svom ličnom računu ima 300.000KM i da dodatnih 100.000KM može vrlo lahko „ubaciti“ i za koje može imati pokriće. Zbog toga Ibrišimović predlaže Kadriću da kupi stan na svoje ime, a da mu Kadrić novac za to da unaprijed nakon čega bi za određeno vrijeme taj isti stan prebacio na neku osobu koju odredi Dženis Kadrić
Sredinom januara 2021. godine godine Ibrišimović ponovo korisniku Dženisu Kadriću govori da je najbolja opcija da se kupovina stana izvrši preko njega ali dodaje da će to koštati dosta više od 410.000KM jer on, na 100.000KM koje legalno ubaci, mora platiti 27.000KM, od toga 17.000KM PDV-a i 10.000KM poreza na dobit i da će sračunati sve i pokušati naći najbolju „kombinaciju“. Kadrić pristaje na ovu opciju.
Sve ove dokaze, rekosmo, Tužilaštvo BiH je imalo od 2022. godine, ali tužioci Mirza Hukeljić i Džermin Pašić nisu željeli uhapsiti Kadrića, jer bi raspakivanje njegovog Skya direktno ugrozilo lidera NiP-a Elmedina Konakovića.
Alem Hodović – pranje novca
Da bi se lakše razumjela priča, ukratko ćemo pojasniti nekoliko činjenica. Alem Hodović je sarajevski biznismen sa dugogodišnjim iskustvom u otvaranju fiktivnih kompanija preko kojih je izvlačen novac ili je vršeno pranje novca preko fiktivnih marketinških usluga. Hodović je određene fiktivne poslove poslove radio i za Gordana Memiju, a u Nizozemskoj je imao dobre veze sa Mirzom Gačaninom i Stefanom Papićem kojeg belgijsko pravosuđe traži krijumčarenja kokaina. Papić se, rekosmo, sada skriva u Dubaiju i pod zaštitom je Edina Gačanina Tita.
Tužilaštvo BiH je imalo dokaze o sumnjivim poslovima Alema Hodovića i Gordana Memije prije skoro šest godina, ali predmet nikada nije okončan. Osim toga, Hodovićeve veze sa Stefanom Papićem su dokumentovane kroz Sky prije dvije godine, ali tužilac Hukeljić je odlučio da ih ne hapsi u okviru iste akcije kada je uhapšen advokat Zlatko Ibrišimović. Evo dokaza iz Sky aplikacije.
Dana 21.01.2020. godine Stefan Papić govori advokatu Zlatku Ibrišimoviću da mu je Alem Hodović sredio kupovinu dva stana, bosanski pasoš i platu zbog čega je mislio da mu je Hodović pomogao. Međutim, tvrdi Papić, Hodović ga je prevario, te moli advokata Ibrišimovića da mu provjeri da li je Hodović platio hipoteku za stan.
“Mislim da me laže. Dužan mi je 50 000 KM”, napisao je Papić.
Tri dana kasnije Stefan Papić šalje audio poruku Zlatku Ibrišimoviću u kojoj navodi na koji način je došao do vozila, pa tako kaže da je „Porsche leasing“ dao auto na lizing „Auto radu“, „Auto rad“ je dao „Asa rentu“, „Asa rent“ je dao „E.S.T.“.
U martu 2020. godine, Stefan Papić obavještava advokata Ibrišimovića da će ga nazvati osoba i koja će mu dati 5500 eura, a zatim da te pare Zlatko Ibrišimović preda Alemu Hodoviću kako bi platio dug u banci i hipoteke.
Nešto kasnije Papić napominje Ibrišimovića da nazove Alema Hodovića i kaže mu da dođe do njega, ali da ništa više ne govori telefonom.
“Kada Alem dođe pravi se kao da ništa ne znaš. Samo predaj kovertu i ne govori od koga si je dobio, ja sam javio Alemu da su pare kod tebe”, poručio je putem Sky aplikacije Stefan Papić advokatu Zlatku Ibrišimoviću.
Dana 14.03.2020. godine, Stefan Papić govori Ibrišimoviću da mu javi koliko da počaste „nju“ (za sada nepoznata osoba), a zatim kaže da je kupio stan u Španiji, kao i firmu na nečije ime.
Mjesec kasnije Stefan Papić pita Ibrišimovića da li je tačno 31 hiljada eura, od toga plaća njemu 5 hiljada eura kako bi unaprijed napunio kredit kod njega i ostaje mu 26 hiljada eura.
“Ovih dana će opet doći para, biće između 90 – 100 hiljada eura”, navodi Papić u poruci Ibrišimoviću.
U nastavku razgovora Stefan Papić govori da nikada ništa nije legalno radio.
Tokom razgovora, Papić Alema Hodovića naziva budalom.
“Samo da budala ne počne lajati o meni. Ali kad se sve ovo završi dobiće on batine i neće znati odakle dolazi, Rolex će mu oteti, a sve na finjaka”, poručuje Papić advokatu Ibrišimoviću.
Sredinom maja 2020. godine, Stefan Papić obavještava Ibrišimovića da mu je Alem Hodović javio da je dug u banci 24000 KM, on je platio 15000 KM, znači još 9000 KM da se plati bez kreditne kartice, kreditna kartica je 5000 KM, znači još 14000 KM ima otvoreno.
„Nakon toga ću da da ubacim par milja da plaćamo normalno hipoteku mjesečno i dadžbine. Ali ne dam mu (Hodoviću) ja pare, hoću da vidim svojim očima, da zajedno poplaćamo pa sam na nuli u banci“, zaključio je Papić u prepiskama sa advokatom Ibrišimovićem koji je koristio aplikaciju pod kodnim imenom “Consigliere”.
Upravo na osnovu Ibrišimovićeve šifre u Sky-u nazvana je akcija tokom koje su uhapšeni Alem Hodović i Dženis Kadrić. Svi dokazi su, rekosmo, godinama bili u Tužilaštvu BiH, ali tužioci Džermin Pašić, Mirza Hukeljić i Dubravko Čampara nisu željeli uhapsiti Kadrića koji je bio povezan i sa putovanjima Elmedina Konakovića u Dubai.
Nastavlja se politika kompromisa ‘trojke’, a koja podrazumijeva potpuno degradiranje i poništavanje Bošnjaka i njihovog učešća u vlasti.
Tako je Darko Kasap imenovan za koordinatora Ureda za reformu javne uprave u BiH, a Miloš Golijanin za zamjenika i Samir Sabljica za v.d. zamjenika.
Dolaskom ‘trojke’ na vlast na državnom nivou, njihovi predstavnici su se na sva zvona hvalili da je nakon vlasti SDA/DF jedva uspostavljen paritet u rukovođenju državnim institucijama 12-12-12 te da je ‘trojka’ sada ispravila nepravdu, i pored ranijih 11 institucija, dobila rukovođenje i Uredom koordinatora za reformu javne uprave u BiH.
Nakon godinu vladavine, Fortinog mijenjanja Zakona o BHANSA-i, kako bi Čovićev zet mogao doživotno upravljati ovom Agencijom, mijenjanja Zakona o državnoj službi u BiH kako bi strani špijuni, neobrazovani – bez diploma mogli sjediti u kabinetima državnih ministara i direktora, sada i na sjednici Vijeća ministara BiH održanoj 1. februara ‘trojka’ daje HDZ-u rukovođenje Uredom koordinatora za reformu javne uprave u BiH.
Podsjećamo, Ustav BiH propisuje da sastav Institucija Bosne i Hercegovine, uključujuću rukovodeće pozicije, treba odražavati strukturu/brojnost stanovništva u skladu sa popisom stanovništva.
Trojka kojoj su puna usta zakonitosti i evropskih vrijednosti umjesto da makar preuzme rukovođenje institucija koje su dobili u političkim pregovorima ili što bi trebala da pokrene apelaciju pred Ustavnim sudom BiH i osigura Ustavom propisano učešća u svim strukturama državnog sistema, nastavljaju sa rasprodajom države.
Nije više ni bitno da li je u pitanju nesnalaženje, neznanje, nedovoljno kadrova, privatni talovi ministara, upozorenje opozicije za izdaju i rasprodaju države sve jače odzvanjaju.
Inače, Ured koordinatora za reformu javne uprave u BiH osnovan je Odlukom Vijeća ministara u oktobru 2004. godine, slijedom preporuke Studije izvodljivosti za BiH.
Formiranje Ureda je bio odgovor na potrebe građana za efikasnijom i odgovornijom javnom upravom na svim nivoima vlasti, sposobnom za preuzimanje obaveza u procesu eurointegracija BiH.
Ured je pokretačka snaga reforme javne uprave u BiH, a njegova najvažnija uloga da koordinira reformske aktivnosti između Vijeća ministara, entitetskih i Vlade Brčko distrikta, blisko sarađujući sa Delegacijom Evropske komisije u BiH.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
