Ako neko misli da ovo pišem kako bih branila Fadila Novalića, Fikreta Hodžića ili nekoga trećeg, a ne pravdu za sve nas, neka dalje ne čita!
Ako, pak, čita, neka se sjeti da niti jedan glavni tužilac Tužilaštva BiH nije dočekao kraj mandata. Neki su procesuirani, neki na crnoj listi, a u bh. pravosuđu nakon toga ništa epohalno se nije desilo. Ta činjenica davno je morala upaliti crvenu lampicu zbog koje bi se morali crveniti obrazi – jer pravosuđe je rak rana ovog društva, neki stadij metastaze.
Od nepravde gora samo selektivna pravda. A, moćnici iz Tužilaštva BiH (na krilima različitih entiteta, etniciteta i politika) serviraju nam tu selektivnu pravdu svaki dan.
U takvim uvjetima vladavina prava teško može zaživjeti u BiH, zbog čega se mora svaki uposlenik u pravosuđu provjeriti na detektoru prava i znanja, a posebno tužioci koji su mahom političkim križaljaka zauzimali visoke pozicije. Na putu uspona u karijeri, mimo pravnih normi, uništavali su i uništavaju živote.
Rijetki su imali sreće da iz montiranih tužilačkih farsi izađu kao pobjednici, iako je to pirova pobjeda, jer život je već dobrano uništen, kao što je slučaj Živka Budimira. U tom slučaju javno je objavljen snimak kako tužiteljica Diana Kajmaković podmeće dokaze, a nakon čega ipak ostaje u službi te biva proglašavana i osobom godine. No, da vrag uvijek dođe po svoje naučit ćemo i na ovom primjeru, jer je udovoljavajući prohtjevima međunarodne zajednice i različitih politika i sama je na kraju završila u ulozi loše djevojke i s teretom crne liste.
Budimir je u pritvoru u Mostaru proveo mjesec dana, no na kraju se ispostavilo da su i optužbe i njegovo pritvaranje bili neosnovani, a utvrđene su mnoge manipulacije tokom suđenja. Reklo bi se operacija uspjela, ali Živko osta politički mrtav! Za razliku od Budimira, Draganu Čoviću je dokazan kriminal, ali je izgubljena originalna dokumentacija, što nikada nije istraženo i što u suštini i jeste najveći problem pravosuđa – ODGOVORNOST NE POSTOJI.
Možete podizati optužnice, možete montirati, možete da i ne radite, mogu vam optužnice padati, ali vam NIKO NE MOŽE NIŠTA! Osim ako procesuirate u skladu sa zakonom i pravom. Primjer takvog slučaja je Branko Perić, koji se na kraju uspješne karijere nije želio valjati u blatu montiranog procesa, a onda je on bio procesuiran.
Manje sreće od Budimira imao je Kemal Čaušević, koji je jedini platio za kriminal u Upravi za indirektno oporezivanje, dok su njegovi nalogodavci, među kojima je i Dragan Čović (o čemu postoji izjava) ostali na slobodi da kroz daljnji politički angažman kroje sudbine bosanskohercegovačkih građana.
I samo kroz ova dva tri primjera evidentno je da nešto ne valja u Tužilaštvu. Optužnice su predmet ismijavanja, nerijetko bivaju dopunjavane, a tužioci nespremni radije idu po pamet u strane ambasade, nego po knjige i zakone!
Pitam se postoji li u BiH ijedna osoba (a da niste npr. Čović) da vjeruje u bh. pravosuđe, koja lakrdijom od presude u predmetu ‘Respiratori’ nije izgubila povjerenje. To je povjerenje davno izgubljeno, a sada ovom presudom samo opečaćeno!
Posebno kada je riječ o slučajevima ratnih zločina. Tamo je potpuni haos, a mogao se i očekivati kada su jednostavno zanemarili Hašku A listu i počeli, kao i u slučajevima korupcije da predmete rade po vlastitom nahođenju. Ili, projektima različitih centara moći.
Po onom što svakodnevno vidimo u sudnicama Suda BiH evidentno je cilj jedan – podići što više optužnica protiv pripadnika Armije RBiH i MUP-a RBiH i izjednačiti sve strane u agresiji.
Bivša glavna tužiteljica Gordana Tadić (i ona završila na crnoj listi) najodgovornija je što se predmeti s A liste nisu radili. Jednostavno tužioci poslušnici teretili su Atifa Dudakovića, Enesa Duraka, Zijada Srabovića, Himzu Selimovića, Nehura Ganića, Ahmeda Sejdića, Ferida Buljubašića, i ine druge koji nisu bili ni u kakvim prioritetima Haga, a nasljednik Tadićke Milanko Kajganić u tužilačke zvijezde vinuo se optužnicom u slučaju Dobrovoljačka! A, sve to dok desetine pripadnika VRs i HVO-a sa Haške A liste hodaju slobodno, jer Tužilaštvo, kao što napisah ima samo jedan cilj.
A, slučaj Dobrovoljačka je neviđeni skandal koji upravo dokazuje šta je cilj i aktuelnog i bivšeg glavnog tužioca. U tom slučaju nam tužioci dokazuju da Alija Izetbegović 2. maja nije bio zarobljen i da kolona JNA nije bila legitimna vojna meta, a mi svi šutimo! Sudovi u Lonodnu i Beču, kao i haški tribunal jasno su kazali da je kolona u Dobrovoljačkoj bila legitimna vojna meta.
Kada znamo šta im je cilj, kao što smo znali u slučaju ‘Respiratori’, s pravom se imamo pitati čemu da se nadaju optuženi, nego mrcvarenju i ponižavanju, a onda u konačnici i sramnim presudama. Jer ne sudi se njima da se pokaže istina (što je osnovni postulat tužioca), već da budu KRIVI. A, krivi su jer su nas odbranili ili nas sada pokušavaju odbraniti, jer rat nije završen, samo je nastavljen drugim sredstvima.
Politički procesi koje trenutno vidimo nas uvjeravaju da su samo Bošnjaci kriminalci i lopovi, a u svojoj nestručnosti postanu nespretni, pa im presude moraju tabiriti Sudovi u Strazburu.
Razlog pisanja ovog teksta je ukazivanje na zloupotrebe koje se događaju u pravosuđu, pri čemu u Bosni i Hercegovini ne postoji adekvatna zaštita građanina kao pojedinca od takvih zloupotreba.
Građane nema ko zaštiti, jer gdje nema prava ne mogu se nadati ni pravdi. I ovi što danas plješću na presude Novaliću, Hodžiću i Solako, pitam šta će raditi kada dođu presude u slučaju Dudaković, Čemerno, Jošanica, Goražde, Lukavac, Dobrovoljačka…I da im dam odgovor kada sve pobrojane osude, neka znaju da su oni na redu.
Pitam vas znate li ko je rahmetli Ćiza? Izet Arifović Ćiza neće dočekati pravdu. Otišao na pravedniji svijet. U pismu koje je ostalo iza njega otkrio ono što pola sudija Suda Bosne i Hercegovine zna, a pola ne zna i ne želi znati, a to je da zaštićeni svjedok O. S. (ko zna koje slovo će biti u drugim predmetima) ne govori istinu!
„I taj jedini svjedok Tužilaštva BiH (u pismu je otkrio ime) iz Bratunca, koji je plaćen i smješten u Beogradu da laže protiv Bošnjaka iz Podrinja postao je glavni svjedok u mnogim montiranim sudskim procesima na Sudu BiH a kojima se upravlja iz Beograda, svjedočio je je rahmetli Ćiza, kao svoj apel pred odlazak na onaj svijet.
Niko se nije ni osvrnuo, a Beograd i dalje radi po svome, jer znaju da kada izjednače strane poništit će efekat haških presuda za genocid i UZP.
Znate li da je Nedžad Hodžić osuđen na 12 godina zatvora za zločine u Trusini, a da je u slučaju Igman utvrđeno da je trajno nesposoban za suđenje!
Isto je dokazivao i tokom procesa za zločine u Trusini, jer je njegovo zdravstveno stanje i tada bilo isto (trajni invaliditet), ali Sud BiH i njihovi vještaci to vide različito od slučaja do slučaja! Ne govorim o nevinosti Hodžića nego aljkavosti Suda BiH.
I zašto bih vam vjerovala, zašto bi imala povjerenje u pravosuđe koje je na samo ovo nekoliko primjera koje sam izdvojila pokazalo svu raskoš neznanja, nemara i nekompetencije. No, osim ove tri negativne tačke pravosuđe BiH opterećeno je i vanjskim utjecajima iz Beograda, Zagreba, ali i zapadne Evrope.
Sve navedeno dovoljna je da povjerujem advokatima, a i uvjerim se da je ipak moguće da se neko pred institucijom zvanom Sud BiH oslobodi svih optužbi za koje je optužen, a bude osuđen za krivično djelo koje mu nikada nije stavljeno na teret, ili bude osuđen po zakonima koji više ne vrijede.
Jer, nije bitno jesmo li krivi ili ne, ruka nepravde doći će po nas, jer smo sve u tekstu pobrojane ispratili u zatvor ili ahiret mirno posmatrajući, a to nas stavlja u poziciju sljedeće žrtve.
(NAP)
