Da ne bi dolazili u konflikt s Miloradom Dodikom, stranke Trojke pristale su na konflikt s NATO putem Bosne i Hercegovne. Jer, od Dodika je ovisio i ovisi opstanak Trojke u vlasti, a to je očigledno dovoljan motiv da Elmedin Konaković, Nermin Nikšić i Edin Forto suspendiraju najvažniji integracijski put BiH.

U godinu dana njihove vlasti apsolutni primat dobio je privid kojeg zovu evropski put, dok je NATO s vremenom iščezao i iz onog formalnog pominjanja u integracijskom paketu.

Prodavač magle kakav odavno jeste, Elmedin Konaković nesposobnost političkog projekta kojem pripada i koji dijelom vodi po oprobanom receptu pokušava fakturisati nekom trećem.

Nerad vlasti povertikali Konaković fakturiše opoziciji, a činjenice da je NATO put prodao zarad fotelja, inputira Demokratskoj fronti, SDA-u i Željku Komšiću.

Znajući da će prvi komentar na ovaj tekst biti fraza o “SDFA analitičarima”, neću se baviti sukobljavanjem Konakovića s političkim oponentima, nego s činjenicama koje su sve češće najveći oponent onom što predsjednik Naroda i pravde govori. Jer, nemoguće je oponirati njegovom radu, s obzirom da ništa konkretno i ne radi.

Dok u skladu s Trojkinim sloganom “krivi su oni prije” govori kako je prethodna državna vlast zaustavila NATO put Bosne i Hercegovine, Konaković nam ukazuje da mu i diplomatsko znanje nije čemu, jer na stranci NATO Alijanse jasno piše da smo kandidat za članstvo, a generalni sekretar Alijanse Jens Stoltenberg uporno ponavlja kako smo kao takvi u fokusu najvećeg vojnog saveza.

Istovremeno, Denis Bećirović, član Predsjedništva BiH i Trojkin kadar javnost ubjeđuje da se krećemo ubrzanim putem ka NATO-u, te poziva članove Sjevernoatlantskog vijeća (NAC) da nam pomognu ubrzati taj put. Kontradikcija koja jasno ukazuje na pokušaj skretanja odgovornosti u panici da ih javnost ne razotkrije.

“Danas sam otvoreno pozvao Sjevernoatlantsko vijeće da pomogne da se Bosna i Hercegovina ubrzanim koracima kreće ka članstvu u NATO-u”, reko je Bećirović 1. februara nakon susreta s članovima NAC-a.

Ali je zaboravio da su članovi NAC-a već dolaskom u Sarajevo opredijeljeni da nam pomognu, a da je on jedan od krivaca zašto je NATO put usporen: Jer, Bećirović je, istom logikom kao i Konaković, podržao Borjanu Krišto kao šeficu Vijeća ministara bez garancija za NATO put. A sada bi nam držao predavanje o NATO putu, valjda vjerujući da imamo kolektivnu amneziju.

Bećirovićeve tvrdnje o ubrzanju NATO puta i Konakovićeve o njegovoj blokadi u prošlom Vijeću ministara BiH jasna su mjera suludosti djelovanja i ponašanja cijelog aparata vlasti. Bećirović govori što se babi snilo, a Konaković što mu je milo. Jer, prvom priča o uspjehu treba da bi iskoristio tehničku opremu i hvalio se o nekim uspjesima, a drugom da opet s malih i velikih ekrana priča kako prije njega ništa nije valjalo, a sad je eto svanulo.

Činjenice pak pokazuju da je odlaskom prošlog Vijeća ministara NATO put gurnut u zapećak, da smo kao država ignorisali obavezu slanja Programa reformi, da nema vojnih vježbi iako geopolitičke okolnosti tjeraju vrh NATO-a da insistira na ulasku BiH. Istovremeno ne održavaju se sjednice Komisije za NATO, ma kako se ona zvala, jer te sjednice su neophodne za definisanje naših daljnjih NATO koraka.

I posve je nebitno kako se Komisija zove, ako ona ne radi svoj posao. Besmisleno je onda da pomalo pogubljeni poslovično zbunjeni Denis Bećirović poziva bilo koga da pomogne ulazak BiH u NATO.

Jer, taj posao je na vlastima BiH, da urade potrebno kako bi se taj proces primarno reaktivirao, pa tek onda ubrzavao. Nulta brzina se ne može ubrzavati, to je stanje mirovanja, odnosno hibernacija dok nam prijeti okupacija.

Komšiluk nam se naoružava i obnavlja vojni rok. A znamo gdje će testirati i znanje vojnika i moć oružja.

Ako je Bećiroviću zaista stalo do pokretanja NATO puta onda to mora fakturisati Borjani Krišto i Zukanu Helezu da deblokiraju cijeli proces, kako bi se usvojili nacionalni plan i program reformi. Istovremeno bi Bećirović kao član kolektivnog šefa države od šefa diplomatije i predsjednika NiP-a morao zatražiti ozbiljniji angažman na političkoj agendi oživljavanja NATO.

Jer, Bećirovićeva samodopadna teatralnost i monolozi neće doprinijeti NATO putu, a pogotovo neće otkriti da je isti taj Bećirović podržao Krišto prije nego li je ona dala garancije da će pratiti potrebe na NATO putu. I zato su Bećirovićevi pozivi NAC-u ili bilo kome izvan zemlje da pomogne NATO put BiH licemjerni, jer je svojom odlukom sam pomogao blokdi tog puta.

Baš kao što je poslovnično nevini Konaković politikom izbjegavanja konflikta sa secesionistom Dodikom pristao na potpuno izbacivanje NATO agende iz Vijeća ministara.

A kada je javnost shvatila ko je odgovoran za blokadu najvažnijeg integracijskog puta BiH, počeo da plete propagandnu mrežu. No, ni Bećirovićeva ni Konakovićeva namjera sakrivanja od odgovornosti neće proći i strah od toga očito ih gura u obmanjivanje javnosti.

Možda su oni prije pravili greške u koracima, ali ovi ne prave korake i to se ne može posmatrati kao prednost političkih oponenata, već opasnost po državu Bosnu i Hercegovinu.

(NAP)

Prethodni članakJanusz Bugajski’s Washington View: The Danubian Axis Threatens European Security
Naredni članakSarajevske poruke Jima O’Briena: Bosanska realnost kontra američkog optimizma