Nakon šokantnog nastupa bivšeg predsjednika Upravnog odbora Doma zdravlja KS Ademira Spahića u kojem je jasno i precizno govorio o kriminalnim radnjama kadrova SDP-a bliskih Nerminu Nikšiću, od sklapanja ugovora s vlasnicima firmi koje su bliske Nikšiću, preko sumnjivih zapošljavanja, nabavci odijela i defibrilatora, očekivalo se da Spahić neće više biti član SDP-a.
No, ipak se nije očekivalo da na sve optužbe, osim opaske da su neargumentirane tvrdnje Spahića, SDP šuti, a da Predsjedništvo KO SDP-a Sarajevo Ademira Spahića optuži za govor mržnje!
Nije strana ovakva formulacija SDP-ovcima koji su nedavno također jedan TV nastup Reufa Bajrovića, a nakon što su premontirali snimak, optužili za govor mržnje! Dakle, ko god progovori o eventualnim kriminalnim radnjama članova SDP-a, ili kritizira njihovu politiku biva prognan i označen kao raspirivač mržnje.
Suprotno ideologiji kojoj kao pripadaju SDP faktički ovdje štiti kriminal, a ‘zviždače’ progoni. Liči na Rusiju, ali nije, to je još uvijek Bosna i Hercegovina.
U nastavku donosimo obrazloženje SDP-a za isključivanje Spahića:
“Ademir Spahić povrijedio je Statut SDP BiH, gdje se u medijskim nastupima, tačnije prilikom gostovanja na televizijskog kući Hayat dana 23. 02. 2024. godine, nije odnosio s poštovanjem i uvažavanjem prema članovima SDP BiH, te je svojim usmjerenim govorom prouzrokovao govor mržnje prema pojedincu, odnosno grupi ljudi na osnovu nacionalnosti u svrhu stvaranja netrpeljivosti i diskriminacije, sa omalovažavajućim tonom, ne poštivajući Statut SDP BIH i načela socijaldemokratije, čime je svim članovima SDP BIH i SDP BiH kao političkoj partiji nanesena ogromna šteta.
Nadalje, Ademir Spahić je u svojim daljnjim javnim nastupima, uključujući i gore navedeni javni nastup na TV Hayat, te novim nastupom na istoj TV kući od 25.02.2024. godine, kao i putem brojnih portala koji su prenijeli informacije sa njegovih gostovanja na pomenutoj TV kući, u kojima predstavlja SDP BIH, iznio je niz uvredljivih stavova, subjektivnih shvatanja o različitim situacijama, potpuno neargumentovano je iznosio tvrdnje o procesima unutar SDP-a i na različite načine nanio štetu i narušio ugled SDP BiH, kao i podstakao narušavanje povjerenja građana i članstva u istinske vrijednosti SDP BiH.
U skladu sa gore navedenim, Ademir Spahić je napravio povrede člana 20. alineja 2,5,6,7,20,21, člana 25. člana 27. i člana 28. Statuta SDP BIH, kao i člana 17. etičkog kodeksa SDP BIH, te se predlaže donošenje navedene Odluke o isključenju iz članstva SDP BiH Ademira Spahića”.
U svim navedenim alinejama nisu se ni kurtoazno udostojili makar pozvati istražne organe da provjere navode Spahića. On je to, za razliku od partije kojoj je pripadao, učinio. Čak je potvrdio da je i davao iskaze. No, SDP bi i dalje da priča o ‘Respiratorima’ i prijašnjoj kriminalnoj vlasti, dok udaljava pojedince iz svojih redova koji transparentno ukažu na probleme.
Inače, prema Statutu SDP-a u partijskom postupku mogu se izreći mjere: opomena, suspenzija sa svih partijskih funkcija do donošenja konačne odluke i isključenje iz SDP BiH.
Isključenje se obavezno izriče u slučaju kada je član pravosnažno osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri i više godina za krivična djela organizovanog kriminala, privrednog kriminala i korupcije. Član 20. koji je Spahić prekršio govori i o tome da član SDP –a je dužan da javno iskazuje svoje mišljenje. Očito se to odnosi isključivo na mišljenje koje se ne tiče samog SDP-a!?
Nije zgoreg podsjetiti i da SDP u svom statutu kao cilj ima borbu protiv aparthejda, svakog oblika fašizma, rasizma, nacionalne i vjerske netrpeljivosti, svakog oblika diktatuture, partiokratije, korupcije i kriminala. S obzirom da nisu niti pozvali istražne organe da provjere navode Spahića, od njihove borbe protiv korupcije i kriminala ostalo je samo mrtvo slovo na papiru. Kao što i sam SDP postaje partija u kojoj se, čak i Statut, čita i tumači na različite načine.
Šef Kluba Stranke za BiH u Skupštini KS Muamer Bandić danas je zatražio da se Skupština KS izjasni o inicijativi da se obaveže Komisija za izbor i imenovanje i administrativna pitanja da Klubu Stranke za BiH osigura prostorije za rad u zgradi Kantona Sarajevo i omogući jednakost i ravnopravnost u političkom djelovaju u roku od 15 dana, javlja NAP.
Komisija je na sjednici 9. februara zaključkom izbacila Klub zastupnika SBiH i ustupio zastupnicima Hodžić-Lemezan-Gaković.
“Nevjerovatno je da u demokratskom sistemu pravo ovih zastupnika se rješava da oduzmete pravo na rad zastupnicima drugog kluba. SBiH nema jednake uslove za rad. Stranke trojke onemogućavaju ostvarivanje jednakopravnosti u političkom radu. Tražimo od Skupštine KS da nam omogući uslove za rad kao drugim zastupnicima i klubovima”, kazao je Bandić.
Fatima Gavrankapetanović-Smailbegović kazala je da ovakvo izbacivanje i ponižavanje ne dolikuje demokratskom društvu te da su nove prostorije u zgradi ZOI'84 i da joj je „kuća bliže nego nove prostorije“.
Zastupnica Elza Gaković je istakla kako je jedan od zaključaka bio da se pronađu prostorije za rad SBiH-u u zgradi Kantona Sarajevo, te da istu prostoriju koristi i ZNG.
Na čelu ove komisije je Elvedin Okerić, a kako je kazao radilo se o pismenom zahtjevu ZNG i samostalnog kluba koji imaju četiri zastupnika da im se obezbijede prostorije za rad.
“Komisija je bila prinuđena da dodijeli tu kancelariju, a klubu SBiH su dodijeljene nove prostorije van zgrade. Uputili smo dopis prema Zajedničkoj službi da obezbijedi prostorije i zastupnicima SBiH u zgradi Kantona Sarajevo”, kazao je Okerić.
Zastupnik ZNG-a Damir Marjanović pozvao je da se pronađe prostor za kolege iz SBiH u zgradi KS.
Bandić se obratio Okeriću navodeći da je oduzeto pravo jednom klubu, a dato drugom.
“Vi ste donijeli odluku kojom ste na nedemokratski način izbacili klub koji je tu prosotriju već koristio jednu godinu. Vi se krijete svaki put iza nekih drugih instituta kako bi svoje namjere sakrili“, kazao je Bandić.
Podsjećamo, Stranka za BiH od 15. novembra nije dio Vlade KS niti vladajuće većine. Umjesto Stranke za BiH strankama trojke pridružio se ZNG i samostalni zastupnici.
Iako naizgled i površno posmatrano ništa ne povezuje austrijskog predsjednika Alexandera Van der Bellena i Našu stranku, način na koji djeluju sa političkih pozicija jasno detektira da je najvećih broj onih koji se nazivaju liberalima i zelenim zapravo proizašao iz potrebe za političkim profitom i preuzimanjem vlasti.
Van der Bellen je bio SDP-ovac u Austriji blizu tri decenije, a onda je shvatio da mu to ne donosi ništa, da su zeleni moderniji, više in i nude mogućnost političkog napretka uz činjenicu da ne traže neminovno promjenu ranijih stavova i pogleda.
Uz populizam koji je nesumnjivo savladao u SDP-u Van der Bellen je prilično lako kupcima političkog liberalizma i ekologije prodao svoje ideje i popeo se do predsjednika Austrije. A s tog mjesta ovih dana je odlikovao je Petera Handkea najvišim priznanjem Austrije.
To što je Nobelov komitet napravio grešku i Handkeu dodijelio nagradu za književnost, Van der Bellenu je bilo dovoljno da mu uruči orden, iako je nesumnjivo znao za nečasnu prošlost Handkea.
A Handke je osim što je ljubitelj ratnih zločinaca poput Slobodana Miloševića kojem je išao na suđenje i falsifikator historije koji je izmišljao kako su građani Sarajeva ubijali sebe a da ih nisu ubijale granate zločinačke VRs.
“Iako dolazi iz progresivne stranke Zelenih Austrije, Van der Bellen je baštinik niza krajnje kontraverznih i rigidnih stavova”, napisat će u reakciji na dodjeljivanje nagrade direktor MC Srebrenica Emir Suljagić.
I upravo tako, fasada liberalizma mnogima poput Van der Bellena služi za fasadiranje i skrivanje rigidnih politika i stavova, koji nemaju nikakve veze s liberalizmu.
I to je zapravo najdublja poveznica Van der Bellena i Naše stranke Sarajevo.
Krenemo li redom, i predsjednik Austrije i Naša stranka ponikli su u socijaldemokratskoj partiji. Van der Bellen je svoju promjenu opisao kao razvoj “od arogantnog antikapitaliste do velikodušnog lijevog liberala”. Naša stranka s druge strane potekla je iz SDP-a, ali više kao potreba uskointeresne grupacije samoprozvanih liberala za političkom moći.
Danas se i Van der Belen, kao i Naša stranka, ali i veliki broj njima sličnih širom Evrope kriju iza političke orjentacije, dok su njihova djela sušta suprotnost.
U vrhu Naše stranke sjedi doktor u čijoj je poliklinici operisana preminula djevojčica Gadžun, a liberali nisu ni pomislili da ga smijene. Istovremeno, Našisti su u političkom životu potpuno suprotno liberalizmu digli ruke za političare i politike sa crnih listi, za štovatejle ratnih zločin i nositelje antievropskih projekata u Bosni i Hercegovini.
A onda, nakon takvih poteza su praveći privid da su opozicija unutar vlast stvarali toliku buku i dizali prašinu da bi neupućeni pomislili kako su oni stvarna opozicija iako su bili presudni faktor za imenovanje onih nikada nisu smjeli biti u institucijama BiH.
Principi liberalizma i kod austrijskog predsjednika i kod Našista su očigledno identični i koriste se po potrebi. Tako će Naša stranka zdušno i politički najoštrije da se protivi nacionalističkim strankama Bosne i Hercegovine, ali će istovremeno njihova predsjednic(a) Edin Forto poletno omogućiti da zetovi nacionalističkih stranak i njihovih lidera budu trajno direktori.
Isto tako će Našisti pričati o SDA tiraniji i režumu, pa pristati da budu dio oktroisane vlasti koju je nametnuo visoki predstavnik mimo volje naroda. A onda u toj vlasti, ti lažni nosioci libelarizma će glasati za zaključak kojim će srušiti Poslovnik da bi nacionalistima HDZ-a omogućili kontrolu Parlamenta.
Potom će dati sve od sebe da se pripremi teren za imenovanje Marina Vukoje u Ustavni sud. I tako bi se mogao napraviti podugačak spisak koji dokazuje da liberali Naše stranke “principijelno” neće sa bošnjačkim etničkim strankama, ali su radi s HDZ-om u sve kombinacije.
I zbog toga se ne mogu oteti utisku rečenice koju je izrekao Emir Suljagić o obnovi kršćanske Evrope. Jer, posmatrano i u EU i kod nas, ti liberali dok govore kako im nacije i vjere nisu bitne, uvijek i principijelno su na strani nacionalista s poluvidljivim predznakom kršćanstva, da budem precizniji katoličanstva!
Nije da vas to zanima, ali: jest mi dobra bila ova nedjelja. Ono, najbolja u životu. Kao da u pet dana dobiješ sedmicu na lotu, Nobelovu nagradu, na tinder ti se javi najbolja koka u državi, a povrh svega te kontaktiraju iz Sindikata profesionalnih ubica pa te obavijeste da si izvučen u njihovoj nagradnoj igri, stoga imaš pravo da, bez pravnih konsekvenci i dodatnih troškova, odabereš tri osobe koje će oni eliminisati, gratis.
Da se razumijemo: sreću treba zaslužiti. Nije meni ovo s neba palo. Ja sam blage naravi i jezika, tako mila, prijatna i šarmantna osoba, mehleman, na ranu da me priviješ, da nije čudo da mi se dobre stvari dešavaju. Znate ono: čini dobro i dobru se nadaj. Što rekao moj jaran: dobri ljudi voze dobra kola.
Da mi se šta ružno desilo; da sam, recimo, ostavljen i lansiran u orbitu kojom kao sateliti kruže ljudi kojima nije jasno zašto su šutnuti (premda je odgovor na takve jadikovke očit: a što da ne, naime) sve bi u ovom tekstu bilo opterećeno estetikom sutona i jesenjim tonovima prolaznosti i pada. Ovako, jer me baš krenulo, sve pršti od nade i optimizma.
Dakle…
Tri su osnovne pretpostavke sreće u životu. Prva – za koju su znali još Stari Grci – je da se ne rodiš.
Ako je prva pretpostavka propuštena, preostaju ti druge dvije. To su dobro zdravlje i loše pamćenje.
Dobro zdravlje. Vidite, kad se čovjek već rodio, on nogama i rukama kopa da u životu ostane. U biti, to je kao da odeš u kino, odmah skontaš da je film govno – ono, ne da se gledati – ali odbijaš da napustiš projekciju jer ti je žao para koje si dao za kartu. Ta osobina, koju bih ja u svojoj neobuzdanoj mizantropiji nazvao škrtošću, na cijeni je u takozvanoj humanističkoj literaturi. Humanističari slave čovjekovu želju za opstankom. Dakle: rodio si se, pa budi zdrav i živi što duže. Na, najedi se.
Loše pamćenje. Ovo gotovo da ne traži elaboraciju. Recimo to ovako. Posuditi milju eura kad ti gori je dobro. A zaboraviti da si posudio – još bolje. Optimizam nema utemeljenje u iskustvu, još manje u zdravom razumu. Ali zato mnoga nesreća korijen ima u optimizmu. Što rekao jedan pametan Francuz: nada u bolje sutra vodi u samoubistvo. Ako bi neko sproveo javno poniženje life coach autora, new age filozofa i građana koji je makar jednom nekoga pozvao da „misli pozitivno“ – ne bih imao primjedbu. Ni etičku, a kamoli estetsku. Čovječanstvo je kao tekst: što se više čisti i briše, to je kvalitetnije. Nemoguće je misliti pozitivno. Što rekao Pirke Imamović – ili misliš ili si pozitivan. Optimizam je kao glad i želja za seksom: koliko god puta da si jeo i guzio, kad se ujutro probudiš – opet bi. Koliko god puta da ti se sve raspalo, koliko god puta da si popušio, pomisliš: sutra je novi dan. Stoga svakog jutra ustaješ pun nade da će, uprkos neprekinutom nizu dana koji su donijeli katastrofu, novi dan donijeti trijumf i sreću. A vele da je jutro pametnije od večeri… Jeste. Zato su djeca na tuti pametnija od astrofizičara. S obzirom da smo vrsta čiji je ideal mudrosti novorođenče, dobro smo i prošli. Elem: nada u bolje sutra je forma amnezije. Vjerovati u sutra znači ne sjećati se jučerašnjice.
Zašto vam sve ovo pričam?
Prvo, zato što ću dobiti pare za ovaj tekst. Drugo, zato što se politika u Bosni i Hercegovini odvija upravo u gore opisanim parametrima. Dejtonska Bosna i Hercegovina je, hoću vam reći, otjelovljenje loše beskonačnosti. Zamislite da neko napravi savršeno auto, koje se ne može raspasti. Može tri vijeka stajati na snijegu i kiši – neće zahrđati. Auto o kojem govorimo je čudo tehnike, remek-djelo inžinjerstva: što ne čudi, jer su na njemu radili najveći umovi Zapada. Sve je u tom autu u ekvilibriju. Integracione sile obuzdavaju one dezintegracione. I obratno.
Jedini je problem što auto ne ide. Nema motor, naime.
Međutim… Automobil je dizajniran tako da stoji, a putnici imaju iluziju neprekidnog kretanja. Šta je kretnja, uostalom, ako ne iluzija?
Bosna i Hercegovina je kao oni Bentleyi koji stoje u dvorištima bogataških kuća u luksuznim londonskim kvartovima.
Jednom sam, skitajući Londonom, nabasao na taj prizor. Kratka ulica, svega nekoliko kuća, svaka po nekoliko miliona funti. Ispred kuća Bentleyi i Rols Roycevi. Jutro je. Kao savršeno obučena vojska, pojavljuje se posluga odjevena u crne smokinge. Glancaju automobile, koji djeluju kao da nikada nisu mrdnuli iz dvorišta.
Gledaš te automobile i razumiješ: njihova svrha nije transport, kao što svrha rolexa nije da ti pokaže vrijeme.Kao što svrha dejtonske Bosne i Hercegovine nije funkcionalnost.
Bosna i Hercegovina je Bentley parkiran u dvorištu bogate Evrope. Visoki predstavnik je batler koji taj Bentley glanca. Dejtonska Bosna je javno izloženi eksponat bivše kolonijalne moći.
No u tom eksponatu žive ljudi. Koji se, pritom, ne podnose.
Pa dobro, Nikolaidis, reći ćete sad: gdje je u ovom čemernom monologu optimizam? Kako gdje? U nadi da je sloboda, uprkos svemu, ipak moguća. U nadi da će pakleni ekvilibrij na neki način biti razbijen. U nadi da će ljudi razumjeti da strah od promjene radi protiv njih. Mi smo izdresirani da ne talasamo, da trpimo jer može biti i gore. Mi smo Marxovi proleteri koji nemaju da izgube ništa osim svojih lanaca, no ipak strahuju da će bez lanaca ostati. Ma koliko se užasavali promjene i nepoznatog koje ona nosi, istinski užas je mogućnost da će sve ostati isto.
Tužilaštvo Kantona Sarajevo naredilo je pripadnicima MUP-u KS da “prikupe generalijske podatke” o novinarima koji su objavili dokumente Ministarstva rada i socijalne politike FBiH koji su se odnosili na pokušaj ministra Adnana Delića da nezakonito podijeli 728 hiljada maraka namijenjenim udruženjima u Federaciji.
Predmet je formiran na osnovu prijave ministra Adnana Delića koji je zatražio da pravosudne i policijske instititucije ispitaju koj je novinarima dostavio dokumente koji ga kompromitiraju. Postupajući po Delićevoj prijavi, Tužilaštvo KS izdalo nekoliko naredbi MUP-u Kantona Sarajevo čiji su službenici formalno, za sada samo od Hayata, zatražili da im se dostave “generalijski podaci o novinarima koji su napisali gore pomenuti tekst, a kako bi se isti saslušali u svojstvu svjedoka”. Sličan zahtjev, kako saznajemo, bit će upućen Slobodnoj Bosni i portalu Istraga.ba koji je, prvobitno, i objavio “sporne dokumente” i priču o Delićevom nezakonitom pokušaju podjele 728 hiljada KM.
“Policijski službenici Odjeljenja za privredni kriminal i borbu protiv korupcije, Sektora kriminalističke policije, Uprave policije, MUP-a Kantona Sarajevo, postupaju po Zahtjevu Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo broj T09 0 KTAPO 0189490 23 od 05.02.2024.godine, u vezi prijave podnesene od strane ministra Federalnog ministarstva rada i socijalne politike Delić Adnana, zbog teksta objavljenog dana 24.10.2023. godine na web portalima Istraga.ba, Slobodna-Bosna.ba i Hayat.ba, pod nazivom ,,Afera” NiP-ova udruženja” i na nivou Federacije, Ministar finansija Toni Kraljević upozorio je Vladu F BiH da je ministar Adnan Delić predložio nezakonitu i netransparentnu podjelu 728 hiljada KM!, u kojima je objavljena druga stranica akta Federalnog ministarstva rada i socijalne politike broj: 07-11/13-1963/23 od 19.09.2023. godine kao i kompletan akt mišljenja Federalnog ministarstva finansija broj: 05-02-4-5943/23 od 17.08.2023. godine i broj:05-02-4-5943-1/23 od 05.09.2023. godine sa prijemnim štambiljom Federalnog ministarstva rada i socijalne politike. Predmetnim zahtjevom Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo između ostalog naloženo je da se od web portala Hayat.ba pribavi podatak da li su imali na uvid sporne akte, te ukoliko jesu na koji način su pribavljeni sporni akti (ili fotografije istih), i to akt Federalnog ministarstva rada i socijalne politike broj:07-11/13-1963/23 od 19.9.2023. godine, akt Federalnog ministarstva finansija broj:05-02-4-5943/23 od 17.8.2023. godine i broj: 05-02-4-5943-1/23 od 5.9.2023. godine, kao i da se pribave generalijski podaci o novinarima koji su napisali gore pomenuti tekst, a kako bi se isti saslušali u svojstvu svjedoka”,navedeno je u aktu MUP-a Kantona Sarajevo dostavljenom na adresu Hayata.
Isti dokument, po naredbi Tužilaštva KS, trebao bi biti upućen i portalima Istraga.ba i Slobodna Bosna čije novinare i urednike postupajući kantonalno tužitelj namjerava saslušati u svojstvu svjedoka. To je, naravno, suprotno Zakonu o krivičnom postupku FBiH.
“Osobe koje ne mogu biti saslušane kao svjedoci”, naslovljen je član 96 Zakona o krivičnom postupku FBiH po kojem bi Tužilaštvo KS trebalo postupati.
U tom članu piše da se “ne može saslušati kao svjedok“: “osoba koja bi svojim iskazom povrijedila dužnost čuvanja profesionalne tajne (vjerski službenik, odnosno ispovjednik, novinar u svrhu zaštite izvora informacija, advokat, bilježnik, liječnik, babica i dr.), osim ako je oslobođena te dužnosti posebnim propisom ili izjavom osobe u čiju je korist ustanovljeno čuvanje tajne.
Podsjetimo, u oktobru prošle godine Istraga.ba je objavila dokumente prema kojima je federalni ministar rada i socijalne politike i kadar Naroda i Pravde Adnan Delić namjeravao nezakonito podijeliti 728 hiljada maraka namijenjenih udruženjima građana u Federaciji BiH.Da je Delić prekršio procedure i federalne propise naveo je tada u svom dopisu Vladi FBiH federalni ministar finansija Toni Kraljević. Istraga.ba je u posjedu je prepiske ministara Delića i Kraljevića iz kojih je bilo jasno da je kadar Naroda i Pravde u Vladi FBiH namjeravao nezakonito dijeliti novac. Sve te dokumente možete pročitati ukoliko kliknete ovdje.
Po nalogu Tužilaštva Kantona Sarajevo, pripadnici Državne agencije za istrage i zaštitu rano jutros započeli su pretrese na više lokacija na području Zeničko-dobojskog i Kantona Sarajevo zbog dokumentiranja krivičnog djela davanje lažnog iskaza.
U toku dana u prostorijama SIPA-e u svojstvu osumnjičenog bit će ispitan Kenan Uzunović kojeg Tužilaštvo Kantona Sarajevo tereti za davanje lažnog iskaza.
Naime, nakon što je Kenan Uzunović, inače, zastupnik u Zastupničkom domu Federalnog parlamenta u medijima rekao kako mu je nuđen novac da ne glasa za novu Vladu Federacije, Tužilaštvo KS je po službenoj dužnosti formiralo predmet kako bi provjerilo takve navode.
Tokom davanja iskaza u svojstvu svjedoka, a na poziv Tužilaštva KS, Uzunović je lažno naveo da je svoj telefon kojim je snimio audio zapis u kojem mu se nudi novac od N.N. osobe, promijenio a snimak izbrisao.
Međutim, istragom je utvrđeno da nije promijenio telefon, već ga je nakon saslušanja ugasio i prestao koristiti iako je znao da on predstavlja bitan dokaz u ovom krivičnom postupku.
U tekstu “Bosanskom nacijom” protiv ZAVNOBiH-a”, Ivo Komšić predstavio se teorijski i politički nedostojno o: Referendumu u BiH (1992.), historijskom smislu i značaju ZAVNOBiH-a, Daytonskom ustavu za BiH, internacionalnom priznanju BiH, odnosu Bosanske nacije i mogućih historijskih političkih projekata tzv. bošnjačkog entiteta u BiH, Bosanskoj naciji kao bošnjačkom nacionalističkom projektu, o troetničkom nacionalnom karakteru BiH itd.
Na referendumsko pitanje (1992.) o suverenitetu i nezavisnosti BiH glasali su, isključivo, građani BiH, a ne narodi BiH, kako tvrdi Ivo Komšič. Pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Referendumsko pitanje postavljeno je: (1) direktno građanima BiH; (2) u pitanju građanima, iza zareza, pridodato je “narodi BiH”; (3) navedena su imena naroda u tadašnjem Ustavu BiH, Muslimani, Srbi i Hrvati; (4) ali, uz imena spomenutih naroda, što je od izuzetne važnosti, u istom dijelu rečenice, u kontinuitetu, bez zareza ili nekog drugog interpunkcijskog znaka, dodat je još jedan dio pitanja koji, kao što vidimo, glasi: “i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive“, koji žive u BiH.
Zbog navedenog dodatka u referendumskom pitanju, nesporno je pravo na BiH, u svakom pogledu, ne samo građana pripadnika spomenutih etnokulturnih zajednica, naroda: Muslimana (Bošnjaka), Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata, već, isto tako, i podjednako, i građanapripadnikadrugih naroda koji u njoj žive, Jevreja, Roma, nacionalnih manjina u BiH itd. Na Referendum nisu pozvani da glasaju samo pripadnici triju, već svih naroda u BiH, nezavisno od toga koliki ih je bilo brojčano ili procentualno u odnosu na ukupan broj stanovnika BiH.
Referendumom o suverenitetu i nezavisnosti BiH (1992.) izglasana je građanska država svih naroda, etnokulturnih zajednica, koji u njoj žive, a ne troetnička suverena i nezavisna država BiH, kakvu zastupa Ivo Komšić.
Referendumsko pitanje nije samo formulisano kao građansko, a ne etničko pitanje, već je i samo glasanje bilo građansko, a ne etniko. Na njemu su glasali građani BiH sa zajedničkih, građanskih glasačkih spiskova, a ne građani sa odvojenih, zasebnih, glasačkih spiskova naroda.
Ivo Komšić, s jedne strane, ktitikuje moje stavove o građanskoj utemeljenosti BiH na Referendumu, a, s druge strane, sam priznaje tu činjenicu. “Na Referendumu građani su glasali za suverenu i nezavisnu državu”, piše Komšić.
Daytonski ustav BiH nije zasnovan na ishodu Referenduma i njegovom pitanju građanima o suverenosti i nezavisnosti BiH. On je građansko referendumsko pitanje i građansko glasanje u BiH transformirao u etnički politički ustav. Daytonski ustav BiH je zbog toga neevropski i nedemokratski ustav, u suprotnosti je sa svim standardima ljudskih prava u demokratskim državama EU. Tu ocjenu izrekao je Evropski sud za ljudska prava u svim do sada donesenim presudama građanima BiH u vezi s njihovim ustavnim statusom u BiH. One dokazuju suprotnost ustava BiH sa evropskim konvencijama i deklaracijama o ljudskim pravima.
Evropski sud za ljudska prava donio je dvije grupe presuda građanima BiH: (1) presude koje se tiču kolektivnih prava, prava etnija, naroda: presuda Sejdić i Finci protiv BiH (2009.); (2) presude koje se tiču građanskih, individualnih, ljudskih prava: presuda Zornić protiv BiH (2014.), Pilav protiv BiH (2017.), Pudar protiv BiH (2021.), Kovačević protiv BiH(2023.).
Presuda Sejdić i Finci protiv BiH tiče se etničkih političkih prava Jevrejskog i Romskog naroda. Presuda jasno kaže da Finci i Sejdić imaju pravo kandidature za člana Predsjedništva BiH kao pripadnici Jevrejskog i Romskog naroda, jer narodi BiH nisu samo Muslimani, (Bošnjaci), Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati, već i Jevreji, Romi i drugi narodi koji u njoj žive. Uskraćivanje njihovog prava da budu kandidati za Predsjedništvo zbog toga što nisu pripadnici jedne od tri tzv. konstitutivne etničke grupe je njihova građanska diskriminacija kojom im se oduzima univerzalno građansko pravo da biraju i budu birani.
U ostalim presudama, Evropski sud za ljudska prava ustanovio je diskriminaciju individualnih, građanskih, prava tzv. konstituentnih naroda u Daytonskom ustavu BiH.
U osnovi, Daytonski ustav za BiH izveo je loše sadržaje ZAVNOBiH do ustavno-političkog apsurda.
Pod sdaržaj građanskog refenduma u BiH, čije je građansko pitanja formulisala Skupština BiH, Ivo Komšić podmeće HDZ-ovo Livanjsko pitanje koje je formulisano u pripremi za odluku Skupštine BiH o referendumu. Međutim, Skupština BiH je odbacila Livanjsko etničko pitanje.
HDZ-ovo Livanjsko etničko pitanje, pripremljeno za Referendum građana BiH, glasi: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državnu zajednicu konstitutivnih i suverenih naroda hrvatskog, muslimanskog i srpskog u njihovim nacionalnim podruĉjima (kantonima)?” Ivo Komšić danas interpretira građanski karakter države BiH, izglasane na njenom građanskom Referendumu (1992.), kao uređenje BiH projicirano, isključivo, na Livanjskom etničkom pitanju.
BiH nije internacionalno priznata kao troetnička država, kako tvrdi Ivo Komšić, već kao država-nacija. Nisu narodi, kao etničke kulturne zajednice, niti u BiH niti bilo gdje drugdje, subjekt internacionalnog prava, i kao etničke kulturne zajednice nemaju i ne mogu imati internacionalno priznanje. Subjekt internacionalnog prava je država kao pravno-politički institucionalno organiziran narod, odnosno nacija. BiH je postala članica UN-a po univerzalnim standardima. Internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, nije priznala, ni zajedno ni pojedinačno, “etnokulturne narodne zajednice”, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH: Muslimane (Bošnjake), Bosanske Srbe i Bosanske Hrvate, već državu BiH u kojoj su svi građani BiH, ne samo pripadnici navedena tri naroda, jedan jedinstven politički narod, Bosanska nacija-država.
Ivo Komšić ne razumije razliku između naroda i nacije, države BiH, institucionalno pravno-politički organizirane nacije građana, i naroda kao etno-kulturne zajednice, te tako i zbog toga ne razumije razliku između Bosanske nacije i etno-kulturnih narodnih zajednica u BiH: Bošnjaka, Bosanskih Srba i Bosanskih Hrvata.
Vrhunac insinuacija u Komšićevom tekstu “S Bosanskom nacijom protiv ZAVNOBiH-a” je njegov postulat, kojeg ne dokazuje, jer polazi od njega kao unaprijed date istine, da “sBosanskom nacijom Bošnjaci samo dobijaju novo nacionalno ime”. Zašto je ovo licemjeran Komšićev postulat? Odgovor je vrlo jednostavan: zato što Komšić vrlo dobro zna da je to monstruozna laž koja se u velikohrvatskim i velikosrpskim, što će reći, antibosanskim krugovima bezpogovorno prodaje.
Neću ponavljati ono što sam već kazao o odnosu postojeće Bosanske nacije i tzv-ih nacija BiH-e o kojima govori Komšić, jer to ne vrijedi ponavljati, bilo zbog toga što on nije u mogućnosti to da shvati, iako je to vrlo jednostavno, bilo zato što želi takvu zamjenu. Njemu veoma odgovara zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac. Ono što on želi pripisuje meni, jer se tako prologira važenje i upotreba svetog nacionalno trojstvo u BiH. S takvom promjenom prostor za sprpski i hrvatski separatizam političkog komšićevstva se širi i nastlja. Ja sam apsolutno protiv takve ideje. Po mom viđenju, zamjena imena Bošnjak imenom Bosanac je nemoguća i vrlo opasna, kako za Bošnjake tako i za Bosanace, stoga taj Komšićev “prigovor” odbacujem kao zluradu insinuaciju.
Koliko je besmislena insinuacija Ive Komšića da je pojam Bosanska nacija samo “drugo ime” za Bošnjačku naciju lahko je ustanoviti uporednom analizom osnovnih etnokulturoloških karakteristika pripadnika narodne zajednice Bošnjačka, na jednoj, i kulturoloških karakteristika građana Bosanaca, na drugoj strani.
Uporedna analiza sadržaja značenja Bošnjak i sadržaja značenja Bosanac vidno pokazuje koliko je: (1) infantilna identifikacija Bošnjaka i Bosanaca; (2) koliko Bosanska nacija, ni u kakvom smislu, ne može biti novo “nacionalno ime” Bošnjaka, kako tvrdi Komšić; (3) koliko Bosanska nacija ne može biti, u bilo čemu, savremena manifestacija bošnjačkog nacionalizma i unitarizma, kako tvrdi Ivo Komšić.
Bošnjaci, danas, u vjerskom smislu su muslimani, ateisti ili agnostici, dok su Bosanci, danas i u budućnosti, u vjerskom smislu, muslimani, katolici, pravoslavci, judaisti, agnostici ili ateisti i td.
U pogledu jezika, govorni jezik Bošnjaka je Bosanski jezik, dok su govorni jezici Bosanaca: Bosanski jezik, Srpski jezik, Hrvatski jezik, jezici drugih etničkih društvenih grupa ili neki svjetski jezik za koji se dogovorno opredijele građani BiH (npr. Engleski ili Njemački.)
U kulturološkom smislu, svaka etnička zajednica u BiH zivi u svojim odrednicima, nikom se ništa, kulturološki, niti dodaje niti oduzima. Etnokulturne zajednice, narodi: Bošnjak, Bosanski Srbin, Bosanski Hrvat, koje Ivo Komšić naziva nacijama BiH, u njohovoj zajedničkoj, obuhvatnoj Bosanskoj naciji, ostaju biti to što su bile i što jesu.
Dakle, za onog ko ima minimum moći zapažanja lahko uočava da sadržaj nacionalnog ime Bosanac niti sadrži bošnjački nacionalizam i unitarizam, niti je novo nacionalno ime za Bošnjake, kako insinuira Ivo Komšić. Njegov politički problem nije u tome što je Bosanska nacija zaista bošnjački nacionalizam, već u tome što mu Bosanska nacija suzbija hegemonistički hrvatki nacionalizam i separatizam Bosanskih Hrvata u BiH.
Za razliku od Komšićevog svetog komunističkog etno-nacionalnog trojstva u BiH, zasnovanog na velikosrpskim velikohrvatskim hegemonističkim koncepcijama svesrpskog, odnosno svehrvatskog etnocentričkog svijeta i jedinstva, s jedne, i međusobnih etno-kulturnih razlika između bosanskihnaroda, s druge strane, koncepcija Bosanske nacije zasnovana je na filozofskoj antropologiji prirodne istostiljudi i na njoj utemeljenoj njihovoj građanskoj društveno-političkoj jednakosti. U konkretnom slučaju, u BiH, na prirodnoj istosti i njihovoj građanskoj pravno-političkoj jednakosti, ne samo Bošnjaka, Bosanskih Srba, Bosanskih Hrvata, već i bosanskih Jevreja, bosanskih Roma i drugih etnokulturnih zajednica, bez obzira na njihove kulturne, vjerske, klasne, spolne, dobne, etničke i drugu razlike. Zalažući se za etnocentrički koncept BiH, koncept etno-kulturnih razlika, s izgovorom na specifičnost BiH, Ivo Komšić brani Srbiju i Hrvatsku u BiH, na štetu BiH.
Ivo Komšić politikanskim manipulacijama sotonizira Bosansku naciju, između ostalog, i zato što je ona, u njegovoj manipulativnoj interpretaciji, “protiv ZAVNOBiH-a”. Objektivnom historijsko političkom analizom ZAVNOBiH-a mogu se utvrditi njegove kako pozitivne tako i negativne strane, s obzirom na definitivno rješenje Bosanskog pitanja.
Pozitivne strane ZAVNOBiH-a, između ostalih, su: (1) priznanje državnog identitet BiH; (2) niki oblik priznanja političkog identiteta muslimana (Bošnjaka); (3) priznanje da su muslimani (Bošnjaci) dio političke supstance državnog identiteta BiH.
U odnosu na dotadašnji politički odnos Srba i Hrvata prema Bošnjacima, od Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, preko Kraljevine Jugoslavije, ZAVNOBiH je bio značajan politički iskorak u pogledu priznavanja, bilo kakvog, politički relevantnog identiteta Bošnjaka i identiteta državnosti države BiH.
Hegemonističko imperijalističku srpsku i hrvatsku politiku pojedinačno i njihovu zajedničku politiku prema političkom identitetu Bošnjaka i identitetu države BiH, od odlaska osmanlija do ZAVNOBiH-a, simbolizira i izražava Sporazum Cvetković-Maček (1939.).
Sporazum Cvetković-Maček: (1) negira postojanje bilo kakvog oblika političkog identiteta Bošnjaka; (2) negira postojanje bilo kakvog etnopolitičkog osnova postojanja države BiH, jer, navodno, BiH nema svoju jedinstvenu etničku zajednicu da bi zbog i na osnovu nje trebala i mogla opravdati razlog svog postojanja kao država; po velikosrpskim i velikohrvatskim političkim doktrinama, Bosanski Srbi i Bosanski Hrvati su međusobno sasvim različiti narodi do te mjere da ne trebaju i ne mogu imati zajedničku državu (BiH), a Bošnjacima se negira bilo kakav politički identitet; oni su ili Bosanski Srbi muslimanske vjere ili Bosanski Hrvati muslimanske vjerene, te kao takvi ni oni ne mogu biti etničkokulturni osnov formiranja i postojanja posebne države BiH. Srpsko i Hrvatsko osporavanje bosanskog etnopolitičkog osnova formiranja i postojanja države BiH i srbizacija bosanskih pravoslavaca, odnosno hrvatizacija bosanskih katolika, su išle zajedno i u isto vrijeme; danas, politički Komšići, osporavanjem mogućnosti postojanja Bosanske nacije i bilo kakvog Bosanstva, osporavaju mogućnost trajnog i stabilnog postojanja države BiH, rade isto to što su radili njihovi politički pretciporicanjem bilo kakvog jedinstvenog identiteta ondašnjeg Bosanskog naroda i državnog identiteta BiH; (3) (Sporazum Cvetković-Maček) negira bilo kakav historijski oblik državnog postojanja BiH koji bi, eventualno, mogao biti osnov njenog savremenog postojanja.
Negativni sadržaji ZAVNOBiH-a su ostatci i nastavak hegemonističke srpsko-hrvatske politike prethodnog historijskog perioda. Oni se sastoje i ogledaju u njegovim sljedećim činjenicama: (1) stvaranje dvojnih nacionalnih identitetaBosanskih Srba i Bosanskih Hrvata kao završnih činova srbizacije i hrvatizacije bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika u prethodnom historijskom periodu; (2) političko objedinjenje Bosanskih Srba sa svim Srbima izvan BiH i političko objedinjenje Bosanskih Hrvata sa svim Hrvatima izvan BiH; (3) u ZAVNOBiH-ovskoj definiciji Bosne i Hercegovine nema bosanske državno-teritorijalne odrednice Bosanski, niti u imenu Bosanskih Srba, niti u imenu Bosanskih Hrvata, što nikako nije bilo niti moglo biti slučajno; (4) omogućen je, a u neku ruku i legitimiran: (a) direktan državni i svaki drugi uticaj Srbije i Hrvatske na državu Bosnu i Hercegovinu, u svakom pogledu; (b) konstruiran jedinstven Srpski svet u Srbiji i BiH, odnosno konstruiran jedinstven Hrvatski svijet u Hrvatskoj i u BiH, kao jedinstveni etnonacionalni politički svijetovi.
Ivo Komšić fetišiziranjem ZAVNOBiH-a fetišizira srbijansko srpstvo i hrvatsko hrvatstvo u BiH, naravno na štetu Bosanstva, Bosanske nacije, državnog suvereniteta i nezavisnosti BiH.
U cijeloj historiji komunističke vlasti u SFRJ i SR BiH, donekle i u današnjoj BiH, prisutna je glorifikacija ZAVNOBiH-ovske troetničke kao tronacionalne formule BiH, političko obogotvorenje njenog troetničkog svetog trojstva.
Imajući u vidu kako negativne tako i pozitivne strane ZAVNOBiH-a primjetna je i objektivno politički nesporna njegova historijsko-politička ambivalentnost. Ali, bez obzira na to, ZAVNOBiH je pozitivan historijski događaj koji je proizveo viši historijski oblik državnosti BiH.
Bosanska nacija nije protivna pozitivnim, već negativnim sadržajima ZAVNOBiH-a; iako njegov rezultat nije bio suverena i nezavisna država BiH, već ulazak u novu državnu zajednicu, SFRJ, nadređenu BiH, sličan onima kakve je BiH imala u prethodnim velikim carstvima, osmanskom, austro-ugarskom, Kraljevini SHS, Kraljevini Jugoslaviji, ZAVNOBiH je obnovio državnost BiH ukinutu Sporazumom Cvetković- Maček i time doprinio emancipaciji današnje Bosanske nacije i države BiH.
BiH je postala, u punom smislu, suverena i nezavisna država internacionalnim priznanjem (1992.) tek nakon njenog krvavog oslobodilačkog rata (1992-1995.) po standardima koji imaju opću primjenu. Tada je internacionalna zajednica, Generalna skupština UN, priznala i primila državu BiH u svoje članstvo i u svoj sastav kao jednu, jedinu, jedinstvenu naciju po općevažećim standardima. Komunističko etno-kulturno trojstvo, koje Ivo Komšić naziva nacijama i pridaje mu status svetog trojstvo u BiH, dobilo je isključivo unutarbosansku političku upotrebnu vrijednost. Dokaz tome je da ni u jednoj internacionalnoj organizaciji, od onih regionalnih, preko evropskih do svjetskih, ne postoje tri stolice za “njene tri nacije” u BiH, već da postoji samo jedno jedna stolica za jednu jedinu, internacionalno priznatu, Bosansku naciju. Nije slučajno ime Generalna skupština Ujedinjenih nacija.
Danas s EU i NATO alijansom ne pregovaraju o ulasku u njihovo članstvo niti Bošnjaci niti Bosanski Srbi niti Bosanski Hrvati, već Bosna i Hercegovina kao jedinstvena, jedna i jedina Bosanska nacija, sviđalo se to političkim Komšićima ili ne sviđalo.
Dno dna “naučne” i političke malicioznosti Ive Komšića je dovođenje u sadržajnu vezu i identifikacija ideje Bosanska nacija sa ratnim projekcijama tzv. muslimanske države u vrijeme bosanskohercegovačke oslobodilačke borbe (1992-1995.), s državama: (1) “nazvanim ‘krijeposna muslimanska država” objašnjena u tuzlanskom listu “Zmaj od Bosne” (br. 51, 27. 9. 1993.) i, (2) “zvaničnim prijedlogom SDA na Skupštini BiH 7. 2. 1994. godine” “treće republike” “u paketu Unija tri republike” BiH.
Zbog čitatalaca ovog teksta, ne zbog političkih Komšića, naglašavam da Bosanska nacija nema, ama baš nikakve veze niti s navedenim oblicima muslimanske države, koje spominje Ivo Košić i zlonamjerno dovodi ih u vezu s Bosanskom nacijom, niti bilo s kojim drugim ratnim političkim projektom tzv-e muslimanske države kao tzv-im trećim entitetom, ako je uopće postojao. Bosanska nacija je s njima apsolutno nespojiva i njima totalno suprotna.
Bosanska nacija, institucionalno pravno-politički organiziranih građana države BiH, pod svojim sadržajem apsolutno ne podrazumijeva: (1) građane jedne etnokulturne zajednice: Bošnjačka, Bosanskih Srba ili Bosanskih Hrvata, već građane svih njih zajedno, podjednako; u istom pravnom i političkom smislu, Bosanska nacija obuhvata, ne samo građane spomenutih, već i građane svih ostalih etnokulturnih zajednica u BiH u svemu: društveno, politički, pravno; (2) ne podrazumijeva i ne odnosi se neki etnički ograničen teritorij države BiH. Bosanska nacija podrazumijeva cijelu teritoriju u međunarodno priznatim granicama BiH. Bošnjaci su sahranili projekte muslimansko-bošnjačkog entiteta, ako ih je bilo, i očekuju da isto to urade i ostali narodi BiH-e. Bosanska nacija je politički koncept koji ne samo da je put trajnog mira i suživota. On ljude spaja i povezuje, a ne razdvaja i međusobno ih ne sukobljava.
Na kraju, Ivo komšić reducira staljinsko-kardeljevsku definiciju nacije. U tekstu “Bosanskom nacijom’ protiv ZAVNOBiH-a” (tačno.net 16. 02. 2024.) definira naciju kao “etničko-kulturnu narodnu zajednicu“. Na ovoj prevaziđenoj teorije nacija, na manipulacijama, historijskim poluistinama i konstrukcijama o Referendumu građana BiH (1992.), ZAVNOBiH-u, internacionalnom priznanju BiH, Bosanstvu, Bosanskoj naciji, političkom karakteru države BiH itd., koji imaju za cilj zaštitu hrvatskog etnocentrizam u BiH naša dalja javna rasprava postaje bezpredmetna.
(autor teksta, prof. dr. Enver Halilović, bivši je rektor Univerziteta u Tuzli, bivši ambasador BiH u Ruskoj Federaciji. Halilović je 2002. radio kao Fulbrightov profesor na Sveučilištu Cornell u Sjedinjenim Državama)
Ismet Gavrankapetanović. navodno, ne ispunjava kriterije za imenovanje za generalnog direktora Kliničkog centra Univerziteta u Sarajevu (KCUS). Obzirom na to, odobrenje koje bi eventualno dao Nediljko Rimac, ministar zdravstva entiteta F BiH bio bi krivično djelo. A to, rečeno je Politicki.ba iz nekoliko izvora, on neće uraditi.
Tako da je sasvim izvjesno da će Upravni odbor KCUS-a dobiti odbijenicu Ministarstva zdravlja i – vrlo moguće – nalog da raspiše novi konkurs za generalnog direktora.
Iako je Gavrankapetanović dobio najviše ocjene tokom konkursne procedure, već je tada ukazano da on ne ispunjava formalne uslove – fali mu papir o menadžerskim kvalifikacijama.
Prema tvrdnjama sagovornika Politicki.ba odgovor koji je dostavio Ekonomski fakultet Univerziteta u Sarajevu, a posebno dopis iz Vlade Kantona Sarajevo, “više je rezultat političkih pritisaka nego bilo čega drugog”.
Naši sagovornici navode i da je ministar Rimac “okupio pravni tim koji mu priprema detaljan odgovor na sva pitanja u vezi Gavrankapetanovića” te da bi o svemu javnog mogla biti “vrlo brzo” informirana. Očitovanje resornog ministra očekuje se već danima. Bilo je najavljeno za kraj prošle sedmice, ali je odgođeno. Neki od sagovornika Politicki.ba vjeruju da bi se sadržaj tog dugo očekivanog teksta mogao konačno objaviti sutra.
Umeđuvremenu su nastavljeni i kontakti i susreti “zainteresiranih strana” – čelnika Trojke i HDZ 1990, iz čije kvote je imenovan Rimac.
Portalu Politicki.ba rečeno je i da su neki od čelnih ljudi Trojke prihvatili odluku da se kandidira neko drugi, a ne Gavrankapetanović.
Među njima nije Elmedin Konaković, šef Naroda i Pravde, koji i dalje zahtijeva da se ispoštuje dogovor unutar koalicije na federalnom nivou i imenuje Gavrankapetanović. Usuprotnom, prijeti krivičnim prijavama. A krivičnim prijavama zaprijetili su i najmanje dvoje doktora koji su se žalili Ministarstvu zdravstva na odluku UO KCUS da nominira Gavrankapetanovića.
Osim tog formalnog uslova o kvalificiranosti za zdravstveni menadžment, Gavrankapetanović je više žrtva unutarnjih sukobljavanja interesnih grupa unutar Trojke. Posebno dijelovi SDP-a i NiP-a nisu za dogovoreno rješenje lidera Trojke i traže neko drugo ime. Neki od njih forsiraju aktuelnog vršioca dužnosti direktora KCUS-a Alena Pilava.
Iz UO KCUS za Politicki.ba su rekli da je očito izlaz u poništavanju ovog i raspisivanju novog konkursa za direktora najjače zdravstvene ustanove u Bosni i Hercegovini.
Takva odluka mogla bi biti donesena krajem ovog mjeseca na sjednici UO KCUS. A do tada bi trebao stići i definitivni stav (čitaj odbijenica) iz Ministarstva zdravstva.
Njemačka fondacija Hanns-Seidel-Stiftung (HSS) sporna je svim liberalima svijeta, osim onim – sarajevskim.
“Otvoreno sjedište u Sarajevu: Premijer Nihad Uk poželio dobrodošlicu njemačkoj političkoj fondaciji Hanns Seidel”, objavljeno je u ponedjeljak na službenom X nalogu Vlade Kantona Sarajevo.
Otvoreno sjedište u Sarajevu: Premijer @nihaduk poželio dobrodošlicu njemačkoj političkoj fondaciji Hanns Seidel
“Šimon Peres”, pisalo je na skoro svim naslovnicama njemačkih medija u novembru 2012. godine, “odbio je nagradu fondacije Hanns-Seidel-Stiftung (HSS)”.
Tadašnji izraelski predsjednik odbio je primiti nagradu HSS-a, nakon što je njemački Spiegel otkrio da je Fondacija naslijedila imovinu i novac od Maxa i Marije Wutz. Prema istraživanju “Spiegela”, u vrijeme nacizma supružnici su bili pristaše politike Adolfa Hitlera i mrzitelji Židova.
Ali sarajevski “liberali” okupljeni oko Naše stranke čiji kadar Nihad Uk upravlja Vladom Kantona Sarajevo pohvalili su se da je u ponedjeljak, u prisustvu visokog predstavnika Christiana Schmidta i čelnika Vlade, Fondacija Hanns-Seidel otvorila “sjedište u Sarajevu”.
Prošle godine Istraga.ba je u dva navrata pisala o ovoj njemačkoj fonaciji u čijim upravljačkim strukturama sjedi visoki predstavnik Christian Schmidt. Podsjećamo na neke od ključnih činjenica koje smo ranije objavljivali. Vratimo se u 2012. godinu.
“Predsjednik ne prima nikakve nagrade iz ove Fondacije”, saopćeno je tada iz Peresovog ureda.
Der Spiegel” je te 2012. objavio da “Fondacija Hanns-Seidel”, koja je povezana s CSU-om, ima koristi od imovine dvoje nacista koji su pratili Hitlerovu politiku od samog početka. Brojni mediji u Njemačkoj su izvijestili su da se jedna nagrada HSS-a dodjeljuje iz “nacističkog naslijeđa”.
Šest godina kasnije jedan od potpredsjednika te Fondacije postaje Christian Schmidt. Potpredsjedničku funkciju u Hanns-Seidel Stiftungu Schmidt je nastavio obavljati i nakon što je postao visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu. Ta fondacija, već smo objavljivali, u periodu dok je izraelski premijer odbijao primiti njihove nagrade, finansirala projekte Hrvatske demokratske zajednice BiH. Dolaskom na poziciju šefa OHR-a, Schmidt je, koristeći bonske ovlasti, u Bosni i Hercegovini nametnuo izmjene Ustava i Izbornog zakona BiH privilegujući baš HDZ. Pitanje Židova Jakoba Fincija i Roma Derve Sejdića, koji su, po odluci Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, diskriminisani, Christian Schmidt nije želio riješiti upotrebom “Bonskih ovlasti”.
baner HSS-a u OHR-u
Fotografija iznad snimljena je početkom decembra 2022. godine u zgradi OHR-a. Fondacija Hanns-Seidel Stiftungu, čiji je potpredsjednik Christian Schmidt, u prostorijama OHR-a, organizirala je panel diskusiju sa Christianom Schmidtom. Za PR se pobrinuo Shmidtov savjetnik iz OHR-a Zoran Gojić. Za PR u ime Fondacije Hanns-Seidel Stiftung se pobrinula Gojićeva supruga Ulricke Ecker.
“Moja supruga radi u fondaciji Hanns-Seidel Stiftung”, potvrdit će prošle godine za Istraga.ba Schmidtov savjetnik Zoran Gojić.
No, to je, uistinu, manji problem u odnosu na samu politiku Fondacije HSS i visokog predstavnika Christiana Schmidta.
Američka nevladina organizacija COHA u čijem fokusu su SAD i Latinska Amerika, u svom je izvještaju iz 2009. godine pominjala fondaciju HSS po nečasnoj ulozi u El Salvadoru.
U tom je izvještaju navedeno da je njemačka fondacija Hanns-Seidel-Stiftung finansirala projekte kojima je podržavala ekstremnu desničarsku partiju ARENA koju je osnovao Roberto D’Aubuisson, bivši oficir salvadorske vojske koji je bio najpoznatiji po tome što je zapovijedao raznim odredima smrti u toj državi. U Njemačkoj je, zbog toga, vođena i istraga, koja je rezultirala odbacivanjem bilo kakvih sumnji da se njemačka
Fondacija HSS miješala u unutrašnja pitanja El Salvadora.
No, HSS ne skriva miješanje u unutrašnja pitanja u Bosni i Hercegovini. Tako je, naime, ova fondacija već dvanaest godina partner Političke akademije HDZ-a BiH, Saradnja je nastavljena i u periodu kada je potpredsjednik Fondacije HSS postao aktualni visoki predstavnik Christian Schmidt. Prije nego je stupio na poziciju visokog predstavnika, Christian Schmidt je od hrvatskih vlasti primio odlikovanje “Red Ante Starčevića”. Među nosiocima priznanja “Red Ante Starčevića” nalaze se dvojica presuđenih ratnih zločinaca – Dario Kordić i Jadranko Prlić, koji su pred UN-ovim sudom proglašeni krivi zbog udruženog zločinačkog poduhvata usmjerenom protiv bosanskih muslimana. Inače, sam Ante Starčević, hrvatski političar po kojem je nazvano odlikovanje, dovođen je u vezu sa antisemitizmom.
“Ante Starčević nema nikakve veze s ustaštvom. Njegova je temeljna misao samostalna, demokratska hrvatska država. On je u tome bio i ostaje i danas nadahnuće svima onima koji vode suverenističku politiku u Hrvatskoj, pa im i danas ima što reći. U njegovoj knjizi »Ustavi Francezke« ima antisemitskih natruha, tu i tamo može se i u »Slobodi« naći koja oštra riječ protiv Židova, ali što je to kad se usporedi s neusporedivo većim brojem članaka u kojima je on izrazio svoju veliku simpatiju prema Židovima”, izjavio je u julu 2020. godine za crkveni list Glas Koncila hrvatski historičar Mato Artuković.
Nakon što je preuzeo funkciju visokog predstavnika za BiH, novinari su Christiana Schmidta na konferenciji za medije u Sarajevu upitali da li će se odreći odlikovanja “Red Ante Starčevića”.
“Ne”, odgovorio je kratko visoki predstavnik, koji je ranije na u medijima govorio da je “Hrvatska ključna država na Balkanu”.
U julu 2022. godine, Istraga.ba je podsjetila na sporne detalje u biografiji visokog predstavnika. Jedna od najvećih mrlja u njegovoj karijeri je pokušaj rehabilitacije nacističkog pilota.
Kao državni sekretar za odbranu Schmidt je 2007.m godine pokušao da rehabilitira nacističkog pilota Wernera Möldersa.
Kako je pisao njemački magazin Kontraste, njemački ministar odbrane Peter Struck (SPD) 2005 je, nakon kritika u javnosti, zabranio da se jedna vazduhoplovna jedinica zove po Möldersu.
Dvije godine nakon toga, Christian Schmidt je pokrenuo inicijativu za rehabilitaciju ovog pilota Luftwaffe.
Mölders je, kako piše njemački magazin Kontraste, bio jedna od poznatih figura Trećeg Rajha, između ostalog zahvaljujući jako bliskim vezama sa Hermannom Göringom, šefom nacističkog vazduhoplovstva i jednim od prvih Hitlerovih saradnika.
Mölders se, navodi Kontraste, borio na strani nacista u Drugom svjetskom ratu, kao i ranije u Španskom građanskom ratu kao dobrovoljac. Bio je pripadnik zloglasne legije Kondor, tokom čijih bombardovanja su ubijene hiljade civila. Sam Hitler ga je nagradio najvišim odlikovanjima, a nakon pogibije proglašen je „herojem nacional-socijalizma“.
Uprkos tome, pisao je njemački magazin, Schmidt je branio Möldersa, govoreći na televiziji da ovaj nacistički pilot „nema smeđih mrlji na svom prsluku“.
Njemačka javnost je tada žestoko reagirala, podsjećajući da je Legija Kondor, kojoj je Mölders pripadao, učestvovala u zločinima.
Stajući u odbranu Möldersa, Schmidt je, kako je pisao magazin Kontraste, prekršio rezoluciju Bundestaga u kojoj je rečeno da se neće dodjeljivati odlikovanja pripadnicima Kondor legije.
Među ostalim, reagirao je historičar Detlef Bald koji je naglasio da je Mölders gradio karijeru kao vjerna karika u nacional-socijalističkom lancu, te da je kao pilot učestvovao u nacističkom bombardovanju Londona i Dunkirka.
Schmidt je tvrdio da Mölders nije imao nikakve veze sa nacističkom ideologijom, što je demantirao historičar Bald, kazavši da su Schmidtove tvrdnje netačne i vrlo opasne, jer je Mölders bio aktivni propagator nacional-socijalizma, te da se nikada nije distancirao od projekta istrebljenja Jevreja.
Magazin Kontraste je tada podsjetio na Möldersovo ushićenje povodom prizora zapaljenog Dunkirka, kao i njegove stavove da je „divan osjećaj za Nijemce boriti se u [ovom] ratu“.
Ovaj njemački medij je tada ocijenio da je vrlo opasno što Schmidt, uime Ministarstva odbrane, pokušava rehabilitirati nacističkog pilota i ikonu desničarskih esktremista u Bundeswehru.
Prije više od deset godina, ljeto je bilo, u krcatoj sarajevskoj ulici Ferhadija me presreo Amir Pašić Faćo, opskurni gangster iz sarajevskog podzemlja, “inventar” sudskih klupa i starosjedilac novinskih crnih hronika. Njegova krvava “slava” je dobacila do inozemstva gdje godinama živi prijateljica sa kojom sam bio u šetnji tog jutra; zabrinuto je pratila naš razgovor, očekujući sve samo ne ćaskanje koje je uslijedilo. Stotine pari znatiželjnih očiju iz ljetne bašte “Vatre” sa velikom znatiželjom i očekivanjima raspleta, pratila je susret gradskog revolveraša i relativno poznatog novinara koji je tekstovima pozorno pratio njegove kriminalne poduhvate. Očekivali su kakvu robusnu kavgu, udarac drškom revolverom po tintari, ili pucanje u noge ili nešto slično iz bogatog Pašićevog nasilničkog “opusa”.
Svi su oni bili razočarani. Ili, nisu, ne znam. Amir Pašić mi se sav skrušen i u behutu požalio da mu je tih dana umrla majka, da je on “trenutno bez love”. Naručio je, veli, kifle u pekari za materin tevhid, ali nema para da ih plati, moli me ako imam štogod kod sebe da mu dadnem, vratit će čim uzmogne. I dalje je auditorijum u Ferhadiji potmulom napetošću posmatrao taj bliski susret visokog rizika. Mogao se u zraku kod publike osjetiti antiklimaks kada sam iz džepa izvadio neku crkavicu od para i dao mu. Izgovorio sam Bašum sagosum, dodao je halal olsun, udaljivši se.
Nakon što smo se izvukli iz vreve glavne ulice, prijateljica me prekorila: “Ti si fakat neodgovorna budala. Pred onolikim ljudima daješ pare ozloglašenom kriminalcu. Znaš ko će ti povjerovati u priču o kiflama za materin tevhid? Niko! Pola onih ljudi koji su vas gledali će vjerovati da su od njega kupovao “bijelo”, a druga, dobronamjernija polovina, da si mu plaćao reket”.
Nisam provjeravao u istinitost Pašićeve priče, za šta god da su mu panično trebale pare, moralo se dobro poniziti i prosjački ispružiti ruku. Jesam, međutim, strepio da je neko iz mase za uspomenu snimio taj bizarni susret i da će ga okačiti na društvene mreže kao nepobitan dokaz da sam “up'o u Faćinu raju”, kao glavni junak one pjesme o babi Atifu.
Nije od toga događaja prošlo ni pet-šest Bajrama na društvenim mrežama pojavila se fotografija Amira Pašića Faće sa tadašnjim predsjednikom Vlade Kantona Sarajevo Elmedinom Konakovićem. Snimljeni su u nekoj elitnoj kafani gdje su se opuštali u drugarskom ozračju, šeretski i razmetljivo ispoljavajući vrlo visok stupanj intimiziranja. Druženje sa kriminalcem čiji je kazneni dosije vjerovatano deblji i opširniji od kompletnog štiva kojeg je on u životu pročitao, Konaković je objasnio u televizijskom intervju. “Moram vam reći, njihov kodeks, njihov način života i njihov moral je na mnogo višem nivou od onih političara koji mi to prigovaraju. Ti sarajevski momci nisu nikada od mene tražili ništa nezakonito”. Nije dugo trajala idila između Konakovića i Pašića-Faće, kao što savezništva sa lupežima nikada nisu dugog vijeka, budući da počivaju na sirovim interesima i klijentelističkim “sentimentima”: Pašić ga je, koliko se sjećam, javno prozivao da mu nije “izašao u susret” u nekom posliću.
Novinarima priroda posla dopušta da se sreću, druže, razgovaraju sa najokorjelijim kriminalcima i huljama, što sam decenijama sa zadovoljstvom koristio u izobilju; političari i javni djelatnici tu privilegiju nemaju, odnosno ne bi smjeli imati.
“Sarajevski momci”, kako je Elmedin Konaković tepao lokalnim kriminalcima i nasilnicima, munjevito, a neobjašnjivo obogaćeni pseudobiznismenima, postali su njegov ultimativan kadrovski dekor i prirodni saveznici osobito nakon što se razišao sa Strankom demokratske akcije i politički osamostalio. Njegova insuficijentnost i negadljivost prema osobama sa one strane zakona, nešto, dakle, od čega bi pristojan svijet trebao zazirati i gnušati se, pretvoreni su u stranački trade mark, prepoznatljiv, transparentan narativ.
Prema izbornim potencijalima njegove stranke Naroda i pravde sam bio prilično rezerviran, tačnije rečeno-skeptičan, sve do nekoliko nedjelja prije izbora 2018. godine. Tada sam na nekom privatnom druženju slučajno upoznao jednog, kako sam razumio, lojalnog aktivistu NIP-a, niskorangiranog, ali izravno uključenog u predizbornu kampanju i solidno upućenog u mehanizme funkcioniranja NIP-ove strukture. Ugrubo, ali ne i netačno, raspoznao sam da je “platforma” novooformirane stranke amalgam političkog konzervativizma, vjerske isključivosti i liberalno-divljeg biznisa. Prvi put sam čuo priču o njihovom okupljalištu, Malezijskoj džamiji u naselju Breka, u koju SDA-ovci pa čak i njihov lider Bakir Izetebegović dolaze na “vlastitu odgovornost”. Do tada nisma imao pojma o razmjerama bogatstva i utjecaja osobe za koju jedva da sam ranije čuo, Gordana Memije – slike njegovog skupocjenog automobila, “Porschea”, taj je NIP-ovac ponosno pokazivao na svom mobitelu. Od sve “braće”, kako su se međusobno oslovljavali NIP-ovci, najviše me dojmila priča o izvjesnom uspješnom biznismenu, Sarajliji, simpatizeru, ili možda i guruu stranke, koji posluje širom svijeta, najmanje u Bosni i Hercegovini. Kada sam kasnije provjeravao njegov poslovni background i životni put, ime sam mu našao samo u novinskim crnim hronikama: dotični je prije 20-ak godina pucao u izvjesnog stranog investitora pokušavajući mu preoteti firmu. Advokat koji ga je branio, je na moje pitanje ko je njegov klijent, sugerirao da batalim pisanje o njemu, jer je, “vrlo zajeban igrač”. Dodatnu mistifikaciju, možda i namjerno iz stranačkog vrha plasiranu da iza NIP-a stoji tada još agilni i svemoćni Hasan Čengić i time se sveti Stranci demokratske akcije, nisam olako odbacivao.
Kada je na portalu “Žurnal” godinu dana kasnije otvorena senzacionalna priča o narko-karterlu Tito & Dino i njihovim vezama sa sarajevskom novokomponiranom “business klasom”, taj je “vrlo zajebani igrač” putem društvenih mreža uputio polumafijašku prijetnju autoru teksta zato što je prozvao “braću”, Alema Hodovića, pomenutog Gordana Memiju, posredno i njegovog kuma Elmedina Konakovića.
Cijeli ovaj uvod pisan je, naravno, u kontekstu aktuelnih medijskih napisa o vezama Elmedina Konakovića sa članovima jednog od najjačih narko kartela u ovom dijelu svijeta. O tome se posljednjih godina u više navrata spekuliralo, no obrise ozbiljnog skandala taj slučaj dobiva sa nezaustavljivom bujicom konspirativne komunikacije koja je pokuljala iz SKY i ANOM aplikacija koje je godinama koristila međunarodna mafijaška internacionala, pa i njen bosanskohercegovački ogranak.
Sklonost predsjednika Naroda i pravde ka “sarajevskim momcima” i njegova bliskost sa suspektnim poslovnim strukturama svakako su doprinijeli da ovakva medijska otkrića, kao u onoj Čolićevoj pjesmi na tekst Duška Trifunovića, “padnu na zemlju koja samo sumnju rađa”! Kada je prije nekoliko nedjelja Milorad Dodik u gruboj aluziji natuknuo nešto neodređeno o nekima iz Sarajeva koji putuju u Dubaji na poziv šefova narko kartela, niko živ nije pomislio ni na Fortu, ni Nikšića… Konaković je bio prvi i posljednji “pick”.
Ministar vanjskih poslova BiH je u protekloj sedmici održao dvije konferencije za štampu na kojima se branio od optužbi koje su se najprije pojavile u holandskoj štampi, potom i u (treba reći-malobrojnim) ovdašnjim medijima. U novije vrijeme u zapadnoj socijalnoj psihologiji za metodologiju odbrane od optužbi koje je ovih dana (a i ranije) koristio Konaković odomaćen je naziv “Darvo princip”. Profesorica Jennifer Freud koja je “patentirala” taj termin (akronim više riječi) kaže da se koristeći taj princip optuženi nastoji prikazati kao žrtva, krivnja se svaljuje na onoga ko je izgovorio optužbe. Takav je metodom do savršenstva doveo, Donald Trump, pisao je nedavno u “Guardianu” Sidney Blumenthal: bivši predsjednik SAD koji učestalo sebe prikazuje kao permanentnu žrtvu, pravosuđa, demokrata, žena koje je zlostavljao. “Darvo je njegov pojas nevinosti”, napisao je Blumenthal, bivši savjetnik Billa Clintona.
Elmedin Konaković je u prvi mah optužio holandske i dio ovdašnjih medija, čija je, navodno, on žrtva postao. Potom, nakon što se u međuvremenu njegovo ime pojavilo na šemi kontakata narko kartela koju su radile službe EUROPOL-a, proširio je i internacionalizirao spisak zavjerenika protiv sebe. Proširio je i spisak žrtava: žrtvama “zavjere” je predstavio federalne policajce koji su 2016. godine osiguravali boravak šefa narko kartela Edina Gačanina u Sarajevu i Hrvatskoj. Za političara koji ovih dana požuruje usvajanje “evropskog zakona” o pranju novca nije sporno što je jedan globalni kriminalac, multimilijarder, policiji i drugima koji su se brinuli o njegovom boravku u Sarajevu dijelio desetine hiljada eura. Neprihatljivo mu je samo to što se dotične policajce veže za njega i njegovog stranačkog kolegu, tadašnjeg ministra policije Aljošu Čamparu.
Šuplje je i neuvjerljivo Konakovićevo objašnjenje prema kojem je “grupa građana BiH Dubaija” tražila od njega i stranačkih kolega da posjete njihov dražesni Emirat. Sve ukazuje, međutim, na to da je jedan iz te “grupe građana” bio Dženis Kadrić, desna ruka ozloglašenog i u Holandiji pravomoćno presuđenog Edina Gačanina, koji je nedavno uhapšen u Sarajevu pod sumnjom za pranje ogromne količine novca. U njegovim porukama pribavljenim raspakivanjem SKY aplikacije, saznao je portal “Istraga”, nalazili su se brojevi pasoša Elmedina Konakovića, njegove supruge i djeteta. Sve se to odvijalo početkom, 2021., u vrijeme kada je Konaković bio predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, pa je dakle, besmisleno uplitanje njegove sadašnje firme Ministarstva vanjskih poslova BiH u ovaj neugodni skandal.
“Ako se pokaže tačnim išta od ovoga za šta me optužuju (EUROPOL, mediji.. op. S.A), ja sam spreman napustiti zemlju”, patetično je kazao Konaković na svojoj posljednjoj konferenciji za medije.
Ne ide to tako, barem ne u pravno uređenoj zemlji. Ako se dokažu ovako teške optužbe, niko pa ni Elmedin Konaković neće moći napustiti zemlju. Legalno, naravno.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
