Sve je počelo proslavom prve poratne, 1996. godine, kada je, gledajući izvještaje s dočeka u Sarajevu, Alija Izetbegović, tadašnji predsjedatelj bosanskohercegovačkog Predsjedništva, otvorenim pismom po(d)učio uredništvo državne televizije kako su raspojasana veselja i Deda Mraz “simboli strani našem narodu”.
Brisanje granice između dobra i zla
Oni upućeniji tvrdili su da su Izetbegovićevoj ljutnji, koja je isijavala iz pisma, kumovale scene dobro pripitog tadašnjeg ministra spoljnih poslova BiH čija je karijera na toj poziciji naprasno okončana s Novom godinom, što ga nije spriječilo da i kasnije bude (pre)poznat po sklonostima nimalo stranim našim političkim partijama, prvi je, naime, koga se isti Izetbegović javno odrekao zbog optužbi za korupciju.
Ostao je upamćen i kao neformalni kum Republike Srpske, na čije je ime potpisao suglasnost, navodno izgubljen u prevodu. Kako god, mnogo istrajniju borbu od one protiv korupcije SDA je sustavno vodila protiv Deda Mraza, koga je u naletu strasti spram odanosti simbolima našeg naroda uoči nove 2009. tadašnja direktorica Javne ustanove Djeca Sarajeva odlučila prognati iz 24 obdaništa zato što – kako je sama izjavila – “islamski vjernici… ne žele Deda Mraza, jer on nije postojao u kulturi i tradiciji bošnjačkog naroda”. Ponesena podrškom tadašnjeg reisa IZBiH koji je na sav glas optuživao da je Dejtonski mirovni sporazum porodio “plemenski ustav” koji Bošnjacima nalaže “da dijelimo političku vlast i zemlju s našim ubicama”, tadašnja SDA nada u obdaništa je uvela (samo) islamsku vjeronauku, što je i u zemlji i diljem svijeta shvaćeno kao nedvosmisleno i agresivno nametanje većinskih vjerskih osjećanja u javnom životu glavnog grada i države koji deklarativno pretenduju da pripadaju svim svojim narodima i građanima.
Zato valjda nikog i ne čudi što je i uoči ove, nove 2023. godine, Deda Mraz u javnom životu naše zemlje dobio mjesto podjednako važno kao i formiranje vlasti i(li) kandidatski status Bosne i Hercegovine za Evropsku uniju. Za to se pobrinuo (još uvijek) federalni ministar za izbjegla i raseljena lica poznat kao “Edo junica”. Nadimak je dobio kada je povratnicima u Srebrenicu podijelio bolesne krave, pa iako su mu mediji još i ranije spočitavali skupljanje titula po ne baš respektabilnim adresama, ostao je upamćen upravo po događaju netransparentne, da ne kažem jaranske nabavke junica koje su, umjesto da povratničkim porodicama budu zdrava podrška, jedna po jedna obolijevale, a inspekcija na kraju konstatirala odveć prevelik manjak dokumentacije o porijeklu. Bilo je to u ljeto 2016. i nimalo se nije odrazilo na Ramićevu političku i inu karijeru: ostao je i ministar i potpredsjednik SDA i uznapredovao do omiljenog porodičnog kadra. Samo koji dan prije nego je obznanjen njegov najnoviji progon Deda Mraza – suprotstavljanje sindikatu da organizira podjelu paketića na dječijoj zabavi sa najradosnijim djedicom na svijetu – ministar je dijelio paketiće djeci u Konjević-Polju, koje je obezbijedila Prva dama SDA. Trebalo je, dakle, da djeca zapamte stranačkog darodavca, a ne tamo nekog neprepoznatljivog – partijski, vjerski i nacionalno – Deda Mraza čiji su i brada i pantalone duži od propisanih.
Da ne bi bilo ideoloških zabuna, vodeći duet SDA u Kantonu Sarajevo, notorni Zahiragić plus Dia, svojim je prisustvom uveličao prednovogodišnju žurku vogošćanske omladinske udruge Tempo. Bila je to tribina znakovite teme – Zločin ateizma. Propovjednik Dževad Gološ okupio je, za naše uvjete, impozantan broj zainteresiranih slušatelja, medijski izvještaji kažu da ih je bilo oko 500. Kao i SDA dvojac, pomno su odslušali besjedu o svojim neprijateljima: ateisti su krivi, protumačio je ovaj samozvani islamski učenjak, za “rušenje džamija u doba komunizma”, “negiranje morala”, “propagiranje da žena i žena ili muškarac i muškarac mogu biti zajedno”, “negiranje smisla života i duhovnosti”, te “brisanje granice između dobra i zla”. Sudeći po fotografijama, skup je vrvio od muškaraca s pomno propisanim bradama i pantalonama, a žene su mahom bile pokrivene. I jedno i drugo spada u modni i vjerski izričaj, da ne kažem građanske slobode, pod šta je u konačnici svedena i cijela tribina, valjda nakon što je učenjak Gološ dobio svoje minute slave da nam objasni šta je zločin: “Kad kažem zločin, ne zločin te vrste.” Ova mudra definicija pomaže nam da razumijemo njegovo tumačenje zašto ni zločin više nije zločin, bit će da je važnije prepoznati neprijatelja u drugom i drugačijem, a jednako tako i proizvesti performans koji će domaćoj i svjetskoj javnosti pokazati stremljenja i ambicije propisnih muslimana u Bosni i Hercegovini. I naravno, njihovu partijsku snagu.
Kolateralna šteta
Imam sreću da među ljude s kojima se družim mogu ubrojati i iznimne intelektualce, muslimane koji su to ne samo bili i u vrijeme “zločina ateizma” već su imali i ljudsku i intelektualnu hrabrost da se javno založe za svoj vjerski i nacionalni identitet. Ne samo da su ostali vjerni ideji multikulturne i multinacionalne Bosne i Hercegovine nego su i snažni zagovarači poštivanja drugog i drugačijeg, čak i kada to znači apsolutno mimoilaženje s njihovim svjetonazorima. Jedan od njih mi je nedavno kazao kako su muslimani u Bosni i Hercegovini najslobodniji na svijetu. Podsjetilo me to na istup Izetbegovića (oca) na Islamskoj konferenciji u Džedi, ratne 1994. godine, kada je rekao: “Islam je najbolji, ali muslimani nisu” i ilustrirao to stanjem u muslimanskim državama te svjetski znamenitim univerzitetima i (sa)učešćem muslimana u njihovom razvoju, odnosno posvećenošću muslimana obrazovanju, nauci i kulturi. Pravo je, naime, pitanje šta najslobodniji muslimani na svijetu čine tamo gdje su vlast – a u BiH to nesumnjivo jesu – da pokažu šta umiju i znaju? Ako su to propovijedi o mržnjama drugosti, problem je znatno veći od SDA šarade u Vogošći. Jer, ako gološijadu začinjenu Zahiragićem prevedemo na politički jezik, onda je to prijetnja sekularnoj Bosni i Hercegovini koju njezini neprijatelji trebaju slaviti više od svake nove godine. Zato što znači pristajanje na raspad zemlje. Ima i druga, profanija verzija: ako je gološijada začinjena Zahiragićem tek dnevnopolitička prijetnja mrskom Zapadu šta se može dogoditi ako SDA ne bude u vlasti, onda je još jasnije o kojem stepenu ideoloških zloupotreba vjere je riječ. I ništa od pobrojanog – da ne bude zabune – ne govori u korist BiH. A još manje u korist slobode i prosperiteta Bošnjaka muslimana i svih onih kojima je stalo do ove zemlje. Deda Mraz je tu tek kolateralna šteta, jer predstavlja malo dječije radosti koju vladari svega žele oteti i u onih nekoliko prednovogodišnjih dana. U ostatku godine već su nas uspjeli lišiti svake sreće.
