Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori, to svijet ne pamti. Čak ni Balkan, ako izuzmemo kratku epizodu u Makedoniji kada je krimininalizirani i orbanovsko-desničarski premijer Gruevski pokušao spriječiti promjenu vlasti nakon gubitka izbora.
Neuspješni upad u Sobranje bio je samo dječija igra u odnosu na ono što radi Zdravko Krivokapić u Crnoj Gori, premijer koji više alkohola može popiti nego pravilno riječi izgovoriti u jednoj rečenici.
Pošto mu je fotelja ozbiljno uzdrmana, sluđeni i nesnađeni Krivokapić kopa i rukama i nogama ne bi li se još neko vrijeme u njoj zadržao.
Usladilo se Zdravku u premijerskoj fotelji, kao djetetu na trešnji, i od čovjeka koji se nikad nije bavio politikom i koji je igrom sudbine došao na ovu poziciju, za 13 mjeseci dobili smo zvijer koja je spremna ići do kraja, pa i po cijenu sukoba, samo da sačuva vlast.
Samo kratak podsjetnik: Đukanović je izgubio parlamentarne izbore za 1.800 glasova i mirno predao vlast. Troglava koalicija sa 16 stranaka formirala je vladu koju podržava 41 poslanik, naspram 40 koliko je ostalo u opoziciji. Američka ambasadorka u Crnoj Gori Rajzing Rajnke držala je tada brifinge sa svojim kolegama, na kojima je govorila da će “Đukanović prije izvesti tenkove na ulice nego što će mirno predati vlast”.
Suprotno od ovakvog šarlatanskog predviđanja, crnogorski predsjednik je iste večeri priznao izborni poraz, a u narednim danima nije učinio ništa što bi moglo naslutiti da će opstruirati formiranje nove većine.
Toliko o znanju, vještini i dobroj namjeri američkih i inih diplomata.
Njima nije smetalo ni to što je Vlada sklepana u manastiru Ostrog, što je stvarni premijer tadašnji mitropolit Amfilohije, što je glavni konstituent (DF) direkno vezan za Moskvu, što u njoj nema manjina i što su glavne članice koalicije bile protiv prijema CG u NATO, što se Srbija direktno umiješala u izborni proces…
Toliko o američkoj i evropskoj principijelnosti i konzistentnosti. Za njih je bilo važno da se vlast promijeni poslije trodecenijske Đukanovićeve vladavine. Pa makar na vlast dosli i ljudi sa četničkim titulama-vojvode.
Nijemci i Amerikanci su smatrali da im treba dati šansu, bez obzira na njihovu ružnu prošlost i stavove koje su zastupali. Toliko o njihovom pamćenju i doslijednosti.
Dobili su što su i tražili.
Vladu koja je bliža Moskvi nego Briselu, koja više gleda u Beograd nego u Podgoricu, okrenuta više SPC nego bilo kojoj demokratskoj instituciji, koja u svom sastavu ima samo 4 ministra koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i koja u konačnom vidi svoju državu kao dio “srpskog sveta”.
Uprkos izbornom porazu Đukanovićevog DPS od strane prosrpskih stranaka, Vlada nije mogla biti formirana bez jedne procrnogorske koalicije koja je osvojila 4 mandata. Dritan Abazović je bio taj jezičak na vagi koji je omogućio da se formira crkvena vlada u multietničkoj Crnoj Gori. Tada je brutalno prekrojena izborna volja građana, jer je nadobudni i preambiciozni Abazović suverenističke glasove odnio u miraz Amfilohiju Radoviću. Neko ko se zalagao za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, zbog mržnje i kompleksa prema Đukanoviću, ušao je u vlast sa onima koji negiraju postojanje crnogorske nacije i koji se nikada nisu pomirili sa njenom samostalnošću. Otuda, sada već čuvena izjava Matije Bećkovića: ako Dritan dođe u Beograd, srpska omladina će ga nositi na rukama.
Sada je taj isti Dritan shvatio sa kim je tikve sadio.
Suočen s činjenicom da na sljedećim izborima nema šta tražiti, zbog koalicije sa četnicima, odlučio je izaći iz koalicije, formirati novu, manjinsku vladu, uz podršku DPS, a u kojoj bi on bio premijer. Razvod braka praćen je optužbama za izdaju i, gle čuda, ”prekrajanja izborne volje građana”.
Nesretni Krivokapić, ne znajući šta ga je snašlo, pokreće sve mehanizme pomoću kojih je došao na vlast.
Stvara litijašku atmosferu, priziva u pomoć Beograd i Crkvu, smjenjuje svakog ko mu se učini sumnjiv, prijeti i galami kao luda Nasta. Što je najtragičnije, njegovi ministri protestiraju na ulici, braneći svoje fotelje, što je jedinstven slučaj u političkom životu ovih prostora, ako je jasno da su u demokratskoj proceduri izgubili većinu. Jedna od perjanica te vlade, Vesna Bratić, koja za sebe kaže da je četnik, ostat će upamćena, kada je na tom “okupljanju ministara” izlila sav šovinistički šljam iz svog grla, nabrajajući muslimanska, albanska i po koje crnogorsko ime, koje bi činilo buduću vladu.
Ono što je bila skrivena politika Krivokapića &co, sada je samo učinjeno javnim i jasnim. Bratić je nesvjesno učinila puno za razbistriranje mutne političke vode u Crnoj Gori. Crkvena vlada je, koliko do jučer, pozivala manjine da im se pridruže. Sada ih neformalni Krivokapićev portparol, proskribira kao neprijateljski elemenat.
U mentalnom sklopu nacionalista i desničara, manjine su tretirane, maksimalno, kao demokratski dekor, a nikako kao ravnopravni politički faktor koji može učestvovati u donošenju odluka. Manjine su podnošljive ako su sa nama, ali su arhineprijatelji ako su protiv nas. To je klasična plemenska logika: “dobro je kad mi njima otmemo žene i krave, a loše je kad oni to nama urade”.
Krivokapić će sasvim sigurno ići na dalju radikalizaciju, samo da bi spriječio formiranje nove vlade. Pokušat će sa pravnim sredstvima, onda političkim, a neće prezati ni od protestnih okupljanja i novih litija, pa i incidenata i sporadičnih sukoba. On je namjeravao da sa pozicije premijera osnuje svoju stranku sa kojom bi nastupio na narednim izborima. Ako ode u opoziciju, njegova Demohrišćanska stranka ima šanse na uspjeh jednako kao i mogućnost da Amfilohije ustane iz groba.
Kombinacija neograničene ambicije i ograničene pameti je razorna za svakog čovjeka, a opasna za svakog političara. U slučaju Krivokapića, manjak znanja, a višak samopouzdanja je više nego očigledan, a što manje znaš, više se i usuđuješ, pa je krajnje neizvjesno gdje će i kako ova avantura završiti.
Naravno, da sve ovo što se dešava u Crnoj Gori ima svoje reperkusije na Bosnu i Hercegovinu.
Ako padne Krivokapićeva vlada bit će to prvi ozbiljniji udarac za “srpski svet”, poslije dužeg vremena. Poraz tog projekta, na bilo kom mjestu, nova je šansa više za BiH. Srpski nacionalizam se razgoropadio u regiji naročito nakon izbora u Crnoj Gori, kada su računali da su blizu ostvarivanja cilja.
Trenutna dešavanja su najbolji pokazatelj da desničari i šovinisti mogu mirno doći na vlast, ali je bez žestoke borbe neće predati. Po cijenu i sukoba. Za svoju vlast su spremni tuđu djecu gurnuti u konflikt.
Drugo naravoučenije vezano je za ponašanje međunarodne zajednice.
Sramno i bestidno, kao i mnogo puta ranije.
Niko od diplomata se nije oglasio nakon šovinističkog govora Vesne Bratić, niti je osudio očigledne opstrukcije Krivokapića i Bečića da se formira nova većina. Mlaka podrška manjinskoj vladi više je ohrabrila njene protivnike nego što ih je upozorila na nedemokratsko ponašanje. Zapad nije spreman priznati svoje greške prema Crnoj Gori, pa će i dalje ponavljati Escobarov nonsens da je “korupcija glavni problem i u ovoj državi”. To je mnogo jednostavnije, naravno i nemoralnije, nego govoriti o svojim lošim anticipacijama i pogubnom djejstvu nacionalizma i fašizma. Ovo drugo obavezuje na konkretnu akciju i učinkovite poteze, a sadašnja međunarodna zajednica na to, očito, nije spremna.
I zato šuti. Ili priča gluposti.
