Stariji među vama će se prisjetiti: bilo je jednom vrijeme kada su najagilniji promicatelji komunističke ideologije bez stida – naprotiv, s pravovjernim ponosom – uzvikivali: “Više volim rusko govno nego američku pitu”.

A onda je došlo vrijeme kada su tu istu misao – o užitku u konzumaciji ruskih fekalija – ponavljali velikosrpski nacionalisti. U to vrijeme ti su ljudi smislili i sljedeće stihove, kojima je nedvojbeno mjesto u Panteonu bezumne mržnje:

„Ko je drugi,
ja sam prvi,
da pijemo turske krvi“.

Čovjeka za koga kažu da je autor tih stihova sreo sam jednom, na promociji knjige Svetislava Basare.

Izlišno je napomenuti: nismo se zbližili. Za razliku od mudrih ljudi, ja prijatelje volim držati blizu a neprijatelje daleko. Za razliku od tolerantnih ljudi, ne želim dijalog sa neprijateljima. Samo želim da ih ne vidim. Koliko je meni poznato, dijalogom niko nikada nikoga ni u šta nije ubijedio – tomu, naime, služi batina. Osim toga: kad god me je neko, kako se kaže, ‘pozvao na javni dijalog’, taj mi je, gle čuda, pišao po cipelama i izrazio odlučnu želju da me nema – u najmanju ruku, da me nema u javnosti. Nalazim da je dijalog sa stranom koja te nastoji eliminisati besmislen.Ako bi dijalog trebao završiti kompromisom, oko čega bismo kompromis trebali postići? Da se, kako se kaže, “nađemo na pola”, pa da ubuduće funkcionišem kao naizmjenični saobraćaj: da ma ima pa nema?

U svakom slučaju, nikada nisam bio na večeri na kojoj su se okupili staljinisti ili velikosrbi. Zbog čega mi je neizmjerno drago. Ne usuđujem se ni pomisliti na jelovnik koji je pratio takva okupljanja.

Bilo je, kažem, takvo vrijeme.

A sad je, vidiš ti to, došlo vrijeme da je nezgodno reći ono što sam upravo naumio izustiti: meni je, šta ću, draža naša pita nego američko govno.

Kažeš to, i već si antizapadno nastrojen.

Bogami nisam. Odavde do Beča nećete naći prozapadnijega insana od mene.

 

 

Ja vam, naime, mislim da je najveća stvar koju je zapad dao ovome svijetu – sumnja. Bez nje nema mišljenja. Da se pokaže da je Špengler bio u pravu i da zapad, evo: koliko sutra stvarno propadne, sumnja je ono što bi ostalo iza njega, kao vječni spomenik toj civilizaciji.

Ja nisam čovjek vjere. Negdje sam, mislim kod Vešovića, pročitao kako je Sidran napisao, parafraziram: ovo što vidiš, to je 99 posto strah i jedan posto Sidran. Kod mene je drugačije. Ovo što vidiš, to je 99 posto sumnja i 1 posto Andrej Nikolaidis. A i u tih 1 posto osnovano sumnjam.

Ako me to ne čini zapadnjakom…

Naravno, vrijeme je takvo, promjene su tako brze da se čovjeku može desiti da legne kao liberal a probudi se kao suri konzervativac; da legne kao borac za ulazak Crne Gore u NATO, a probudi se kao antizapadnjak protiv čije se retrogradne politike bore putinoljubi i nacionalisti raspoređeni u NVO-ove, ambasade i upravne odbore nekakvih međunarodnih instituta.
Kada ostariš, postaneš sve ono što te je u mladosti najviše iritiralo, sve ono čega si se bojao, sve ono što si Boga – čak i ako si držao da ga nema – molio da ne postaneš. Poživiš li dovoljno, postaćeš vlastiti strah; vlastita sablast, takoreći. To je cijena trajanja. Da sam kurcu valjao, umro bih do triestreće, do Isusovih godina. Nisam krepao, očito. Sve ovo što danas jesam, cijena je toga.

U ljudskom životu nema progresa. Kao što ga nema ni u istoriji. Agamben kaže kako ne zna niti jednog važnog filozofa koji je vjerovao u napredak. Klasični filozofi, čini se, nisu dovoljno čitali liberalne medije.

Kada bi naši preci vidjeli gdje i kako živimo, istoga bi trena umrli od očaja i strave. Ili bi, kako se kaže, digli ruku na sebe. Ovdje imam potrebu da konstatujem kako je dići ruku na sebe kudikamo bliže etičkom činu nego dići ruku za glupavu, kvarnu ideju – što neprekidno činimo i čemu dugujemo svoj takozvani društveni status.

A neki, eto, i mjesečna primanja.

Šta sam vam hotio reći…

Posao novinara nije da perpetuira dominantnu ideologiju (time se bave propagandisti) nego da pod sumnju stavlja sve – pa i vladajuću ideologiju. Pa i sebe: naročito sebe. Zbog čega se tek rijetko složim sa samim sobom.

Čemu, onda, teške riječi i zgražavanje kada novinar javno posumnja u američku politiku u regionu?

 

 

Umjesto da sumnjam, treba šta? Da vjerujem, zato što je apsurdno?

Američka politika u regionu je u ovom trenutku – osim što je štetna, podmukla i radi u korist velikodržavnih projekata – prosto: odvratna.

U ovom trenutku ta politika na Balkanu promoviše „zapadne vrijednosti“ samo ako držite da i imperijalizam spada u te vrijednosti. Doduše: njihova promocija „zapadnih vrijednosti“ znala je izgledati i gore. U Čileu za Pinočeovog zemana, na primjer.

Amerika preslaže Balkan i to čini na prilično transparentan i očito brutalan način, koji je iritantan ako imate ideju da na ovom svijetu postoji sloboda na koju pravo imaju i oni mali i siromašni.

Ako ne pristanemo na narativ o „našim zapadnim prijateljima koji bolje od nas znaju šta je dobro za nas i koji rade u našu korist čak i onda kada mi to ne razumijemo“, dakle ne pristanemo na narativ o našoj neprosvijećenosti zarad koje nam je nužan staratelj, dakle ako nismo spremni odustati od slobode zarad sigurnosti i udobnosti; onda je nužno istrajati na slobodnom mišljenju, dakle na sumnji.

Onda je, kada čovjek pročita besramni članak u The New York Timesu, naučno-fantastičnu pripovijest koja govori o tome kako je Vulin suparnik Aleksandra Vučića, a ovaj se, pak, usprotivio djelovanju Wagnera u Srbiji, nužno posumnjati da je neko tu nekome u džep tutnuo nekakve pare.

Onda je, kada Gabriel Eskobar saopšti da će Kosovo dopustiti stvaranje tamošnje Republike Srpske bez obzira šta o tome misli Albin Kurti, dakle demokratski izabrani premijer suverene države, to nužno tumačiti kao tantrum kolonijalnog upravitelja koji, navikao da bude okružen klimoglavima domorodačke posluge, prijeti čovjeku koji radi svoj posao, ima demokratski legitimitet i funkcioniše u okviru Ustava. Ako Amerika u regionu promoviše „vladavinu prava“, zašto Escobar od Kurtija zahtijeva da prekrši Ustav? Aha, znam: antiamerički i antizapadno je sumnjati…

Ili hajdemo ovako… Nije li, ne slobodarski, nego elementarno insanski, zapitati se: zašto je Amerika podržala Schmidtovu intervenciju koja je za cilj imala – citiram baš zgodno eufemističko, dakle šupačko objašnjenje onoga što je frajer počinio – da “obuzda bošnjački demografski oportunizam”?

Na pamet mi pada barem jedna zemlja u kojoj su vlasti svojevremeno vrlo uspješno ubuzdavale “demografski oportunizam” većinske populacije.

Južna Afrika, naime.

(Slobodna Bosna)