Facebook Twitter Youtube
    Najpopularniji

    Analize

    Janusz Bugajski’s Washington View: A Decisive Year for US Policy

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    America’s presidential election year of 2024 is also a pivotal year for American foreign policy. Simultaneous and converging crises in several regions will test Western unity and US diplomatic and military capabilities. And the challenges come at a time when America faces a potential rerun of the Biden-Trump election contest that will exacerbate domestic polarization and radicalization.

    In the closing weeks of 2023, Republicans in Congress openly challenged Biden’s foreign policy by obstructing the passage of a $106 billion budget in supplemental funding to bolster the military capabilities of Ukraine, Israel, and Taiwan. They were evidently willing to undermine the defense of US allies and partners in order to pass more stringent border enforcement measures as an unprecedented number of immigrants sought to cross into the US from Mexico. Further delays in providing vital funds will weaken America’s global role and embolden its adversaries.

    The biggest test of 2024 will be how effectively the US and its allies can arm Ukraine and enable Kyiv to reclaim all of its territories from Russian occupation. Providing Ukraine with only enough weapons to hold its current positions will lengthen the war and convince Russia that Kyiv will have to surrender conquered lands. Bolstering the defense of Ukraine has been a rare bipartisan initiative in the US Congress. The fate of $61 billion in funding will be decided early in the New Year in negotiations over US border security. Nonetheless, there are senior Republicans in the US Senate who understand the urgency of properly arming Ukraine and defeating Russia. They point out that half of the Russian army has already been destroyed without the American military and by spending only 5% of the annual US defense budget. This is a historical bargain that needs to be completed by a full-scale Russian defeat in 2024.

    The Middle East presents a more complex challenge on several fronts. In the Israel-Palestine war, Washington must balance the elimination of the Hamas terrorist network that controls Gaza while minimizing civilian casualties caught up in the offensive by Israeli forces. This is a difficult proposition, as Hamas hides behind the civilian population while staging terrorist attacks in order to claim war crimes when Israel retaliates. The bigger challenge for the US is to push through the two state solution and create a Palestinian state without enabling the new government to prepare a military staging ground for renewed attacks on Israel.

    And behind the Gaza conflict lurks Iran, the main regional power that seeks the destruction of Israel. The potential for all-out war between the US and Iran will accelerate in 2024, especially if Tehran encourages Hezbollah to open a second front against Israel from Lebanon and continues to arm the Houthi militia in Yemen to attack commercial ships and engage US, French, and British warships. Houthi missile strikes have a negative impact on world trade, as insurance rates increase and shipping companies divert traffic around Africa’s Cape of Good Hope.

    Conditions will further deteriorate if Iran starts to target ships in the Strait of Hormuz, a critical chokepoint for the majority of oil tankers from the Arabian peninsula. This would spiral world energy prices. An even more dangerous scenario is for Tehran to enrich enough uranium to build nuclear weapons, a realistic prospect that would convince both the US and Israel to destroy Iran’s nuclear facilities to preclude nuclear blackmail by the theocratic state.

    The Western Balkans can again become a US priority if violence erupts in any of the countries targeted by the Vučić regime. Several scenarios of ignition have been outlined by analysts, but an additional danger could materialize inside Serbia itself. A violent government crackdown against anti-government protestors can be accompanied by a search for alleged foreign agents and by provocations in neighboring states to justify Serbia’s military intervention to distract attention from domestic upheaval.

    Throughout these simmering and explosive conflicts, China will continue to hover menacingly in the background, probing for regional inroads and calculating US diplomatic and military capabilities. Beijing is committed to swallowing Taiwan but the timetable for military action will depend on how other conflicts evolve, as well as the degree of Western unity and potential global overstretch by Washington.

    US foreign policy and domestic politics will also be overshadowed by the presidential and congressional elections in November. The elections themselves will be largely determined by the result of numerous Trump trials in several federal and state courts and whether the former president will be legally permitted to be a candidate for office. Trump’s potential disqualification will further radicalize his support base and could lead to violence against election officials and state institutions.

    If Trump is not in prison for numerous financial crimes or for planning an insurrection or coup in January 2021 then his re-election cannot be discounted. Joe Biden has steadily lost public support and even many Democrats believe he is too old to remain President. A low voter turnout in November would favor Trump whose support base is reminiscent of a cult focused on a supreme leader who can do no wrong.

    Another Trump presidency would likely overturn US foreign policy and security posture and push America toward isolationism. He will no longer be restricted by the Republican establishment and will appoint his own radical loyalists. Trump’s foreign policy threats have included leaving NATO, withdrawing US troops from Europe, allowing Russia to keep captured territories in Ukraine, and curtailing support for Israel and Taiwan. This will also encourage Belgrade to pursue regional hegemony in the Western Balkans. All these moves would dramatically weaken America’s global role, unravel its international alliances, and encourage other dictatorships to pursue their ambitions. 2024 would then herald an era of global conflict or even a multi-regional World War Three.

     Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

     

    Konceptualni budžetski korisnici: Ko će pozvati vlasti na “moral i red” – dok sebi besramno povećavaju plate!?

    Piše:
    Faruk Vele
    -

    Najveći uspjeh golog konceptualnog umjetnika Marka Mandića koji je proteklog vikenda “šokirao i uznemirio” građane Sarajeva bio je, očito, što po svemu sudeći nije razgolio samo sebe, već i mnogo toga u našem društvu.

    I ljevicu i desnicu, reći će Avdo Avdić. Ali, po svemu sudeći je “zahvatio” i mnogo šire.

    U ime morala i reda

    Da bi se zauzeo za ‘moral i red’ morao je reagirati i uvaženi reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dr. Husein-ef. Kavazović koji je uputio ‘otvoreno pismo vlastima kantona i grada Sarajeva’, u kojem od njih traži da u skladu sa svojim nadležnostima ‘preuzmu odgovornost za javni moral u glavnom gradu Bosne i Hercegovine’.

    “Od vlade kantona, gradonačelnice, gradskih vlasti, općinskih načelnika i vijeća, pa do drugih nadležnih vlasti, građani, među kojima je velika većina članova Islamske zajednice, s pravom očekuju da preuzmu odgovornost, ili barem osude, ukoliko nisu direktno nadležni, sve češće incidente u kojima se u javnom prostoru organiziraju javni skupovi koji narušavaju javni moral i prelaze granice opće pristojnosti”, naveo je, uz ostalo, ef. Kavazović.

    Odgovarajući promptno, reisa Kavazovića je posjetio i premijer Edin Forto, pozivajući, s druge strane, poglavara Islamske zajednice u BiH da se zajedno govore protiv sve strašnijeg jezika mržnje u javnosti i ‘lova na vještice’ koji će se u ovoj izbornoj godini očito ‘razmahati’.

    Iako ne treba dvojiti u pogledu iskrene zabrinutosti reisu-l-uleme Kavazovića pri ovom javnom pozivu, valjalo bi upitati je li problem našeg „morala i reda“ samo gologuzi umjetnik ispred Narodnog pozorišta? Ili je u našem društvu hipokrizija postala opće mjesto?

    Jer mnogi su se ovih dana, eto, zabrinuli moral i ćudoređe u glavnom bh. gradu, i to u ‘vaktu i zemanu’ dok se djeca i rodbina ‘pravovjernih’ prosto ‘odvaljuju’ od droga i alkohola na privatnim elitnim sijelima, dok nabildani ‘pravovjerni’ našmirkani gaze djecu po ulicama, dok razina elitne prostitucije raste, a kriminal cvijeta i tenderi se dijele kao bajramske hedije. Ili dok su nam, primjerice, privatni zidovi i ograde važniji od života djece…

    Ali, eto, mi to ne vidimo, ili nećemo da vidimo!?

    Istina, za razliku od onog „gologuzana“ sve se te aktivnosti manje-više odviju daleko od očiju javnosti, u odabranom krugu, halki, u četiri oka…

    To ne znači da navedeno nije istina. Kao što je istina da korupcija i davanje odgovornih dužnosti nesposobnima i podobnima atak na ovu zemlji gotovo jednak antidržavnom djelovanju političkih struktura HDZBiH ili SNSD-a. I to je pitanje ‘morala i reda’, zar ne?

    Ko će pozvati na ‘moral i red’ dok trgovački lanci, čiji su vlasnici rado viđeni i u strankama, pa i u vjerskim zajednicama besramno love u mutnom i siromaše ionako osiromašene građane BiH?

    Haram para

    Ko će, na koncu, po

    zvati na “moral i red” ove što nam, kako rekli bi u Mostaru, “golom guzicom za vrat skaču” pa sebi u jeku divljanja inflacije, dok prosječni Bošnjak, Hrvat, Srbin, Bosanac, građanin Bosne i Hercegovine jedva puni ceker i pita se šta će tek biti u predstojećoj zimi, besramno povećavaju plate?! U zemlji koja službeno najsiromašnija u Evropi, u kojoj je 50 posto stanovništva na rubu siromaštva, a 15 posto ispod.

    I još nas, evo, danas ubjeđuju da će te haram-pare, kao, uplaćivati organizacijama koje sakupljaju sadaku za oboljelu djecu za koju se inače morala pobrinuti ova država!? Amanjarabi!

    Stan u Turskoj

    Je li i to pitanje “morala i reda”?

    Jasno da jeste. Istina, da ne bude zabune, “u sekularnoj državi vjerske zajednice su s pravom izuzete iz odlučivanja o ovim pitanjima”, ali reakcije vjerskih zajednica, ma koga predstavljale, na neke od navedenih pojava bi bile značajne upravo s aspekta “morala i reda”.

    Kao što bi moralo biti političke dosljednosti. Jer, recimo, dok kritiziraju ministre u Vladi KS zbog, kako su naveli, “načina organizacije Pridea” u Sarajevu, ali i “sodomističkog performansa ispred Narodnog pozorišta”, vladajuća Stranka demokratske akcije (SDA), bi morala zahiragićki reagirati (“Ne boj se grade, mladosti mi moje…”) pa lupiti šakom od stol i u pogled ovog funkcionerskog nemorala, gdje se slatka lova rado dijeli i sa, navodnim, din-dušmanima iz HDZ-a ili SNSD-a. I sve imenom i prezimenom!

    Kao što bi oni s dugogodišnjim stažom na budžetima, koji danas s pravom kritiziraju povećanje plata funkcionerima, morali da dignu glas i protiv primjera lošeg rada, netransparentnosti i hipokrizije kojih ima i u aktuelnoj Vladi KS i drugim mjestima gdje vlast drže oni koji nisu SDA.

    Ima, dakle, i većih udara na “moral i red” od performansa kojeg je policija obustavila.

    Da nije tako, da je više “morala i reda” na svim stranama ona zabrinuta gospođa što se spontano ukazala na skupu SDA nikad ne bi morala put svojeg stana u Turskoj. Ovako, sve su prilike da je to dobro investiran novac.

    Bosanska fukara, oni koji s kreditima rastežu “od prvog do prvog”, o tome se ne treba brinuti. Mi ionako – idemo nigdje.

    (radiosarajevo.ba)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Kijev je Sarajevo

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    U ovom broju Oslobođenja ima prelijepa priča o ratnom prijateljstvu začetom na kalesijskom frontu: Ukrajinka Svetlana, koja je u predratnu Bosnu i Hercegovinu došla trbuhom za kruhom, pridružila se borcima Armije BiH i rame uz rame ratovala s njima. Gotovo 30 godina poslije, kada se njezina zemlja našla u bosanskom loncu najezde tenkova iz susjedstva, Svetlani su spas za unučad ponudili bivši suborci: eno je u Njemačkoj, kod jednog od njih.

    Rijeka izbjeglica napušta Ukrajinu, mahom žene i djeca, kao onomad devedesetih našu zemlju, cijeli svijet prenosi slike razrušenih gradova koji jedan po jedan padaju pod snagom ruske artiljerije, iz etera nadiru apeli ukrajinskih vlasti čije stanovništvo ostaje bez struje, vode, hrane, sanitetskog materijala.

    NATO NEMA DIJEME

    Zvuči poznato, zar ne? Istina je, kao i uvijek, nešto kompleksnija: iako kasna zima 2022. bolno liči – naročito nama koji smo preživjeli rat na ovim prostorima – na ono proljeće iz 1992, trideset godina kasnije Evropa i ostatak svijeta se prema Ukrajini znatno drugačije odnose nego nekad prema našoj zemlji i to je ono što budi nadu.

    Uostalom, najvažnija razlika – pričamo o ratu – jeste u naoružanju, koje danas Ukrajini poklanjaju, za razliku od naše zemlje, kojoj je – uprkos najezdi tenkova preko Drine – nametnut embargo na oružje, a da ne govorimo o tome koliko su razni mitterrandi zamajavali svoje evropske i američke partnere pričom kako u opsjednutom Sarajevu nije tako strašno, jer zaboga nije bilo granata u onih nekoliko sati koliko je njima trebalo da postanu počasni građani glavnog grada BiH.

    Zbog toga je beskrajno poučno ovdašnje iskustvo, ona vjera i nada – sjećamo se? – koju smo prvo nedjeljama, pa mjesecima koji su se pretvarali u godine, gajili očekujući spas s neba, apsolutno sigurni da će pravdoljubivi (zapadni) svijet ustati u odbranu onih principa zbog kojih su Ujedinjene nacije i nastale. Redala su se godišnja doba, istina i rezolucije UN-a, otvoreni su humanitarni koridori, ali stvarne pomoći napadnutim gradovima nije bilo dok se SAD nisu umiješale (godinama kasnije, Peter Galbraiht, prvi američki veleposlanik u Hrvatskoj, saslušavan je pred Kongresom zbog posredovanja u snabdijevanju iranskim oružjem ARBiH). Naš rat je, svakodnevno nas podsjećaju domaći političari, završio u Daytonu, kome se zadnjih godina traži dlaka u jajetu, međunarodni su sudovi donijeli odluke za koje baš ne možemo reći da ih svi poštuju, ali za ovu je priču mnogo važnije da su naši susjedi – čiju su involviranost u napade na nezavisnu, međunarodnu priznatu BiH, posvjedočile i haške presude – nakon svega dobili jednake euroatlantske šanse kao i BiH. Naravno da je BiH mogla, zahvaljujući pomoći, uraditi na sebi mnogo više, ali jednako tako je jasno da su i danas problemi Zapadnog Balkana poprilično slični kada se govori o stepenima korupcije i sklonostima ka autokratskim vladavinama. Hoću reći da je Evropa i poslije Daytona nastavila svoj parcijalni odnos prema Balkanu i da se dugo činilo da iz ratova na Balkanu ništa i ne želi naučiti.

    No, s Ukrajinom se izgleda mnogo toga mijenja. NATO nema dileme ko koga napada, ali rezolutno poručuje da se neće miješati, štitit će svoje članice, a one će pak pojedinačno Ukrajinu pomagati i u oružju. Američki predsjednik Joe Biden ne krije empatiju spram Ukrajinaca, ali nema dvojbi – bilo kakvo uplitanje značilo bi treći svjetski rat, koji niko ne želi. Evropska unija govori jednim glasom, zapravo cijeli svijet je pokazao iznimno visok stepen jedinstva: Rusija je izvršila invaziju na Ukrajinu, zaključak je 141 države u UN-u. Protiv su bile Rusija, Bjelorusija, Sirija, Eritreja i Sjeverna Koreja, što samo po sebi sve govori, kao i podatak da je među 35 suzdržanih bila i Kina. Najvažniji za Zapadni Balkan i naročito za našu zemlju jeste podatak da je Srbija dio one družine od 141 “za”, iako je do prevrata u stavu došlo za nepuna dva sata. Nisu, zaista, barem za nas, bitni razlozi koje Aleksandar Vučić posljednjih dana iznosi pravdajući se za ovaj čin, mnogo je važnije što je pridružujući se demokraciji i principima nepovredivosti teritorija, susjedna Srbija demaskirala i ovdašnjeg secesionistu, inače člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Bez pretjerivanja, ovaj Vučićev šamar politički jednako bridi kao i ekonomske sankcije porodičnom carstvu koje su SAD nedavno nametnule lideru SNSD-a i s njime korupcijom povezanim firmama.

    IZOSTALA PODRŠKA SRBIJE

    Upravo tu treba tražiti ničim izazvanu erupciju bijesa na procedure i rad Predsjedništva BiH. Dok Srbija nije bila “za”, Dodik je mudro šutio, pa njegov kabinet nije ni poslao izjašnjenje o glasanju u UN-u, valjda prihvatajući izvorni Dayton i način odlučivanja u vrhu države. Nakon srbijanskog “za”, Dodik je na sva zvona udario na ovdašnju opredijeljenost ka evropskom putu, pa još i sastavio pismo generalnom sekretaru UN-a. Da se ima o čemu pričati, kad već on sam nema šta reći protiv zvaničnog Beograda. No, zato je dostojanstveno demantirao glasine o vlastitim ambicijama da krene putem Donbasa, bit će svjestan da bi podrška Srbije ovaj put izostala. Čak je poveo i Željku Cvijanović u prijateljsku posjetu ukrajinskoj crkvi, mada niko nije saznao jesu li tom prilikom vratili i onu ikonu koje se, kao poklona, odrekao Sergej Lavrov, ruski ministar spoljnih poslova. U ukrajinskoj crkvi dočekani su s radošću: mudri svećenik zna da su najtrajnija i najvrednija prijateljstva ona satkana u teškim vremenima, ali su i najvažnija i najduže traju. Što je razlog više da mi, koji pamtimo devedesete, i koji sigurno nemamo – osim u simboličnoj ravni – neku značajniju pomoć za Ukrajinu, danas shvatimo koliko je važno razmišljati o izbjeglicama i onom šta možemo učiniti za njih. Iskustvo nas uči da skoro 30 posto stanovništva, iz raznih razloga, traži spas od rata. U slučaju Ukrajine to su milioni ljudi, no oni milioni, daleko brojniji, koji ostaju u Ukrajini – pod teretima koje tako dobro pamtimo – trebaju naš glas podrške i nadu da će njihov pakao uskoro prestati. Živjela Ukrajina!

    Kolumna Vildane Selimbegović: Praznik rada i(li) Sarajeva

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Naš je zadatak bio relativno lagan: trebali smo napraviti Oslobođenje, onako kako to radimo svaki dan, s naslovnom stranicom na kojoj stoji: “Ratni zločin ne zastarijeva”. I to često radimo, što jest jest, no ovaj put smo to radili u druge svrhe: valjalo je nastupiti u filmu. Pjer Žalica je htio da i Oslobođenje ima svoju ulogu u njegovom “Prazniku rada”. Trailer za film ste sigurno vidjeli, a cijela priča je – usuđujem se kazati – šlag na tortu zvanu SFF, jer Žalicin (i naš) “Praznik rada” zatvorit će ovogodišnji Festival. Film sam pogledala i vjerovatno neću nikada zaboraviti taj nalet emocija s kojim smo svi izašli iz sale: za sve nas koji pamtimo devedesete film je naprosto naša priča, baš svako – ko se samo očešao o ratno Sarajevo – pronaći će sebe i koliko god se grohotom smijao sjajnoj glumačkoj ekipi i njihovim dogodovštinama, jednako toliko – a možda i mnogo duže – nosit će ga sa sobom i u sebi. Ni Pjer nije izdržao, nakon filma i aplauza koji baš dugo nije prestajao, kada je progovorio, glas mu je podrhtavao, da bi, u konačnici, i sam priznao da je i htio ispričati takvu filmsku priču, možda i zato što nam je svima trebala.

    Uopće nemam sumnji da će “Praznik rada” ispuniti svoju časnu i veliku zadaću završnice SFF-a, ne zato što sebi umišljam bilo kakve filmskokritičarske moći, već iz najjednostavnijeg razloga: Pjerov je film sušto srce Sarajeva, onog Sarajeva za koje se devedesetih ginulo, grada koji je opsadi prkosio muzikom, tekstovima, čitanjem poezije, promocijom knjiga i ratnim teatrom, i što je barem meni najvažnije, grada koji je i u najtežim ratnim danima čuvao svoje ljudsko lice, poštujući i braneći komšije i sve one koji su predstavljali drugo i drugačije. To je ono Sarajevo koje je i bez hrane i bez struje i bez vode imalo snage da progovori o zločinima “na našoj strani” i tako podrži tadašnju vlast – civilnu, vojnu i policijsku – da u možda najtežim danima rata krene u obračun sa zločinima počinjenim “u naše ime”. Muhamed Hadžović, Emir Hadžihafizbegović, Admir Glamočak, Boris Isaković, Aleksandar Seksan, Mirvad Kurić, Jasna Žalica, Tatjana Šojić, Dženita Imamović Omerović, Labina Mitevska, Vedran Đekić, Branka Katić, Ermin Bravo, Branimir Popović… u filmu glume sebe i(li) nas, svejedno, i uspijevaju da nas vrate u to naše Sarajevo, ono na koje smo i dan-danas ponosni. U Sarajevo kakvo volimo.

    Ne, “Praznik rada” nije ratni film, čak ni film o ratu. Možda je najviše o onome što nam je rat učinio, kuda nas je sve rasuo i sa kakvim izborima suočio. Radnja filma prati Armina, koji se nakon deset godina u Njemačkoj, u gluho doba noći vraća u Bosnu. Prvomajski su praznici, mahala se naravno sprema za dernek, muški dio ekipe vijeća šta će sve završiti na roštilju, a tu je i obavezno iskustvo dijaspore (“U Kanadi svega, a za Prvi maj radnici izađu da traže još. Kod nas hljeba nemaju da jedu, ali zato za Prvi maj vrte janje u Čajniču.”). Pripreme ometaju policijske sirene, pa niko i ne shvata u prvi mah da je Armin, friško oženjen, kanio iznenaditi oca Fudu i da uzalud zvoni na svoja kućna vrata. Komšija (objektivno) tumači: “Uhapsiše Fudu, ko zna zašto”. Je li moguće da je Fudo zločinac, pitanje je koje sve muči. Armin želi doznati istinu, a komšiluk proslaviti Praznik rada. Sarajevo ne bi bilo to što jeste da se ne uspije angažirati i na traganju za istinom, ali i posvetiti kultnom domaćem običaju koji vrijedi za sve praznike, okupljanju i druženju. Kroz cijeli film, a više zaista ne smijem otkrivati, naši junaci maestralno karakteriziraju likove, zabavljaju nas i smijemo im se i kad bismo najradije zaplakali. Zato je film veliki i dobar i zato – kad se svjetla upale – emocije nosimo kući i pamtimo ga kao nezaobilaznu priču o svima nama. Što je, valjda, još i važnije: oni koji nemaju naša iskustva, puno će naučiti o ovom gradu jer je Pjer snimio film koji govori sve jezike pričajući priču da je cio svijet razumije. A i okupio je takvu galeriju glumaca da često ne moraju ni progovoriti: lice sve samo kaže. Jasna Žalica je odigrala možda i najveću svoju ulogu do sada – ona je mahaluša, ona što nas iritira svojim komentarima, ali nas tjera da je volimo jer ona je onaj glas koji ponekad zvuči kao vlastito propitivanje.

    Umišljam sebi da bi koješta bilo drugačije da je samo Pjer godinu prije snimio ovaj film: možda bi naši gradski oci i majka gradonačelnica pokazali pijetet prema Cacinim žrtvama i na Kazanima podigli spomenik koji bi to zaista i bio: ispričnica i sućut Sarajeva komšijama koje su, dijeleći s nama i dobro i zlo opsade, stradali od zločinačke ruke i naređenja odmetnutog komandanta Desete brdske brigade. I dalje, naime, vjerujem da nas umjetnost, film, knjiga i muzika oplemenjuju (zar nam nisu i u godinama opsade davali snagu da izdržimo?), mada mi se čini da se to na domaće političare već dugo ne odnosi. Ne sumnjam da će Benjamina Karić i ovaj SFF iskoristiti zarad podrške vlastitoj promociji, ali nekako nemam dojam da do nje dopiru poruke djela, do sada se pokazala kao sam svoj majstor čak i onda kada je gazila prava drugih, recimo arhitekata koji su se prijavili na konkurs za spomenik, istom onom bezosjećajnošću kojom je stavila tačku na broj Cacinih žrtava. No, možda nam Pjerov film pomogne da sa nekim budućim gradskim ocima i majkama dobijemo iskorak u slavu onog Sarajeva o kome i film govori.

    U Oslobođenju je u prošli petak bila velika ekipa gostiju, njih tridesetak, članova dvije udruge koje zajedničkim snagama učestvuju svake godine u organiziranju Giavera Festivala. Riječ je o događaju koji od 1996. godine u Italiji, u mjestu Giàvera del Montello, u pokrajini Treviso, u zaleđu Venecije, povezuje narode i kulture, a u čijoj realizaciji sudjeluje čak 40 udruga koje rade s migrantima. Malo ko zna da je Festival i nastao zbog shvatanja ekipe lokalnih entuzijasta da izbjeglicama s naših prostora, u vrijeme ratova devedesetih, treba pružiti ruku i pomoći im da se bolje osjećaju. Oslobođenje je – 2017. godine – na ovom Festivalu, o kome i papa Franjo redovito govori u superlativima, nagrađeno za doprinos borbi za ljudska prava. Ugostili su nas tada ne samo da nam uruče nagradu već i da im ispričamo priču o ratnom Sarajevu. Aktivisti koji su u našoj redakciji bili u petak popodne, zapravo su dio ekipe od skoro 140 ljudi koji su došli iz Italije da bi ovog vikenda pjevali o miru i razvili zastavu prijateljstva na SFF-u. Naravno, ponovni susret je bio srdačan, radostan, naše goste je sve zanimalo – ima među njima i novinara koji su zabrinuto pitali hoće li opet biti rata – a kada smo se rastajali, uz njihove iskrene želje da Bosna i Hercegovina nađe put pomirenja, reformi i krene ka svom euroatlantskom napretku, pitali su me šta im preporučujem da vide. Ni trena nisam dvojila: “Praznik rada”, ispalila sam, jer je to praznik Sarajeva. Onog koje i oni vole. Naravno, pohvalila sam se da i Oslobođenje ima svoju filmsku ulogu.

     

    Analiza Seada Numanovića: Treba li zaratiti da bi se ušlo u EU?

    Piše:
    Sead Numanovic
    -

    Žestoka debata vodi se u evropskim institucijama i glavnim gradovima 27 država Evropske unije o tome šta dalje sa proširenjem ovog ekonomsko-političkog bloka.

    Agresija Rusije na Ukrajinu izazvala je tektonske poremećaje u većem dijelu svijeta. Zapad baš i nije više ono što je bio – trom, nezainteresiran, do bola birokratiziran…

    Kako se, sa svakim novim danom, otkrivaju nove i nove brutalnosti ruske agresije, politički, a u manjoj mjeri birokratski, krugovi Zapada suočavaju se s novim i novim izazovima, piše politicki.ba. 

    Proširenje Evropske unije, pa i NATO-saveza, suočava se sa teškim testovima. Posebno u slučaju EU, stvari više nisu uopće “uobičajene”, ma koliko se trudili birokrate da ih takvim ostave.

    Način na koji je do sada vođeno, koncept, pred-preduslovi, preduslovi i uslovi, gomile papirina koje stalno rastu u procesu proširenja EU, više ne mogu važiti.

    Evropska unija se suočava sa sve oštrijim izazovom – nastaviti, tvrdoglavo se držeći Kopenhagenških kriterija ili početi od nule, pošteno proanalizirati stanje u svim državama evropskog kontinenta koje se žele priključiti ovom prestižnom bloku.

    Godinu dana je u evropskim institucijama, predvođenim Evropskim parlamentom, trajala javna rasprava o tome kako dalje. Izdefinirani su brojni, prilično konkretni zaključci.

    Umeđuvremenu, Rusija je napala Ukrajinu, dovevši drugi rat u evropski kontinent nakon skoro 30 godina. Zapad još uvijek nastoji oprati obraz zbog, blago kazano, nepoštenog ponašanja tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu.

    Sada, kada je Ukrajina suočena s krvavim ruskim pohodom, stvari su se počele mijenjati. Zvanični Kijev traži kandidatski status za ulazak u EU. Sve ispod toga smatrali bi (smrtnom) uvredom.

    Njihov zahtjev snažno podržava evropska javnost koja ne želi slušati birokratske i političke, neutemeljene i/ili utemeljene “prigovore”.

    Evropska komisija, na čelu s Njemicom Ursulom von der Leyen želi im udovoljiti. Nije nebitno napomenuti da Von der Leyen dolazi iz Kršćansko-demokratske unije Njemačke (CDU) i da je bila bliska sardnica Angele Merkel.

    Vlada u Njemačkoj (i Francuskoj) koju vodi nekadašnji zamjenik Merkel, socijaldemokrata Olaf Scholz, koji pitanje kandidatskog statusa Ukrajini veže za zapadni Balkan.

    Odobriti Kijevu taj status, a ne dati ga Sarajevu, bila bi opasna greška, stav je njegovog kabineta.Scholz, ako je suditi po njemačkim medijima, nije voljan svoj stav iznijeti u nekoj jasnijoj (oštrijoj) formi, jer ne želi dodatne konfrontacije s značajnim dijelom njemačkog javnog mnjenja.

    On zna da je popularnost njegovog SPD-a u padu i svjestan je da će morati uraditi nešto. Je li moguće “kompromisno” rješenje – odobrenje kandidatskog statusa za sve koji to žele?

    Birokratama u Briselu to ne pada na pamet! Kopenhagenški kriteriji, sve duži spisak stvari koje treba uraditi prije nego li bilo ko pristupi bloku, sveto su slovo!

    Po istim tim kriterijima, EU bi mogla ostati bez skoro polovine članica. Stanje vladavine zakona, slobode medija… u mnogima od njih je više nego zabrinjavajuće.

    Jer, demokratičnost sistema veća je u Bosni i Hercegovini, nego u Mađarskoj, na primjer! Davanje kandidatskog statusa državi u kojoj bukti rat čiji se kraj ne nazire, mogao bi biti dodatni opasni presedan.

    A evropska javnost traži da se Ukrajina nagradi. Ona, opće je uvjerenje, na najbrutalniji način – životima svojih građana – plaća odbranu svih evropskih vrijednosti. Bosna i Hercegovina obnovila je svoj zahtjev za kandidatski status odmah nakon što je zvanični Kijev sličan papir predao Briselu.

    Sarajevo je prije šest godina slično pismo uputilo Briselu. Umeđuvremenu su stvari u BiH otišle s lošega na još gore. Put BiH prema članstvu u NATO ide stabilnim, opreznim, sitnim koracima, ali naprijed.

    Kosovo je zatražilo i hitan prijem u ovaj vojni savez. Moćni prištinski lobi snažno zagovara otvaranje vrata Alijanse za ovu mladu državu.

    Evropska komisija prošle je godine objavila spisak 14 prioritetnih stvari koje naša država treba uraditi da bi se dobio kandidatski status.

    Novi ili izmijenjeni, dopunjeni, poboljšani zakoni u oblasti javnih nabavki, pravosuđa, izborna reforma… su na spisku. Nije napravljen nikakav pomak. U najvećoj mjeri, novih zakona nema zbog blokada Dodikovog SNSD-a i Čovićevog HDZ BiH.

    Ako je suditi po “išaretima” iz Brisela, Evropska komisija spremna je na iskorak.

    Moguće je, u teoriji, da se 14 prioriteta “razbije”, podijeli u pakete. Kako se koji paket prihvata i pretače u usvojene zakone, tako BiH napreduje k EU. Tek po ispunjavanju svih 14 prioriteta, plus segmenti koji će se umeđuvremenu otvoriti, pregovori Brisela i Sarajeva o ulasku u EU mogu početi.

    Umeđuvremenu, u opticaju su i ideje međufaza do ulaska u EU. Emanuel Macron prije par dana u sjedištu Evropskog parlamenta, u francuskom gradu Strazburu, predloži stvaranje Evropske političke zajednice. Ona bi uključivala Ukrajinu, ali i Veliku Britaniju. A i zapadni Balkan, nevoljko je dodao.

    Premijer Belgije Alexander De Croo iznio je svoj prijedlog nove Evrope u kojoj svi koji žele mogu biti dio bloka u kome bi svi građani uživali ista prava slobodnog kretanja, pristupa tržištu, obrazovanja… odlučivanje u institucijama EU bilo bi nešto o čemu bi se tek razgovaralo.

    Lider Demokratske partije Italije, Enrico Letta zagovara evropsku konferedraciju. Njegov je koncept sličan De Croovom, ali traži da se formalna odluka o tome već donese na junskom samitu Evropskog vijeća, vrhovnog tijela EU koje okuplja šefove država ili vlada EU. Jedan od temeljnih problema koje imaju sve države koje žele u EU, jeste stanje vladavine zakona. I svuda je – očajno!

    A to je temeljni preduslov pristupanja Uniji. Dok i političari i brojne nevladine organizacije “zasipaju” javnost idejama, ovaj se problem “stidljivo” pominje.

    Evropska unija će, očito, morati temeljito promisliti.

    Ako postoji volja, načina ima.Na primjer, postoji Ured evropskog tužitelja (EPO). Kriminal ne poznaje i ne priznaje granice.

    Ne može biti da korupcija, koja je posvemašnja na zapadnom Balkanu, ali i u Moldaviji, Gruziji, Bjelorusiji (neće Lukašenko vječno biti na vlasti), pa i Ukrajini, nije dohvatila i institucije EU!

    Može li EPO preuzeti taj problem? Ako se hoće, može i treba! Postoji i program EuroJust. Ta platforma može, možda još i bolje i lakše, preuzeti segment vladavine zakona i urediti ga.

    To bi izazvalo teške poremećaje, brutalne reakcije vlastodržaca…

    Ali, alternative su mnogo gore! Trend pada kredibiliteta EU i Zapada općenito u državama izvan EU i NATO je sve veći. Rusija je, zbog agresije na Ukrajinu, izgubila dio svog uticaja, ali je on i dalje izražen. Kina, Turska, zemlje arapskog svijeta… i dalje imaju jake poluge da Evropljanima zagorčavaju život.

    Suočeni s još jednom gorkom odbijenicom Brisela, države zapadnog Balkana će se dodatno okrenuti drugdje. Niko sebi neće dopustiti da umre čekajući pred bilo čijim zatvorenim vratima.

    Janusz Bugajski’s Washington View: Russia is Terrorizing Itself

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    The terrorist slaughter of over 140 civilians in a Moscow concert hall on March 22 is a catalyst for more far-reaching conflicts in Russian society. Amidst disputes over the affiliation of the four perpetrators, the slaughters have revealed two of the many structural weaknesses of the Russian state – the unreliability of the security forces and the potential for widespread inter-ethnic and inter-religious violence.

    The Kremlin was quick to blame Ukraine for the Moscow massacre by four Tajik nationals, despite claims by ISIS-Khorasan (a branch of the Islamic State terrorist network) that it was responsible. But as footage of the incident emerged, evidence increasingly pointed to an inside job by some elements of Russia’s internal security forces who may have hired the gunmen. Whether they were members of ISIS acting on behest of the FSB remains unclear especially given the murky ties between Moscow and the terrorist outfit.

     As a classic FSB operation, the goal would be to enrage the public against Ukraine and the West and enable Putin to announce a broader mobilization for the war and defuse any potential protests. A similar provocation was conducted by the FSB in September 1999 when three apartment buildings were blown up and three hundred civilians killed. A fourth bombing attempt was thwarted when local residents discovered security operatives laying bombs while claiming that they were simulating a terrorist attack. Those civilian massacres were important for promoting Putin as the defender of Russia and justifying the genocidal war against independent Chechnya.

    The recent Moscow massacre was even less competently handled than the 1999 bombings, especially as digital cameras are now readily available and evidence can quickly circulate. Among the accumulating proof of FSB complicity were a small group  of men in blue sweaters who locked the emergency doors in the concert hall, the absence of any police presence, and the slow response of security forces in entering the premises.

    Kremlin propagandists have performed a miserable job in blaming Ukraine. The license plates on the getaway car were Belarusian, whose president confirmed that they were trying to enter Belarus. Lukashenka’s contradiction of the Putin story is another indication of dictatorial incompetence. And the same “guys in blue sweaters” miraculously appeared to arrest the suspects. Even if FSB involvement in the massacre cannot be confirmed because of the resulting cover-up, conspiracy theories which are often hatched by Moscow against the West can now inflame Russia itself. Growing mistrust of the security forces will be coupled with intensifying power struggles within Russia’s security forces. This could prompt purges and trigger violent clashes within the Russian elite.

    A second danger for the regime is that the terrorist outrage will trigger ethno-Russian xenophobia and unleash inter-ethnic and inter-religious conflicts. Chechen warlord Ramzan Kadyrov has already warned about an anti-Muslim backlash in Russia that can provoke open conflicts. He vowed to combat Russian nationalism using any methods, thus leaving the door open to violent self-defense. Russian officials are trying to forestall such a scenario by highlighting a Muslim boy who reportedly saved lives during the concert hall attack. But this may be too little to defuse spreading Islamophobic sentiments.

    Representatives of Russia’s Muslim population are sounding the alarm that the terrorist attack can lead to increased violence against non-Orthodox religious communities and non-Russian ethnics. The country has between 14 to 20 million Muslims who form up to 15% of the population, and the total of non-Russian ethnics exceeds 30 million. State repression disproportionately targets Muslims and can trigger violence in the North Caucasus and other republics with non-Russian majorities. There are also indications that armed resistance is again on the rise. In early March, Russian security services killed six armed insurrectionists in Ingushetia and arrested several individuals related to the group. Attacks on people from the Caucasus would spark further rebellions and fuel a renewal of violent Islamism.

    Russia also contains millions of migrant workers from Central Asia, especially Tajiks and Kirgiz, who will be subject to tighter controls, retributions, and even outright expulsions. In broadcasting the police torture of the terrorist suspects, Moscow is also unleashing a broader international jihadist offensive against the Russian state. ISIS-K, which claims to be establishing a caliphate across Central Asia and Afghanistan has already issued videos warning of further bombings in Russia. It labeled Russia as a state that “oppresses Muslims” and plans to expand its activities to free the “puppets of the Russian Empire.”

    Russia’s internal turmoil is also stirred by the military invasion of free Russian units. Ukraine’s armed forces have incorporated foreign fighters, some of whom are organized as distinct national units, including ethnic Russian and Chechen battalions. The Freedom of Russia Legion, the Russian Volunteer Corps, and the Siberian Battalion have recruited disaffected Russians willing to fight for Ukraine and against the Putin regime. Some units have successfully penetrated the Russian Federation and seized several small towns in the Belgorod and Kursk oblasts.

    The main task of Russian pro-Ukraine fighters is to liberate and hold a certain part of Russia's territory and directly challenge Putin’s hold on power. The longer these attacks continue and bring some success, the greater the prospect that Russian units will mutiny and join the revolutionary legions. This could set off a chain reaction in the military and even test the loyalty of top commanders. The Prigozhin rebellion in June 2023 would then be seen as a precursor to more serious domestic rebellions.Russia’s citizens will feel increasingly fearful that despite the state’s massive repressive apparatus it can no longer provide security. And with the war spreading into Russia and an increasing number of Ukrainian drone strikes depleting the country’s energy infrastructure, the country will spiral toward crisis.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book is Failed State: A Guide to Russia’s Rupture. His forthcoming book is titled Pivotal Poland: Europe’s Rising Strategic Player.

     

     

    Janusz Bugajski’s Washington View: The Taliban Threat to Russia

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Russian officials have publicly welcomed the Taliban takeover of Afghanistan as a major defeat for the United States. But behind the scenes the Kremlin will struggle to prevent the spread of Talibanism to Central Asia and into Russia itself. It has staged rapid military exercises in Central Asia and along Russia’s borders as a show of strength. And one major way for Moscow to deflect the looming threat is to aim the new Kabul regime against Western interests in the wider Middle East and even globally.

    State media and Russian officials have reveled in the sudden and bloody American withdrawal from Afghanistan. The rapid collapse of the Afghan government allegedly demonstrated that the U.S. is a declining global power that cannot be trusted to defend its allies and partners and that NATO is a spent force. Both Russia and China may also test other U.S. commitments in Europe and Asia at a time of acute global uncertainty and the pressure will mount on targeted states such Ukraine, Georgia, and Taiwan.

    Moscow’s intense propaganda campaign will also be accompanied by moves to steer the Taliban into new anti-Western offensives. The objective is to subvert other Muslim-majority states, spread an authoritarian religious ideology, scale down the American presence, and undermine President Joe Biden’s agenda of democracy-promotion and women’s emancipation.

    The more immediate threat to the West and to moderate Islam is a revival of global terrorism. Afghanistan can again be effectively used as a base to recruit, train, and deploy jihadists from different states against Western facilities, allies, and civilians throughout the Muslim world. New attacks on the U.S. homeland and in Europe cannot be discounted and the younger Taliban generation may prove more sophisticated in disinformation campaigns and more capable in cyber war and in deploying bioweapons and other mass casualty devices.

    The Biden administration may endeavor to develop ties with the Taliban regime to limit its assaults on the West. There is some hope in Washington that the new leaders in Kabul would be willing to engage in diplomacy in return for a measure of international legitimacy. An alternative option would be to exploit Afghanistan’s ethnic, tribal, and regional divisions to weaken the Caliphate by supporting anti-Taliban forces, particularly those gathered by Ahmad Massoud, son of the legendary anti-Sovietmujahideen commander. Massoud has pledged to resist the Taliban from his stronghold in the Panjshir valley and to recruit experienced combatants.

    Moscow has not evacuated its embassy in Kabul after cultivating cordial ties with Taliban leaders over the years and receiving pledges that they will not aim their Islamic revolution against the secular Central Asian states. But the Kremlin’s trust in the Taliban may be misplaced. Moscow’s primary goals in Central Asia are to maintain the region in its sphere of influence, keep the West at a distance, and prevent the infiltration of radical Islamist groups into Russia. It will undoubtedly expand its military presence in the region, including border guards and special forces but this could mean a drawdown of troops in other regions where Russia is already engaged in wars or outright occupation, including Ukraine and Georgia.

    Despite the reinforced military presence by Central Asian states along Afghanistan’s northern borders, the regime in Kabul can facilitate the infiltration of various ultra-Islamist groups into neighboring Uzbekistan, Tajikistan, and Turkmenistan and promote radicalization among disaffected locals. A sizeable number of jihadists will also be returning from the war fronts in Afghanistan and the robust heroin trade will help fund insurgency and terrorism.

    In trying to block the rise of regional jihadism Beijing is also seeking commitments from the Taliban that it will not assist terrorist groups inside China and will not lend support to the Xinjiang independence movement among Muslim Uyghurs. Beijing will also pursue its economic agenda across Central Asia and will want to entice Afghanistan into its commercial routes across the continent while pushing out American influence throughout the region.

    In Russia itself fears are rising about a new upsurge in jihadist militancy and anti-state terrorism, as anger at Moscow’s policies has accelerated during the pandemic and amidst economic decline. The Taliban’s takeover of Afghanistan will inspire Islamist rebel groups in the North Caucasus, the Middle Volga, and other Muslim-majority regions, with many experienced fighters returning home from Afghanistan.

    A new round of terrorist attacks in Russian cities can be expected over the coming months, especially if they are supported and funded by the Taliban regime. Afghans have a long memory of the mass murders perpetrated by Moscow during the period of Soviet occupation in the 1980s. The head of the Chechen republic Ramzan Kadyrov has warned of the imminent danger to Russia after the fall of Kabul. He is evidently fearful that his loyalty to President Vladimir Putin may be undermined by a new generation of anti-Moscow Islamists.

    A sizeable jihadist movement can reemerge in the North Caucasus and other Muslim areas, aimed at the creation of an Islamist caliphate similar to Afghanistan. In recent days, the arrest of dozens of alleged members of the radical Islamist group Katibat Tawhid wal-Jihad in police raids across Russia indicates growing anxiety in government circles. The special operation was conducted jointly by the FSB, the Interior Ministry, and the National Guard (Rosgvardia) in several far-flung cities including Moscow, Novosibirsk, Yakutsk, and Krasnoyarsk. Those arrested were suspected of promoting terrorist ideology, financing and recruiting activists, and transporting them to war zones.

    The ensuing challenges to Russia’s state integrity can also unleash a plethora of ethnic, national, and regional demands throughout the fragile Russian federation. Paradoxically, while Moscow may now view the Taliban victory as a defeat for the West, the U.S. retreat from Afghanistan may have the most destabilizing consequences inside Russia itself.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

     

    Kolumna Vildane Selimbegović: Crtači murala vs. antifašisti

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Pod logom “Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti” u Beogradu je 17. i 18. decembra održan XIV forum za tranzicionu pravdu u postjugoslavenskim zemljama. Dvodnevna debata obilovala je brojnim temama – nažalost, čini se da ih od osnivanja REKOM-a, mreže pomirenja, i nije bilo više – a recimo i to da je samo koji dan kasnije u okviru Foruma prikazana “Košnica”, kosovski film čija je premijera bila na našem SFF-u, a ušao je u suženi izbor za Oscar, kao i da je puno puta spomenuta potreba da se višestruko nagrađeni “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić prikaže na nacionalnim frekvencijama u Srbiji.

    Osveta poraženih

    E, sad, naravno da je već jasno da je Forum okupio stotinjak entuzijasta, zagovornika mira i boljih dobrosusjedskih odnosa koji i u svojim zemljama predstavljaju razumnu manjinu: glas većine i vlasti najbolje slika stav srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina kome je – kako voli reći – Ratko Mladić mnogo draži od Nataše Kandić, koordinatorice REKOM-a. Možda je i zato još važnije razmotriti ove glasove razuma, tim prije što u 2022. godinu ulazimo s najvećom balkanskom krizom od kraja ratova devedesetih, uz prijetnje raspadom Bosne i Hercegovine koje lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva Milorad Dodik sada već sipa na dnevnoj osnovi, uz Srbiju koja se hvali novim MIG-ovima i Hrvatsku koja je zapečatila kupovinu Rafalea, uz nedovršeni mir, kako je Carnegy Fondacija nazvala stanje u regiji ili pak “osvetu poraženih, koji su izgubili rat, ali vladaju mirom”, kako je ovdašnju aktuelnost opisao Ranko Krivokapić, bivši predsjednik crnogorskog parlamenta.

    ”Najviše me brine što je naše zlo najsličnije evropskom zlu, samo oni to neće da priznaju”, kazao je Krivokapić duboko uvjeren da “ne mogu psi rata postati lideri naših zemalja na evropskom putu”, a još i više siguran da je rat za kulturu potpuno izgubljen. Zato što se naša djeca školuju na Pinku, poentirao je. Podsjetio je i na vlastito iskustvo: “Bio sam regrutovan za napad na Dubrovnik i javno sam dezertirao, a kad sam došao kući, majka me dočekala rečenicom – bolje da si poginuo, nego što si to uradio!” Ali, kaže Krivokapić, u Crnoj Gori još postoji kultura zajedništva, multikulturalnosti, koja je jedini način da svi napredujemo, no moramo se vratiti u zajedničku prošlost da bismo pokazali da je budućnost moguća. Od zajedničke prošlosti svi peru ruke i bježe, a svoje ratne ambicije pakuju u fraze poput srpskog sveta, objasnila je Vesna Pešić bez dileme da je Srbija glavni uznemiravajući faktor na Balkanu zato što još nije prihvatila svoje granice i nije spremna na pomirenje. “Ona i dalje snažno podržava razgradnju BiH jer hoće mirnim putem da prisvoji dio dejtonske BiH. Dayton jeste zaustavio rat, ali na Milošević-Tuđman modelu podjele što se danas nastavlja agresivnom Dodikovom ambicijom stvaranja vojske, pa čak i služenja vojnog roka mladića iz BiH u Srbiji”, kazala je Pešić, istrajni borac za mir, objasnivši i kako je Vučić postao evropski bitan. “On je napravio veliki korak potpisom Briselskog sporazuma, što je praktično priznanje Kosova, kojim je dobio podršku EU. A onda je krenuo u regresiju unutar Srbije i ugasio opoziciju, postavio svoje ljude od vrha do dna i potčinio medije”, definirala je, ističući da “srpski svet prikuplja ostatke zamišljene velike Srbije i priziva prisajedinjenje RS-a: jer, znate, taj srpski svet ne misli na Srbe u Chicagu”.

    Da je srpski svet fokusiran na podjelu BiH, uvjeren je i Šaip Kamberi, za koga je krajnje neiskreno da Vučić “s pola Albanaca pravi Open Balkan”, a drugu polovinu ignorira. Srbija je ključ problema, jer ne želi da prizna ratne zločine, što je neophodno da se uistinu uđe u proces pomirenja, objašnjava Kamberi, koji evropske integracije i Berlinski proces vidi kao moguće izlaze, a Kosovarka Vjosa Dobruna smatra da je neophodan snažan međunarodni pritisak na Srbiju kako bi kosovski Srbi započeli unutarnji dijalog sa Albancima. I za nju je primjer BiH poučan jer pokazuje koliko insistiranje na podjelama pothranjuje ambicije prisvajanja teritorija. Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović slično razmišlja: Evropska unija, pomirenje i borba protiv korupcije zadaci su balkanskih država ukoliko žele vratiti nadu na ove prostore. Josipoviću je naša zemlja najvažniji susjed Hrvatske i ne krije zabrinutost zbog današnjih sve hladnijih odnosa.

    Gotovo da nije bilo paneliste koji se nije osvrnuo na bitku oko Mladićeva murala u Beogradu. Baš zato stavove antropologa Ivana Čolovića, tvorca “Biblioteke XX vek”, vrijedi citirati ne samo kao zaključak već i kao svojevrsnu lekciju o miru, ali i opomenu: “Oni koji se otvoreno predstavljaju kao sledbenici fašizma, koji crtaju po zidovima svastike, koji viču Heil Hitler ili Za dom spremni ili Nož, žica, Srebrenica manja su opasnost za mir od onih koji deklarativno osuđuju fašizam i nalaze ga kod drugih, a ogorčeno se bore za odbranu navodno ugroženog nacionalnog identiteta, nacionalne kulture, jezika, pisma, za svoga na svome, za takozvano biće naroda i njegovu jedinstvenu duhovnost i slične naizgled neosporne, prihvatljive vrednosti, takoreći antifašističke.”

    Koliko smo spremni odustati?

    Čolović biranim riječima objašnjava da je za ratne zločine devedesetih bio dovoljan etnički nacionalizam i upozorava na zabrinjavajući uspon ekstremne desnice u Evropi koja punih pluća i sve glasnije traži zaštitu nacionalnih identiteta. Sljedeći korak je da osim nacionalnog identiteta i ne trebaju “ništa drugo, da mogu lepo i srećno živeti i bez demokratije”. Nastavak priče neodoljivo vodi ka čuvenom finišu Nadrealista, ali bi za nas – koji smo uspjeli preživjeti ranije epizode – morao biti posljednji alarm za uzbunu i pitanje ne samo za vlast već i za svakog ponaosob: koliko smo spremni odustati od vlastitih nacionalizama u korist zajedničke budućnosti? Od tog odgovora ne zavisi samo mir na Balkanu već i stvaranje uvjeta za život po uzusima temeljnih civilizacijskih vrijednosti protiv kojih je danas sve više boraca i u Evropi samoj. Evo prilike da naše ratno iskustvo bude od koristi jer – nije nimalo nevažno – žrtve su i na Forumu bezbroj puta ponovile spremnost da krenu dalje, da daju i svoj doprinos pomirenju koje jeste prekinuto, ali je u konačnici neminovno. To je proces u kome imamo partnere poput REKOM-a i Nataše Kandić, koji nerijetko trpe posljedice zbog svojih uvjerenja, ali su odani istinskim vrijednostima i mirnoj Bosni (i Hercegovini).

    Pogledi iz Washingtona: Moskovska kampanja protiv američke demokratije

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Moskovsko miješanje u izbore nije samo napad na američku demokratiju, nego i način slabljenja američke uloge u globalnim dešavanjima. Ruske obavještajne agencije bombarduju dezinformacijama koje su krojene tako da iskoriste raskol u američkom društvu i prikažu SAD kao silu na umoru. Kremlj se zalaže za ponovni izbor Donalda Trumpa jer ga vide kao element koji nosi razjedinjenje, a time i potencijalno vrijednog partnera. No, čak i ako Joe Biden pobijedi na predsjedničkim izborima, Moskva će podsticati domaće sukobe kako bi osporila legitimitet američkog sistema.

    Polarizacija između republikanaca i demokrata u SAD-u toliko je izražena da strani akteri imaju sasvim dovoljno prostora plasirati dezinformacije koje mogu ili podržati ili diskreditirati oba predsjednička kandidata. Raskol je očigledan i unutar duboko podijeljenog biračkog tijela, koje je podložno i čitavom nizu teorija zavjere. U prilog tome govori i rastuća popularnost pokreta Q-Annon – koji podsjeća na srednjovjekovni lov na vještice – gdje se demokrati smatraju štovateljima Sotone, pedofilima i ljudožderima koje će Trump razotkriti i skloniti s ulica. Zablude, nemiri i haos u SAD-u idu na ruku Moskvi, u eskalirajućoj borbi za globalnu prevlast. Dezinformacije ipak nisu svrha same sebi – one su sredstvo za postizanje najmanje tri geostrateška cilja, a Kremlj ih uvećava zvaničnim putem i čitavom armijom digitalnih vojnika koji šire dezinformacije. 

    Prvi i najvažnij cilj: Moskva nastoji diskreditirati američku demokratiju kao neuspjeli i lažni sistem. U prvi plan stavlja navodno namještanje izbora, nezakonito finansiranje kampanje, onemogućavanje birača da glasaju, pristranost medija i sve iskoristive kontroverze koje se pojave tokom američke predizborne kampanje. Može uključivati i ​​energičnije mjere – hakiranje ili falsificiranje e-pošte ili bilo kojeg drugog teksta prikladnog u određenom trenutku – čemu smo svjedočili u slučaju Hilary Clinton tokom američkih izbora 2016. godine. Već nekoliko mjeseci ruska obavještajna služba hrani Trumpove savjetnike i saveznike skandaloznim dezinformacijama kako bi diskreditirali Bidena i njegovu porodicu. Svrha je pomoći Trumpu dobiti izbore ili podrivati legitimitet dolazeće Bidenove administracije.

    Za razliku od onoga što su činili u doba komunizma, Moskva više ne prikazuje svoj vlastiti sistem kao idiličan, već prvenstveno nastoji produbiti slabosti u zapadnim demokracijama, tako da više ne mogu biti uzor susjedima i saveznicima Rusije. Demokratski sistemi se mogu prikazati i diskreditirati kao fasada za rasizam, ksenofobiju i klasne podjele. SAD opisuju kao zemlju nepomirljivih društvenih razlika, bez obzira na to radi li se o klasi, bogatstvu, etničkoj pripadnosti, boji kože, vjeri, regiji ili polnom identitetu, sa sve dubljim jazom između “crvenih” i “plavih” država koje nijedna administracija neće biti u stanju premostiti. Može čak pojačati i svoje širenje separatizma na američkom jugu ili ozbiljniji raspad Sjedinjenih Država.

    Drugi cilj Kremlja je diskreditirati američke dužnosnike prikazujući ih licemjerima zbog kritiziranja represivnih mjera i drugih kršenja građanskih prava u autoritarnim zemljama. Ruska vlada se naslađuje prikazivanjem Amerike kao zemlje na rubu građanskog rata i prijetećeg kolapsa, opravdavajući time svoje navodno uspješno rješavanje problema s domaćom opozicijom i nemirima – što državi osigurava stabilnost.

    Treći, i najvažniji cilj: Moskva želi umanjiti značaj uloge SAD-a u svijetu; ne samo kao lidera u pružanju individualnih sloboda, već i kao pouzdanog saveznika. Trump je nekoliko puta nesvjesno pomogao Putinu, otvoreno dovodeći u pitanje svrhu NATO-a i prijeteći povlačenjem američkih trupa iz nekoliko ključnih područja, uključujući i Evropu. Postojeći nemiri na domaćem terenu navodno ukazuju na to da će Washington biti previše zaokupljen svojim unutarnjim problemima da bi mogao pomoći nekom od svojih saveznika u slučaju krize. Moskva promovira i ideju o rastućoj slabosti Amerike, koja se očituje u njenom neadekvatnom odgovoru na pandemiju COVID-19. Sve to može dodatno osnažiti tvrdnje kako moć SAD-a slabi, kako je nacionalni suverenitet pobijedio američku globalizaciju i kako su “liberalne demokratije” na zalasku.

    Pouka je da bi sve države trebale ograničiti savezništvo s SAD-om i okrenuti se k Moskvi i Pekingu kao modelima i vođama. Ta ideja ima i domaću komponentu u SAD-u, gdje se temelji na rastućem sentimentu američke javnosti da bi Washington trebao smanjiti svoje globalno prisustvo i ograničiti svoje međunarodne saveze te se fokusirati na obnovu američke ekonomije i osiguravanje zdravstvene zaštite nakon pandemije.

    Konačno, politička polarizacija, domaći nemiri i građanski sukobi u Sjedinjenim Državama nisu ključni ciljevi Kremlja. Oni su primarno sredstvo za postizanje strateške pobjede. Glavni je cilj vratiti SAD u sopstvenu hemisferu, minimizirati međunarodne saveze kojima Amerika pripada i omogućiti autoritarnim državama da svijet oblikuju u sfere utjecaja.

     Putin računa da će Trump, u slučaju ponovnog izbora, biti još slobodniji u primjeni svoje verzije ideje “Prvo Amerika” (America First, eng.). Njegov politički opstanak više ne bi ovisio o američkom Kongresu, bio bi spremniji zanemariti republikanske zastupnike i svoj tim za državnu sigurnost, koji je ostao okrenut NATO-u. U idealnim uslovima za Moskvu, takav bi scenarij mogao rezultirati smanjenjem američke uloge u zapadnim institucijama, povlačenjem svih američkih trupa iz Evrope, ukidanjem ekonomskih sankcija zbog ruske invazije na Ukrajinu, sklapanjem strateškog partnerstva s Putinom pa čak i prepuštanjem većeg dijela evropskog istoka Moskvi u novoj velikoj pogodbi nalik onoj sklopljenoj na Jalti.

    Bidenova pobjeda nije tako dobrodošla u Moskvi, jer bi se Washington ponovno usmjerio na intenziviranje transatlantske saradnje i mogao bi pooštriti politiku prema Rusiji, uključujući i efikasniju strategiju odbrane od postojećih napada na susjedne države. Biden bi mogao profitirati i na obećanjima da će reformirati američke institucije za provođenje zakona, provodeći širu kampanju za podršku individualnim slobodama i etničkoj jednakosti. To bi značilo više pažnje usmjerene na moskovsku politiku potčinjavanja svojih političkih protivnika i brojnih nacija koje su politički zarobljenici Ruske Federacije. A tu bi mogao postojati i element odmazde nove administracije za uporne pokušaje Kremlja da okaljaju ugled porodice Biden i Demokratske stranke.

     

    Janusz Bugajski’s Washington View: Putin’s Post-Summit Offensives

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Summits with U.S. Presidents have never dissuaded Russia’s President Vladimir Putin from launching new attacks against Western democracies and snatching territories from independent neighbors. For the Kremlin, the purpose of the Geneva summit on June 16 was to gain Joe Biden’s recognition of Russia as a great power with global interests. And it has calculated that without persistent attacks on the West or its neighbors, Russia would widely be viewed as a declining power with limited global relevance.

    For Biden, the Summit was an opportunity to place Moscow on notice that any further violations of Western security, including cyberattacks on America’s critical infrastructure, will trigger a strong counterattack. While Biden has called for a “stable and predictable” relationship with Russia, this is exactly what Putin does not want, as it would limit his country’s significance. The stage is now set for Putin to test Biden’s resolve after concluding that the White House is so preoccupied with other challenges that it wants to avoid any conflict with Russia.

    The Kremlin may temporarily desist from interfering in the U.S. but it can always stir fresh conflicts along Russia’s long borders and gauge Washington’s reactions. Until now the Kremlin has been careful in its interventions not to provoke a major NATO response. But it will become more emboldened where it meets little resistance or may miscalculate and overreach in its ambitions.

    There are several scenarios of new aggression beginning with Ukraine. The Russian navy can blockade Ukrainian ports along the Black Sea, including Odesa, while using Crimea as a bridgehead. Having built up its maritime capabilities, Moscow is in a strong position to ward off any countermeasures by NATO to reopen sea-lanes. Moscow’s goal would be to strangle Ukraine economically, weaken the government in Kyiv, and increase its vulnerabilities in conceding to Russia’s territorial and political demands.

    A provocation involving ethnic Russians or Russian speakers in Estonia or Latvia could be staged to justify an incursion to protect allegedly endangered national minorities. Undercover Russian agents and disinformation outlets can provoke or inject separatism, similar to the Ukrainian Donbas model, in Russian speaking areas of eastern Estonia (Narva) and eastern Latvia (Latgale) or stir ethnic conflicts in Riga and Tallinn. This would test whether there is sufficient Alliance cohesion to subdue Russian proxies short of a military intervention.

    Several developments could destabilize Belarus. Moscow may seek to replace President Alyaksandr Lukashenka with a more compliant leader. It can push toward a closer union between Russia and Belarus and a permanent presence of Russian troops. This would raise fears along NATO’s eastern flank that Moscow was preparing to link up with its forces in the Kaliningrad exclave and cut off the Baltic states. Having incorporated Belarus into a single state, Moscow would also be in a better position to threaten Ukraine from the north as well as the east.

    In the Western Balkans pan-national movements will be exploited by the Kremlin to advance its presence. Under President Aleksandr Vučić the “Serbian World” agenda, mimicking that of Putin’s “Russia World,” is intended to dominate neighboring states and eventually incorporate territories with large Serbian populations. Serbian irredentism is directly backed by Moscow to disrupt the region and create a stronger Balkan ally. Moscow may not start armed conflicts in the region but it is certainly prepared to incite and exploit them to its geopolitical advantage.

    Moscow also manages conflicts in the South Caucasus to increase its influence and prevent the development of closer ties between the three South Caucasian states and the West. Its new peace-keeping mission in Nagorno-Karabakh gives Moscow a military foothold in all three states – Georgia, Armenia, and Azerbaijan. In September 2020, war reignited between Armenia and Azerbaijan over Nagorno-Karabakh and adjacent territories. Russia used the war as a pretext to inject its troops as “peacekeepers” and apply more pressure on both states not to stray from a Moscow orbit. Both Baku and Yerevan remain dissatisfied with the results of the war and one can expect new conflicts over borders, territories, and transportation routes which Russia will try to steer to its advantage.

    Another option for the Kremlin to help mobilize support for Putin at a time of falling domestic support is the outright annexation of separatist territories, including Abkhazia and South Ossetia from Georgia, Transnistria from Moldova, and the Donetsk and Luhansk from Ukraine. Alternatively, the curtailment of economic subsidies to these entities during Russia’s economic decline could lead political instability, power struggles, factional wars, and even collapse, as they remain heavily dependent on Moscow for their survival.

    The unfreezing of conflict zones will also encourage fractured states to try and regain their lost territories through economic pressure or outright military intervention. They may calculate that Moscow is focused on other disputes and not be in a position to wage several simultaneous wars. In the case of Abkhazia and South Ossetia the conflicts could also spill over the border into Russia’s North Caucasus, with different republics and militias supporting South Ossetian and Abkhaz independence in order to buttress their own claims to statehood.

    NATO will need to calculate how to respond to numerous potential crises, many of which do not directly involve Allied members but could spill over their borders, impact on their ethnic kindred, and test their security. When planning for potential threats NATO must be imaginative. Few policy makers imagined the rapid disintegration of the Soviet bloc and the collapse of the Soviet Union over thirty years ago, or the violent implosion of Yugoslavia. Western governments should not be taken so starkly by surprise again, as that would drastically reduce the effectiveness of any responses. NATO planners and military forces must be better prepared for the unexpected – psychologically, politically, and militarily.

    Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

    1...545556Stranica 55 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj