Pod logom “Prekinuto pomirenje – kojim putem nastaviti” u Beogradu je 17. i 18. decembra održan XIV forum za tranzicionu pravdu u postjugoslavenskim zemljama. Dvodnevna debata obilovala je brojnim temama – nažalost, čini se da ih od osnivanja REKOM-a, mreže pomirenja, i nije bilo više – a recimo i to da je samo koji dan kasnije u okviru Foruma prikazana “Košnica”, kosovski film čija je premijera bila na našem SFF-u, a ušao je u suženi izbor za Oscar, kao i da je puno puta spomenuta potreba da se višestruko nagrađeni “Quo vadis, Aida?” Jasmile Žbanić prikaže na nacionalnim frekvencijama u Srbiji.

Osveta poraženih

E, sad, naravno da je već jasno da je Forum okupio stotinjak entuzijasta, zagovornika mira i boljih dobrosusjedskih odnosa koji i u svojim zemljama predstavljaju razumnu manjinu: glas većine i vlasti najbolje slika stav srbijanskog ministra odbrane Aleksandra Vulina kome je – kako voli reći – Ratko Mladić mnogo draži od Nataše Kandić, koordinatorice REKOM-a. Možda je i zato još važnije razmotriti ove glasove razuma, tim prije što u 2022. godinu ulazimo s najvećom balkanskom krizom od kraja ratova devedesetih, uz prijetnje raspadom Bosne i Hercegovine koje lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva Milorad Dodik sada već sipa na dnevnoj osnovi, uz Srbiju koja se hvali novim MIG-ovima i Hrvatsku koja je zapečatila kupovinu Rafalea, uz nedovršeni mir, kako je Carnegy Fondacija nazvala stanje u regiji ili pak “osvetu poraženih, koji su izgubili rat, ali vladaju mirom”, kako je ovdašnju aktuelnost opisao Ranko Krivokapić, bivši predsjednik crnogorskog parlamenta.

”Najviše me brine što je naše zlo najsličnije evropskom zlu, samo oni to neće da priznaju”, kazao je Krivokapić duboko uvjeren da “ne mogu psi rata postati lideri naših zemalja na evropskom putu”, a još i više siguran da je rat za kulturu potpuno izgubljen. Zato što se naša djeca školuju na Pinku, poentirao je. Podsjetio je i na vlastito iskustvo: “Bio sam regrutovan za napad na Dubrovnik i javno sam dezertirao, a kad sam došao kući, majka me dočekala rečenicom – bolje da si poginuo, nego što si to uradio!” Ali, kaže Krivokapić, u Crnoj Gori još postoji kultura zajedništva, multikulturalnosti, koja je jedini način da svi napredujemo, no moramo se vratiti u zajedničku prošlost da bismo pokazali da je budućnost moguća. Od zajedničke prošlosti svi peru ruke i bježe, a svoje ratne ambicije pakuju u fraze poput srpskog sveta, objasnila je Vesna Pešić bez dileme da je Srbija glavni uznemiravajući faktor na Balkanu zato što još nije prihvatila svoje granice i nije spremna na pomirenje. “Ona i dalje snažno podržava razgradnju BiH jer hoće mirnim putem da prisvoji dio dejtonske BiH. Dayton jeste zaustavio rat, ali na Milošević-Tuđman modelu podjele što se danas nastavlja agresivnom Dodikovom ambicijom stvaranja vojske, pa čak i služenja vojnog roka mladića iz BiH u Srbiji”, kazala je Pešić, istrajni borac za mir, objasnivši i kako je Vučić postao evropski bitan. “On je napravio veliki korak potpisom Briselskog sporazuma, što je praktično priznanje Kosova, kojim je dobio podršku EU. A onda je krenuo u regresiju unutar Srbije i ugasio opoziciju, postavio svoje ljude od vrha do dna i potčinio medije”, definirala je, ističući da “srpski svet prikuplja ostatke zamišljene velike Srbije i priziva prisajedinjenje RS-a: jer, znate, taj srpski svet ne misli na Srbe u Chicagu”.

Da je srpski svet fokusiran na podjelu BiH, uvjeren je i Šaip Kamberi, za koga je krajnje neiskreno da Vučić “s pola Albanaca pravi Open Balkan”, a drugu polovinu ignorira. Srbija je ključ problema, jer ne želi da prizna ratne zločine, što je neophodno da se uistinu uđe u proces pomirenja, objašnjava Kamberi, koji evropske integracije i Berlinski proces vidi kao moguće izlaze, a Kosovarka Vjosa Dobruna smatra da je neophodan snažan međunarodni pritisak na Srbiju kako bi kosovski Srbi započeli unutarnji dijalog sa Albancima. I za nju je primjer BiH poučan jer pokazuje koliko insistiranje na podjelama pothranjuje ambicije prisvajanja teritorija. Bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović slično razmišlja: Evropska unija, pomirenje i borba protiv korupcije zadaci su balkanskih država ukoliko žele vratiti nadu na ove prostore. Josipoviću je naša zemlja najvažniji susjed Hrvatske i ne krije zabrinutost zbog današnjih sve hladnijih odnosa.

Gotovo da nije bilo paneliste koji se nije osvrnuo na bitku oko Mladićeva murala u Beogradu. Baš zato stavove antropologa Ivana Čolovića, tvorca “Biblioteke XX vek”, vrijedi citirati ne samo kao zaključak već i kao svojevrsnu lekciju o miru, ali i opomenu: “Oni koji se otvoreno predstavljaju kao sledbenici fašizma, koji crtaju po zidovima svastike, koji viču Heil Hitler ili Za dom spremni ili Nož, žica, Srebrenica manja su opasnost za mir od onih koji deklarativno osuđuju fašizam i nalaze ga kod drugih, a ogorčeno se bore za odbranu navodno ugroženog nacionalnog identiteta, nacionalne kulture, jezika, pisma, za svoga na svome, za takozvano biće naroda i njegovu jedinstvenu duhovnost i slične naizgled neosporne, prihvatljive vrednosti, takoreći antifašističke.”

Koliko smo spremni odustati?

Čolović biranim riječima objašnjava da je za ratne zločine devedesetih bio dovoljan etnički nacionalizam i upozorava na zabrinjavajući uspon ekstremne desnice u Evropi koja punih pluća i sve glasnije traži zaštitu nacionalnih identiteta. Sljedeći korak je da osim nacionalnog identiteta i ne trebaju “ništa drugo, da mogu lepo i srećno živeti i bez demokratije”. Nastavak priče neodoljivo vodi ka čuvenom finišu Nadrealista, ali bi za nas – koji smo uspjeli preživjeti ranije epizode – morao biti posljednji alarm za uzbunu i pitanje ne samo za vlast već i za svakog ponaosob: koliko smo spremni odustati od vlastitih nacionalizama u korist zajedničke budućnosti? Od tog odgovora ne zavisi samo mir na Balkanu već i stvaranje uvjeta za život po uzusima temeljnih civilizacijskih vrijednosti protiv kojih je danas sve više boraca i u Evropi samoj. Evo prilike da naše ratno iskustvo bude od koristi jer – nije nimalo nevažno – žrtve su i na Forumu bezbroj puta ponovile spremnost da krenu dalje, da daju i svoj doprinos pomirenju koje jeste prekinuto, ali je u konačnici neminovno. To je proces u kome imamo partnere poput REKOM-a i Nataše Kandić, koji nerijetko trpe posljedice zbog svojih uvjerenja, ali su odani istinskim vrijednostima i mirnoj Bosni (i Hercegovini).

Prethodni članakEpilog “slučaja Asim”: Tužilaštvo KS podiglo optužnicu protiv Sarajlića, Delalića i Šehovića
Naredni članakPresuda Kantonalnog suda u slučaju “Urban”: Nedžad Bubica i profesori Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu oslobođeni krivice