Facebook Twitter Youtube
    Slučajan

    Analize

    Kolumna Andreja Nikolaidisa za SB: Evropske integracije Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode!

    Piše:
    Andrej Nikolaidis
    -

    Takozvane evropske integracije su ono što filmska teorija poznaje pod imenom MacGuffin – što ćemo dalje u tekstu pisati po “naški”, mekgafin.

    To, mekgafin dakle, nije termin koji je smislio Hičkok, ali ga jesu proslavili njegovi filmovi. Mekgafin je narativni trik; to vam je ono „da, ali nije bitno“; to je ono o čemu se, zapravo, ne radi; priča koja treba da veže vašu pažnju, tako da, kada bude obznanjeno ono o čemu je u stvari riječ, vi budete zatečeni i iznenađeni.

    U predavanju koje je 1939. održao na Kolumbiji, Hičkok je ovako objasnio šta je mekgafin:

    „Moglo bi to biti škotsko ime, iz priče o dva čovjeka koji putuju vozom.

    Jedan od njih kaže: „Šta ti je to u koferu“?

    Drugi odgovori: „A, to je mekgafin“.

    Prvi pita: „Šta ti je to“?

    Drugi objasni: „To ti je sprava za hvatanje lavova u škotskim gorama“.

    Prvi onda veli: „Ali u škotskim gorama nema lavova“.

    Drugi slegne ramenima: ‘A, pa onda to nije mekgafin’.“

    Može i ovako: svi znamo za Čehovljev nauk da puška okačena o klin u prvom činu mora opaliti u posljednjem? E, pa mekgafin je puška iz prvog čina koja neće opaliti u posljednjem – ali je pomenuta baš zato da biste pomislili da hoće.

    Vjerovatno najpoznatiji primjer savršene upotrebe mekgafina je Hičkokov „Psiho“. Film počinje pljačkom: pratimo Marion Krejn koja je ukrala 40 hiljada dolara. Hičkok razrađuje motiv za zločin i prilježno snima pljačku, kao i junakinjin bijeg. A onda Merion odsjedne u motelu „Bejts“ i uđe u tuš-kadu… „Psiho“, znamo, nije film o Merion, niti je film o pljački. Sve što smo vidjeli do trenutka kada Norman Bejts zarije nož u Merion bila je varka, majstorsko skretanje pažnje sa onoga o čemu se u filmu zapravo radi.

    U Bosni i Hercegovini, ovo vam ne govorim kao euroskeptik, nego kao neko ko duboko žali što Bosna i Hercegovina praktično nema šanse da postane dijelom Evropske unije, ne radi se o evropskim integracijama. Radi se o partijskom zapošljavanju, namještanju poslova, krađi na javnim nabavkama, krađi na javnim radovima; radi se o beskrajnoj mreži kolonijalnih uticaja Kvinte, Rusije, Srbije i Hrvatske, o kontroli nad BH Telekomom, o južnoj interkonekciji, o kriminalnim/zavjereničkim grupama koje formalno funkcionišu kao političke stranke… O svačemu se tu radi – samo ne o evropskim integracijama.

    Dakako, evropske se integracije svako malo u javnosti ukazuju kao narativ. Samo što je taj narativ, rekoh, mekgafin: priča koja treba da prikrije drugu, istinsku priču.

    Isto je i u Crnoj Gori. Koja je, kako to podgorički političari rado ističu, „regionalni lider“ u famoznim EU integracijama.

    Crna Gora je u decembru 2010. godine postala kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. Pregovore sa EU je zvanično otpočela 29. juna 2012. godine. I za četrnaest godina nije stigla – nigdje. Kao, prije Crne Gore, ni Turska.

    Kao što, za četrnaest godina od sticanja kandidature za članstvo, pa ni 20 godina od početka pregovora, nigdje neće stići ni Bosna i Hercegovina.

    Znam, znam… Sarajevski političari su puni EU optimizma, a ima i optimističkih analitičara. Ja, eto, nisam. Jer ja neću ni vaše pare ni vaše glasove. Nemam niti jedan razlog da vas lažem i da vam šupljiram. Dva su osnovna uzroka širenju optimizma u prirodi: podmuklost i glupost. Praksa, pak, uči – a recite mi da griješim: ko se kod nas kladio na katastrofu, pare nije izgubio.

    Ruku na srce, evropske integracije su savršen mekgafin. Sa jedne strane, one Kvinti obezbjeđuju opravdanje za sve kolonijalne prakse koje sprovode. Hoćete u EU? Morate nas slušati dok ne postignete ono što se za ulazak u taj “prestižni klub” traži. Sa druge strane, lokalnim političkim elitama obezbjeđuje “progresivnu priču”, koja neprekidno proizvodi horozont nade. Sad, što je taj horizont sve dalji i dalji…

    Budući da je Crna Gora, u kojoj živim, najdalje u regionu odmakla u EU integracijama, a iz Brisela ponavljaju kako je baš Montenegro “prva sljedeća članica EU”, dozvolite da vam opišem kako to izgleda.

    Najprije postaneš država-kandidat. Godinu, dvije, tri, političari drve o “istorijskom uspjehu” koji su postigli. Svuda kače zastave EU – a najviše tamo gdje najviše kradu. Onda primaju posjete iz EU. Kad god nešto govore, spominju “evropsku perspektivu” i, obavezno, “evropske vrijednosti”.

    U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

    Onda otvoriš pregovore. Političari drve isto, ali je retorika još optimističnija, na momente euforična. Stičeš utisak da samo što nisi ušao u EU. Stižu neke pare iz EU fondova. Tu se malo muti i krade, pa se proevropska retorika još pojača.

    U međuvremenu, sve ide po kurcu, isto kao i prije.

    Onda se, poslije deset-petnest godina, otvori neko poglavlje u pregovorima, a neko privremeno i zatvori. Svako malo stižu informacije da “EU osjeća zamor od proširenja”.

    Ne da unić Orban, te ne da unić Makron. Tu i tamo pobijede naki desničari, pa se onda govori o krizi EU i obustavi procesa proširenja. Zvaničnici EU neprekidno ponavljaju kako je sve do zemalja kandidata, koje nisu odradile “domaći zadatak”. Onda stignu vedriji tonovi: članica EU moglo bi se postati već za pet godina. Onda prođe tih pet godina. Pa opet zamor od proširenja. Pa onda opet optimizam: nova vlada kao prioritet ima “EU agendu”, punopravno članstvo moguće već za pet godina.

    U međuvremenu, sve ide po k.rcu, isto kao i prije.

    Onda umreš.

    Da rezimiram. Ako ste odlučili prodati svoju zemlju, nemojte to uraditi u ime evropskih integracija. Bolje uzet 5 eura i popit dvije pive.

    (Slobodna Bosna)

    Zločini u Ukrajini i mogućnost njihovog procesuiranja: Pred Međunarodnim krivičnim sudom može završiti i sam Putin

    Piše:
    Redakcija
    -

    Kada su 1991.godine počinjali ratovi u bivšoj Jugoslaviji, međunarodna zajednica i domaće sudstvo (koje je bilo u fazi rasformiranja i ponovnog osnivanja) su bili zatečeni, kada je riječ o procesuiranju krivičnih djela iz generičke grupe ratnih zločina. Postojalo je iskustvo Međunarodnog vojnog tribunala-takozvanog Nirnberškog suda, pred kojim je procesuiran djelić ratnih zločina nacista, Međunarodnog vojnog suda za Daleki istok, pred kojim je procesuiran dio rukovodstva Japana, lokalna suđenja poslije Drugog svjetskog rata (SFRJ, Italija, Njemačka, Izrael), te krajnje upitna suđenja tokom i nakon rata u Vijetnamu. Međutim, većina ovih suđenja su se odvijala u situaciji neposredno nakon Drugog svjetskog rata, sa veoma problematičnim postupkom sa gledišta pravičnosti suđenja-npr.pred Međunarodnim vojnim sudom nije bilo propisano pravo na žalbu na presudu.

    U maju 1993.godine Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija jednoglasno je usvojilo Rezoluciju broj 827 i formalno osnovalo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ). 1994.godine, nakon genocida i drugih zločina počinjenih u Ruandi, na sličan način-Rezolucijom broj 955-Vijeće sigurnosti UN je osnovalo Međunarodni krivični sud za ratne zločine počinjene na području Ruande. Iako su oba ova tribunala izložena brojnim (djelomično opravdanim) kritikama-prije svega u odnosu na promjenjivost pravila koja mjenjaju same sudije, dugotrajnost postupaka, nepostojanje sistema reparacije žrtava ili osoba koje su oslobođene odgovornosti, a provele su godine u pritvoru-sudska praksa ovih sudova je unijela tektonske promjene u međunarodno krivično pravo. Definisani su elementi krivičnih djela, vidova učešća u izvršenju krivičnih djela, procesuirani su vrhovi država i naroda.

    Nakon toga, osnovan je Međunarodni krivični sud (ICC), koji je stalna ustanova, osnovana na temelju Rimskog statuta Međunarodnoga krivičnog suda koji je stupio na snagu 1. jula 2002.godine. MKS je osnovan u značajnom dijelu na temeljima MKSJ i MKSR, sa jednom značajnom iznimkom, koja može biti vezana za događaje u Ukrajini. Naime, u ranim jutarnjim časovima 15.decembra 2017.godine, u sjedištu UN, države članice Rimskog statuta su se saglasile da aktiviraju nadležnost Međunarodnog krivičnog suda i u slučajevima zločina agresije-četvrtog osnovnog zločina (pored genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina). Ovo znači da će prvi put nakon suđenja u Nurembergu i Tokiju, međunarodni sud moći suditi liderima za individualnu krivičnu odgovornost za vođenje agresivnog rata. Ova rezolucija je stupila na snagu 17. jula 2018.godine.

    Međunarodno pravo je kristalno jasno-državi je zabranjeno korištenje sile protiv druge države, bez obzira na ciljeve (postoje samo dvije iznimke, kada država postupa u samoodbrani i kada postupa temeljem Rezolucije Vijeća sigurnosti UN-niti jedna od ovih situacija ne postoji u djelovanju Rusije protiv Ukrajine). Danas, bilo koji pokušaj odlučivanja o krivičnoj odgovornosti Rusije mora biti posmatran kroz strukturu MKS.

    Shodno Rimskom statutu, zločin agresije je definisan kao: “planiranje, priprema, pokretanje ili izvršenje, od strane osobe koja je u poziciji da učinkovito vrši kontrolu nad ili da usmjerava političku ili vojnu akciju države, čina agresije koji po svom karakteru, težini i razmjeru predstavlja očito kršenje povelje Ujedinjenih naroda”. Jasno je da, u skladu sa ovim definicijom, krivična odgovornost Vladimira Putina nije uopšte sporna.

    Rusija nije članica Rimskog statuta, ali nije sve izgubljeno-Međunarodni krivični sud je ove sedmice potvrdio da ima nadležnost na teritoriji Ukrajini, a samim tim i nad djelima ruskih vojnika i Vladimira Putina, iako Rusija nije potpisnica. Naime, 2014.godine je Ukrajina prihvatila nadležnost MKS, pa sada MKS može istraživati ratne zločine i zločine protiv čovječnosti koje počini vojska Ruske Federacije, čiji vrhovni komandant je Vladimir Putin.

    U ovom trenutku, MKS je zaprimio zahtjev 39 država članica za otvaranje istrage za zločine u Ukrajini (Albanija, Australija, Austrija, Belgija, Bugarska, Kanada, Kolumbija, Kostarika, Hrvatska, Kipar, Češka, Danska, Estonija, Finska, Francuska, Gruzija, Njemačka, Helenska republika (Grčka), Mađarska, Irska, Island, Italija, Latvija, Lihtenštajn, Litvanija, Luksemburg, Malta, Novi Zeland, Norveška, Nizozemska, Poljska, Portugal, Rumunija, Slovačka, Slovenija, Španija, Švedska, Švicarska, Velika Britanija). Ono što je bitno naglasiti je to da ovi zahtjevi omogućavaju Kancelariji tužioca MKS da otvori istragu o situaciji u Ukrajini od 21.novembra 2013.godine, a koji se tiču bilo kakvih navoda o ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidu, u bilo kom dijelu Ukrajine, počinjenih od strane bilo koje osobe.

    Ono o čemu u ovom trenutku se već može izvjesno govoriti je granatiranje civilnih ciljeva i civila u urbanim i gusto naseljenim područjima, koristeći neprecizno oružje, vođenje agresivnog rata (član 8bis Statusa MKS). Problem sa krivičnim djelom agresije je nadležnost-vršenje nadležnosti nad ovim zločinom je u  ovom trenutku onemogućeno jer, prvo, MKS nema nadležnost nad zločinom kada su ga počinili državljani ili na teritoriju države koja nije stranka (član 15. bis (5) Statuta MKS-a); i drugo, Vijeće sigurnosti UN-a ovu situaciju nije uputilo tužiocu MKS-a (član 15. ter Statuta MKS-a).

    Tužioci u zemljama u koje prelaze izbjeglice iz Ukrajine (posebno u Poljskoj) vrše saslušanja izbjeglica u svojstvu svjedoka, kako bi se blagovremeno prikupili dokazi. Po prvi put, dokazi za djela iz generičke grupe ratnih zločina se prikupljaju i novim tehnologijama, putem aplikacije eyeWitness to Atrocities, odnosno, očevidac zločina, koja kombinira pravo i tehnologiju, a faktički znači da se događaji snimaju mobilnim aparatom, a aplikacija ih pretvara u metadata koji su neophodni da se dokaže autentičnost istih pred sudom. Nakon toga, stvara se odgovarajući lanac čuvanja snimaka i fotografija, koji će omogućiti korištenje ovom tehnologijom prikupljenih dokaza u sudskim postupcima.

    Glavni tužilac MKS, Karim A.A. Khan, QC je naglasio: “Niti jedan pojedinac u situaciji u Ukrajini nema dozvolu za počinjenje zločina pod jurisdikcijom Međunarodnog krivičnog suda.”. Istražitelji Kancelarije tužioca su upućeni na teren u četvrtak, 03.03.2022.godine, a glavni tužilac je izjavio da će njegova Kancelarija pratiti lanac komandovanja do samog vrha, ako istražioci utvrde da su počinjeni ratni zločini.

    Ako MKS izda naredbe za hapšenje političkog ili vojnog rukovodstva Rusije, isti vjerovatno neće biti izvršeni dok se te osobe nalaze na poziciji moći. S druge strane, primjeri drugih situacija (npr.bivši predsjednik Sudana Omar Al Bashir) pokazuju da nijedan režim, koliko god autokratski ili nasilan bio, nije vječan. U slučaju promjene režima, nije nezamislivo da Vijeće sigurnosti UN uputi predmet MKS.

    Mora se uzeti u obzir i drugi aspekt radi kojeg je širenje informacija o istrazi MKS važno-istom su obuhvaćeni komandanti Ruske vojske na terenu, kao i same trupe. Činjenica da oni mogu biti uhapšeni i procesuirani mnogo jednostavnije od Vladimira Putina sigurno neće djelovati ohrabrujuće na njih u smislu borbenog morala.

    Treći aspekt je činjenica da istraga MKS dodatno delegitimizira režim u Rusiji, jer uprkos propagandi i političkom nasilju, u samoj Rusiji nema toliko podrške ratu. Antiratni protesti su svakodnevni, a preko 7000 ljudi je uhapšeno tokom samo prve sedmice rata.

    Za razliku od ratova na teritoriji bivše Jugoslavije ili događaja u Ruandi, čini se da je međunarodno pravosuđe mnogo spremnije, a što zasigurno mođe djelovati samo obeshrabrujuće za sve uključene u invaziju na Ukrajinu…jer svi putevi izgleda vode u Hag.

    (analizu je napisao pravni eksper koji je godinama radio u Haagu, ali zbog prirode posla ne može biti potpisan pod tekst)

    Kolumna Vildane Selimbegović: Euroatlantski put Zukana Heleza

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Zastupnički dom Parlamenta Bosne i Hercegovine na svojoj narednoj sjednici, u srijedu, imat će – kako se očekuje – izbor novog Vijeća ministara. Već danas se sastaje Komisija za izbor i imenovanje, a s obzirom na to da je više puta potvrđeno da su baš svi kandidati prošli neophodne provjere, ukoliko ne bude nekih uistinu velikih iznenađenja, naša zemlja bi trebala dobiti državnu vladu za manje od četiri mjeseca nakon izbora, što bi bio nesumnjivi rekord.

    NAJVEĆI TERET

    Na čelu Vijeća ministara, već je potvrđeno, Borjana Krišto je, koja je i u Davos putovala kao mandatarka, uprkos činjenici da je do izbora novog saziva praktično predsjedatelj aktualni Zoran Tegeltija, koji će voljom SNSD-a ostati i do narednih izbora, kao ministar.

    Iako je posljednjih dana, upravo povodom Davosa, bilo debate o dupliranju funkcija, valjda niko ozbiljan nema dileme da je Tegeltija (srećom) prošlost: čak i u kakofoniji rasprava oko slaganja nove vlasti rezultati Tegeltijinog Vijeća ministara su nedvojbeno najlošiji dokle god pamćenje seže. Uostalom, dovoljan je podatak da su Tegeltija&comp ispunili manje od 10 posto zadataka iz Ekonomske reformske agende II, dokumenta fokusiranog na najvažnija pitanja razvoja, što automatski za sobom povlači one posljedice koje običan građanin osjeti na džepu, u kupovnoj moći i vidi u autobusima odlazećeg mladog svijeta trbuhom za kruhom. Bez obzira na stalna podsjećanja kako su poluge ekonomske moći u nadležnosti entiteta, ovdje je riječ o neophodnim zajedničkim iskoracima, saradnji sa Evropskom unijom i Evropskom komisijom, MMF-u i Svjetskoj banci. Uporedbe radi, za mandata Vijeća ministara sa dr. Denisom Zvizdićem na čelu​, Ekonomska reformska agenda I realizirana je na državnom nivou u poštovanja vrijednih 85 procenata, a zajedno sa entitetima na razini iznad 65 posto.

    Što će reći da smo Tegeltijin mandat prespavali, da ne kažem proveli u jalovim svađama, koje se i oko novog Vijeća ministara nastavljaju mnogo više zbog imena, nego očekivanja od ekipe čiji je način funkcioniranja krajnje precizan i baš zato umnogome i zavisi od čelnog čovjeka. Borjani Krišto se spočitava partijsko članstvo kome je beskrajno odana, nekim bošnjačkim kadrovima, poput lidera Naroda i pravde Elmedina Konakovića spočitava se što je napustio SDA. U domaćoj javnosti zapravo najviše se debate vodi upravo oko bošnjačke kvote u kojoj su osim Konakovića još Sevlid Hurtić i Zukan Helez (Edin Forto je iz reda Ostalih). Hurtić je preko noći opečaćen pripadnošću Miloradu Dodiku, iako recimo u Pokretu za državu, koji ga je iznjedrio, nije baš slovio za odlučujući faktor, što je malo koga spriječilo da uđe u debatu koliki je tačno Bošnjak. Helez, koji je SDP-ov kandidat za ministra odbrane, prolazi još i gore. Naravno, niko ga ne može amnestirati od grijeha koje je činio i za koje je dobio presude, što zbog tuče u kojoj je sam učestvovao, što zbog druge o kojoj je, ispostavilo se, lažno svjedočio, no njegova sklonost kafanama (i tučama) je uvjetno kažnjena, pa je SIPA procijenila da nema zakonskih smetnji da bude izabran. Na Heleza je pao najveći teret i prije imenovanja, prvo zbog debata ignorira li današnja šastorka NATO put BiH, a potom i zbog opetovanih zamjerki zbog nedostatka visokih vojnih škola. Pri čemu se, recimo, zanemaruje obično korištena preporuka, koja onda treba da važi i za njega – pripadnost Armiji BiH. I to na frontu.

    DOVOLJNO JE DA SE FOKUSIRAJU

    A zapravo je riječ o ministarstvu čiji je najvažniji i najveći posao podrška Oružanim snagama BiH, čiji su oficiri dokazano obrazovani, spremni i obučeni, da se nastavi razvijati upravo u skladu sa onim atlantskim dijelom integracija i jasnim ciljem približavanja NATO-u. O čemu postoje dokumenti, strategije, planovi i što je najvažnije – zakoni koji to preciziraju. Helez nema razloga da to opstruira, naprotiv. I bit će uspješan onoliko koliko bude i cijelo Vijeće ministara. Opet kažem, kada (i ako) bude potvrđeno u srijedu, nema razloga da očekujemo spektakularno izmišljanje tople vode. Dovoljno je da se fokusiraju na već zacrtane, ali neispunjene zadatke, poput realizacije one Ekonomske reformske agende II i zakona od kojih zavisi kandidatski status BiH. Svi ih znamo, to je zakon o sukobu interesa, zakon o Sudu i o integritetu sudija i tužitelja, kao preduvjeti, te izmjene Zakona o ombudsmenima kojim bi se konačno napravio iskorak u borbi sa nasiljem nad ženama. Ovaj posljednji je i jedan od onih 14 prioriteta Evropske komisije određenih za našu zemlju. Ako bi se pritom angažirali da BiH dobije i budžet i sve to uspjeli uraditi u relativno kratkom roku od mjesec, dva, onih famoznih 100 dana, to bi onda na proljeće već značilo veći učinak od cijelog prethodnog mandata. A BiH upravo to treba. Ubrzani euroatlantski put. Bio on u sporazumu ili u zakonima.

    Do sada neviđeni borci protiv ruskog uticaja: Kako su Konaković, Čampara, Ćudić i drugi godinama šutnjom “upozoravali” na operacije iz Moskve

    Piše:
    Redakcija
    -

    „Dugo smo objašnjavali ko je stvarni i realni problem Balkana, Evrope i cijelog svijeta. Nisu nas, čini se, ozbiljno shvatali“, napisat će na svom Twitter nalogu lider Naroda i Pravde Elmedin Konaković i pokazati cijelom svijetu zašto ga uopće ne treba ozbiljno shvatati.

    Upišite u Google pretraživaču „Elmedin Konaković Rusija“. Dobit ćete nekoliko rezultata, ali nijedan od njih nije stariji od dva mjeseca. Najcitiranija Konakovićeva izjava u kojoj pominje Ruse je ona od 10. februara 2022. godine.

    „Lakše bi bilo organizirati pregovore Rusije i Ukrajine, nego ove o izmjenama Izbornog zakona“, rekao je Konaković.

    Dakle, „dugo je objašnjavao“ ko je stvarni i realni problem Balkana“, ali ga, čini se, niko nije ozbiljno shvatio.  Pa mu sada ne preostaje ništa drugo nego da sam istakne svoja „nepostojeća upozorenja“ o štetnom ruskom uticaju.

    Da je lider NiP-a „vrsni poznavalac“ Rusije i djelovanja ruskih obavještajnih službi pokazuje i njegov Facebook status od 15. 12. 2020. godine.

    „Nismo šampioni korupcije na svjetskim ljestvicama zbog uticaja Rusije. Nije nam KGB postavljao direktore javnih kompanija koje su uništene i u velikim su ekonomskim minusima. Nisu nam krivi za ocjene na Pisa testovima vanjski faktori“, pisao je Konaković prije godinu i po dok je „upozoravao na štetni uticaj Rusije“, ali ga, čini se, nisu ozbiljno shvatali.

    To što predsjednik jedne političke partije ne zna da ruski KGB ne postoji od 1995. godine, i nije toliki problem, koliki je problem to što danas ističe da je „dugo upozoravao“ na štetni ruski uticaj o kojem nikad ranije govorio nije.

    Da Konaković ne bude usamljen, pobrinuo se Damir Mašić. Nakon što je Rusija započela agresiju na Ukrajinu, ovaj federalni zastupnik SDP-a postao je ekspert za štetni ruski uticaj.

    „Dobro ste se sjetili. Pet godina pričamo o tome. Uglavnom, bolje ikad, nego nikad“, poručio je Mašić putem Twittera generalnom sekretaru NATO-a koji je 4. marta ove godine upozorio da je „BiH ugrožena namjerama Rusije“.

    Uzalud ćete roviti po arhivama. Posljednjih pet godina Damir Mašić nije potrošio govoreći o štetnom ruskom uticaju. Ali zato je bio saučesnik u operacijama koje su provodili proruski političari u BiH.

    „Legitimni sa agresorom Putinom“, objavit će 24. februara ove godine na svom Twitter nalogu Damir Mašić, prilažući fotografiju Dragana Čovića sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.

    No, kada je 2019. godine „Legitimni“ koji je povezan sa „agresorom Putinom“, sapoćio da HDZ i SNSD Milorada Dodika neće podržati Osmana Mehmedagića za direktora OSA-e, do sada neviđeni ekspert da štetni ruski uticaj je likovao.

    „Bakir na aparatima“., napisao je Mašić, dijeleći tekst pod naslovom: „SNSD neće podržati Osmana Mehmedagića za direktora OSA-e“.

    Samo nekoliko dana ranije, Damir Mašić se na privatnoj zabavi koju je organizirao Staša Košarac družio sa Igorom Manulikom, službenikom „agresorske“ Ambasade Ruske Federacije.

    Damir Mašić sa Igorom Manulikom

    Rječnikom ruskog ambasadora u BiH zgrožen je i federalni ministar unutrašnjih poslova, federalni delegat i kantonalni zastupnik Aljoša Čampara. I on je, u međuvremenu, postao ekspert za pitanja štetnog ruskog uticaja, kojeg, u junu 2020. godine minimizirao gostujući u emisiji Centralni dnevnik.

    „Pretjeruju“, reći će tada usaglašeni ministar i njegov domaćin Senad Hadžifejzović, osvrćući se na priče o ruskim operacijama u BiH.

    Čamparin intervju sa Face TV-a ubrzo su iskoristili čelnici Republike Srpske. U svom „nelegalnom izvještaju“ dostavljenom UN-u, zvaničnici RS pišu da je „insajder“ Aljoša Čampara raskrinkao sarajevski obavještajni rat protiv tog entiteta.

    izvještaj Vlade RS: Čampara raskrinkao obavještajni rat protiv Republike Srpske

    Nakon skoro dvanaest sati sastanaka, federalna zastupnica Naše stranke Sabina Ćudić uspjela je 25. februara ove godine na Twitteru objaviti svoju fotografiju i zapitati se „kako spriječiti mračne scenarije u BiH i na Balkanu“.

    Odgovor na ovo pitanje bi mogao biti – članstvom u NATO-u. Ali Sabina Ćudić je 2019. godine izjavila „nema smisla trošiti energiju na NATO, već se treba fokusirati na evropski put.

    Mada, NATO i EUFOR – to je isto. Barem tako misli sveprisutna vojna, politička, ekonomska, pravna i svakojaka druga analitičarka Ivana Marić.

    Prekjučer je napisala da nas nema ko napasti. Danas piše da je dobro što je NATO tu. Ili EUFOR. Za nju je to sve isto.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Dodik se pere, a Milanović prlja

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -

    Oči cijele planete danas će biti okrenute ka Moskvi. Rusija će, nema sumnje, Dan pobjede nad fašizmom u Drugom svjetskom ratu obilježiti do sada neviđenom demonstracijom vlastite sile u naoružanju, paradom čiji je cilj zaprijetiti ostatku svijeta novim ratom. No, za razliku od vremena kada se sovjetska vojska obračunavala sa nacistima, danas ulogu Hitlera preuzima ruski predsjednik koji je 24. februara ove godine naredio invaziju na Ukrajinu. Nema uopće sumnje – upravo će Ukrajina biti centralna tema nastupa Vladimira Putina nakon kojeg će analitičari iščitavati njegove buduće ambicije.

    Ozbiljna konkurencija

    Što se Bosne i Hercegovine tiče, najvažniji podatak je da na bini na Crvenom trgu neće biti člana državnog Predsjedništva Milorada Dodika. Lider SNSD-a je – očito – u defanzivi, neki kažu da nije smio otputovati, drugi su bliže tezi da mu je veto na odlazak stavio Aleksandar Vučić.

    Kako god, Dodikova drčnost gubi na intenzitetu, a možda je najbolja ilustracija njegova suočavanja s posljedicama vlastitih poteza viđena u Donjoj Gradini, gdje je za srbijanskim predsjednikom ponavljao kako se protivi promjenama granica na Balkanu, pa da bi ostao u formi, objasnio kako one Republike Srpske “treba samo podebljati”, obrušavajući se u alegorijama na zapadne ambasadore koji su počast ustaškim žrtvama odali dan prije, jasno dajući do znanja da njega ne žele slušati. Pa se onda još i vadio pričajući novinarima kako pouzdano zna da je razlog upadljivog izostanka evropskih i američkog ambasadora zapravo Igor Kalabuhov, baš kao da je organizator komemoracije ambasador Rusije, a ne Bosna i Hercegovina i njezin entitet RS. Vjerovatno sluteći da mu objašnjenje pije vode otprilike kao i teza o britanskim planovima o njegovoj i otmici njegova donjeg veša, vratio se sigurnijim temama i već redovitim napadima na Centralnu izbornu komisiju BiH.

    No, tu je već dobio ozbiljnu konkurenciju. Zoran Milanović je nakon raspisivanja izbora u BiH učinio sve kako bi nadoknadio Dodikovu višegodišnju prednost u napadima na našu zemlju. Istina, sačekao je da lider HDZ-a BiH Dragan Čović pošalje pismo međunarodnim zvaničnicima kojim ih obavještava da će Hrvatski narodni sabor “pristupiti realizaciji svih zaključaka s Izvanrednoga zasjedanja od 19. veljače 2022. te pokrenuti sve pravne procedure i političke korake za novu institucionalnu i teritorijalnu organizaciju Bosne i Hercegovine na načelima federalizma i konsocijacijske demokracije”. Obećanje o reinkarnaciji nekadašnje Herceg-Bosne, o čijim se ratnim učincima Haag očitovao pravosnažnom presudom tzv. hrvatskoj šestorci od 110 godina zatvora za udruženi zločinački pothvat, predsjednik Hrvatske je podržao i verbalno i institucionalno, tražeći od premijera svoje zemlje Andreja Plenkovića sazivanje sjednice Vijeća za nacionalnu sigurnost zbog “opasnosti da Hrvati u BiH neće moći birati svoje predstavnike u tijela vlasti te će izgubiti ravnopravnost i ustavna prava”. A onda je opet posegnuo za prijetnjom NATO-savezu, ponovio kako će blokirati ulazak Finske i Švedske u Alijansu, da bi glatko slagao najavivši dolazak predsjednice Evropske komisije Ursule von der Leyen početkom sedmice u BiH, i to u Sarajevo i Mostar.

    ”To je Plenković isposlovao. To je valjda pogrebna zabava. Dolazi da podrži raspisane izbor od uzurpatora CIK-a. Ursula dolazi na pogrebnu zabavu, da položi cvijeće na grob. Da je htjela podržati Hrvate u BiH, došla bi prije dva mjeseca”, rekao je Milanović, a novinari zavirili u kalendar predsjednice EK-a i promptno ga raskrinkali, ne baveći se pritom naročito samom izmišljotinom s Von der Leyen, pa ni “pogrebom BiH”, već više Milanovićevom potrebom da se obračunava s Plenkovićem. Hrvatski premijer je, valja mu priznati, efektno razobličio predsjednika svoje države: BiH postaje smokvin list da bi Milanović promovirao ruske stavove! Insistirajući na dokazivanju Milanovićeve proruske orijentacije, hrvatski premijer je njegovu ulogu opisao kao “kontinuirano licemjerstvo koje šteti Hrvatima u BiH”. Valja dodati: i u Hrvatskoj je nemali broj analitičara koji salvu predsjednikovih prljavština pripisuju kvitanju ruskih dugova, no zanimljivim se doima objašnjenje koje, navodno, curi iz krugova (pre)bliskih Milanoviću. Oni, naime, tvrde kako je riječ o njegovom receptu da razbije HDZ! Dojmljiva teza, nema šta, koju upotpunjuje nama dobro poznata dodikovština: pa zar nije i Milorad nekad razbijao SDS, boreći se protiv EU i okrećući se majčici Rusiji? Milanović danas, nesporno je, najviše Plenkoviću zamjeri “aplauze iz Bruxellesa”?!

    Poražavajući za našu zemlju je, kako god, sve izraženiji strah Zapada da bi upravo Rusija mogla zapaliti novi ratni plamen na Balkanu. Iz Austrije zbog toga stiže i podrška ubrzanom prijemu BiH u Evropsku uniju, na Čovićeve prijetnje HZHB-om uzvratile su i SAD i Velika Britanija također prijetnjama – sankcijama lideru HDZ-a. Izbornu vatru u BiH iskoristio je i aktuelni član Predsjedništva Željko Komšić, najavljujući svoju kandidaturu, a dok HDZ poziva visokog predstavnika Christiana Schmidta da nametne izmjene Izbornog zakona, iz SDA se i dalje prave nevješti, najavljujući da će i svaki budući razgovor završiti kao i dosadašnja trakavica, neuspjehom. Kuda, onda, ide BiH? O kojim to euroatlantskim integracijama pričaju bošnjačke i probosanske stranke, ako i dalje tvrdoglavo insistiraju na izbjegavanju traženja rješenja? Bosna i Hercegovina je danas podjednako skupa i neorganizirana zemlja za sve njezine građane i konstitutivne narode i, ako nastavi ovim tempom podgrijavanja netrpeljivosti, izbori neće donijeti nikakvu promjenu, već samo dalje podjele i zaoštravanja. Pritom zaista nije dovoljno deklarativno opredjeljenje za EU i NATO, već djela koja će pokazati spremnost da se ispuni 14 prioriteta Evropske komisije i dovoljno razuma da se o problemima počne razgovarati, umjesto već poslovičnog odbijanja baš svakog prijedloga. Uostalom, ta vrsta proaktivnosti – u konačnici – mora biti nagrađena, makar raskrinkavanjem političkih protivnika da su njihovi zahtjevi antidejtonski, antievropski i antiustavni.

    Kusur tuđih obračuna

    Dok se to ne dogodi, odnosno dok SDA, ali i ostale političke stranke ne počnu nuditi rješenja, prijetnje će se samo gomilati, a zemlja tonuti ka daljem raskolu i neizvjesnosti. I sve će manje biti važno ko se s kim u Srbiji ili Hrvatskoj obračunava preko leđa Bosne i Hercegovine, jer ćemo ostati kusur tuđih obračuna i crna rupa u Evropi. Ako Bošnjaci zaista žele BiH svih njenih naroda i građana, moraju se pogledati u ogledalo vlastitih političkih grijeha, institucionaliziranog kriminala i korupcije i pokrenuti se. Dok se ovdje nije pojavio neki Milanović koji će se Dodikovim metodama obračunavati sa EU i udvarati Rusiji. Ova su dvojica prepoznata, politike koje ih podržavaju također, što je prilika koju bi BiH morala iskoristiti. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog duga prema žrtvama iz devedesetih koje su pale za drugačiju BiH od one kakvu danas imamo. I svih žrtava fašizma. Koji se – Ukrajina svjedoči – povampirio i prijeti.

    (oslobođenje)

    Janusz Bugajski’s Washington View: US and EU Enable Moscow’s Balkan Subversion

    Piše:
    Janusz Bugajski
    -

    Washington and Brussels claim that by courting Serbian President Aleksandar Vučić they are weaning him away from Moscow and creating a common front against the Putin regime. However, the evidence demonstrates the exact opposite. Every concession to Belgrade or lack of accountability for its provocative actions encourages the Kremlin. Russian officials calculate that the West has a soft presence in the Balkans and will continue to concede ground to avoid violence. And perversely, it is the policy of appeasement that is much more likely to lead to armed conflict.

    The Kremlin views the Western Balkans as a strategic asset that expands Russia’s geopolitical reach, fractures Western cohesion, and undermine Euro-Atlantic institutions. Fomenting disputes contributes to unsettling the region and dividing international responses. Unresolved conflicts also enable the Kremlin to claim that despite its expansion NATO has failed to stabilize the peninsula. Moscow also seeks to discredit and weaken the US presence while gaining allies that depend on its diplomatic support and financial corruption. In pursuing these strategic objectives, Moscow helps promote Serbian nationalism and expansionism.

    American and EU diplomats display a lack of understanding of Russia’s goals and strategies. They define Moscow’s involvement simply as “meddling” rather than as subversion with a destructive purpose. As a result, they assist Moscow through their consistently misfiring policies. In the case of Serbia, they avoid publicly criticizing Vucic’s authoritarianism and threats to Kosova’s security and thereby raise his stature in Moscow as the primary regional disruptor.

    Over recent weeks, Belgrade has been allowed to build up its military along Kosova’s border, threaten armed intervention in alleged defense of the Serbian minority, recruit militants and hooligans to attack NATO peacekeepers, Kosova officials and local journalists, and kidnap Kosova’s police officers. The response from Washington and Brussels has been tepid, thus encouraging further provocative acts that can result in casualties.

    Instead of pressing Belgrade by deploying strong diplomatic and economic sanctions, Western envoys seem determined to please Putin by blaming the unrest on the government in Prishtina. They naively fail to realize that attacking Kosova for implementing its own constitution on its entire territory not only weakens the state but also directly helps Moscow by discrediting years of US democracy promotion and state building.

    About 15,000 Serbs in four northern Kosova municipalities, out of a total Serbian population of some 96,000, boycotted the municipal elections in April 2023. As a result, ethnic Albanian and Bosniak candidates were elected with a low local turnout. The US State Department declared the elections as consistent with Kosova’s constitutional and legal requirements but then backtracked when Belgrade incited violence by claiming the results were not a long-term political solution. Washington also accused Prishtina of provoking violence instead of pinpointing the true source of the clashes – gangs hired by Serbia’s security agencies. The net result was to embolden further anti-state actions and remove the spotlight from the only long-term solution – mutual recognition between Serbia and Kosova.

    US ambassador to Pristina, Jeffrey Hovenier, even declared that Washington would apply sanctions against Kosova following the Serbian unrest, including the cancellation of Prishtina’s participation in the US-led “Defender Europe 2023” military exercise. In other words, US policy makers are now excluding Kosova from a security umbrella that Moscow wants dismantled. The ambassador also asserted that the US would cease all efforts to assist Kosova in gaining recognition from the five remaining EU states and halt the process of integration into international organizations. The EU Commission further gifted Moscow by planning to suspend funds, high level visits, and any work on the SAA Agreement with Kosova.

    Pressure by Western diplomats on Prishtina to establish an Association of Serb Municipalities will further erode the authority of the central government and increase Belgrade’s involvement in disrupting Kosova’s institutions. It will give Moscow another inroad in the region similar to the RS entity in Bosnia-Herzegovina. Washington and Brussels are also helping the greater Serbia project by largely ignoring civil and minority rights outside of Kosova. Nearly 100,000 Albanians form large majorities in two municipalities in the Preševo valley but have far fewer rights than Serbs in Kosova and are increasingly subject to government pressures.

    In the case of Bosnia-Herzegovina, permitting unilateral election changes by the High Representative helps ethno-nationalists, deepens grievances, and encourages separatism. It appears that Western envoys are now supporting the strategy of Russian officials who are determined to keep Bosnia weak, divided, and unqualified for NATO or the EU. They are also enticing Milorad Dodik to devise new moves toward secession. For instance, as with the Serb boycott of Kosova’s elections he can withdraw all Serbian officials from state-wide institutions and declare the entity government in Banja Luka as the only legitimate sovereign institution in the RS. A weak response from Washington will then be seen as another green light on the road to secession.

    By centering US policy on Belgrade at the cost of its neighbors, Washington is repeating its mistakes toward Russia. In placating Moscow at Kyiv’s expense and failing to provide either sufficient military deterrence or NATO membership for Ukraine, Washington encouraged Russia’s invasion. A similar scenario is now unfolding in the Western Balkans where Kosova and Bosnia are pressured to surrender their sovereignty.

    Vučić may allow old stocks of ammunition to be sent to Ukraine to placate Washington, but he constantly mocks US/EU diplomats and officials in his Russia connections. He regularly sends his ministers to meet with Russian counterparts, signs energy deals and other economic contracts, and allows Serbia to be used as the center for Russian intelligence gathering and anti-Western information wars. At the same time, Washington ignores Vučić’s corrupt criminal connections and fails to censure him for his close relations with Russia’s ruling war criminals. Such misguided policies will simply embolden the Kremlin to maneuver Vučić into further destabilizing the region.

    Kolumna Vildane Selimbegović: Angela Merkel, Vladimir Putin i domaći SDP

    Piše:
    Vildana Selimbegović
    -
    Russian President Vladimir Putin receives German Chancellor Angela Merkel at the Kremlin in Moscow, Russia August 20, 2021. Guido Bergmann/BPA/Handout via REUTERS ATTENTION EDITORS - THIS IMAGE HAS BEEN SUPPLIED BY A THIRD PARTY NO RESALES. NO ARCHIVES

    Ruski predsjednik Vladimir Putin dočekao je prošlog petka njemačku kancelarku Angelu Merkel s buketom ruža i mada se cijeli svijet zabavljao zvonjavom Merkelinog mobitela usred susreta u koji su bile uprte oči cijele planete, za Bosnu i Hercegovinu je ostala vijest svih vijesti da uopće nije bila na meniju kancelarkine oproštajne posjete Moskvi. Putin je slab na njemačku kancelarku, jedino nju i poštuje, tvrde analitičari, ne dvojeći da je bilo disonantnih tonova jer Njemačka i Rusija nemaju baš puno toga zajedničkog (izuzme li se Sjeverni tok 2), a što se naše zemlje tiče – izostanak s dnevnog reda protumačen je kao nastavak neslaganja.

    (Ne)opravdan strah

    Evo zašto: aktuelni visoki predstavnik u BiH Christian Schmidt je Merkelin izbor, pa koliko god su bile šture vijesti iz Berlina nakon što je kancelarka oproštajno ugostila Schmidtovog prethodnika Valentina Inzka, jasno je k’o dan da Njemačka nagovještava svoj pojačani angažman na rješavanju problema u BiH, a Putin je – s obzirom na to da Rusija ne priznaje Schmidta – mogao samo ponoviti argumente koje, kako se tvrdi, već pola godine razmjenjuje s Merkelovom slažući se jedino da se o ovom pitanju složiti ne mogu. Dobra je vijest da se čini kako je zaista sazrela svijest na drugoj strani, onoj zapadnoj, o neophodnosti dogovora između Bruxellesa i Washingtona, a loša je naravno da se i dalje čeka, što ostavlja prostor za (ne)opravdani strah od pogađanja na svjetskoj političkoj pijaci.

    No, i slučaj Crne Gore pokazuje da Balkan i prelako postaje bure baruta: iako se patrijarh Srpske pravoslavne crkve u Podgorici očekuje tek 4. septembra, a da bi prisustvovao 5. ujutro ustoličenju Joanikija Mićovića za mitropolita crnogorsko-primorskog, nasljednika Amfilohija, temperature na Cetinju već su na razini toplotnih valova. I prijete usijanjem. Hiljade ljudi, među kojima je bio i mitropolit Crnogorske pravoslavne crkve Mihailo, protestirale su jučer poručujući vlasti da “Lovćen neće pasti”. Crnogorci, naime, Joanikijevo ustoličenje u Cetinjskom manastiru smatraju provokacijom i doživljavaju kao simbolično ukidanje nezavisne Crne Gore, “ekser u kovčeg čija je izrada počela s litijama, a kopanje rake 30. avgusta”. Grupa građana Cetinja, koja je pozvala na okupljanje, kaže da im je cilj da vlasti odustanu od anticrnogorske politike i obećavaju kako “svetogrđe neće dozvoliti, ma koju cijenu platili”. U ime mira, najavili su kako je jučerašnjim skupom počelo 15 gandijevskih dana odbrane Cetinja, a protiv diskriminacije i propagandnog rata čiji su centri u Srbiji i Moskvi. Na istim adresama sa kojih su dirigirani ratovi devedesetih, poručuju Crnogorci – suverenisti, kako protivnike Joanikijevog ustoličenja već zovu mediji: na drugoj strani je aktuelna vlast Crne Gore, izabrana početkom decembra 2020. godine, u kojoj su većina ministara bliski SPC-u, na čiji je prijedlog Zdravko Krivokapić izabran za premijera.

    Da ni u Bosni i Hercegovini nimalo nije mirno, znamo svi: dok vlasti Republike Srpske, uz punu podršku opozicije, istrajavaju na blokadi zbog dopuna Krivičnog zakona BiH kojima je zabranjeno i kažnjivo negiranje genocida i veličanje ratnih zločinaca (od 1945. do danas), Tužiteljstvo BiH skuplja prijave po istom osnovu. Od njih 29 ne zna se koliko nosi ime prijavljenog Milorada Dodika, lidera SNSD-a i člana državnog Predsjedništva, koji je posljednjih dana najpoznatiji po zabrani korištenja helikoptera OSBiH u gašenju požara diljem Hercegovine (protiv čega su ustali gotovo svi, izuzev vrha HDZ-a BiH?!). Sam se Dodik javno pohvalio kako će baš po tom osnovu biti saslušan u Tužiteljstvu BiH, no ispostavilo se – zapravo – da je notorni Oleg Čavka pozvao Dodika da se izjada Tužiteljstvu BiH na prijetnje koje dobija putem društvenih mreža?! Da je samo Tužiteljstvo – koje je u političkoj blokadi druge vrste – saučesnik partija na vlasti, također znamo svi, da se državna tužiteljica Gordana Tadić bori da tako i ostane skupa s njom, i to je bjelodano jasno, pa je Dodik s razlogom još jednu svoju manipulaciju proslavio pjevajući po Kozari iz sveg glasa. Njegov najbolji politički prijatelj Dragan Čović polako se vraća s odmora, a SDA i njezin lider Bakir Izetbegović jednako slave odluke međunarodne zajednice kao vlastite zasluge. Sarajevo zapravo ne pokazuje ambiciju da političkim, probosanskim snagama doprinese rješavanju problema, već i dalje istrajava u raspravama ko je veći patriota i čeka međunarodnu zajednicu da uradi domaći zadatak.

    Za to vrijeme najpoznatija ovdašnja opozicijska partija nastavlja blokadu cijele privrede u Federaciji BiH. Nermin Nikšić, lider SDP-a BiH, skinuo je rukavice prošle sedmice i prvi put javno priznao zasluge za štete koje se po federalnu privredu mjere stotinama miliona maraka zbog činjenice da upravo SDP istrajno blokira imenovanje Komisije za vrijednosne papire FBiH. U pismu u kome tobože nastoji objasniti kako federalna Vlada “vješto spinuje informacije” poseže za poznatim floskulama “da se SDPBiH zalaže za vladavinu prava i da će podržati imenovanje Komisije za vrijednosne papire kada prijedlog bude u skladu sa Zakonom”, pa onda nadugačko i naširoko elaborira vlastite zamjerke na konkursnu proceduru koja – po njemu – nije dovoljno transparentna. Ove, najnovije sezone, NN prigovara vrhu Federacije, predsjedniku prije svih, što odbija dostaviti konkursnu dokumentaciju Parlamentu FBiH iako je to tražio SDPBiH. To što je Zastupnički dom Parlamenta FBiH 7. jula konačno usvojio odluku o imenovanju novih članova i razriješio Hasana Ćelama (koji je u međuvremenu i do zatvora dospio) predsjedničke pozicije u Komisiji, njega ne zanima. Kao ni podatak da je Zastupnički dom Federacije sa 54 glasa za, bez glasova protiv i 18 suzdržanih, donio odluku o imenovanju Adnana Zukića za predsjednika KVP-a, te Mateja Živkovića, Predraga Mlađena, Esada Dželilovića i Romea Zelenike za članove. Dom naroda FBiH nije potvrdio ovu odluku, na prošloj je sjednici skinuta s dnevnog reda, a kako sada stvari stoje, i neće – zbog viših interesa lidera SDP-a BiH.

    Zbirka tužbi i problema

    SDPBiH je i prošli konkurs za izbor KVP-a oborio na Domu naroda FBiH. Tada se i međunarodna zajednica umiješala, konkurs je ponovljen i po tom osnovu je Zastupnički dom i glasao. NN je svoje lice krio iza Kluba SDP-a u Domu naroda, ne propuštajući niti jednu sjednicu da listom napomene svakog delegata na obavezu da KVP slučajno ne bude izglasan. I nije nimalo slučajno svoje pismo o KVP-u uputio tek nakon što je Valentin Inzko napustio BiH: Komisija za vrijednosne papire ostala je bez mandata još 2009. godine, a kada je SDP došao na vlast 2010. – na čelu Vlade Federacije bio je Nikšić – čitavu zbirku tužbi i probleme funkcioniranja privrede riješio je upravo Inzko, autentičnim tumačenjem kojim je legalizirao nastavak Ćelamove i Blekićeve upravljačke strukture do izbora novog KVP-a. Tadašnji vrh SDP-a BiH, bivši i sadašnji lider, obećali su izbor novog KVP-a u roku od pola godine. Nije to niti prvo niti jedino obećanje koje NN nije ispunio, no nema sumnje da će po cijenu SDP-a ispuniti ono koje je dao o blokadi KVP-a. Vrlo transparentno. A baš niko ne može reći da NN nema razloge koji nisu povezani s Moskvom. Za koje je zaslužio mnogo veći buket od onih ruža koje je dobila Angela Merkel.

    Analiza Harisa Imamovića: Zašto bismo brinuli više o sudbini OHR-a nego sam Christian Schmidt?

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Ured visokog predstavnika je donekle neobična institucija, a odnekle nije. Nakon Drugog svjetskog rata, u Njemačkoj je uspostavljen Saveznički kontrolni savjet. To tijelo je imalo ovlasti da stavlja van snage ranije (nacističke) zakone, proglašava nove zakone, smjenjuje zvaničnike i poduzima druge mjere u svrhu očuvanja mira i provođenja denacifikacije. Isto tijelo je postojalo i u poslijeratnoj Austriji, kao i Japanu.

    Međunarodna supervizija u našoj zemlji nije presedan. Problem OHR-a nije u tome što liči na Saveznički kontrolni savjet, već u tome što ne liči. Za razliku od Dwighta Eisenhowera, prvog predsjedavajućeg Savezničkog kontrolnog savjeta, ili pokojnog Paddyja Ashdowna, aktuelni visoki predstavnik Christian Schmidt nema na raspolaganju dovoljan broj međunarodnih vojnih trupa.

    Sam tvorac Dejtona, Richard Holbrooke naslutio je da je transformacija SFOR-a u EUFOR bila kobna greška. U predgovoru knjizi „Put ka Dejtonu“ Dereka Cholleta, savjetnika američkog državnog sekretara, Holbrooke kaže da je navedena transformacija izvršena zbog potreba SAD-a da svoje trupe premjeste u Irak i Afganistan i amibicija Francuske da smanji zavisnost EU u odnosu na NATO.

    „Ostao je utisak“, kaže Holbrooke, „da se Sjedinjenje Države, kao jedina sila koju poštuju svi na Balkanu, počinju povlačiti, što je ohrabrilo opstrukcioniste u [Republici] Srpskoj i oslabilo umjerene snage drugdje.“

    OHR je najprije ostao bez trupa NATO, a kasnije u dobroj mjeri i bez EUFOR-a (koji je reduciran na bezazlenih 1.100 vojnika). Istovremeno, povučena je međunarodna policijska misija, strane sudije i tužioci. Sve je izvedeno, nakon što je Evropska unija, na čelu sa bivšom njemačkom kancelarkom Angelom Merkel, preuzela lidersku ulogu u BiH.

    Nakon odlaska Paddyja Ashdowna, na čelo OHR-a je došao Christian Schwarz-Schilling, lični prijatelj kancelarke Merkel, koji je skoro u potpunosti pasivizirao ovu instituciju. Nakon njega, na čelo OHR-a je došao Miroslav Lajčak, za vrijeme čijeg mandata je ova institucija prvi put povukla svoju odluku pred pritiskom vlasti Republike Srpske, te Evropske komisije i Rusije, kako je posvjedočio jedan od Lajčakovih saradnika Phillipe Leroux-Martin je, u knjizi „Pouke iz Bosne“.

    Nešto više od deset godina, nakon završetka rata, međunarodna zajednica je na inicijativu Evropske unije počela sa povlačenjem međunarodnih vojnih trupa, što je, uz odricanje političke podrške, skoro posve oslabilo autoritet OHR, pretvorivši ga, kako je primijetio Lajčak, u „mrtvog konja“.

    Poređenja radi, Saveznički kontrolni savjet je u Njemačkoj postojao 45 godina, sve do ujedinjenja 1990. godine, a sedam decenija nakon Drugog svjetskog rata u ovoj zemlji je još uvijek prisutno 35.000 američkih vojnika. Zato je naoko besmisleno da je upravo Njemačka, predvođena bivšom kancelarkom, bila lider vojnog i političkog razoružavanja međunarodne zajednice u BiH, pod prilično sarkastičnim izgovorom da je potrebno da domaći akteri preuzemu odgovornost, kako bi se ojačao suverenitet zemlje.

    Počev od 2006. godine, desilo se suprotno: suverenitet države je oslabljen, a osnažen je utecaj inozemnih faktora, najprije Srbije i Hrvatske, a zatim i Ruske Federacije, Mađarske i drugih. Nastupila je blokada euroatlantskih integracija, a zatim i nešto suptilnija evropskih integracija,  Bosna i Hercegovina, koja je bila regionalni lider na NATO i EU putu, počela je zaostajati i nakon nekog vremena su je pretekle Hrvatska (danas već članica EU i NATO-a), Srbija i druge zemlje.

    Slabljenje OHR-a (tj. međunarodnog vojnog prisustva) je bilo, čini se, dio šire politike Evropske unije, predvođene njemačkom kancelarkom. Bivša njemačka kancelarka je bila uvjerena da može izgraditi trajni mir, kroz ekonomsku saradnju i dijalog sa Rusijom. Čini se da je jedan od aspekata njene „istočne politike“ bio i popuštanje pred zahtjevima srpske politike u  Bosni i Hercegovini.

    Inicijativa Berlina za slabljenje uloge OHR-a dolazi skoro u isto vrijeme, kada Vladimir Putin drži svoj čuveni govor na Mihenskoj sigurnosnoj konferenciji 2007. godine. Otprilike u isto vrijeme – kako nas obavještava spomenuti Leroux-Martin – ruski ambasador u Bosni i Hercegovini se po prvi put javno pobunio u Vijeću za implementaciju mira protiv OHR-a. Također, ovo vrijeme se podudara sa samitom NATO-a u Bukureštu, kada je na insistiranje evropske političke elite, na čelu sa bivšom kancelarkom, odbijen zahtjev Ukrajine i Gruzije za Akcionim planom za članstvo, što je neposredno rezultiralo ruskom invazijom na Gruziju, a posredno i na Ukrajinu.

    U navedenom periodu, od 2006. pa sve do svog odlaska 2021. bivša njemačka kancelarka je, kako kaže trenutni konsenzus, vodila posve pogrešnu politiku prema Rusiji. Njemačka, evropska i šira transatlantska javnost postali su, nakon invazije na Ukrajinu, svjesni štete koju je za evropski poredak stvorila politika popuštanja bivše kancelarke. Nažalost, o šteti koju je pretrpjela BiH, za vrijeme vladavine Merkel, još uvijek se uglavnom stidljivo šuti.

    Najveći dio vladavine Merkel se poklopio sa mandatom Valentina Inzka, koji je svojom, uglavnom deklarativnom, privrženošću interesima države BiH, samo učinio lakše podnošljivom opisanu regresiju. Na kraju je, uoči svog odlaska, bivša kancelarka izdejstvovala imenovanje Christiana Schmidta. Bio je to coupe de grace njene štetne politike prema BiH.

    Kako primjećuje spomenuti Leroux-Martin, nakon reduciranja međunarodne vojne misije, OHR je ostao bez provedbenog mehanizma, te je njegov autoritet počeo ovisiti u najvećoj mjeri od spremnosti, odnosno nespremnosti domaćih aktera da prihvate njegove odluke. Svjestan toga, Dodik je, od prvih naznaka imenovanja Schmidta, vrlo promišljeno krenuo u sveobuhvatnu kampanju potkopavanja njegovog legitimiteta, jasno poručujući da RS neće prihvatiti njegove odluke.

    Istovremeno, nadajući se da bi Schmidt mogao vratiti agilnost OHR-u, a previđajući činjenicu da nema na raspolaganju silu kao provdbeni mehanizam svakog poretka, bošnjačka politička javnost je svesrdno podržala njegovo imenovanje. U protekle dvije godine Schmidtovog mandata, postalo je sasvim jasno da je on de facto visoki predstavnik samo za FBiH, ili kako bi Leroux-Martin rekao tamo gdje ga prihvataju.

    Nije slučajno da Schmidt sve više liči na lorda Davida Owena. Ne samo zato što je arogantan. Već zato što se, kao pregovarač, nalazi u strukturalno skoro istoj situaciji. Schmidt je, kao i lord Owen, pregovarač bez štapa. Svjestan da nema mehanizam, kojim bi prinudio srpsku i hrvatsku politiku u BiH da prihvate njegovu odluku, on im, kao svojevremeno lord Owen, sve više popušta. Jedini njegov štap, ili preciznije „štap“, jeste strah bošnjačke javnosti od zatvaranja OHR-a.

    U svojoj knjizi „Od Vanceove misije do Dejtonskog sporazuma“, Kasim Begić kao da opisuje Schmidtovu ličnost i politiku, kada govori o susretu sa lordom Owenom, u ljeto 1993. godine.  „Sjećam se“, veli Begić, pored njegove arogancije i nestrpljivosti da sasluša druge, da je uglavnom dijeli lekcije prisutnim, odmahivao, više puta naglašavao da smo izgubili rat, prijetio povlačenjem svjetske zajednice iz BiH.

    Nakon što je Karadžić, na proljeće 1993. godine, odbio Vance-Owenov plan, pokazalo se da neće biti vazdušnih udara. Lord Owen je kao pregovarač ostao bez štapa. Zato je u svoj novi, tzv. Owen-Stoltenberegov plan ugradio zahtjeve srpske i hrvatske politike, te pokušao da prinudi Sarajevo na ustupke.

    Nedugo nakon što su objavljeni detalji njegovog plana, Evropski parlament ga je kritikovao zbog pritiska koji vrši na Vladu RBiH kako bi prihvatila etničku podjelu zemlje. Washington Post je uporedio lorda Owena sa Chamberlainom, bivšim britanskim premijerom koji je popuštao pred Hitlerovom agresijom.

    Kako bilježi Begić, Owen je tih dana, za BBC kazao, da je njegov „najveći problem kako privoliti Muslimane da pregovaraju“. Također, u isto vrijeme je, sasvim u Karadžićevom duhu, dao izjavu da Srbi posjeduju 65% zemljišta u BiH, te da mape podjele treba podesiti prema toj činjenici. Navedeno neodoljivo podsjeća na trenutne javne i neke manje javne rasprave o državnoj imovini.

    Istovremeno, kako svjedoči Begić, lord Owen je nastojao unijeti podjele unutar Predsjedništva RBiH, ohrabrujući Fikreta Abdića i druge članove da se suprotstave Aliji Izetbegoviću i izoliraju ga, kako bi oslabio poziciju Sarajeva u pregovorima i privolio ga na ustupke. Ne treba ni govoriti koliko ovaj scenarij podsjeća na uspostavljanje Osmorke.

    Na koncu drugi Owenov plan je propao, zahvaljujući jedinstvenom bošnjačkom odgovoru. Dejtonski sporazum je zaključen, tek nakon što se, umjesto britansko-evropskog pregovarača, pojavio Holbrooke, kao diplomata sa štapom, koji je bio u stanju vršiti kredibilan pritisak na sve strane.

    Računajući da Bošnjaci, zabrinuti za sudbinu države i preplašeni eventualnim povlačenjem „svjetske zajednice iz BiH“, ne smiju dovesti u pitanje njegov autoritet, Schmidt ih uzima zdravo za gotovo, kao svojevremeno lord Owen. Javnosti, koja ga priznaje, obraća se arogantno, dok je vrlo oprezan, često i snishodljiv kada se obraća srpskoj i hrvatskoj javnosti.

    OHR jeste potreban BiH, ali time se ne može pravdati Schmidtova pristrasnost u korist Zagreba, plašljivost u odnosu na Banjaluku i nepoštovanje koje iskazuje prema Bošnjacima. Uprkos spomenutim prijetnjama, nakon odlaska lorda Owena, nije bio kraj svijeta. Naprotiv, došlo je do početka uspješnog mirovnog procesa. OHR je potreban BiH, ali je potreban i međunarodnoj zajednici, možda više njoj trenutno nego nama. Bošnjaci ne trebaju brinuti o sudbini OHR-a više nego što brinu sam Schmidt i PIC, naročito ako radi protiv njih i države. Ako nismo poginjali glavu kada je bilo mnogo teže, ne znam zašto bismo sada.

     

    Usaglašenost Johanna Sattlera i Grlića Radmana: Šef Delegacije EU u BiH je podržao hrvatski “non paper”, a hrvatski ministar šefa Delegacije EU

    Piše:
    Redakcija
    -

    Šef Delegacije EU u BiH Johann Sattler promijenio je mišljenje. Ove sedmice ne misli da se “idući izbori ne mogu održati po postojećem Izbornom zakonu”.

    To je, podsjećamo, kazao tokom prošlosedmičnog sastanka sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH Željkom Komšićem. Nakon što je priča dospjela u javnost, ambasador Sattler se – predomislio.

    “Medijski izvještaji da je ambasador Johann Sattler iznio mišljenje da se Opći izbori 2022. ne mogu održati prema postojećem Izbornom zakonu, netačno predstavljaju njegov stav o izbornoj i ustavnoj reformi u Bosni i Hercegovini”, rečeno je Faktoru iz Delegacije Evropske unije u BiH.

    Pa da malo vidimo Sattlerovu dosljednost u izjavama.

    “Šef delegacije EU u BiH pozdravio je hrvatski non-paper koji u SDA smatraju ‘oktroiranim‘”, glasio je naslov u zagrebačkom Jutarnjem listu objavljen 27. marta ove godine.

    tekst u Jutarnjem listi

    U tekstu je navedeno da je šef Delegacije Europske unije u Bosni i Hercegovini Johann Sattler “pozdravio je non-paper koji je Hrvatska podnijela tijelima EU kao osnovu za novu raspravu o stanju u BiH opisavši taj dokument kao dodatni poticaj za provedbu nužnih reformi”

    “Pozitivna je stvar inicijativa Hrvatske, ali i pojačan angažman ostalih zemalja EU”, kazao je Sattler u intervjuu za sarajevsko “Oslobođenje”, a prenio je je Jutarnji list.

    Dvadesetak dana kasnije, šef Delegacije EU u Sarajevu se, zajedno sa američkim ambasadorom Ericom Nelsonom, susreo sa hrvatskim ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom.

    Na svom Twitter nalogu je objavio kako mu je “bilo zadovoljstvo razgovarati s ministrom Grlićem Radmanom o naporima EU i SAD-a da podrže transparentan i uključiv proces izborne/ustavne reforme, provodeći presude Evropskog suda za ljudska prava”.

    “Uz Mišljenje EU, kao putokaz, BiH ima priliku krenuti naprijed i održati slobodnije i poštenije izbore 2022. godine”, napisao je Sattler.

    U “non paperu” kojeg je Grlić-Radman prezentirao, a Sattler javno podržao, pored ostalog piše: “Odmah krenuti u reformu Izbornog zakona kako bi se izbjegle moguće buduće manipulacije u izbornom procesu”.

    Vjerujući u podršku šefa Delegacije EU u BiH, hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova je postajao sve konkretniji. Tako, pored ostalog, u pismu od 25. maja ove godine upućenom čelnicima Evropske unije, Grlić-Radman u kontekstu izmjena Izbornog zakona BiH piše: “Zabrinut sam da će, ako se ta prilika propusti, doći do velike političke krize 2022. godine, koja će paralizirati političke institucije u zemlji i zaustaviti cjelokupni proces reformi“.

    Pismo hrvatskog ministra: Legitimno predstavljanje

    U istom pismu Grlić-Radman upozorava na pritiske šefa Delegacije EU Johanna Sattlera,

    “Nedavno je veleposlanik Sattler bio pod velikim pritiskom onih koji žele opstruirati izbornu reformu i ne bježe od klevetničkog jezika. To je neprihvatljivo i trebali bismo poslati snažnu i jedinstvenu poruku svoje podrške veleposlaniku Sattleru”, naveo je hrvatski ministar vanjskih i evropskih poslova.

    Nakon ovog pisma šef Delegacije EU je posjetio Predsjedništvo BIH gdje je hrvatskog člana Predsjedništva BIH upozorio da se “idući izbori ne mogu održati po postojećem Izbornom zakonu”. Četiri dana kasnije, Sattler se predomislio.

    “Na horizontu nema neizbježne političke paralize i očekujemo da će svi politički akteri sarađivati ​​u dobroj namjeri kako bi osigurali dobro funkcioniranje javnih institucija. Također, pozivamo političke aktere da ne propuste priliku koju 2021. godina predstavlja za provođenje prijeko potrebnih reformi“, pojasnili su Faktoru iz Delegacije EU-a u BiH.

    Sada ćemo se vratiti na pismo hrvatskog ministra Grlića-Radmana koji je kazao da je nužno da Izborni zakon bude promijenjen tokom 2021. godine.

    “Zabrinut sam da će, ako se ta prilika propusti, doći do velike političke krize 2022. godine, koja će paralizirati političke institucije u zemlji i zaustaviti cjelokupni proces reformi“, naveo je Grlić Radman, čiji je “non paper” o izmjenama Izbornog zakona u BiH podržao šef Delegacije EU – Johann Sattler.

     

    BiH između Dodikove secesije i bošnjačke šutnje: Prijetnjama otcjepljenjem Dodik plaši strance, dok Bošnjaci zbog svoje šutnje nikome nisu bitni!

    Piše:
    Haris Imamović
    -

    Bošnjačka javnost ne voli čitati, pa je po pravilu zbunjena i ne razumije šta se zbiva. Prije nego što bošnjački političari shvate šta se zbiva, Milorad Dodik po pravilu odnosi pobjedu. Razlog je jednostavan. On razumije kako međunarodna zajednica funkcioniše i kako se treba ophoditi prema njoj.

    Prije deset godina, Nezavisne novine i Glas Srpske su objavili prikaz knjige Lekcije iz Bosne koju je napisao Filip Leroux-Martin, bivši pravnik u Uredu visokog predstavnika i svojevremeno glavni savjetnik za reformu policije u BiH.

    Naslov prikaza je vrlo indikativan: „Правник Филип Лерy-Мартин: Додик поразио OHR.“

    Navedena knjiga može biti od koristi da razumijemo kako razmišlja „međunarodna zajednica“ u BiH. Jednako kao što njen prikaz u režimskim medijima u RS-u može biti od koristi da razumijemo politiku Milorada Dodika prema „međunarodnoj zajednici“, pa i trenutno osporavanje legitimiteta Christiana Schmidta.

    Leroux-Martin kaže da je 2007. godine, nakon što je imenovan, tadašnjj visoki predstavnik Miroslav Lajčak naložio pravnom timu u OHR-u da napiše izmjene Zakona o Vijeću ministara i poslovnika o radu oba doma parlamenta. Cilj je bio da se spriječe blokade ovih intitucija, koje su moguće kroz prosti nedolazak zvaničnika iz RS-a na sjednice.

    Amandmani su omogućavali funkcionisanje institucija, i u slučaju bojkota RS-a. Jednostavno, pravo glasa imali bi samo oni koji dođu na sjednicu. Kvorum u Vijeću ministara i Parlamentu bi bio sličan onome u Ustavnom sudu, koji, kako vidimo ovih dana, može funkcionisati i bez sudija iz RS-a.

    Nakon što je Lajčak donio navedene amandmane, stigle su reakcije Dodika, koji je kazao da su „suprotni Dejtonskom sporazumu“. Počeli su pritisci iz Republike Srpske na OHR. Predstavnici „međunarodne zajednice“ bili su zabrinuti, jer je u to vrijeme, nedugo prije Lajčakovih amandmana, po prvi put zaprijetio secesijom.

    Secesija je, objašnjava Leroux-Martin, bila tabu tema u poslijeratnoj političkoj javnosti u BiH.

    Nakon višemjesečnih napada vlasti RS-a na OHR, Lajčak je poništio amandmane, u vidu „autentičnog tumačenja“. Ponovo su predstavnici RS-a mogli blokirati rad Vijeća ministara i Parlamenta kroz nedolazak na sjednice.

    „Do tada nijedan visoki predstavnik u BiH nije promijenio sadržaj svoje odluke“, pišu Nezavisne novine.

    Bio je to prvi put da je jedan srpski političar, nakon Dejtona, prinudio međunarodnu zajednicu na povlačenje.

    Dodik je, kako kažu Nezavisne novine, pobijedio OHR, koji više „nije igrao napad nego odbranu“.

    U jednom svom članku, jedan od glavnih ideologa Dodikovog režima Nenad Kecmanović također citira Leroux-Martina: „Dodik je dobio sve što je htio za 10% cijene.“

    U šesnaest godina, koje su uslijedile, nakon te prve pobjede, Dodik je nastavio koristiti istu taktiku. Koristio je prijetnju otcjepljenjem da modelira ponašanje „međunarodne zajednice“.

    Nakon slučaja Lajčakovi amandmani, Dodik je, ohrabren pobjedom, nastavio sa prijetnjama, postavljajući nove zahtjeve. Između ostalog, onaj za odlaskom stranih sudija i tužilaca iz Bosne i Hercegovine.

    Zabrinuta da bi u protivnom mogao zaista proglasiti secesiju i izazvati haos, „međunarodna zajednica“ mu je popustila i povukla strane tužioce i sudije.

    „Najmračniji dan za mene je bio kada su međunarodne sudije i tužioci koji su ovdje radili po raznim tužilaštvima i sudovima, kada su morali da idu kući 2009. godine. To je za mene bio najcrnji dan. Izvinite, ja sam plakao taj dan“, kazao je bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko, prije svog odlaska.

    Prije nekoliko godina, kao savjetnik u kabinetu bošnjačkog člana Predsjedništva, razgovarao sam s jednim diplomatom, koji je učestvovao u procesu izrade Lajčakovih amandmana.

    Kazao mi je šta se, u tim danima, dešavalo iza zatvorenih vrata u krugovima „međunarodne zajednice“.

    Veli da je Javier Solana, tadašnji visoki komesar za vanjsku politiku EU, ohrabrio Lajčaka da nametne amandmane. A nakon što je Lajčak to uradio, a Dodik počeo prijetiti, Solana je nazvao Lajčaka i kazao mu: „Pa, Miroslave, što pravite probleme.“ Ironičan, ali očekivan ishod, reklo bi se.

    Šesnaest godina poslije, situacija je uglavnom ista. Dodik prijeti otcjepljenjem, a u isto vrijeme postavlja zahtjeve. Traži da se državna imovina dodijeli Republici Srpskoj, zatim da evropske sudije budu povučene iz Ustavnog suda BiH.

    U trenutku, kada se Evropska unija suočava sa sve težom situacijom u Ukrajini, te skoro stalnom opasnošću od eskalacije na Kosovu, ne bih sa sigurnošću mogao kazati da neki novi Javier Solana iz Brisela neće nazvati Christiana Schmidta i kazati mu da „ne pravi probleme“.

    Dodik neprestano prijeti, jer želi da izgleda opasan, pa čak i neuračunljiv, u najmanju ruku nepredvidljiv. Neko ko će uvesti BiH u haos, ako se ne udovolji njegovim zahtjevima. On svoju, svjesno fabriciranu, monstruoznost koristi kao kapital, u borbi za jačanje pozicije RS-a i slabljenje pozicije države.

    Svaki put, kada neki bošnjački ili strani zvaničnik, ili novinar, kaže da je Dodik opasan, on time, neovisno o svojim namjerama, pomaže Dodiku, jer čini da njegove prijetnje izgledaju kredibilnije. RS nema snage da se otcijepi, ali može napraviti problem. Možda i glavni razlog nadolazećeg marša policije RS-a 9. januara bit će da podeblja kredibilitet navedenim prijetnjama.

    U takvoj situaciji, stranci će razmišljati kako da spriječe neki njegov „neuračunljiv, nepredvidiv i opasan potez Republike Srpske“. Čak i ako se OHR, u konsultaciji sa Američkom ambasadom i Delegacijom EU, usudi donijeti Zakon o imovini, gledat će da zadovolje interese Srba. U tom svjetlu treba razumjeti i poruku medijske kampanje OHR-a o „raspodjeli imovine između države i drugih nivoa vlasti“.

    Šta je s Bošnjacima?

    Zašto bi se iko uopće bavio Bošnjacima?

    Bošnjaci, kako nedavno reče bošnjački potpredsjednik Federacije, nisu nikome prijetnja.

    Dok „međunarodna zajednica“ brine zbog problema koje im može napraviti Dodik, vladajuća Trojka brine da ne napravi nikakav problem strancima.

    Najveći dio knjige Phillipa Leroux-Martina posvećen je potezima, koje je 2007. Dodik povlačio, vršeći pritisak na međunarodnu zajednicu. Samo nekoliko rečenica govori o reakcijama bošnjačkih i generalno probosanskih zvaničnika, koji su tada, jednako kao i danas, vjerovali da će ostvariti svoje ciljeve, ako budu „dobri đaci“.

    To je ona tužna bošnjačka filozofija pokornosti, utemeljena na osjećaju krivnje i nesigurnosti, koja utočište traži u pasivnosti i utjehi, i nema nikakve šanse u sukobu sa odlučnim i bezobzirnim protivnicima koji znaju šta hoće i ne biraju sredstva da dođu do cilja.

    (politicki.ba)

    1...456...56Stranica 5 of 56

    NAJČITANIJI ČLANCI

    Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

    Avdo Avdić -
    Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...

    Priča o “ženi u crnom” koja kamenuje konvoj: Desi Stojanović je...

    Teror na ulicama Sarajeva: Admir Arnautović Šmrk sa pratnjom napao policiju,...


    Na mnogim mjestima ćete pronaći odgovore na pitanja - ko, šta, kada i kako. Ovdje ćete saznati i zašto!
    Istraga.ba - nije dovoljan samo tekst. Bitan je kontekst!


    Facebook Twitter Youtube

    POPULARNE KATEGORIJE

    PRATITE NAS NA TWITTERU

    [fts_twitter twitter_name=istragab tweets_count=1 cover_photo=no stats_bar=no show_retweets=no show_replies=no]

    © Istraga.ba zadržava sva prava na sadržaj