“Ovo nije stvar koja se može prepustiti ambasadorima u regionu, ma koliko oni bili sposobni. Mir i sigurnost u Evropi zahtijevaju pažnju premijera, ministra vanjskih poslova i Vijeća za nacionalnu sigurnost uz, nadam se, dvostranačku podršku u Parlamentu”, napisala je poslanica Doma lordova Britanskog parlamenta Arminka Helić.
Ova poruka važi kako za Veliku Britaniju, tako i Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju. I brojne druge države svijeta i međunarodne organizacije s političkom snagom.
Gabriel Escobar nije stigao ni usta otvoriti i izvijestiti novinare o učinku njegovih jutrošnjih razgovora s trojicom članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a jedan od njih je već izbacio cijelu listu (novih) stvari koje kani uraditi na svom putu komadanja Bosne i regiona, piše Seadn Numanović u analizi za politicki.ba.
Escobar je oprezno prenio novinarima da je “otvorena mogućnost” da se Dodik sauliše, te da odustane od otimanja ovlasti Bosne i Hercegovine. Sigurno je da mu je politički lider bosanskih Srba takvo nešto i obeća. Ali mu je odmah i pokazao svoje pravo lice – slagao ga je! Ništa novo.
Dodik ne samo da ne kani odustati od stvaranja svoje vojske, obavještajne službe, pravosudnog servisa… On najavljuje i ukidanje Vijeća naroda entitetskog parlamenta. Dakle i po ko zna koji put: Dodik ne staje niti odustaje.
I, po ko zna koji put, on za nos vuče zapadne sagovornike. Jednostavno, on je taj koji diktira tempo, postavlja uvijek i iznova prelazi crvene linije i stabilno učvršćuje ruske pozicije u stomaku Evrope.
Njegovo nezaustavljivo ludovanje ima nedvosmislenu podršku Rusije. Srbija čak više i nije važna. Mada i ova država daje svoj maskimum na svakodnevnoj destabilizaciji BiH. No, Dodik kao da je na direktnoj konekciji s Kremljom i vuče poteze. Na djelu su već odavno isprobani ruski recepti stvaranja zamrznutih konflikta.
Dok se Zapad pokrene, Rusija već ima novi satelit preko kojega dalje truje odnose u Evropi. Ukoliko Zapad to ne razumije i na slučaju Milorada Dodika, onda je Evropska unija u ozbiljnom belaju. Jer, pobjeda u BiH i stvaranje nove Transistrije, ovog puta u stomaku Evrope, donosi veliku stratešku prednost za Rusiju. Ako Evropljani ne znaju šta to znači, neka pitaju Ukrajince. Ne treba sumnjati da je Escobar u BiH došao u krajnje dobroj namjeri. No, nekad je i put do pakla popločan upravo time.
Istina o Cacinim zločinima, naslov je opsežnog dosjea koji su Dani objavili u novembru 1998, otkrivajući detalje brutalnih smaknuća civila, mahom srpske nacionalnosti, u ratnom Sarajevu. “U zoni odgovornosti Desete brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, na zvjerski način je likvidirano više desetina građana svih nacionalnosti. Samo u šumi Gaj pronađeno je tridesetak ubijenih, a potom spaljenih žrtava, od kojih je 17 identifikovano. Pored ovih, još 26 građana koji su stanovali na ovom području vode se kao nestali. Između ostalih, na svirep način su likvidirani Goran Simić, Marina Nevstrujev, Nenad Lojović, Džemo Švrakić, Slavko Starović, Božidar Šljivić”, objavilo je Oslobođenje 29. oktobra 1993. godine, detaljno pišući o Cacinom ubistvu i akciji koja je tri dana ranije provedena u opsjednutom Sarajevu sa ciljem da se zaustave odmazde nad civilima: “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata su kidnapovani i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade”. Slijedi, potom, nabrajanje zlodjela koja su registrirana od ljeta 1992. godine, a na čijem repu su klasična razbojništva – krađa automobila, građevinskog materijala, prehrambenih artikala…
Monstruozna smaknuća
Do godišnjice akcije (1994) kojom su državni, armijski i policijski vrh Bosne i Hercegovine demonstrirali privrženost zakonu i riješenost da se – i u najtežim ratnim uvjetima – pred lice pravde izvedu pripadnici 10. brdske brigade koji su učestvovali u brutalnim ubistvima, većina postupaka pred Vojnim sudom u Sarajevu već se privodila kraju: u konačnici, četrnaestorici vojnika su izrečene kazne, a svi do jednog su pod zakletvom ustvrdili da je egzekucije na Kazanima naređivao lično odmetnuti komandant Mušan Topalović. Pa ipak, godinu nakon Daytona, Topalović je ekshumiran iz NN grobnice i uz nezapamćenu dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi ispraćen do Memorijalnog kompleksa na Kovačima. Njegove žrtve su pak nakon ekshumacije na Kazanima nastavile svoj NN put: prvo do sekundarne grobnice na kraju groblja Sveti Josip u Sarajevu, nadomak pomoćnog stadiona Koševo, odakle su iskopane i prenesene u hangare Komisije za nestale RS-a u Istočno Sarajevo.
Prema podacima Instituta za nestale BiH, jama Kazani pretraživana je tri puta i pronađeni su ostaci ukupno 28 žrtava. Osim UDIK-a, nevladine udruge za društvena istraživanja i komunikacije, malo ko hoće i pomenuti još dvije lokacije s kojih su ekshumirani ubijeni civili u zoni 10. bbr. – Gaj i Grm maline. No, priča o spomen-kompleksu Kazani aktualizirala je rezultate identifikacija, pa se imenom i prezimenom pominje 17 žrtava: Marko Bošković (1929), Nevenka Bošković (1933), Dragomir Ćeranić (1943), Mileva Drašković (1936), Ranko Frankić (1952), Duško Jovanović (1954), Marina Komljenac (1926), Radoslav Komljenac (1921), Ana Lavriv (1942), Vasilj Lavriv (1933), Novka Lemez (1950), Ergin Nikolić (1966), Branislav Radosavljević (1952), Predrag Šalipur (1965), Ago Šteta (1942), Zoran Vučurović (1952) i Stojan Žuža (1933). Koliko sutra, samo njihova imena osvanut će na spomen-obilježju uz prigodan tekst koji je – po vlastitom priznanju – osmislila lično gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Jedan jedini ustupak uvažene gradonačelnice na koji je teška srca pristala jeste ispravka godine, s obzirom da je u njezinoj izvedbi Caco ubijao do 1994?! No, u znak odmazde i zbog ovako skromnog povlačenja, naša je gradonačelnica osmislila i kada ćemo se sjećati žrtava – ne više na dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala s Cacom, već 9. novembra koji je Gradsko vijeće Sarajeva – demokratskom voljom većine – odlučilo proglasiti Danom stradalih na Kazanima.
Svaka primisao o svjesnoj reviziji ne tako davne prošlosti potpuno je opravdana jer već od sutra naši sugrađani, čija je monstruozna smaknuća naredio Caco i koja je Vojni sud u Sarajevu klasificirao kao svirepa ubistva, svečano će biti inaugurirani u stradale. Budućim generacijama ostaje na volju da tumače jesu li se pokliznuli sami ili uz tuđu pomoć, da li ih je udario grom čije odmetnuto ime Benjamina Karić pretvara u Ono koje se ne smije pomenuti ili se pak radi o kolateralnoj šteti političkih ustupaka. Kako god, njihovo spomen-obilježje koje je od obećanog spomeničkog kompleksa doguralo do skromne ploče jednog lijepog dana u mandatu naše Benjamine možda bude dodatno počašćeno gelenderom koji će porodicama žrtava omogućiti da i same ne stradaju prilikom probijanja do mjesta zločina. A što se Cace tiče, partijskom odlukom SDP-a BiH ostavljeno mu je u amanet da kalja obraz časnih boraca Armije BiH jer je naša gradonačelnica uspjela da – manirom prave dirigentice Gradskog vijeća – u kratkom periodu dvostruko matira bosanskohercegovačku prijestonicu ne osvrćući se za posljedicama vlastitih djela.
U javnoj debati koja se vodila posljednjih mjeseci, nakon što nas je gradonačelnica izvijestila o vlastitoj odluci da baš ona bude ta koja će obilježiti Kazane, kao da diže spomenik sebi, a ne žrtvama, isplivalo je nekoliko poražavajućih zaključaka. Nihad Uk, delegat Naše stranke u Gradskom vijeću, u emisiji O kanala kazao je kako Trojka (NS, SDP i Narod i pravda) ima koalicijski dogovor da o ovako važnim stvarima stavove usaglašava zajednička komisija. Gradonačelnicu to nije zanimalo. Upravo zato je Naša stranka i predložila amandman, no na sjednici je očekivano pao združenim rukama koalicijskih partnera. Što pokazuje da naša gradonačelnica, koju već i neki međunarodni dužnosnici zovu Gospođa Neispunjenih Obećanja, u ovaj pothvat nije ušla grlom u jagode, već vrlo smisleno i planski. Benjamina Karić je, naime, potpredsjednica SDP-a BiH, pa ako se to zaboravlja zbog potpunog odsustva njezinih političkih stavova o bilo čemu, upravo je ova priča dokaz da nije riječ o manjku političkog promišljanja, već o ozbiljnoj odluci vrha SDP-a da se besramno udvara krajnjoj desnici, recimo sloganom tipa Stopama Zorana Milanovića. Što je legitimna politička platforma partije koja u trijumviratu NN lice – Vojin Mijatović – Benjamina neodoljivo ostavlja dojam da lijeva dobro zna šta hoće desn(ic)a, no problem ovdje nije partijske prirode.
Ne pije vode …
Kazani su najtamnija mrlja na savjesti opkoljenog Sarajeva, mjesto svirepih ubistava naših sugrađana koji su – vjerujući u Bosnu i Hercegovinu, njezinu šarolikost i multietničnost – ostali u ovom gradu, pod granatama i snajperskim hicima, bez struje i vode, idijelili s nama mrvice raspoložive hrane, što bi se reklo – dobro i zlo. Najmanje što ovaj grad može učiniti za njih jeste da njihovim porodicama omogući dostojanstvo posljednjeg počivališta i spomen-obilježje koje će nam svima pomoći da se suočimo sa prošlošću kako bismo krenuli dalje. Na toj ideji pokojni Svetozar Pudarić jengodinama istrajavao, sve do smrti, a danas to čini Milan Dunović i dio nevladinih udruga i javnosti koji znaju da se dostojanstvo žrtava poštuje bez obzira na njihovo i ime njihovih egzekutora. Jer vjeruju da je istina najbolji put do pomirenja. Benjamina Karić nam je – pod krinkom divljenja sebi i svojoj partiji – sve to oduzela hvaleći se tobožnjim ingenioznim rješenjem o prvoj spomen-ploči podignutoj žrtvama u vlastitoj zoni odgovornosti. Pa je umjesto da osvjetla obraz Sarajevu lavovski se izborila za Cacin šamar Armiji BiH, sve braneći
je od njezinih boraca, ali i šamar Sarajevu i što je najtužnije –
porodicama žrtava. To što nam časni doktor Dragan Stevanović stalno ponavlja kako SDA nije htjela učiniti ni toliko, ne pije vode. Jer, ja zaista mislim – a to sam i kazala dr. Stevanoviću, kada me javno upitao koliko bi spomenik s Cacinim imenom o(p)stao na Kazanima – da duboko vjerujem u ovaj grad i njegovu antifašističku tradiciju. Sarajevo je to i dokazalo onda kada je smoglo snage da se obračuna s Cacom. U zoni odgovornosti naše savjesti i obraza, koji su upravo ovih dana – (na)stradali.
Mađarski premijer Viktor Orban u subotu dolazi u Banja Luku. Nakon što je nekoliko puta u Budumpešti primio Milorada Dodika i Dragana Čovića, Orban je odlučio posjetiti Republiku Srpsku, da vladaru “bratske” Republike Srpske pruži podršku u danima kada ovaj poduzima konkretne korake za razbijanje Bosne i Hercegovine.
Istraga.ba je u nekoliko navrata pisala o vezama Viktora Orbana sa Dodikom i Čovićem, kao i drugim nacionalističkim liderima s Balkana. U nastavku ćemo podsjetiti na neke od ključnih detalja teksta objavljenog u aprilu ove godine.
“Mi poštujemo identitet Republike Srpske. Donijet ćemo akcioni plan koji će se odnositi i na politička i na ekonomska pitanja, kao i na saradnju u oblasti obrazovanja i kulture sa Republikom Srpskom”, prenijet će Srpska novinska agencija SRNA riječi mađarskog premijera Viktora Orbana izrečene na početku njegovog radnog ručka sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom.
Tog 18. juna 2019. godine mađarski je premijer srdačno u svojoj rezidenciji dočekao Milorada Dodika za kojeg je imao samo riječi hvale.
Milorad Dodik i Viktor Orban
“U Mađarskoj uživate ozbiljan respekt. Vi ste čovjek koji je spreman da se založi za svoju zajednicu. Kritike protiv Vas su priznanje i ništa drugo. U perspektivi vidim mnogo dodirnih tačaka među nama”, reći će Orban svom gostu iz Banja Luke.
Pola godine kasnije, Dodik će ponovo razgovarati sa Viktorom Orbanom. U telefonskom razgovoru, saopćit će njegov Kabinet, Dodik je informisao Orbana o svim aktuelnim političkim pitanjima u BiH i zahvalio na podršci koju mu je mađarski premijer uputio i ovom prilikom.
“Srpski član Predsjedništva BiH i mađarski premijer i u toku ovog razgovora naglasili su značaj regionalne saradnje i s tim u vezi ponovili opredjeljenje za formiranjem srpsko-mađarskog investicionog fonda za podršku malim preduzetnicima u Republici Srpskoj i Srbiji”, objavila je u novembru 2019. godine novinska agencija SRNA.
Te iste 2019. godine, mjesec dana prije junskog susreta sa Miloradom Dodikom, mađarski premijer Viktor Orban boravio je u SAD-u gdje se susreo sa tadašnjim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.
“Kao što je Bijela kuća najavila 7. maja 2019., predsjednik Donald J. Trump pozvao je mađarskog premijera Viktora Orbana u Ovalni ured, u Bijelu kuću, 13. maja 2019., na bilateralni sastanak. Prepoznajući dugogodišnje veze između Sjedinjenih Država i Mađarske, predsjednik i premijer razgovarali su o načinima produbljivanja suradnje oko niza pitanja, uključujući trgovinu, energiju i cyber sigurnost. Kao čelnici NATO saveznika, također su istraživali mogućnosti za ispunjavanje mnogih odgovornosti za nacionalnu sigurnost svoje dvije zemlje”, saopćeno je nakon sastanka Trump-Orban.
Orban i Trump
Već tada je američkoj i svjetskoj javnosti bilo poznato da je Donald Trump postao američki predsjednik uz pomoć Ruske Federacije koja se duboko miješala u tamošnje izbore. Mađarski premijer godinama prije uopće nije skrivao svoje dobre odnose sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji će iste godine, pet mjeseci nakon susreta Orban-Trump, posjetiti Budimpeštu.
Orban I Putin
“Mađarska je članica NATO-a i EU-a i ostat će takva, ali to ne isključuje da u određenim pitanjima sudjelujemo u suradnji s Rusijom”, rekao je Orban na zajedničkoj konferenciji za novinare s Putinom 30. oktobra 2019. godine.
Dvadesetak dana ranije, na drugoj strani svijeta, Donald Trump namjeravao je da riješi “kosovsko pitanje”.
“Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump objavio je da je imenovao diplomatu Richarda Grenella za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova”, objavljeno je 4. oktobra 2019. godine.
Richard Grenell I Aleksandar Vučić
Američki će mediji nešto kasnije otkriti da je Richard Grenell, prije nego je imenovan za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova, radio za fondaciju koju je finansirala Vlada Mađarske sa Viktorom Orbanom na čelu.
Analitičar Edward Joseph, predavač na Univerzitetu “Johns Hopkins”, u martu će 2020. godine reći za Glas Amerike da je na sastanku predsjednika Srbije i Kosova, Aleksandra Vučića i Hashima Tačija, koji je održan u Washingtonu, bilo “razgovora o sporazumu dvije strane zasnovanom na principu podjele Kosova”.
“Fake news”, twitao je nedugo nakon toga Richard Grenell, specijalni izaslanik Donalda Trumpa, koji će se kasnije u srpskim zajednicama u SAD-u tražiti podršku za Donalda Trumpa u njegovoj utrci za drugi mandat u Bijeloj kući.
Trumpa će tokom američke kampanje podržati upravo srpska zajednica u SAD-u, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I finansijer Grenellove fondacije – mađarski premijer Viktor Orban nije imao dilema kojeg će kandidata podržati. Osim Vučića i Orbana, Donalda Trumpa je otvoreno podržao i slovenački premijer Janez Janša, koji godinama održava dobre odnose sa mađarskim premijerom.
“Srećno, prijatelju moj”, napisat će na Facebooku Viktor Orban obraćajući se Janezu Janši koji je tog 3. marta 2020. godine u slovenačkom parlamentu izabran za novog premijera te države.
Janšin izbor za premijera bio je vrhunac Orbanove medijske operacije u Sloveniji koju je vodio mađarski biznismen Peter Schatz. Orbanov biznismen Schatz u Sloveniji je 2017. godine osnovao firmu R-POST-R d.o.o. Ljubljana.
mađarski biznismen Peter Schatz osnivač R-post-R Ljubljana
Tri mjeseca kasnije, Schatzova firma R-Post-R postaje dioničar pravnog lica Nova obzorja založništv d.o.o. Ljubljana. Jedan od dioničara Novih obzorja je i Slovenska demokratska stranka Janeza Janše. Iste godine kada je Peter Schatz ušao u medijske poslove u Sloveniji, bh. državljanka Dijana Đuđić, inače povezana sa Janšinim prijateljem Rokom Snežičem, uplatila je na račun Janšine stranke donaciju u iznosu od 450 hiljada eura. Snežičeva supruga Klavdija zajedno s Peterom Schatzem kasnije je ušla u biznis na televiziji Nova24TV koja je Janši služila za obračune sa neistomišljenicima. Istovremeno, Peter Schatz je razvijao medijski biznis u Makedoniji. Prema pisanju sjevernomakedonskih medija koristio je firmu R-Post-R za osnivanje medija u toj državi, a slovenački portal necenzurirano.si je pisao da je novac došao direktno od mađarskih firmi, iz najužeg kruga saradnika premijera Viktora Orbana.
Mediji koje je mađarski biznismen Peter Schatz osnovao u Sjevernoj Makedoniji proruski su orjentisani. Podsjećamo, bivši sjevernomakedonski premijer Nikola Gruevski nakon što je izgubio vlast u toj državi pobjegao je, upravo, u Mađarsku. Gruevski je, također, bio proruski političar, a Viktor Orban je nekoliko puta bio gost na predizbornim skupovima njegove partije VMRO-DPMNE. Osim toga, Mađarska je donirala bodljikavu žicu koja je postavljena na granici s Grčkom.
Gruevski i Orban
Kasnije, 2019. godine, Mađarska je odbila izručiti Nikolu Gruevskog sjevernomakedonskim vlastima koje su ga potraživale zbog korupcije. Podsjećamo, Gruevski je slovio za proruskog političara koji je bio i organizator nereda u Sobranju (makedonski parlament) kada se nasilnim putem pokušalo spriječiti imenovanje pro NATO koalicije u Sjevernoj Makedoniji.
Viktor Orban je, tako, postao zaštitnik svih proruskih političara sa Balkana, a Budimpešta ispovjedaonica za pojedine lidere iz BiH.
“Hrvatima je oteta pozicija člana Predsjedništva BiH”, reći će Viktoru Orbanu lider HDZ-a BiH Dragan Čović tokom svoje posjete mađarskom premijeru u decembru 2018. godine.
Orban je, saopćit će tada iz HDZ-a, izrazio bezrezervnu podršku evropskom putu BiH, koju razumije i doživljava kao višenacionalnu, cjelovitu i suverenu državu koju čine “tri tvorbena naroda”.
Tri godine kasnije, mađarski će premijer, zajedno sa slovenačkim kolegom Janezom Janšom, podržati NON PAPER koji je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske a koji se odnosi na izmjene izbornog zakonodavstva u BiH “kako bi se spriječilo da jedan narod drugom bira zvaničnike”. I ministar vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman upotrijebio je istu terminologiju kao lider HDZ-a BiH u vezi sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH.
“Sugovornik Zagrebu ne može biti član Predsjedništva BiH Željko Komšić jer je nametnut mimo volje tamošnjih Hrvata”, rekao je Grlić Radman na konferenciji u Neumu organiziranoj zbog izmjena Izbornog zakona BiH.
Upravo nakon poraza od Željka Komšića na izborima 2018. godine lider HDZ-a BiH Dragan Čović otputovao je u Budimpeštu kako bi dobio podršku tamošnjeg premijera Orbana u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH. Orban će kasnije, rekosmo, zajedno sa Janšom podržati stavove hrvatskog ministra vanjskih poslova BiH o “nužnim izmjenama izbornog zakona u BiH”. No, vratimo se, bitno je, u 2017. godine.
“Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH”, glasio je naslov u bh. izdanju Večernjeg lista objavljen 24. avgusta 2017. godine.
To je, zapravo, bio citat izjave bivšeg ruskog ruskog ambasadora Petra Ivancova iz intervjua datom tim novinama bliskim Hrvatskoj demokratskoj zajednici Dragana Čovića. Nakon gubitka izbora 2018. godine, Čović je prvo posjetio Orbana, a onda je u februaru 2020. godine otputovao u Rusku Federaciju gdje se susreo sa predsjednicom Vijeća Federacije Federalne skupštine Rusije Valentinom Matviyenko.
Čović i Matviyenko
“Rusiju se neprestano optužuje zbog činjenice da njena politika ili diplomacija imaju vrlo jak utjecaj u Bosni i Hercegovini. I spreman sam reći da, nažalost, ovdje ima vrlo malo ruskog utjecaja. Zanima me postoji li barem jedna tvrtka s kapitalom iz Ruske Federacije, ruskim investicijama, ili drugim vrstama aktivnosti, koje bi nas snažnije povezale. To nam je jako potrebno. Ruska Federacija je ogromno tržište, a mudra politika unutar Bosne i Hercegovine omogućila bi nam da to razaznamo, ne obraćajući pažnju na sankcije koje je uveo bilo tko i prepreke koje su stvorene. Bosna i Hercegovina mora uložiti napore za razvoj gospodarske, kulturne i druge vrste bilateralne suradnje s Ruskom Federacijom”, reći će Čović za dnevni list Rossiyskaya Gazeta.
Nakon ovog susreta, Dragan Čović više nije skrivao svoje simpatije prema Ruskoj Federaciji. Štaviše, tokom pandemije virusa korona, on je lično u BiH pozvao pripadnike vojske Ruske Federacije da “dezinfikuju” Mostar. Prethodno su iste snage “dezinfikovale” Republiku Srpsku, koja je u aprilu prošle godine Vlada Mađarske odredila kao konačnu destinaciju za pomoć koju je uputila Bosni i Hercegovini. Nakon intervencija iz Sarajeva, prethodna odluka je promijenjena i pomoć je stigla u oba bh. entiteta. No, Mađarska je kasnije nastavila pružati političku podršku isključivo Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Što svjedoči i posljednji NON PAPER o izmjena Izbornog zakona u BiH, ali i NON PAPER koji se odnosi na podjele BiH i Kosova. U BiH onako kako to žele Dragan Čović i Milorad Dodik, a na Kosovu onako kako je to želio Richard Grenell, bivši izalanik Donalda Trumpa čija je fondacija finansirana novcem Viktora Orbana.
Kada je 2016 godine, poslije dugomjesečnih protesta i krvavog upada razjarenih nacionalista u makedonsko Sobranje, Zoran Zaev preuzeo vlast od Nikole Gruevskog u Makedoniji, to je bila regionalna ali i svjetska senzacija. Svjetski lideri su se utrkivali u čestitkama novom makedonskom premijeru koji je predstavljao sve suprotnosti režima Nikole Gruevskog. Zoran Zaev dobio je povjerenje makedonske kritičke javnosti sa obećanjima za korjenite reforme korumpiranog društva, otpočinjanje evroatlantskih integracija kao i poboljšanje međuetničkih odnosa, prije svega između Makedonaca i Albanaca u zemlji. Sljedeće, 2017. Godine, Zaev je pomjerio još jednu granicu kada je sa tadašnjim grčkim premijerem Aleksisom Cirpasom potpisao Prespanski dogovor i riješio decenijsko pitanje imena između Makedonije i Grčke. Zaev i Cipras su postali demokratski svjetionik na tamnom Balkanu i čak su predloženi za Nobelovu nagradu za mir. Ali kako rješavanje nacionalnih pitanja na krvavom Balkanu nikada ne može proći civilizovano ili kultivirano kao u Zapadnoj Evropi, tako su i Cipras i Zaev kasnije platili danak za svoje žrtvovanje za mir i napredak. Cipras je izgubio izbore od desno orjentiranog Kirijakosa Micotakisa, a Zaev je svoju ostavku podnio prošle nedjelje, poslije gubitka lokalnih izbora. Sva su istraživanja javnog mnijenja pokazivala da većina etničkih Makedonaca ne može da oprosti Zaevu što je promijenio ime zemlje i za unutrašnju upotrebu, a kao so na ljutu ranu je dodat i neuspjeh da se počnu pregovori sa Evropskom unijom. Punopravno članstvo zemlje u NATO-u je trebalo biti utješna nagrada, ali očigledno to Makedoncima nikada nije bilo dovoljno i oni su se opravdano osjećali iznevjereno od strane Brisela. Evropski lideri se nisu previše obazirali na upozorenja da će blokiranje makedonskog puta, prvo od Francuske pa poslije od Bugarske, stvoriti demokratski i bezbjednosni vakuum u zemlji koji će iskoristiti “treće strane”. Zoranu Zaevu je, jednostavno, bilo dosta laži Evropske unije, dok su istovremeno Evropljani od njega tražili da održava stabilnost u zemlji. Istovremeno, i u prvim izborima 2016. i u lanskim parlamentarnim 2020, godine, Vlada Zorana Zaeva nikada nije imala ubjedljivu većinu u Sobranju. Parlamentarna većina je uvijek je bila na ivici i zato je Zaev morao konstantno praviti kompromise sa koalicijskim partnerima, prije svega sa albanskom strankom DUI. Ti su se kompromisi odrazili i na zastoj u reformama ali i u očiglednom porastu korupcije. Kombinacija ovih faktora i nemanja pravde za kriminal bivše vlasti Nikole Gruevskog koji je i sam uspio da pobjegne od zatvorske kazne u Mađarsku, duboko su razočarale glasače. Poslije jedanaestogodišnje vladavine Nikole Gurevskog, jedina je nada bila vlada Zorana Zaeva i ona nije uspjela da ispuni osnovna obećanja. To razočarenje nije donijelo nove glasove na konto opozicije, i VMRO – DPMNE je i na ove izborima dobila isti broj glasova kao i na prošlim, kada je bila poražena od SDSM. Ali sada kritički birači SDSM jednostavno nisu izašli na glasanje. Zoran Zaev je tada shvatio da je bolje da ponese odgovornost nego da produži u političkom limbu. Ostavka Zorana Zaeva je, inače. prvi takav čin u makedonskoj istoriji, kada je premijer priznao ličnu odgovornost za izborni poraz i povukao se sa mjesta predsednika vlade i prvog čovjeka stranke.
(Sead Rizvanović je urednik i reporter makerdonske TV 24 Vesti)
Gdje je Bosna i Hercegovina nakon još jednog kruga razgovora o izmjenama izbornog zakonodavstva i samim tim neophodnim ustavnim reformama? Šta nam je novo donijela diplomatska ofanziva međunarodnih predstavnika koji su se našom zemljom bavili i u Sarajevu i u Zagrebu, ali i Washingtonu? I ono najvažnije: jesmo li korak bliže ratu ili miru? Da krenemo od ovog posljednjeg: ako je suditi po intervjuu za Glas Amerike i uvodnom izlaganju Billa Keatinga, demokrate iz Massachusettsa, koji je predsjedavao Pododborom američkog Kongresa pred kojim je organizirano saslušanje o američkom angažmanu na Balkanu, SAD su uvjerene da u ovom času prijetnja još uvijek nije vojna, ali je više no jasno da se problemima koji atakuju na mir niko ne želi baviti i još jasnije da su najveća opasnost po cijeli region eskalirajuće antidejtonske akcije lidera SNSD-a Milorada Dodika, inače člana Predsjedništva BiH iz Republike Srpske. Keating vjeruje da se SAD trebaju aktivno uključiti u suprotstavljanje ne samo Dodiku već i sličnim budućim dodicima, a jedini saslušani Gabriel Escobar, američki specijalni predstavnik za Zapadni Balkan, u odgovorima je – čini se – iznenadio i samog sebe, energičnim stavom da sa partnerima iz Evropske unije radi na uspostavljanju sankcija protiv destabilizirajućih Dodikovih akcija.
Produženje agonije
Escobar je samo koji dan ranije ponavljao briselsku mantru kako sankcije nisu rješenje i da je na sceni faza pregovaranja, no očito je shvatio da i sama najava pogađanja pogoduje novim eskalacijama. Uostalom, argumenata za ovu tezu ne manjka i Dodik ih daje takoreći svaki dan: i posljednju diplomatsku ofanzivu američko-evropskih izaslanika ispratio je nedvosmislenom porukom s Pala, gdje je Glavni odbor SNSD-a usvojio Deklaraciju koja ne ostavlja prostora za dileme. Najavljujući novu posebnu sjednicu Narodne skupštine Republike Srpske (15, 16. i 17. novembar) za koju Vlada RS-a sprema set zakona “vraćanja nadležnosti” na entitet, Dodik je promovirao Deklaraciju svoje partije čija je poruka više no jasna – ukoliko ne dobije svoje (para)vojne formacije i pravosuđe, Republika Srpska će aktivirati pravo na samoopredjeljenje, a ako, pak, dobiju svoje vojne i pravosudne institucije, državnim organima će silom biti zabranjeno djelovanje na teritoriji RS-a. Da bi koliko-toliko ublažio vlastitu retoriku, dan kasnije se vratio na posao u Predsjedništvu BiH, susreo se s Matthewom Palmerom, američkim specijalnim izaslanikom za izborno zakonodavstvo u BiH i direktoricom pri Evropskoj službi za vanjske poslove Angelinom Eichhorst te ih uvjeravao kako su svi drugi krivi (samo jedan ne) i kooperativno obećavao podršku RS-a “svemu što se dogovori u Federaciji”. Istu poruku – u Dodikovo ime – i javnosti i diplomatama prenio je lider HDZ-a BiH Dragan Čović, hineći da je riječ o Dodikovoj kooperativnosti i tobože ne shvaćajući da njegov partner za razbijanje zemlje i na ovaj način želi betonirati vlastiti stav o “međudržavnoj” entitetskoj suradnji.
Ako je – a čini se da jeste – Palmer odlično razumio dodikovštinu, Angelina Eichhorst se potrudila da oživi slike Catherine Ashton, koja je svojevremeno prošetala Sarajevom i otišla u Banjaluku da Dodiku isporuči obustavu svake reforme u pravosuđu i tako produži agoniju cijele Bosne i Hercegovine. Zauzvrat je on nekoliko mjeseci šutio o otcjepljenju i u ladicu smjestio već provedeni referendum. Kao baronesa Ashton i direktorica Eichhorst je nastojala minimizirati problem, usput javno obećavajući kako sankcija neće biti. A da su sankcije zapravo jedino čega se Dodik plaši i – da budem posve precizna – da on odlično zna s koje adrese i mogu doći, pokazuje i zanimljiv dopis koji je u Bruxelles uputio još bivši visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko. On je, objavili su to Oslobođenje i Istraga, 17. maja ove godine zatražio od Evropske unije i Josepa Borrella, visokog predstavnika EU za vanjsku politiku i sigurnost, zabranu putovanja u EU i zamrzavanje računa nekoliko zvaničnika RS-a, među kojima su Milorad Dodik, Nenad Stevandić, Dragan Čavić, Petar Đokić i Nedeljko Čubrilović. “Duboko uvjeren”, pisao je Inzko, “da bi konkretne evropske sankcije imale ozbiljne posljedice i uveliko smanjile antidejtonsko ponašanje u ovoj lijepoj, ali problematičnoj zemlji”, otišao je iz BiH ne dobivši odgovor. Više izvora je našim kolegama koje su provjeravale autentičnost dokumenta ne samo potvrdilo pismo već su i uz molbu da ostanu anonimni priznali da je, kad i Borrell, za zahtjeve saznao i Dodik. Nisu kazali ko to direktnom podrškom lideru SNSD-a zapravo radi na ponovnom otvaranju balkanskih frontova, no dovoljno je zaviriti u RS-ov najnoviji izvještaj upućen Generalnoj skupštini UN-a pa se sve samo kaže. Kao što već dugo znamo, iako visoki predstavnik u BiH Savjet sigurnosti UN-a redovito izvještava o stanju u našoj zemlji, od početka realizacije plana raspada BiH Dodik šalje “svoj” posebni izvještaj u ime RS-a. U posljednjem, u kome objašnjava zašto “OHR treba da se odrekne nelegalnih bonskih ovlaštenja i zatvori svoja vrata” (ispunjavanje uvjeta 5+2 ne spominje), Izvještaj se poziva na autoritet Miroslava Lajčaka i njegove izjave koje kao da je Dodik smišljao i to ne samo o OHR-u već i o optužbama na račun “političkog Sarajeva”, ali i prijedloga o pravcu izmjena Izbornog zakona BiH posuđenih iz riznice HDZ-a.
Kako god, čini se da su sve karte i bukvalno na stolu, pa je baš zbog toga adresa koje se razbijači zemlje najviše plaše prošle sedmice bila pod žestokim napadima. Kao najistureniji igrač na terenu, političke batine dobio je Palmer, kome se izgleda omaklo da povjeruje u evropske standarde na zagrebačkom Pantovčaku, a kako je u međuvremenu procurio i dokument tituliran kao “Palmerov model” izbornih promjena, niko nikog štedio nije. Na kraju su novinari – vjerujući svojim očima – zaključivali na osnovu reakcija domaćih političkih pregovarača, pa su Čovićeva neskrivena ljutnja i odbijanje bilo kakvih izjava u dva navrata (pravilno) protumačeni kao njegovo nezadovoljstvo što nije naišao na prihvatanje zahtjeva o “dvije izborne jedinice u Federaciji samo na dan izbora”. Baš kao da u ostalim danima podjele na izborne jedinice nešto i predstavljaju. Umjesto Čovića, opet je progovorio Dodik – rezolutnim “odbacivanjem građanske države”. No, čak ni Evropa u čije ime govori direktorica Eichhorst ne može sebi dozvoliti da pljune na presude Evropskog suda za ljudska prava. Srećom po BiH, šef misije EU u našoj zemlji ambasador Johann Sattler mnogo bolje poznaje ovdašnje prilike i mogućnosti i bez sumnje zajedno s Palmerom, ali i Venecijanskom komisijom, traga za kompromisom. “Političko Sarajevo”, kako građanske partije skupa sa SDA titulira Dodik, kao da se budi iz zimskog sna: SDP je nakon dogovora sa SDA ponudio DF-u, ali i ostalim parlamentarnim strankama, prijedlog izmjena i treba vjerovati da se kakvi-takvi koraci ka traženju rješenja naziru.
Politička egzekucija Milorada Dodika
No, bosanskohercegovačka kriza već dosta dugo nije samo naša, a čini se da sazrijeva svijest i o tome da se njome i balkanskim buretom baruta niko, baš niko ne želi suštinski pozabaviti. SAD nagovještavaju spremnost da to ipak učine, a da se to prepoznaje na terenu, svjedok je lider SBB-a Fahrudin Radončić koji je prošlosedmična zbivanja okarakterizirao kao ohrabrujuća upravo zbog jedinstvenog američko-evropskog stava. I Nenad Čanak slično govori, ne dvojeći ni časa da će srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić i saučestvovati u političkoj egzekuciji Milorada Dodika, a Stjepan Mesić priziva odlučniju Evropu kao najbolji lijek i za umirivanje Milanovićevih tlapnji. No, niko, ali baš niko više nema dilemu: lider SNSD-a je krenuo stazom koja prijeti ne samo ratom na Balkanu i razbijanjem BiH već i razbijanjem Evropske unije.
The Biden administration has focused its foreign policy on countering a rising China. A bi-partisan consensus has emerged in Washington that China is America’s most dangerous global adversary. And in order to zero in on confronting Beijing, the White House has been seeking more “stable and predictable” relations with Russia. In reality, fostering unpredictability and instability are Moscow’s two core strategies for undermining the West and it has no reason to relinquish them.
As the White House is preoccupied with China’s growing military power and its threats against U.S. allies in the Far East, the Kremlin can subvert other regions. Benefiting from White House distractions it can help ignite new conflicts, and the Western Balkans remain a primary target of opportunity. The recent dispute at the Kosova-Serbia border over the recognition of license plates looks like a test run for more serious confrontations. Russian officials are encouraging the government of President Aleksandar Vučić to transform Serbia into the dominant power in the Western Balkans and thereby increase Russia’s leverage with Washington and Brussels.
Belgrade organized a blockade along the frontier with Kosovo in September, placed its troops on alert, and threatened military intervention. Russia’s Ambassador Aleksander Botsan-Kharchenko accompanied Serbia’s Defense Minister Nebojša Stefanović toinspect Serbian army units. While Prishtina sent a police detachment to implement license plate requirements, Belgrade deployed military vehicles along the border and flew MiG-29 fighter jets over the area to try and intimidate its neighbor.
In another show of strength and a demonstration of Kremlin military commitments to Belgrade, Russian and Serbian air defense forces conducted joint exercises in mid-October that involved MiG-29 fighter aircraft. Moscow has also deployed a battery of Pantsir-S short-range anti-aircraft systems to Serbia and stated it was ready to sell other air defense systems to Belgrade. As Serbia’s neighbors do not possess any significant air force, the maneuvers were clearly intended as a signal to NATO that Russia will defend its key Balkan ally in the event of a regional war.
The propaganda ground is also being prepared for conflict. Belgrade and Moscow accuse the Kosova government of threatening the rights and existence of the Serbian minority. A similar narrative can be employed against the Bosnian government to justify war. The Kremlin has consistently used such claims about Russian populations in its aggressive revisionist enterprises in Ukraine, Georgia, and the Baltic states. Russia is now instructing its “younger brother” Serbia on the methodology of regional dominance and territorial partition.
In one scenario, Serbian intelligence operatives can provoke inter-ethnic confrontations inside Kosova and capitalize on the ensuing violence as a pretext for military intervention. This would place the small NATO force in Kosova in a difficult position in confronting the Serbian military. By supporting any Serb incursion and threatening to provide direct military assistance if NATO engages, Moscow would test Biden’s resolve in risking a NATO-Russia war. Putin may calculate that Washington would prefer negotiations even it means surrendering Kosova’s northern municipalities to Belgrade’s control, especially as Kosova is not a NATO member and cannot rely on its collective defense commitments.
The Kosova gamble could be part of a wider offensive by Belgrade with Russian guidance to expand Belgrade’s regional position. According to Serbian Interior Minister Aleksandar Vulin, all Serbs have the right to be united in one state. Just like Russians, the Serbs are portrayed as the long-suffering victims which hostile powers are conspiring to eliminate. Belgrade claims the right to protect Serbs in Bosnia-Herzegovina, Montenegro, Kosova, North Macedonia, and Croatia. In addition to destabilizing Kosova, Belgrade’s current focus is on deepening Bosnia’s divisions and enabling the Serb entity to threaten secession. It also collaborates with Serbian nationalists in Montenegro’s coalition government to reverse Montenegro’s independence and pro-Western policies.
While Vučić is seeking glory as a uniter of “Serbian lands,” Putin manipulates him to serve Russia’s geopolitical goals. Vučić is permanently indebted to Moscow for blocking Kosova’s entry into the United Nations and Serbia’s economic dependence on Russia is expanding, particularly in the energy field where it recently joined the new Russian natural gas link via Bulgaria and Turkey.
Serbia is also being groomed as a Russian military outpost and a hub of regional subversion. It has been armed with an assortment of weaponry over the past few years, including warplanes, tanks, helicopters, and anti-aircraft systems. The Russo-Serbian “humanitarian center” close to the Kosova border serves as an intelligence gathering and special operations facility for Moscow. Serbia is also developing close links with the Russia-controlled Collective Security Treaty Organization (CSTO) intended as a multi-national counterpart to NATO.
Through a multitude of tentacles controlled by the Kremlin, Serbia is becoming Russia’s Balkan hostage. Moscow is adamant that any Serbian moves toward NATO accession will not be tolerated and could result in the replacement of Vučić and his government. Kremlin support for assorted nationalist groups in Serbia, its extensive influence in Serbia’s information space, its intimate ties with the Serbian Orthodox Church, and its espionage penetration of key institutions in Serbia are all intended to keep Vučić in line and prevent him from developing any closer integrative links with Western institutions.
Serbia provides a valuable opportunity for Putin to stir armed conflicts in a still volatile Balkan region. This would help expand Russia’s influence, distract Western attention from conflicts that Moscow engineers in its own neighborhood, and disguise the intensifying crackdown on dissent inside the Russian Federation. At some point, Vučić could be enticed or provoked into a military confrontation with one of Serbia’s neighbors and will then appeal to Moscow for assistance. With the EU rudderless and the U.S. focused on China and other international crises, the Kremlin may calculate that the reduced risk of Western military intervention is worth taking.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture
”Treba riješiti hrvatsko pitanje”, poručit će u avgustu 2017. godine tadašnji ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Petr Ivancov. Četiri godine kasnije, ruski zadatak će preuzeti američki diplomata Matthew Palmer. On će se jasno svrstati na stranu Dragana Čovića i, što formalno, što neformalno, tražiti “politički skalp” Željka Komšića. Ni Dodikove prijetnje opsadama kasarni Oružanih snaga BiH koje pretenduju NATO članstvu nisu za pomoćnika zamjenika pomoćnika toliki problem koliko je problem to što, da citiram Dragana Čovića, “Hrvati ne mogu birati svog člana Predsjedništva BiH”.
Bio je februar izborne 2020. godine. Dragan Čović se u Moskvi sreo sa visokim ruskim parlamentarnim zvaničnicima. U intervjuu za ruske dnevne novine Rossiyskaya Gazeta predsjednik HDZ-a će reći da je “uloga Ruske Federacije nezamjenjiva i temeljna: da ona stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema”. “U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina, za koju je privilegija da ima partnera Rusku Federaciju, želi da proširi sveobuhvatnu saradnju s Moskvom”, reći će Čović prije nego će konstatirati da bi “ruski uticaj u BiH trebao biti mnogo veći”.
Iste godine, samo u decembru, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov je došao u službenu posjetu Sarajevu. Sreo se s Miloradom Dodikom, sreo se s Draganom Čovićem, ali članovi Predsjedništva BiH Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili su susret sa Lavrovim zbog vrijeđanja institucija BiH. No, savezništvo Željka Komšića i Šefika Džaferovića, odnosno njihovih političkih partija DF-a i SDA, danas smeta američkom diplomati Mattu Palmeru. On ima plan i ako je suditi po dokumentu koji su objavile kolege iz Slobodne Bosne, cilj mu je razdvojiti pregovore o Predsjedništvu od pregovora o funkcionalnosti Federacije BiH. “Ja sam za to da prioritet bude izborni model za tri člana Predsjedništva”, poručio je Palmer iz Zagreba.
U glavnom gradu Hrvatske američki je diplomata započeo svoje aktivnosti o Izbornom zakonu susjedne Bosne i Hercegovine. Sa hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem je razgovarao o Izbornom zakonu BiH. Malo je proćaskao i sa Dodikovim ambasadorom u Zagrebu, prije nego se u glavnom gradu Hrvatske obreo Milorad Dodik, da sa Zoranom Milanovićem, u svojstvu, kako službeno piše kabinet hrvatskog predsjednika, “predstavnika srpskog naroda” razgovara o “hrvatskom pitanju”. Koji sat ranije, “predstavnik hrvatskog naroda” Dragan Čović, u Beogradu je, sa srbijanskim predsjednikom Aleksandrom Vučićem, razgovarao o “bosanskom pitanju”. Nakon zagrebačkih i beogradskih sastanaka, da se naslutiti koja je strana “problem” i višak.
Ponoć je već dobrano bila odmakla kada mi je Azra Zornić u srijedu poslala svoje pismo namijenjeno američkom diplomati Matthewu Palmeru. Ova građanka BiH poznata je po tome što je pred Evropskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu u svoju korist dobila možda najbitniju presudu protiv nepravednog izbornog sistema u BiH. “Gospodine Palmer”, piše Azra Zornić, “želim Vas podsjetiti da niste imenovani za specijalnog izaslanika SAD-a za izbornu reformu u BiH da biste ispunili svoju misiju po svaku cijenu”.
Američki diplomata Matthew Palmer danas će i formalno početi drugu rundu sastanaka sa liderima političkih partija na kojima će pokušati usaglasiti izmjene Izbornog zakona. Njegove riječi izgovorene u Zagrebu šalju nam poruku da on, u saradnji sa zvaničnicima EU, želi bilo kakve izmjene Izbornog zakona. Iz glavnog grada Hrvatske Palmer poručuje da se treba fokusirati na izbor članova Predsjedništva BiH, a pitanje domova naroda, smatra američki diplomata, treba rješavati onda kada se bude moglo. Ukratko, Palmer je fokusiran da riješi samo ono pitanje čije rješavanje žele čelnici dva HDZ-a, i mostarskog i zagrebačkog. Ili, da još jednostavniji budem, ne rješava se u ovim pregovorima nijedna od devet presuda domaćih međunarodnih sudova koja se odnosi na domaće izborno zakonodavstvo. Na ovim pregovorima američke diplomate, sa svojim briselskim pomagačima, žele riješiti dva pitanja – “hrvatsko”, čitaj HDZ, pitanje i slučaj Komšić.
Federalni Dom naroda ključni je za funkcionisanje države. Ko drži dvotrećinsku većinu u klubu nekog od konstitutivnih naroda, zapravo, drži ključeve i Federacije i države BiH. Da biste predložili predsjednika ili potpredsjednika Federacije, morate imati najmanje šest potpisa u klubu jednog naroda. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije nema Vlade Federacije. Nadalje, najmanje tri delegata iz kluba bošnjačkog ili hrvatskog naroda potrebna su da biste izabrali jednog delegata u Domu naroda Parlamentarne skupštine BiH. Dakle, o Domu naroda FBiH direktno ovisi i federalna i državna izvršna vlast. Za one koji nisu u ovoj tematici toliko, napominjem – delegate u Dom naroda biraju kantonalne skupštine. Svaki kanton daje najmanje po jednog od delegata iz reda svih konstitutivnih naroda. Tako se popuni po deset mjesta u tri kluba konstitutivnih naroda. Svaki klub konstitutivnih naroda ima po 17 delegata. I upravo je tu ključna bitka, odnosno, na koji će način biti raspoređeni preostali delegati, odnosno preostalih sedam po svakom klubu. Tim pitanjem se bavio Ustavni sud BiH, presuđujući u slučaju poznatom kao slučaj Ljubić. Ovaj zvaničnik HNS-a blizak Draganu Čoviću tražio je “ravnomjernu” zastupljenost. Odnosno, da kantoni sa većinskim hrvatskim stanovništvom daju najmanje 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Sud je djelimično prihvatio njegovu apelaciju i poništio “sporne odredbe” Izbornog zakona. Bivši saziv CIK-a sa HDZ-ovom i SNSD-ovom većinom rasporedio je delegate tako da je HDZ dobio 13 sigurnih u Klubu Hrvata. Tih 13 delegata je Draganu Čoviću omogućilo izbor četiri delegata u Dom naroda BiH. Tih 13 delegata Čoviću daje mogućnost da već tri godine blokira izbor Vlade FBiH, odnosno predsjednika i potpredsjednika Federacije BiH.
Američki diplomata Matthew Palmer u ovome ne vidi ništa sporno. Naprotiv, pitanje domova naroda za njega je sporedno pitanje. On se želi fokusirati na Predsjedništvo BiH u kojem danas sjede dvojica ljudi koji se zalažu za ulazak Bosne i Hercegovine u NATO. Prođu li ove izmjene koje tiho i iza zatvorenih vrata nameće Matthew Palmer, to bi značilo vječni izbor Dragana Čovića. Čovjeka koji je, ne tako davno, u Moskvi govorio o potrebi što većeg uticaja Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini.
Teško je ne primijetiti apsurdnu situaciju – američki diplomata svojim akcijama želi pomoći čovjeku koji se zalaže za što veći ruski uticaj. Ko ne vjeruje, neka nađe izdanje Rossiyskaje Gazete od 7. februara 2020. godine. I neka pročita vijesti sa portala US Newsa objavljene 15. decembra 2020. U onim ruskim novinama piše da se Dragan Čović zalaže za što veći ruski uticaj u BiH, a na američkom portalu je objavljena Reutersova vijest da su Željko Komšić i Šefik Džaferović odbili susret sa ruskim ministrom vanjskih poslova Sergejem Lavrovim. Dragan Čović za Palmera nije problem. Željko Komšić – jeste.
Pronalazak rješenja reforme izbornog sistema Bosne i Hercegovine predstavlja ključnu prekretnicu za budućnost Bosne i Hercegovine i prelaska iz faze postratnog društva u tranzicijsku demokratiju koja se nalazi u procesu širih integracionih procesa. Promjenom dosadašnjeg izbornog sistema bi se promijenila i dosadašnja paradigma odgovornosti u okviru isključivo etničkih grupa bez bilo kakve odgovornosti za cjelokupnost bh. društva. Naravno da to podrazumijeva i drastiščno povećanje odgovornosti za javno djelovanje ali i sankcionisanje bilo kakvog nedemokratskog djelovanja kroz demokratske procedure.
Pravni osnov za tranziciju iz etnokratskog u demokratsko društvo je započeo Evropski sud za ljudska prava donošenjem svojih presuda koje su se ticale ravnopravnosti nacionalnih manjina, konstitutivnih naroda i građana u izbornom procesu.
Ako govorimo samo o Ustavu BiH, u teoriji je moguće djelimično provesti presude ESLJP-a na način da se one provedu tako što bi se prosto brisale etničke odrednice u članu V Ustava BiH pa da se u Predsjedništvo BiH bira jedan član sa teritorije RS i 2 člana sa teritorije FBiH. Međutim, problem nastaje kod Doma naroda (a presude ESLJP-a se odnose i na Dom naroda).
Međutim, modeli iz prošlosti su se temeljili na nešto drugačijim rješenjima iako nisu dirali u suštinu – etničko određenje u Ustavu BiH i postojanje Doma naroda u istom obliku kakav je danas. Takvi prijedlozi tada nisu dobili potrebnu političku podršku. I tada je, kao što je to i sada, (ako govorimo isključivo o „probavljivosti” ovog modela za predstavnike političkih partija i u odnosu na Predsjedništvo BiH i Doma naroda) suštinski problem uvijek bio da ne postoje garancije da će predstavnici pojedinih političkih partija sa nacionalnim predznakom, biti u prilici imati garancije da će upravo njihov predstavnik biti član Predsjedništva BiH, odnosno Doma naroda.
Najpoznatiji primjer ovakvih ideja je bila inicijativa Stefana Fule-a, komesara za proširenje EU, koji je vodio mukotrpne razgovore na ovim ili vrlo sličnim premisama uz ukidanje jedne i uvođenja tri tzv. plutajuće izborne jedinice u FBiH.
Međutim, ovaj model (iako njegov sadržaj nije u cjelosti objavljen već se kroz rasprave učesnika razgovora i izjava koje su davali medijima moglo saznati o njegovoj sadržini) sadrži određene elemente koji zaslužuju pažnju, ali, nažalost, ne daje odgovor na provođenje presuda ESLJP-a jer uvodi novu, drugačiju vrstu diskriminacije.
Ovim i sličnim prijedlozima se ukida etnička odrednica sa tri „plutajuće” izborne jedinice u FBiH u okviru kojih bi se onda birali članovi Predsjedništva BiH.
Ustvari, politički predstavnici u Predsjedništvu BiH bi se sa teritorije Federacije BiH birali izmedju Bosnjaka i Hrvata i to tako što bi Bošnjaka de facto birali iz tri kantona – Sarajevskog, Tuzlanskog i Zeničko-dobojskog kantona gdje su teritorijalno i brojčano najviše koncentrirani Bošnjaci. S druge strane, drugi član Predsjedništva BiH (izvjesno da bi to bio Hrvat) bio bi izabran sa područja Zapadne Hercegovine (Hercegovačko-neretvanskog, Zapadno-hercegovačkog, Srednjebosanskog kantona i Kantona 10 kao kantona sa većinskim hrvatskim stanovništvom) te Posavine. Predloženi izborni sistem reprezentativno-politički zaokružuje postratnu teritorijalizaciju koja je uspostavljena na premisama etničkog čišćenja i teških ratnih zločina. Glasovi iz trećeg izbornog područja, koje ne bi bilo uzeto u obzir i ne bi uticalo na izbor za Predsjedništvo BiH, jednostavno bi bili bačeni. Na ovaj način bi bila uspostavljena druga vrsta diskriminacije koja ne bi neophodno bila etnička, već bi predstavljala diskriminaciju građana u pogledu prava da svojim glasom mogu uticati na konačne rezultate političke borbe. Na taj način bi građani sa ovog područja bili lišeni prava na slobodne izbore i de facto bi bilo ukinuto njihovo aktivno biračko pravo.
Posebno je opasno uvođenje ovakvih praksi u politički i izborni sistem BiH jer bi uvelo kategoriju nejednake vrijednosti glasova pa bi, shodno tome, bilo vrlo vjerovatno da izbore ne bi dobijali oni koji su osvojili najviše glasova već bi važniji bio teritorijalni raspored glasova. Primjera radi, kandidat koji bi osvojio približno isti broj glasova kao i njegov protukandidat u Sarajevskom, Tuzlanskom i Zeničko-dobojskom kantonu bi, izvjesno, imao više glasova od kandidata koji bi osvojio najviše glasova u Hercegovačko-neretvanskom, Zapadno-hercegovačkom, Srednjebosanskom, Kantonu 10 i Posavskom. Time bi, ono na čemu se danas insistira, a što se naziva „legitimno etničko predstavljanje” zamijenilo suštinski element demokratskog društva, a to je „legitimno političko predstavljanje” i na taj način bi se stvorila jedna druga vrsta diskriminacije.
Osim toga, ostaje nejasno kako bi se, u svjetlu teksta presuda, „bez davanja posebnih prava konstitutivnim narodima uz isključivanje manjina ili građana Bosne i Hercegovine” primjenom ovog modela, pristupilo provodjenju presuda ESLJP-a u pogledu Doma naroda. Posebno kada se ima u vidu nadležnost Doma naroda, kako na nivou Bosne i Hercegovine, tako i na nivou FBiH. Ova dva doma imaju gotovo identične nadležnosti predstavničkim domovima, a poznato je da se primjenjuju i posebne procedure odlučivanja koje nisu identične predstavničkim domovima i pružaju više mogućnosti blokiranja čitavog zakonodavnog procesa nego sto je slučaj sa predstavničkim domovima. Pored toga, etnički klubovi imaju mogućnost pozivanja na vitalni interese čime se, ponovno, oni koji se ne izjašnjavaju kao pripadnici konstitutivnih naroda i etnički neopredijeljeni građani BiH diskriminiraju na način da su isključeni iz procesa odlučivanja.(Postoji razlika u sastavu Doma naroda PS BiH i Doma naroda Parlamenta FBiH s obzirom na to da u Domu naroda Parlamenta FBiH participira i klub Ostalih koji broji 7 članova ali nema mehanizme odlučivanja koje imaju predstavnici klubova konstitutivnih naroda dok na nivou Doma naroda PS BiH, klub Ostalih ne postoji.)
Iz svega se može zaključiti da se u ovom slučaju ne radi čak ni o polovičnom rješenju, a suštinski bi predstavljao uvođenje druge vrste diskriminacije i neravnopravnosti vrijednosti glasa građana koji učestvuju na izborima sa svojim aktivnim ili pasivnim biračkim pravom.
Ovakvo izborno rješenje bi omogućilo dominaciju političkih partija koje uspiju obuhvatiti teritorije sa gušćom naseljenošću etničkih grupa i omogućio bi vladavinu društvenim proizvodom, prirodnim bogatstvima i resursima, kulturnim dobrima, kontrolu države i većinske etničke grupe koju predstavljaju kao većinu sa konkretnog izbornog područja.
Kada se govori o diskriminaciji, vrijedi napomenuti da metod utvrđivanja postojanja eventualne diskriminacije u procesu dokazivanja diskriminacije, koristi i brojčane podatke koji mogu dovesti u sumnju naizgled neutralni propis i razotkriti postojanje posredne diskriminacije koja se očituje njegovim konačnim učinkom s obzirom na način njegove primjene i konačnog rezultata koji se primjenom proizvodi. Drugim riječima, ovim podacima je moguće dokazati položaj pripadnika konstitutivnih i nekonstitutivnih grupa u jednakim situacijama i realnih šansi koje stoje na raspolaganju jednima ili drugima. ukoliko bi se primijenio ovaj ili sličan model. Mogućnost na izbor nije u rangu prava na izbor i ne smije se jedno sa drugim miješati. Već sada se može reći da ovakvi ili slični modeli idu u prilog zaključku da se šanse Ostalih obaraju ispod relanih šansi za izbor u Predsjedništvo. Kada se govori o Domu naroda, stvari su još uvijek nedorečene u pogledu konkretnih prijedloga ali se već sada može reći da sve dok postoji zakonodavno tijelo koje konstitutivnim narodima daje garanciju da učestvuju u zakonodavnom procesu na jednakim osnovama kao i poslanicima u predstavničkim domovima, uz posebne procedure ulaganja veta na osnovu vitalnih interesa i bez davanja istih takvih prava i pripadnicima Ostalih predstavlja očitu kontradiktornost presudama ESLJP-a i zahtjevu da svi moraju da imaju jednako pravo učesca u izbornom procesu bez davanja specijalnih prava pripadnicima konstitutivnih naroda na račun manjina i građana Bosne i Hercegovine.
Zbog svega toga, ako se iskreno želi provesti presude Evropskog suda za ljudska prava, onda je neophodno zauzeti stav koji neće biti isključiv ali že se držati principa sa kojim kompromisa ne može i ne smije biti. A principi su sadržani u presudama Evropskog suda za ljudska prava i poštivanju prava na slobodne izbore i zabrani diskriminacije iz Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava što je priznato i kao ustavno pravo utvrđeno članom II Ustava BiH. Sa tim principima ne može biti kompromisa, a sasvim sigurno je da se modus može pronaći kroz traženje balansa između građanskog i etničkog, samo, pitanje je da li su namjere iskrene i da li postoji spremnost na poduzimanje ovih koraka.
Kada je, napokon, počeo igrati bijelim figurama, Bakir Izetbegović je, ničim izazvan, izvijestio javnost da planira put u Beograd, na još jednu partiju šaha sa Aleksandrom Vučićem. Pritome se odrekao prava prvog poteza i opet će zaigrati crnim figurama, jer Vučić u Beogradu uvijek igra – bijelim.
Kada košarkaškoj ekipi ne ide, podsjećam na Izetbegovićevu (nespretnu) rasističku izjavu, onda angažujete “crnca”. A kada vam ide u politici, onda angažujete Bakira Izetbegovića. Da upropasti sve što ste dobro napravili.
Nakon što su, glasovima SDA, SDS-a, SDP-a i DF-a, iz Centralne izborne komisije BiH izbačeni Milorad Dodik i Dragan Čović, nakon što je, spletom okolnosti, u zakonske okvire vraćeno Visoko sudsko i tužilačko vijeće, nakon što je iz Tužilaštva BiH “protjerana” privatna glavna tužiteljica “dioničkog društva” okupljenog oko HDZ-a, SNSD-a, SBB-a i porodice Čampara, nakon što je Ustavni sud BiH presudio u korist države na osnovu apelacija Izetbegovićevih kadrova, lider SDA je odlučio sve to poništiti jednim odlaskom u Beograd.
U čije ime će pregovarati? U ime Bošnjaka, koje je srbijanski vladar Aleksandar Vučić pozvao na srpsko-bošnjački dijalog? Odlaskom u Beograd, Bakir Izetbegović pokazuje da mu je do institucija Bosne i Hercegovine stalo otprilike onoliko koliko je stalo i Miloradu Dodiku.
“Čega si ti, ono, predsjednik”, upitat će člana bh. Predsjedništva srpski patrijarh Porfirije.
“Ti si predsjednik”, odgovorit će patrijarh umjesto upitanog Milorada Dodika,”ničega”.
Dodik je član Predsjedništva BiH. Dakle, 1/3 je predsjednik BiH.
A čega je, ono, predsjednik Bakir Izetbegović? Stranke demokratske akcije. Institucionalno gledano – ničega. I u kojem je svojstvu, sada, Bakir Izetbegović odlučio putovati u Beograd da odigra unaprijed izgubljenu partiju šaha? Možda u svojstvu vođe “muslimana”, kako Milorad Dodik naziva najbrojniji narod u BiH. Ako ide u svojstvu šefa Doma naroda, onda bi njegov sagovornik u Srbiji trebao biti predsjednik Skupštine Ivica Dačić. No, neće. Izetbegović putuje u Beograd na “bošnjačko-srpski” dijalog.
“Neće mi spasti kruna s glave”, kaže Bakir Izetbegović, pravdajući svoju odluku da otputuje u Beograd.
I neće. Jer Bakir Izetbegović nema krunu. On nije suveren Bosne i Hercegovine. On je, tek, predsjednik jedne stranke koja je u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine ima svog čovjeka. To što su SDA i Izetbegović od Šefika Džaferovića napravili čuvara državne stolice. govori, zapravo, koliko je i SDA-u i njenom lideru stalo do funkcionisanja institucija BiH.
Da je Bakir Izetbegović otišao u Banja Luku da pregovara i razgovara sa Miloradom Dodikom, to bi bilo sasvim normalno. Lideri dvije političke partije iz BiH trebaju i moraju razgovarati. No, šta lider političke partije iz BiH ima sa srbijanskim predsjednikom? Hoće li to biti razgovori SDA i Napredne stranke Aleksandra Vučića o njihovom statutu u evropskoj “narodnjačkoj političkoj porodici”? Neće. I to svi znaju. I to i jeste problem.
Bakir Izetbegović putuje u Beograd da oživi Milorada Dodika. U političkom životu predsjednika SDA – postoji jedna barka koja nikad neće potonuti. Kada je, u ljeto 2016. godine, Milorad Dodik doveo sebe i Republiku Srpsku na rub finansijske propasti, Izetbegović mu je, uz posredovanje Larsa Gunara Wigemarka i EU, pružio “umjetno disanje”, potpisujući besmisleni sporazum o “evropskim pitanjima”, na osnovu kojeg je manji bh. entitet dobio novac od MMF-a. Dodik je preživio i na lokalnim izborima pomeo opoziciju. Sada je opozicija življa nego ikada. Milorad Dodik očajnički traži način da se spasi. Ruka Aleksandra Vučiča mu nije dovoljna pa, zato, uskače, Bakir Izetbegović, da davljenika smjesti u svoju barku.
Kada nekada Ivana Marić i Enver Kazaz, “analizirajući” buduću kriznu situaciju, budu govorili da je sukob na relaciji Bakir Izetbegović – Milorad Dodik, zapravo, “dogovoreni i fingirani sukob”, niko neće moći reći, bez obzira na činjenice, da to nije tačno. A nije. Milorad Dodik i službeni Beograd nikada neće odustati od rušenja Bosne i Hercegovine. Oni ne glume. Oni konstantno rade na rušenju državnih institucija. Zna to i Bakir Izetbegović. Dijalog jeste nužan. Ali dijalog ima smisla samo onda kada iz njega profitirate. Hoće li Bosna i Hercegovina išta profitirati od Izetbegovićevog izleta u Beograd? Teško. Put u Beograd samo će spatiti Milorada Dodika.
Osim Dodika, Izetbegović u svoju barku namjerava smjestiti i Dragana Čovića. Pa, zato, “u sjeni puta u Beograd”, najavljuje da je SDA spremna HDZ-u ponuditi “indirektan” izbor članova Predsjedništva BiH i da “Hrvati sebi biraju koga hoće”. Što, u prevodu, znači da je predsjednik SDA spreman izdati i Željka Komšića koji mu je bio jedini politički oslonac u situaciji kada je većina sarajevskih stranaka bila u službi Milorada Dodika i Dragana Čovića, odnosno Beograda i Zagreba. U situaciji kada, prvi put u posljednjih desetak godina istovremeno ne kontrolišu CIK, VSTV, Sud BiH, OSA-u, Predsjedništvo BiH i Tužilaštvo BiH, Bakir Izetbegović pruža šansu Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću da se vrate u život. Čega se plaši Izetbegović?
Možda, u ovom slučaju, za američke potrebe prilagođene njegove izjave: “Kada ne ide izmjena izbornog zakona, angažuj – crnu listu”.
Ovaj ćemo oktobar najviše pamtiti po već opipljivom strahu od rata zbog srljajućih ataka na mir Milorada Dodika i njegove hoću-neću politike koja je u drugi plan potisnula i vjerovatno najvažniji događaj za pravosudni sistem ove zemlje: konačnom smjenom Gordane Tadić s mjesta glavne tužiteljice, Visoko sudsko i tužiteljsko vijeće Bosne i Hercegovine odsviralo je kraj eri Milana Tegeltije. To je odlično detektirao Dragan Mektić, nekadašnji ministar sigurnosti BiH i jedan od rijetkih koji je mandat koristio prozivajući Tužiteljstvo zbog apsolutnog ignoriranja borbe protiv korupcije, ali i zbog daleko gore pravosudne prakse – progona neistomišljenika i konkurencije optužnicama. Komentirajući smjenu Gordane Tadić, Mektić je isti dan poentirao: “U moru sumornih, napokon i jedna dobra vijest. Borba se ipak isplatila. Ništa više neće biti kao prije, a posebno pakovanja i montiranih optužnica. Ovo ne bi trebao biti kraj, već početak njene krivične odgovornosti”.
Najjači kandidat, ali …
Zaista, grijesi bivše glavne tužiteljice daleko su veći od pobrojanih u radu Ureda disciplinskog tužitelja, no teško je povjerovati da će zbog – kolokvijalno rečeno – bahatog korištenja službenih ovlasti njezina odgovornost doći na dnevni red bilo kojeg suda i baš zato pitanje svih pitanja – zašto nijedan glavni tužitelj nije dočekao kraj mandata – mora biti ključna lekcija za budući rad Tužiteljstva, jer odgovor – naravno – znamo, a indirektno ga je ponudio i sam predsjednik VSTV-a vajkajući se između teškog političkog pritiska i zanemarivanja etike. Što se u konačnici svodi na isto, ne samo zato što se politika na ovim prostorima takmiči sa najstarijim zanatom na svijetu već još i više zato što ovdašnji političari i zakon i državu i ljude smatraju osobnim vlasništvom. Pa se i njihovi kadrovi ponašaju u skladu s tim. Da je tako, potvrdile su i reakcije na smjenu – od HNS-a do Tegeltije. Ovaj Dodikov trbuhozborac, kome je, valjda, partijski zadatak da dokazuje političku (nad)moć nad pravosuđem, ako je suditi po seriji fotografija koje su kolale nakon njegova rođendanskog slavlja, do posljednjeg je časa – iz samo njemu znanih razloga – vjerovao da će Gordani Tadić kazna biti umanjena na sjednici VSTV-a. I da će, zapravo, uspjeti da sačuva svoj utjecaj koji je nemilice koristio i tako dobrim dijelom kumovao teškim propustima glavne tužiteljice. Koja je, bit će, od njega i naučila da su nerad i kafansko uređivanje tužiteljskih predmeta najsigurnija politička iskaznica za napredovanje, s obzirom na to da bivši predsjednik VSTV-a ne krije da mu je savjetnička politička pozicija vrhunac karijere. Da nije bio zauzet proslavom uz vlastitu harmoniku, ne bi Dodik ni dovodio drugog svirača u Predsjedništvo.
Kako god, za ovu je zemlju i normalan svijet koji u njoj živi najljepša muzika čišćenje pravosuđa od njegovih ostataka, u šta bez sumnje spada i smjena Gordane Tadić. Da je tako, svjestan je i novoimenovani vršitelj dužnosti glavnog tužitelja Milanko Kajganić. U svojim prvim izjavama rezolutno je poručio: Nisam Tegeltijin! Kajganić (1975.) se školovao za policajca – srednju, a potom i višu školu unutrašnjih poslova završio je u Banjaluci 1998, a onda u istom gradu diplomirao i na Pravnom fakultetu 2005. Sve vrijeme školovanja i bio je policajac: u MUP-u RS-a od 1994. godine, napredovao je u službi do Inspektorata, da bi 2007. postao tužiteljski istražitelj u Specijalnom tužilaštvu u Banjaluci. Već godinu kasnije položio je pravosudni ispit, a 2014. je imenovan za državnog tužitelja. Samo koji mjesec kasnije pravosuđu BiH počeo se događati Tegeltija. Iako je prilikom njegova izbora za vršitelja dužnosti vođena podugačka debata tokom koje je više puta rečeno kako on nije najkvalitetniji kandidat, zamjeralo mu se neiskustvo, mladost, mali broj slučajeva i skoro nijedan jači, sve pobrojano može se iščitati i kao njegova prednost jer može značiti da baš i nije bio osoba od povjerenja glavne tužiteljice. Upravo je Kajganić zamijenio sada već bivšu Gordanu Tadić na mjestu šefa Odjela za ratne zločine, a na sjednici se moglo čuti da je vidno popravio Odjel, ako se takvo nešto i može reći za Tužiteljstvo koje u izvještajima međunarodnih promatrača redovito biva detektirano kao rak-rana cijelog pravosuđa. To se naročito odnosi na Posebni odjel za ratne zločine koji je i najčešće pod paskom međunarodnih monitoringa: u septembru 2020, kada je sutkinja Joanna Korner prezentirala svoj izvještaj, istaknula je upravo podatak da Tužiteljstvo BiH nije napravilo napredak u radu na predmetima ratnih zločina u odnosu na 2016. godinu. No, VSTV je rekao svoje i Kajganić zaslužuje šansu. Period vršitelja dužnosti treba posmatrati ne samo kroz prizmu umanjenih ovlasti o kojima je i sam govorio već i kao mogućnost. Da je tako, pokazuju već neke najave, od kojih je nesumnjivo strateški najbitnija da će Diana Kajmaković biti novi šef Posebnog odjela za korupciju pa samim tim najvažniji suradnik Kajganovićev. Samo su dobri lideri spremni najveće konkurente birati u najuži krug suradnika.
Diana Kajmaković je, po reakcijama na samoj sjednici VSTV-a, bila najjači kandidat za v. d. glavnog tužitelja. Između redova se moglo naslutiti da je i disciplinsku prijavu zaradila da bi na vrijeme bila eliminirana. Predsjednik VSTV-a nije krio poštovanje spram teških tužiteljskih predmeta koje je dovela do osuđujućih presuda, a njegove kolege-članovi istakli su da ima 26 godina radnog staža kao tužiteljica, od toga 13 u Tužiteljstvu BiH i uz to nemali broj jako složenih slučajeva. S obzirom na to da je još u vrijeme angažmana u Kantonalnom sarajevskom tužiteljstvu važila za ubjedljivo najjačeg profesionalca koji uz to ima i neophodne tužiteljske hrabrosti, varijanta vođe Posebnog odjela za korupciju mogla bi Mektićevu izjavu upisati u proročanske, u onom dijelu koji se odnosi na montiranje optužnica. Ako iko poznaje sklonosti i metode Olega Čavke i njegovih kako-kad bratskih (ne)prijatelja i može ih zaustaviti, onda je to upravo Diana Kajmaković. To i jeste pozicija koja zahtijeva iskustvo, neophodno ne samo za teške predmete već još i više za spremnost da se suprotstavi političkim pritiscima. Čavka je zapravo najbolji primjer da se glavni tužitelji mijenjaju, a njihovi batinaši o(p)staju: istim žarom kojim se – nekada davno – obračunavao sa svojim šefom u Sarajevskom kantonalnom tužiteljstvu, hakirao je glavnog državnog tužitelja Milorada Barašina i u njegovo ime pisao mailove. Kasnije je uznapredovao, pa su i dokazi pronalaženi u njegovom domu, što bivšu glavnu tužiteljicu nije omelo u namjerama da baš njemu povjerava sve one istrage za koje je bila lično zainteresirana. Više je puta disciplinski kažnjen, no nikada nije odgovarao za odštete koje su iz državnog budžeta plaćane zbog izmišljenih slučajeva.
Čavka je odličan primjer
Zapravo su čavke najveći razlog što je pravosuđe BiH dospjelo na tako niske grane. A tu leži i odgovor na ono pitanje predsjednika VSTV-a s posljednje sjednice: šta se dogodi s ljudima pa zaborave na etiku? Moral jednostavno nema množinu, zasniva se na principima i društveno prihvatljivim normama, a naše društvo i naše pravosuđe – Čavka je odličan primjer – nema problem sa rastegljivošću ovog pojma. Do te mjere da je posve jasno kako obračun s korupcijom, političkim uplitanjem i ostalim pošastima i treba početi u pravosuđu. Transparentnost je prvi aksiom, ali i pročišćavanje vlastitih redova ukoliko se išta zaista želi postići. Dok se to ne dogodi, jedan od nespornih autoriteta u našem pravosuđu, sudija Branko Perić imat će razloga za skepsu. Kao vrhunski poznavatelj prilika u kojima se i sam bori s vjetrenjačama, sudija Perić je napisao dovoljno tekstova koji mogu biti savršen pokazatelj kako krenuti naprijed. Za početak, vrijedi vjerovati da je novi lider Tužiteljstva riješen da ih uvaži. I s riječi prione na djela.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
