Evropska unija neće finansirati koridor 5C, koji ide kroz teritorij entiteta RS, neće se izdvojiti ni novac Unije za prugu Doboj-Šamac, a ne daju se ni pare za cestu Foči (uključujući i krak prema Crnoj Gori).
Kako nam je rečeno, to je sinoć saopćeno Miloradu Dodiku, tokom večere tri politika lidera s Oliverom Varhelyijem, u rezidenciji specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini Johanna Sattlera, piše politicki.ba.
“Reforme stoje, a u ovom trenutku Bosna i Hercegovina rizikuje da izgubi 1,5 milijardi eura za infrastrukturne projekte povezivanja, ako se ništa ne preduzme. I više sredstava bi bilo dovedeno u pitanje u budućnosti”, rekao je komesar za proširenje EU Oliver Varhelyi.
Sumirajući svoju dvodnevnu posjetu BiH, on je naveo i da je sinoć razgovarao sa liderima vladajuće koalicije, Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem.
“U svim razgovorima koje sam vodio prepoznao sam postojanje prostora za pronalaženje rješenja i spremnost aktera da se krene naprijed.
Uočio sam spremnost da se radi na pitanjima u vezi sa državnom imovinom, izmjenama krivičnog zakona, te ustavnoj i izbornoj reformi. Vidio sam i spremnost za povratak u rad institucija, kako bi se napravili pomaci po ovim pitanjima”.
Dijalog, dijalog, dijalog – stalno ističe ne samo Varhelyi, već i svi evropski i američki zvaničnici.
Sankcije, o kojima se toliko priča, gurnute su ustranu. Dio Zapada računa i na izbore naredne godine koji bi mogli raščistiti situaciju (u entitetu RS).
One se mogu aktivirati samo ako domaći političari ne budu voljni postići kompromis. A šta bi taj “kompromis” mogao biti.
Kako je za politicki.ba rečeno iz krugova međunarodne zajednice, Zapad insistira na provođenju reformi, posebno onih iz Mišljenja Evropske komisije o napretku BiH k EU.
Tzv. 14 prioriteta je stalna mantra svih razgovora koje domaći politički akteri imaju sa zapadnjacima.
U dobroj mjeri, sve to podsjeća na razgovor gluhih telefona.
EU i SAD-zvaničnici zahtijevaju angažiranje bh. političara i dogovor.
Dodik nakon svakog sastanka s “domaćim” strancima, ali i njihovim šefovima, zaoštri retoriku.
Istina, u galami se mogu prepoznati i određena odstupanja.
Sada Dodik uslovno govori o formiranju vojske entiteta RS. Alternative su mu demilitarizacija BiH ili drastično kresanje Oružanih snaga – da se one prepolove.
Vlastitu izjavu o “slovenačkom scenariju” osvajanja kasarni OS BiH na području entiteta RS sada – ne trepnuvši – naziva neistinom i spinovanjem.
On je odlučan da do kraja ove godine ima odluke skupštine entiteta RS ne samo o vojsci, već i VSTV-u, indirektnim porezima… a priprema i sve ostale odluke kojima će oteti nadležnosti BiH, usaglašene uz njegovo ranije svesrdno lobiranje i posredovanje, prije 15 godina. U izjavi Vahrelyija jedan detalj posebno je znakovit. On govori o promjenama Krivičnog zakona BiH.
O čemu se radi?
Odluka Valentina Inzka da nametne izmjene i dopune ovog zakona, kojima se negiranje genocida u Srebrenici i glorifikacija ratnih zločina proglašava krivičnim djelom, trebala bi biti – poništena.
Kako bi se to trebalo izvesti?
Prema našim sagovornicima, Parlamentarna skupština BiH trebala bi usvojiti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH. Zapadnjaci bi bili sretni da se tim radnjama de facto poništi Inzkova odluka.
OHR, tvrde, voljan je poništiti Inzkovu odluku.
No, prije toga, u Parlamentu BiH se mora promijeniti Krivični zakon.
Problem za – posebno – briselske zvaničnike je u tome što je Inzko samo prepisao Direktivu EU koja je svim svojim članicama propisala ono što je Inzko uradio.
Jednostavnije, Inzko je samo copy – paste Evropske direktive i ugradio je u Krivični zakon BiH.
Kako sada natjerati političke stranke u Sarajevu da pogaze Inzkovu odluku?
Nikako!
Ne postoji niko ko bi politički preživio u bošnjačkom narodu, ali i građanskim – probosanskim strankama – ko bi glasao za takvu odluku.
Jedini mogući kompromis, a to zagovaraju opozicione partije iz entiteta RS, da se u Krivični zakon BiH ugrade i odredbe koje bi negiranje genocida i zločina u Jasenovcu, te veličanje ustaških zlikovaca proglasilo krivičnim djelom. Isto kao i za Srebrenicu i srpske ratne zločince. Postoji i opcija koju, opet, zagovara opozicija u RS, da se proglasi moratorij na provođenje “Inzkovog zakona” na tri do pet godina.
No, sudeći po raspoloženju u Sarajevu, ta mogućnost ne bi dobila podršku u državnom parlamentu. Dodik je jučer lansirao još jednu “ideju”.
Govoreći o pitanju državne imovine u kontekstu odluka Ustavnog suda BiH, on je predložio da se državna imovina jednostavno prepusti sastavnicima BiH – entitetima i Brčko Disktriktu.
De facto, to bi bilo poništavanje odluke Ustavnog suda BiH (na mala vrata).
Ova institucija odlučila je da su nekretnine – šume, vode, poljoprivredno zemljište… vlasništvo države BiH. U istoj odluci naloženo je Parlamentarnoj skupštini BiH da zakonskim aktima uredi ove oblasti.
Dodik sada preskače državni parlament i sve hoće spustiti na entitete…
U suštini, na sceni je grozničava igra živaca.
Zapad bi najradije svim sredstvima pritisnuo Sarajevo na popuštanja. To je stara politika da se pritišće gdje je najtanje. No, ona je prošlost. Problem im predstavlja Dodik koji se ne zaustavlja.
Ako bi Sarajevo čak i dalo neki “ustupak”, Dodik je već predaleko otišao. Sada predstoji mukotrpno natezanje i čekanje ko će prvi napraviti kardinalnu grešku, kako bi ga sankcije oplele.
Kada smo, negdje u drugoj polovini septembra, krenuli u realizaciju našeg projekta Ja bih BiH, politički lideri u našoj zemlji čekali su Matthewa Palmera, specijalnog izaslanika State Departmenta zaduženog za izbornu reformu u Bosni i Hercegovini. Palmer je došao i otišao, spominjali su se tobožnji pomaci pa su ga ovdašnji politički lideri tobože s nestrpljenjem ponovo očekivali, onda se uoči njegova drugog dolaska pojavio tobožnji plan međunarodne zajednice koji je potpuno obesmislio takozvanu novu rundu razgovora, pa smo danas tobože u nerazrješivom političkom čvoru. Istom onom kojem svjedočimo godinama, ali zbog kojeg Federacija još ima Vladu iz prethodnog mandata. U međuvremenu, zemlja je tonula u sve dublju krizu: Milorad Dodik, lider SNSD-a i član državnog Predsjedništva, i Palmerov je dolazak i svu posvećenost izbornim reformama koristio za svoje političke performanse, obećavajući iz dana u dan sve manje Bosne i Hercegovine i sve više nemira – da ne kažem rata – u regionu. Dragan Čović i Bakir Izetbegović ni Palmerov dolazak nisu doživjeli kao rijetku priliku da se nađu u istoj prostoriji, za takav pothvat trebalo je da se pojavi viši politički savjetnik Antonyja Blinkena, državnog sekretara SAD-a, koji je prošle sedmice uspio čak i da ih okupi za istim stolom. Jest da je povod bila večera, no ako je suditi po dužini njezina trajanja, a još i više po njihovim istupima nakon deserta, nikome nije naročito prijala. Na meniju, barem po onom što novinari znaju, nisu bile izmjene Izbornog zakona, naprosto se razgovaralo o njihovim potrebama, da ne kažem obavezi da se konačno pomaknu s mrtve tačke da bismo naredne 2022. dočekali izraze demokratske volje birača s nešto više nade da odmah po objavi rezultata upravo oni neće biti korišteni za nove blokade zemlje.
Druga priča
Da Izborni zakon BiH treba promjene, znamo još od vremena kada je donesen, a njegove diskriminatorske odredbe i obavezu njegovog reformiranja tokom godina nametnule su i presude Evropskog suda za ljudska prava iz Strasbourga: pored konstitutivnih Srba, Hrvata i Bošnjaka, pravo da budu birani valja obezbijediti i svim ostalim, Jevrejima, Romima, čak i Bosancima i Hercegovcima, jer ko se god ne izjašnjava kao jedan od tri konstitutivna – Ostali je. No, paradoks je da ni svi konstitutivni – uprkos zakonu koji je jasno izjednačio prava Srba, Hrvata i Bošnjaka na cijelom teritoriju BiH – u izbornom procesu nisu jednaki. Srbi iz Federacije uopće ne dolaze u obzir za kandidaturu u državno Predsjedništvo, a ko god se iole pozabavio kantonalnim ustavima, uvjerio se u to da tamo nisu ni slovo na papiru. Zanimljivo, Srbi iz Federacije već tradicionalno najlošije stoje u onim kantonima u kojima vlast dirigira HDZBiH, inače u ovom mandatnom periodu najbliži partijski partner SNSD-a. HDZBiH se pak ne libi apsolutne blokade svih federalnih procesa upravo zbog dubokog Čovićevog nezadovoljstva da se Željko Komšić, koji ne zadovoljava niti jedan HDZ kriterij za Hrvata, ipak osjeća Hrvatom i kao takav se ne samo kandidira već i dobija izbore. Intenzitet kojim HDZBiH progoni Komšića prihvaćen je i u zagrebačkim predsjedničkim dvorima, jednako kao što Dodikov secesionizam ima trajnu i nepodijeljenu podršku srbijanskog vrha. SDA se pak ponaša kao da njezin lider Bakir Izetbegović nije dogovarao koaliciju sa Čovićem i Dodikom, čak im ustupcima pomagao da u domovima naroda dobiju realne mogućnosti realiziranja svojih prijetnji blokadama. Izetbegović se danas, kada je SDA izgubila svaki kapacitet koaliranja, sjetio građana, pa zagovara širi probosanski front u kome nikako da popuni nedostajuće praznine. Štaviše, nerijetko se doima da upravo SDA zloupotrebljava Demokratsku frontu, kojoj se sigurno ima šta zamjeriti, ali joj se nikada ne može prigovoriti temeljna građanska postavka jednakosti baš svih i na svakom mjestu.
Posve je druga priča apsolutno odsustvo svake suradnje između građanskih i lijevih partija, čak se ne može govoriti ni o suradnji opozicije jer se s godinama iskristaliziralo da je jedina ambicija opozicionih stranaka da naprosto svojim kadrovima zamijene postojeće vladare. Iz perspektive obična čovjeka to se već odavno razumije kao sjaši kurta da uzjaše murta jer niko nije toliko slijep pored očiju pa da ne vidi bahatost i razmetljivost ne samo porodičnih dinastija na vlasti već i njihovih najbližih pobočnika. Kao najlakši recept za vlastiti opstanak lideri nacija prepoznali su blokadu izbornih reformi, naprosto zato što ona ostavlja dovoljno prostora da se zaklinju u svoja nacionalna bića, da se ufaju u odbrane naroda i njihovih prava sve mantrajući o ugroženosti. Mali eksperiment lako dokazuje ovu prevaru: zna li iko od nas ijednog većeg esenesdeovca, hadezeovca ili esdeaovca koji razmišlja hoće li imati para do kraja mjeseca, kako će djecu poslati u školu i gdje će se liječiti? No, zato znamo svi da ova vrsta svađa i blokada ne bi ni bila moguća da je na stolu – recimo – reforma zakonodavstva koja bi omogućila borbu protiv korupcije. A to je ustvari ključ: izborne reforme za cilj imaju i moraju imati eliminaciju diskriminacije osnovnog ljudskog prava. Da bi svako imao pravo da bira i šansu da bude izabran. Da bismo se mogli reformirati dalje i boriti za ostala prava.
U Specijalu Oslobođenja objavljenom prošlog vikenda okupili su se eminentni stručnjaci, univerzitetski profesori, poznavatelji ovdašnjih prilika s različitim planetarnim adresama: Neven Anđelić, Dejan Jović, Armina Galijaš, Nebojša Vladisavljević, Joseph Marko, Nevenka Tromp, Eric Gordy, Francesco Palermo, Jessie Barton Hronešová, Mareike Fröhlich, Jens Woelk, Christophe Solioz, Florian Bieber, Petra Roter, Soeren Keil, Kenneth Morrison, Chiara Milan, Marika Djolai, Jelena Džankić i Mladen Mrdalj. Svi oni imaju respektabilne biografije, cijenjeni su i uvaženi od svojih kolega i niko od njih nema domaće partijske knjižice. Ali imaju – i ne kriju da imaju – empatije spram običnih ljudi u Bosni i Hercegovini, naše dugogodišnje zajedničke patnje i višedecenijske blokade u kojoj nas drže naši vladari naroda i njihovi prijatelji iz međunarodne zajednice.
U svojim tekstovima oni nude rješenja, potpuno sigurni da moderna nauka ima dovoljno formula koje će omogućiti da svi budemo jednaki pred zakonom u svakom dijelu BiH. Idu i korak dalje: predlažu opcije koje će spriječiti naredne blokade i pokrenuti vlasti da se suoče sa biračima kojima su dužni isporučiti mir, stabilnost zemlje, ekonomski i svaki drugi prosperitet. I niko, baš niko od njih ne pati za našim vajnim vladarima, no ne kriju tugu što zemlja s ovakvim privrednim potencijalom i resursima za svoj najpoznatiji izvozni proizvod ima mlade i pametne ljude. Koji bježe stampedom od neprilika na domaćem tlu i traže sreću u svijetu u kome neće biti konstitutivni, već će biti obični građani, ali sigurno manje ugroženi nego što su ovdje, gdje su svi zabrinuti za nas dok nam ugrožavaju živote i goli opstanak.
Prijeko potrebna lekcija
Namjerno ne pišem o rješenjima koja nude, ostavljam ih domaćim ekspertima – a sigurna sam da ih ima, samo im nedostaje lična i partijska hrabrost – da o njima razmisle, odvagaju ih i pretoče u rješenja oko kojih se može postići zdrav konsenzus. Ostavljam ih i međunarodnim emisarima, s nadom da će razumjeti koliko su temeljna ljudska prava daleko od podrške lex Čoviću ili udvaranju Memorandumu SANU 2. Za miran Balkan neophodna je mirna Bosna i Hercegovina, a mirnoj BiH treba posve drugačiji pristup od ispraznih pogađanja s nacionalistima koji niti žele da razgovaraju niti su spremni da čuju ikoga do sebe same. Želim samo da još jednom zahvalim našim autorima, koji će se već danas zoom-okupiti, a o čijim će stavovima i tekstovima i narednih dana biti sigurno debate, s obzirom na to da ćemo ih podijeliti na našim portalima i društvenim mrežama kako na domaćim tako i na engleskom jeziku. Spremnošću da svoje znanje i stavove izlože domaćoj i međunarodnoj javnosti, intelektualnom hrabrošću da se suprotstave važećim matricama, pokazali su ne samo svoje prijateljstvo spram BiH već i svoju ljudsku riješenost da čovjeka (sa)čuvaju na pijedestalu vrijednosti. Što je prijeko potrebna lekcija koju i mi moramo naučiti.
Ministri vanjskih poslova Evropske unije, njih 27, plus šef evropskog diplomatskog servisa (EEAS), plus komesar za proširenje EU, okončali su današnju raspravu o situaciji na zapadnom Balkanu. Razgovarali su u uobičajenom formatu Vijeća za vanjske odnose (FAC), piše Sead Numanović u analizi za politicki.ba.
Sve se zbilo kako je bilo i očekivano.
Uslijedit će (ili neće, sasvim svejedno!) “luk i voda” zaključci o zapadnom Balkanu, po ko zna koji put će se ponoviti da je Bosna i Hercegovina jedna, jedinstvena, suverena država… bla bla bla.
U odnosu na, naprimjer, zaključke EU od prije skoro 11 godina, Brisel je otišao miljama unazad.
Naime, 21. marta 2011. godine odlučeno je da se otvori proces sankcioniranja “određenih pojedinaca i pravnih lica čije aktivnosti potkopavaju suverenitet, teritorijalni integritet, ustavni poredak i institucionalni personalitet Bosne i Hercegovine”.
Rečeno je i da se kazniti trebaju i svi koji “ozbiljno prijete sigurnosnoj situaciji u BiH i potkopavaju Dejtonski sporazum”.
Danas je neuporedivo gore jer je Milorad Dodik, ili kako Josep Borrell reče na netom završenoj konferenciji za novinare “neki pojedinci”, započeo hajdučku otimačinu ovlasti Bosne i Hercegovine i najavljuje nove iste takve akcije.
Nasreću, njegove stavove ne dijele vodeće zapadne države – Sjedinjene Američke Države, Njemačka i Velika Britanija.
Još od sastanka u Ambasadi Sjedinjenih Američkih Država prije nekih 20 dana, bilo je jasno da EU – kao institucija – neće i ne može uvesti (odmah) sankcije Dodiku.
Zato su se oko toga okupile države s obje strane Atlantskog okeana, koje hoće.
Heiko Maas u intervju za politicki.ba jasno je poručio da će njegova država uskratiti finansijsku pomoć entitetu RS.
I tako će ostati dok je god na vlasti Milorad Dodik.
I Njemačka neće biti jedina zemlja koja ćeuraditi.
A govorimo o državama koje su ekonomski jake, i ne tako malog političkog kapitala i potencijala i s kojima se nije pametno svađati.
Dodik pleše na tankoj žici. Prvo je najavljivao – preko svog hudog portparola – da će već ove sedmice nastaviti s otimanjem ovlasti države BiH. Pa je to sada pomjerio za početak narednog mjeseca. Iza političke scene, ali i sve više na njoj samoj, u toku su sve dinamičnije konsultacije.
Moćne se zapadne države međusobno dogovaraju, neki njeni predstavnici imaju sastanke s političkim čelnicima vlasti u entitetu RS, sam Dodik razgovra svaki dan s nekim. Poruke koje dobija sve češće nisu ugodne i samo može lagati kada i ako kaže da se ne boji.
Sve više je izoliran, demaskiran i sve češće mu se javlja osjećaj satjeranosti u ćošak. Pozicioniran je kao najistaknutiji ruski igrač u regionu.
On dobro zna da ga zapadne države čekaju da ode u offsajd. Pa da se obruše na njega.
U ovom momentu je pat-situacija.
Dodik razvlači, mada ne treba sumnjati da će napraviti još niz provokativnih verbalnih poteza, Zapad čeka svjestan da bi sada, obrušavanjem sankcijama na njega, dao mu “idealan izgovor” da proglasi “samostalnost”.
A za nas u BiH više i nije bitno hoće li biti sankcija i kakve će one biti (sankcija će biti!).
Bitno je uraditi sve što se može da se više nikada ne nađemo u ovakvoj situaciji.
Beogradski aktivisti ne odustaju, i prošle subote nastavili su bitku protiv sramnog murala posvećenog osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću. I nemaju dilema: Mural mora pasti, ne samo da bi se u Srbiji odstupilo od matrice veličanja heroja i ubica već da bismo se svi počeli obračunavati sa svojim fašistima kako bismo konačno iskoračili iz prošlosti i krenuli stvarati uvjete da živimo bolje. Slavljenici zločina(ca) i ulizice fašistima vladaju ovim prostorima istim intenzitetom od devedesetih, a ako murali ne počnu padati, vladat će još decenijama i pritom neće birati sredstva: slika iz centra Beograda lekcija je svima nama. Dok su na jednoj strani bili aktivisti, koji su pozivali na mir i objašnjavali da je đeneral na “slikovnom grafitu”, kako odu naredbodavcu genocida i nebrojenih ratnih zločina počinjenih na teritoriji Bosne i Hercegovine zovu beogradski inspektori, i genocid i zločine naređivao i organizirao pozivajući se na Srbe i srpstvo, na drugoj je bila – kao i uvijek – dobro organizirana vlast štiteći ne samo svog heroja već i huligane koji su nasilu oteli i zapalili transparent Žena u crnom “Nikad nećemo zaboraviti genocid u Srebrenici!”. Ivan Đurić iz nevladine Inicijative mladih za ljudska prava to je ovako objasnio: “Naša je odgovornost i dug prema žrtvama genocida u Srebrenici zato što je to navodno rađeno u naše ime. Pozivam vas da vidite činjenice, svedočenja, sudbine ljudi iz Srebrenice. Da se zamislimo i zapamtimo da je to najveća borba koju ovde vodimo – da bi naše društvo podizalo spomenike žrtvama, a ne zločincima”.
Prijetnje o raspad
Čak 70 nevladinih udruga u Srbiji organiziralo se da podrže proteste i zatraže od vlasti da – umjesto što hapse aktiviste – počnu kažnjavati one koji se bore protiv aktivizma. Aktivizam u Bosni i Hercegovini, koju trese najveća postdejtonska kriza, zamro je još u doba Paddyja Ashdowna, visokog predstavnika koji nije krio da su njegovi najvažniji sugovornici u BiH vlasnici nacionalnih stranaka. U te je svrhe i izmjestio donošenje političkih odluka iz državnog parlamenta u kafane i na mjesta koja su preferirali njegovi odabranici. Bilo bi krajnje nepošteno svu krivicu adresirati na pokojnog lorda, istina je da se ni građanske i liberalne stranke, kao ni civilno društvo nisu mnogo otimali, no zahvaljujući upravo tom konglomeratu, Bosna i Hercegovina je i danas u opasnosti. Nad našim se glavama ukrštaju prijetnje o raspadu zemlje, tobožnjem vraćanju na izvorni Dayton, obećanja o formiranju entitetskih institucija koje će milom ili silom proizvesti podjele, betonirati neke nove granice, “tiho otcjepljenje” kako je to nazvao najnoviji Ashdownov nasljednik u BiH Christian Schmidt.
Da, sve pobrojano je iz vokabulara lidera SNSD-a (i člana Predsjedništva BiH) Milorada Dodika, koji posljednjih dana, pa čak i koju sedmicu, svoj ratni jezik pretvara u verbalno taktiziranje, pa se u četiri oka Gabrielu Escobaru drčno udvara spremnošću na odustajanje od proklamiranih ultimatuma, da bi potom – onako kako je naučio na potezu Laktaši – Beograd – Moskva – izašao pred novinare i javno porekao vlastite riječi. Dodikovo taktiziranje pozadinski, iz pričuve, sokoli i gura njegov najdraži partner Dragan Čović, lider HDZ-a BiH (ko ne vjeruje, neka analizira događanja navijača u Mostaru proteklog vikenda). To je omjer snaga koji predsjedniku SDA Bakiru Izetbegoviću omogućava da mirno sjedi i čeka ubiranje nacionalističkih plodova, čak mu ostavlja i prostor da širokogrudo nudi građansku BiH, dok oni radikalniji čak trljaju ruke radujući se konačnom obračunu. Jedan visoki međunarodni zvaničnik, iskreno zabrinut za stanje u našoj zemlji, pitao me prošle sedmice zašto šute Bosanci (i Hercegovci). Suzdržala sam se i nisam rekla da su nas davno pojeli skakavci, pa sam u pomoć pozvala Andrića i kazala kako nas i historija uči da se u zlim vremenima pristojan svijet povlači svjestan da lijepom riječju ne može protiv radikala koji se takmiče mržnjom i osudama drugih i drugačijih. Kako god, Bošnjaci, Srbi, Hrvati, Bosanci i Hercegovci – svi čekamo i strepimo. Da u naše ime odluke donese neko drugi, da nas spase i servira nam rješenja o kojima ćemo svi imati kritičko mišljenje (najčešće na društvenim mrežama).
Nipošto ne želim reći da međunarodna zajednica ne snosi debelu odgovornost za stanje u Bosni i Hercegovini. Kriva je iz puno razloga, no kakvi smo mi možda i najbolje ilustrira podatak da su – nimalo slučajno – diplomatska inicijativa i presing SAD-a kojem svjedočimo uslijedili nakon što je CNN žestoko prozvao State Department zamjerajući mu kako sjedi skrštenih ruku dok se na Balkanu valja novi rat, što je i zaključak čitave plejade zapadnih jakih medija. Demokratska društva reagiraju na takve kritike, naša balkanska uzdaju se u svoje sputnjike. O odnosu Evrope prema Balkanu sve govori podatak da su umjesto Zorana Zaeva odabrali Aleksandra Vučića za regionalnog lidera, jednako kao što odnos Evropske unije prema BiH zorno iscrtava nemoć spram Višegradske grupe ili pasivno pristajanje na politiku Janeza Janše, odnosno Zorana Milanovića. Namjerno izostavljam Rusiju (Kinu i ne pominjem) zato što je čak i tom tromom ali demokratskom dijelu Zapada postalo savršeno jasno da Vladimir Putin nikada neće dobrovoljno odustati od podgrijavanja balkanskog bureta baruta baš onako kako Rusija koristi sve svoje adute da bi pokazala nemoć demokracije i napravila haos na poljsko-bjeloruskoj granici. Autoritarni režimi prijete sve otvorenije i Lukašenko nije jedini, ako jeste najbolji primjer. No, konačno je vrijeme da se istini pogleda u oči i shvati kako nema tog mira koji bjelosvjetske lukašenke nisu spremne žrtvovati zarad vlastitih ugoda.
Spomenik na Kazanima
Naš je problem što su nas očaj, jad i bijeda zakovali do te mjere da više ne umijemo iskoračiti i pogledati unaprijed. Razliku između dobra i zla zamijenili smo izborom između naših i njihovih. I tako pristali na sve domaće podjele koje nam se diktiraju. Političare u Federaciji čak i ne zanima žestina bijesa kojom se Dodik obračunava s neistomišljenicima u RS-u, opozicionari svih boja i dezena (sa časnim izuzetkom HNS-a, gdje je Čović neprikosnoveni vladar) i u Banjoj Luci jednako kao i u Sarajevu niti znaju niti umiju ponuditi išta drugo osim uklete bitke za prvog nacionalistu. Iz tako ušančenih rovova i nema drugačije bitke osim one za poziciju i lične interese. Forum ljevice održan proteklog vikenda u Sarajevu na Googleu se pronalazi tek nakon ozbiljne pretrage, a i tada saznajemo da su najavljeni panelisti – sve sama elita ovdašnjeg SDP-a – ozbiljno se posvetili energetskoj efikasnosti i pravednoj energetskoj tranziciji, na čemu su – ako ćemo pravo – doktorirali još kad su bili na vlasti pokazujući kako se efikasno otimaju energetski resursi. U zemlji koja se u mir uzda sve vjerujući da Beograd i Zagreb neće pristati na novi rat, lijeva i liberalna misao morala bi ponuditi nešto državotvornije od zelene tranzicije. Istina, liberali su – zapravo Naša stranka – pokušali prizvati u budućnost partnere iz SDP-a, no šapatom su pali: danas će Benjamina Karić otkriti svoj spomenik na Kazanima, onaj na kome nema ni svih žrtava, a kamoli imena njihovog dželata dokazujući da svako svog Busuladžića za trku ima. Na školi, ulici ili muralu.
„Balkanska međa“ Mihaila Polikarpova dokazuje za čije interese i protiv koga su se početkom devedesetih u Bosni i Hercegovini borili ruski dobrovoljci. Polikarpov je bio jedan od njih. Nakon rata će napisati knjigu „Balkanska međa“ koja je, zapravo, skup svjedočenja i sjećanja ruskih dobrovoljaca koji su ratovali u BiH.
„Imao sam 25 godina i 1994. godine sam sjeo u voz za Beograd. Mađarski graničari me zamalo nisu zadržali, ali na kraju je sve prošlo dobro i stigao sam u Srbiju, a odatle sam autobusom otišao u Sarajevo, u reon Jevrejskog groblja gdje se nalazila baza ruskog dobrovoljačkog odreda. Bilo nas je malo. Ukupno 17 ljudi. Ali Srbi su to veoma cijenili i osjećali našu podršku“, prisjetit će se prije dvije godine u intervjuu za portal Russia Beyond autor knjige i dobrovoljac Mihail Polikarpov.
Knjiga je objavljena 2017. godine i isključivo je posvećena ruskim dobrovoljcima koji su se borili u BiH i na Kosovu. Najpoznatiji ruski dobrovoljac u BiH zvao se Igor Girkin. Njegov nadimak je Strelkov i svjetskoj je javnosti postao poznat po tome što je vodio proruske separatiste u Ukrajini. Optužen je za rušenje malezijskog civilnog aviona u ukrajinskoj oblasti Donjeck, kada je poginulo 298 putnika.
Igor Girkin Strelkov u Višegradu 1992. godine
Girkin se borio u Višegradu, gradu u istočnoj Bosni i Hercegovini gdje su srpski vojnici, pod komandom osuđenog ratnog zločinca Milana Lukića, na živim lomačama spaljivali zarobljene bošnjačke civile među kojima su, uglavnom, bile žene i djeca. Igor Girkin, dobrovoljac povezan sa državnim obavještajnim službama Rusije, bio je saborac Lukićevih ubica.
Milanov rođak, Sredoje Lukić, učestvovao je u akcijama spaljivanja zarobljenika u Višegradu. Haški tribunal je 1998. godine podigao optužnicu protiv njega. Sredoje Lukić se godinama skrivao u Moskvi. Predao se 2005. godine, iste one godine kada je u Argentini uhapšen njegov rođak Milan. Sredoje je osuđen na 27 godina zatvora. Milan je dobio doživotnu. Igor Girkin Strelkov, ruski borac iz Višegrada, ostao je na slobodi i danas vodi proruske separatiste u Ukrajini.
„Junaci su ostali sahranjeni u zemlji“, kazao je 2019. godine Mihail Polikarpov, govoreći o ruskim dobrovoljcima u BiH, u intervjuu naslovljenom: „Htio sam da pokažem Srbima da nisu sami“.
Ruski „mirotvorci“: Zločin na Markalama počinili muslimani
„Naši mirotvorci na Balkanu“ naslov je zbornika objavljenog 2007. godine u Moskvi.
„To je“, piše bivši ambasador BiH u Rusiji Enver Halilović, „ u suštini zbornik proizvoljnosti, neistina, konstrukcija i laži o ratu u Bosni i Hercegovini“.
Među osobama čije je svjedočenje objavljeno u zborniku su Jelena Guskova i Andrej Demurenko. Guskova je, kao akademik Ruske akademije nauka bila svjedok-ekspert u procesu protiv Stanislava Galića pred Haškim tribunalom, dok je Demurenko, kao bivši komandant ruskog bataljona UNPROFOR-a u BiH, svjedočio u korist Radovana Karadžića i nekoliko oficira Vojske Republike Srpske, tvrdeći da je granata koja je na sarajevskoj pijaci Markale ubila 43 osobe ispaljena sa „muslimanskih položaja“.
U Rusiji su, nakon rata, utočište pronašla najmanje dvojica haških optuženika. Jednog od njih, Sredoja Lukića, već smo pomenuli na početku teksta, dok je Dragan Zelenović godinama živio u Sibiru, gdje je uhapšen 2005. godine. U Haagu je priznao da je u Foči učestvovao u masovnom silovanju Bošnjakinja nakon čega je osuđen na 15 godina zatvora.
Kada je 2008. godine, nakon više od decenije skrivanja, u Srbiji uhapšen Radovan Karadžić, zvaničnici Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacije saopćili su kako ne vjeruju u „nepristrasnost“ Haškog tribunala.
Haški tribunal „antisrpski“ u BiH – građanski rat
“Haški tribunal je više puta pokazivao pristrasnost pristupa. Dobro su poznati slučajevi pravdanja i oslobađanja niza Bošnjaka i kosovskih Albanaca prije svega Ramuša Haradinaja čije učešće u organizaciji ratnih zločina jeste van svake sumnje. Istovremeno podsjećamo na neophodnost forsiranja realizacije strategije završetka rada Haškog tribunala te prenosa svih nezavršenih predmeta u istraživačke i sudske organe zemalja bivše Jugoslavije, koji u ovom trenutku jesu dovoljno razvijeni te sposobni da samostalno donose odluke po pitanju ratnih zločina”, saopćeno je tada iz Ambasade Ruske Federacije u Sarajevu.
Nije ovo bila jedina izjava ruskih zvaničnika koji su tražili zatvaranja Haškog tribunala pred kojim su najviši zvaničnici Republike Srpske osuđeni za genocid u Srebrenici. Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov je 2016. godine, nakon sastanka sa tadašnjim srbijanskim kolegom Ivicom Dačićem, ustvrdio da je „Haški tribunal pristrasan i politički motiviran“ te da taj sud „prikriva zločine koje nisu počinili Srbi“. I glasnogovornica ruskog Ministarstva vanjskih poslova Ruske Federacija Marija Zaharova govorila je nekoliko puta o radu Haškog tribunala.
„Građanski rat u bivšoj Jugoslaviji 90-tih godina je tragična stranica svetske istorije, ali Haški tribunal još uvijek pokušava da predstavi svoju jednostranu antisrpsku interpretaciju tih događaja”, rekla je Zaharova na konferenciji za novinare u novembru 2017. godine.
Ruski naučnici negiraju identitet Bošnjaka i bosanski jezik
U udžbenicima historije i lingvistike, primijetio je bivši ambasador BiH u Moksvi Enver Halilović, u slavističkim naučnim krugovima Akademije nauka Ruske Federaciji, na univerzitetima i institutima u Rusiji, negira se ime i identitet bosanskog jezika i nacionalno ime Bošnjak. Tako šef Odsjeka za slavistiku na Filološkom fakultetu državnog univerziteta Lomonosov, V.P. Gudkov, u svojoj knjizi: Slavenski svijet, problemi historije i savremenosti (2007. godina), negira postojanje bosanskog jezika.
„Muslimani u Bosni i Hercegovini su u etničkom smislu potomci jugoslovenskih hrišćana, koji su u vrijeme osmanske vladavine napustili svoju i prihvatili vjeru osvajača“, napisao je profesor Gudkov.
Dalje u knjizi profesor sa državnog ruskog univerziteta u Moskvi navodi da su muslimani sami sebe nazvali Bošnjacima.
Profesor Enver Halilović u svojstvu tadašnjeg ambasadora BiH u Rusiji uputio je otvoreno pismo profesoru Gudkovu u kojem ga upozorava ga na nelogičnosti i grube propuste prilikom „istraživanja“ BiH i Bošnjaka.
No, nije ovo jedini slučaj negiranja identiteta Bošnjaka u ruskim naučnim krugovima. Tako u dvotomnoj knjizi „Historija južnih i zapadnih Slavena“ koju je izdao Univerzitet u Moskvi (izdanja 1998. i 2005.) i koja se, prema preporuci Ministarstva obrazovanja Ruske Federacije, koristi kao udžbenik na univerzitetima, piše da su Bošnjaci, zapravo, „takozvani bosanski muslimani“.
Skoro identične stavove ima i Srpska akademija nauka i umetnosti koja je, u Memorandumu II, koji je 2012. godine objavila Slobodna Bosna, jedan dio posvetila identitetu Bošnjaka.
„Treba izbjegavati upotrebu termina Bošnjak i uvijek upotrebljavati termin musliman, te ih na taj način definisati kao religijsku grupu, a ne narod. Koristiti svaku priliku da se istakne kako su to Srbi koji su izdali vjeru pradjedova i privatili islam“, navedeno je u Memorandumu II SANU-a.
To je, zapravo, bila tema emisije Most u kojoj su problematizirane izjave Milorada Dodika, člana Predsjedništva iz Republike Srpske koji sve češće u svojim javnim istupima koristi termin – „muslimani“.
“Šezdesetih godina prošlog vijeka oni su se ovdje zvali Srbi muhamedanske vjere, pa su onda postali muslimani sa malim ‘m’ jer je to trebalo Titu jer je pravio odnose sa Nesvrstanim pa da pokaže kako ima dobar odnos sa muslimanima… E onda su oni počeli nešto da se homogenizuju, da bi do 1993. godine kao muslimani, sa malim ‘m’ na početku, sami sebe proglasili Bošnjacima sa namjerom da termin bude dovoljno intrigantan da integriše i sve Srbe i Hrvate i da se stvori bosanska nacija, bosansko pismo, bosanski jezik”, kazao je Milorad Dodik 3. avgusta 2021. godine, gostujući na Radio televiziji Republike Srpske.
Ruska podrška Miloradu Dodiku i njegovom separatizmu
Milorad Dodik godinama slovi za najodanijeg ruskog političara na Balkanu. U posljednjih sedam godina, predsjednik Ruske Federacije Vladimir Vladimirovič Putin najmanje pet puta se sreo sa liderom Saveza nezavisnih socijaldemokrata RS-a Miloradom Dodikom.
Dvije godine kasnije, opet tokom predizborne kampanje za Lokalne izbore 2016. godine, ruski je predsjednik ugostio Milorada Dodika u Moskvi.
“Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik izjavio je nakon sastanka sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom u Moskvi da je razgovor bio veoma uspješan, da je prošao u najboljoj mogućoj atmosferi, te da je razgovarano o važnim političkim i ekonomskim pitanjima”, objavio je RTRS 22. septembra 2016. godine.
Naredni susret Milorada Dodika i Vladimira Putina organiziran je u junu 2017. godine u Sankt Petersburgu, gdje su se ova dvojica zvaničnika susrela i godinu kasnije, 25. maja 2018. godine, o čemu je javnost, na službenoj stranici, izvijestio i Kremlj.
U junu 2020. godine Dodik se u Moskvi, nakon Parade pobjede, susreo sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, zatim ministrom odbrane Ruske Federacije Sergejom Šojguom, kao i „predsjednikom Južne Osetije Antolijem Bibolovim.
Veze Južne Osetije i Republike Srpske
„Mi smo Južna Osetija na Kavkazu“, rekao je u intervjuu za ruski Sputnjik Anatolij Bibilov, predsjednik proruske paradržavne tvorevine koja se nalazi na teritoriji Gruzije, a koju niko, osim ruskih vlasti i njima bliskih režima ne priznaje.
Iako, kako kaže Sputnjik, Bibilov ne putuje često izvan svoje (para)države, on je u januaru 2018. godine došao na obilježavanje dana Republike Srpske kojeg je Ustavni sud BiH proglasio neustavnim.
Anatolij Bibilov i Milorad Dodik
“Faktički se ispostavilo da je istorija osnivanja Republike Srpske i Južne Osetije istovjetna. A to se čak i dešavalo u istom historijskom trenutku. To jest, to je raspad SSSR-a, odnosno raspad Jugoslavije, to su ratovi, borba za nacionalni identitet, za sopstvenu slobodu, to je momenat opredeljenja kuda narod želi dalje. To su sve historijski periodi koji su apsolutno povezani, faktički imamo istu godinu rođenja, blizanci smo. Nas povezuje i pravoslavlje, prijateljski odnosi sa Ruskom Federacijom, kao i sa Srbijom. Zato se sve složilo i to bi moralo, uvjeren sam, da od nas da napravi pouzdane prijatelje i partnere. Mislim da se to može ostvariti”, kazao je Bibilov u “ekskluzivnom” intervjuu za Sputnjik, medij koji sarađuje sa vladom Ruske Federacije.
Bibilov je tada kazao da je došao u Republiku Srpsku, a ne u Bosnu i Hercegovinu.
Sergej Lavrov – čovjek koji je volio Dodika i Čovića
Sergej Lavrov i Milorad Dodik
„Danas je u Republici Srpskoj, sutra ide u posjetu Bosni i Hercegovini“, kazao je Milorad Dodik nakon što je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov, 14. decembra 2020. godine, posjetu Bosni i Hercegovini u Istočnom Sarajevu, na teritoriji entiteta Republika Srpska.
“Daytonski sporazum je osnova i temelj za funkcioniranje BiH i nema alternativu, izričit je bio Lavrov, čime je jasno dao do znanja da će se suprotstaviti najavama o Daytonu 2, istaknuvši da “rušenje i revizija Daytona može izazvati najozbiljnije posljedice i implikacije”, indirektno je zaprijetio ruski ministar vanjskih poslova nakon sastanka sa Dodikom.
Iste večeri Lavrov se u Sarajevu, van institucija BiH, susreo i sa liderom HDZ-a BiH Draganom Čovićem, koji je početkom iste, 2020. godine boravio u službenoj posjeti Moskvi gdje je kazao kako je ruski uticaj u Bosni i Hercegovini mali i da bi trebao biti značajniji.
Sergej Lavrov i Dragan Čović u Sarajevu (decembar 2020)
Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov u posljednjih dvanaest mjeseci najmanje se tri puta razgovarao sa Miloradom Dodikom. Svaki put je dao bezrezervnu podršku lideru SNSD-a i članu Predsjedništva BiH iz Republike Srpske.
Valentina Matvijenko – Rat u BiH građanski, pravosuđe BiH nije u Dejtonu
U aprilu 2018. godine, u službenoj posjeti Bosni i Hercegovini boravila je predsjednica Vijeća Federalne skupštine Ruske Federacije Valentina Matvijenko, političarka koju smatraju jednom pet najmoćnijih osoba u Ruske Federacije.
„U BiH je bio građanski rat“, kazala je Matvijenko u obraćanju delegatima Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine.
Ona je u Parlamentu Bosne i Hercegovine kazala da „Ruska Federacija smatra da treba prestruktuirati Ustavni sud BiH i da se Sud BiH i Tužilaštvo ne pominju u Ustavu Bosne i Hercegovine.
Ove teze ruske zvaničnice danas koristi Milorad Dodik koji je započeo proces „vraćanja nadležnosti“ na Republiku Srpsku, tvrdeći da pravosudne institucije BiH nisu definirane Ustavom Bosne i Hercegovine.
Nakon što je posjetila Bosnu i Hercegovinu, Matvijenko je u Moskvu pozvala lidera Hrvatske demokratske zajednice Dragana Čovića. U februaru 2020. godine Čović je boravio u Moskvi gdje je na konferenciji za medije koju je održao sa Valentinom Matvijenko izjavio da se na ovaj način poboljšavaju bilateralni odnosi Ruske Federacije i BiH. Prije samog polaska u Moskvu, Čović je dao intervju za „Rossiyske Gazete“.
Dragan Čović i Valentina Matvijenko
“Uloga Ruske Federacije nezamjenjiva je i temeljna: ona uravnotežuje, stvara ravnotežu snaga u svijetu i ne može se izbjeći u rješavanju bilo kojeg međunarodnog problema. U isto vrijeme, Bosna i Hercegovina (BiH), za koju privilegija imati partnera Ruske Federacije, želi proširiti sveobuhvatnu suradnju s Moskvom, uključujući jačanje međuparlamentarne suradnje”, kazao je Čović.
Od 2017. godine Dragan Čović i kadrovi HDZ-a gaje dobre odnose sa Ruskom Federacijom, a bivši ruski ambasador u BiH Petr Ivancov je u intervjuu za HDZ-u blizak Večernji list izjavio da je nužno riješiti „hrvatsko pitanje u BiH“.
Ruska ambasada podržava Milana Tegeltiju i Gordanu Tadić
Nakon što je u junu prošle godine Vijeće za implementaciju mira (PIC) pozvalo na nužne reforme Visokog sudskog i tužilačkog vijeća, reagirala je Ambasada Ruske Federacije koja je „izuzela svoje mišljenje“, a podom pružila otvorenu podršku VSTV-u i Tužilaštvu BiH kojim su, u tom trenutku, rukovodili Milan Tegeltija i Gordana Tadić.
“Upravni odbor PIC-a primio je k znanju potrebu da se izvrši reforma Visokog sudskog i tužilačkog vijeća (VSTV) kako bi se rješavala pitanja sukoba interesa i druga pitanja vezana za integritet, ojačala neovisnost, disciplinska i profesionalna odgovornost i omogućili pravni lijekovi protiv odluka VSTV-a, pozivajući sve organe vlasti da što prije osiguraju donošenje izmjena i dopuna Zakona o VSTV-u”, glasilo je saopćenje PIC-a.
Nekoliko sati kasnije, 3. juna 2020. godine, Ambasada Ruske Federacije je izdala saopćenje kojim je podržala VSTV i pravosuđe.
“Ambasada Rusije sa zabrinutošću prati razvijanje situacije u oblasti pravosuđa, posebno u kontekstu nedavnih dešavanja u Federaciji BiH. Istovremeno smatra neprihvatljivim pokušaje vršenja političkog pritiska na organe suda i tužilaštva, kojima mora biti obezbjeđena mogućnost nezavisne, nepristrane i profesionalne djelatnosti u skladu sa zakonom. Slučajevi prijetnje sudskim i tužiteljskim radnicima moraju biti ozbiljno shvaćeni i hitno procesuirani”, saopćeno je iz Ambasade Ruske Federacije, čiji se bivši šef, Petr Ivancov, službeno susretao sa tadašnjom glavnom tužiteljicom Tužilaštva BiH Gordanom Tadić.
bivša glavna tužiteljica Tadić sa Petrom Ivancovim
Prijetnje Bosni i Hercegovini zbog NATO-a i podrška Miloradu Dodiku
Dan nakon što je konstitusana Komisija Bosne i Hercegovine za saradnju s NATO-om, Ambasada Ruske federacije u BiH je poslala upozrenje bh. vlastima da će “u slučaju praktičnog približavanja BiH NATO-u, Rusija morati reagirati na ovaj neprijateljski korak”.
“Pozivamo prijatelje u BiH da dobro razmisle, da izvažu sve “za” i “protiv”, da uzmu u obzir mišljenje svih stanovnika zemlje koji su daleko od konsenzusa o ovom pitanju”, upozorila je ambasada Ruske Federacije u martu ove godine.
Igor Kalabuhov, aktualni ruski ambasador u BiH, gostujući nedavno na BHRT-u, kazao je da ne vidi ništa sporno u potezima čelnika Republike Srpske koji nastoje da brojna pitanja koja su u nadležnosti BiH vrate na taj entitet.
“To je stvar političara, stvar demokratskih odluka i ako do realizacije te ideje dođe u dijalogu, onda će je Ruska Federacija to podržati”, kazao je Kalabuhov, stavljajući se, tako, na stranu čelnika Republike Srpske koji žele nove “balkanske međe” o kojima su, u svojim ispovijestima, govorili ruski dobrovoljci koji su devedesetih godina ratovali u okviru vojske Republike Srpske i pod komandom ratnih zločinaca Ratka Mladića i Radovana Karadžića.
Dvije aktivistkinje za ljudska prava, Aida Ćorović i Jelena Jaćimović izvršile su iznenadi napad na mural posvećen ratnom zločincu Ratku Mladiću u Beogradu. Tom prilikom “teroristkinje” su koristile vatreno oružje – jaja.
Napad je uspješno osujećen munjevitom reakcijom, što policije u farmerkama, što one u uniformama, piše politicki.ba.
Epilog cijele akcije: mural sačuvan, sa neznatnim povredama naneseinim žumancetom, Aida&Jelena privedene, a kordon policije i dalje stojički brani generala od novih terorističkih nasrtaja.
Dvije hrabre žene podržalo je tek desetak okupljenih građana, zahtijevajući, također, da se mural ukloni. Naravno, to se neće dogoditi. I bolje što je tako.
Današnja Srbija ne zaslužuje ni Aidu ni Jelenu. Njeno lice i naličje su murali sa likom Ratka Mladica, peticije kojima se traži sloboda za ubice Zorana Đinđića i svakodnevno gostovanje i fašističko palamuđenje Šešelja na raznoraznim Vučićevim televizijama.
Javnost u regionu, a prije svega ova naša u Bosni i Hercegovini bi konačno morala shvatiti da autentični reprezenti srpskog društva nisu ni Sonja Biserko, ni Nataša Kandić, ni Žarko Korać, već upravo i potpuno dominantno,Mladić, Šešelj, Zvezdan Jovanović, kapetan Dragan, Dodik i naravno Vučić.
Zato je i bolje što Aida i Jelena nisu uspjele u svojoj časnoj namjeri da prekreče, makar i jajima, lik ratnog zločinca na jednom zidu. To bi bilo samo popravljanje i šminkanje nečega što se ne da ni popraviti ni uljepšati.
Uostalom, sve ankete sprovedene u Srbiji govore da je za više od 80 posto njenih građana Mladić heroj.
Poštenije i realnije je da Beograd, za početak, ima bar 100 naslikanih Mladića, jer jedan ili dva murala ne odražavaju pravo stanje duha i svijesti srpskog društva.
O Srbiji će puno više i tačnije govoriti murali po Beogradu, nego cijeli Beograd na vodi. Ovo drugo je samo nakinđureni izlog, a ono prvo je suština i sadržaj.
Ne može Vučić izgovoriti toliko laži o Srbiji sa konferencija za štampu, koliko može Mladić istine sa zidova okolnih zgrada. Bolje je da strane goste “dočekuje” ratni zločinac, nego prepodobljena Ana Brnabić. O vjerodostojnosti je ovdje riječ.
Gađanje jajima murala Ratka Mladića u Beogradu. Jedna osoba uhapšena (Video: Jelena Diković) pic.twitter.com/DqcP70OVgT
Nažalost, svijet i dalje šuti. Za sada bez ijedne reakcije, a kamoli osude.
Escobaru više smetaju oni koji neće prihvatiti Vučićev Otvoreni Balkan, nego oni koji šalju kordone policije da štite murale ratnih zločinaca. Za njega je važnije to što mu je srbijanski predsjednik rekao, čitaj slagao, da se Srbija neće miješati u BiH, nego što ta država pokazuje konsantnu nespremnost za suočavanje sa prošlošću, ali i upornu sposobnost za izvoz nestabilnosti u regiji. Escobar naivno vjeruje da može riješiti krupne političke probleme, pričom o ekonomiji i međusobnoj saradnji, ili što je još tragičnije da se bavi samo posljedicama krize, a ne njenim uzrocima.
Ako već neće sa Vučićem, da bar krene od Dodika.
Evo, murale ne mora skidati. Vjerovatno ih ni primjetio nije.
Najmračnije mjesto u paklu rezervirano je za one koji ostanu neutralni u uslovima velike moralne krize “(Dante).
Prije nego se Gabriel Escobar u sarajevskoj rezidenciji američkog ambasadora fotografisao sa “aktivistom” Robertom Jovanovićem, poznatim vlasnikom licence MISS BiH za MISS svijeta, i domaća i svjetska javnost je živjela u zabludi da će zamjenik pomoćnika državnog sekretara SAD-a, tokom svoje posjete Bosni i Hercegovini, riješiti “pitanje Milorada Dodika”.
“Rata neće biti”, reći će Escobar na konferenciji za medije, organiziranoj nakon “niza sastanaka” sa zvaničnicima Bosne i Hercegovine.
“Neće biti rata”, kazat će novinarima u Istočnom Sarajevu Milorad Dodik, tvrdeći da se on, baš kao i većina nositeljica lente Escobarovog aktiviste Jovanovića, zalaže “za mir u svijetu”.
Escobar sa aktivistom Robertom Jovanovićem
Dobro, sada kada su poslali usaglašenu poruku da neće biti rata, da vidimo da li su Escobar i Dodik usaglasili stavove glede formiranja vojske Republike Srpske.
“Otvorena je mogućnost da se povuku odluke koje je donio (Milorad Dodik op.a), ali i najavio, odnosno odluke koje su usvojene u NSRS-u, ali i one koje je najavio da će uraditi”, kazao je Escobar na konferenciji za medije.
Sat ranije i pet sati kasnije, “otvorena mogućnost” se u izjavama Milorada Dodika nije mogla primijetiti.
“Upoznao sam ga (Escobara) da ćemo ići na NSRS, povući određene naše saglasnosti iz oblasti vojske, indirektnih poreza, VSTV-a. I da ćemo u periodu do šest mjeseci uraditi novo zakonodavstvo”, glasila je Dodikova izjava koja, po Escobaru, “otvara mogućnost povlačenja odluka”.
Escobarova i Dodikova “politika mira” u praksi izgleda, otprilike, ovako – rata neće biti, ali će biti vojske Republike Srpske. Neće biti rata, ali neće biti ni institucija BiH. Neće biti otcjepljenja RS-a, ali će Republika Srpska imati sva obilježja države. Bit će mir, ali neće biti SIPA-e, OSA-e, UIO, VSTV-a, Tužilaštva BiH, Suda BiH i Ustavnog suda BiH. Jer najbitnije je “da rata ne bude”.
Dalje u tekstu se sagovornici DW-a pitaju da li Bosni i Hercegovini prijeti afganistanski scenarij, te postavljaju ključno pitanje – može li Escobar spriječiti dalje urušavanje institucija.
Ako je suditi na osnovu izjava zamjenika pomoćnika američkog državnog sekretara – ne može. Escobar i Dodik su, priznat će lider SNSD-a, stari prijatelji, još iz perioda kada je na američkim transporterima u Banja Luci na vlast doveden reformator Milorad Dodik.
“Sastanak sa Dodikom bio je produktivan. Otvorena je mogućnost da se povuku odluke koje je donio i najavio, a koje se tiču prenosa nadležnosti i da bsmoi mogli nastaviti razgovore o ekonomskom razvoju. Politička kriza povećava nepovjerenje investitora”, ponavljao je Gabriel Escobar.
Politička kriza povećava “nepovjerenje investitora”, ali posljednje izjave američkih diplomata u BiH povećavaju nepovjerenje prema politici SAD-a u BiH. Nesporno je da su nekoliko puta iz SAD-a poručili da u potpunosti podržavaju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ali je, isto tako, nesporno, da američke diplomate, prije svih Matthew Palmer, zagovaraju izborna rješenja kojim bi, de facto, bila uspostavljena treća izborna jedinica u granicama presuđenog udruženog zločinačkog poduhvata poznatog kao Herceg-Bosna. Naravno, ni EU ni SAD nisu dužne štiti teritorijalni integritet BiH. To je, prije svega, “na domaćim institucijama”. No, imaju li domaće institucije snage za to? Kada Milorad Dodik usvoji Informaciju o prenosu nadležnosti, to, faktički, neće značiti ništa. No, onog trenutka kada u Službenom glasniku RS-a budu objavljeni zakoni koji će derogirati državne zakone, to će značiti pokušaj puča. Tada će i Escobar i svi drugi morati birati između “mirnog razlaza” ili rata.
Kada su u januaru ove godine pristaše tadašnjeg američkog predsjednika Donalda Trumpa upale u Kongres, namjeravajući promijeniti potvrđene izborne rezultate, policijske snage su ustrijelile najmanje jednu osobu. Na teren je ubrzo izašla i američka vojska koja je podigla barikade, štiteći državne institucije od Trumpovih (pravnih) nasilnika. Da li se bez pucnjave ili barikada mogao riješiti taj problem? Možda nekim mirnim putem, jer angažman vojske na ulicama glavnog grada SAD-a sigurno je povećao “nepovjerenje investitora” i uzdrmao berze.
Suštinski, Milorad Dodik čini isto što su učinile i Trumpove pristaše početkom januara. Napadaju institucije države. Razlika je tek u tome što Milorad Dodik to radi bez maske, zloupotrebljavajući institucije Republike Srpske. I još pritome podriva na mir. Ako su neki mislili da Dodik i njegov režim blefiraju, neka pogledaju Službeni glasnik RS, broj 88, godina XXX, od 7. oktobra 2021. godine. Tamo je, naime, objavljen Ukaz predsjednice RS-a Željke Cvijanović kojim se na teritoriji Republike Srpske derogiraju odredbe Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine. Da li je reagiralo Tužilaštvo BiH? Nije. Da li je reagirao Christian Schmidt u ime OHR-a, institucije čije su odluke poništene? Nije. Da li su reagirale američke diplomate Matthwe Palmer i Gabriel Escobar? Da. Oni su u Washingtonu poželjeli dobrodošlicu predsjednici Republike Srpske koja je poništila odredbe Krivičnog zakona BiH koje je, prehodno, nametnuo OHR za čiji se ostanak, navodno, zalaže američka administracija. Jer “mir nema alternativu”.
“Rata neće biti”, uvjeravao nas je američki diplomata Escobar, koji se, noć uoči susreta s Dodikom, susreo sa vlasnikom licence “MISS BiH za MISS svijeta” koji se zalaže za “mir u svijetu”.
Dobro, rata neće biti, ali hoće li biti vojske Republike Srpske? Ili, ipak, mir nema alternativu čak i onda kada se nekim drugim sredstvima ostvaruju ratni ciljevi zasnovani na presuđenom genocidu i nekoliko udruženih zločinačkih poduhvata. Ah, da, te presude se ne priznaju na teritoriji Republike Srpske, zahvaljujući Ukazu Željke Cvijanović koja je uvijek dobrodošla u Washington. Jer, reći će Matthew Palmer u intervjuu za N1 televiziju, “protuotrov za govor mržnje, protuotrov za negiranje genocida nije to proglašavati nezakonitim“.
“Ovo nije stvar koja se može prepustiti ambasadorima u regionu, ma koliko oni bili sposobni. Mir i sigurnost u Evropi zahtijevaju pažnju premijera, ministra vanjskih poslova i Vijeća za nacionalnu sigurnost uz, nadam se, dvostranačku podršku u Parlamentu”, napisala je poslanica Doma lordova Britanskog parlamenta Arminka Helić.
Ova poruka važi kako za Veliku Britaniju, tako i Sjedinjene Američke Države i Evropsku uniju. I brojne druge države svijeta i međunarodne organizacije s političkom snagom.
Gabriel Escobar nije stigao ni usta otvoriti i izvijestiti novinare o učinku njegovih jutrošnjih razgovora s trojicom članova Predsjedništva Bosne i Hercegovine, a jedan od njih je već izbacio cijelu listu (novih) stvari koje kani uraditi na svom putu komadanja Bosne i regiona, piše Seadn Numanović u analizi za politicki.ba.
Escobar je oprezno prenio novinarima da je “otvorena mogućnost” da se Dodik sauliše, te da odustane od otimanja ovlasti Bosne i Hercegovine. Sigurno je da mu je politički lider bosanskih Srba takvo nešto i obeća. Ali mu je odmah i pokazao svoje pravo lice – slagao ga je! Ništa novo.
Dodik ne samo da ne kani odustati od stvaranja svoje vojske, obavještajne službe, pravosudnog servisa… On najavljuje i ukidanje Vijeća naroda entitetskog parlamenta. Dakle i po ko zna koji put: Dodik ne staje niti odustaje.
I, po ko zna koji put, on za nos vuče zapadne sagovornike. Jednostavno, on je taj koji diktira tempo, postavlja uvijek i iznova prelazi crvene linije i stabilno učvršćuje ruske pozicije u stomaku Evrope.
Njegovo nezaustavljivo ludovanje ima nedvosmislenu podršku Rusije. Srbija čak više i nije važna. Mada i ova država daje svoj maskimum na svakodnevnoj destabilizaciji BiH. No, Dodik kao da je na direktnoj konekciji s Kremljom i vuče poteze. Na djelu su već odavno isprobani ruski recepti stvaranja zamrznutih konflikta.
Dok se Zapad pokrene, Rusija već ima novi satelit preko kojega dalje truje odnose u Evropi. Ukoliko Zapad to ne razumije i na slučaju Milorada Dodika, onda je Evropska unija u ozbiljnom belaju. Jer, pobjeda u BiH i stvaranje nove Transistrije, ovog puta u stomaku Evrope, donosi veliku stratešku prednost za Rusiju. Ako Evropljani ne znaju šta to znači, neka pitaju Ukrajince. Ne treba sumnjati da je Escobar u BiH došao u krajnje dobroj namjeri. No, nekad je i put do pakla popločan upravo time.
Istina o Cacinim zločinima, naslov je opsežnog dosjea koji su Dani objavili u novembru 1998, otkrivajući detalje brutalnih smaknuća civila, mahom srpske nacionalnosti, u ratnom Sarajevu. “U zoni odgovornosti Desete brdske brigade, kojom je komandovao Mušan Topalović Caco, na zvjerski način je likvidirano više desetina građana svih nacionalnosti. Samo u šumi Gaj pronađeno je tridesetak ubijenih, a potom spaljenih žrtava, od kojih je 17 identifikovano. Pored ovih, još 26 građana koji su stanovali na ovom području vode se kao nestali. Između ostalih, na svirep način su likvidirani Goran Simić, Marina Nevstrujev, Nenad Lojović, Džemo Švrakić, Slavko Starović, Božidar Šljivić”, objavilo je Oslobođenje 29. oktobra 1993. godine, detaljno pišući o Cacinom ubistvu i akciji koja je tri dana ranije provedena u opsjednutom Sarajevu sa ciljem da se zaustave odmazde nad civilima: “Ljudi su odvođeni na kopanje neposredno do četničkih rovova. Pojedinci, posebno vlasnici privatnih i ugostiteljskih objekata su kidnapovani i ucjenjivani, a mnogi su i ubijeni. Caco je sa svojim ljudima vršio i silovanja. Tako je potvrđeno da je lično silovao žene i djevojke, čak i pripadnice svoje brigade”. Slijedi, potom, nabrajanje zlodjela koja su registrirana od ljeta 1992. godine, a na čijem repu su klasična razbojništva – krađa automobila, građevinskog materijala, prehrambenih artikala…
Monstruozna smaknuća
Do godišnjice akcije (1994) kojom su državni, armijski i policijski vrh Bosne i Hercegovine demonstrirali privrženost zakonu i riješenost da se – i u najtežim ratnim uvjetima – pred lice pravde izvedu pripadnici 10. brdske brigade koji su učestvovali u brutalnim ubistvima, većina postupaka pred Vojnim sudom u Sarajevu već se privodila kraju: u konačnici, četrnaestorici vojnika su izrečene kazne, a svi do jednog su pod zakletvom ustvrdili da je egzekucije na Kazanima naređivao lično odmetnuti komandant Mušan Topalović. Pa ipak, godinu nakon Daytona, Topalović je ekshumiran iz NN grobnice i uz nezapamćenu dženazu kojoj je prisustvovalo više od 10.000 ljudi ispraćen do Memorijalnog kompleksa na Kovačima. Njegove žrtve su pak nakon ekshumacije na Kazanima nastavile svoj NN put: prvo do sekundarne grobnice na kraju groblja Sveti Josip u Sarajevu, nadomak pomoćnog stadiona Koševo, odakle su iskopane i prenesene u hangare Komisije za nestale RS-a u Istočno Sarajevo.
Prema podacima Instituta za nestale BiH, jama Kazani pretraživana je tri puta i pronađeni su ostaci ukupno 28 žrtava. Osim UDIK-a, nevladine udruge za društvena istraživanja i komunikacije, malo ko hoće i pomenuti još dvije lokacije s kojih su ekshumirani ubijeni civili u zoni 10. bbr. – Gaj i Grm maline. No, priča o spomen-kompleksu Kazani aktualizirala je rezultate identifikacija, pa se imenom i prezimenom pominje 17 žrtava: Marko Bošković (1929), Nevenka Bošković (1933), Dragomir Ćeranić (1943), Mileva Drašković (1936), Ranko Frankić (1952), Duško Jovanović (1954), Marina Komljenac (1926), Radoslav Komljenac (1921), Ana Lavriv (1942), Vasilj Lavriv (1933), Novka Lemez (1950), Ergin Nikolić (1966), Branislav Radosavljević (1952), Predrag Šalipur (1965), Ago Šteta (1942), Zoran Vučurović (1952) i Stojan Žuža (1933). Koliko sutra, samo njihova imena osvanut će na spomen-obilježju uz prigodan tekst koji je – po vlastitom priznanju – osmislila lično gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić. Jedan jedini ustupak uvažene gradonačelnice na koji je teška srca pristala jeste ispravka godine, s obzirom da je u njezinoj izvedbi Caco ubijao do 1994?! No, u znak odmazde i zbog ovako skromnog povlačenja, naša je gradonačelnica osmislila i kada ćemo se sjećati žrtava – ne više na dan kada se država Bosna i Hercegovina obračunala s Cacom, već 9. novembra koji je Gradsko vijeće Sarajeva – demokratskom voljom većine – odlučilo proglasiti Danom stradalih na Kazanima.
Svaka primisao o svjesnoj reviziji ne tako davne prošlosti potpuno je opravdana jer već od sutra naši sugrađani, čija je monstruozna smaknuća naredio Caco i koja je Vojni sud u Sarajevu klasificirao kao svirepa ubistva, svečano će biti inaugurirani u stradale. Budućim generacijama ostaje na volju da tumače jesu li se pokliznuli sami ili uz tuđu pomoć, da li ih je udario grom čije odmetnuto ime Benjamina Karić pretvara u Ono koje se ne smije pomenuti ili se pak radi o kolateralnoj šteti političkih ustupaka. Kako god, njihovo spomen-obilježje koje je od obećanog spomeničkog kompleksa doguralo do skromne ploče jednog lijepog dana u mandatu naše Benjamine možda bude dodatno počašćeno gelenderom koji će porodicama žrtava omogućiti da i same ne stradaju prilikom probijanja do mjesta zločina. A što se Cace tiče, partijskom odlukom SDP-a BiH ostavljeno mu je u amanet da kalja obraz časnih boraca Armije BiH jer je naša gradonačelnica uspjela da – manirom prave dirigentice Gradskog vijeća – u kratkom periodu dvostruko matira bosanskohercegovačku prijestonicu ne osvrćući se za posljedicama vlastitih djela.
U javnoj debati koja se vodila posljednjih mjeseci, nakon što nas je gradonačelnica izvijestila o vlastitoj odluci da baš ona bude ta koja će obilježiti Kazane, kao da diže spomenik sebi, a ne žrtvama, isplivalo je nekoliko poražavajućih zaključaka. Nihad Uk, delegat Naše stranke u Gradskom vijeću, u emisiji O kanala kazao je kako Trojka (NS, SDP i Narod i pravda) ima koalicijski dogovor da o ovako važnim stvarima stavove usaglašava zajednička komisija. Gradonačelnicu to nije zanimalo. Upravo zato je Naša stranka i predložila amandman, no na sjednici je očekivano pao združenim rukama koalicijskih partnera. Što pokazuje da naša gradonačelnica, koju već i neki međunarodni dužnosnici zovu Gospođa Neispunjenih Obećanja, u ovaj pothvat nije ušla grlom u jagode, već vrlo smisleno i planski. Benjamina Karić je, naime, potpredsjednica SDP-a BiH, pa ako se to zaboravlja zbog potpunog odsustva njezinih političkih stavova o bilo čemu, upravo je ova priča dokaz da nije riječ o manjku političkog promišljanja, već o ozbiljnoj odluci vrha SDP-a da se besramno udvara krajnjoj desnici, recimo sloganom tipa Stopama Zorana Milanovića. Što je legitimna politička platforma partije koja u trijumviratu NN lice – Vojin Mijatović – Benjamina neodoljivo ostavlja dojam da lijeva dobro zna šta hoće desn(ic)a, no problem ovdje nije partijske prirode.
Ne pije vode …
Kazani su najtamnija mrlja na savjesti opkoljenog Sarajeva, mjesto svirepih ubistava naših sugrađana koji su – vjerujući u Bosnu i Hercegovinu, njezinu šarolikost i multietničnost – ostali u ovom gradu, pod granatama i snajperskim hicima, bez struje i vode, idijelili s nama mrvice raspoložive hrane, što bi se reklo – dobro i zlo. Najmanje što ovaj grad može učiniti za njih jeste da njihovim porodicama omogući dostojanstvo posljednjeg počivališta i spomen-obilježje koje će nam svima pomoći da se suočimo sa prošlošću kako bismo krenuli dalje. Na toj ideji pokojni Svetozar Pudarić jengodinama istrajavao, sve do smrti, a danas to čini Milan Dunović i dio nevladinih udruga i javnosti koji znaju da se dostojanstvo žrtava poštuje bez obzira na njihovo i ime njihovih egzekutora. Jer vjeruju da je istina najbolji put do pomirenja. Benjamina Karić nam je – pod krinkom divljenja sebi i svojoj partiji – sve to oduzela hvaleći se tobožnjim ingenioznim rješenjem o prvoj spomen-ploči podignutoj žrtvama u vlastitoj zoni odgovornosti. Pa je umjesto da osvjetla obraz Sarajevu lavovski se izborila za Cacin šamar Armiji BiH, sve braneći
je od njezinih boraca, ali i šamar Sarajevu i što je najtužnije –
porodicama žrtava. To što nam časni doktor Dragan Stevanović stalno ponavlja kako SDA nije htjela učiniti ni toliko, ne pije vode. Jer, ja zaista mislim – a to sam i kazala dr. Stevanoviću, kada me javno upitao koliko bi spomenik s Cacinim imenom o(p)stao na Kazanima – da duboko vjerujem u ovaj grad i njegovu antifašističku tradiciju. Sarajevo je to i dokazalo onda kada je smoglo snage da se obračuna s Cacom. U zoni odgovornosti naše savjesti i obraza, koji su upravo ovih dana – (na)stradali.
Mađarski premijer Viktor Orban u subotu dolazi u Banja Luku. Nakon što je nekoliko puta u Budumpešti primio Milorada Dodika i Dragana Čovića, Orban je odlučio posjetiti Republiku Srpsku, da vladaru “bratske” Republike Srpske pruži podršku u danima kada ovaj poduzima konkretne korake za razbijanje Bosne i Hercegovine.
Istraga.ba je u nekoliko navrata pisala o vezama Viktora Orbana sa Dodikom i Čovićem, kao i drugim nacionalističkim liderima s Balkana. U nastavku ćemo podsjetiti na neke od ključnih detalja teksta objavljenog u aprilu ove godine.
“Mi poštujemo identitet Republike Srpske. Donijet ćemo akcioni plan koji će se odnositi i na politička i na ekonomska pitanja, kao i na saradnju u oblasti obrazovanja i kulture sa Republikom Srpskom”, prenijet će Srpska novinska agencija SRNA riječi mađarskog premijera Viktora Orbana izrečene na početku njegovog radnog ručka sa srpskim članom Predsjedništva BiH Miloradom Dodikom.
Tog 18. juna 2019. godine mađarski je premijer srdačno u svojoj rezidenciji dočekao Milorada Dodika za kojeg je imao samo riječi hvale.
Milorad Dodik i Viktor Orban
“U Mađarskoj uživate ozbiljan respekt. Vi ste čovjek koji je spreman da se založi za svoju zajednicu. Kritike protiv Vas su priznanje i ništa drugo. U perspektivi vidim mnogo dodirnih tačaka među nama”, reći će Orban svom gostu iz Banja Luke.
Pola godine kasnije, Dodik će ponovo razgovarati sa Viktorom Orbanom. U telefonskom razgovoru, saopćit će njegov Kabinet, Dodik je informisao Orbana o svim aktuelnim političkim pitanjima u BiH i zahvalio na podršci koju mu je mađarski premijer uputio i ovom prilikom.
“Srpski član Predsjedništva BiH i mađarski premijer i u toku ovog razgovora naglasili su značaj regionalne saradnje i s tim u vezi ponovili opredjeljenje za formiranjem srpsko-mađarskog investicionog fonda za podršku malim preduzetnicima u Republici Srpskoj i Srbiji”, objavila je u novembru 2019. godine novinska agencija SRNA.
Te iste 2019. godine, mjesec dana prije junskog susreta sa Miloradom Dodikom, mađarski premijer Viktor Orban boravio je u SAD-u gdje se susreo sa tadašnjim američkim predsjednikom Donaldom Trumpom.
“Kao što je Bijela kuća najavila 7. maja 2019., predsjednik Donald J. Trump pozvao je mađarskog premijera Viktora Orbana u Ovalni ured, u Bijelu kuću, 13. maja 2019., na bilateralni sastanak. Prepoznajući dugogodišnje veze između Sjedinjenih Država i Mađarske, predsjednik i premijer razgovarali su o načinima produbljivanja suradnje oko niza pitanja, uključujući trgovinu, energiju i cyber sigurnost. Kao čelnici NATO saveznika, također su istraživali mogućnosti za ispunjavanje mnogih odgovornosti za nacionalnu sigurnost svoje dvije zemlje”, saopćeno je nakon sastanka Trump-Orban.
Orban i Trump
Već tada je američkoj i svjetskoj javnosti bilo poznato da je Donald Trump postao američki predsjednik uz pomoć Ruske Federacije koja se duboko miješala u tamošnje izbore. Mađarski premijer godinama prije uopće nije skrivao svoje dobre odnose sa ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom koji će iste godine, pet mjeseci nakon susreta Orban-Trump, posjetiti Budimpeštu.
Orban I Putin
“Mađarska je članica NATO-a i EU-a i ostat će takva, ali to ne isključuje da u određenim pitanjima sudjelujemo u suradnji s Rusijom”, rekao je Orban na zajedničkoj konferenciji za novinare s Putinom 30. oktobra 2019. godine.
Dvadesetak dana ranije, na drugoj strani svijeta, Donald Trump namjeravao je da riješi “kosovsko pitanje”.
“Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Donald Trump objavio je da je imenovao diplomatu Richarda Grenella za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova”, objavljeno je 4. oktobra 2019. godine.
Richard Grenell I Aleksandar Vučić
Američki će mediji nešto kasnije otkriti da je Richard Grenell, prije nego je imenovan za specijalnog izaslanika za dijalog Srbije i Kosova, radio za fondaciju koju je finansirala Vlada Mađarske sa Viktorom Orbanom na čelu.
Analitičar Edward Joseph, predavač na Univerzitetu “Johns Hopkins”, u martu će 2020. godine reći za Glas Amerike da je na sastanku predsjednika Srbije i Kosova, Aleksandra Vučića i Hashima Tačija, koji je održan u Washingtonu, bilo “razgovora o sporazumu dvije strane zasnovanom na principu podjele Kosova”.
“Fake news”, twitao je nedugo nakon toga Richard Grenell, specijalni izaslanik Donalda Trumpa, koji će se kasnije u srpskim zajednicama u SAD-u tražiti podršku za Donalda Trumpa u njegovoj utrci za drugi mandat u Bijeloj kući.
Trumpa će tokom američke kampanje podržati upravo srpska zajednica u SAD-u, ali i predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. I finansijer Grenellove fondacije – mađarski premijer Viktor Orban nije imao dilema kojeg će kandidata podržati. Osim Vučića i Orbana, Donalda Trumpa je otvoreno podržao i slovenački premijer Janez Janša, koji godinama održava dobre odnose sa mađarskim premijerom.
“Srećno, prijatelju moj”, napisat će na Facebooku Viktor Orban obraćajući se Janezu Janši koji je tog 3. marta 2020. godine u slovenačkom parlamentu izabran za novog premijera te države.
Janšin izbor za premijera bio je vrhunac Orbanove medijske operacije u Sloveniji koju je vodio mađarski biznismen Peter Schatz. Orbanov biznismen Schatz u Sloveniji je 2017. godine osnovao firmu R-POST-R d.o.o. Ljubljana.
mađarski biznismen Peter Schatz osnivač R-post-R Ljubljana
Tri mjeseca kasnije, Schatzova firma R-Post-R postaje dioničar pravnog lica Nova obzorja založništv d.o.o. Ljubljana. Jedan od dioničara Novih obzorja je i Slovenska demokratska stranka Janeza Janše. Iste godine kada je Peter Schatz ušao u medijske poslove u Sloveniji, bh. državljanka Dijana Đuđić, inače povezana sa Janšinim prijateljem Rokom Snežičem, uplatila je na račun Janšine stranke donaciju u iznosu od 450 hiljada eura. Snežičeva supruga Klavdija zajedno s Peterom Schatzem kasnije je ušla u biznis na televiziji Nova24TV koja je Janši služila za obračune sa neistomišljenicima. Istovremeno, Peter Schatz je razvijao medijski biznis u Makedoniji. Prema pisanju sjevernomakedonskih medija koristio je firmu R-Post-R za osnivanje medija u toj državi, a slovenački portal necenzurirano.si je pisao da je novac došao direktno od mađarskih firmi, iz najužeg kruga saradnika premijera Viktora Orbana.
Mediji koje je mađarski biznismen Peter Schatz osnovao u Sjevernoj Makedoniji proruski su orjentisani. Podsjećamo, bivši sjevernomakedonski premijer Nikola Gruevski nakon što je izgubio vlast u toj državi pobjegao je, upravo, u Mađarsku. Gruevski je, također, bio proruski političar, a Viktor Orban je nekoliko puta bio gost na predizbornim skupovima njegove partije VMRO-DPMNE. Osim toga, Mađarska je donirala bodljikavu žicu koja je postavljena na granici s Grčkom.
Gruevski i Orban
Kasnije, 2019. godine, Mađarska je odbila izručiti Nikolu Gruevskog sjevernomakedonskim vlastima koje su ga potraživale zbog korupcije. Podsjećamo, Gruevski je slovio za proruskog političara koji je bio i organizator nereda u Sobranju (makedonski parlament) kada se nasilnim putem pokušalo spriječiti imenovanje pro NATO koalicije u Sjevernoj Makedoniji.
Viktor Orban je, tako, postao zaštitnik svih proruskih političara sa Balkana, a Budimpešta ispovjedaonica za pojedine lidere iz BiH.
“Hrvatima je oteta pozicija člana Predsjedništva BiH”, reći će Viktoru Orbanu lider HDZ-a BiH Dragan Čović tokom svoje posjete mađarskom premijeru u decembru 2018. godine.
Orban je, saopćit će tada iz HDZ-a, izrazio bezrezervnu podršku evropskom putu BiH, koju razumije i doživljava kao višenacionalnu, cjelovitu i suverenu državu koju čine “tri tvorbena naroda”.
Tri godine kasnije, mađarski će premijer, zajedno sa slovenačkim kolegom Janezom Janšom, podržati NON PAPER koji je izradilo Ministarstvo vanjskih poslova Republike Hrvatske a koji se odnosi na izmjene izbornog zakonodavstva u BiH “kako bi se spriječilo da jedan narod drugom bira zvaničnike”. I ministar vanjskih i evropskih poslova Republike Hrvatske Gordan Grlić Radman upotrijebio je istu terminologiju kao lider HDZ-a BiH u vezi sa hrvatskim članom Predsjedništva BiH.
“Sugovornik Zagrebu ne može biti član Predsjedništva BiH Željko Komšić jer je nametnut mimo volje tamošnjih Hrvata”, rekao je Grlić Radman na konferenciji u Neumu organiziranoj zbog izmjena Izbornog zakona BiH.
Upravo nakon poraza od Željka Komšića na izborima 2018. godine lider HDZ-a BiH Dragan Čović otputovao je u Budimpeštu kako bi dobio podršku tamošnjeg premijera Orbana u vezi sa izmjenama Izbornog zakona BiH. Orban će kasnije, rekosmo, zajedno sa Janšom podržati stavove hrvatskog ministra vanjskih poslova BiH o “nužnim izmjenama izbornog zakona u BiH”. No, vratimo se, bitno je, u 2017. godine.
“Hrvatsko pitanje postoji i treba ga riješiti u FBiH”, glasio je naslov u bh. izdanju Večernjeg lista objavljen 24. avgusta 2017. godine.
To je, zapravo, bio citat izjave bivšeg ruskog ruskog ambasadora Petra Ivancova iz intervjua datom tim novinama bliskim Hrvatskoj demokratskoj zajednici Dragana Čovića. Nakon gubitka izbora 2018. godine, Čović je prvo posjetio Orbana, a onda je u februaru 2020. godine otputovao u Rusku Federaciju gdje se susreo sa predsjednicom Vijeća Federacije Federalne skupštine Rusije Valentinom Matviyenko.
Čović i Matviyenko
“Rusiju se neprestano optužuje zbog činjenice da njena politika ili diplomacija imaju vrlo jak utjecaj u Bosni i Hercegovini. I spreman sam reći da, nažalost, ovdje ima vrlo malo ruskog utjecaja. Zanima me postoji li barem jedna tvrtka s kapitalom iz Ruske Federacije, ruskim investicijama, ili drugim vrstama aktivnosti, koje bi nas snažnije povezale. To nam je jako potrebno. Ruska Federacija je ogromno tržište, a mudra politika unutar Bosne i Hercegovine omogućila bi nam da to razaznamo, ne obraćajući pažnju na sankcije koje je uveo bilo tko i prepreke koje su stvorene. Bosna i Hercegovina mora uložiti napore za razvoj gospodarske, kulturne i druge vrste bilateralne suradnje s Ruskom Federacijom”, reći će Čović za dnevni list Rossiyskaya Gazeta.
Nakon ovog susreta, Dragan Čović više nije skrivao svoje simpatije prema Ruskoj Federaciji. Štaviše, tokom pandemije virusa korona, on je lično u BiH pozvao pripadnike vojske Ruske Federacije da “dezinfikuju” Mostar. Prethodno su iste snage “dezinfikovale” Republiku Srpsku, koja je u aprilu prošle godine Vlada Mađarske odredila kao konačnu destinaciju za pomoć koju je uputila Bosni i Hercegovini. Nakon intervencija iz Sarajeva, prethodna odluka je promijenjena i pomoć je stigla u oba bh. entiteta. No, Mađarska je kasnije nastavila pružati političku podršku isključivo Miloradu Dodiku i Draganu Čoviću. Što svjedoči i posljednji NON PAPER o izmjena Izbornog zakona u BiH, ali i NON PAPER koji se odnosi na podjele BiH i Kosova. U BiH onako kako to žele Dragan Čović i Milorad Dodik, a na Kosovu onako kako je to želio Richard Grenell, bivši izalanik Donalda Trumpa čija je fondacija finansirana novcem Viktora Orbana.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
