Predloženi entitetski Zakon o nepokretnoj imovini koja se koristi za funkcioniranje javne vlasti, a koji Narodna skupština Republike Srpske namjerava usvojiti, sadrži samo jednu stranicu teksta i sa više desetina otvorenih ili nedovoljno precizno utvrđenih pitanja, govori nam o namjeri tamošnjeg zakonodavca da formira takozvanu „sivu zonu“ u utvrđivanju prava vlasništva nad nepokretnom imovinom. Da stvar bude još interesantnija, predloženi zakon je u „sivoj zoni“ iz najmanje dva razloga. Prvi jer ne postoji državni ili krovni zakon kojim bi se uredila prava vlasništva i pravo raspolaganja (recimo državni zakon o stvarnim pravima), ali i veoma jasno utvrdilo šta to može biti predmetom vlasništva i, drugi, jer je i sam ponuđeni entitetski zakon u neskladu sa drugim entitetskim zakonima, kao i relevantnim odlukama Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, kao što su odluka U-1/11 i odluka U-8/19. Podsjetimo da je Ustavni sud Bosne i Hercegovine u odluci U-1/11 jasno utvrdio sljedeće:
„Utvrđuje se da Republika Srpska nema ustavnu nadležnost za reguliranje pravne materije koja je predmet Zakona o statusu državne imovine koja se nalazi na teritoriji Republike Srpske i pod zabranom je raspolaganja („Službeni glasnik Republike Srpske” broj 135/10), jer je to, u skladu s članom I/1, članom III/3.b) i članom IV/4.e) Ustava Bosne i Hercegovine, nadležnost Bosne i Hercegovine.“
Istovjetno je Ustavni sud Bosne i Hercegovine postupio u odluci U-8/19 koja se bavila poljoprivrednim zemljištem, gdje je opet utvrđeno da je to isključiva nadležnost Bosne i Hercegovine. Zašto je to tako, odgovor je veoma jednostavan. Zato što svaka država, pa tako i Bosna i Hercegovina svojim zakonom uređuje statusna pitanja imovine, naravno, praveći razliku između javnih dobara, općih dobara, dobara od općeg interesa i na kraju dođu pitanja nepokretne i pokretne imovine, kao i prava koja se na njih primjenjuju.
Kako Bosna i Hercegovina nije nikad svojim zakonom, ma kako se on zvao, uredila pitanja statusnih prava, šta je to imovina i koja vrsta prava se na njih primjenjuje, da li pravo vlasništva, raspolaganja ili korištenja, očito je da vlasti bh. entiteta Republike Srpske nastoje iskoristiti vakuum i kreirati svoj zakon kojima će se urediti ova pitanja. Odnosno, Dodik i njegovi slijepi sljedbenici svjesno formiraju „sivu zonu“ u tretiranju imovine, koju onu nazivaju nepokretna i navodno služi za funkcioniranje vlasti tog bh. entiteta. Šta je problem? Ima problema više, pa ćemo prikazati samo neke od najvažnijih. Prvi, da postaje očito da vlasti RS-a ne žele ili ne znaju napraviti razliku između javnih i općih dobara sa jedne strane i nepokretne imovine sa druge strane. Zato oni koriste nedostatak državnog zakona koji tretira ova pitanja, kako bi kroz manipulaciju pravima sebi obezbijedili prostor za različite transakcije. Drugo važno pitanje odnosi se na to što država Bosna i Hercegovine svojim zakonom, a to nije zakon o imovini, statusno uredila prava nad javni dobrima, općim dobrima i dobrima od općeg interesa, te rekla šta se sve smatra pod ovim pojmovima, kao što to piše u entitetskim zakonima o stvarnim pravima. Dakle, nepostojanje državnog zakona o stvarnim pravima kojima se uređuje sticanje, korištenje, raspolaganje, zaštita i prestanak prava vlasništva i drugih stvarnih prava i posjeda, otvoren je prostor za ovo što rade vlasti bh. entiteta Republika Srpska. Još preciznije, opća dobra kao što su rijeke, obale, jezera, mora, zrak nemaju vlasnika niti neko može ostvariti pravo vlasništva nad njima, jer ona služe svim građanima podjednako. Javna dobra kao što su javne ceste, putevi, trgovi, trotoari također nemaju vlasnika, ali trebaju imati onoga ko se o njima brine ili njima upravlja. Dobra od općeg interesa, kao što su šume, šumska zemljišta, poljoprivredna zemljišta, građevinska zemljišta i slično, mogu imati vlasnika ili nad njima se može ostvariti pravo vlasništva samo na način kako to propiše državni zakon, kojeg u Bosni i Hercegovini nažalost još uvijek .
Treća važna stvar, ostavljanje predloženog zakona u RS-u u „sivoj zoni“ predstavlja neprovođenje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, što je krivično djelo. Odnosno, ovdje se čak vidi namjera i organizirana grupa koja svjesno, sa umišljajem ulazi u aktivnost koja je krivično djelo. Naravno da zastupnici u zakonodavnim organima vlasti imaju određeni imunitet, koji ih štiti u onim stvarima koje se tiču obavljanja njihovog posla, ali to nepoštivanje odluka Ustavnog suda Bosne i Hercegovine svakako nije. To je već posao za pravosudne institucije, a kandidata za procesuiranje ima značajan broj.
I na kraju, kao četvrto, ostaje otvoreni pitanje zašto ovo Milorad Dodik radi? Sve njegove aktivnosti, ostavljaju prostor da se razmišlja kako on to radi, kako bi šume, šumska zemljišta ili poljoprivredna zemljišta mogao nuditi kao zalog ili kolateral onda kada ide pred međunarodne finansijske institucije sa traženjem kredita ili kada učestvuje sa entitetskim dionicama na svjetskim berzama. U obje varijante, Dodiku treba nešto što može dati kao kolateral, gdje se otvara i pitanje vrlo konkretnih lokacija, koje se vode kao poljoprivredno zemljište, a koje bi on dao, na primjer Rusiji, kao zalog, pa kroz nevraćanje kredita, Rusija ili neko iz Rusije bi ušao u posjed toga poljoprivrednog zemljišta. I šta bi onda bilo da tamo, na primjer, osvane jedna ruska vojna baza? Kako bi kolokvijalni zapad na tako nešto reagirao? Da li bi nastavili biti redovno zabrinuti ili bi konkretno reagirali?
Zato je predloženi entitetski zakon napisan preširoko i nedovoljno precizno kako bi se mogao tumačiti na više različitih načina, ali sa očitom namjerom da se različita zemljišta, bila ona šumska ili poljoprivredna koriste kao zalog ili kolateral kada bh. entitetu Republika Srpska treba svježeg novca kako bi servisirao budžetske potrebe. Da zaključimo veoma jednostavno. Dodiku za ostanak na vlasti treba svjež novac, koji bi se upumpavao u entitetski budžet, kako bi onda RS mogao izvršavati svoje budžetske obaveze. A način je jako jednostavan – konstantno zaduživanje, kako bi se pokrio četverogodišnji mandatni period – dok će dugove koje proizvodi Dodik, vraćati neko, kada on više ne bude dio vlasti i zato on ne brine previše o količini prekomjernog zaduživanja jer on ne misli vraćati kreditna i svaka druga zaduženja. Pri tome, Dodik očito nastoji uvući Rusiju u tu priču kroz zaduživanje kod njih, nudeći različite lokacije kako bi se maksimalno otežao NATO put Bosne i Hercegovine.
(Ova analiza pisana je uz konsultacije sa pravnim ekspertima)
Ne, zaista se nema šta dodati na zaslužene reakcije koje je izazvao emotivni nastup (samo što mu suza u oku nije zacaklila) Dragana Čovića u Narodnoj skupštini Republike Srpske: “Vi čuvajte Republiku Srpsku! Toliko ste emocija iznijeli sad ovdje da vam na tome svi mogu samo zavidjeti!” Iako nam je naknadno objasnio da je nešto govorio kao predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, a nešto kao (legitimni) predstavnik Hrvata, nezasluženo je potisnut čitav niz poruka koje je Čović odaslao iz Banje Luke (neka svako sam probere šta je rekao predsjedatelj, a kako mu je replicirao predstavnik).
Povratak nezavršenim (ratnim) strategijama
Ima tu za svakog ponešto: međunarodne institucije naš je Dragan podsjetio da su donijele oko 950 odluka i “bez Inzkovog” nametnule 338 zakona, a 187 ljudi smijenile. Pa je Bosna i Hercegovina, veli on, i dalje nefunkcionalna, o čemu može svjedočiti iz prvog reda blokada.
O “Inzkovom zakonu” Čović se, i kada je donesen, nerado izjašnjavao, nastojeći se ne zamjeriti svom partneru Miloradu Dodiku, kao što se uostalom nije izjašnjavao ni godinama prije o povratku Hrvata u RS, jer ga ne zanima. No, novost je da nam prizna – u kom god svojstvu – da ova zemlja nije uspjela zato što su očevidno nezavršene strategije koje su trebale biti realizirane prije 25 i 30 godina. “Ništa nije nestalo iz ‘95. i tadašnjih strategija triju konstitutivnih naroda”, objasnio je s govornice NSRS-a. Sada smo, kaže i onima koji to ne vide, pred Daytonom 2, no ranije neviđeno jedinstvo hrvatskih stranaka ustat će protiv svakog nastojanja da se na bilo koji način mijenja Ustav BiH.
Trebalo bi, zaista, da Čović zna sve o nezavršenoj strategiji: u ratno doba nije bio član hrvatske šestorke, ali je uspješno sanirao mostarski Soko. Tako temeljito da ništa nije ostalo. Ne znam, zaista, u kom je svojstvu mijenjao tok Radobolje da bi isforsirao porodični ugođaj oko hacijende, ali priznajem – imam i vlastite tekstove iz tog vremena – da je apsolutno tačna njegova izjava da u BiH danas ni izvršna ni zakonodavna ni pravosudna vlast ne funkcionira. Ova posljednja pala je na najvećem ispitu u vrijeme kada su dokazi iz 14 predmeta protiv njega nestajali na volšeban način negdje između policije i tužiteljstva, sve zarad pripreme suđenja njegovih (ne)djela na nižim (kantonalnim) razinama. Od tada do danas, uzornik Čović vraćao se nezavršenim (ratnim) strategijama tražeći utočište iza Dodikovih širokih pleća, nesebično dajući doprinos u blokadama i stvaranju uvjeta za Dayton 2, onaj koji bi makar samo oko Mostara uskrsnuo Herceg-Bosnu. To je ta zavist koju Čović ne krije od poslanika RS-a, koliko god je akademik pakovao u oblande dogovaranja koje nema alternativu. I zaista nema razloga baviti se njegovim nastupom pozivajući se na žrtve, konclogore i podsjećajući na užase rata: sam nam je priznao da je rat nezavršena priča, a da je ovaj trenutak izabran da se okonča.
U tom kontekstu valja posmatrati njegovu podjednaku bliskost – kako se pohvalio – i sa hrvatskim predsjednikom Zoranom Milanovićem i sa premijerom (i liderom HDZ-a) Andrejom Plenkovićem. Njih se dvojica izgleda samo oko Čovića slažu, no ne zato što mu se dive ili mu zavide već zbog one podjele uloga kakvu gledamo u zapadnom susjedstvu: dok je Plenković neskrivenog europejskog opredjeljenja, čuveni Zoki je svoje birače iznenadio oživljavanjem tuđmanizma i odanošću Rusiji. To je ta višepartijska tajna veza, portal kroz koji je Čovića proveo Milorad Dodik koji – Milanović je živi svjedok – uspješno promiče ruske ambicije ka Zapadu. Ulaznica kod Putina ima svoju cijenu: Čović je plaća preuzimajući teret s Dodika svaki put kada se učini da lider SNSD-a nema kud dalje. Zato Dragan i Zoki uglas ponavljaju da problem nikako nije Dodik, a pogotovo ne najveći: njegov secesionizam na djelu uspješno je skinut s dnevnog reda Čovićevim skandalom u NSRS-u. Dodik je, uostalom, u onom famoznom direktnom prenosu Čovićevog telefonskog razgovora iz Neuma pobjedonosno okarakterizirao fijasko za koji su se – rekao nam Čović – dogovorili da ga tako ne zovu: Kamuflaža!
Upravo to su i bili neumski pregovori. Kamuflaža! U kojoj je sva priča o izbornoj reformi gurana u vodu – malo zbog “snažnog uvođenja kategorije četvrtog naroda – Ostalih, o kojima su razgovarali da li ih treba pisati malim ili velikim slovom”, više zbog crvene krpe ili – rečeno jezikom predsjedatelja i predstavnika – “igre o građanskoj državi koja je nedopustiva”. Da se ne lažemo, nije ni bošnjačka reprezentacija u Neumu – pet stranaka koje su bile jedinstvene, što bi rekao Čović – nimalo građanska. Ali bi morala biti svjesna potrebe da Bosna i Hercegovina ostane zemlja svih njenih ljudi i građana, jer je jedino takva i moguća: sve drugo je ispunjavanje Dodikovih i Čovićevih ambicija i put u podjelu.
Šta (ko) hoće, a šta neće
Što bi morao biti razlog više da danas, kada su baš sve karte na stolu, konačno preuzmu inicijativu. Barem toliko da bošnjačke i probosanske snage javno daju do znanja šta hoće, a šta neće, ne zbog Čovića i ne zbog Dodika, već zbog svih onih koji ovu zemlju uprkos vladarima nacija doživljavaju kao svoju. Kad već neće međunarodni dvojac – Palmer i Eichhorst – da budu transparentni, morali bi odgovornost preuzeti domaći (to im stalno i savjetuju) i barem tako natjerati venecijanske i ostale konsultante da se izjasne. Dok se to ne dogodi, ispostave Kremlja u BiH vodiće politiku mućenja vode, a zemlja tonuti sve dublje ka realizaciji nezavršenih strategija. Malo u Dodikovom, malo u Čovićevom aranžmanu, a zapravo ka ratu koji najviše treba onima što žale za Mladićem, Karadžićem i Bobanom i sličnim šestorkama.
Sukob zapada s Rusijom u vezi moguće nove agresije na Ukrajinu proširio se na Balkan. Sjedinjene Američke Države poslat će u Rumuniju još 1.000 vojnika.
Kao odgovor na gomilanje trupa oko granice Ukrajine, kao i na okupiranom Krimu, zapadni saveznici, okupljeni u NATO savezu, počeli su razmještanje svojih snaga. Osim u Rumuniju, snage Alijanse šalju svoja pojačanja Bugarskoj, pise Sead Numanović u komentaru za politicki.ba.
Ove dvije države našle su se na spisku zvaničnih ruskih zahtjeva za de facto postepeni povratak pod rusku interesnu sferu.Moskva je, preko dijela svojih “vojno-specijaliziranih” medija uzvratila da bi u Srbiju mogla rasporediti raketne sisteme koji bi mogli gađati u trbuh NATO-a dobacivši čak do Češke.
Polako, ali sigurno, kriza eskalira i prijeti da dovede do rata u kojem bi se borbe vodile na granicama Poljske, Rumunije, Slovačke, Bugarske…Vladimir Putin računa na svoje brojne saveznike u Evropi.
Od Viktora Orbana, s kojim se susreo jučer i pet sati razgovarao o svemu i svačemu, do Zorana Milanovića, koji je najnovija zvijezda Kremlja.
Situacija neodoljivo podsjeća na stanje Evrope 30-ih godina prošloga vijeka. I tada, kao i danas, Zapad nastoji “odobrovoljiti” tiranina. I tada, kao i danas, tiranin to razumije kao akt slabosti i apetitit mu rastu. Teško je vjerovati da će buknuti rat između Rusije i Zapada.
Iako je 30-ih godina prošloga vijeka čak i geografski situacija bila jako, jako slična današnjoj, ulozi su veći. No, kriza traje i kako taj proces teče, opasnost da bi jedan nepromišljeni akt mogao izazvati veliki požar, raste.
Također, svjedočimo i stabilnom trendu da se dešava sve što se desiti ne bi smjelo! Velika Britanija napustila je Evropsku uniju.
Donald Trump bio je predsjednik SAD. Zoran Milanović, od lidera ljevice Hrvatske, prometnuo se u fašistu čijim istupima i djelima zavidi i sam Ante Pavelić!
Širom Evrope jačaju populistički pokreti. Mnoge od njih utemeljila je Rusija. U Srbiji je na vlasti još jedan neofašista. Iako je njegova retorika “pomirljiva” i “prozapadna”, njegova su djela u potpunoj suprotnosti s riječima.
Na režim Aleksandra Vučića Putin i te kako računa. Srbija, s pripadajućim falangama u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, na Kosovu, u Sjevernoj Makedoniji… bitan su instrument Kremlja.
Čak i ako do direktne konfrontacije Rusije i Zapada ne dođe, ostaju problemi sjemena zla koje je Putin posijao – od Orbana i Milanovića, do Gruevskog i Vučića. Ako Rusija ne pokrene novu agresiju na Ukrajinu, njeni će se potencijali usmjeriti na Balkan.
Konstanta politike Vladimira Putina je destabilizacija Zapada kroz nasilne akcije, od “ograničenih” agresija na sebi susjedne države, preko hibridnih ratova do formiranja i pomaganja populističkih pokreta po Evropi. Do sada mu je više nego dobro išlo.
The long-standing debate on whether the US can fight two simultaneous major wars continues to rage. But a much more immediate question is whether Washington and Brussels can handle several concurrent crises incited by Russia any of which could trigger armed conflict and necessitate a NATO military response. And such crises would include the Western Balkans.
Moscow is well-versed in tactical deception and disguising its near-term goals, and can prepare several concurrent conflictswhether directly, through proxies, or with willing accomplices. Russia’s mounting military threat against Ukraine has focused NATO’s attention on the eastern pilar of European security, as Moscow’s assemblage of army, naval, and air power has surrounded Ukraine, but other potential battlefields are also being prepared.
To bolster his threat against Ukraine, Putin has issued demands on NATO that he knows will be rejected, but he is testing to see whether they will divide Western governments and neutralize European societies. And indeed, several US and European policy analysts have fallen into the trap of believing that if NATO stops including new members and Ukraine is sacrificed to Russia’s imperialism then the West will be able to coexist peacefully with Moscow. Short-sighted appeasement has never worked with expansionist dictators, let alone with Tsarist imitators like Putin who view neighboring countries as part of their divine-given heritage.
If the Kremlin decides on another military assault against Ukraine to cower the government in Kyiv into submission, it will also engineer distractions elsewhere. And the Western Balkans are a primary target for diversionary crises. Russian officials and their internationally active security services have been preparing the ground for conflict for several years and have reliable allies in Belgrade and Banja Luka to launch new offensives and undermine the NATO presence.
Two simultaneous crises are coming to a head in the region – inside Bosnia-Herzegovina and inside Montenegro, and they can coincide with another Russian invasion of Ukraine. The government of Republika Srpska is Moscow’s primary instrument, whose calls for separation from Bosnia-Herzegovina will light the fuse for armed conflict. Bosnian Serb leaders have blocked decision-making in national institutions and launched a process to withdraw from the armed forces, tax system, and judiciary. They have also voted to establish separate state bodies for the Serb entity in preparation for a referendum on secession. As new laws are drafted and the RS constitution is amended the entity looks set to abandon all Bosnian state institutions, in which case the administrative structure will collapse.
This push toward partition will be resisted by the Bosniak population whose lands were seized by Serbian nationalist forces during a campaign of genocide in the 1990s. Bosnian Serb leader Milorad Dodik has been encouraged in his moves toward secession by a weak Western response through limited sanctions and verbal warnings by US and EU officials. The US sanctions,applied as punishment for corruption and endangering Bosnia's stability and territorial integrity, are well intentioned but ultimately weak. Dodik can simply turn to Putin to replenish any embezzled assets in return for the pursuit of secession.
Moscow has also been preparing the ground to regionally buttress the new Serbian state once it declares independence. It has constructed a Moscow axis in the region encompassing the corrupted political leadership in Hungary and Slovenia who will be encouraged to oppose Bosnia’s integrity. The uncertain role of the Bosnian Croat leadership and of Zagreb itself is also a cause for concern and whether they will side with Sarajevo to maintain the state or conspire with Banja Luka, Belgrade, and Moscow to carve it up.
And above all, Moscow has cultivated the Vučić government in Belgrade. It is both openly and covertly supporting its mini-imperialist project in the Western Balkans through weapons supplies, security assistance, propaganda, disinformation, and other tools of influence to subvert and weaken Serbia’s neighbors. Indeed, a second Western Balkan front has already opened for Moscow in Montenegro. The government crisis in Podgorica is escalating, in which pro-Western forces inside and outside the current coalition are pitted against the Serb nationalist parties backed by Belgrade and Moscow.
Prime Minister Zdravko Krivokapić, widely viewed as a tool of the pro-Muscovite Serbian Orthodox Church, has fueled the crisis by trying to prevent the formation of a more representative government, preparing a coup to dismiss elected officials, and seekingunconstitutional control over the police. If the pro-Western parties, representing the majority of Montenegro’s citizens, are blocked from holding new elections while the Serbianization process intensifies then Montenegro faces the violent conflict that it managed to avoid during the collapse of Yugoslavia.
Political violence and state fragmentation in Bosnia and Montenegro will be welcomed in the Kremlin. It would demonstrate that even NATO intervention or Alliance membership cannot hold a country together and that both the US and EU are powerless in stopping pro-Russian forces from advancing in the region. Russian intelligence services can also capitalize on other Balkan disputes. The creation of an autonomous Serbian municipal association in Kosova would provide Moscow with an additional inroad of subversion.
Moscow has spent the first year of the Biden administration probing and testing potential US weaknesses and it now sees a period of strategic opportunity. Washington must be prepared to confront several international crises that will not only require intensive diplomacy but the prospect of dispatching military forces to prevent or terminate local wars. At the same time, Germany and France are proving to be unreliable allies, fearful of “provoking” Putin and hesitant in using military force. Once again, the United States will be required to avert a wider war. The EU security project so loudly trumpeted in Paris and Berlin should then be added to the collection of Hans Christian Anderson’s Fairy Tales.
Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His new book,Failed State: A Guide to Russia’s Rupture,will be published this Spring.
Još dok su se slagali utisci nakon izbora 2018. godine, dok se, dakle, nije znalo ko će s kim i kako, pokojni Svetozar Pudarić u Oslobođenju je analizirao moguće koalicije i pravce raspleta te ustvrdio da je Bosna i Hercegovina na raskršću sličnom onom iz 2000. godine, kada je nastala Alijansa za promjene. Pudarić je svojoj partiji, koja ga se tada već bila slavno odrekla odbijanjem da podrži njegovu kandidaturu za Predsjedništvo BiH, nacrtao put kojim može povesti zemlju u drugačijem pravcu, potencirajući, naravno, odgovornost koju bi (novi) vrh SDP-a morao preuzeti. Zadrti Bosanac i doživotni idealista, Pudarić je do zadnjeg časa htio vjerovati svom nekadašnjem partijskom šefu koji je vrijeme Alijanse proveo slično kao i vrijeme SDP-ove vladavine od 2010. do 2014. godine – okrivljujući sve druge za vlastite grijehe i usput nas zabavljajući svojim zivkanjima Miće i Zokija (za one zaboravnije: Mića je Milorad Dodik, a Zoki Zoran Milanović).
Umirio se
Sva filozofija lagumdžizma svodila se na profanu ambiciju da se očuvaju principi vladavine prostom zamjenom kadrova i sehare, tako je uostalom najdugovječniji vlasnik SDP-a i srozao partiju na grane koje sada brsti njegov nasljednik i dugogodišnji gensek Nermin Nikšić. NN lice je, naravno, odbilo preuzeti odgovornost i nastavilo urušavati socijaldemokraciju: isto onako kako je 2018. odbio ponijeti odgovornost za šansu Ostalih, prošlog vikenda je odbio otići do Neuma na pregovore o izbornoj reformi, pa je posegnuo za saopćenjem koje je najtačnije definirao lider SBB-a Fahrudin Radončić, konstatirajući da se SDP sam delegitimirao s opozicione liderske pozicije.
Što se međunarodnih predstavnika tiče, svako ima svog lagumdžiju – u ovoj ekipi apsolutni je pobjednik evropska predstavnica Angelina Eichhorst, koja nam je nakon šest mjeseci posredovanja u razgovorima o izbornoj reformi, priznala javno da ne zna gdje je došla, a biće ni kud je pošla. U vrijeme formiranja Alijanse za promjene, Thomas Miller, tada američki ambasador u našoj zemlji, bio je medijator koji ne samo da je poznavao situaciju u BiH već ju je i razumio, a imao je i onu buldožer energiju holbrukovskog tipa, onu na kojoj svoje razumijevanje Bosne i Hercegovine crpi i Matthew Palmer, pa njegovo istrajavanje na traženju rješenja nikog ne treba da čudi. Ako je još Miller na početku stoljeća shvatio (a jeste) kakva je ubleha Lagumdžija, što bi Palmera iznenadila njegova loša kopija? Pokušao je – svi smo svjedoci – da na kooperativnost nagovori Našu stranku, no Predrag Kojović nije pristao biti dio neumskog cirkusa: građanska, evropska Bosna i Hercegovina nema šansi u Neumu, ispravno je procijenio bivši lider Naše stranke i šef njezina kluba u državnom Parlamentu. U Neum nije otputovala ni delegacija Demokratske fronte: Željko Komšić je odbio da bude konstantna moneta za HDZ-ovo potkusurivanje i ostavio prostor da se pokuša pronaći dogovor u miru i koliko-toliko relaksiranoj atmosferi. Bez njega, koga Dragan Čović doživljava kao razjareni bik crvenu krpu. Najviše zbog boje.
Nakon dva i po dana umovanja u Neumu pregovori nisu propali, a ne može se reći da su uspjeli, da citiram Iliju Cvitanovića, lidera HDZ-a 1990, koji je ove nedjelje bio najzabrinutiji za o(p)stanak Hrvata u BiH: ustvrdio je čak kako se plaši da će čitav narod biti izbačen iz Ustava. Razuvjeravao ga je Dino Konaković, lider Naroda i pravde, kojem je pripala dužnost da zainteresiranim novinarima kaže šta je epilog razgovora koji su u subotu trajali do tri sata poslije ponoći. Iz njegova nastupa jasno je da su svi pregovarači (konačno) razumjeli težinu problema i očito se angažirali u nastojanjima da dođu do pozitivnih pomaka. Doima se također da su bošnjačke i probosanske snage – što bi rekao Konaković – tražile način da se postigne onaj evropski minimum, da baš svaki građanin, bio on konstitutivan ili ne, dobije priliku da ne samo bira već i bude biran na sve funkcije na cijeloj teritoriji zemlje. Koliko bi to rješenje bilo stvarne, a koliko kozmetičke prirode, drugo je pitanje, no sve što obećava pomak s mrtve tačke bolje je rješenje od nikakvog. Naročito ohrabruje – a tu su se složili gotovo svi akteri neumskih događanja – što postoji konsenzus oko unapređenja samog izbornog procesa, njegove transparentnosti, trošenja para i eliminacije jezika mržnje. Da samo to dobijemo, moglo bi se govoriti o kvalitetnim efektima šestomjesečnih dogovaranja. Ali, vrag je uvijek u detaljima i ništa nije dogovoreno dok sve ne bude dogovoreno.
Zato je najbolji i najsigurniji pokazatelj stanja pregovaranja vječni optimista Dragan Čović. Lider HDZ-a se umorio, tako je rekao novinarima. Za razliku od svih ostalih, koji pretendiraju da se razgovori još ove sedmice nastave u Sarajevu i to u organizaciji nevladajućih partija, kao sazivača, Čović je na kraju neumskog sijela ostavio dojam satjeranog u kut. Da li su mu međunarodni posrednici već jednom doskočili, pa omogućavanjem otvorene veze sa Venecijanskom komisijom i ostalim ekspertnim timovima razbili njegovo samouvjereno tumačenje zakona po volji njegove partije, ili se naprosto ispostavilo da postoji spremnost čak i za elektorsko kombiniranje, kao mehanizam obezbjeđenja, na koje lider HDZ-a nije imao šta reći već tražiti dodatne osigurače, kako tvrdi dobro obaviještena Istraga, manje je važno od spoznaje da je naš eurooptimista ostao kratka daha. I pokazao da je najzainteresiraniji za rješenje koje neće biti postignuto. Što nas, naravno, dovodi do druge raskrsnice, daleko od neumske. Ako je, dakle, Čović došao do zida iza kojeg više izborna reforma nije ključ rješenja već istrajavanja na problemu, onda je jasno da lidera HDZ-a od Hrvata u BiH mnogo više zanima njegov specijalni partner sa (pojačane) američke crne liste, poznat kao Mića Dodik. Pa umjesto kompromisa – koji je neminovnost svakog pregovaranja i dogovaranja – bira način na koji će dokazati da je BiH nemoguća misija.
Izljevi mržnje
Ta je raskrsnica opasna za BiH, ali i za lidera HDZ-a. Dodik je svoje crvene krpe potrošio i već poodavno prešao sve crvene linije. To je jasno. Uostalom, opozicija iz RS-a je (uzaludno) čekala poziv da se pridruži u Neumu prisutnim pregovaračima. Na Dodika niko nije ni računao. Možda, eventualno, Zoki Milanović koji je i ovaj vikend potrošio da svojim izljevima mržnje spram Andreja Plenkovića pokuša zamazati oči hrvatskoj javnosti zgroženoj što im se predsjednik pretvorio “u političkog saveznika kreature koja negira genocid u Srebrenici, voli Ratka Mladića i Radovana Karadžića”, kako pišu tamošnje kolege. Mića, Zoki i Lagumdžija ponovo su – kao i početkom vijeka – u istom vrzinom kolu: ako su onomad šansu za podebljavanje vlastitih džepova vidjeli u okretanju Zapadu, danas je prepoznaju u Rusiji i Kini, no važno je da to više ne kriju jednako kao što je važno i da se nauči lekcija – Lagumdžija više politički ne postoji, Dodik je na dobrom putu, a Zokiju će suditi hrvatski birači koji znaju prednosti EU i NATO-saveza. Čović još uvijek ima priliku da bira i pregovara, ma kako razočaran bio. Bosni i Hercegovini treba kompromis, trebaju joj izbori i trebaju joj reforme. Ova neumska i ako ne uspije, barem će ogoliti sve aktere. A i to je nešto.
Parametri trenutne secesijske krize u Bosni i Hercegovini dobro su utvrđeni. Namjere i taktike režima u Banjoj Luci također su dobrano poznate. Ono što uveliko nedostaje u javnom diskursu oko ove situacije i u BiH i u atlantskoj zajednici jeste kredibilan niz reakcija koje bi Sarajevo i NATO trebali i mogli slijediti kako bi se suprotstavili ne samo aktivnostima Milorada Dodika već i (hibridnoj) kampanji protiv Bosne i Hercegovine koja dolazi prvenstveno iz Beograda i Moskve. Posebno je alarmirajuće vidjeti nedostatak koherentnog suprotstavljanja takozvanih probosanskih stranaka u Sarajevu, koje, iako su različite ideološke orijentacije, ipak tvrde da dijele jedinstveno opredjeljenje za suverenitet i teritorijalni integritet zemlje.
Razlozi odsustva koherentnog odgovora su bezbrojni, ali i poznati. Prije svega, zbog toga što je tokom većeg dijela poslijeratnog perioda bosanskohercegovački stranački sistem primarno služio unapređenju uskostranačkih, a posebno naslijeđenih ili patrimonijalnih interesa. Ovo je sastavni dio uveliko kriminalizirane poslijeratne političke ekonomije zemlje i rezultirao je ozbiljnim razočarenjem kolektivnim stranačkim establišmentom bosanskohercegovačkih građana i glasača. To je zauzvrat polučilo sve veću nesposobnost (i nespremnost) stranaka da regrutiraju sposobne i principijelne kandidate. Umjesto toga, one su se uglavnom odlučivale za promoviranje kandidata iz svojih vlastitih naslijeđenih mreža, čija je primarna kvaliteta njihova odanost svojim rukovodećim kadrovima. Kao što je primijećeno, posljedica takve politike je pojava jedne političke kulture među probosanskim strankama koja je izrazito provincijalna i služi samo vlastitim interesima.
Štaviše, „zarobljavanje“ mnogih ključnih bosanskohercegovačkih pravosudnih te institucija za provođenje zakona također je značilo da čak i kada kriminalne afere budu otkrivene – kao u slučaju Milana Tegeltije, ličnog savjetnika Milorada Dodika – policija i tužiteljstvo su spori ili u potpunosti nevoljni da reagiraju. Ovi pojedinci, iako razotkriveni u medijima da su očigledno i otvoreno kompromitirani i/ili involvirani u kriminalno trgovanje, ili pak organizirani kriminal, za to nisu pretrpjeli nikakve pravne sankcije ili posljedice. Ovo samo još više produbljuje osjećaj razočarenja i otuđenosti među građanima, koji zaključuju da je Bosna i Hercegovina fatalno kompromitirana korupcijom i kriminalnim političkim elementima te da su putevi za institucionalnu reformu ograničeni, ako ne i potpuno odsutni.
Ova posljednja tačka odražava, ne sasvim netačno, strukturalnu stvarnost dejtonskog ustavnog režima. Kontrola ključnih državnih ureda od dužnosnika SNSD-a i HDZ-a – što je nužna značajka etničke podjele vlasti u zemlji – omogućila je ovim zloćudnim akterima da značajno potkopaju efikasne mehanizme upravljanja državom. Na zakonodavnoj razini Dom naroda je pravo groblje za reformski orijentirano zakonodavstvo, gdje, barem u teoriji, samo 20 posto delegata (3 od 15) može spriječiti usvajanje zakona. Još korozivnija bila je politika stranaka poput HDZ-a da u potpunosti opstruiraju vladu kad god smatraju da njihovi interesi i prioriteti nisu u potpunosti ispunjeni i provedeni. Naprimjer, ova stranka uspješno blokira formiranje vlasti u entitetu Federacija BiH od 2018. godine unatoč tome što je osvojila samo devet posto glasova na državnom nivou i tek nešto ispod 15 posto glasova na nivou Federacije BiH. Nakon 2010. godine, kada je reformski orijentirana koalicija predvođena SDP-om pokušala popuniti mjesta etničkih Hrvata u vladi kandidatima koji ne dolaze iz HDZ-a – što je bila u potpunosti legalna i ustavna praksa – ta stranka je na isti način gotovo dvije godine opstruirala formiranje vlade na državnom nivou. Izvanredne ovlasti koje su postojećim Ustavom BiH dodijeljene onome što bi u većini demokratskih parlamentarnih režima bili minorni politički akteri uveliko potkopavaju mogućnosti za racionalnu vladavinu u Bosni i Hercegovini. Ovo je dodatno pogoršano činjenicom da se, kao u slučaju opstrukcionističkih taktika HDZ-a, mnogim neustavnim i antiustavnim aktivnostima jednostavno dopušta da opstaju, jer nadležne institucije nisu u stanju odgovoriti na ova kršenja vladavine prava i/ili demokratskih normi.
Ova strukturalna neracionalnost u kombinaciji s tendencijama ka provincijalizmu i patrimonijalizmu probosanske političke klase u konačnici je dubinski potkopala velike dijelove državnog aparata Bosne i Hercegovine. Širom gotovo svakog dijela državne administracije – uključujući i ministarsku razinu – zatiče se osoblje koje je nesposobno, kriminalno ili suprotstavljeno osnovnim demokratskim vrijednostima ili pak postojanju države. To je jedna izvanredna kombinacija faktora koji nekada mogu navesti na zaključak da primarna analitička sočiva za razumijevanje prirode politike savremene Bosne i Hercegovine ne trebaju biti ona koja zamišljaju zemlju kao „postkonfliktno“ uređenje ili „podijeljeno društvo“, već ono koje je pod nekim oblikom kvaziokupacije.
Ova posljednja tačka je sporna, ali je treba trezveno razmotriti s obzirom na to da SNSD i HDZ, svaki ponaosob, ne samo da su svoju odanost Beogradu i Zagrebu učinili jasnim dijelom svojih oficijelnih stranačkih programa (a u slučaju SNSD-a to je sasvim jasno zato što ova stranka trenutno slijedi eksplicitnu secesionističku agendu) već i zato što su Beograd i Zagreb zauzeli vanjskopolitičku poziciju koju određuje izuzetan stupanj miješanja u domaća i suverena pitanja Bosne i Hercegovine. Barem u političkom i diplomatskom smislu, trenutna situacija više nalikuje na period iz 1990-ih nego na regiju s jasno uspostavljenim poslijeratnim sistemom i trajnim uvjetima mira. Ovakvo zloćudno miješanje nije međutim ograničeno na susjede Bosne i Hercegovine iako je ono najčešće i najočitije u ovom slučaju. Daleko veće sile – iznad svih Rusija, ali sve više i Kina – dodale su svoju težinu ovoj antibosanskoj osovini. Nedavna odluka Vlade Mađarske da zaštiti secesionistu Milorada Dodika od sankcija Evropske unije te ponuda finansijskog spasa njegovoj vladi sugerira da ovaj blok ipak ima jedan širi opseg, uključujući i zemlje koje su unutar EU i NATO-a.
Dakle, očita je, ali i suviše često zanemarena stvar: Izgledi za bilo koju vrstu racionalne vladavine su ograničeni kada veliki segmenti političkog establišmenta u Bosni i Hercegovini odbijaju i postojanje države i/ili ideju bilo koje vrste vladavine koja se ne bavi isključivo stjecanjem i raspodjelom ministarskih mjesta. Dodatna uključenost daleko moćnijih izvanjskih aktera u unutrašnje poslove zemlje također stavlja integracioniste i/ili prodržavne snage u izuzetno nepovoljan položaj. Takva neravnoteža moći obično postoji jedino u državnim uređenjima okupiranim od neprijateljskih sila. Paralele sa savremenom Ukrajinom su, naprimjer, prikladne: Premda, možda bi još bolja usporedba bila sa, recimo, Poljskom iz perioda od osamnaestog do dvadesetog stoljeća, zapravo primjerom jednog razmjerno malog državnog uređenja koje biva konzistentno sabotirano i na kraju podijeljeno od svojih većih susjeda, čije su vlastite regionalne težnje bile odlučno ekspanzionističke ili iredentističke.
Zanimljivo je, međutim, da opetovano brisanje Poljske s kartografije Evrope nikada nije potrajalo. Poljska je povratila svoju punu suverenost do kraja dvadesetog stoljeća iako je Moskva i dalje ustrajno ostala imperijalna sila s planovima za veći dio istočne Evrope. Kako su poljski narod i njegove vođe ovo postigli? Tako što su tokom decenija okupacije i dominacije zadržali predanost svom vlastitom identitetu i autonomiji te su poduzeli neophodne korake kako bi te predanosti pretvorili u institucionalne kapacitete. Dakle, čak i kada je poljskom narodu nedostajala suverena država, nisu mu nedostajale organizacijske i političke namjere i stremljenja da na kraju ostvari taj cilj.
Bilo bi dobro kada bi probosanski akteri trezveno promislili o ovoj historiji (i zapravo o vlastitoj novijoj historiji). Uostalom, Bosna i Hercegovina je već jednom viktimizirana u posljednje vrijeme potpunim kolapsom međunarodnog angažmana tokom agresivnog rata protiv Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995. godine. I dok je kasnije Bosna i Hercegovina imala koristi od jednog relativnog viška međunarodne i evropske pažnje (barem između 1995. i 2006. godine), to razdoblje pretjerano je odredilo samopercepciju i mišljenja probosanskih lidera i kreatora politike. U eri obnove natjecanja velikih sila prosto je nerazumno očekivati da će Bosna i Hercegovina uživati toliki stupanj međunarodne pažnje imajući u vidu stanje aktuelnih svjetskih zbivanja. Sukobi koji traju u Ukrajini i Siriji, humanitarna katastrofa u Afganistanu – svaka od ovih situacija oduzima bezgranično više diplomatskih resursa i pažnje od Bosne i Hercegovine. Neko bi se čak mogao usuditi kazati da s vremena na vrijeme čak i ćorsokak između Kosova i Srbije značajnije zaokuplja atlantističko razmišljanje u pogledu Zapadnog Balkana od Bosne i Hercegovine.
Probosanski akteri mogu imati svakakva mišljenja o ovim pitanjima. Mogu smatrati ovaj nedostatak pažnje glupim ili nepravednim, ali, u konačnici, to su činjenice. A onda se postavlja pitanje: Šta se može i mora učiniti da se ta mišljenja promijene, te s tim u vezi šta probosanski akteri mogu učiniti ako ne dođe do značajnije promjene međunarodnog stava? Ukratko, šta probosanske snage čine da svoju sudbinu uzmu u svoje vlastite ruke i odrede, u najvećoj mogućoj mjeri, stanje lokalne politike svojom vlastitom voljom i aktivnostima?
Tri su primarna cilja koja probosanske snage moraju slijediti u ovom trenutku kako bi osigurale neposredan opstanak države, njen teritorijalni integritet i suverenitet, ali i stvorile uvjete za dosta povoljniju stratešku poziciju u godinama koje dolaze, pod pretpostavkom da se trenutna kriza riješi ili barem prođe na manje ili više miran način.
Uspostava čvrstog lanca zapovjedništva i sigurnosne spremnosti
Prvi i najvažniji prioritet u ovom trenutku je osigurati da su svi sigurnosni organi u Bosni i Hercegovini, uključujući Oružane snage, ali i državnu policiju (SIPA), graničnu policiju te policijske snage u Sarajevu, Tuzli, Zenici i Unsko-sanskom kantonu, u stanju optimalne spremnosti da se nose s bilo kakvim potencijalnim sigurnosnim incidentima u narednim mjesecima, ali i mimo toga, s obzirom na to da se separatističke tendencije srpskog nacionalizma vjerovatno neće značajno smanjiti u narednim godinama. Ove pripreme trebale bi uključivati uspostavu čvrstog lanca zapovijedanja, kao i nepredviđene situacije u slučaju značajnijih prebjega iz Oružanih snaga ako dođe do stvarnog pokušaja otcjepljenja vlasti u Banjoj Luci.
U jednom takvom scenariju zbunjenost će biti najveći neprijatelj integracionističkih aktera, te je imperativ da sigurnosne agencije BiH održe realističan i krizno orijentiran osjećaj svojih kapaciteta. Takve pripreme trebale bi uključiti, koliko god je to moguće, „svedržavni“ pristup, a treba poduzeti i korake da državni, entitetski i kantonalni sigurnosni službenici komuniciraju jedni s drugima u najvećoj mogućoj mjeri. Članovi odgovarajućih zakonodavnih tijela i skupština bi isto tako trebali zahtijevati sveobuhvatne i redovne izvještaje o stanju od relevantnih službenika – kako bi održali civilni nadzor, ali i osigurali da odgovarajuće agencije i njihovi čelnici razumiju da je ovo istinski prioritet. Moraju se predvidjeti pokušaji srpskih i hrvatskih nacionalističkih aktera da spriječe takve aktivnosti, kao i njihovi određeni napori da te nužne mjere predostrožnosti okarakteriziraju kao „ratno huškanje“ ili „činove agresije“.
Upravo iz tog razloga sve ove aktivnosti treba provoditi, gdje god je to moguće, u saradnji sa službenicima NATO-a i odgovarajućim glavnim gradovima zemalja NATO-a. U najmanju ruku, Alijansa bi trebala biti u toku sa svim pripremnim aktivnostima sigurnosnih agencija BiH kako bi se izbjeglo da to izgleda kao unilateralizam legitimnih državnih vlasti Bosne i Hercegovine. Bilo kakve nedostatke ili glavna pitanja u sveukupnom stanju pripravnosti bosanskohercegovačke agencije trebaju rješavati u bliskoj saradnji s dužnosnicima NATO-a, a njihovu pomoć treba tražiti i u rješavanju specifičnih problema. Naprimjer, ako postoje zabrinutosti o sposobnosti sigurnosnih snaga BiH da kontroliraju zračni prostor iznad Bosne i Hercegovine (što je vjerovatno), ili da brzo isture snage u određene „koridore“ vitalne za održanje teritorijalnog integriteta države (Sarajevo – Goražde, Tuzla – Brčko, Jajce – Sanski Most itd.), ove stvari treba razmotriti s konkretnim zahtjevima NATO-u za bolju opremu, logističku podršku ili obuku.
Ove pripreme trebale bi uključivati trezvenu procjenu vjerovatnosti i kapaciteta zloćudnog stranog uplitanja u slučaju bilo kave značajne sigurnosne krize u Bosni i Hercegovini kako u obliku uniformiranih tako i hibridnih/tajnih proksi snaga koje djeluju uime Srbije, Rusije i drugih relevantnih aktera (tj. paravojnih formacija čak i iz određenog bloka zemalja EU). Ove informacije također treba jasno iskomunicirati s dužnosnicima NATO-a, posebno onim najspremnijim i najsposobnijim da pruže kredibilnu pomoć (npr. Sjedinjenih Američkih Država, Ujedinjenog Kraljevstva, ali i potencijalno Nizozemske). Dužnosnici Bosne i Hercegovine također bi trebali biti osjetljivi na lokalne političke senzibilitete i istražiti mogućnosti za alternativne aranžmane tamo gdje očita ili otvorena sigurnosna saradnja nije moguća, to jest tamo gdje nije moguće da određene vlade članica NATO-a podrže aktivnosti i pripreme lokalnih sigurnosnih agencija. Treba istražiti mogućnosti za razmjenu obavještajnih podataka i podršku – posebno zato što će održavanje maksimalne svijesti o situaciju biti ključno u bilo kakvoj pravoj sigurnosnoj krizi.
U ovom kontekstu, sigurnosni dužnosnici Bosne i Hercegovine također trebaju produbiti i proširiti svoje interakcije s misijom EUFOR-a u Sarajevu i istražiti mogućnosti za zajedničke vježbe i operacije pripravnosti. Iako postojeće držanje EUFOR-a u Bosni i Hercegovini nije optimalno – što je pitanje koje treba razmotriti s NATO partnerima – bolja koordinacija s EUFOR-om ipak može pružiti važne prednosti. Tokom brzo razvijajuće sigurnosne krize raspoređivanje EUFOR-a na strateški vitalna mjesta unutar Bosne i Hercegovine može se pokazati odlučujućim u stabiliziranju ukupne situacije. I ovdje je od posebne važnosti strateški vitalni koridor Tuzla – Brčko i treba učiniti sve napore da se osigura da Brčko distrikt ostane pod čvrstom kontrolom državnih snaga Bosne i Hercegovine. Osiguravajući da entitet RS ostane teritorijalno razdvojen – a posebno da zapadna polovica regije, gdje je efektivno smještena cjelokupna politička, administrativna i sigurnosna aparatura, ostane odsječena od granice sa Srbijom – sigurnosni organi BiH će održati egzistencijalnu prednost protiv bilo kakvog pokušaja secesije.
Moderniziranje vanjske politike Bosne i Hercegovine
Pored osiguravanja neposrednog sigurnosnog i teritorijalnog integriteta države, probosanski akteri trebaju ponovno osmisliti oblik i opseg vanjskopolitičkog aparata zemlje. Iako Bosna i Hercegovina ima Ministarstvo vanjskih poslova, njegovo osoblje i djelovanje podložno je uobičajenim stranačkim i sektaškim ograničenjima. Ovo ministarstvo bi, naravno, trebalo iskoristiti u najvećoj mogućoj mjeri. Promicanje mladih, profesionalnih, sposobnih diplomata također je od najveće važnosti za dugoročni položaj Bosne i Hercegovine u međunarodnoj zajednici. Međutim, mora se uzeti u obzir priroda političkog sistema. Do 2023. godine pozicija Ministarstva vanjskih poslova će se vjerovatno promijeniti u koristi HDZ-a, koji se svrstao uz SNSD. To će još jednom ograničiti mogućnosti za institucionalnu promociju interesa Bosne i Hercegovine na međunarodnoj areni u najmanju ruku do sljedećeg izbornog ciklusa.
Budući da je tako, imperativ je da probosanski akteri uspostave stalnu aparaturu za promoviranje svojih političkih i demokratskih interesa, posebno u ključnim glavnim gradovima (prije svega u Washingtonu i Londonu, ali i u Berlinu, Bruxellesu i drugdje ako resursi dopuštaju). Nažalost, Bosanci i Hercegovci su protraćili decenije djelujući pod pretpostavkom da će nivo dobre volje, koju je njihova zemlja stekla tokom ratnih godina, trajno oblikovati poglede na bosanskohercegovačka pitanja na političkom Zapadu. To je uvijek bilo glupo uvjerenje, ali su njegove katastrofalne posljedice sada već vidljive ako uzmemo u obzir prigušeni zapadni odgovor (osim nekoliko značajnih izuzetaka) na trenutnu secesionističku krizu. Naprosto, u stvarno postojećem svijetu potrebno je trošiti sredstva kako bi se pridobila i održala podrška u ključnim prijestolnicama. Ta su sredstva različitih vrsta i sva su bitna.
Prije svega, novac se mora trošiti na profesionalno predstavljanje i lobiranje na objema stranama Atlantika. Izgleda da do danas probosanski akteri, a zasigurno i sama država Bosna i Hercegovina, nisu potrošili ni dolara na takve napore, dok su antibosanski akteri iz BiH potrošili milione. Ovo je potpuno neprihvatljiv propust u procjeni svih onih koji tvrde da se zalažu za najbolje interese Bosne i Hercegovine. Profesionalne lobističke usluge nepobitno su obilježje savremenih svjetskih odnosa, a akteri i iz vlasti i iz privatnog sektora u Bosni i Hercegovini moraju odmah izdvojiti sredstva za uspostavu stalnog probosanskog predstavljanja u tim ključnim prijestolnicama. Za relativno skromnu svotu od pet do deset miliona američkih dolara (novac koji se može namaknuti od različitih javnih i privatnih izvora unutar Bosne i Hercegovine i među dijasporom kako bi se izbjegle poznate opstruirajuće taktike antidržavnih aktera) može se uspostaviti sposobno, profesionalno prisustvo barem u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu. Ovo se neće trenutno isplatiti, ali će osigurati razvijanje razumijevanja i uvažavanja interesa Bosne i Hercegovine u ovim glavnim gradovima u godinama koje dolaze, tako da će u budućim krizama međunarodne reakcije biti daleko povoljnije za prodržavne interese.
Isti ovaj konzorcij vladinih i privatnih aktera trebao bi uložiti sredstva za proširivanje ekonomskih i političkih veza između bosanskohercegovačke dijaspore i države, posebno u smislu omogućavanja većeg političkog angažmana bh. dijaspore u lokalna pitanja zemalja u kojima obitavaju. Takva vrsta organiziranja ustaljena je praksa među određenim „starim“ zajednicama u Sjedinjenim Državama (naprimjer Armensko-američka zajednica), ali je izuzetno nerazvijena među bosanskohercegovačkom dijasporom. Trebalo bi poduzeti pažljivo proučavanje organizacije „Birthright Israel“ i sličnih jevrejskih dijasporalnih organizacija kako bi se procijenile najbolje prakse koje treba usvojiti. Doista, sveobuhvatna procjena i razumijevanje izraelskih napora u izgradnji države dobro bi poslužila i probosanskim akterima, posebno zato što će dugoročno bosanska verzija aliye – institucionalnog i ritualiziranog povratka u domovinu – vjerovatno morati biti dio strategije rješavanja dugoročnih imigracijskih trendova. Gotovo je sigurno da među drugom i trećom generacijom bosanske dijaspore postoje pojedinci koji će biti zainteresirani za povratak u zemlju, čak i u regije poput entiteta RS, pod uvjetom da im na raspolaganju budu institucionalna i politička podrška za takve procese. Međutim, dok se ne poduzmu napori za promoviranje kulturne razmjene i obrazovnih programa s tim zajednicama, malo je vjerovatno da će se takav ljudski i ekonomski kapital moći iskoristiti.
Ukratko, potrebno je da probosanski akteri temeljito preispitaju šta je to „vanjska politika“ ako žele stvoriti uvjete za zadobijanje veće podrške kod međunarodne zajednice, a s ciljem stvaranja racionalnog, liberalno-demokratskog državnog uređenja u Bosni i Hercegovini.
Prepoznavanje saveznika
Konačni prioritet probosanskih aktera u pokušaju da ojačaju dugoročne interese države tiče se prepoznavanja i održavanja bliskih veza s potencijalnim saveznicima. Ovdje se ne radi o „moderniziranju“ vanjske politike zemlje kao fokusiranju na tradicionalni vanjskopolitički cilj – izgradnju savezništava – priznajući pritom da je Bosna i Hercegovina tradicionalno u tome prolazila veoma loše. Naprimjer, premda su Sjedinjene Države tvorac Ustava BiH i nesumnjivo najvažniji partner zemlje, opći nivo znanja među kreatorima američke politike o Bosni i Hercegovini i njenim interesima je nizak. Slično tome, tokom 2021. godine Ujedinjeno Kraljevstvo se pojavilo kao vodeći podržavatelj prodržavnih snaga u Bosni i Hercegovini, ali to je uglavnom bio rezultat jedne suštinski privatne inicijative nekolicine pojedinaca, od kojih većina nema nikakvih formalnih veza s državom BiH ili bilo kojom političkom konstelacijom u njoj. Činjenica da se to dogodilo u suštini je više stvar čiste sreće nego bilo kakvog smislenog angažmana nužnih aktera u Bosni i Hercegovini.
To nije održiva strategija za odbranu interesa zemlje, posebno jer – da ponovimo – obnovljeno natjecanje velikih sila znači da su izolirane države u najvećoj opasnosti da postanu ili žrtve ili, najmanje, teatri za interese moćnijih aktera. Štaviše, imajući u vidu da je članstvo u NATO-u vjerovatno najhitniji dugoročni interes vanjske politike Bosne i Hercegovine, imperativ je da Sarajevo pokaže svoju vrijednost atlantskoj zajednici čak i prije nego što se pridruži ovom bloku. To se nužno mora učiniti unaprijed kako bi, kada se BiH približi formalnom pridruženju, postojale minimalne diplomatske prepreke koje treba ukloniti. I ovdje, doista, poenta mora biti da se pokaže vrijednost Bosne i Hercegovine Savezu i saveznicima, a ne samo da se traži zaštita i okrilje.
Bosna i Hercegovina ima mnogo toga da ponudi NATO-u i pojedinačnim NATO državama: ima profesionalnu obavještajnu službu i sigurnosni aparat u jednoj geopolitički složenoj regiji, koja je u stanju prikupiti i analizirati osjetljive podatke i informacije. Ima stanovništvo koje je izrazito prozapadno orijentirano. Ima uspješnu i dobro integriranu dijasporu širom velikog dijela Zapada. I predstavlja važan kulturološki i geografski most između nekoliko ključnih globalnih regija, što je pozicija koja će samo rasti u značaju u godinama koje dolaze. Sve ovo su činjenice, ili u najmanju ruku uvjerljivi argumenti koji se mogu i moraju širiti u ključnim prijestolnicama. Cementiranjem takvih narativa i perspektiva u umove zapadnih kreatora politika probosanski akteri se mogu efikasnije zalagati za kontinuirani angažman i pomoć tih politika.
Sve ovo nije samo stvar odgovora na savremenu stvarnost koju obilježava politika velikih sila. Vlastita historija Bosne i Hercegovine ilustrativan je primjer šta se može desiti jednoj zemlji kada nema istinskih saveznika. Nijedna od država ili organizacija za koje se ranije ili trenutno moglo smatrati da pomažu suverenitet i teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine tokom 1990-ih ili tokom njenog poslijeratnog razvoja to nije učinila bez značajnih rezervi. Sjedinjene Države možda jesu predvodile akciju da se postigne konačni mirovni sporazum i zaustavi agresija protiv Bosne i Hercegovine između 1992. i 1995. godine, ali Clintonova administracije je također odbila podići štetni embargo na oružje snagama Vlade Bosne i Hercegovine unatoč značajnim pritiscima američkog Kongresa u tom smjeru. Hrvatska je možda u konačnici pomogla snagama Vlade BiH u završnim mjesecima rata, ali je prethodno vodila i de facto invaziju. Turska, koja tvrdi da ima bliske kulturološke i historijske veze s Bosnom i Hercegovinom, investira više u Srbiju nego u Bosnu i Hercegovinu. Moglo bi se nastaviti nabrajati na ovaj način, ali poenta bi bila ista: Bosna i Hercegovina nema principijelnih saveznika i mora to ispraviti. Da bi se to učinilo, potrebni su mnogi koraci koji su naznačeni u prethodnim dionicama ovog teksta. Međutim, uspostava postojanih političkih i sigurnosnih odnosa s ključnim prijestolnicama ipak treba biti prepoznata kao samostalan cilj – pored bezbroj drugih pozitivnih ishoda koji proizlaze iz snažne dvosmjerne diplomatske prisutnosti u međunarodnoj zajednici.
Zaključak
Umjesto formalnog zaključka, jedno zapažanje koje je u skladu s duhom ovog eseja: Problemi Bosne i Hercegovine se lahko identificiraju, čak i ako nisu nužno „dobro poznati“ u međunarodnoj zajednici. Zadatak probosanskih aktera nije samo da objašnjavaju ove probleme, već i da ponude i stvore puteve za rješavanje ovih pitanja. Za jednu malu zemlju s teškom historijom, Bosanci i Hercegovci su učinili izuzetno dobar posao pričajući svoju priču svijetu. Ono što preostaje jeste da se te priče kanališu u efikasnu političku akciju, i na lokalnom i na međunarodnom nivou. Nadamo se da će ovaj tekst pomoći animiraju tih napora.
(Autor teksta Jasmin Mujanović, politolog (doktorat, Univerzitet York) koji se specijalizirao za politike postautoritarne i postkonfliktne demokratizacije. Njegova prva knjiga Hunger and Fury: The Crisis of Democracy in the Balkans (Hurst Publishers & Oxford University Press, 2018) istražuje opstojnost autoritarnih i neliberalnih oblika vladavine na Zapadnom Balkanu od kraja jugoslavenskih ratova. Među njegovim objavljenim radovima također su recenzirani članci u vodećim akademskim časopisima, poglavlja u brojnim uredničkim izdanjima, politički izvještaji za Freedom House, European Council on Foreign Relations, te za fondaciju Friedrich Ebert Stiftung. Svoje analize objavio je i u New York Timesu, Washington Postu, Foreign Affairsu, Foreign Policyju i mnogim drugim medijima. Istaknuto je prisutan na društvenim medijima i pojavljivao se u programima međunarodnih televizijskih i radio stanica, na NPR-u, BBC Radiju, CBC Newsu, Glasu Amerike (Voice of America), Al Jazeeri, kao i na brojnim balkanskim medijskim servisima. Ranije je bio docent političkih znanosti i studija na Univerzitetu Elon, a sada je član savjetodavnog odbora Kulin inicijative)
Prošle su, evo, dvije decenije otkako su se politički lideri iz Bosne i Hercegovine okupili na Mrakovici da, uz posredovanje međunarodnih zvaničnika, razgovaraju o provedbi presude Ustavnog suda BiH koja se odnosila na konstitutivnost naroda. Politička “bitka na Kozari” donijet će čuveni “Sporazum Mrakovica – Sarajevo”, koji je, potom, nametnuo tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch. Federacija je dobila potpredsjednika iz reda srpskog naroda i Klub Srba u Domu naroda FBiH, a Republika Srpska je dobila potpredsjednike i Vijeće naroda.
A kako to izgleda u praksi
Suštinski, Federacija BiH je dobila još jedan mehanizam za blokiranje procesa, a Republika Srpska je, formalno, ispoštovala presudu Ustavnog suda BiH iz jula 2000. godine kojom je konstatovano da su svi narodi konstitutivni na teritoriji cijele BiH. Ovlaštenja Vijeća naroda RS-a i potpredsjednika tog entiteta nikada nisu bila ni približna ovlaštenjima Doma naroda i potpredsjednika Federacije. Zbog toga je danas Milorad Dodik u pravu kada kaže da su institucije Republike Srpske, prilikom donošenja odluka, mnogo efikasnije od onih federalnih i državnih. No, tako to biva kada se u dva entiteta iste države primjenjuju različita pravila.
Federacija BiH je, zapravo, talac svojih institucija. Jeste komplikovano za shvatiti, ali ću, ukratko, pokušati objasniti na koje se sve načine može blokirati ovaj entitet.Krenut ću od Centralne izborne komisije BiH. Otkako je Ustavni sud BiH, u slučaju Ljubić, izbrisao odredbe Izbornog zakona kojim je bilo regulisano pitanje rasporeda delegata u Domu naroda FBiH, CIK je preuzeo ulogu zakonodavca, te je donio Uputstvo na osnovu kojeg su raspoređivani delegati. Uradio je to onaj bivši saziv CIK-a, čije su članove kontrolisali Milorad Dodik i Dragan Čović. Prije tog Uputstva, Zeničko-dobojski kanton je davao dva Hrvata u Dom naroda FBiH. Nakon odluke CIK-a, drugi zenički Hrvat je prebačen u Široki Brijeg, odnosno u Zapadnohercegovački kanton. Bila je to, ispostavit će se, za HDZBiH strateški najbitnija odluka. Pet kantona u kojima HDZBiH nije dominantan, davalo je po jednog delegata iz reda hrvatskog naroda. Tuzlanski, Unsko-sanski, Zeničko-dobojski, Bosanskopodrinjski i Kanton Sarajevo, prema tom aktu, mogli su ukupno izabrati pet delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Preostalih dvanaest Hrvata delegirali su kantoni u kojima je HDZBiH neprikosnoven. Dakle, od ukupno 17 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, HDZBiH je imao sigurnih 12. I upravo tu počiva njihova moć. Kada kontrolišete dvije trećine u, recimo, Klubu Hrvata, onda niko osim vas ne može predložiti predsjednika ili potpredsjednika Federacije BiH iz reda hrvatskog naroda. A bez potpisa predsjednika i potpredsjednika Federacije, nema imenovanja premijera Federacije BiH. Što, opet, znači da sa 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH određujete pravila prilikom formiranja izvršne vlasti u Federaciji. Ili će biti onako kako kažete, ili neće biti nikako. Što je, uvjerili smo se, bila taktika HDZ-a BiH. Jer sa 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH, vi ste apsolutni vladar Federacije. Čak ste i vladar na državnom nivou, jer sa 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH birate sigurna četiri od ukupno pet hrvatskih delegata Doma naroda Bosne i Hercegovine. Napominjem, ako tri delegata iz jednog od klubova ne dođu na sjednicu, sjednica Doma naroda BiH ne može biti održana. I, da ponovim – sa dvanaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH uspostavljate apsolutnu kontrolu nad Federacijom i nad zakonodavnom vlašću na državnom nivou.
Evo kako to izgleda u praksi. Zahvaljujući isključivo Uputstvu starog saziva CIK-a, HDZBiH je 2018. godine uspio osigurati 12 delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH. Tih 12 HDZ-ovih delegata ne želi predložiti novog predsjednika Federacije, što znači da Marinko Čavara na svojoj funkciji ostaje sve dok Dragan Čović želi. Marinko Čavara, idemo dalje, ne želi potpisati odluku o imenovanju novog mandatara, što znači da i Vlada Federacije BiH sa Fadilom Novalićem na čelu ostaje sve dok to želi Dragan Čović. Marinko Čavara ne želi potpisati odluku o popunjavanju upražnjenih mjesta u Ustavnom sudu Federacije BiH. Ustavni sud FBiH radi na ivici kvoruma, s tim što ne može biti imenovano Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa u tom Sudu. Dvanaest delegata u Klubu Hrvata Doma naroda FBiH na svaku odluku Parlamenta Federacije BiH može pokrenuti pitanje vitalnog nacionalnog interesa. Koje, opet, razmatra Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda BiH. Ali to Vijeće, voljom HDZ-a BiH, ne postoji. Što znači da Ustavni sud Federacije BiH ne može ocijeniti da li je ugrožen vitalni nacionalni interes. A sve dok Ustavni sud FBiH to ne ocijeni, osporavana odluka ne može stupiti na snagu. Dakle, dvanaest HDZ-ovih delegata u Domu naroda FBiH može blokirati svaku odluku Parlamenta BiH, jer HDZ-ov predsjednik Federacije ne želi da imenuje sudije Ustavnog suda Federacije BiH. A novi predsjednik Federacije BiH se ne može izabrati bez HDZ-ovih dvanaest delegata.
Kao na Mrakovici
Tako, dakle, u praksi izgleda pitanje Doma naroda Federacije BiH. Dragan Čović uopće ne želi da ova pitanja stavi na dnevni red pregovora o izmjenama Izbornog zakona. Ne insistiraju na tome mnogo ni međunarodni posrednici iz SAD-a i EU – Matthew Palmer i Angelina Eichhorst. Oni su fokusirani na “hrvatsko pitanje”, odnosno na izbor članova Predsjedništva BiH. I spremni su, već su govorili, podržati i asimetrična rješenja. Baš onako kako je to bilo prije dvije decenije na Mrakovici. Pregovarači o izmjenama Izbornog zakona večeras sele u Neum. Ili direktno u “Sokolovo gnijezdo”. Svaki kompromis koji ne uključuje smanjenje ovlasti Doma naroda Federacije BiH, značit će kapitulaciju. Ne kapitulaciju političke partije, već kapitulaciju države Bosne i Hercegovine.
Ovo što se danas dešava u Crnoj Gori, to svijet ne pamti. Čak ni Balkan, ako izuzmemo kratku epizodu u Makedoniji kada je krimininalizirani i orbanovsko-desničarski premijer Gruevski pokušao spriječiti promjenu vlasti nakon gubitka izbora.
Neuspješni upad u Sobranje bio je samo dječija igra u odnosu na ono što radi Zdravko Krivokapić u Crnoj Gori, premijer koji više alkohola može popiti nego pravilno riječi izgovoriti u jednoj rečenici.
Pošto mu je fotelja ozbiljno uzdrmana, sluđeni i nesnađeni Krivokapić kopa i rukama i nogama ne bi li se još neko vrijeme u njoj zadržao.
Usladilo se Zdravku u premijerskoj fotelji, kao djetetu na trešnji, i od čovjeka koji se nikad nije bavio politikom i koji je igrom sudbine došao na ovu poziciju, za 13 mjeseci dobili smo zvijer koja je spremna ići do kraja, pa i po cijenu sukoba, samo da sačuva vlast.
Samo kratak podsjetnik: Đukanović je izgubio parlamentarne izbore za 1.800 glasova i mirno predao vlast. Troglava koalicija sa 16 stranaka formirala je vladu koju podržava 41 poslanik, naspram 40 koliko je ostalo u opoziciji. Američka ambasadorka u Crnoj Gori Rajzing Rajnke držala je tada brifinge sa svojim kolegama, na kojima je govorila da će “Đukanović prije izvesti tenkove na ulice nego što će mirno predati vlast”.
Suprotno od ovakvog šarlatanskog predviđanja, crnogorski predsjednik je iste večeri priznao izborni poraz, a u narednim danima nije učinio ništa što bi moglo naslutiti da će opstruirati formiranje nove većine.
Toliko o znanju, vještini i dobroj namjeri američkih i inih diplomata.
Njima nije smetalo ni to što je Vlada sklepana u manastiru Ostrog, što je stvarni premijer tadašnji mitropolit Amfilohije, što je glavni konstituent (DF) direkno vezan za Moskvu, što u njoj nema manjina i što su glavne članice koalicije bile protiv prijema CG u NATO, što se Srbija direktno umiješala u izborni proces…
Toliko o američkoj i evropskoj principijelnosti i konzistentnosti. Za njih je bilo važno da se vlast promijeni poslije trodecenijske Đukanovićeve vladavine. Pa makar na vlast dosli i ljudi sa četničkim titulama-vojvode.
Nijemci i Amerikanci su smatrali da im treba dati šansu, bez obzira na njihovu ružnu prošlost i stavove koje su zastupali. Toliko o njihovom pamćenju i doslijednosti.
Dobili su što su i tražili.
Vladu koja je bliža Moskvi nego Briselu, koja više gleda u Beograd nego u Podgoricu, okrenuta više SPC nego bilo kojoj demokratskoj instituciji, koja u svom sastavu ima samo 4 ministra koji se izjašnjavaju kao Crnogorci i koja u konačnom vidi svoju državu kao dio “srpskog sveta”.
Uprkos izbornom porazu Đukanovićevog DPS od strane prosrpskih stranaka, Vlada nije mogla biti formirana bez jedne procrnogorske koalicije koja je osvojila 4 mandata. Dritan Abazović je bio taj jezičak na vagi koji je omogućio da se formira crkvena vlada u multietničkoj Crnoj Gori. Tada je brutalno prekrojena izborna volja građana, jer je nadobudni i preambiciozni Abazović suverenističke glasove odnio u miraz Amfilohiju Radoviću. Neko ko se zalagao za nezavisnu i evropsku Crnu Goru, zbog mržnje i kompleksa prema Đukanoviću, ušao je u vlast sa onima koji negiraju postojanje crnogorske nacije i koji se nikada nisu pomirili sa njenom samostalnošću. Otuda, sada već čuvena izjava Matije Bećkovića: ako Dritan dođe u Beograd, srpska omladina će ga nositi na rukama.
Sada je taj isti Dritan shvatio sa kim je tikve sadio.
Suočen s činjenicom da na sljedećim izborima nema šta tražiti, zbog koalicije sa četnicima, odlučio je izaći iz koalicije, formirati novu, manjinsku vladu, uz podršku DPS, a u kojoj bi on bio premijer. Razvod braka praćen je optužbama za izdaju i, gle čuda, ”prekrajanja izborne volje građana”.
Nesretni Krivokapić, ne znajući šta ga je snašlo, pokreće sve mehanizme pomoću kojih je došao na vlast.
Stvara litijašku atmosferu, priziva u pomoć Beograd i Crkvu, smjenjuje svakog ko mu se učini sumnjiv, prijeti i galami kao luda Nasta. Što je najtragičnije, njegovi ministri protestiraju na ulici, braneći svoje fotelje, što je jedinstven slučaj u političkom životu ovih prostora, ako je jasno da su u demokratskoj proceduri izgubili većinu. Jedna od perjanica te vlade, Vesna Bratić, koja za sebe kaže da je četnik, ostat će upamćena, kada je na tom “okupljanju ministara” izlila sav šovinistički šljam iz svog grla, nabrajajući muslimanska, albanska i po koje crnogorsko ime, koje bi činilo buduću vladu.
Ono što je bila skrivena politika Krivokapića &co, sada je samo učinjeno javnim i jasnim. Bratić je nesvjesno učinila puno za razbistriranje mutne političke vode u Crnoj Gori. Crkvena vlada je, koliko do jučer, pozivala manjine da im se pridruže. Sada ih neformalni Krivokapićev portparol, proskribira kao neprijateljski elemenat.
U mentalnom sklopu nacionalista i desničara, manjine su tretirane, maksimalno, kao demokratski dekor, a nikako kao ravnopravni politički faktor koji može učestvovati u donošenju odluka. Manjine su podnošljive ako su sa nama, ali su arhineprijatelji ako su protiv nas. To je klasična plemenska logika: “dobro je kad mi njima otmemo žene i krave, a loše je kad oni to nama urade”.
Krivokapić će sasvim sigurno ići na dalju radikalizaciju, samo da bi spriječio formiranje nove vlade. Pokušat će sa pravnim sredstvima, onda političkim, a neće prezati ni od protestnih okupljanja i novih litija, pa i incidenata i sporadičnih sukoba. On je namjeravao da sa pozicije premijera osnuje svoju stranku sa kojom bi nastupio na narednim izborima. Ako ode u opoziciju, njegova Demohrišćanska stranka ima šanse na uspjeh jednako kao i mogućnost da Amfilohije ustane iz groba.
Kombinacija neograničene ambicije i ograničene pameti je razorna za svakog čovjeka, a opasna za svakog političara. U slučaju Krivokapića, manjak znanja, a višak samopouzdanja je više nego očigledan, a što manje znaš, više se i usuđuješ, pa je krajnje neizvjesno gdje će i kako ova avantura završiti.
Naravno, da sve ovo što se dešava u Crnoj Gori ima svoje reperkusije na Bosnu i Hercegovinu.
Ako padne Krivokapićeva vlada bit će to prvi ozbiljniji udarac za “srpski svet”, poslije dužeg vremena. Poraz tog projekta, na bilo kom mjestu, nova je šansa više za BiH. Srpski nacionalizam se razgoropadio u regiji naročito nakon izbora u Crnoj Gori, kada su računali da su blizu ostvarivanja cilja.
Trenutna dešavanja su najbolji pokazatelj da desničari i šovinisti mogu mirno doći na vlast, ali je bez žestoke borbe neće predati. Po cijenu i sukoba. Za svoju vlast su spremni tuđu djecu gurnuti u konflikt.
Drugo naravoučenije vezano je za ponašanje međunarodne zajednice.
Sramno i bestidno, kao i mnogo puta ranije.
Niko od diplomata se nije oglasio nakon šovinističkog govora Vesne Bratić, niti je osudio očigledne opstrukcije Krivokapića i Bečića da se formira nova većina. Mlaka podrška manjinskoj vladi više je ohrabrila njene protivnike nego što ih je upozorila na nedemokratsko ponašanje. Zapad nije spreman priznati svoje greške prema Crnoj Gori, pa će i dalje ponavljati Escobarov nonsens da je “korupcija glavni problem i u ovoj državi”. To je mnogo jednostavnije, naravno i nemoralnije, nego govoriti o svojim lošim anticipacijama i pogubnom djejstvu nacionalizma i fašizma. Ovo drugo obavezuje na konkretnu akciju i učinkovite poteze, a sadašnja međunarodna zajednica na to, očito, nije spremna.
Nije Samantha Power ni stigla do kuće, a sav onaj strah, frustracije i narastajuće podjele na koje su joj ukazivali njezini sugovornici na brojnim sastancima tokom boravka u našoj zemlji, potvrđeni su novim incidentom: do eskalacije je došlo u Ljubuškom i to na prijateljskoj utakmici Sarajeva i lokalnog tima. Pucnjava je – potvrđuje i policija – bila znak upozorenja da se strasti smire (?!), a domaćini su požurili da se ograde uz objašnjenje: “Zbog gluposti nekolicine pojedinaca koji su ‘hrabro’ nasrnuli na vozila navijača FK Sarajevo dospjeli smo ni krivi ni dužni na loš glas, a dobar smo gradili godinama.” Nastavak priče je u nadležnosti pravosuđa u čiju nepristrasnost malo ko vjeruje, pa stoga i ne čudi što je došlo do sukoba upravo na provjerenoj matrici: “glupi pojedinci” nasrnuli su na automobile sa nepoželjnim registracijama, istim onim žarom kojim godinama kamenuju (nekažnjeno) antifašiste na Partizanskom groblju u Mostaru, da ne kažem istom onom tvrdoglavošću kojom vlasti HDZ-a čuvaju svoje Mile Budake, Slobodane Praljke i ostale (presuđene) zločince. Uporni hroničar ovdašnjih apsurda Srđan Puhalo našu realnost ovako definira: Za klanjanje u RS-u kazna je 100 KM, za klanje može i orden da se dobije. Da Bošnjaci ne zaostanu, angažirane su Zelene beretke, koje sebe vide kao garanciju patriotizma i buđenja vlasti koja će – pod njihovim pritiskom – stati uz narod. A narod uzvraća sve punijim autobusima kojima odlazi iz Bosne i Hercegovine.
Divljanje po twitteru
Da je glavna administratorica USAID-a novinarskim genom detektirala stanje na terenu nijednog trenutka nije krila, nekadašnjim kolegama je uoči odlaska i sama rekla da su upravo politički lideri najveći krivci za sve naše probleme – dok Zapadni Balkan bilježi stope rasta, Bosna i Hercegovina i dalje pada, ulagači bježe zbog nesigurnosti, a svađe i podjele ozbiljno slute da će nam natpolovična većina građana biti u dijaspori. Samantha Power nije prijetila, čak je izbjegla direktan odgovor na pitanje zašto se uopće sastala sa Miloradom Dodikom kome su SAD podebljale boravak na crnoj listi i pažljivo biranim riječima tek ukazala da je na sastanku Predsjedništva BiH govorio drugačije nego na presici koju je netom nakon sastanka održao. Zašto su onda Dodik i njegovi medijski megafoni tako beskrupulozno lagali od časa kada je stigla u BiH?
Lider SNSD-a ju je optužio da na njezinim sastancima nije bilo Srba (u redakciji Oslobođenja, na susretu sa novinarima istraživačima bio je Siniša Vukelić, vlasnik Capitala iz Banje Luke, među bivšim logorašima bili su zarobljenici iz tri različita logora, koje su držale tri različite vojske), kazao kako je mogla doći i u Republiku Srpsku (a bila je u Istočnom Sarajevu), na kraju posegnuo za retoričkom eskapadom dijeleći Power na USAID-dio s kojim nema problem i onaj politički s kojim ima, valjda hineći vlastitu umiješanost u ocjenjivanje drugih po onim manirima kojima na svojoj laktaškoj planeti dijeli packe kome i kako stigne. I još htijući ostaviti dojam da će on osobno odlučivati o bilo čemu američkom. Doduše, i to je radio, no ne na štetu SAD-a već upravo RS-a: u vrijeme velikih poplava u BiH 2014. godine, vrijedna američka pomoć u agregatima, pumpama, motornim čamcima, helikopterima, vrećama za spavanje, odjeći… i u Federaciji i u distriktu Brčko je distribuirana ugroženom stanovništvu, a u RS-u je “klasificirana” pa je vlast SNSD-a donijela odluku da Bijeljini, Doboju, Šamcu baš i ne treba te ju je “sklonila na sigurno”. Da je Dodiku vlastiti džep najbitniji, demonstrirao je i u Predsjedništvu, kada se pozdravljao sa gošćom iz SAD-a, pa brže-bolje, s rukom u džepu, pobjegao od fotografiranja.
Za sve to vrijeme, po Twitteru je divljala Gorica Dodik, jurišajući na Samanthu Power i odlazećeg američkog ambasadora Erica Nelsona, onako kako je to tata svojedobno radio u slučaju Maureen Cormack, prethodne američke ambasadorice u BiH. To što Dodik i njegova djeca seksističkim i uvredama na polnoj osnovi privlače pažnju na društvenim mrežama, kao i uvijek mnogo više govori o porodičnom stepenu bahatosti nego o onima protiv kojih usmjeravaju svoje primitivne objede, no ovaj trend koji je eskalirao od posljednje runde sankcija koje tatu – kako nam stalno ponavlja – nimalo ne pogađaju, znakovit je pokazatelj. Recimo, Željka Cvijanović šuti k’o zalivena, a ne tako davno, nakon što je šef Mile dospio prvi put na listu, upravo se predsjednica RS-a sa Snježanom Dodik slikala među svjetinom koja je na vašingtonskim ulicama čekala inauguraciju Donalda Trumpa. Suprug i otac Milorad u to je doba sve američke dužnosnike prozvao odlazećim ne krijući kolike nade polaže u Trumpa. Sad ga povremeno spomene, kao imaginarnu buduću nadu, a sin Igor – onaj što je od kredita IRB-a za voćnjake dogurao do tenderbega zbog kojeg je ATV završio na crnoj listi – obećava da će na vlastitom primjeru dokazivati nezavisnost eresovskog pravosuđa, tužbom protiv ambasadora Nelsona jer se prepoznao u njegovom objašnjenju zbog čega je ATV sankcioniran. U međuvremenu, ATV-u je ugašen YouTube kanal, a i Gorica se javno brine da će (opet) zbog jezika mržnje i mizoginije biti blokirana na Twitteru. Tako da – praktično – sankcije koje ni na koji način ne pogađaju Dodika ozbiljno djeluju na njegovu užu porodicu i zasad izazivaju zaglušujuću šutnju SNSD-ovih branitelja lika i (ne)djela kako predsjednika tako i njegovih najbližih.
”Sankcije šalju signal da niko nije imun. Ne samo pojedinci koji su na visokim pozicijama, već i oni koji stoje uz njih i omogućavaju im korupciju. Efekat sankcija koje idu korak dalje je bitan. Sankcijama nećemo riješiti krizu preko noći. To će morati riješiti ljudi u ovoj zemlji. Mi sankcije možemo koristiti da odvratimo opstrukciju i rad na podjelama, sve ono što onemogućuje ljude da ostvare svoje potencijale”, kazala je odmah po dolasku u našu zemlju Samantha Power. Na odlasku je – prenoseći poruke američkog predsjednika Bidena – ponovila čvrste stavove svoje zemlje o posvećenosti miru u Bosni i Hercegovini, ali i potrebi da pokažemo čvršći otpor korupciji. SAD su od kraja rata uložile više od tri milijarde dolara u pomoć našoj zemlji, što je otprilike i godišnja budžetska suma države, entiteta i kantona.
Hacijende, vile, stanovi i “keširani” glasovi
Ne trebaju nama ni Biden ni Power reći koje su to porodice koje upravljaju svim tim parama, ko su domaći tenderbezi i ko sve – uz plaće koje ne mogu pokriti ni sindikalnu potrošačku korpu – gradi hacijende i vile, kupuje stanove na sigurnim evropskim destinacijama i glasove na izborima plaća (i bukvalno) vadeći pare iz džepova. A nikako da kažu otkud im. Ne zato što ih niko ne pita, već zato što su u svoje političke agende upisali gospodarenje pravosuđem. Ovih dana Dodik “dobija informacije da će protiv njega biti podignuta optužnica”, sve rugajući joj se, dok BNTV najavljuje da će slučaj Pavlović banke, star sada već sedam godina, konačno dobiti pravosudni epilog: to je ona kupovina vile na Dedinju, koju je Dodik platio kreditom podignutim godinu kasnije. Ako bude tako, pokazat će se na djelu koliko sankcije nemaju efekata i nadati se – motivirati SAD da što prije objave i nastavak liste domaćih lopova i boraca za porodična blagostanja. Onih što puneći svoje sehare i račune u stranim bankama, ovdje nemilice kreiraju svađe, podjele i incidente. Dodik je samo prvi prešao crvenu liniju, ne krijući da je spreman braniti svoj komoditet i ratom ako treba, no ako SAD zaista ovdje žele poduprijeti mir, na njemu ne smiju stati: konstitutivni narodi, a bogami i ostali, imaju svoje političke predstavnike koji zaslužuju da u sankcijama u stopu prate Dodika. Što godinama i čine.
Turska je danas možda najveći i najiskreniji prijatelj Bosne i Hercegovine.
Što zbog historije i tradicije, što zbog četiri miliona tamošnjih građana bošnjačkog porijekla, ali i zbog aktuelne vlasti na čelu sa Recepom Tayyipom Erdoganom, koji je, bez ikakve rezerve, naklonjen Saray Bosni, piše politicki.ba.
I tu ne bi trebalo biti bilo kakve dileme, niti je to predmet ovog teksta.
Demirel i Ozal su se svojski trudili da pomognu Bosni tokom ratnih devedesetih godina, hipotetički govoreći, Erdogan bi sigurno otišao i korak dalje u toj podršci, da je kojim slučajem bio na vlasti u Turskoj.
Otuda je kao grom iz vedra neba odjeknula vijest da se turski predsjednik dogovorio sa Vučićem da okupe predstavnike sva tri naroda iz BiH u pokušaju da nađu izlaz iz ove krize.
Erdogan je time postavio loptu na penal, a na prazan gol će šutirati naizmjenično Milanović i Vučić, dok će Dodik i Čović zadovoljno trljati ruke.
Neko zlonamjeran bi rekao da Bosni pored ovakvih prijatelja neprijatelji nisu ni potrebni. Bez obzira što se radi o najboljoj namjeri, ovo je pogrešna inicijativa, iznešena u najgorem mogućem trenutku koja bi mogla imati katastrofalne posljedice za budućnost ove zemlje. Na svu sreću od ovog Erdoganovog eksperimenta neće biti ništa, niti će do tog susreta doći u tom formatu, jer niko u Sarajevu ovaj prijedlog ne bi mogao, niti smio prihvatiti.
Zato je on objeručke prihvaćen u Beogradu i Zagrebu.
Takav poklon se ne odbija makar dolazio i iz Ankare, odakle se najmanje i očekivao.
Erdogan je uradio upravo ono što žele srpski i hrvatski secesionisti u Bosni i njihovi mentori u susjednim državama, dakle, svođenje čitave krize na isključivo etnički problem.
Samim tim se rješenje može tražiti u dogovoru predstavnika tri naroda uz asistenciju Vučića, Milanovića i Erdogana. Time bi se legitimiziralo involviranje Srbije i Hrvatske u unutrašnja pitanja u Bosni. Ako se to moralo dogoditi u Dejtonu, da bi se zaustavio rat, sada bi to bio poslednji ekser u bosanski kovčeg.
Postavlja se sada logično pitanje, pa, zašto je Erdogan izašao sa ovakvim prijedlogom?
Odgovor se krije u kombinaciji nerealne ambicije, površnosti i naivnosti.
Zvuči neverovatno i pojednostavljeno, ali je ovo i suviše blaga formulacija u odnosu na štetu koju ovakva inicijativa nosi sa sobom. Eventualni teferič etničkih poglavica iz Srbije, Hrvatske i Bosne, uz tursko pokroviteljstvo, možda bi Erdoganu donio neki kratkoročni publicitet u javnosti, ali bi Bosni ostavio trajne negativne posljedice. Na stranu što on ne bi donio nikakve konkretne rezultate, osim što bi jedni govorili o “legitimnom predstavljanju”,drugi o “mirnom razlazu”,a treći o “funkcionalnoj i cjelovitoj državi”.
Zar nije naivno vjerovati da Turska može riješiti jedan problem koji je o jadu zabavio i EU i SAD zajedno? Zar nije površnost očekivati da Dodika možete pripitomiti čestim pozivima na kanabe u predsjedničkoj palati? I to radite u momentu kada se on nalazi pod udarom američkih sankcija i sve zešćih evropskih pritisaka. Dok je Dodik u nokdaunu, vi mu dajete vještačko disanje, vjerujući da će on zbog toga postati kooperativan. Umjesto da jednostavno poručite da ”Turska neće dozvoliti novi rat u Bosni i uništenje ovdašnjih Bošnjaka”, vi piromanima dajete priliku da glume vatrogasce.
Nažalost, najnovija inicijativa je paradigma turske spoljne politike.
Ona se najpreciznije može izraziti kroz sintagme: “kreni-stani”, ”toplo-hladno”, “od danas do sutra”. Nema tu jasne vizije, a kamoli efikasne i operativne politike. Prije više od deset godina strategiju spoljne politike Turske pokušao je definirati tadašnji ministar Ahmet Davutoglu čija je okosnica bio slogan: “nula problema sa susjedima”. Na kraju, vrijednost tog dokumenta bila je manja od papira na kojem je štampan.
Od svojih osam susjeda Turska je imala “nula problema”samo sa Azerbejdžanom.
Sa svim ostalim zemljama ti odnosi su se kretali od lošeg ( Grčka, Armenija) ka gorem (Irak,Sirija).
Ovo je samo pokazatelj nerealno definiranih ciljeva i ambicija u spoljnoj politici.
Ni danas situacija nije ništa bolja.
Sa Rusima se jedne godine svađaju i prekidaju sve odnose, a već sljedeće imate devet susreta Erdogana sa Putinom.
Godinama razmjenjujete najteže optužbe sa Izraelom, a onda odjednom najavljujete posjetu toj zemlji. Jednog dana donosite odluku o protjerivanju deset ambasadora iz Ankare, a sutradan tu odluku povlačite.
Slična politika je vođenja i prema zemljama zapadnog Balkana. Albanija i Kosovo su svojevremeno bili visoko na ljestvici turskih prijatelja, danas je njihovo mjesto zauzela Srbija. Njima se zamjera da u institucijama, naročito, pravosuđu, drže kadrove koji su bliski Gulenu.
U politici, naročito spoljnoj, je najvažnija predvidivost. Jedina predvidivost u turskoj spoljnoj politici je njena potpuna nepredvidivost.
I na to se mora računati i u budućnosti.
To što je Turska osvjedočeni prijatelj ove zemlje, to što Erdogan sigurno Bosni želi biti samo od pomoći, ne znači da ne treba biti kritičan prema pojedinim potezima.
Stalna komunikacija sa turskim vlastima, blagovremene i tačne informacije mogu spriječiti nove i nepotrebne nesporazume sa našim saveznikom i partnerom.
Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...
