Analize

Kolumna Vildane Selimbegović: Sarajevski vuk u jagnjećoj koži

Dragan Čović, predsjedatelj Doma naroda Parlamentarne skupštine BiH, danas će se u Bruxellesu sastati sa poslanicima Europskog parlamenta, te o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini razgovarati sa izvjestiteljem Europskog parlamenta za našu zemlju Paulom Rangelom i predsjednikom Odbora za vanjske poslove Europskog parlamenta Davidom McAllisterom. Za lidera HDZ-a BiH aktuelna politička situacija je već godinama kovanica iza koje se kriju njegovi zahtjevi da se izborno zakonodavstvo u našoj zemlji reformira tako da – u najgorem slučaju – Hrvatski narodni sabor bira člana Predsjedništva BiH, naravno samo ako je i dalje pod ingerencijama i patronatom HDZ-a i Čovića osobno. Prije koji dan, iako nam je to Čović prećutao, upravo je lider HDZ-a BiH demonstrativno odbio “elektorski način” izbora članova Predsjedništva BiH: po saznanjima portala istraga.ba, on je, na posljednjem sastanku u ovom krugu sa američkim diplomatom Matthewom Palmerom i zvaničnicom EU Angelinom Eichhorst, insistirao da ostanu nacionalni predznaci za članove Predsjedništva BiH, te da kandidat iz reda hrvatskog naroda, koji bi dobio podršku elektora, bude potvrđivan u Klubu Hrvata Doma naroda Federacije BiH.

Četvrta tema

Čak su i Palmer i Eichhorst, inače prilično otvoreni spram Čovićevih želja, prepoznali megalomansku želju za kontrolom (u Domu naroda FBiH HDZ ima neprikosnovenu većinu), pa su – doima se – teška srca upozorili Čovića na to da se na taj način uopće ne provode presude Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu.

A teško je povjerovati da je u toj sobi bio iko toliko naivan da i pomisli kako Čovića zanima provođenje presuda iz Strasbourga: da je drugačije, ne bi ministar pravde BiH Josip Grubeša, još jedna HDZ uzdanica, samo koji dan ranije, svim sudijama Suda u Strasbourgu pisao tražeći od njih da spriječe svog kolegu, inače predstavnika BiH, sudiju Farisa Vehabovića da uopće govori o izmjenama izbornog zakonodavstva u svojoj i našoj zemlji?! Da vidimo, dakle, šta je to čime je sudija Vehabović naljutio ministra Grubešu. Iz prve, dakle, Grubešine ruke: “Medijski navodi suca Vehabovića, citiram: ‘Devedesetih godina se moralo pristati na konstitutivne narode jer je to bilo prijelazno rješenje, BiH mora omogućiti svima da sudjeluju u izbornom procesu bez ikakvih davanja povlastica konstitutivnim narodima. Ne bi trebale postojati etničke odrednice. Nema Srbin, Hrvat, Bošnjak, već građanin’, ne bi smjeli biti predmetom opservacije i služiti na čast sucu jedne takve pravosudne institucije”, napisao je naš vrli ministar pravde. Suština čitavog niza presuda Europskog suda za ljudska prava – od one već famozne Sejdić-Finci do presude u slučaju Pudarić – i svodi se na to da u BiH pravo da budu birani dobiju i nekonstitutivni Ostali, ali i konstitutivni na cijelom prostoru zemlje. Pokojni Svetozar Pudarić u Strasbourgu je posthumno dobio potvrdu da je kao Srbin u Federaciji diskriminiran jer se nije mogao kandidirati za Predsjedništvo BiH. Presuda Sejdić-Finci donesena je 22. decembra 2009. godine i svoju 12. obljetnicu neprovođenja dočekat će, po svemu sudeći, u jeku najnovije sesije koja će baš tih decembarskih dana ponovo biti organizirana uz dvojac Palmer-Eichhorst. S obzirom na to da su dosadašnje pregovore pratila nepopustljiva Čovićeva odbijanja, da su se odvijali uz velikodušne istupe Milorada Dodika kako je spreman pristati na sve što se Federacija dogovori – što je implicitna poruka da mu je od početka jasno kako je Republika Srpska nedodirljiva – da prvo vidimo šta je to što je Čoviću opet malo.

Po saznanjima Istrage, a očito su validna jer ih je indirektno potvrdio sam Čović, u Federaciji bi bilo 10 izbornih jedinica, svaki kanton po jedna. Broj elektora u kantonima bio bi definiran srazmjerno broju stanovnika. Tako bi Bosansko-podrinjski kanton (Goražde) davao samo jednog elektora, a Tuzlanski najviše, ukupno 19. Kanton Sarajevo bi davao 17. Kandidat koji bi pobijedio u kantonu osvojio bi sve elektore – pobjedniku u Kantonu Sarajevo pripalo bi 17 elektorskih glasova. Kako bi pregovaračima demonstrirali ovaj način izbora, međunarodni su eksperti uzeli u obzir posljednja tri izborna ciklusa i svaki put je bio isti rezultat – HDZ-ov kandidat bi bio izabran za člana Predsjedništva BiH, dok je drugi član uvijek bio neko iz druge političke partije. No, lider HDZ-a BiH nije zadovoljan, on bi da kandidata iz reda hrvatskog naroda potvrdi Klub Hrvata u Domu naroda Federacije BiH, koji broji 17 članova i u kojem HDZBiH uvijek ima dvotrećinsku većinu. Pošto je kristalno jasno da je ponuđeni način popriličan ustupak HDZ-u BiH, nije zgoreg pogledati i ostale predložene promjene jer se očito među njima kriju razlozi Čovićeva odbijanja. Međunarodni eksperti su, naime, sa domaćim političarima razgovarali i o funkcionalnosti Federacije BiH, ističući šest tačaka koje bi se trebale riješiti u narednom periodu. Na prvom mjestu je pitanje Doma naroda FBiH, koji bi trebalo urediti u skladu sa presudom Ustavnog suda BiH po apelaciji Bože Ljubića, na čemu je insistirao HDZBiH tražeći da se ukine odredba Ustava FBiH prema kojoj svaki kanton daje najmanje po jednog delegata iz reda svih konstitutivnih naroda ukoliko su oni prethodno izabrani u kantonalne skupštine. Ovo ne može biti razlog Čovićevog odbijanja, međutim, već druga tačka – pitanje nadležnosti Doma naroda FBiH kada je u pitanju vitalni nacionalni interes – mogla bi biti kamen spoticanja, a naročito treća kojom je otvoreno pitanje rokova za imenovanje predsjednika i potpredsjednika Federacije. Sekretar Doma naroda FBiH Izmir Hadžiavdić je predložio, s ciljem sprečavanja maratonskih pregovora, da se uvede način koji bi nakon prekoračenja zadatog roka, smanjenjem broja predlagača, izbacio druge kandidate i tako zapravo spriječio blokade u režiji HDZ-a BiH kojima svjedočimo od kraja prošlih općih izbora. Četvrta tema je stara priča, koju je svojevremeno obećao u roku odmah implementirati dr. Zlatko Lagumdžija, davne 2010. kada je SDP formirao vlast bez HDZ-a: riječ je o imenovanjima i načinu odlučivanja u Vladi FBiH na istom principu kao i u Vijeću ministara BiH, što bi značilo da niti jedna odluka nije validna ukoliko za nju ne glasaju i predstavnici drugih naroda. Peta tačka se odnosi na deblokadu imenovanja sudija Ustavnog suda FBiH, dok se šestom treba regulirati pitanje “unapređenja zakonodavnih procedura između domova Parlamenta Federacije BiH”.

A gdje su ostali?

Kad se sve skupa analizira, postaje bjelodano da je HDZ-u BiH ponuđena bogata trpeza kakvu samo Čović može odbiti i to – još je jasnije – zbog puke potrebe da blokira sve procese. Sad je već manje važno da li se za blokade opredjeljuje zbog vlastitih ili eventualno Dodikovih ambicija, važnije je da se ovom setu ponuda nema šta prigovoriti iz ugla ravnopravnosti konstitutivnih Hrvata i Bošnjaka. A gdje su Ostali? Ni na jednoj Palmerovoj mapi, zapravo su ugurani u izborne promjene tako da bi presude Evropskog suda za ljudska prava, ona Sejdić-Finci prije svih, bile tek pusto slovo na papiru, brisao bi se prefiks etničkog određenja u Predsjedništvu BiH. No, Ostale – ako ćemo pravo – nije imao ko da predstavlja. Željko Komšić, najglasniji zastupnik ugnjetenih i svih onih koji nisu konstitutivni članovi vodećih nacionalnih partija, kriv je zato što je u Palmerovim očima bio neko zbog koga se ovaj američki diplomata, inače vrsni poznavatelj BiH, i odrekao vlastitih principa. Da je autor “Sarajevskog vuka” zarad neodlučne Evrope navukao jagnjeću kožu, shvatili smo i po onim prijedlozima o trećem entitetu (samo) na dan izbora, no teško je shvatiti nastupe onog dijela građanskih i navodno probosanskih stranaka koje ili neće da se miješaju ili kao SDP-ov Damir Mašić na razgovore o izbornim reformama i dođu da bi plakali što je propala SDP-ova blokada izbora Komisije za vrijednosne papire. Da, to je naša stvarnost: naše, domaće demokrate svoje političke strategije i baziraju na ambicijama da umjesto Dodika, Čovića i Izetbegovića oni budu ti koji će blokirati. No ne neminovno umjesto sve trojice. Dovoljan im je i Kanton Sarajevo.

Ruske vojne operacije na tlu Evrope: Koristi li Putin Ukrajinu kao taoca za Balkan?

Kada je Rusija  2014 godine okupirala Krim, ruski predsjednik Vladimir Putin imao je vlastito tumačenje međunarodnog prava koje je Rusiji dalo pravo na to poluostrvo. U obrazloženju vojne intervencije, Putin je tada uporedio aneksiju Krima sa NATO bombardovanjem SR Jugoslavije 1999. godine i otcepljenjem Kosova od Srbije. Prema Putinovim riječima, ove intervencije su prekršile međunarodno pravo i stvorile presedan, koji je, onda, jednostavno slijedila Rusija. Putinova izjava je jasno pokazala važnost Balkana i za Rusiju. U ovim momentima Rusija gomila vojsku na ukrajinskoj granici, i americki obavještajni podaci upozaravaju da Kremlj namjerava da izvrši invaziju na tu zemlju, vjerovatno na početku 2022 godine. Oficijelni Kremlj, naravno, negira te optužbe i kaže da je “pravo Rusije” gdje će raspoređivati vojsku unutar svojih granica. Ali interesantno je da se ukrajinska kriza sada dešava paralelno sa drugom balkanskom krizom, i vjerovatno  da postoji paralela na koju, za sada niko zvanično, ne ukazuje.

Ukrajina i BiH

Trenutno postoje dvije zemlje u kojima se otvoreno govori o ratu, a to su Bosna i Hercegovina i Ukrajina. U BiH, član bosanskohercegovačkog Predsjedništva i čovjek koji se predstavlja kao vođa bosanskih Srba, Milorad Dodik, svakodnevno daje zapaljive izjave i stvara atmosferu ponovnog razgovora o sukobu u zemlji. Dodik je u jednom trenutku zaprijetio Zapadu i rekao: “Ako NATO interveniše, onda ću pozvati prijatelje”. Iako Dodik nije rekao na koga misli, aluzija na Rusiju je bila jasna, a još je jasnije da je on morao imati dozvolu od nekoga da izrazi takav stav. Kada su 30. novembra članice NATO-a u Rigi razgovarale stanju u BiH, i kada se na stolu pojavila i ideja slanja dodatnih “stabilizacijskih snaga” u zemlji, istoga dana je Milorad Dodik otišao u posjetu Moskvi i sreo se sa Vladimirom Putinom. Dodikova posjeta Moskvi istog dana kada je održan NATO sastanak na kome se razmatrala situacija u BiH bio je jasna poruka Ruske Federacije NATO-u. Ako ponovo intervenišete na Balkanu, mi imamo pravo na intervenciju u Ukrajini, i ta poruka nije nova, jer je već jednom Vladimir Putin slao istu poruku kada je okupirao Krim.

Rusija ne može vojno pomoći Dodiku

Rusija je u prošlosti pokazala da nema mehanizme da vojno pomogne svojim saveznicima na Balkanu, a sada je situacija za Moskvu još gora jer su gotovo sve istočnoevropske zemlje ušle u NATO. Dok Moskva nema načina da fizički pomogne svojim saveznicima na Balkanu, Rusija može uticati preko svojih satelita u Mađarskoj, Srbiji, BiH, i slobodno se može reći da ta ruska strategija za sada daje dobre rezultate i veoma dobro amortizuje zapadni uticaj u jugoistočnoj Evropi. To stanje pokazuje da formalno članstvo u NATO-u nije garancija za demokratizaciju zemlje, zato SAD i EU moraju obratiti pažnju na sprovođenje suštinskih reformi u nekim članicama NATO-a i EU, inače će razni orbanovci i janše i dalje biti trojanski konji u NATO strukturama.

(autor je urednik i reporter makedonske televizije TV 24 Vesti)

I Dževad Galijašević u službi dezinformacijskih centara: Kako srbijanski i ruski mediji Kosovo predstavljaju leglom terorizma

Srbijanski i ruski mediji ponovo su namjerno iskrivili događaje koji su se, posljednjih dana novembra, dogodili na Kosovu. Širenje propagande protiv Kosova ima za cilj stvaranje narativa da je „bezjbednosna situacija na Kosovu nestabilna” i da su, navodno, “srpska i druge nealbanske zajednice su u opasnosti”.

Ovakve vijesti imaju za cilj da stvore klimu mržnje prema Albancima i drugim zajednicama od strane Srba. One takođe imaju za cilj da ojačaju narativ „slabosti i nestabilnost kosovske državnosti“ i „povezanosti Kosova sa ekstremizmom i terorizmom“, da bi koristile ove narative protiv Kosova, u procesu njegovog članstva u međunarodnim organizacijama i međunarodnog priznanja.

Nije neuobičajeno da se tragični događaji i ljudski životi koriste u svrhu propagande i dezinformacije. Posljednji slučaj bila je pucnjava 26.11.2021 na putnički autobus u Glođanu, u kada su ubijeni vozač autobusa i dva učenika, a izvršilac ovog napada i njegovi motivi još nisu poznati. Iako kosovska policija ovaj događaj nije okarakterisala kao teroristički akt, ustvrdivši da nema nikakve veze sa tim, srpski i ruski mediji su napad u Glođanu opisali kao teroristički, koristeći ga za politizaciju slučaja i propagandu protiv Kosova.

Srbijanski „Informer” je odmah nakon incidenta tekst naslovio dezinformativnim naslovom u kojem piše da se “provjerava da li je u napadnutom autobusu u Dečanima bilo Srba”. Ovaj naslov predstavlja otvoren trend podsticanja srpskih čitalaca da se zapitaju da li je možda bilo u napadnutom autobusu građana srpske nacionalnosti. Šteta nanesena Kosovu ovom viješću, ne završava ovdje. Veb pretraživači već imaju automatski prevod na različitim jezicima u svijetu, a samim tim takve vijesti stranom čitaocu koji ne poznaje pristup Informera Kosovu mogu dati potpuno pogrešnu percepciju.

Dana 27.11.2021, srpski medij „Kosovo-Online“ poznat po širenju lažnih vest, kao što je to bio slučaj tokom barikada na sjeveru Kosova, objavio je nekoliko dezinformativnih i tendencioznih članaka o incidentu u Glođanu. Članak koji je objavio ovaj medij sa naslovom „Pucnjave u autobus potresli Kosovo: Glođan je bio baza OVK, puno oružja po kućama, policija je bila nemoćna“, predstavlja bezbjednosnu situaciju na Kosovu krhkom i pokušava da poveže ovaj incident sa oružjem koje je OVK koristila tokom rata (1998-1999), jer prema njima, „Ne treba zaboraviti da je veliki broj ilegalnog oružja ostao u rukama civila na području Glođana, jer su se tamo vodile neke od najžešćih borbi u godinama 1998. i 1999. Ova naracija se uklapa u cjelokupni srpski, ali i ruski narativ protiv Kosova, koji ne napada samo OVK, već i NATO, koji je 1999. bombardovanjem zaustavio humanitarnu katastrofu.

Štaviše, „Kosovo-onlajn” koristi tragični slučaj za širenje propagande protiv imidža Kosova i za predstavljanje Srba kao žrtvama nedavnog rata. U članku se navodi da je „u Glođanu bio i štab bivšeg komandanta OVK Ramuša Haradinaja, kao i logor kidnapovanih Srba i drugih nealbanaca. U blizini se nalazi i Radonićko jezero, gde su članovi iz OVK je 1998. godine ubili najmanje 34 Srbina i Albanaca”. U članku nije predstavljen nijedan dokaz „policijske nemoći“, što je dio samog naslova.

Istog dana „Kosovo onlajn“ je objavio još jedan članak-intervju sa osobom koja je poznata po svojim prosrpskim i ruskim stavovima protiv Kosova, sa naslovom „Galijašević: Napad u Glođanu je klasičan preddržavni terorizam”.  U ovom članku, tzv. stručnjak za bezbednost Dževad Galijašević incident u Glođanu opisuje kao „terorističkim“, Kosovo kao „izvor terorizma i drugih teških zločina”. Također dezinformiše u vezi sa bezbjednosnom situacijom na Kosovu, navodeći da je „Kosovo otvoren prostor za organizovani kriminal i da Kosovo ne bi postojalo ako ne bi imalo organizovanog kriminala, terorizma i droge”.

Dok otvoreno predstavlja tendenciju narušavanja bezbednosne situacije i „žrtvovanja lokalnih Srba“, Galijašević tvrdi je „Kosovo teroristička baza koja prima velike količine oružja, uglavnom iz Albanije“.

Njegovi lažne konstatacije kao što su: „Ovo je sistematski prilagođeno onome što se dešava na Kosovu svakih 10 ili 15 dana kada je u pitanju nasilje nad srpskom zajednicom“, osim što su netačne, imaju za cilj da potiču mržnju među zajednicama na Kosovu i šire paniku kod određene etničke zajednice.

Još jedan članak „Kosovo-Online” objavljen istog dana pod naslovom: „Trajković: Saučešće porodicama žrtava u Glođanu, nažalost bilo je sličnih stvari kao i napad u Goraždevcu 2003. godine“, kroz povlačenje paralela između ovih slučajeva predstavljajući ih kao „međuetničke incidente” pod pretpostavkom da ih je izvršila „druga strana”. Ovakve vijesti potiču mržnju među zajednicama na Kosovu i nisu zasnovane na činjenicama.

Ruski medij „Sputnjik” je kroz razne naslove iznio slične dezinformacija tvrdeći da je ovo bio „Udar na sistem bezbjednosti, teroristički akt“ i “Reakcije Prištine o ubistvu studenta kod Dečana”. Osim što se naslov ne poklapa sa sadržajem, jer članak predstavlja reakcije institucionalnih i političkih lidera na Kosovu, on pokušava da lažno predstavi reakcije kosovskih institucija i da ovaj čin okarakteriše ih kao terorističke i štaviše koristi ovaj tragični slučaj da predstavi sistem bezbjednosti na Kosovu kao slabog.

Srpski i ruski mediji su bili veoma aktivni 26. i 27. novembra 2021. godine, s namjerom dezinformiranja o bezbednosnoj situaciji na Kosovu. Iskoristili su vijesti objavljene u kosovskim medijima, sa naslovima poput „Opasnost od napada, ambasade na Kosovu upozoravaju zaposlene da izbjegnu gužve“,  iskrivljujući ih i upotrebljavajući ih u svrhu propagande.

Ista viest prenesena je u većini srpskih i ruskih medija uz „bombastične” naslove i sa sadržajem koji namjerno širi propagandu i dezinformacije o bezbjednosnoj situaciji na Kosovu, iznoseći lažni narativ o Kosovu.

Ruski medij „Sputnjik” u članku pod naslovom „Upozorenje Amerike sa opasnom inovacijom: „Usamljeni vuk  u kosovskoj ekstremističkoj mreži” – upozorenje o mogućem terorističkim  napadu na  Kosovu smatra „normalnim, s obzirom da u je pokrajini je uspostavljena jaka džihadistička mreža”. Novi momenat u najavi je upozorenje za „Usamljenog vuka“ koji sprema teroristički napad van organizacija. Shodno tome, članak osim što dezinformira predstavlja Kosovo kao „ognjište ekstremizma“, pokušavajući da tako nešto predstavi kao konstataciju američkih vlasti.

Samo u slučajevima kada postoji “terorizma na Kosovu“, „Sputnjik“ se „poziva“ na američke izvore. Inače, u svakom drugom slučaju, SAD, američke institucije i Amerikanci uopće označavani su kao „saradnici sa Kosovom“, dok je Kosovo označeno kao „američko stvorenje“ ili stvorenje NATO-a”.

Srpski i ruski mediji objavljuju ovakve vijesti kako bi dezinformisali javno mnjenje u Srbiji i Rusiji, kao i sa ciljem demonizacije albanskog naroda Kosova i poticanja mržnje ovih naroda prema kosovskim Albancima.

Kroz lažne vijesti ovi mediji pokušavaju da predstave lažni narativ koji kaže da „Bezbjednosna situacija na Kosovu je nestabilna“ i da „kosovske institucije i njihovi međunarodni partneri su propali”.

Objavljivanje propagandnih članaka srpskih i ruskih medija imaju za cilj predstavljanje velikog broja međuetničkih incidenata, odnosno svakog incidenta,  kao „napada na Srbe”.

(thegeopost.com)

Janusz Bugajski’s Washington View: Biden’s Democracy Offensive

If President Joe Biden’s first ever Summit for Democracy on December 9-10 is to be an effective initiative, then it needs to spotlight the threat against Western democracies from an autocratic Russia. About 110 countries have been invited to the virtual summit, in which state leaders will discuss “initiatives to defend democracy and human rights at home and abroad.” It will includeall major U.S. allies with a second in-person gathering planned for 2022.

Both Russia and China have been excluded from the Summit, as well as countries such as Hungary which are viewed as democratic backsliders. Beijing is furious that Taiwan has been included, while Taiwan’s government has asserted that the invitation is an affirmation of its efforts to promote democracy and human rights. The event will clearly heat up the conflict between Beijing and Taipei.

In the case of Russia, it is vital for Washington to support its democratic activists even while excluding government officials.Kremlin security services, propaganda outfits, and loyal tycoons methodically undermine democratic development by attacking the independence of neighbors and subverting democracy in the U.S. and throughout Europe. Moscow’s current offensives include a massive troop buildup that threatens to seize more Ukrainian territory, the manufacturing of conflict between Poland and Belarus over the refugee standoff along their common border, and fanning conflicts between Serbia and its neighbors in the Western Balkans.

For democracy to prevail the national security and independence of each state bordering Russia must be assured by directly challenging the foundations of the Putinist autocracy. A passive U.S. democracy policy with noble phrases and verbal admonitions is inadequate. Focusing on easy targets such as Hungary or Georgia for their democratic shortcomings is ultimately distracting. Russia is the leading practitioner and purveyor of anti-democracy and China will follow in its footsteps as it expands its economic and military reach.

Enhancing Western military, economic, and cyber defenses is insufficient to stem Russia’s assault. The long-term solution is either to help transform the Russian state or enable it to dismantle itself like its previous Soviet iteration. The Summit can help launch such an offensive by not only inviting Russia’s democratic centralists and civic liberals well-known in the West, but also regionalists, federalists, and representatives of various ethnic groups supporting democracy, autonomy, and a comprehensive decentralization of the Russian Federation. Some of these activists are in exile and can be plugged in to the virtual event.

A strategic U.S. approach that ties democracy closely with security needs to have a specific objective – to reverse Russia’s neo-imperialism by helping its citizens transform the state into a genuine federation that treats its neighbors as equals. This is not simply a question of Moscow tolerating a handful of political parties, civic groups, and media outlets. The aim must be administrative devolution and self-determination among Russia’s diverse regions and republics. Washington can openly endorse pluralism, federalism, ethnic rights, and regional autonomy inside the Russian Federation as part of its campaign for global democracy.

The U.S. can itself be highlighted as a successful federation in which the rights of all fifty states develop local economies and give citizens a major stake in politics. The European Union can also play a constructive role at the Summit by emphasizing its support for regional development and inter-regional cooperation across state borders. This can help provide concrete examples to Russia’s citizens that administrative decentralization and involvement in local politics promotes economic growth and beneficial international cooperation. Proponents of Russian federalism have been prevented from communicating their ideas to the public and the Summit can help in this crucial informational endeavor.

Russia’s federalization is not only essential for democracy in the failing state but also for reducing Moscow’s security threats to the U.S. It is in America’s direct national interest to help Russia decentralize and federalize. Among other policy steps, Washington should cease to recognize Russia’s fraudulent national, regional, and local elections, and its rigged constitutional referendum that further extends Vladimir Putin’s rule. It can also condemn the Kremlin’s unilateral appointment of local governors, the absence of any democratic choice, and stifling central control over local resources and economies. And the Summit must demonstrate to Russia’s citizens how Moscow economically exploits the wealthier regions to fuel its anti-Western offensives while its political elites profit from corruption built into Putin’s “power vertical.”

If genuine federalism fails to materialize because of Kremlin resistance to democracy then the separatist option will gain increasing traction and culminate in Russia’s rupture. Regional separation and the formation of new states are processes visible throughout history when loyalty to the existing state dissipates and new forms of sovereignty are widely supported. There are several ethnic regions that cannot be integrated into a Russian identity, especially in the North Caucasus, the Middle Volga, and southern Siberia, as well as predominantly ethnic Russian regions that will benefit from independence just like the English-speaking Americans who rejected the oppressive British empire.

Western governments and multi-national institutions will need to establish links with Russia’s diverse regions and republics and support efforts for their peaceful transition toward statehood. The challenges of transforming occupied republics from communism to democracy over thirty years ago can be replicated over the coming decade by transforming Russia’s repressed regions and republics into viable democratic states.

Although the Kremlin publicly dismisses Western democracies as obsolete liberal failures, in reality it views them as geopolitical threats to its international ambitions and stifling domestic controls. In its struggle for global democracy and international security, the U.S. administration can checkmate Russia’s destructive neo-imperialism by helping its citizens to dismantle the autocratic pillars of the Putinist state. The Summit for Democracy in Washington would be an invaluable launching pad for such a constructive offensive.

Janusz Bugajski is a Senior Fellow at the Jamestown Foundation in Washington DC. His recent book, Eurasian Disunion: Russia’s Vulnerable Flanks, is co-authored with Margarita Assenova. His upcoming book is entitled Failed State: Planning for Russia’s Rupture

Kompromisi, pregovori, izbori i zakoni: Sarajevo, spremi se da budeš krivo

“Povlačenje nametnutog zakona (Valentina Inzka o kažnjivosti negiranja genocida i nagrađivanja ratnih zločinaca op.a.) i odlazak stranih sudija iz Ustavnog suda BiH za naš je minimum za povratak.Ako se to ne desi nećemo se vratiti u institucije. I došli smo samo da to kažemo”, saopćila je delegat iz reda srpskog naroda u Domu naroda Parlamenta Bosne i Hercegovine Dušanka Majkić (SNSD).

Kratko. Jasno. Ucjenjivački!Po njoj, to je suština cijele pobune koju predvodi njen šef – Milorad Dodik.

Hoće li stranci prihvatiti ovu igru?

Hoće!

I do sada su.  Zašto bi mijenjali modus operandi. Nije tajna da je odluka bivšeg visokog predstavnika Valentina Inzka da izmijeni krivični zakon Bosne i Hercegovine i u njega ugradi Okvirnu odluku Vijeća Evropske unije o suzbijanju određenih oblika i načina izražavanja rasizma i ksenofobije kaznenopravnim sredstvima, objavljena prije tačno 13 godina, u diplomatskoj zajednici u BiH dočekana s gunđanjem, piše Sead Numanović u kolumni za politicki.ba.

To se čak vidjelo i iz suzdržanih saopćenja iz diplomatskih predstavništava u Sarajevu. A vidjelo se i po razgovorima koje su neki od “naših” stranaca na službi u Bosni i Hercegovini imali u danima prije, ali i nakon što je Inzko odbio lobističke udare i samo copy paste evropsku uredbu.

Došli smo tada u apsurdnu situaciju da oni što su im usta puna evropskog i evroatlantskog puta BiH traže moduse da se ta odrednica izbriše.

Dodik je jedva dočekao priliku. Iz njega je izbilo sve što je želio reći. I da neće državu u kojoj su “muslimani većina” i da je visoki predstavnik lažov i da su Amerikanci ubice (srpske) djece…

Iza scene, tražio je i nalazio sagovornike i na Zapadu i na Istoku, kojima je pričao priče o “islamskoj opasnosti”, teroristima koji su to samo zato što su muslimani, a od nekih je opet tražio i oružje.

Vješto je prelazio “crvene linije” koje je sam postavljao, pa se onda “povlačio” kako bi neki od zapadnih birokrata poslatih da “srede” stanje u BiH dobili privid da su ga “urazumili” i “curiknuli”.

Sada se vrlo ozbiljno razmatra opcija kako poništiti Inzkovu odluku.

Postoje dva načina:

Sam OHR, odnosno aktuelni visoki predstavnik poništava tu odluku. To mu je u mandatu i već su brojni visoki predstavnici to radili. A radili su jer je većini njih istekao rok trajanja. Neke su nametnute odluke Bonskim ovlastima pretočene u zakone i propise, druge su ispunile svoju svrhu pa su kažnjeni pojedinic uljuđeni…

Ako stranci hoće da ponište zadnju odluku bivšeg visokog predstavnika, onda neka to i urade.

Problem je, međutim, odgovornosti.

Ukidanje Inzkove odluke samo je povod za najnoviju erupciju Dodikovog separatizma. Sa ili bez Inzkove odluke, on će nastaviti sa svojim projektom, uz snažnu podršku Rusije, Srbije, ali i nekih evropskih država i određenih američkih lobističko-političkih krugova.

Nažalost ili nasreću, stranci u BiH nisu spremni prihvatiti i odgovornost. Poništavanje Inzkove odluke bio bi neobjašnjiv i neodbranjiv potez.

On bi pokazao i da evropske vrijednosti, koje su zakletva i za strance i dio domaćih političkih aktera, ne važe za Bosnu i Hercegovinu. Bio bi i poruka najbrojnijem narodu u BiH, građanima Bosne i Hercegovine da ti isti evropski principi za njih ne važe. Orban bi to sigurno podržao. No, kako bi svojoj javnosti u Njemačkoj, Holandiji, Francuskoj…, tamošnji političari to objasnili?

Čak bih bio spreman vjerovati da se Zoranu Milanoviću takav potez ne bi svidio.

Druga opcija, na kojoj se ipak radi, je da se u državnom parlamentu riješi stvar. Svaka nametnuta odluka visokog predstavnika mora biti pretočena u legislativne aktivnosti nadležnog tijela.

U ovom slučaju to je Parlamentarna skupština BiH.

Poslanici bi tu, natpolovičnom većinom u Predstavničkom domu, te propisanom većinom u Domu naroda BiH mogli “riješiti problem”. Politički predstavnici bosanskih Srba tvrdoglavo i prilično jedinstveno, traže da se Inzkova uredba poništi.

Uz “gromoglasnu šutnju” slijede ih i politički izabranici bosanskohercegovačkih Hrvata. Ostaju – na čistini – politički subjekti sa sjedištem u Sarajevu.

Oni su izloženi sve žešćem pritisku. Prvo se od njih traži rješenje koje će – de facto – nacrtati Dragana Čovića u Predsjedništvu BiH na narednim izborima.

Zauzvrat se ne nudi ništa. Osim priče da će “BiH opet profunkcionirati”. Paralelno, traže se modusi kako izaći iz blokade koju su uspostavili politički predstavnici bosanskih Srba.

Kao da su oni krivci, od stranaka u Sarajevu se traže prijedlozi, modeli, a pogotovo ustupci. Do sada se izašlo s jednim iskorakom. U Krivični zakon BiH, uz odredbe koje je – opet ističemo – Inzko prepisao iz Evropske direktive, dodati i da se slični propisi odnose i na one koji negiraju genocid u Jasenovcu i veličaju one koji su ga počinili ili bili dio iste zločinačke – ustaške – ideologije koja ga je provela.

Dodik je odmah i beskompromisno odbacio takav prijedlog. Jasno je i zašto. Time bi ušao u klinč sa saveznicima iz političkog korpusa bh. Hrvata.Da se to ne  bi desilo – mora biti samo kako on kaže.

I oči nekih od zapadnih posrednika opet su se usmjerile prema Sarajevu. Dakle, od Sarajeva se i po inerciji zahtjieva da opet popusti i napravi ustupak. Ustupak nauštrb temeljnih principa vladavine zakona. Ustupak kakav niko i nikada na Zapadu ne bi smio ni pomisliti napraviti!

Možda se u državnom parlamentu nađe i bošnjačkih ruku koje će glasati za poništavanje Inzkove odluke. Iako je teško vjerovati u to, nije nemoguće. Drugi problem je Ustavni sud BiH. Konkretnije, “problem” je sudija koji je danas stupio na dužnost.

On je iz Albanije. I dalje ne treba ni pisati. Dodiku je to “crvena krpa”. Zamislite šta bi bilo da je bilo ko iz Sarajeva rekao da neki grčki ili bugarski pravnik, na primjer, ne može sjediti u Ustavnom sudu BiH?

Politički bi ga se rastrglo, s pravom!Dodik, pak, svoj zahtjev smatra i legitimnim i legalnim. I sasvim nacistički utemeljenim.

I on, taj i takav, legitiman je i legalan pregovarač s međunarodnim zvaničnicima. Kako god da se epizoda najnovije blokade i bojkota državnih institucija završi, ostaje rastuća gorka spoznaja da jedni principi vrijede za siledžije, a sasvim druge za one koji to nisu, ne umiju i ne mogu biti. Da li se stalnim insistiranjima na ustupcima iz Sarajeva nastoji isprovocirati?

Da li se upornim truhlim kompromisima provodi politika brisanja ove države s mape? Da li se najbrojnijem narodu, ali i građanima ove države poručuje da ipak nemaju šta tražiti. Mogu samo davati. Nekad život i glavu, nekad teritoriju, a nekad samo klimati glavom na još jedan truhli kompromis?

Kolumna Vildane Selimbegović: ZAVNOBiH iz Širokog Brijega

Dana 21. jula 1920. godine zaključen je kolektivni ugovor o radu između Zemaljske vlade i Saveza rudarskih radnika. Njime je bilo predviđeno da svaka od ugovornih strana može tražiti reviziju. Poštujući pravila, rudarska strana najavila je štrajk. I zaista, 20. decembra rudari rudnika Kreka u Tuzli obustavili su rad. Glavnim akterima štrajka – devetnaestorici rudara – poslije se sudilo. Rudarski štrajk nije odgovarao ni vrhovnim ni lokalnim vlastima.

Jedino obećavaju gašenje svega

Ako se nekom čini da sam u prethodnom pasusu pogriješila ispisujući godinu, da odmah riješimo dilemu: nije riječ o posljednjim protestima rudara u Sarajevu, već o vikipedijskoj zabilješci o Husinskoj buni. Historija nas uči kako je završila prije gotovo pa 101 godinu, a kako će završiti rudarski neposluh ove sezone, zavisi isključivo od spremnosti ovozemaljske vlasti da se suoči sa problemom. Mnogo se toga čulo u onih tridesetak sati koliko su rudari boravili u Sarajevu, tražeći svoja prava, no najmanje o suštini, onom zbog čega, uostalom, rudari vlastima i ne vjeruju: poreski dug rudnika u Federaciji BiH, izračunat oko 100. godišnjice Husinske bune, iznosio je skoro 510 miliona maraka, dugovanja rudnika po svim osnovama 892 miliona, a ukupni gubitak u 2020. je bio oko 76,5 miliona, što prevedeno na kolokvijalni jezik znači – rudnici nestaju.

I nije riječ o planskom odnosu spram globalnih sporazuma o zagađenju, već o tipičnoj nebrizi i neodgovornosti. U vrijeme kada su rudnici postajali dio Koncerna EPBiH, ove su brojke bile upola manje, pa samim tim postaje jasno zašto su rudari kivni na EPBiH i zašto traže ostavku aktuelnog direktora Admira Andelije i svojih sedam uprava. Iz EPBiH odgovaraju prijetnjama o poskupljenju struje i domaćinstvima – privrednicima u FBiH već mjesecima stižu udvostručeni i utrostručeni prijedlozi ugovora koji jedino obećavaju gašenje svega – a iz svojih udobnih kabinetskih poljana šalju nam i upozorenja o kolapsu koji je neminovan ukoliko se rudari ne vrate u jame. Uprave rudnika su već posegnule za sudskim progonom štrajkača, a Vlada FBiH i resorni ministar nemoćno sliježu ramenima objašnjavajući da su u ovoj priči tek medijatori?! Kako god, rudari sigurno nisu krivi što je u Kreki, recimo, zaposleno čak devet novinara, niti su odgovorni što zahvaljujući rudnicima privatne firme koje rade za njih dobro i posluju i žive. Transparency International je zabilježio da je samo tokom 2018. Kreka potpisala 149 direktnih sporazuma o iznajmljivanju mehanizacije, odnosno da su privatne firme bez tendera za godinu dobile poslove od 950.000 KM.

O društvenoj odgovornosti državnih preduzeća – a to EPBiH jeste – govore samo neovisni ekonomski analitičari, oni ostali skloniji su analizi političke pozadine rudarske pobune, tako da teško i može doći na red ozbiljno hvatanje ukoštac sa restrukturiranjem rudnika, čime se busaju u prsa i Andelija i sedam patuljaka, sve sami direktori rudnika bez kojih bi – čulo se iz Vlade – mogao nastupiti kolaps. No, za kolaps koji već živimo, niko ne preuzima odgovornost, ni ličnu ni društvenu. Razlog je jednostavan – sve su ove uprave i napravljene na bazi stranačke, partijske odgovornosti, tako su posložene i zna se kome svaka odgovara: u ovom mandatu to su SDA i DF i svakako je na njima i najveći teret. Zato rudarima podršku daju SDP i Nermin Nikšić, glumeći opoziciju, a zaboravljajući da su rudnici u Koncernu EPBiH bili i za njegova premijerskog mandata i da je upravo njegova partija tada redala svoje grabljivice kao prethodnicu današnjim i(li) nastavak prethodnim. Nije ni NN lice imenovalo po sposobnostima, već po istom kriteriju na koji se danas kamenjem baca, partijskom. Što, naravno, ne amnestira ni SDA ni DF, ali zorno pokazuje da nama treba politička hrabrost koja će iznjedriti promjenu u pristupu i konačno dati sposobnima prioritet nad odanima.

Zmaj iz tornja: Kako je Radončić, sa Čovićem i Dodikom, rušio institucije BiH

Kada je u ljeto prošle godine u BiH eskalirala migrantska kriza, Fahrudin Radončić je odlučio podnijeti ostavku na poziciju ministra sigurnosti. Kada je Milorad Dodik započeo s napadima na predsjednika Suda BiH, Fahrudin Radončić mu se pridružio. Kada je Nenad Stevandić sa HDZ-ovim kadrovima otvorio “aferu Ušće” preko koje su namjeravali smijeniti direktora Obavještajno sigurnosne agencije BIH Osmana Mehmedagića, Fahrudin Radončić ih je podržao. Kada su “građani” palili zgradu Predsjedništva i druge institucije BiH, Radončić je sa svojim medijima bio uz njih. Kada su “demobilisani borci” blokirali saobraćajnice oko Sarajeva, Radončić je podržao blokade. Kada su rudarski sindikalni aktivisti, s lažnim informacijama, započeli radnički neposluh, urušavajući federalni energetski sektor, Fahrudin Radinčić je podržao njihove akcije. Kada je Gordana Tadić, uz podršku SNSD-ovih kadrova, počela pakovati optužnice Draganu Mektiću, Radončić je podržao Tužilaštvo BiH. Kada je hrvatska SOA vrbovala građane BiH da rade za obavještajnu agenciju susjedne države – Radončić je podržao SOA-u. Kada je srbijanska policija Aleksandra Vučića prvo hapsila, a potom puštala bh. državljane, Radončić se zahvaljivao – Vučiću. Kada je Draganu Čoviću i Miloradu Dodiku oteta Centralna izborna komisija BiH, Fahrudin Radončić je negodovao. Kada su otvoreni pregovori o izmjenama Izbornog zakona, Fahrudin Radončić se javno založio za “legitimno predstavljanje”. Kada je bivši američki diplomata u u BiH počeo javno govoriti o kriminalu Nasera Keljmendija, Fahrudin Radončić je pokrenuo medijsku kampanju protiv njega. Ko ne vjeruje, a želi dokaze, može se uvjeriti u nastavku teksta.

Migrantska kriza i migracija na Jadran 

“Dodik: Ambasador BiH u Pakistanu izdavao lažne vize”, glasio je naslov teksta obavljenog na portalu RTRS-a 15. maja 2020. godine.

U narednom pasusu citiramo tekst RTRS-a.

“Srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik gostujući u emisiji Aktuelno naše televizije rekao je da je otkrio da su na nedavnom sastanku u Predsjedništvu predstavnici Ministarstva bezbjednosti u Savjetu ministara iznijeli podatak da je ambasador BiH u Pakistanu, koji je Bošnjak, falsifikovao ulazne vize za 3.000 Pakistanaca koji su ušli u BiH i koji su ozbiljan bezbjednosni problem”.

Iste informacije, nekoliko dana kasnije, iznijet će i lider HDZ-a BiH Dragan Čović.

“Imamo tih 3000 i nešto ljudi s lažnim vizama”, kazao je Čović nakon sastanka sa Dodikom, što je objavio i zagrebački Jutarnji list.

Dodik i Čović su svoju priču temeljili na osnovu navoda Fahrudina Radončića.

“Ja vam ovdje kažem 3.000 ljudi iz Pakistana u protekle 24 godine i protekla 24 mjeseca došli sa falsifikovanim vizama iz naše ambasade u Pakistanu”, kazao je Radončić na sjednici Predsjedništva BiH.

Iste navode su objavile i beogradske Novosti, koje su su svoju priču o lažnim vizama i Pakistancima zasnovale na osnovu izjava Milorada Dodika, Dragana Čovića i Fahrudina Radončića. Navode ove trojice lidera komentarisao je “ekspert za terorizam” Dževad Galijašević.

“Ovo su pakistanski vojnici. Oni prave dugoročnu strategiju. Oni su na ovaj način sovjetsku Crvenu armiju izbacili iz Avganistana talibanskim pokretom. Ako ima države BiH, ona treba da vidi leđa pakistanskom ambasadoru i ona treba od Pakistana da dobije podatke o 3.000 ljudi sa lažnim identitetom”, poručio je Dževad Galijašević za Novosti.rs.

Portal Istinomjer je konstatirao da nema zvanične potvrde da su te vize ikada izdate. No, priča o Pakistancima ostala je tema Radončićevog Avaza, a u sve se uključilo i Tužilaštvo BiH kojim je rukovodila Gordana Tadić. Istraga nikada nije okončana, a Fahrudin Radončić je, u međuvremenu, podnio ostavku na poziciju ministra sigurnosti BiH.

“Ja sam tražio da migrantsku krizu riješimo legalnim deportacijama i naglasio da imamo problem sa Pakistanom i pakistanskim ambasadorom koji ne želi da nam pomogne da legitimišemo više od 9.500 ilegalnih migranata koji su ogromni bezbjednosni rizik”, rekao je tada lider SBB-a Fahrudin Radončić.

Nakon što je  odstupio s pozicije, Radončić je, preko Avaza, migrante koji su prolazili kroz BiH nazivao “Šefikovom rajom”.

Istovremeno, Fahrudin Radončić, u svojstvu ministra sigurnosti BiH, nikada nije reagirao na ilegalno prebacivanje migranata iz Hrvatske u BiH o čemu su izvještavali brojni svjetski mediji. Naprotiv, Radončić je kazao da je za BiH važno da je hrvatska granica neprobojna.

Nama je kao Bosni i Hercegovini iznimno važno da hrvatska granica bude apsolutno neprobojna za ilegalne migrante, iz sigurnosnih i svih drugih razloga, Ako je ta granica neprobojna, nije benefit samo u tome da će Hrvatska ostvarivati svoje ciljeve na putu prema Schengenu, nego ćemo postići pragmatičnu poziciju da ruta preko Bosne i Hercegovine, više ne bude tako atraktivna i da će nas izbjegavati”, kazao je Radončić prilikom posjete Zagrebu.

Neprobojna hrvatska granica značila je ostanak migranata na području USK-a. Ali to više nije bio Radončićev problem jer je on otputovao u Crnu Goru, u svoju ljetnu rezidenciju sa kaminom.

Napad na Sud Bosne i Hercegovine

“Taj predsjednik Suda je u nekim veoma sumnjivim okolnostima i postoje indicije da je primao neke predmete kao mito i korupciju. Uslovljen je vjerovatno tom službom i daje saglasnost da se ljudi slušaju bez zakonskog uporišta”, kazao je 9. septembra 2020. godine član Predsjedništva biH Milorad Dodik.

On je, govoreći na konferenciji za medije, optužio predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca da “ima neograničenu moć da Osmici daje saglasnost za prisluškivanje”.

“Predsjednik Suda je državljanin Španije i ima špansko ime i prezime i nije ga prijavio kada se prijavio ovdje. Kako je moguće da skriva te podatke. Mi smo provjerili kod nadležnih španskih organa i to jeste tako. Ja sam političar i kvalifikujem ove procese kao kršenje zakona i zloupotrebu položaja”, kazao je Dodik.

Lider SNSD-a je pozvao novinare da provjere priču o Debevecu, i Avaz i Srna su započeli intenzivne provjere. Dva dana poslije, SRNA je objavila vijest da je podnesena prijava protiv Debeveca, što je Avaz odmah i prenio.

“Šta je sporno sa španskim državljanstvom predsjednika Suda BiH?”, istraživao je RTRS, dok je Avaz istraživao “nove prevare Kavesona”,odnosno predsjednika Suda BiH Ranka Debeveca.

Koordinirana akcija Dodikovih i Radončićevih medija rezultirala je pokretanjem disciplinskog postupka protiv predsjednika Suda BiH, ali je on, na kraju, oslobođen.

Radončićeva podrška SOA-i

Bio je mart 2019. godine kada je u javnost dospjela priča da hrvatska obavještajna agencija SOA vrbuje bh. državljane da rade za njih. Jedan od vrbovanih bh. državljana, selefija Harun Čelenka, rekao je da mu je nuđeno da u zenički mesdžid prebaci oružje. Direktor SOA-e Daniel Markić je priznao da je hrvatska služba imala kontakte sa H.Č.

“Ukazali smo na osobu koja je za nas bila suspektna, prepuštam njima da se izjasne. Mi smo sa H.Č. razgovarali, mi znamo tko je on”, rekao je Markić.

Svi hrvatski mediji su, potom, krenuli u “raskrinkavanje” ove priče, svrstavajući se na stranu obavještajne agencije svoje države. No, u stopu ih je pratio Radončićev Avaz.

“Službe u BiH uče vehabije kako lažno svjedočiti”, glasio je naslov  u Avazu, objavljen 27.3. 2019. godine.

U pitanju je članak “posuđen” sa hrvatskog portala “express.hr” u u kojem se bh. obavještajna služba optužuje sa politizaciju u slučaju “selefije”.

Kada je direktor SOA-e priznao kontakte sa svjedokom H.Č. (Harun Čelenka), svi mediji, osim jednog, to su istakli u naslov. Avaz se odlučio drugačije opremiti tekst.

“Direktor SOA-e o optužbama iz BiH: Zanimljivo je i šokantno ono što se događa”, glasio je naslov Avaza.

Mjesec kasnije uslijedila je potpuna zamjena teza. Iako je direktor SOA-e priznao da su “imali kontakt” sa Harunom Čelenkom, Avaz u svom tekstu od 27. aprila otkriva da je “Mektićev svjedok opasni radikal”.

“Otkrivamo ko je H. Č. kojeg je navodno vrbovala SOA: Mektićev ključni svjedok opasni je radikal i ISIL-ovac! Radi se o Harunu Čelenki iz Zenice, koji podržava Islamsku državu”, objavio je Avaz.

Dodik, Čović i Radončić protiv OSA-e. 
“Avaz: Direktor OBA-e nezakonito otpustio Savića”, pisalo je na portalu RTRS-a 7. marta 2019 godine.
U tekstu je dalje navedeno da je “Sud BiH  12. februara te godine pravosnažnu presudu kojom se prihvata tužba Dragana Savića, radnika Obavještajno-bezbjednosne agencije BiH, kojeg je Osman Mehmedagić Osimca, direktor ove agencije nezakonito otpustio u junu 2017. godine zbog “odavanja državne tajne”.
A ko je Dragan Savić? Za one koji nisu pažljivo pratili, Savić je bio prijavljen Tužilaštvu BiH da je “ukrao” dokumente OSA-e koje je kasnije, na konferenciji za medije u Banja Luci, prezentirao Nenad Stevandić.
Potpredsjednik Narodne skupštine Republike Srpske govorio je o aferi koja je nastala nakon medijskih navoda da je OSA prisluškivala zvaničnike Srbije. Stevandić je na konferenciji za medije pokazao i dokumente OSA-e.
Fahrudin Radončić je bio član Komisije za nadzor nad radom OSA-e. Mada je u javnosti govorio da OSA nije imala nikakve ofanzivne operacije prema Srbiji, Radončić je na sjednicama Komisije govorio je dijelom podržava stavove zvaničnika iz RS-a. Kasnije će lider SBB-a intenzivirati svoje pritiske prema čelnicima OSA-e, prateći stavove Milorada Dodika i Dragana Čovića.

Na konferenciji za medije održanoj 12. jula 2017. godine, Čović i Dodik su govorili protiv Obavještajno-sigurnosne agencije BiH.

“OSA je neprijateljska organizacija koja radi na štetu srpskog i hrvatskog naroda”, kazao je predsjednik SNSD-a Milorad Dodik

“OSA ne radi svoj posao”, kazao je Dragan Čović, predsjednik HDZ-a BiH.

Dva dana nakon Dodikove i Čovićeve mostarske konferencije za medije, javnosti se putem Euro Blica obratio i Božidar Spasić, bivši šef specijalnog tima Službe državne bezbjednosti Jugoslavije. I ovaj bivši visokopozicionirani DB-ovac optužio je OSA-u da nezakonito prisluškuje visoke zvaničnike Srbije i Hrvatske.

“Srpske službe bezbjednosti već dugo imaju saznanja da OSA prisluškuje oko 300 političara i zvaničnika u BiH, Srbiji i Hrvatskoj. Oprema za prisluškivanje nabavljena je u Turskoj, tako da je vrlo moguće da prikupljeni podaci o srpskim i hrvatskim zvaničnicama, osim na stolu Bakira Izetbegovića, završavaju u Ankari. Izjave Dodika i Čovića kojima OSA-u nazivaju neprijateljem i agencijom kojom upravljaju paraobavještajni centri nisu date tek tako. Sigurno da su i do njih došla ta saznanja”, kazao Spasić.

Evo šta je o OSA-i govorio Fahrudin Radončić

“Osmica zloupotrebljava obavještajni sistem, on kao direktor OSA-e ne može imati prizemne veze s ljudima koji se vežu za terorizam”, kazao je Radončić.

Hercegovački portal Poskok.info, u avgustu 2017. godine je objavio Radončićevu izjavu koja se odnosila na Obavještajno sigurnosnu agenciju BiH.

“Gospodin Osman Mehmedagić (direktor OSA) i njegov politički mentor gospodin Bakir Izetbegović žele manipulacijama nad Komisijom stave OSA, koja treba da se bavi otkrivanjem terorizma, pod svoju, a ne parlamentarnu kontrolu. Upravo sam se vratio s ročišta gdje su četiri agenta posmatrala ko to dolazi da sluša ročište Radončiću. Toliko je ta služba postala devijantna”, kazao je Radončić, a prenio Poskok.

Radončićev Avaz intenzivno je, mjesecima, pisao o direktoru Obavještajno sigurnosne agencije, tražeći njegovo razrješenje.

Radončić i Izborni zakon

“Mislim da je uredu da Hrvati biraju svog legitimnog predstavnika”, kazao je Fahrudin Radončić 12. jula ove godine, komentarišući za N1 TV stavove hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića.

“Vidio sam”, govorio je Radončić, “da je gospodin Konaković dobio žestoke kritike dijela političke javnosti zato što je rekao da nije uredu da Bošnjaci biraju hrvatskog člana Predsjedništva i mislim da je Konaković u pravu. Mi to pitanje pokušavamo riješiti deset godina i uvjeren sam da ćemo ga riješiti”.

Da ne bi ostalo sve na sarajevskim medijima, potrudio se i portal Poskok.info. Govoreći o izmjenama Izbornog zakona, Radončić je na Kongresu SBB-a opet podržao stavove HDZ-a BiH.

“Već tri puta Bošnjaci biraju dva člana Predsjedništva BiH. Ako se to ponovi i četvrti put, to bi značilo da Hrvati 16 godina, iako konstitutivan narod, trpe i osjećaju diskriminaciju”, kazao je Radončić, a prenio Poskok.info.

Dodik, Čović i Radončić protiv novog saziva CIK-a

“Centralna izborna komisija BiH nema legitimitet”, kazao je 21. maja prošle godine Fahrudin Radončić, izražavajući nezavoljstvo zbog toga što je, bez glasova SNSD-a i HDZ-a BiH, dva mjeseca ranije izabrano pet članova CIK-a, čijim su izborom Milorad Dodik i Dragan Čović izgubili kontrolu nad tom strateškom institucijom.

“S jedne strane, imate legalistički koncept da izbori budu održani i treba da budu održani. S druge strane, CIK je sastavljen od pet stranačkih ličnosti. Imate dva iz SDS-a, dva iz SDA i DF-a i ta komisija gubi svoj legitimitet”, kazao je Radončić, a prenio RTRS.

Evo sta su o novom sazivu CIK-a govorili Dragan Čović i Milorad Dodik.

“CIK nije izabran u skladu sa zakonom i donosi je nezakonite odluke”, kazao je Milorad Dodik 22. januara ove godine, vrijeđajući, pritome, “nelegitimne” srpske članove CIK-a.

“Mi smo ranije rekli, ukoliko ovaj sastav CIK-a ostane Opći izbori iduće godine bit će upitni i veoma će se teško održati. Mi, naravno, imamo i plan za rigorozno postupanje, ali i vjerujemo da možemo da održimo i dijalog”, rekao je Dodik u aprilu ove godine.

“SIP (Središnje izborno povjerenstvo) je nelegalna institucija i ne može jamčiti demokratski proces”, kazao je u julu prošle godine lider HDZ-a Dragan Čović.

“SIP BiH treba smijeniti”, kazao je Dragan Čović na konferenciji za medije održanoj 15. januara ove godine.

Radončić, Dodik i Čović: podrška Gordani Tadić

“Danas sam nervozan. Ne možemo živjeti u zemlji gdje možete da potpuno nesankcionirano prijetite glavnoj tužiteljici i njenoj porodici. To se radilo i mojim sudijama, i u prvom i u drugom postupku im se prijetilo da će im sve pobiti i niko to nikada nije istražio”, kazao je Fahrudin Radončić na konferenciji za medije održanoj 1. juna prošle godine.

Predsjednik SBB-a je tada kazao da je Gordana Tadić bila ugrožena. Bio je svjedok Tužilaštva BiH u predmetu “lažni atentat” na Gordanu Tadić, dok je Dnevni avaz, sve do njene konačne smjene, u potpunosti podržavao Gordanu Tadić.

“Jedan od glavnih razloga što se na svaki način želi smijeniti glavna tužiteljica, gospođa Gordana Tadić, nastavak je pokušaja da se sakriju izvršioci Dženanovog ubistva i onih koji su ometali istragu”, kazao je Radončić 6. septembra ove godine, što je objavljeno i na portalu SBB-a.

Nakon što je smijenjena Gordana Tadić, HNS Dragana Čovića je izdao saopćenje gdje je izravno stao u zaštitu bivše glavne tužiteljice.

“Nasilna smjena državne tužiteljice Tadić pod palicom bošnjačkog političkog vrha, potpomognutog besramnim paraobavještajnim pritiscima i medijskim spinovima označila je slom trećeg stupa vlasti u Bosni i Hercegovini”, saopćeno je iz HNS-a

Šest glasova muslimana, isključivo muslimana Halil Lagumdžija, Amila Konjušić, Sanela Barušanović, Sanjin Bogunić, Lejla Hadžić i Mustafa Šabić su glasali da se ona smijeni. To je pod direktnom instrukcijom SDA, čiji je operativni provodioc akcija na terenu, naravno, obavještajna služba pod kontrolom Osmice i to se može računati kao jedan osvetnički potez, ali i isto tako pokazna vježba na koji način oni koji se opiru Osmici, Bakiru Izetbegoviću i drugima prolaze”, kazao je Milorad Dodik nakon smjene Gordane Tadić.

Još mnogo je slučajeva koji dokazuju da je predsjedik SBB-a imao usaglašene stavove sa čelnicima HDZ-a i SNSD-a. Neke od njih ćemo detaljno obraditi u narednim danima. No, ukratko podsjećamo da je Radončić sa svojim medijima bio glavni zagovornik rudarskih protesta, rušenja energetskog sektora BiH, ali i boračkihg protesta i paljenja zgrade Predsjedništva BiH.

Analiza Senada Avdića: Izbaci li Dodik državne insitutucije iz RS, Čović bi mogao odmah to isto uraditi u (zapadnom) Mostaru!?

Slovenački premijer Janez Janša i njegov mađarski kolega i Viktor Orban svakako su najtransparentniji i najodaniji pomagači i “jataci” Milorada Dodika među liderima zemalja članica Evropske Unije. Član Predsjedništva BiH iz Republike Srpske se sa ovim desničarsko-populističkim tandemom u posljednjih nekoliko nedjelja sreo najmanje po dva puta, što na domaćem terenu (sa Orbanom u Budimpešti i Banjaluci), a što u gostima (sa Janšom u Sloveniji i Budimpešti). Nema sumnje da unutar zemalja članice Evropske Unije Dodikov  iredentizam još ponegdje ima manje, ili veće razumijevanje, što je vidljivo da i unutar briselske administracije. I tamo kod dijela više ili niže rangiranih činovnika postoje oni koji , najblaže rečeno, plediraju za “uravnotežen odnos” prema Dodiku. Takvog jednog; Mađara Olivera Varheleyia, Evropskog komesara za proširenje i politiku susjedstva  smo vidjeli posljednjih dana u Bosni i Hercegovini na višednevnoj  turneji “Tri skakaonice”, Sarajevo, Banja Luka, Mostar, gdje se sreo sa svima koji na političkoj mapi BiH nešto znače i nekoga predstavljaju.

Već početkom naredne nedjelje u goste nam ponovo dolazi Angelina Eichoirst, Nizozemka, direktorica  za Zapadni Balkan, Tursku i Ujedinjeno Kraljevstvo  u Evropskoj službi za vanjske poslove. Za nju postoje ozbiljne tvrdnje da možda nije toliko  naklonjena Miloradu Dodiku, koliko ima  prisne veze sa Željkom Cvijanović, predsjednicom Republike Srpske.  Ona je se zajedno sa starim znancem,  Amerikancem, Mathewom Palmerom posvećena promjeni izbornog zakonodavstva u BiH.

Dodik, zadnja ruža Hrvatska

Iako mala drugarska pomoć pobrojanih državnika i evropskih činovnika Miloradu Dodiku snažnu ulijeva samopouzdanje i jača njegov proruski evroskepticizam, ipak se čini da je najvećeg saveznika i najpouzdanijeg partnera za njegovu secesionističku agendu ima u Republici Hrvatskoj i konsenzualnoj podršci cjelokupne tamošnje političke klase. Može izgledati nategnut zaključak, ali nije, ako samo malo bolje pogledate: dvije osobe oko kojih u Hrvatskoj, vladajućoj i oporbenoj postoji najširi konsenzus i jednodušna podrška su Franjo Tuđman i Milorad Dodik. Takav neprikosnoven status ne uživa čak ni Dragan Čović, jer službeni Zagreb za svoju bosansku, odnosno antibosansku politiku, može bez problema “iskopati” nekog drugog, sličnog  iz bogate galerije hercegovačkih političara. Navodno, hrvatski premijer  Andrej Plenković u najstrožoj diskreciji na tome već neko vrijeme radi, jer mu je sve teže  pred strancima braniti notornog korumpiranog nacionalistu na čelu HDZ BiH. Novog Čovića, Banski dvori bi mogli jednostavno “patentirati” i uvesti u posao, ali za Dodika u Zagrebu nemaju odgovarujuću  alternativu. Lider SNSD-a je za Hrvatsku ima status vitalnog nacionalnog i državnog interesa, skoro u istoj ravni kao i za Srbiju. Dodik je pokazao da vrijedi i obrnuto: na njegov izričiti prijedlog  obilježen surovom, bespoštednom diskvalifikacijom  opozicije Narodna Skupština Republike Srpske je prije dvije godine izgradnju Pelješkog mosta proglasila vitalnim  nacionalnim interesom ovog entiteta. Bio je to Dodikov odgovor na nešto ranije usvojenu deklaraciju Parlamentarne skupštine BiH kojoj se problematizirala izgradnja Pelješkog mosta u kontekstu sprječavanja pristupa Bosne i Hercegovine otvorenom moru. Za tu deklaraciju glasali su svi tadašnji zastupnici PS BIH iz RS (SDS, PDP), izuzev Dodikovih SNSD-ovaca.

Briga cjelokupne hrvatske političke elite za političku i osobnu budućnost Milorada Dodika prelila se sa lokalne i regionalne razine, na višu, briselsku ravan. Ocjena predsjednikaZoran Milanovića prema kojoj je “Dodik zadnji problem u BiH, osobito iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata, postala je platforma prema kojoj se ravnaju svi relevantni sudionici političkog i diplomatskog života u Hrvatskoj. Istina, premijer Andrej Plenković to neće reći na tako plošan i apodiktičan način, velikodušno je takav diskurs prepustio bezličnom horu svojih gremija, predvođenih  ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, osobom sa znatnim intelektualnim potrebama. On je nedavno u Briselu na sastanku ministara vanjskih poslova na kojem je cirkulirao zahtjev za uvođenje sankcija Miloradu Dodiku, pokušao razvodnjiti tu vrstu razgovora poručujući kolegama ministrima da je “to crno-bijelo gledanje na stvar”. Kao način  prevazlaženje tog crno-bijelog svijeta, Grlić- Radman je bacio na stol zakljkulčak  da je Dodik činjenica i sa njim treba razgovarati, osobito Hrvatska koja ima najdužu granicu  sa Bosnom i Hercegovinom”. Uostalom, kazao je hrvatski minstar, referirajući se na svog unutrašnjo-političkog dušmana, predjednika Milanovića ključno pitanje u BiH je “promijeniti Izborni zakon koji će jamčiti ono što je dogovoreno Daytonskim mirovnim sporazumom”.

U istom tonu i sa nepromijenjenim argumentima nastupili su ove nedjelje hrvatski zastupnici u Evropskom Parlamentu tokom  rasprave posvećene krizi u Bosni i Hercegovini.  Na brojne diskusije poslanika iz lijevo-liberalnog bloka koji su Milorada Dodika identificirali kao centralnog krivca za blokade, secesionizam i generiranje negativnih tokova, HDZ-ovci, prije svih Plenkovićevi mladi štreberski  lavovi Tomislav Sokol i Karlo Reessler, inače posinak HDZ-ovskog Metuzalema i Plenkovićevog savjetnika Vladimira Šeksa, uzvraćali su Milanovićevom mantrom  da Dodik nije jedini, pa ni najveći problem. Nego je u najmanju ruku podjednako krupan i težak problem koliko  “bošnjački unitarizam koji blokira promjene Izbornog zakona”. Na sličnim diskusijama tokom proteklih nekoliko godina proslavila se i drugi mandat u Briselu sebi priskrbila  još jedna HDZ-ova zastupnica u Evropskom Parlamentu Željana Zovko.

Kad tronožcu pukne noga

Šta je smisao i konačni cilj ovako usklađenog mijenjanja mete od strane hrvatske političke ekipe u Briselu i Zagrebu, korekcija i preusmjeravanja “vatre” sa Dodikovog iredentizma na bošnjački unitarizam i Hrvate kao njegove tradicionalne žrtve. Kada bismo ovu dramaturgiju primijenili na medicinsku praksu, dobili bismo operacionu salu gdje hirurzi pripremaju operaciju teško oboljelog pacijenta, ali postupak ne može početi dok na zahtjev dijela njegove obitelji bolesnik ne potpiše unaprijed pripremljen testament!

Relativiziranjem, pa i skidanjem odgovornosti sa Dodika i apsolutiziranjem krivice “političkog Sarajeva”,  hrvatski političari zapravo lidera SNSD-a ohrabruju, mamuzaju, navijački ostraščeno  podstiču da se napokon odvaži, krene sa riječi na djela i preduzme korake koje posljednjih nedjelja najavljuje a koji vode disoluciji Bosne i Hercegovine. Jer to, disolucija i rastakanje državno-pravnog subjektiviteta  jeste , kada se ostave po strani sve licemjerne fraze o “podršci suverentitetu, evropskom putu”, magistralna, nepromijenjena politika Hrvatske prema Bosni i Hercvegovini. Kao što je takozvana “Herceg Bosna” radila na pogon Karađorđeva, Miloševića i Karadžića, tako je danas Milorad Dodik lokomotiva uz koju se šlepa  Treći entitet. I u Zagrebu i u Mostaru su svjesni da su izgledi da se u predviđenoj, demokratskoj proceduri Izborni zakon ne može promijeniti bez zahvatanja ustavnog tkiva, pa su zato sve karte i nade bačene na Dodikov transfer nadležnosti sa državne razine na entitetski prostor. To bi, kako je Dodik, neuvijeno pojašnjavao uključivalo i proglašavanje svih državnih institucija u entitetu RS neprijateljskim i njihov progon na prostor Federacije BiH.

Više izvora koje smo posljednjih nedjelja konsultirali, domaćih i inozemnih, potvrdilo nam je kako postoje ozbiljne indicije da su Milorad Dodik i Dragan Čović dogovorili i uskladili redoslijed političkih poteza i to na način da bi lider SNSD-a diktirao tempo i dinamiku, a predsjednik HDZ BiH ga “samo” dosljedno oponašao i slijedio njegov primjer. Ne postoji u tom dogovoru ništa što već nije viđeno i što se nije desilo u prvim danima aprila 1992.godine kada su  dužnosnici  SDS-a napustili zajedničke institucije i formirali svoj paradržavni aparat  na Palama, a sinhrono sa njima to većinski uradila HDZ-ova struktura izmještanjem u Mostar. Sve je kao što je poznato finalizirano sporazumom u Grazu  6. maja 1992.godine kojim su Mate Boban u ime “Herceg Bosne” i Radovan Karadžić kao lider tzv. Srpske Republike Bosne i Hercvegovine suglasili  da između Srba i Hrvata u BiH  nema otvorenih teritorijalnih i drugih pitanja, a bude li ih u budućnosti ona će se rješavati dogovorom, na miran način.

Da politički lideri Hrvata imaju spreman odgovor tobože na “unitarizaciju BiH”, a zapravo secesionističke poteze Milorada Dodika, vidljivo je bilo iz nedavnih reakcija koje su iz  Mostara stigle nakon problematičnih, promašenih  izjava  Bakira Izetbegovića o “dobrim Bošnjanima” i  njegove oštre retorike prema zahtjevima HDZ-a BiH.

“Gospodin  Izetbegović  ne želi dogovor o izbornoj reformi i on poljuljani status koji ima SDA nastoji radikalizirati šaljući nebulozne poruke, bogumili, krstjani, dobri Bošnjani”, kazao je  novinar Zoran Krešić, blizak čeniku HDZ-a BiH. On je poručio kako “politika koju on (Izetbegović) vodi vodi prema onome što je radila srbijanska politika u bivšoj Jugoslaviji prije raspada države”. Na kraju je  Krešić zaprijetio: ” Ne treba niko očekivati da će druga strana mirno stajati i čekati da neko preuzme poluge upravljanja. I za manje stvari  su bivše republike u Jugoslaviji donijele odluku o istupanju iz takve države”.

Jedan (vrlo) mogući sjenarij

Još je nedvosmisleniji i izravniji bioIlija Cvitanović, član Predsjedništva Hrvatskog narodnog sabora (HNS) koji je kazao kako su “predstavnici Srba već poduzeli radikalne poteze” te da treba očekivati “da i Hrvati poduzmu slično ako ne dože do izmjene izbornog zakona”.

Kakve poteze prognozira novinar Krešić, a kakve “radikalne” mjere najavljuje Ilija Cvitanović.

Prema izvorima koje smo ranije pominjali, domaćim i stranim, ukoliko Milorad Dodik uz formalnu pomoć Narodne Skupštine RS koju kontrolira, proglasi nezakonitim i neprijateljskim institucije Bosne i Hercegovine na teritoriji RS, Oružanih snaga BiH, SIPA-e, OSA-e, Uprave za indirektno oporezivanje…Dragan Čović će u vrlo kratkom vremenu slijediti njegov primjer. Na način na koji je “Herceg Bosna” u aprilu 1992.godine, po automatizmu slijedila   Karadžićev primjer napuštanja insitutucija, HDZ BiH bi, tvrde naši upućeni sugovornici, mogao postupiti prateći secesionističke korake Milorada Dodika. Državne institucije nakon što ih, po tom scenariju, delegitimira Narodna Skupština RS, vrlo brzo bi doživjele istu sudbinu na prostorima gdje vlada HDZ BiH. Tu se prije svega misli na Mostar, odnosno njegov zapadni dio, gdje je su smještene sve državne institucije  i njihove ispostave u ovom gradu. Političari iz Sarajeva, prije svega oni iz Stranka demokratske akcije, praveći različite kompromise dogovore, trgovačke aranžmane sa Hrvatskom demokratskom zajednicom prihvatili  su da sve institucije sa nivoa države budu stacionirane u općinama Mostara sa hrvatskom većinom. Rije je o desetinama insitucija,  agencija, ureda… poput Uprave za indirektno oporezivanje (sjetimo se kako su oko kupovine njenog poslovnog prostora pregovarali bivši direktor Fuad Kasumović i Dragan Čović), SIPA-e, Državne granične policije, BHANSA-e, Centralne banke BiH, Obavještajno-sigurnosne agencije, Direkcije za kontrolu policijskih tijela, Operator za obnovljive izvore energije…

Navodno već postoje razrađeni planovi da u trenutku kada se ove institucije proglase nelegalnim (jer poslije povlačenja RS ne bi  funkcionirale na cijelom prostoru BiH)  otpočne  “spontana”  akcija pripadnika navijačke skupine “ULTRAS-a”, branitelja okupljenih u HVIDR-i, te dobrovoljaca-aktivista HDZ-a BiH tokom koje bi se te institucije fizički  preuzele, zaposlenici proglasili nepoželjnim,  i stavile na raspolaganje HDZ-a BiH. Da bi uloga navijačkih huliganskih odreda “ULTRASA” mogla biti značajna i da se na njih računa govori i to da poslije niti jednog incidenta, od kojih su neki imali elemente teških krivičnih djela, niko od navijača NK “Zrinjski” nije kazneno procesuiran.

Također, budućoj anarhiji, odnosno kako bi se to službeno tretiralo “događanju naroda”, snažno pogoduje potpuno kadrovsko i organizaciono rasulo koje već duže vrijeme vlada unutar MUP-a Hercegovačko-Neretvanskog Kantona. Mjesecima tamošnji  MUP nema policijskog komesara, niti  načelnike uniformirane polcije i  kriminalisitlčke policije te još nekolicine neposrednih rukovodilaca. MUP-u HNK nedostaje i skoro 300 policajaca, a to za posljedicu ima da u svim kriznim situacijama policija nema adekvatan odgovor, što huligani i navijači nemaju “dostojnog” protivnika, što se stvara stanje anarhije koje se, vrlo vjerovatno, već duže vrijeme  (p)održava planski…

Treba još jednom ponoviti: ovaj scenario moguć je, a neki upućeni  kažu i vjerovatan, tek u slučaju da Miloradu Dodiku i  njegovim pokroviteljima iz Beograda i Moskve, kao i sekundantima iz Budimpešte, Ljubljane i Zagreba, uspije “upad” u ustavno-pravni poredak Bosne i Hercegovine. U tom bi slučaju Dragan Čović, ohrabren i podržana istim saveznicima, još jednom slijedio primjer svog prijatelja i političkog partnera iz Laktaša.  Što se njih dvojice tiče, ovakav rasplet krize u BiH je i poželjan i izvjestan. No, po svemu sudeći, prije svega imajući u vidu robustan diplomatski angažman SAD i znatnog dijela članica EU, njih dvojica neće o tome presudno odlučivati, a pogotovo imati posljednju riječ.

Visoki napon u SDA: Unutarstranačka borba za poziciju direktora Elektroprivrede BiH preko rudarskih protesta

Na prijedlog SDA Kakanj, Edin Ćatić je imenovan za tehničkog direktora Rudnika mrkog uglja u tom gradu. U pitanju je, objasnit će nam izvori iz te partije, prvi rođak (tečić) Mirsada Zaimovića, SDA-ovog predsjedavajućeg Zastupničkog doma FBiH.

Iako je Ćatić jedan od najodgovornijih za loše poslovanje Rudnika mrkog uglja Kakanj, ove je sedmice došao na proteste pred zgradu Vlade FBiH tražeći ostavke čelnika Elektroprivrede BiH. Iz Kaknja je, tvrde izvori Istrage, došla kompletna logistika za nedavne rudarske proteste u Sarajevu. No, zbog čega je to bitno?

Admir Andelija

Kada je u ljeto 2019. godine istekao mandat bivšem direktoru Elektroprivrede BiH Bajazitu Jašareviću, Općinski odbor SDA Kakanj, kojim upravlja Mirsad Zaimović, na tu je funkciju namjeravao postaviti Nermina Mandru. Medijska kampanja je već bila završena, Mandra je bio predstavljen kao novi generalni direktor Elektroprivrede BiH, ali je, na kraju, došlo do obrata. Bakir Izetbegović je promijenio odluku, mjesto generalnog direktora je ustupljeno DF-u Željka Komšića pa je na tu poziciju postavljen Admir Andelija, koji jeste član SDA, ali je imenovan u ime Demokratske fronte. Protiv imenovanja Andelije bili su kadrovi SDA iz Zeničko-dobojskog kantona kojima upravlja Mirsad Zaimović. Oni su, rekosmo, na toj poziciji željeli vidjeti Nermina Mandru, aktualnog državnog zastupnika SDA i bivšeg načelnika Općine Kakanj koji je održavao dobre odnose i sa predsjednikom PDA Mirsadom Kukićem.

Nermin Sandra

Upravo su ovi odnosi bili okidač da predsjednik DF-a optuži čelnike SBB-a, PDA i dijela SDA da stoje iza protesta rudara.

“Znam da su za status rudara lažno zabrinuta gospoda Radončić, Mirsad Kukić i Mirsad Zaimović, i da se također pitaju zašto direktor Elektroprivrede ne podnese ostavku. I ja mislim da bi mu najbolje bilo da to uradi, i to odmah čim ostavku podnesu resorni ministar Džindić i premijer Novalić”, rekao je Željko Komšić.

Prozvani Mirsad Zaimović za Istragu potvrđuje da je tehnički direktor Rudnika mrkog uglja Kakanj njegov rođak.

“Moj tečić je v.d. tehničkog direktora i mijenja direktora neka dva tri mjeseca. Ja kada sam u utorak čuo da je bio na protestima, nazvao sam ga i pitao kako on kao rukovodilac može biti na protestima. Ponavljam, nisam uopće znao da je on učesnik ovih protesta”, kazao nam je Zaimović.

No, saradnici ministra Nermina Džindića za Istragu tvrde da se predsjednik Sindikata rudara Federacije BiH Sinan Husić u petak pozvao na Mirsada Zaimovića, tvrdeći da je on pristao na sve njihove uslove, a to je čak i povećanje cijene uglja za 20 posto, što bi dovelo i do poskupljenja električne energije za domaćinstva u iznosu od 20 posto.

“Ja nisam u petak razgovarao sa Husićem. Tačno je da mi je prije podne zahtjeve rudara poslao Huso Lilović, sindikalista iz Kaknja koji je posrednik u mom odnosu sa Sindikatom rudara FBiH. Nisam ih još pogledao”, kazao nam je Zaimović.

Na direktno pitanje da li se on zalaže za povećanje cijene električne energije, odgovorio je potvrdno.

“U svijetu su poskupjeli energenti. I ugalj je energent. Nemam ništa protiv povećanja cijene uglja, ali niti protiv povećanja cijene električne energije”, rekao nam je Zaimović.

Upravo je povećanje cijene električne energije tačka sporenja izneđu Sindikata i Elektroprivrede. Sindikat rudara FBiH insistira da u sporazumu sa Elektroprivredom BiH samo bude navedeno povećanje cijene uglja.

 

“JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo se obavezuje nakon date saglasnosti od strane Vlade Federacije BiH Rudnicima uglja u Federaciji Bosne i Hercegovine dostaviti prijedlog Ugovora o isporuci uglja za 2022 godinu po većoj cijeni za 20 % u odnosu na cijenu utvrđenu Ugovorom o isporuci uglja za 2021 godinu.Povećanje cijene uglja za 20 % se odnosi na sve vrste uglja iz svih rudarskih objekata u Rudnicima uglja u sastavu Koncerna  JP „Elektroprivreda BiH“d.d.-Sarajevo”, navedeno je u Prijedlogu koji su dostavili čelnici Sindikata.

Prema neslužbenim projekcijama, povećanje cijene uglja za 20 posto na godišnjem bi nivou Elektroprivredu BiH koštalo 56 miliona maraka. Da bi se ispunio ovaj zahtjev, skoro pa izvjesno bi došlo do povećanja cijene električne energije za domaćinstva. Naime, proizvodna cijena jednog megavata je oko 46,5 eura. Tržišna vrijednost, po berzi HUPX (na osnovu koje se formira cijena električne energije) je oko 200 eura po megavat satu.

Cijena električne energije za domaćinstva u FBiH je oko 32 eura po megavatu, što je za za 14,5 eura manje od prosječne proizvodne cijene jednog megavata. Da pojednostavimo, svaki megavat sat isporučen domaćinstvima, Elektroprivredu BiH vuče u minus za oko 30 konvertibilnih maraka. Povećanje cijene uglja za dvadeset posto dodatno bi povećao te gubitke. Tako bi proizvodna cijena jednog megavata iznosila 56 eura, a, u slučaju da ne dođe do povećanja cijene struje za domaćinstva, jedan megavat bi stanovništvu bio prodat za 32 eura. To je gubitak u iznosu od skoro 50 maraka po megavat satu.

Istraga.ba će u narednim danima objaviti detaljnu analizu poslovanja svih rudnika u FBiH u proteklih dvadeset godina. No, za kraj samo jedna čijenica – jedan rudar u FBiH proizvede oko 600 tona uglja godišnje, dok, recimo, jedan rudar u rudnicima u Republici Srpskoj godišnje prizvede preko hiljadu tona uglja.

Nakon posjete zvaničnika EU: Hoće li “Inzkov zakon” biti poništen?

Evropska unija neće finansirati koridor 5C, koji ide kroz teritorij entiteta RS, neće se izdvojiti ni novac Unije za prugu Doboj-Šamac, a ne daju se ni pare za cestu Foči (uključujući i krak prema Crnoj Gori).

Kako nam je rečeno, to je sinoć saopćeno Miloradu Dodiku, tokom večere tri politika lidera s Oliverom Varhelyijem, u rezidenciji specijalnog predstavnika EU u Bosni i Hercegovini Johanna Sattlera, piše politicki.ba.

“Reforme stoje, a u ovom trenutku Bosna i Hercegovina rizikuje da izgubi 1,5 milijardi eura za infrastrukturne projekte povezivanja, ako se ništa ne preduzme. I više sredstava bi bilo dovedeno u pitanje u budućnosti”, rekao je komesar za proširenje EU Oliver Varhelyi.

Sumirajući svoju dvodnevnu posjetu BiH, on je naveo i da je sinoć razgovarao sa liderima vladajuće koalicije, Miloradom Dodikom, Draganom Čovićem i Bakirom Izetbegovićem.

“U svim razgovorima koje sam vodio prepoznao sam postojanje prostora za pronalaženje rješenja i spremnost aktera da se krene naprijed.

Uočio sam spremnost da se radi na pitanjima u vezi sa državnom imovinom, izmjenama krivičnog zakona, te ustavnoj i izbornoj reformi. Vidio sam i spremnost za povratak u rad institucija, kako bi se napravili pomaci po ovim pitanjima”.

Dijalog, dijalog, dijalog – stalno ističe ne samo Varhelyi, već i svi evropski i američki zvaničnici.

Sankcije, o kojima se toliko priča, gurnute su ustranu. Dio Zapada računa i na izbore naredne godine koji bi mogli raščistiti situaciju (u entitetu RS).

One se mogu aktivirati samo ako domaći političari ne budu voljni postići kompromis. A šta bi taj “kompromis” mogao biti.

Kako je za politicki.ba rečeno iz krugova međunarodne zajednice, Zapad insistira na provođenju reformi, posebno onih iz Mišljenja Evropske komisije o napretku BiH k EU.

Tzv. 14 prioriteta je stalna mantra svih razgovora koje domaći politički akteri imaju sa zapadnjacima.

U dobroj mjeri, sve to podsjeća na razgovor gluhih telefona.

EU i SAD-zvaničnici zahtijevaju angažiranje bh. političara i dogovor.

Dodik nakon svakog sastanka s “domaćim” strancima, ali i njihovim šefovima, zaoštri retoriku.

Istina, u galami se mogu prepoznati i određena odstupanja.

Sada Dodik uslovno govori o formiranju vojske entiteta RS. Alternative su mu demilitarizacija BiH ili drastično kresanje Oružanih snaga – da se one prepolove.

Vlastitu izjavu o “slovenačkom scenariju” osvajanja kasarni OS BiH na području entiteta RS sada – ne trepnuvši – naziva neistinom i spinovanjem.

On je odlučan da do kraja ove godine ima odluke skupštine entiteta RS ne samo o vojsci, već i VSTV-u, indirektnim porezima… a priprema i sve ostale odluke kojima će oteti nadležnosti BiH, usaglašene uz njegovo ranije svesrdno lobiranje i posredovanje, prije 15 godina. U izjavi Vahrelyija jedan detalj posebno je znakovit. On govori o promjenama Krivičnog zakona BiH.

O čemu se radi?

Odluka Valentina Inzka da nametne izmjene i dopune ovog zakona, kojima se negiranje genocida u Srebrenici i glorifikacija ratnih zločina proglašava krivičnim djelom, trebala bi biti – poništena.

Kako bi se to trebalo izvesti?

Prema našim sagovornicima, Parlamentarna skupština BiH trebala bi usvojiti izmjene i dopune Krivičnog zakona BiH. Zapadnjaci bi bili sretni da se tim radnjama de facto poništi Inzkova odluka.

OHR, tvrde, voljan je poništiti Inzkovu odluku.

No, prije toga, u Parlamentu BiH se mora promijeniti Krivični zakon.

Problem za – posebno – briselske zvaničnike je u tome što je Inzko samo prepisao Direktivu EU koja je svim svojim članicama propisala ono što je Inzko uradio.

Jednostavnije, Inzko je samo copy  – paste Evropske direktive i ugradio je u Krivični zakon BiH.

Kako sada natjerati političke stranke u Sarajevu da pogaze Inzkovu odluku?

Nikako!

Ne postoji niko ko bi politički preživio u bošnjačkom narodu, ali i građanskim – probosanskim strankama – ko bi glasao za takvu odluku.

Jedini mogući kompromis, a to zagovaraju opozicione partije iz entiteta RS, da se u Krivični zakon BiH ugrade i odredbe koje bi negiranje genocida i zločina u Jasenovcu, te veličanje ustaških zlikovaca proglasilo krivičnim djelom. Isto kao i za Srebrenicu i srpske ratne zločince. Postoji i opcija koju, opet, zagovara opozicija u RS, da se proglasi moratorij na provođenje “Inzkovog zakona” na tri do pet godina.

No, sudeći po raspoloženju u Sarajevu, ta mogućnost ne bi dobila podršku u državnom parlamentu. Dodik je jučer lansirao još jednu “ideju”.

Govoreći o pitanju državne imovine u kontekstu odluka Ustavnog suda BiH, on je predložio da se državna imovina jednostavno prepusti sastavnicima BiH – entitetima i Brčko Disktriktu.

De facto, to bi bilo poništavanje odluke Ustavnog suda BiH (na mala vrata).

Ova institucija odlučila je da su nekretnine – šume, vode, poljoprivredno zemljište… vlasništvo države BiH. U istoj odluci naloženo je Parlamentarnoj skupštini BiH da zakonskim aktima uredi ove oblasti.

Dodik sada preskače državni parlament i sve hoće spustiti na entitete…

U suštini, na sceni je grozničava igra živaca.

Zapad bi najradije svim sredstvima pritisnuo Sarajevo na popuštanja. To je stara politika da se pritišće gdje je najtanje. No, ona je prošlost. Problem im predstavlja Dodik koji se ne zaustavlja.

Ako bi Sarajevo čak i dalo neki “ustupak”, Dodik je već predaleko otišao. Sada predstoji mukotrpno natezanje i čekanje ko će prvi napraviti kardinalnu grešku, kako bi ga sankcije oplele.

NAJČITANIJI ČLANCI

Objavljujemo fotografije iz Dubaija: Narko bossa Edina Gačanina Tita čuvaju bivši...

Harun Sadiković je nekad slovio za perspektivnog džudistu. Dobijao je stipendije iz budžeta i bio reprezentativac Bosne i Hercegovine. No, već dugo ga ne...